Piše: Mr. Semir Imamović
Prenosi Huzejfe ibn El-Jeman, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selem, rekao: ”Nemojte jesti ni piti iz zlatinog i srebrenog posuđa i zdjela, jer one pripadaju njima (nevjernicima) na ovom, a vama na budućem svijetu.”Ocjena hadisa: Hadis je vjerodostojan. Zabilježio ga je Buharija, Knjiga o hrani, Poglavlje o jedenju iz pozlaćenog i posrebrenog posuđa, br. 5426., Muslim, Knjiga o odjevanju, Poglavlje o zabrani upotrebe zlatnog i srebrenog posuđa muškarcima i ženama, br. 2067.
Povod hadisa
U Muslimovoj zbirci hadisa navodi se da je Huzejfe, radijallahu ‘anhu, jedne prilike, dok je odmarao u svojoj kući ili dvorcu, zatražio da mu se donese voda. Jedan od dvorskih predstojnika mu je donio vodu u srebrenoj posudi, a on je bacio posudu prema njemu i rekao (prisutnima): ”Želim vas obavijestiti da sam ga ranije upozorio da to ne čini (tj. da mi ne donosi vodu u srebrenom posuđu), jer je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ”Nemojte jesti ni piti iz zlatinog i srebrenog posuđa i zdjela”, ali je on to ipak učinio. Postoji mogućnost da je Huzejfe ovaj hadis ispričao i nekim drugim povodom, ili na nekom drugom mjestu, ali se to ne spominje u ovoj predaji.
Opća pravna pitanja
Hadis je svojevrstan primjer Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pojašnjavanja zakonskog razloga (‘ille) prilikom normiranja propisa. Sa stajališta većine usulista, pristalica kijasa (analoškog zaključivanja), to se smatra izuzetno važnim dokazom šerijatsko-pravne utemeljenosti i legitimnosti analogije, kao jednog od glavnih izvora šerijatskog prava, s obzirom da je smisao obrazlaganja propisa (t’alilu-l-ahkami) pojasniti da je zakonski razlog potakao i utjecao na donošenje pravne norme. Utvrđivanje zakonskog razloga kod pravno normiranog pitanja, može imati presudan uticaj u normiranju sličnih pitanja, a što je opet u suglasju sa principom kauzalnosti (postojanje posljedica uz postojanje uzroka). U hadisu su jasno spomenuti i norma (zabrana jedenja i pijenja iz zlatnog i srebrenog posuđa) i njen pravni razlog (postovjećivanje sa nevjernicima). Kao da se ovim obrazloženjem željelo reći: nemojte u luksuzu i raskošu ići toliko daleko da jedete i pijete iz zlatnog i srebrenog posuđa, kao što to čine nevjernici (bezbožnici), koji, kada su u pitanju tjelesni užici i njihovo zadovoljavanje, ne znaju za granice. Njihovu životnu filozofiju i način na koji oni pristupaju užicima, ali i njihov ponižavajući kraj, Kur’an je sažeo u jednoj sentenci: ”a oni koji ne vjeruju – koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere – njihovo će prebivalište vatra biti!”[1] Odnos vjernika prema ovome životu i njegovim blagodatima počiva na sasvim drugačijim temeljima. Vjernik je u potpunosti svjestan činjenice da su sva dobra i blagodati ovoga svijeta, njihova dostupnost i raspoloživost Božije djelo i Božija milost prema ljudima, i da se jedino iskrenom zahvalom (šukr), koja između ostalog podrazumijeva da se njima raspolaže na propisan i dozvoljen način, čovjek može, bar djelimično odužiti svome Gospodaru. Kur’an je u tom pogledu izričit i ne ostavlja prostor različitim ljudskim tumačenjima: ”i kad je Gospodar vaš objavio: ’Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti’.”[2] Bilo kakvo poistovjećivanje sa onima koji nemaju svijest o Bogu i o Budućem svijetu, i čiji je jedini i isključivi kriterij, po kojem se ravnaju i uređuju svoj život, njihova nezasita pohlepa i strast, ne dolazi u obzir, ni pod kojim okolnostima i ni pod kojim izgovorima. Uživanje u zlatu i srebru, svili i kadifi, i drugim, na ovom svijetu, djelimično ili potpuno zabranjenim ukrasima, rezervisano je za vjernike na budućem svijetu, kao nagrada za njihovu strpljivost i bespogovorno izvršavanje Božijih naredbi i propisa, i ovu činjenica Kur’an jasno naglašava, u različitim formama i različitim povodima. Tako u suri El-E’araf Uzvišeni Allah, dželle šenuhu, postavlja otvoreno pitanje svima onima koji krivo tumače Njegove propise, svjesno mijanjajući njihovu suštinu: ”Reci: “Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?”, a zatim na ovo pitanje, iz kojeg se nazire jasan ukor, daje rezolutan odgovor: ”Reci: “Ona su za vjernike na ovome svijetu, a na onome svijetu su samo za njih.” Eto, tako Mi podrobno izlažemo dokaze ljudima koji znaju.”[3]
Postoje i druga obrazloženja za zabranu jednja i pijenja iz zlatnog i srebrenog posuđa, koja su više plod slobodnog naučnog prosuđivanja (idžtihada), nego li jasne indicije koje se mogu razumijeti iz spomenutog hadisa[4]. Najslabije, od svih, je obrazloženje po kojem je razlog zabrane ograničavanje ljudi u raspolaganju zlatnim i srebrenim novcem, jer će se, proizvodnjom zlatnog i srebrenog posuđa i njihovom svakodnevnom upotrebom, znatno smanjiti resursi zlata i srebra, a samim time bit će ugrožena proizvodnja novca[5]. Iz ovog obrazloženja proizilazi da je nužno zabraniti upotrebu zlata i srebra i u druge, dozvoljene, svrhe, kao što je izrada zlatnog nakita za žene, jer se na taj način također ograničava proizvodnja novca, što je sa pravnog stajališta neprihvatljivo, obzirom da upotreba zlata u spomenutu svrhu ima uporište u vjerodostojnom predanju[6]. Drugo obrazloženje je da razlog zabrane treba tražiti u negativnom socio-psihološkom efektu kojeg upotreba raskošnog, zlatno-srebrenog posuđa, ostavlja na siromašne kategorije društva, jer im, uz brigu za golu egzistenciju, nameće kompleks nižerazrednih i manje vrijednih članova društva kojima su takvi užici nedostižni i nedostupni. Za razliku od prethodnog, ovo obrazloženje bi se u određenoj mjeri moglo i uvažiti, ali više u smislu podsticaja imućnim članovima društva da, u raspolaganju ovosvjetskim dobrima i blagodatima, imaju puno više obzira prema siromašnima i nevoljnicima, njihovim potrebama i osjećajima, a manje kao intencija kojom se želi ograničiti njihovo uživanje u dozvoljenim stvarima. Zlato i srebro nisu jedini ovosvjetski ukrasi (užici), zbog kojih bi se oni, koji ih nikada nisu posjedovali, mogli osjećati manje vrijednim ili uskraćenim, naprotiv, oni su samo jedan sitni djelić u širokom i raznolikom spektru ovosvjetskih užitaka (dobrota, blagodati), koji, sukladno Božijim nepromjenjivim zakonitostima, nikada neće biti jednako dostupni svim ljudima, zato bi njihova zabrana, pod spomenutim izgovorom (saosjećanje sa drugima), zapravo značila zabranu svih tih užitaka. Ova se vrsta argumentacije, u teoriji šerijatskog prava, naziva ilzamu-l-hasmi bi-l-hudžeti, dokazivanje vlastitog stava protivničkim argumentima (pobijanje protivničkih tvrdnji njegovim vlastitim argumentima). Jedan dio islamskih učenjaka razlog zabrane jednja iz zlatnog i srebrenog posuđa vidi u lošim društveno-etičkim posljedicama koje ono proizvodi, od kojih su, svakako, najgore: rastrošnost (rasipništvo), uobraženost (oholost) i hvalisavost. Iako na prvi pogled djeluje da je to tako, dubljom analizom doći ćemo do sasvim suprotnih rezultata. Naime, da bi se određeno svojstvo moglo okarkterisati kao zakonski razlog norme, potrebno je da zadovoljava, za to, predviđene uvjete, među kojima je posebno važna njegova konzistentnost (ittirad)[7], tj. važenje norme u svim situacijama u kojima, za nju, postoji pravni razlog. U slučaju spomenutog svojstva (rastrošnosti i uobraženosti) ne može se govoriti o konzistentnosti, iz prostog razloga što je ono prisutno i kod drugih vrsta skupocjenog posuđa, a koje, za razliku od zlatnog i srebrenog posuđa, nije samo po sebi zabranjeno.
