Priredio: Mr. Emir Demir
Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je rekla: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: „Ne dozvoljavam da u mesdžidu boravi žena u menstruaciji, a ni džunup.“ (Ebu Davud, a Ibn Huzejme kaže da je sahih)

Koristi hadisa:
• Zabranjeno je ženi, koja ima menstruaciju ili je u postporođajnom ciklusu (nifas), boraviti u džamiji. Zabrana je općenita, svejedno postojala bojazan da će se mesdžid zaprljati ili ne. Ovo je pravac većine islamskih učenjaka.
• Zabranjeno je džunupu da boravi u mesdžidu, ali većina učenjaka smatra da može proći kroz mesdžid, jer Uzvišeni kaže: „A ni kao džunupi, osim u prolazu, sve dok se ne okupate.“
• Ibn Kudame u El-Mugniju kaže da dozvola prolaska kroz mesdžid za ovakve kategorije biva radi potrebe uzimanja ili ostavljanja nečega. Ovo je pravac Malika, Šafije, Ibn Mes’uda, Ibn Abbasa, Ibn El-Musejjiba, Ibn Džubejra i El-Hasana.
• Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Aiši: „Dodaj mi prostirku iz mesdžida.“ Rekla je: „Ja sam u hajzu.“ Reče: „Tvoj hajz nije u tvojoj ruci.“ (Muslim) Od Džabira se prenosi: „Neko od nas bi prolazio kroz mesdžid dok je bio u džunupluku.“

– Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je rekla: „ Ja i Allahov Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, uzimali bi smo vodu prilikom kupanja od džunupluka iz jedne posude, tako da bi naizmjenično crpali vodu.“ (Muttefekun alejhi) U Ibn Hibbanovoj verziji stoji: „Naše ruke bi se dodirivale crpajući vodu.“

Koristi hadisa:
• Obaveza je i muškarcu i ženi da se okupaju od džunupluka.
• Zajedničko uzimanje vode iz jedne posude ne utječe na čistoću vode.
• Voda ne gubi čistoću ukoliko džunup u nju stavi svoju ruku, već i dalje ostaje čista.
• Dozvoljeno je da se supružnici gledaju razgolićeni, a dokaz tome je također: „i oni koji stidna mjesta svoja budu čuvali osim od žena svojih ili od onih koje su u vlasništvu njihovu – oni, doista, prijekor ne zaslužuju.” (El-Me’aridž, 29)
• Pohvalnost štednje vode. Zato su se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegova supruga kupali se iz jedne posude.
• Lijepo ophođenje Poslanika , sallallahu alejhi ve sellem, prema svojoj porodici.
• Vrijednost Aiše, radijallahu anha, koja je ovom Ummetu prenijela mnoštvo propisa vezanih za intimu Poslanika , sallallahu alejhi ve sellem, koja se tiče i njegovog Ummeta.

– Od Ebu Hurejera, radijallahu nahu, prenosi se da je Allahov Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ispod svake dlake je džunupluk, pa zato dobro operite kosu i očistite kožu.“ (Ebu Davud i Et-Tirmizi, koji kažu da je hadis slab; te Ahmed od Aiše, a u toj predaji je nepoznati prenosilac)

Koristi hadisa:
• Obaveza kupanja od džunupluka, jer sa velikim hadesom ibadeti nisu ispravni.
• Obaveza da se cijelo tijelo pređe vodom, tj. da voda dođe do svakog dijela njegove površine.
• Pošto je strast došla do svakog dijela tijela prilikom odnosa, potrebno je i da voda prilikom otklanjanja velikog hadesa dođe do svih tih dijelova.
• Obaveza natapanja korijena kose i površine kože.
• Obaveza čišćenja kože.
• Učenjaci su rekli: Obaveza je onome ko se kupa od džunupluka da dobro provjeri da li je voda došla do svih dijelova tijela (bez vesvese), kao što su pupak, korijen kose, uši, pazuh, unutrašnjost butina I koljena… Dovoljeno je imati preovladavajuće mišljenje da je kupanje upotpunjeno.

(Komentar Bulugul-Merama)

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Semir Imamović

Kebša, kći Ka’ba ibn Malika, radijallahu ‘anha, pripovijeda: “Posjetio me je Ebu Katade i ja sam mu poljevala vodu za abdesta. U to dođe mačka i poče da pije. On joj primače posudu i ona se napi. Vidjevši me da ga posmatram”, veli Kebša, “on reče: ‘Čudiš se kćerko moga brata (po vjeri)?’- ‘Da’, rekoh. A on reče: Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je kazao za mačku: ”Ona nije nečista, ona vas često obilazi i kreće se među vama.”

Ocjena hadisa

Hadis je vjerodostojan. Zabilježio ga je Ebu-Davud u Sunenu, Knjizi o čistoći, poglavlju ”Propis posude (vode) zalokala mačka”, br. 75., Tirmizi u Sunenu, Knjizi o čistoći, poglavlju ”šta se prenosi o posudi (vodi) koju je zalokala mačka”, br. 92., Nesai u Sunenu, Knjizi o čistoći, poglavlju ”propis posude (vode) koju je zalokala mačka”, br. 68., Ibn Madže u Sunenu, Knjizi o čistoći, poglavlju ”uzimanje abdesta vodom koja je ostala iza mačke”, br. 367. Ibn Huzejme ovaj hadis smatra vjerodostojnim, br. 104.

Opća šerijatskopravna pitanja

Jedna od karakteristika (odlika, specifičnosti) islamskog zakonodavstva je olakšavanje u situacijama u kojima bi postupanje prema, strogo utvrđenim normama i pravilima, po kojima se inače postupa, uzrokovalo poteškoću. U konkretnom slučaju, proglasiti mačku nečistom, i pored činjenice da se ona često kreće po kućama i boravi među ljudima, a samim time dolazi u bliski kontakt s njima, njihovom hranom i posudama, predstavljalo bi stanovitu poteškoću za ljude, te se u takvim situacijama olakšica, odnosno odstupanje od osnovne (otežavajuće) i prelazak na pomoćnu (olakšavajuću) normu, nameće kao jedino moguće (ispravno) rješenje, koje se ogleda u tome da posudu (vodu) koju zaloče mačka, njenu pljuvačku, slinu, znoj, dlaku, smatramo čistim. A da je olakšavanje, tamo gdje postoji potreba za njim, izvorni islamski princip, potvrđuju i naredni kur’anski i hadiski citati:

”Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate.”[1]; ”On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima.”[2] Tj. nije vam propisao ono što će vam otežati i od čega ćete poteškoću imati. Naprotiv, vjera koju vam je On propisao je krajnje lahka i prilagođena je ljudskim mogućnostima. Allah, dželle šenuhu, vam nije naredio i nije vas zadužio osim onim što je lahko za vaše duše, što ih ne opterećuje i ne zamara. Ali, ako se pojave uzroci koji zahtijevaju olakšicu, tj. ako šerijatski obveznik, iz ovog ili onog razloga, ne bude u stanju izvršiti propisanu naredbu, osim uz izvjesnu poteškoću, dozvoljeno mu je da, u takvim okolnostima, djelimično ili potpuno odstupi od prvobitne norme, uživajući tako u blagodati olakšice.”[3] Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: ”Ova vjera (u cjelini) je lahka, i niko se s njome neće uhvatiti u koštac a da ga ona neće savladati.”[4] Jedna od preporuka koju je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, davao svojim izaslanicima, kada ih je slao nemuslimanskim vladarima i narodima sa porukom islama, bila je: ”Olakšavajte a ne otežavajte, i prenosite radosne vijesti a ne one koje će ljude udaljiti od islama, jer vaša je misija da ljudima olakšate vjeru a ne da im je otežate.”[5]