Pitanje posuda (posuđa) možemo posmatrati kroz prizmu još jednog važnog usulskog principa, a on je princip izvorne dopustivosti (ibaha). Prema ovome principu sve stvari su, u osnovi, dopuštene (dozvoljene), osim onih za koje postoji konkretan (specijalan) dokaz da su zabranjene. U konkretnom slučaju, to bi značilo da su sve vrste posuda (posuđa), dozvoljene za upotrebu, u šerijatom dozvoljene svrhe, bez obzira na vrstu materijala od kojeg su napravljene, izuzev zlatnih i srebrenih posuda i posuda koje su korištene za konzumiranje alkohola i pripremanje svinjskog mesa ili hrane koja sadrži sastojke svinjskog porjekla[8], jer za ovo dvije vrste postoji specijalan dokaz zabrane.
Propisi
1. Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi: ”one pripadaju njima (nevjernicima) na ovom, a vama na budućem svijetu”, jasna su indicija da se ovdje radi o zabrani najvišeg ranga (haramu, tj. djelu kojeg je Zakonodavac imperativno zabranio i od čijeg činjenja se mora kategorički sustegnuti), a ne pokuđenom djelu (mekruh), jer samo nešto što je strogo zabranjeno, može u isto vrijeme biti uskraćeno vjerniku, a dostupno nevjerniku, ili dostupno nevjerniku na ovom, a vjerniku na budućem svijetu. Zlatno i srebreno posuđe, u tom pogledu, nisu izuzetak. Naime, postoje i druge stvari koje su, u Šerijatu, tretirane na sličan način, kao što su vino, svila i zlatni nakit, ali i drugi zabranjeni ukrasi. Allah, dželle šenuhu, u suri Muhammed, kaže za vino: ”Zar je Džennet, koji je obećan onima koji se Allaha boje – u kome su rijeke od vode neustajale i rijeke od mlijeka nepromijenjena ukusa, i rijeke od vina, prijatna onima, i rijeke od meda procijeđenog i gdje ima voća svakovrsnog i oprosta od Gospodara njihova – zar je to isto što i patnja koja čeka one koji će u vatri vječno boraviti, koji će se uzavrelom vodom pojiti, koja će im crijeva kidati!”[9]
2. Gornji propis podjednako se odnosi na male i velike posude, malu i veliku količinu i sve vrste hrane i pića. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je, u drugom hadisu, pojasnio da se njegova zabrana, ima sprovesti u potpunosti i bez oklijevanja, upotrjebivši pri tome glagol idžtenebe[10], čija su glavna značenja: biti daleko od nečega (udaljiti se), ignorisati, poduzeti mjere zaštite i biti krajanje oprezan[11]. Za onoga ko je djelimično ostavio grijeh, ili se djelimično distancirao od Božije zabrane, ne može se reći da se udaljio (idžtenebe) od grijeha, niti da ga je ignorisao, niti da je prema njemu bio oprezan.
3. Dozvola upotrebe zlatnog i srebrenog posuđa u druge svrhe (čuvanje dragocjenosti i sl.), koje nisu navedene u ovome hadisu, a što se, nedvojbeno, može razumijeti iz same jezičke forme koju je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upotrjebio u ovom hadisu. On je rekao ”nemojte jesti ni piti”, a ne ”nemojte ih koristiti”, čime je, sasvim je vjerovatno, htjeo napraviti distinkciju između različitih vrsta upotrebe zlatnog i srebrenog posuđa, onih dozvoljenih i zabranjenih. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je, bez ikakve dileme, bio najbolji poznavalac arapskog jezika i njegovih specifičnosti, posjedovao je najbolje govorničke vještine, u potpunosti je vladao pojmovima i njihovim značenjima, tako da se nije moglo desiti da upotrjebi jedan izraz a njime ne želi njegovo specifično značenje, nego nešto sasvim drugo. Uopćavanjem specijalnog iskaza, ne samo da odstupamo od izvorne Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, poruke, nego i ljudima, u određenoj mjeri, sužavamo krug dozvoljenih stvari, a da za to nemamo valjanog argumenta. Da je ovakvo razumijevanje ispravno, dokazuje i povod, kojim je Huzejfa, radijallahu ‘anhu, izgovorio ovaj hadis, a kojeg smo naveli na samom početku. Iz njega se jasno vidi da je Huzejfa, radijallahu ‘anhu, posjedovao srebrenu posudu, kao i to da je razlog njegovog žestokog nastupa bio insistiranje dvorskog predstojnika na posluživanju iz srebrene posude, a ne taj što je korstio srebrenu posudu[12].
Bilješke
[1] – Prijevod značenja, Muhammed, 12.
[2] – Prijevod značenja, Ibrahim, 7.
[3] – Prijevod značenja, El-E’araf, 32.
[4] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/143., 144.
[5] – Iz današnje perspektive ovo obrazloženje se čini potpuno besmislenim, obzirom da se većina današnjih kovanica (novčića) proizvodi od slitina, legura (smjese dvaju ili više metala, a može sadržavati i nemetale), a ne od zlata i srebra.
[6] – Upotreba zlatnog nakita dozvoljena je ženama a zabranjena muškracima, na osnovu riječi Poslanika, sallallahu ‘aljehi ve sellem: ”Zlato i svila su dozvoljeni ženama, a zabranjeni muškarcima.” (Tirmizi, 1720., Nesai, 5148., Ahmed, 4/392. Tirmizi je ovaj hadis ocijenio vjerodostojnim).
[7] – Ostali uvjeti su: munaseba (saobraznost i usklađenost sa normom), indibat (konstantnost), zuhur (lahka uočljivost), teaddi (tranzitivnost) i ademu-l-ilgai (da nije anulirano do strane Zakonodavca). Pogledaj: Šerhu-l-kevkebi-l-munir, Tekijjuddin Ebulbeka el-Fetuhi, Šurutu-l-‘ille ‘inde-l-usulijjin, Salim Ogut, magistarska disertacija.
[8] – U vezi sa ovim postoji posebna predaja u kojoj se navodi da je Ebu-S’alebe el-Hušeni, radijallahu ‘anhu, pitao Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Allahov Poslaniče, živimo u području kojeg pretežito nastanjuju ehlu-kitabije, da li nam je dozvoljeno da se služimo njihovim posuđem?” Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, mu je odgovorio: ”Nemojte jesti iz njihovih posuda, osim ako ne budete imali drugih, ali ih u tom slučaju, prije upotrebe, operite vodom.” (Buharija, 5847., Muslim, 1930). U to vrijeme uglavnom su korištene posude napravljene od drveta i kože, i postojala je velika vjerovatnoća da se tragovi nečistoće (svinjskog mesa) zadrže na posudi i nakon pranja, ili dospiju u njihovu unutrinu, tako da je to zahtijevalo dodatne mjere opreza, na koje je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, htjeo ukazati ovim hadisom. Sa današnje vremenske distance, ove mjere se čine bespotrebnim, budući da su takve vrste posuđa gotovo u potpunosti izbačene iz upotrebe i zamjenjene posuđem sa kojeg je veoma jednostavno i lahko uklonuti ostatke hrane, a koje su izrađene od takvog materijala i na način da ne zadržavaju i ne upijaju hranu i tekućinu. Jedini aspekt na koji bi se mogao primjeniti ovaj hadis u današnjim okolnostima jeste upotreba posuđa na kojem su jasno vidljivi tragovi i ostaci onih vrsta hrane koje se po islamu strogo zabranjene. Takve posude je dozvoljeno koristiti tek nakon što ih dobro operemo. (Detaljnije o ovome pogledaj: Šerh-bulugu-l-meram, Salih ibn ‘Abdul’aziz Alu-š-šejh, 1/68.).
[9] – Prijevod značenja, Muhammed, 15.
[10] – Muslim, knjiga o vrlinama, poglavlje o poštivanju Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, br. 1337.
[11] – http://www.almaany.com
[12] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/146.
————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Semir Imamović

Prenosi Enes, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upitan o tome da li je dozvoljeno hamr (vino) pretvoriti u sirće, na što je on dao negativan odgovor. Ocjena hadisa: Hadis je vjerodostojan. Muslim, Knjiga o pićima, poglavlje ”zabrana pretvaranja hamra u sirće”, br. 1983., Tirmizi, Knjiga o kupoprodaji, poglavlje ”zabrana pretvaranja hamra u sirće”, br. 1294. Pojašanjenje pojmova: U širem jezičkom smislu, hamr je glagolska imenica (izvedenica) glagola hamire/jahmiru ili jahmuru, što znači prekriti, pokriti, zastrti, sakriti, napojiti vinom, fermentirati[1]. U užem, šerijatskopravnom smislu, el–hamr je opći naziv za sve vrste opojnih (alkoholnih) pića ali i drugih opojnih sredstava, a njegovim konzumentom, u smislu građanske i krivičnopravne odgovornosti, smatra se svako onaj ko ga konzumira potpuno svojevoljno i svjesno, radi ostvarivanja užitka, zabave, popravljanja raspoloženja i sl[2]. Odrednica potpuno svojevoljno i svjesno isključuje konzumaciju opojnih sredstava pod prisilom, u nesvjesnom ili stanju gubitka razuma, dok odrednica radi ostvarivanja užitka, zabave i sl. isključuje upotrebu opojnih sredstava u medicinske svrhe[3] i u stanju krajnje nužde[4]. ”Mada većina hanefijskih pravnika pojam “hamr” ograničava na alkoholno piće proizvedeno od grožđa, vezujući time zabranu konzumacije za vino, a opijanja za ostale vrste alkoholnih pića[5], ipak je mjerodavnija definicija pojma “hamr” koja je eksplicitno navedena u hadisu koji bilježi imam Muslim u svome Sahihu (3/1587,1588), a u kojemu Poslanik, sallallhu ‘aljehi ve sellem, kaže: “Sve što opija je hamr, a svaki hamr je haram.” Povod ovome hadisu je pitanje koje su Poslaniku, sallallhu ‘aljehi ve sellem, uputili neki ashabi u vezi sa pićem koje se proizvodi od meda, kukuruza i ječma, našto je on odgovorio gore citiranim hadisom. Shodno ovome hadisu hamr je imenica kojom se ne označava samo vino nego svako piće koje ima svojstvo opijanja. Ovakvo značenje ovog pojma potvrdio je i hazreti Omer, r.a., sa minbera Allahova Poslanika rekavši: “Sve što zanosi pamet je hamr.” Zabrana se, dakle, ne veže za ime niti supstancu od koje je proizvedeno alkoholno piće, nego za svojstvo pića da opija, bez obzira da li stanje opijenosti nastupilo nakon konzumiranja malih ili velikih količina dotičnog pića. Razlog zabranjenosti je svojstvo opijanja (iskar), koje je prisutno u svim vrstama alkoholnih pića, i u malim i u velikim količinama, te su sve te vrste zabranjene bez obzira na količinu.”[6]