Štaviše, korištenje olakšica se, u nekim vjerskim tekstovima, poistovjećuje, prema jednoj verziji, sa izvršavanjem propisanih naredbi, a prema drugoj sa ostavljanjem zabrana, kao što se to može zaključiti iz Poslanikovih, sallallahu ‘aljehi ve sellem, riječi: ”Allah voli da koristite Njegove olakšice, jednako kao što voli da izvršavate Njegove naredbe”, i ” …., jednako kao što prezire da se čini ono što je On zabranio.”[6]

Ovaj hadis, kod značajnog dijela usulista (teoretičara šerijatskog prava), prihvaćen je i kao argument šerijatsko-pravne utemeljenosti i autoritativnosti analogije (kijasa). Naime, Poslanikovo, sallallahu ‘alejhi ve sellem, uspostavljanje direktne veze između čistoće posude ili (vode) koju je zalokala mačka, tj. propisa, i njenog čestog kretanja među ljudima (boravka u kući), tj. pravnog razloga, može se shvatiti kao njegova izravna namjera da, kroz obrazlaganje šerijatskih propisa, ukaže na važnost, ako ne i presudni uticaj pravnog razloga na donošenje pravne norme, što je jedna od osnovnih pretpostavki u analoškom zaključivanju, jer se, nakon utvrđivanja pravnog razloga, koji je u spomenutom slučaju i više nego očigledan, upotrebom analogije može doći do norme i za druge slične zakonom neregulirane slučajeve. Ako znamo da je pravni razlog zbog kojeg je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem sūr mačke (preostale vode u posudi) proglasio čistim, često kretanje u blizini ljudi, onda ćemo, po istom principu, doći do norme i za njoj srodne životinje, koje karakteriše blizak fizički kontakt sa čovjekom.[7]

Propisi

1. Čistoća posude (vode) koju je mačka zalokala, njene sline i pljuvačke, tijela, dlake i znoja, što predstavlja svojevrsno izuzeće (tahsis) iz opće norme po kojoj su sve životinje, čije meso nije dozvoljeno konzumirati, ujedno i nečiste, a jedna od tih životinja je svakako mačka. Postoje stvari koje, iako su nečiste u osnovi, Šerijat, u praktičnom smislu i u posljedicama, tretira čistim, zbog postojanja opravdanog razloga za takav njihov tretman, kao što je nemogućnost izbjegavanja, osim uz veliki napor i poteškoću, blizak i čest fizički kontakt, i sl[8]. S druge strane možemo reći da je ovo Poslanikovo, sallallahu ‘alejhi ve sellem, izuzeće samo potvrda spomenute norme (nečistoća životinja čije je meso zabranjeno konzumirati), jer da nije tako, ne bi uopće postojala potreba za izuzimanjem, štaviše ono bi se u ovom slučaju smatralo besmislenim. Na to ukazuje i čuđenje kojeg je Kebša izrazila u pogledu Ebu-Katadinog postupka, a koje je, najverovatnije, proizilazilo iz uvjerenja da su životinje, koje je zabranjeno jesti, nečiste i da je nečista posuda (voda) koju one zaloču.

2. Propis se, po osnovu analogije, može primjeniti i kod drugih životinja koje su zabranjene za konzumiranje a koje se često kreću među ljudima kao što je miš[9], kao i na sve ostale vrste nečistoća koje je teško izbjeći, poput male količine krvi koja ističe iz tijela, raspršenih kapi mokraće, koje dospiju na tijelo, prilikom uriniranja čovjeka ili životinje. Sve ovo bi se moglo posmatrati i iz jednog drugog ugla, kroz prizmu poznatog šerijatskog pravila ”teškoća zahtijeva olakšicu”, kojeg su islamski učenjaci, zbog njegove velike važnosti, svrstali među pet velikih pravila (el-kava’idul-kubra), na kojima počiva islamska pravna doktrina[10].

3. Vodu, koju zaloče mačka, dozvoljeno je koristiti za uzimanje abdesta, bez obzira da li se radi o većoj ili manjoj posudi, većoj ili manjoj količini vode, jer je posuda, iz koje je Ebu-Katade napojio mačku, a zatim njenu preostalu vodu koristio za abdesta, bila mala, što znači da je sadržala malu količinu vode. To i jeste jedan od osnovnih razloga navođenja ovog hadisa u poglavlju o čistoći, kao jednom od najvažnijih preduvjeta za ispravnost namaza. Većina autora fikhskih djela ispoštovalo je ovaj logički raspored (redoslijed) pravnih poglavlja, i svoje knjige su otvorili sa poglavljem o čistoći (taharet).

4. Primjena spomenute norme nije uvjetovana (određena) znanjem o tome da li je mačka prije nego je zalokala posudu (vodu), odjeću, prostirku ili nešto drugo, svojim ustima doticala nečistoću ili pojela nešto što se smatra nečistim, osim ako su tragovi nečistoće vidljivi na njenim ustima, posudi (vodi) ili nekoj drugoj površini. Navedeni hadis spada u red tzv. apsolutnih iskaza (al-mutlak), u kojima nije napravljena razlika između različitih situacija i stanja, oni po svom vanjskom izrazu ukazuju na općenitost propisa i njegovu jednaku primjenu u svim tim situacijama i stanjima.[11]

5. Poželjno je, a u određenim situacijama i obavezno, (dodatno) pojasniti (obrazložiti) postupak ili govor, koji bi kod prisutnih mogao izazvati nedoumicu, sumnju i čuđenje, ili, kada je riječ o pojašnjavanju vjerskih propisa, pogrešno razumijevanje i postupanje. Upravo iz tog razloga je Ebu-Katade, radijallahu ‘anhu, naveo ovaj hadis, jer je bilo očito da Kebša, koja je, u čudu, posmatrala njegov postupak, nije bila upoznata sa propisom vode koja je ostala iza mačke u posudi (sūr). Slično je postupio Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada je njega i ashabe koji su bili zajedno sa njim na putu za Mekku, Sa’b ibn Džusamete el-Lejsi, radijallahu ‘anhu, ponudio mesom ulovljenje zebre, a on to ljubazno odbio, pojasnivši da je razlog njegovog odbijanja obredoslovne naravi, tj. njima je zbog ihrama (ulaska u obrede hadždža) bilo zabranjeno loviti i jesti meso ulovljenje životinje, koja je, u ovom slučaju, isključivo radi njih ulovljena. Sa’b, kao direktni učesnik i prenosilac ovog hadisa, pojasnio je da je Poslanikovo, sallallahu ‘aljehi ve sellem, obrazloženje došlo kao odgovor na njegovu zbunjenost i zatečenost takvim poslanikovim gestom.[12]

Saff br. 305.

[1] – Prijevod značenja, El-Bekare, 185.

[2] – Prijevod značenja, El-hadždž, 78.

[3] – Tejsiru-l-kerimi-r-rahman fi tefsiri kelami-l-mennan, Abdurrahman ibn Nasir es-S’adi, 547.

[4] – Buharija, 39.

[5] – Buharija, 69., Muslim, 1734.

[6] – Taberani u ”El-Mu’džemu-l-kebiru”, 11/323. Za ovaj hadis El-Munziri kaže da je dobar (Et-Tergibu ve-t-terhib, 2/135.

[7] – U udžbeniku Usuli-fikha, dr. Enesa Ljevakovića, koju je izdao Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, uz ovaj, navedeni su i drugi primjeri Poslanikove, sallallhu ‘alejhi ve sellem, upotrebe kijasa (analogije), a u svrhu dokazivanja njegove utemeljenosti i autoritativnosti, kao i ravnopravnosti sa drugim izvorima šerijatskog zakonodavstva. (138, 139 str.)

[8] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/109., 110.

[9] – Ovo nije u oprečnosti sa hadisom: ”Kada miš ugine u maslu, bacite ga zajadeno sa onečišćenom površinom (tj. površinom koju je zahvatio)”, jer se radi o dva različita stanja, stanju života i smrti (uginuća). Spomenuti pravni razlog (”često kretanje u ljudskoj blizini”), ne važi za uginulu životinju, pa je svaka rasprava koja bi vodila u smjeru poređenja ili izjednačavanja (ovih dviju situacija) bespredmetna i nepotrebna.

[10] – Tih pet pravila su: ”Dijela se vrednuju prema namjerama”, ”Sumnja ne potiskuje ubjeđenje”, ”Teškoća zahtijeva olakšicu”, ”Nema štete niti nanošenja štete” i ”Običaj presuđuje” , Vidi na ovu temu: El-Ešbah ve-n-nezair, Ibn Nudžejm, El-Medhalu-l-fikhijju-l-‘am, Mustafa Zerka, Šerhu-l-kavi’adi-l-fikhijje, Ahmed Zerka.

[11] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/110.

[12] – hadis je zabilježio Muslim u Knjizi o hadždžu, poglavlju ”zabrana lova za muhrima”, br. 1195.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Semir Imamović

Prenosi Ibn Omer, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘aljehi ve sellem, rekao: ”Dozvoljene su nam dvije vrste strvi i dvije vrste krvi, strv ribe i skakavca, i slezena i jetra.”

Ocjena hadisa
Hadis su zabilježili: Ahmed (2/97.), Ibn Madže, Knjiga o hrani, poglavlje ”slezena i jetra”, br. 3314, Šafija u svom Musnedu (2/173.), Abd ibn Humejd u ”Muntehabu”, 820., Darekutni (4/271.), Bejheki (1/9., 254., 257.). Rekao je Ibn el-Kajjim: ”Ovaj hadis je dobar (hasen). Iako u mevkuf formi (kao govor ashaba), gledano sa normativno-šerijatskog aspekta on ima snagu merfua (poslanikov govor), jer riječi poslanikovih ashaba ”dozvoljeno nam je / zabranjeno nam je”, u stvarnosti, tumače Poslanikovu zabranu i dozvolu.” Nakon što je iznio mišljenja hadiskih stručnjaka o ovom hadisu, dr. Selman ibn Fehd el-Avde, na kraju zaključuje: ”Ispravno je mišljenje da je ova predaja vjerodostojna samo u mevkuf, a ne i u merfu’ formi, ali u praktičnom i u smislu pravnih posljedica, ima snagu merfu’ hadisa (poslanikove izjave), kao što je to pojasnio Ibnul Kajjim. U tom svjetlu treba posmatrati i riječi Bejhekija: ”Ova vrsta mevkuf predanja na stepenu je musned hadisa . Sličan govor zabilježen je i od San’anija i El-Albanija .

Opća pravna pitanja
Riječi ”Dozvoljene su nam…” (u nekim drugim situacijama: ”Zabranjeno nam je”) jasan su dokaz da Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nije imao ingerencije da, neovisno o Božijem izunu (dopuštenju) i dozvoli, nešto naredi ili zabrani. Njegova uloga, kako se to naglašava u mnogim kur’anskim ajetima, ali i u hadisima (poput ovog), kao Božijeg izaslanika na zemlji, ogledala se, isključivo, u jasnom obznanjivanju i dostavljanju Božije poslanice (uputu, volje) ljudima, bez i najmanje mogućnosti da utiče na njenu konačnu formu. Štaviše, Kur’an je, u tom pogledu, kategoričan i ne ostavlja ni najmanje prostora špekulacijama o navodnoj ljudskoj umješanosti u formulaciji kur’anskog teksta i ustanovljavanju šerijatskih propisa i normi, o čemu, na najilustrativniji način, govori završnica sure El-Hakka, u kojoj se kaže: ”Kur’an je, doista, govor objavljen plemenitom Poslaniku, a nije govor nikakva pjesnika – kako vi nikako ne vjerujete! i nisu riječi nikakva proroka – kako vi malo razmišljate! Objava je on od Gospodara svjetova! A da je on o Nama kojekakve riječi iznosio, Mi bismo ga za desnu ruku uhvatili, a onda mu žilu kucavicu presjekli, i niko ga između vas ne bi mogao od toga odbraniti. Pouka je Kur’an onima koju budu Allahova naređenja izvršavali, a zabrana se klonili – A Mi sigurno znamo da neki od vas neće u nj vjerovati – i on će biti uzrok jadu nevjernika, a on je, doista, sama istina zato ti hvali ime Gospodara tvoga, Veličanstvenoga!” Kada je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zabranio pristup mesdžidu osobama koje su, prije toga, konzumirale bijeli ili crveni luk, neki ashabi su počeli javno govoriti o općoj zabrani konzumiranja bijelog i crvenog luka, na šta je Poslanik, sallallhu ‘aljehi ve sellem, rekao: ”Nije moje pravo da zabranim ono što je Allah, dželle šenuhu, učinio dozvoljenim.” Ako ustanovljvanje propisa (zabrana i dozvola) nije bilo u Poslanikovoj ingerenciji, onda ono zasigurno nije u ingerenciji raznih samoproglašenih autoriteta, koji navodno nastupaju u ime vjere, i koji su, u ime vjere, a bez prethodne konsultacije klasičnih islamskih izvora i literature i bez nekih posebnih pravila, uspostavili jedan novi sistem vrjednovanja stvari u kojem Božija objava sadržana u Kur’anu i Poslanikovoj tradiciji više nemaju presudan uticaj, nego su to razna racionalno-modernistička obrazloženja i teoretiziranje. A o kakvom se sistemu vrijednosti radi, najbolje govori činjenica da njegovu provjeru nisu prošli čak ni oni kur’anski propisi, koji su, u svakom vremenu, bili predmetom jednoglasnog mišljenja islamskih učenjaka, kao što su, između ostalog, zabrana kamate, propisano odjevanje (hidžab), ponašanje u skladu sa načelima islamske etike i moralnosti i sl.