Opća pravna pitanja

Ono što možemo primjetiti u ovom, ali i mnogim drugim, po formi sličnim, hadisima[7], jeste da ashabi koji su bilježili i prenosili hadise, koji u sebi sadrže pojašnjenje nekog propisa ili predstavljaju odgovor na nečije pitanje ili nedoumicu, uopće nisu pridavali pažnju imenima i porjeklu osoba koje su na ovaj način, tj. direktnim obraćanjem Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, htjele saznati nešto više o propisima svoje vjere. To može ukazivati na samo jednu stvar: da je među ashabima, kao vrsnim poznavaocima šerijatskih propisa (normi), vladalo općeprivaćeno mišljenje da ovakva vrsta nepoznanice u hadisu, ne može imati nikakve pravne implikacije niti uticaj na konačni tekst norme, koja i jeste prava svrha i motiv izgovorenog hadisa[8].

Poslanikova, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zabrana transformacije hamra (vina) u sirće, u formi kratkog i decidnog (negativnog) odgovora, ima karakter preventivne zabrane, u usulskoj nauci, poznate kao seddu-z-zerai’ (preventivno sankcionisanje ili prevenciju zabranom sredstava koja uzrokuju nekakvu pokvarenost, štetu ili grijeh, ili jednostavno rečeno sasijecanje zla u korjenu[9]). Šteta i zlo kojeg je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na ovaj način, htjeo spriječiti i izbjeći je i više nego očita, i ogledala se u mogućoj konzumaciji vina od strane proizvođača sirčeta (ocata), da im se kojim slučajem dozvolilo, da vino kojeg su posjedovali kod sebe zadrže i nakon njegove definitivne zabrane i iskoriste ga za proizvodnju sirćeta (ocata). U vezi sa navedenim principom (preventivno sankcionisanje), potrebno je naglasiti da, iako postoji načelna saglasnost među pravnim teoretičarima, različitih pravaca i škola, oko njegove utemeljenosti i legitimnosti, ipak se ono različito primjenjuje od jedne do druge pravne škole. Tako su recimo djela i aktivnosti koja su u osnovi dozvoljena, ali u većini slučajeva uzorukuju i vode šteti, kao što je izdavanje prostora u zabranjenu svrhu ili dozvoljena djela koja se upotrijebe u nepropisanu svrhu, zabranjena u malikijskom i hanbelijskom mezhebu, a dozvoljena u šafijskom[10]. Zabrana se obrazlaže principom preventivne sankcije koja ima pravnu snagu i legitimnost samostalnog šerijatskog izvora[11]. Svi su saglasni oko primjene ovog principa kod djela/aktivnosti koja su u osnovi štetna (negativna) i vode jasnoj šteti, kao i njegove neprimjene kod djela/aktivnosti koja u malo slučajeva ili rjetko kada imaju negativne posljedice, kao što je u primjeru suđenja na osnovu svjedočenja koje ponekad može biti i lažno, ali i djela/aktivnosti čijom bi zabranom, pod pretpostavkom da mogu biti zloupotrebljena i iskorištena u nedozvoljene svrhe, društvo i njegove jednike bili uskraćeni za značajan dio korisnih pa i egzistencionalnih djelatnosti, kao što su poljoprivreda, zanatstvo, i sl[12]. U tom smislu neprihvatljiva je zabrana proizvodnje i uzgoja poljoprivrednih kultura (voća, povrća) uz obrazloženje da one mogu biti iskorištene za proizvodnju alkoholnih pića, jer je očekivana korist od njih izvjesnija nego što je to šeta ili pokvarenost, kao što je neprihvatljiva zabrana proizvodnje raznih korisnih instrumenata i aparata pod izgovorom njihove zloupotrebe.

Većina islamskih pravnika je na stanovištu da je zabrana hamra (opojnih pića) prošla kroz tri faze, a samo mali broj njih tvrdi da se to desilo u četiri faze. Predmet sporenja je faza tzv. različitog kur’anskog tretmana opojnog pića (seker) i ostalih vrsta ”prijatne hrane” (semer hasen)[13], čime je, prema mišljenju nekih komentatora, započeta priprema terena za konačnu zabranu hamra (opojnih pića).[14] ”No, ako se eventualno i može govoriti o pretpripremnoj fazi zabrane u ovom ajetu, ona se ne može označiti kao prva faza zabrane budući da se navedeni ajet može dvojako protumačiti. Prvo tumačenje je da veznik podrazumijeva različitost tretmana, kao što što kaže prva grupa učenjaka, a drugo je da je atribut prve imenice izostavljen, jer na njega ukazuje atribut spomenut kod druge imenice, što je česta upotreba u arapskom jeziku. A prema poznatom usulskom pravilu, ako postoji mogućnost dvojakog tumačenja argumenta, onda je dokazivanje istim nesvrsishodno.”[15] Mišljenje većine potvrđuje i sljedeći hadis. Naime, Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anhu, pripovijeda: ”Hamr (vino) je zabranjivan tri puta (u tri faze): ”Kada je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, došao u Medinu, među njenim stanovnicima je bila široko rasprostranjena praksa konzumacije vina i hazardnih igara. Pitali su ga o tome, nakon čega je objavljen ajet: “Pitaju te o vinu i kocki. Reci: ” Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi.”[16] Oni su tada rekli: ”Nije nam zabranio da ga pijemo, samo je rekao da u njemu ima štete i koristi.” Zatim su nastavili sa njegovom konzumacijom sve do dana kada je jedan muhadžir, koji je predvodio ljude u namazu, klanjajući u polupijanom stanju, napravio grešku u učenju Kur’ana. Tim povodom Allah je objavio ajet u nešto strožijoj od prethodne forme: “O vjernici, pijani nikako molitvu ne obavljajte, sve dok ne budete znali šta izgovarate…”[17] Nakon toga, oni koji su pili vino nastojali su da, bar na molitvu, dođu trijezni, no ubrzo je objavljen ajet koji, u potpunosti, zabranjuje konzumaciju opojnih pića, a to su riječi Uzvišenog: ”O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa, hoćete li se okaniti?”[18] Kao što možemo vidjeti, u posljednjem ajetu uspjeh (felah), koji podrazumijeva ostvarenje ambicija (želja) i spas od zla i neugodnosti, uslovljen je trenutnim i potpunim ostavljanjem hamra (opojnih pića). Imperativni upit (pitanje) ”pa hoćete li se okaniti”, ashabi, drugovi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, shvatili su krajnje ozbiljno i, kao što se navodi u nekim predanjima, doslovno su kazali: ”hoćemo, okanit ćemo se”, a zatim su, noseći u rukama preostale zalihe vina i posude iz kojih su, samo nekoliko trenutaka ranije, pili vino, izašli na ulice i prosuli ih po putu[19]. Medinski putevi su se pretvorili u rijeke (prosutog) vina.