Propisi
1. Dozvola konzumiranja mesa morskih životinja, bilo da su ulovljene ili uginule u moru. Potvrdu toga nalazimo i u kur’anskim riječima: ”Vama se dopušta da u moru lovite i da ulov jedete, da se njime vi i putnici koristite.” Vjerodostojnim predanjem je prenešeno da su Ebu-Bekr, Ebu-Ejjub el-Ensari, Ibn ‘Abbas i brojni drugi ashabi, u komenatoru ovoga ajeta kazali: ”Prvim dijelom ajeta (vama se dopušta da u moru lovite) dozvoljava se ono što je ulovljeno u moru, a drugim dijelom (da ulov jedete) ono što je uginulo u moru. Također, općenitost ovog propisa može se razumijeti i iz dvočlanih izraza ”sajdu-l-bahri” (morski ulov) i ”ta’amuhu” (morska hrana), jer se u oba slučaja radi o genetivnoj vezi u kojoj je prvi član te veze u jednini, a pravilo je u usuli fikhu da se tako strukturirana genitivna veza smatra općim izrazom, odnosno ima karakter općeg izraza koji, ukoliko se spominje u konktesktu nekog propisa, implicira općenitost tog propisa. Ako bi smo ovo pravilo, primijenili na citirani ajet, on bi dobio sljedeće značenje: ”Dozvoljeno vam je sve što ulovite u moru, i sve što ugine u moru, bez obzira na njegov izgled ili formu.” Ovakvih primjera u Kur’anu je na pretek. U usulskoj literaturi se, pored ovog, često navodi i ajet: ”Ako vi budete brojali Allahove blagodati, nećete ih nabrojati, – Allah, uistinu, prašta i samilostan je.” U Ajetu je riječ blagodat (ni’me) spomenuta u jedinini (ni’metallahi), ali kako ona, zajedno sa imenicom Allah, čini genitivnu vezu (Allahova blagodat), njeno značenje je opće (zbirno), i obuhvata sve blagodati, bez izuzetka.
2. Dozvola konzumiranja strvi skakavca, ukoliko je uzrok njegove smrti poznat, tj. ukoliko je smrt nastupila kao posljedica ljudskog djelovanja (pečenje na vatri, kuhanje u vodi i sl.), ali i u situaciji kada se ne raspolaže pouzdanim informacijama o uzroku smrti, jer je hadis opće naravi i ne pravi razliku između različitih situacija. Pravni razlog (mudrost) ove dozvole (šerijatske dopustivosti, izuzeća iz opće zabrane strvi), iako je riječ o kopnenoj životinji, treba tražiti u činjenici da skakavc u sebi nema krvi, koja bi se, nakon uginuća, nakupila (nataložila) u njegovom tijelu i time ga izložila negativnim prirodnim procesima, kao što su kvarenje, zaraza i sl., što je, u stvari, osnova, na kojoj je bazirana šerijatska zabrana konzumiranja strvi. Na ovu osnovu aludiraju riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Ono čemu je puštena krv i pri čijem klanju je spomenuto Allahovo ime, jedite, osim onoga što je preklano zubima ili noktima.” Nepostojanje krvi u organizmu razlog je zbog kojeg je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dozvolio jedenje i pijenje iz posude u koju je upala muha, štaviše, preporučio je da se muha, koja upadne u posudu sa hranom i pićem, dobro zagnjuri u hranu i piće, a zatim izvuče, obrazlošivši to time da se u jednom njenom krilu nalazi otrov a u drugom lijek. Sasvim je izvjesno da će, tokom zagnjurivanja muhe u vruću hranu ili vodu, doći do njenog uginuća.
3. Dozvola konzumiranja krvi koja ostane u organizmu životinje nakon klanja i puštanja krvi . Zašto smo uopćili propis, kada se u hadisu spominju samo dvije vrste ”krvi”, slezena i jetra? Odgovor leži u činjenici da ovaj hadis, iako problematizira samo dvije vrste krvi, ima širu (opću) poruku, do koje je moguće doći, ukoliko spomenuti hadis posmatramo uporedo sa drugim zakonskim tekstovima koji generalno govore o propisima krvi, bilo da se radi o ističućoj krvi iz organizma ili krvi koja ostane u organizmu nakon klanja. Po jasnoći indikacije, u ovom kontekstu, posebno se izdvajaju riječi Uzvišenog Allaha, dželle šenuhu, u prijevodu značenja kaže: ”Reci: “Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja ističe, ili svinjskog mesa, – to je doista pogano -, ili što je kao grijeh zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime.” A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da glad utoli, Gospodar tvoj će doista oprostiti i milostiv biti.” , kao i hadis Aiše, radijallahu ‘anha, u kojem se kaže: ”U Poslanikovo vrijeme, jeli smo kuhano meso iza kojeg su ostajali krvavi tragovi na posudi.”
4. Pored ističuće krvi (iz životinjskog organizma) nečistom i zabranjenom smatra se još i: menstrualna krv, krv koja iziđe na dva prirodna otvora, krv životinja koje je zabranjeno koristiti u ishrani i krv uginulih životinja . Što se tiče ljudske krvi, mimo one koja izlazi na dva prirodna otvora, ona se, prema mišljenju većine klasičnih autoriteta, također smatra nečistom. Jedan dio hadiskih i pravnih stručnjaka, u vezi s ovim pitanjem, prenio je jednoglasan stav prvih generacija učenjaka, prije svih imam Nevevi u El-Medžmuu, Kurtubi u Tefsiru i Ibn Hadžer u El-Fethu . Najuvjerljiviji, u tom smislu, bio je Nevevi, koji je kazao: ”Postoji mnoštvo dokaza da je krv nečista, i ne znam da je iko od učenjaka ikada, u pogledu toga, izrazio drugačiji stav, osim što je autor El-Havija prenio od nekih apologeta da su smatrali krv čistom, ali se njihovo mišljenje ne uzima u obzir, i njime se, apsolutno, ne može proturiječiti jednoglasnom mišljenju.” Šejh Muhammed ibn Salih el-‘Usejmin, Allah mu se smilovao, smatra da se ovaj Nevevijev govor, kao i govor drugih učenjaka koji su prenijeli jednoglasno mišljenje, odnosio na ističuću krv (demun mesfuh), što su neki od njih u svojim izjavama nedvosmileno naglasili . S druge strane, kaže ovaj učenjak, ne postoji niti jedan validan tradicionalni dokazkojim bi se mogla opravdati tvrdnja o nečistoći ljudske krvi, i što je još važnije, ne postoji niti jedan hadis u kojem je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, izričito naredio pranje ljudske krvi sa tijela i odjeće, sa izuzetkom menstrualne krve, iako je u njegovo vrijeme posebno bila raširena praksa hidžame (posebnog postupaka odstranjivanja štetne krvi iz organizma).

Bilješke:

1- Zadu-l-me’ad, 3/392.
2- Musned hadis je hadis kod kojeg je spojen lanac prenosilaca do Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
3- Subulu-s-selam, Ebu-‘Ali es-San’ani, 1/58.
4- Es-Silsiletu-s-sahiha, Nasirudin el-Albani, 3/111.
5- Prijevod značenja, El-Hakka, 40. – 52.
6- Muslim, Knjiga o džamijama i mjestima obavljanja namaza, poglavlje ”zabrana približavanja džamiji onome ko je konzumirao bijeli ili crveni luk”, br. 565.
7- Prijevod značenja, El-Maide, 96.
8- Tefsir Taberi, 7/63. – 69., El-Bejheki, 9/253. – 255.
9- Prijevod značenja, En-Nahl, 18.
10- Buharija, Knjiga o klanju i lovu, poglavlje ”kada muslimanska vojska zaplijeni ratni plijen’, br. 5543., Muslim, Knjiga o kurbanima, poglavlje ”dozvola klanja životinje svime što pušta krv”, br. 20/1968. U nekim verzijama ovog hadisa, zabilježenim u drugim hadiskim zbirkama, pojašnjeno je da se razlog zabrane klanja zubima krije u tome što je to ljudska kost, a noktima što je to način klanja kojeg praktikuju vatropoklonici. (Pogledaj: El-Umm, Es-Sunenu-l-kubra, Musned Humjedi i dr.)
11- Buharija, Knjiga o početku stvaranja, poglavlje ”Kako postupiti kada muha upadne u posudu…”, br. 3320.
12- Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/126. Medžmuu fetava, Ibn ‘Usejmin, 11/267.
13- El-En’am, 145.
14- Ibn Džerir u Tefsiru, 8/71. Prema mišljenju Ibn Kesira ovaj hadis je vjerodostojan. (Tefsiru-l-kur’ani-l-‘azim, 2/185.).
15- Eš-Šerhul-mumti’, 1/439.
16- El-Džami’, 2/222, El-Fethul-Bari, 1/420.
17- El-Medžmu, 6/576. Neki kasniji učenjaci, među kojima se posebno ističu Eš-Ševkani, Siddik Hasan Han, Nasiruddin el-Albani, Muhammed ibn Salih el-Usejmin, Allah im se smilovao, su bili mišljenja da ovaj koncenzus nije potvrđen, obzirom da su zabilježene predaje od ashaba, radijallahu ‘anhum, koje nedvosmisleno ukazuju da su oni, ljudsku krv, smatrali čistom, kao što je predaja u kojoj se kaže ”da je, u njihovo vrijeme, bila ustaljena praksa da ranjenici klanjaju sa otvorenim ranama na tijelu iz kojih je tekla krv”. Da se kojim slučajem radilo o nečistoći, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi ih, sigurno, obavijestio o tome i ukazao im na neispravnost takve prakse, posebno kada se uzme u obzir činjenica da se radilo o velikoj količini krvi. (Eš-Šerhul-mumti’, 1/441. – 443., Er-Revdatu-n-nedijje, 1/81., Nejlul-Evtar, 1/53., http://www.ahlalhdeeth.com/vb/showthread.php?t=26591)
18- El-Begavi u svom Tefsiru bilježi od Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhu, da je rekao: ”To je krv koja ističe iz životinje dok je živa, i krv koja šiklja iz vratnih žila prilikom klanja.” (Medžmu’u fetava, Ibn Usejmin, 11/261.).
19- Kao što je Ibn ‘Abdulber el-Kurtubi, koji je rekao: ”Nema razilaženja u tome da je ističuća krv (demun mesfuh) nečista i pogana.” (El-Istizkar, 2/36.)
20- Eš-Šerhul-mumti’, 1/441.

SAFF, br. 307

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Ahmed Džinović
U Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, hadisima pojašnjena je opasnost uzimanja kabura za bogomolje, kao i kazna i prijetnja od Allaha, subhanehu ve te´ala, koja slijedi onome ko to prakticira. Stoga je naša dužnost da ljude poučimo onome šta znači uzimanje kabura za džamije, kako bismo ih upozorili. Ono što se podrazumijeva pod ovim terminom manifestira se u tri sljedeća značenja:
● Namaz na kaburima, tj. činjenje sedžde na njima.
● Sedžda u pravcu kabura i okretanje prema njima u toku namaza.
● Izgradnja džamija na kaburima, te putovanje s ciljem klanjanja u tim džamijama.

Mišljenja učenjaka u pogledu uzimanja kabura za džamije

Učenjaci su detaljno razmatrali svako prethodno značenje, a isto tako o ovom pitanju izrečeni su i jasni tekstovi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
● Što se tiče prvog mišljenja, Ibn Hadžer el-Hejtemi u djelu ”Ez-Zevadžir” (1/121), rekao je: ”Uzimanje kabura za džamiju znači (obavljati) namaz na njemu ili u njegovom pravcu.” U ovome tekstu Ibn Hadžer stavlja na znanje da spomenuto uzimanje kabura obuhvata oba značenja, od kojih je jedno klanjanje namaza na kaburu. Es-San’ani rekao je u ”Subulus-selam” (1/214): ”Uzimanje kabura za džamiju je općenitije od toga da znači samo klanjanje namaza u njegovom pravcu ili na njemu.”
Ja kažem (tj. Albani): Znači, da to obuhvata oba prethodna značenja ili postoji mogućnost da je aludirao na sva tri značenja, a to je shvatio i imam Šafija, što ćemo navesti kasnije.
Za prvo značenje dokazi su i hadisi:
Prvi: Od Ebu Seida El-Hudrija prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se gradi na kaburima, ili da se sjedi na njima, ili da se klanja na njima. (Bilježi Ebu J’ala u svom ”Musnedu”, 66/2, a njegov lanac prenosilaca je sahih)
Drugi: Riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ne klanjajte (okrenuti) prema kaburu niti klanjajte na kaburu.” (Bilježi Et-Taberani u ”El-Mu’džemul-kebiru”, 3/145/2 i 3/150/1)
Treći: Od Enesa se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio (klanjanje) namaza na kaburima.” (Prenosi Ibn Hibban, 343)

Četvrti: Od Amra b. Dinara se prenosi da je bio upitan o namazu među kaburima pa je rekao: ”Spomenuto mi je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Sinovi Israilovi su uzeli kabure svojih poslanika za bogomolje pa ih je Allah, subhanehu ve te´ala, prokleo.”’ (Bilježi Abdurrezak, 1591, kao mursel – prenosi ga ashab – sa sahih lancem prenosilaca, a ono što treba istaknuti jeste to da je Amr uzeo hadis kao dokaz o zabrani obavljanja namaza na kaburima, što ukazuje da on preferira spomenuto značenje.)

● Što se tiče drugog spomenutog značenja, El-Menavi, u djelu ”Fejdul-Kadir”, u komentaru trećeg hadisa, rekao je: ”Tj. uzeli su ih sebi za kiblu, sa neispravnim vjerovanjem, jer njihovo uzimanje za mesdžide je obavezno činjenje mesdžida na njima i obrnuto (tj. činjenje sedžde prema njima obavezno povlači sa sobom gradnju mesdžida na njima, kao što gradnja mesdžida na njima obavezno povlači sa sobom činjenje sedžde prema njima – op. prev.), a ovime je pojasnio razlog zbog kojeg su prokleti, pošto je u tome pretjerivanje u veličanju tih kabura. El-Kadi (El-Bejdavi) je rekao: ”Kada su židovi činili sedždu na kaburima svojih poslanika, veličajući ih, i učinili ih svojom kiblom prema kojoj su se okretali u namazu, te ih uzeli za kumire, Allah ih je prokleo i zabranio to muslimanima da ne bi učinili isto djelo…”.
Kažem (tj. Albani): U ovom značenju izrečena je jasna zabrana jer Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ”Nemojte sjediti na kaburima niti klanjati prema njima”. (Bilježe Muslim, 3/62, Ebu Davud, 1/71, En-Nesai, 1 /124, Et-Tirmizi, 2/154, i drugi)

Pojašnjavajući zabranu klanjanja prema kaburima, šejh Ali el-Kari rekao je u ”El-Mirkatu”: ”Zato što se u tome nalazi pretjerano veličanje koje kao da dostiže stepen onoga koji se obožava, i ako je to veličanje, prema kaburu ili mejtu koji je u njemu, zaista istinito, onda je to kufr, a samo poistovjećivanje sa takvim postupkom je mekruh, ali nužno je da bude mekruh tahrim (strogo pokuđeno). U tom značenju, čak i preče od njega, jeste dženaza koja je postavljena u pravcu kible klanjača, sa čime su iskušane Mekkelije jer oni postavljaju dženazu – mrtvace kod Kabe, a zatim klanjaju prema njoj (jer se nalazi između klanjača i njihove kible, op. prev.).”

Kažem (tj. Albani): Tj. u farz namazu, a ovo je opće iskušenje koje je pogodilo i države Šama, Anadolije i druge, a prije mjesec dana naišli smo na jednu ogavnu fotografiju – sliku koja prikazuje saff klanjača na sedždi prema poredanim tabutima pred njima, u kojima su bila tijela Turaka koji su se utopili na jednoj lađi.
Ovom prilikom skrećemo pažnju da u većini slučajeva postupci Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ukazuju na klanjanje dženaze na otvorenoj musalli, van džamije, a mudrost takvog postupka ogleda se u tome da se klanjači udalje od sličnog djela na koje je ukazao i učenjak El-Kari, da mu se Allah smiluje. Slična prethodnom hadisu jeste i predaja koju prenosi Sabit el-Benani od Enesa, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je rekao: ”Klanjao sam u blizini kabura, pa me je vidio Omer b. El-Hatab te povikao: ‘Kabur, kabur!’ Ja podigoh pogled prema nebu misleći da govori ‘kamer’ – mjesec!” (Bilježi Ebu El-Hasen ed-Dinuri u ”Džuz’un fihi medžalis min emali Ebil-Hasen El-Kazvini“, 3/1, sa ispravnim lancem prenosilaca, a naveo ga je i Buharija kao mu’allek, bez navođenja lanca prenosilaca, 1/437, ”Feth”, a Abdurrezak ga je spojio u svom ”Musannefu”, 1/404/1581, i dodao: ”Ja kažem za kabur: ‘Ne klanjaj prema njemu.”’