Propisi

1. Pretvorba vina (opojnog pića) u sirče (ocat) moguća je na dva načina: sa i bez uticaja ljudskog faktora, odnosno vještačkim i prirodnim putem. Ukoliko je do transformacije (pretvorbe) došlo prirodnim putem, bez uticaja ljudskog faktora[20], islamski pravnici su saglasni da je sirće nastalo tim putem, dozvoljeno koristiti u ishrani[21], na osnovu riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Divan li je umak sirće.”[22] S druge strane, konzumacija sirćeta dobijenog vještačkim putem od vina (alkohola) kao i proizvoda koji u svom sastavu sadrže vinski ocat (kečap i sl.), predmet je sporenja među islamskim učenjacima. Hanbelijski, i šafijski pravnici[23] stoje na čvrstom stajalištu da je konzumacija vinskog ocata strogo zabranjena, temeljeći svoj stav, između ostalog i na predmetnom hadisu, ali i na drugim hadisima u kojima je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, odbacio bilo kakvu mogućnost vještačke pretvorbe vina u sirće[24]. Prema hanefijskom mezhebu dozvoljeno je konzumirati vinski ocat bez obzira na način na koji je dobiven, prirodnim ili vještačkim putem[25]. Njihovo je obrazloženje da je, transformisanjem alkohola u sirće, nestalo svojstva zbog kojeg je alkohol zabranjen, a to je opijanje[26]. Pravno-šerijatsko načelo glasi: ”U obzir se uzima suština a ne nazivi”. Suština nam kaže da je to sirće, a ne alkohol, te je prema tome dozvoljeno (halal). Također, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada je rekao: ”Divan li je umak sirče”, nije napravio razliku između ovih dviju vrsta. Ovo su, prema mišljenju Evropskog vijeća za fetve, sasvim dovoljni argumenti da bi se upotreba vinskog ocata i proizvoda koji u sebi sadrže vinski ocat smatrala dozvoljenom[27]. Što se tiče zabrane, koju je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u tom smislu izrekao, a na koju se poziva prva grupa učenjaka, ona je, po njima (Evropskom vijeću za fetve), imala savjetodavni i preventivni karakter i odnosila se na period, koji je uslijedio neposredno nakon zabrane (vina, opojnih pića), tzv. period odvikavanja od konzumacije vina, u kojem je još uvjek postojala opasnost vraćanja pojedinaca svojim starim (lošim) navikama. Jedan dio islamske uleme pravi razliku između vinskog ocata proizvedenog od strane sljedbenika Knjige (ehlu-kitabija), koji vino smatraju dozvoljenim, i vinskog ocata kojeg proizvedu muslimani. U prvom slučaju vinski ocat je dozvoljen, a u drugom nije[28].

2. Hadis ima sasvim jasnu tendenciju iskorjenjivanja zla alkohola u društvu, jer se njime traži prekidanje svih aktivnosti koje su na bilo koji način povezane sa alkoholom, pa i onih koje, na prvi pogled, djeluju logično i pragmatično, kao što je njegova pretvorba u sirče, čime bi se ogromne količine već proizvedenog alkohola, umjesto da budu uništene, usmjerile u korisne svrhe. U još decidnijem hadisu, koji su zabilježili Tirmizi i Ibn Madže, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, prizvao je Allahovo prokletsvo na deset osoba koje imaju posla sa opojnim pićima: ”proizvođača, naručioca proizvodnje, konzumenta, distributera, skladištara, poslužitelja, prodavca, korisnika zarade, onoga ko ga kupuje i kome se kupuje”. Nažalost, i pored ovako jasnih upozorenja i smjernica, koje bi trebale biti dovoljne svakom razumnom vjerniku da sa svog kućnog praga jednom zauvjek udalji ovo zlo i nevaljalštinu, i time sebi i svojoj porodici, i društvenoj sredni, priskrbi Božiji blagoslov (berićet), naći ćemo da još uvjek značajan broj naših sunarodnjaka, Bošnjaka muslimana, pa i onih koji posjećuju džamiju (bar petkom ili na bajram), ima blagonaklon ili u najmanju ruku indiferentan (neodređen) odnos prema alkoholu i alkoholnim pićima, ugostiteljskim objektima, restoranima, kafanama i birtijama u kojima se on toči, i trgovinskim radnjama koje ga prodaju, ali i prema prisustvovanju ceremonijama, manifestacijama, proslavama čiji je neizostavni dio konzumacija i ispijanje velikih količina alkohola. Posebno brine što je sve veći broj mladih ljudi koji spas i bijeg od svakodnevnih životnih problema traže u alkoholu i raznim alkohol i pivo partyima, kojih u zadnje vrijeme ima na pretek, i koji se, bez ikakvih administrativnih zapreka i šire društvene osude, organizuju gotovo svakodnevno i u svim većim bosanskohercegovačkim ćaršijama, uz prethodnu najavu i reklamu na službenim tv i radio stanicama, i uz prešutnu saglasnost općinskih vlasti, čime se ti ljudi ”svojevoljno” ubacuju u kolotečinu i kandže zla iz kojih će se kasnije teško izvući, jer grijeh kakav je alkohol i društvo kakvo je ”party” društvo ne mogu proizvesti ništa drugo do li alkoholičare i partyaše a nikako zdrave jedinke i korisne članove društvene zajednice. Nije li Uzvišeni rekao: ”O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.” Treba dodati da trgovci pićem i vlasnici ugostiteljskih objekata u kojima se toči alkohol ne čine nepravdu i nasilje samo prema sebi nego i prema svojim najbližima, suprugama i djeci, jer ih, hraneći i izdržavajući na ovaj način zarađenim sredstvima, na neki način uvlače zajedno sa sobom u krug u Poslanikovom hadisu prokletih osoba. ”Naročito je za svaku osudu pojava da neki ljudi koriste i neke vjerske svečanosti, kao što su otvaranje novosagrađenih džamija, ili okupljanje vjernika u povodu mevludskih svečanosti, ili zajedničkih dova, da prodaju koju flašu ili gajbu piva. Takvi se postupci moraju energično osuditi i spriječiti.”[29]

Bilješke

[1] – http://www.almaany.com; Arapsko-bosanski rječnik, Teufik Muftić, str. 405.

[2] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/179.

[3] – Kao što je upotreba anestezije (narkoze) prilikom izvođenja operativnog zahvata, upotreba medicinskog alkohola kao dezinfekcionog sredstva, upotreba lijeka spravljenog na bazi alkohola, po preporuci ljekara specijaliste, koji je uz to i dobar musliman, ukoliko ne postoji dozvoljena alternativa, i slične medicinske svrhe. (Vidjeti: Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/179, Medžmu’u fetava ve resail, Muhamed ibn Salih el-‘Usejmin, Halal i haram u islamu, Dr. Jusuf El-Qaredavi, Sarajevo, 1997., str. 121, http://www.salmajed.com/node/2691 ).

[4] – Uzvišeni u Kur’anu, u prijevodu značenja kaže: ”A zašto da ne jedete ono pri čijem klanju je spomenuto Allahovo ime kad vam je On objasnio šta vam je zabranio – osim kad ste u nevolji (kada ste na to prinuđeni).” (El-En’am, 119.)

[5] – Vidjeti: El-Kasani, Bedai’us-sanai’, 7/39

[6] – Vidjeti: Konzumiranje alkohola u svjetlu šerijatskih propisa, dr. Enes Ljevaković.

[7] – Takav je recimo hadis: ”Upitan je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, o tome ko najljepše uči Kur’an, pa je rekao: ”To je onaj na kojem se, prilikom učenja Kur’ana, primjećuju tragovi strahopoštovanja.” (Vjerodostojnim ga je ocijneio El-Albani u Miškatul-mesabih)

[8] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/179.

[9] – Usul-i fikh, hrestomatija, izdanje Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, 2005., Priređivač: dr. Enes Ljevaković.

[10] – Envaru-l-buruk fi envai-l-furuk, 3/45., Seddu-z-zerai’ fi-šeri’ati-l-islamijje, dr. Abdulkerim ed-Derkavi, naučni rad objavljen na http://www.alukah.net/Sharia/0/6987/, El Vedžiz fi usuli-l-fikhi (Opći prikaz metodoligije islamskog prava, ‘Abdulkerim ez-Zejdan, 246.