● Što se tiče trećeg značenja, njega je izrekao imam El-Buhari, jer je hadis naslovio sa ”O pokuđenosti klanjanja na kaburima”. Time je ukazao da iz zabrane klanjanja na kaburu obavezno proizlazi i zabrana izgradnje džamije na njemu, a ova stvar je jasna, na što je nedvosmisleno ukazao i El-Menavi kako smo prethodno naveli. Hafiz Ibn Hadžer u komentaru hadisa kaže: ”Rekao je El-Kermani: ‘Hadis znači zabranu uzimanja kabura za bogomolje, a ono na što ukazuje naslov jeste gradnja bogomolje na kaburu i ono što se shvata iz toga dvoga je različito, ali se na to odgovora da je to dvoje nerazdvojivo, iako je ono što se shvata različito.”’
Na ovo značenje ukazala je Aiša, radijallahu anha, na kraju prvog prethodnog hadisa: ”Da nije toga, onda bi njegov kabur bio vidljiv, ali su se bojali da ne bude uzet za bogomolju.” To znači, da nije tog prokletstva koje su zaslužili židovi i kršćani, zbog uzimanja kabura za bogomolje, što nužno uzrokuje građenje na njima, Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, kabur bio bi napravljen na otvorenom prostoru. Ali, ashabi to nisu učinili, jer su se bojali da kasnije generacije ne bi napravile džamiju na tom mjestu, čime bi i njih obuhvatilo ovo prokletstvo.

Ovo podržava i hadis koji prenosi Ebu S’ad, (2/241), sa vjerodostojnim lancem prenosilaca od Hasana el-Basrija, u kojem se navodi da je rekao: ”Vijećali su da Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pokopaju u džamiji, pa Aiša reče: ‘Glava Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila je u mom krilu kad je rekao: ‘Ubio Allah narode koji su kabure svojih poslanika uzeli za bogomolje.’ Tako su se dogovorili da ga ukopaju gdje je i umro – u Aišinoj kući.”
Kažem (tj. Albani): Ovaj rivajet, iako je mursel (prenosi ga ashab), ukazuje na dvije stvari:
Prvo: Aiša je shvatila da se pod “uzimanjem kabura” spomenutim u hadisu aludira na džamiju u kojoj se ukopa umrli, a otuda je još preče da se odnosi na džamiju koja se sagradi na kaburu.

Drugo: Da su ashabi podržali ovo njeno shvatanje, pa su odustali od svoga mišljenja te ga ukopali u njenoj kući.
Ovo ukazuje na činjenicu da nema razlike između izgradnje džamije na kaburu i unošenja kabura u džamiju, i oba postupka su haram, jer je opasnost ista. Stoga je Hafiz El-Iraki rekao: ”Kada bi neko sagradio džamiju sa ciljem da bude ukopan u nekom od njenih dijelova, potpao bi pod prokletstvo. Naprotiv, haram ga je ukopati u džamiji, pa čak i kad bi uvjetovao da bude ukopan unutar džamije, to se neće ispoštovati jer njegov uvjet je suprotan njegovom uvakufljenju mesdžida.” (Prenio ga je El-Menavi u ”Fejdul-Kadir”, 5/274, i također ga potvrdio)

Kažem (tj. Albani): U ovome je jasan pokazatelj da se kabur i džamija ne mogu spojiti u islamu.
Ovo značenje potvrđuje i peti hadis: ”Oni su, ako bi među njima bio dobar čovjek, gradili nad njegovim kaburom bogomolju, …to su najgora stvorenja…” Ovo je jasan tekst o zabrani izgradnje džamija na kaburima poslanika i dobrih ljudi, i sasvim je nedvosmiseno da se zbog takvog postupka smatraju najgorim stvorenjima kod Allaha, subhanehu ve te´ala.
Ovaj hadis potvrđuje i predaja od Džabira, radijallahu anhu, koji je rekao: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je da se kabur oblaže gipsom, da se sjedi na njemu i da se gradi na njemu.” (Bilježi Muslim, 3/62, i tekst je njegov; Ibn Ebi Šejbe, 4/134, Et-Tirmizi, 2 /155 i ocijenio ga je sahihom, i Ahmed, 3/339 i 399)

Ovaj hadis sa svojim općenitim značenjem obuhvata gradnju džamije na kaburu, kao i izgradnju kubeta na njemu, iako u zabrani prednjači prvo. Tako je potvrđeno da je ovo značenje također ispravno, na koje ukazuje riječ ”uzimanje”, a potvrđuju ga i drugi dokazi.

Što se tiče hadisa koji obuhvataju zabranu namaza u džamijama koje su sagrađene na kaburima, njihovo ukazivanje na to je jasnije, jer zabrana izgradnje džamija na kaburima nužno podrazumijeva i zabranu obavljanja namaza u njima, iz razloga što zabrana sredstva povlači i zabranu onoga što se postiže tim sredstvom i što tome vodi. Primjer za to je ajet o zabrani alkohola, u kojem je Allah, subhanehu ve te´ala, zabranio prodaju alkohola i u okviru ove zabrane je i konzumacija alkohola, štaviše, zabrana konzumacije je preča.

Očito je da zabrana izgradnje džamija na kaburima nije cilj sama po sebi, kao što ni naredba izgradnje džamija među kućama i trgovinama nije cilj sama po sebi, nego je to sve naređeno radi samog namaza koji će se obavljati u njima, pozitivno ili negativno. To pojašnjava sljedeći primjer: Kada bi čovjek sagradio džamiju na pustom mjestu gdje niko ne živi i kada niko ne bi klanjao u njoj, ovaj čovjek ne bi imao nikakvu nagradu za njenu izgradnju, čak štaviše, kod mene je on grješan za bespotrebno uništavanje novca i ulaganje nečega na pogrešno mjesto! Pa kad je Allah, subhanehu ve te´ala, naredio izgradnju džamija, naredio je u okviru toga i obavljanje namaza u njima, jer su radi njega sagrađene. Također, ako je zabranio da se grade džamije na kaburima, onda je u okviru toga zabranio i namaz u takvim džamijama, jer je radi toga i izgrađena, što je jasno i nije skriveno onome ko ima razuma, inšallah.

Zaključak

Uzimanje kabura za bogomolje obuhvata sva tri prethodno spomenuta značenja, što je dokaz sažetosti Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, govora, a to je istakao i imam Šafija, koji je u svojoj knjizi ”El-Umm”, 1/246, zapisao: ”Mrzim da se nad kaburom gradi džamija i da se on ističe, ili da se klanja na njemu, a vidljiv je i poznat, ili da se klanja prema njemu.” Također je rekao: ”A ako bude klanjao prema njemu, namaz mu je valjan iako je pogriješio. Malik nas je obavijestio da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ubio Allah židove i kršćane jer su kabure svojih poslanika učinili bogomoljama’, pa je rekao: ”Mrzim ovo radi hadisa i drugih predaja prenesenih od osoba mimo Poslanika, a mrzio je – a Allah najbolje zna – da se veliča bilo ko od muslimana, tj. da se njegov kabur učini džamijom, jer u tom slučaju nemoguće je sačuvati se smutnje i zablude koja dolazi nakon toga.”
Ovim hadisom dokazao je sva tri značenja koja je spomenuo u svom govoru, što i jeste jasan dokaz da je hadis shvatio u njegovoj općenitosti, a tako je postupio i šejh Ali el-Kari’ prenoseći od hanefijskih učenjaka, pa je u ”Mirkatul-mefatih šerh miškatil-mesabih” (1/456), rekao: ”Razlog njihovog prokletstva jeste to što su se klanjali kaburima svojih poslanika veličajući ih, što je očiti širk, ili što su se molili Allahu, subhanehu ve te´ala, na mjestima gdje su ukopani poslanici, činili sedždu na njihovim kaburima, okretali se prema njihovim kaburima za vrijeme molitve smatrajući da time čine ibadet Allahu i pretjerivali u veličanju poslanika, a to je skriveni širk jer je u tome sadržano veličanje stvorenja u onome što nije dozvoljeno. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je svome ummetu takvo postupanje zbog sličnosti tog djela praksi židova ili zbog toga što sadrži skriveni širk. Ovako su smatrali neki od komentatora među našim imamima, a to podržava i jedna od Poslanikovoj predaja: ”…upozorava na njihova djela (tj. židova i kršćana – op. prev.).”
Kažem (tj. Albani): Prvi razlog koji je spomenuo, a to je činjenje sedžde kaburima poslanika veličajući ih, iako nije isključeno da su to radili židovi i kršćani, ipak se to ne shvata iz njegovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Kabure poslanika učinili su bogomoljama”. Očito je da su od njih učinili bogomolje za obožavanje Allaha, subhanehu ve te´ala, , shodno prethodnim značenjima, tražeći blagoslov putem poslanika koji su ukopani u njima, iako ih takvo djelo vodi, kao što vodi i druge, u očiti širk na koji je ukazao šejh El-Kari’.

Iz djela: ”Tahzirus-sadžidi min ittihazil-kuburi mesadžid”
Autor: Šejh Muhammed Nasiruddin el-Albani

El-Asr

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Semir Imamović

Prenosi Ebu-Vakid el-Lejsi, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘aljehi ve sellem, kazao: ”Ako se živoj životinji odstrani jedan dio tijela, taj dio (u pravnom smislu) tretira se kao i njena strv (leš).” Ocjena hadisa: Hadis je zabilježio Ebu-Davud, Knjiga o lovu, Poglavlje: ”o lovini kojoj je odsječen jedan dio tijela”, br. 2858, Tirmizi, Knjiga o hrani, Poglavlje: ”Odstranjeni dio tijela (sa živog bića) tretira se kao i lešina”, br. 1480. Tirmizi je ovaj hadis ocijenio dobrim.

Povod hadisa

Po dolasku u Medinu, a nakon prvih izravnih kontakata sa širom medinskom zajednicom Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je uočio da je tamošnja praksa, prije svega ona normativna, još uvjek pod snažnim uticajem prethodnog društvenog sistema, starih (paganskih) vjerovanja, običaja i tradicije, što je, uzme li se u obzir viševjekovna vezanost, a u značajnoj mjeri, i omeđenost arapskog (pustinjskog) čovjeka tim i takvim vrijednostima, bilo sasvim razumljivo. Skoro u svim životnim aspektima (međuljudskim odnosima, proslavama i praznicima, poslovnim transkacijama, svakodnevnim društvenim aktivnostima) mogli su se primjetiti ostaci paganske kulture. To je, s njegove strane, iziskivalo odlučnu i čvrstu reakciju, koja je, prije svega, trebala biti usmjerena u pravcu podizanja nivoa vjerske svijesti, moralnog i vjerskog preustroja i upućivanja u osnove islamske pravne i etičke regulative. A da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ovaj problem shvatio krajnje ozbiljno, govore mnogobrojni hadisi u kojima se on direktno obraća stanovnicima Medine i traži od njih da svoju praksu usklade sa islamskim principima i odbace sve one oblike ponašanja koji su bili nespojivi sa njihovim novim, islamskim, identitetom. Ovaj hadis spada u red takvih hadisa. On se bavi pitanjem odsjecanja (odstranjivanja) pojedinih dijelova tijela životinje i njihovo korištenje u proizvodnji kućnih potrepština, u ovom slučaju masti (maziva). Izricanjem gornjeg suda, upravo tim povodom, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je pojasnio, kakav je šerijatsko-pravni tretman takvih običaja (prakse), odnosno, ukazao je na njihovu neispravnost i neutemeljenost. U hadiskoj i tefsirskoj nauci posebna pažnja posvećuje se istraživanju povoda zbog kojeg je određeni ajet ili hadis objavljen i izrečen. Zapravo, poznavanje ovog povoda važan je, ako ne i presudan, preduvjet za njihovo ispravno razumijevanje. U to ćemo se najbolje uvjeriti na primjeru sljedećeg ajeta. Naime, Allah, dželle šenuhu, u suri El-Bekare za obredni hod (s’aj) između Safe i Merve, kaže: ”Safa i Merva su Allahova časna mjesta, zato onaj koji Kabu hodočasti ili umru obavi ne čini nikakav prijestup ako krene oko njih. A onaj koji drage volje učini kakvo dobro djelo – pa, Allah je doista blagodaran i sve zna.”[1] Ukoliko bi smo se, prilikom razumijevanja ovog ajeta, zadržali na njegovom jezičkom izrazu, bez dubljeg poznavanja povoda kojim je objavljen, došli bi do zaključka da sa’j između Safe i Merve spada u onu kategoriju postupaka koji se u šerijatskom pravu kategoriziraju kao dopuštena (mubah) djela, koja čovjek može a ne mora uraditi, ili čije ostavljanje ne izaziva nikakve pravne posljedice u smislu ogrješenja o Božiji propis, međutim ako ovom ajetu pristupimo iz ugla specifičnog povoda, zbog kojeg je i objavljen i zbog kojeg je prvenstveno poprimio ovakvu formu, a koji se ogledao u tome da su neki hodočasnici (hadžije) izbjegavali sa’j između Safe i Merve, iz straha da ne bi zapali u oponašanje paganskih rituala koji si izvođeni na tom prostoru, bit će nam jasno da se ajetom ne cilja izvorna dopustivost (ibaha), kao jedna od kategorija pravne norme, nego se njime želi ukazati da je ovkava vrsta straha neopravdana i da nema nikakvog grijeha u obavljanju sa’ja na prostoru na kojem su predislamski arapi izvodili svoje ritaule.[2]

Opća pravna pitanja

U Poslanikovom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, postupku, da ljudima na vrijeme ukaže na neispravnost određenog njihovog postupka ili prakse, prepoznajemo obavezu vjerskih autoriteta (učenjaka), u svakom vremenu i na svakom prostoru, da svojim kontinuiranim prisustvom u društvu i praćenjem svih njegovih važnijih tokova, uzmu aktivno učešće u kreiranju što moralnijeg i vjerskim principima usklađenijeg društvenog ambijenta. Ne smije se desiti da islamski učenjak bude samo nijemi posmatrač društvenih dešavanja, jer je to u suprotnosti sa njegovim pozivom i njegovom ulogom direktnog Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, duhovnog nasljednika, i kao onoga ko je, nakon poslanika, najpozvaniji da svijet mijenja na bolje. Odgovornost je, u islamu, uvjek proporcionalna stvarnim mogućnostima, društvenom statusu i personalnim pretpostavkama i kvalitetima, koji određenu osobu dovode u privilegovan položaj u odnosu na druge, ali im daju i priliku da, sa pozicije na kojoj se nalaze, a to je uglavnom pozicija autoriteta, izravno djeluju na društvene tokove. Obzirom da islamskim učenjacima, po prirodi stvari, pripada pozicija vrhovne vjerske vlasti, da se na njih gleda sa posebnim respektom i da njihova riječ ima posebnu težinu, sasvim je razumljivo da i njihova odgovornost bude na tom nivou. Ovu činjenicu nalazimo jasno naglašenu u kur’anskim i hadiskim tekstovima koji se izravno bave ovim pitanjem. U jednom djelu tih tekstova ukazuje se na važnost i ulogu učenjaka, njihov neprikosnoveni autoritet[3], poseban stepen straha i strahopoštovanja (el-hašje), na kojima oni grade svoj odnos prema Allahu, dželle šenuhu[4], na njihovu nedostižnu prednost u odnosu na druge ljude[5], dok se u drugom djelu govori o njihovoj posebnoj odgovornosti pred pred Uzvišenom Bogom i pred ljudima, a koja je u potpunoj harmoniji sa spomenutim blagodatima[6].