[11] – ‘Urf običaj kao pomoćni izvor šerijatskog prava, dr. Muharem Štulanović, 70.

[12] – Seddu-z-zerai’ fi-šeri’ati-l-islamijje, dr. Abdulkerim ed-Derkavi, naučni rad objavljen na http://www.alukah.net/Sharia/0/6987/.

[13] – Ovdje se misli na 67- i ajet sure En-Nahl, u kojem se kaže: “A od plodova palmi i loze pripremate piće i hranu prijatnu.

[14] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/181., Tefsir Ebu Suud, 2/326.

[15] – Vidjeti: Konzumiranje alkohola u svjetlu šerijatskih propisa, dr. Enes Ljevaković.

[16] – Prijevod značenja, El-Bekare, 219.

[17] – Prijevod značenja, En-Nisa, 43.

[18] – Prijevod značenja, El-Maide, 90., 91. Hadis je zabilježio Ahmed u ”Musnedu”, 14/267.

[19] – Buharija, 5582., 242., Muslim, br. 1570.

[20] – Sirćetno vrenje, koje stvara sirće, odvija se zahvaljujući jednom mikroorganizmu (Mycoderma, bakterija koja etil alkohol pretvara u sirćetnu kiselinu), sirćetnom bacilu. Ova bakterija se u prirodi nalazi svugdje u vazduhu, pa su zbog toga prvi proizvođači sirćeta uspjeli u svom radu. Tek 1878., mikrobiolog Hansen je ispravno objasnio hemijski proces dobijanja sirćeta. On je precizno opisao tri vrste sirćetnog bacila. Ova minijaturna bića proždiru alkohol i luče kiselinu. Pretvaranje alkohola u kiseline je postupak koji zovemo vrenje. (www.naturamedica.info/, http://www.en.wikipedia.org/wiki/Mother_of_vinegar )

[21] – El-mevsu’atu-l-fikhijje, 19/262., Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/183., Evropsko vijeće za fetve, Rezolucija br. 4/7.

[22] – Muslim, 2051.

[23] – El-Medžmu, 2/597, El-Mugni, 9/145.

[24] – U jednom od tih hadisa se navodi da je Ebu Talha pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Šta uraditi sa vinom kojeg su naslijedila siročad?” Odgovorio je: ”Prolijte ga!” A zašto od njega ne bismo napravili sirće?” – insistirao je Ebu-Talha. ”Ne, ni u kom slučaju!” – kategoričan je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

[25] – El-Mebsut,

[26] – U ususli fikhu općeprihvaćena je teza po kojoj norma cirkulira sa svojim ‘illetom (pravnim razlogom) u afirmativnom i negativnom smislu.

[27] – Vidi: http://www.soonaa.com/vb/showthread.php?t=6281

[28] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/183.

[29] – Vidjeti: Konzumiranje alkohola u svjetlu šerijatskih propisa, dr. Enes Ljevaković.

Saff br. 314.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Preveo: Harmin Suljić

Lejletur-regaib je noć prvog petka u mjesecu Redžepu, a po našem računanju to je četvrtak navečer. U islamskim izvorima ne postoji nijedan vjerodostojan hadis ili bilo kakva predaja o odabranosti ove noći, a sve teorije i tvrdnje o ovoj noći potječu iz šiitskih bajki i žalopojki. Dakle, o vrijednosti ove noći ashabi nisu ništa prenijeli od Poslanika, s.a.v.s. Za ovu noć je vezana novotarija namaza lejletur-regaib, ili kako bi se moglo prevesti ”noć želja”. Toj noći prethodi post četvrtka.

Prvi put u historiji obilježavanje ove noći se pojavilo u Bejtul-Makdisu 480. h.g. Ne postoji predaja koja govori o tome da je Poslanik, s.a.v.s., ili ashabi, ili bilo ko od prvih generacija, obilježavao na bilo koji način ili pridavao pažnju ovoj noći, što naravno ukazuje da se radi o novotariji i izmišljenoj noći.

Imam Nevevi, rhm., u Fetvama, 3/548, kaže: ”Ono o čemu se govori u ovoj noći jeste salatur-regaib koji se sastoji od dvanaest rekata između akšama i jacije prvog petka u redžebu, dok isti ovaj namaz u polovini mjeseca ša’bana ima stotinu rekata. Oba ova namaza su loša, pokuđena i odvratna novotarija. Nijedan hadis (koji govori o ovoj noći) u Ihjau ulumi d-din, niti u bilo kojem drugom izvoru, nije validan. ”

Također Nevevi u komentaru Muslimove zbirke kaže:

”Allah ubio onoga ko je podmetnuo i izmislio ovaj namaz, jer je novotarija i to ona koja vodi u zabludu i neznanje, a istovremeno sadrži mnoga zla. Veliki broj učenjaka napisao je mnogobrojna djela aludirajući na odvratnost ove novotarije.”

Imam Ibnul-Abidin u Hašije, 2/26, kaže:

”U djelu Bahr se navodi: ‘Ovdje se može zaključiti da je pokuđeno klanjati salatur-regaib, koji se obavlja u noći prvog petka u redžebu, te da je to novotarija.”’

Ibn Hadžer el-Hajtemi bio je upitan o obavljanju salatur-regaiba u džematu ili pojedinačno, pa je rekao:

”Što se tiče salatur-regaiba poznatog po klanjanju u polovini mjeseca ša’bana, može se reći da je to loša, ružna i pokuđena novotarija. Hadisi koji se navode u vezi s tom noći su podmetnuti i pokuđeno je klanjati i obilježavati je u džematu ili samostalno.” Fetava fikhije kubra, 1/216.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., bio je upitan o ovoj noći i namazu pa je rekao:

”Ovaj namaz nije obavljao Poslanik, s.a.v.s., ni bilo ko od ashaba ili tabiina, ili priznatih islamskih učenjaka, niti je Poslanik, s.a.v.s., podsticao na obilježavanje ove noći ibadetom, a također niko od prethodnika nije spominjao bilo kakvu vrijednost u ovoj noći. Hadis koji se citira u vezi sa odabranosti ove noći je podmetnut i lažan, po konsenzusu muhadissa.” Fetava kubra, 2/262.

U Enciklopediji fikha, 22/262, stoji:

”Hanefije i šafije smtraju lošom novotarijom salatur-regaib obavljen na određeni način i sa određenim broj rekata u noći prvog petka u redžebu ili polovinom ša’bana.”

Allah najbolje zna.

Preuzeto sa: http://www.islamqa.com

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: hfz. Amir Smajić

Zahvala pripada Allahu, dželle šanuhu, Jednom i Jedinom. Neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve ashabe. Povodeći se za riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Klanjajte onako kako ste vidjeli mene da klanjam”, odlučio sam da ukratko, bez navođenja dokaza, opišem namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, po najvjerodostojnijim predajama i najprioritetnijim mišljenjima islamskih učenjaka. U vezi sa nekim od propisa postoji jako razilaženje među islamskim pravnicima, pa onaj ko smatra drugačije, na osnovu detaljnog studiranja, nema smetnje da tako i postupa.