Islamski pravnici su, na osnovu ovoga hadisa, ustanovili opće pravilo (šerijatsko-pravni princip) koje glasi: Ma ubine min hajj fehuve ke mejtetihi (Amputirani/odstranjeni dio ljudskog ili životinjskog tijela, ima istu pravnu kvalifikaciju kao i njegova strv/leš). Da bi se ovo pravilo ispravno razumijelo, potrebno je znati da se u klasičnoj islamskoj pravnoj nauci, lešina dijeli u dvije vrste: čistu i nečistu. U prvu vrstu spadaju: ljudski leši lešina morskih životinja, a u drugu: lešina kopnenih životinja[7]. O tome, kojoj od ove dvije kategorije pripada živo biće, ovisi pravni tretman njegovog amputiranog dijela. Amputirani dio ljudskog ili tijela morske životinje je čist, jer se, u pravnom smislu, njihova lešina smatra čistom, dok je amputirani dio tijela kopnene životinje nečist, obzirom da se njen leš smatra nečistim. U različitim pravnim školama općeprihvaćena je praksa preformulacije zakonskih tekstova u posebna pravila (opće šerijatskopravne principe), koja bi trebala biti u funkciji iznalaženja pravnih rješenja (normi) za što širi krug pitanja koja nisu definisana posebnim zakonskim tekstom. To što pojedina pravila imaju šire značenjske implikacije od samog teksta iz kojeg su izvedena, ne dovodi u pitanje njihovu ispravnost, jer je forma zakonskog teksta često uvjetovana specijalnim povodom i specifičnim okolnostima, i predstavlja odgovor na konkretnu dilemu, ali je, u najvećem broju slučajeva, primjenjiva i na druge slične situacije.[8] U prilog tome govori i poznato usulsko načelo: U obzir se uzima općenitost izraza, a ne specifičnost povoda (El-‘ibretu bi ‘umumi-l-lafzi la bi hususi-s-sebebi)[9]. Evo još nekih primjera zakonskih tekstova koji su preformulisani u posebna pravila: ”A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da glad utoli, Gospodar tvoj će doista oprostiti i milostiv biti.”[10] (preformulisan je u pravilo: ”Nužda zakon mijenja”, ili ”U nuždi je dozvoljeno ono što je inače zabranjeno”); ”Djela se cijene (vrednuju) prema namjerama”[11] (preformulisan u pravilo: ”O djelima subjekta se presuđuje na osnovu njegove namjere”); ”Nema (nanošenja) štete, niti uzvraćanja štetom.”[12] (Preformulisan je u istoimeno pravilo); i dr.

Propisi

Iz navednog pravila naučili smo da amputirani dio ljudskog ili životinjskog tijela ima identičan pravni tretman kao i njihova strv (lešina), a ono što nas ovdje interesuje jeste da li i pod kojim uvjetima je dozvoljeno amputirati dio ljudskog ili životinjskog tijela. Što se tiče amputacije ljudskih udova, ona je dozvoljena u slučaju krajanje nužde (darure), kada je ona u funkciji spašavanja ljudskog života, zaustavljanja (ublaživanje) teških ili nesnošljivih bolova, ali i sprečavanja širenja bolesti na ostale dijelove tijela[13]. Situacija je sasvim drugačija kada je u pitanju amputacija životinjskih organa. Naime, njena dozvola nije uvjetovana strogim kriterijima, odnosno postojanjem krajnje potrebe, nego je dovoljna čvrsta pretpostavka da se time ostvaruje legitiman interes, kao što je poboljšanje kvalitete mesa, prekraćivanje boli životinje i sl. Jedino na što, tom prilikom, treba obratiti pažnju, i što je sa vjerskog stanovišta poželjno, jeste da postupak amputacije bude izveden u skladu sa najvišim profesionalnim standardima, i da se koriste one metode koje će osigurati da životinji bude nanešena što manja bol. Uporište za ovakvo stajalište, nalazimo u Poslanikovoj praksi da deve, koje su prikupljene na ime zekata, obilježi posebnim znakovima, a koja se ogledala u tome da se zagrijanim željeznim predmetom, na vidljivo mjesto, utisne poseban žig.[14] Također, u poslanikovo, sallallhu ‘aljehi ve sellem, vrijeme bila je raširena praksa uškopljivanja kurbana. Sam Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je kao što stoji u jednom hadisu, kao kurbane, zaklao dva uškopljena ovna.[15]

Bilješke

[1] – Prijevod značenja, El-Bekare, 158.

[2] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/137.

[3] – Ovo se najjasnije očituje u riječima Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Učenjaci su nasljednici Allahovih Poslanika” (Ahmed, 21 207., Ebu-Davud, 3641., Tirmizi, 2682., Ibn-Madže, 223., i drugi. El-Albani je ovaj hadis ocijenio vjerodostojnim u ”Sahihu-l-džamiu”, br. 6297.)

[4] – U tom smislu su riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja: ”A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni” (Fatir, 27.)

[5] – Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je ovu prednost, prema jednom predanju, uporedio sa prednošću koju mjesec, u noći uštapa, ima u odnosu na ostale zvijezde (Ahmed, 21 207., Ebu-Davud, 3641., Tirmizi, 2682., Ibn-Madže, 223., i drugi), a prema drugoj verziji, sa prednošću koju on, kao Poslanik, ima u odnosu na druge ljude (Tirmizi, 2685.)

[6] – Učenjak koji je izigrao ukazano mu povjerenje i blagodati, na Sudnjem danu će, prema riječima Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, među prvima okusiti gorčinu poniženja i na vlastitoj koži osjetiti žestinu džehhennemske vatre. U hadisu kojeg bilježi Muslim navodi se da će Allah, dželle šenuhu, džehennemsku vatru potpaliti sa tri osobe: učačem Kur’ana (učenjakom), borcem koji je poginuo u borbi na Allahovom putu, i imućnim čovjekom. Allah će pitati učenjaka: ”Priznaješ li moje blagodati, kojima sam te obdario?” ”Priznajem”, odgovorit će on. ”A šta si uradio s tim blagodatima” – upitat će ga ponovo. ”Sve što sam naučio, i čemu sam druge podučavao, uradio sam radi tvog rizaluka i u Tvoje ime. Također, učio sam Kur’an samo kako bi stekao Tvoju naklonost” – pravdat će se učenjak. ”Ne, tvoja jedina želja je bila da postigneš ugled u društvu i da se o tebi priča kao učenom čovjeku” – bit će Allahove riječi, nakon kojih će On narediti melekima da ga, licem okrenutim prema zemlji, bace u vatru.

[7] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/136., 137.

[8] – U konkretnom slučaju pojam behime (životinja), koji je naveden u hadisu, preformulisan je u opći pojam ”hajj” (živo biće), jer ova dva pojma djele zajedničku karakteristiku a ona je život.

[9] – Ajeti o li’anu (međusobnom proklinjanju supružnika u slučaju kada čovjek optuži svoju ženu za preljubu a nije u stanju da to pred sudom potvrdi sa četiri pravno valjana svjedoka) objavljeni su povodom ‘Uvejmira el-Adžlanija i njegove supruge koju je ‘Uvejmir optužio za preljubu, ali je njihovo značenje opće, što i sama forma, u kojoj su objavljeni, jasno potvrđuje. Naime, odnosna zamjenica ellezine (oni koji), spada u red općih izraza, koji kada se spominju u kontekstu određenog propisa, impliciraju njegovu općenitost.

[10] – Prijevod značenja, El-En’am, 145.

[11] – Buharija, 1., Muslim, 5036.

[12] – Ahmed, 1/313., Ibn-Madže, 2/784.

[13] – El-Kava’idu ve-d-davabitu-l-fikhijje-l-muessire fi ahkami-l-‘ameli-t-tibbijji, dr. Hani ibn ‘Abdullah el-Džubejr, http://www.saaid.net/Doat/hani/13.htm.

[14] – Buharija, 1052., Muslim, 2119.

[15] – Ebu-Ja’la, 2/105, El-Bejheki, 9/268. Prema mišljenju El-Albanija, lanac ovog hadisa je dobar. (Irvau-l-galil, br. 1147.)

Saff br. 312.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/