Klanjač je obavezan da svoje tijelo okrene prema Kibli i u srcu donese nijjet (odluku) za obavljanje namaza. Pogrešno je nijjet izgovarati riječima.

Zatim, pohvalno je da svoje ruke digne u visini ramena, ili ušiju, ili između toga, sastavljenih i ispravljenih prstiju, i donese početni tekbir izgovarajući “ALLAHU EKBER”.

Nema smetnje da svoj pogled usmjeri u mjesto sedžde ili na neko drugo mjesto, ako se tako osjeća skrušenije u namazu, zato što se ništa od toga vjerodostojno ne prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali mu je zabranjeno da pogled diže ka nebesima.

Zatim će staviti desnu ruku preko lijeve i obuhvatiti je prstima. Sve predaje koje određuju položaj ruku u namazu, bilo na prsima, ili ispod prsa, ili iznad pupka, ili ispod pupka su nevjerodostojne pa će izabrati ono što mu je lakše i onako kako se osjeća skrušenije.

Potom će proučiti namasku dovu, zatim “EUZU”, “BISMILU” i suru “EL-FATIHA”, a zatim ono što mu je lahko od ajeta iz Kur’ana.

Nakon toga će napraviti malu pauzu, a zatim će dignuti ruke u visini ramena ili ušiju i izgovoriti tekbir, “ALLAHU EKBER”.

Zatim će otići na ruku’u, obuhvatajući koljena šakama raširenih prstiju, ispravljenih leđa, držeći glavu u ravni sa leđima i proučiti “SUBHANE RABBIJEL-AZIM”, jednom ili više puta, i druge dove koje se prenose od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na ruku’u. Nema smetnje da usmjeri pogled u ravnini očiju, ili u mjesto sedžde, ili između nogu.

Potom će se, nakon što se potpuno smiri, dignuti sa ruku’a izgovarajući “SEMI’A-LLAHU LI MEN HAMIDEH”, zatim će reći: “RABBENA LEKEL-HAMDU” i druge dove koje se prenose, dižući ruke u visini ramena ili ušiju. Zatim će desnom rukom prihvatiti lijevu, kao nakon početnog tekbira, a nema smetnje ako bi spustio ruke niz tijelo.

Zatim će, nakon što se potpuno ispravi u stojeći položaj i smiri, izgovarajući “ALLAHU EKBER”, otići na sedždu spuštajući prvo koljena, a zatim ruke. Ako bi spustio ruke prije koljena, nema smetnje, jer su slabi hadisi koji govore o tome. Nakon toga će na tlo spustiti čelo i nos, razdvojiti koljena i odvojiti natkoljenice od stomaka, okrenuti nožne prste prema Kibli, ruke razmaknuti od tijela, ili ih staviti u visini ramena, ili ušiju, blago sastaviti prste i okrenuti ih prema Kibli i izgovoriti “SUBHANE RABBIJEL-E’ALA”, jednom ili više puta, i druge dove koje se prenose da se izgovaraju na sedždi.

Položaj stopala za vrijeme sedžde ne prenosi se jasno i detaljno u vjerodostojnim hadisima od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tako da će klanjač držati stopala onako kako mu je najlakše, okrenuvši nožne prste prema Kibil.

Zatim će se, nakon što se smiri, izgovarajući “ALLAHU EKBER”, podići sa sedžde i sjesti na lijevu nogu, a poviti prste desne noge usmjerivši ih prema Kibli, ili će sastaviti stopala i poviti prste obje noge i usmjeriti ih prema Kibli i sjesti na poleđinu svojih peta, i izgovoriti: “RABBIG-FIR LI”, jednom ili više puta.

Potom će, nakon što se potpuno smiri, izgovarajući “ALLAHU EKBER”, otići na sedždu i činiti na drugoj sedždi isto kao i na prvoj.

Zatim će, izgovarajući “ALLAHU EKBER”, ustati na drugi rekat. Nema smetnje da po potrebi nakratko sjedne nakon druge sedžde, a zatim ustane na drugi rekat. Također, nema smetnje da se podupre rukama o tlo ili koljena.

Zatim će proučiti “BISMILU” i suru “EL-FATIHA”, a potom ono što mu je lahko od ajeta iz Kur’ana. Drugi rekat će privesti kraju identično kao i prvi.

Nakon toga će, kada završi sa drugom sedždom na drugom rekatom, sjesti na lijevu nogu, a poviti prste desne noge usmjerivši ih prema Kibli, a dlanove staviti na natkoljenice, ili na koljena, prste lijeve ruke ispružiti, a prste desne ruke sakupiti u šaku i ispružiti kažiprst u pravcu Kible. Pomjeranje kažiprsta nije vjerodostojno preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Zatim će proučiti samo “ET-TEHIJJATU” ako se radi o prvom sjedenju na trorekatnim ili četverorekatnim namazima. Pogled će usmjeriti onako kako se osjeća najskrušenije, a nema smetnje da gleda u kažiprst ili na neko drugo mjesto. Pogled u kažiprst, prilikom “TEŠEHHUDA”, nije vjerodostojno prenesen od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Nakon toga će ustati na treći rekat, izgovoriti “ALLAHU EKBER” i dignuti ruke kao pri početnom tekbiru.

Zatim će proučiti “BISMILU” i suru “EL-FATIHA” i neće učiti ništa mimo toga od Kur’ana, ako se radi o trorekatnim i četverorekatnim farz-namazima.

Zatim će donijeti tekbir “ALLAHU EKBER” dižući ruke i dovršiti treći i četvrti rekat kao prethodna dva.

Nakon druge sedžde zadnjeg rekata, sjest će na drugo, zadnje sjedenje i postupat će kao i na prvom, osim što će sjesti stavljajući lijevu nogu ispod desne potkoljenice, oslanjajući se na lijevi kuk, povijajući prste desne noge i okrećući ih prema Kibli.

Zatim će nakon “ET-TEHIJJATU” proučiti “SALAVATE”, a zatim proučiti dove koje se prenose od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na zadnjem sjedenju.

Nakon toga će predati selam izgovarajući “ES-SELAMU ALEJKUM VE RAHMETULLAH” okrećući glavu na desnu stranu, a zatim izgovoriti isto okrećući glavu na lijevu stranu i time njegov namaz biva završen.

Potom će proučiti propisani zikr, nakon obaveznih (farz) namaza, prigušenim glasom, za sebe, pojedinačno. Spomenuti zikr pogrešno je i zabranjeno učiti grupno.

Također, korištenje tespiha (brojčanika) prilikom zikra je neutemeljena i zabranjena praksa koju je potrebno napustiti. Sve predaje od ashaba, radijallahu anhum, kojima neki dokazuju utemeljenost te prakse su nevjerodostojne.

Pritvrđene sunnete, u toku dana, pohvalno je i bolje klanjati u kući, a nema smetnje da se klanjaju u džamiji.

Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.

Priredio: Amir Smajić

Medina, 27. 5. 1433. god. po H.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Amir Durmić

Pored obaveznih, tj. farz-namaza za koje će ljudi na Sudnjem danu prvo polagati račun, postoji još popriličan broj različitih vrsta namaza koje Uzvišeni Allah ljudima nije strogo naredio, ali ih je, preko Svoga poslanika Muhammeda, s.a.v.s., podstakao da ih u određenim prilikama i vremenima što češće obavljaju, a sve s ciljem da steknu Njegovo zadovoljstvo i približe se Njegovoj milosti. Ovo je prvi u nizu tekstova koji će, uz Allahovu pomoć, tretirati razna pitanja vezana za vrijednosti, koristi, vrste i propise dobrovoljnih – nafila-namaza. Imajući u vidu da je ova oblast izuzetno obimna, u ciklusu tekstova na ovu temu pokušat ćemo se držati principa jasnosti i sažetosti, a uz to izbjeći detaljne pravne rasprave pri određenim pitanjima oko kojih islamski učenjaci imaju podijeljena mišljenja. Tekstovi će uglavnom biti priređivani prema djelu Sahihu fikhis-sunne ve edilletuhu, autora Ebu Malika Kemala b. Es-Sejjida Salima uz povremeno vraćanje i na druge izvore. Dakle, klasifikacija tema, referenciranje izvora kao i ocjena hadisa i raznih predaja, uglavnom su preuzeti iz spomenutog djela.

Molimo Uzvišenog Allaha da u ovom radu bude koristi za islam i muslimane.

Važnost i koristi dobrovoljnih namaza

Na veliku vrijednost kao i mnogostruke koristi koje vjerniku donosi obavljanje dobrovoljnih namaza, između ostalog, ukazuju i sljedeće činjenice:

1. Obavljanje namaza je najbolji tjelesni ibadet koji jedan musliman može obaviti. Također, namaz je i najbolje djelo kojim se vjernik može približiti svome Gospodaru. U tom kontekstu, Muhammed, s.a.v.s., rekao je: ”…i znajte da je namaz najbolje djelo koje ste u stanju učiniti.” (Ahmed, Musned, 5/282, od Sevbana, radijallahu anhu)

2. Mnogo dobrovoljnih namaza vjerniku podiže stepen u Džennetu. Jedne prilike Rebi’a b. Malik el-Eslemi, radijallahu anhu, rekao je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ”Tražim od tebe da budem u Džennetu i to u tvome društvu!”, a Poslanik, s.a.v.s., reče mu: ”Pripomogni se (u ostvarenju svoje želje) time što ćeš što češće biti na sedždi.” (Muslim, Sahih, br. 489.)

3. Ova vrsta namaza upotpunjuje obavezne namaze koji su obavljeni na nepotpun i krnjav način. Ponekad musliman obavi obavezni tj. farz-namaz, međutim, za njega mu se kod Uzvišenog Allaha upiše samo djelimična nagrada jer je u tom namazu bio odsutan, nemaran ili je činio određene radnje i pokrete koji ne kvare namaz, ali umanjuju njegovu vrijednost. Na ovu činjenicu ukazuje nam sljedeći hadis. Od Ammara b. Jasira, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ‘Čovjek (ponekad) završi svoj (farz) namaz a od njegove nagrade mu je upisana samo njegova desetina, ili devetina, ili osmina, ili sedmina, ili šestina, ili petina, ili četvrtina, ili trećina ili polovina.” (Ebu Davud, Sunen, br. 796, Ahmed, Musned, 4/321, i drugi.)

Dakle, iz hadisa je vidljivo da ljudima uvijek neće biti upisana potpuna nagrada za obavljene farz-namaze. Klanjanjem dobrovoljnih namaza, vjernik upotpunjava farzove koji su manjkavi i krnjavi. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Prvo za što će čovjek na Sudnjem danu polagati račun jeste namaz. Naš Gospodar će kazati Svojim melekima, a On je o svemu najbolje upoznat: ‘Pogledajte (farz) namaze Moga roba, da li ih je obavio na najpotpuniji način ili u njima ima manjkavosti?’ Ukoliko njegovi namazi budu obavljeni na najpotpuniji način, na takav način će mu i biti upisani, a ako budu krnjavi, Allah će reći: ‘Pogledajte da li Moj rob ima dobrovoljnih namaza?’ Ukoliko bude imao dobrovoljnih namaza, Uzvišeni Allah će reći: ‘Upotpunite (farz) namaze Moga roba sa njegovim nafilama…”’ (Hakim, El-Mustedrek, 1/394, br. 965, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu)

Opća podjela dobrovoljnih namaza

U najširem smislu, dobrovoljne namaze možemo podijeliti na dvije vrste:

Prva vrsta: Opći ili bezuvjetni dobrovoljni namazi koji se klanjaju bez nekog posebnog povoda ili prilike i koji nisu ograničeni određenim brojem rekata. Shodno mišljenju nekih islamskih učenjaka, legitimno je da musliman otpočne ovakav namaz bez da je prethodno odlučio koliki broj rekata će klanjati, te ima pravo da taj namaz završi onda kada to u toku namaza odluči, bez obzira da li je klanjao paran ili neparan broj rekata. (En-Nevevi, El-Medžmu’u, 3/541)

Kao dokaz za ovu tvrdnju, spominju predaju u kojoj se navodi da je Ebu Zerr, radijallahu anhu, jednom klanjao mnogo rekata namaza, a nakon što je predao selam, El-Ahnef b. Kajs ga je upitao: ”Znaš li uopće da li si predao selam nakon parnog ili neparnog broja rekata?”, a on mu odgovori: ”Ako ja to ne znam, pa Uzvišeni Allah je s time dobro upoznat. Ja sam čuo svoga prisnog prijatelja Ebul-Kasima (tj. Muhammeda), sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ”Koji god musliman Uzvišenom Allahu učini jednu sedždu, On ga zbog nje uzdigne za jedan stepen i oprosti mu jedno loše djelo.” (Ahmed, Musned, 5/164)

Pored toga, najbolje je na svim dobrovoljnim namazima, bez obzira radilo se o dnevnim ili noćnim nafilama, predavati selam poslije svaka dva rekata i po tom pitanju ne postoji spor među islamskim učenjacima. Na to ukazuje hadis u kojem je Poslanik, s.a.v.s., jednom od ashaba rekao: ”Noćni namaz se klanja dva po dva rekata, a kada se pobojiš da se približilo vrijeme zore, onda klanjaj jedan rekat vitr-namaza.” (Buhari, Sahih, br. 990, Muslim, Sahih, br. 749, od Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma)

Druga vrsta: Posebni dobrovoljni namazi, tj. namazi koji se klanjaju u posebnim prilikama, vremenima i situacijama, i čija su forma kao i broj rekata šerijatom detaljno formulirani i precizirani. Postoje dvije opće kategorije ove vrste dobrovoljnih namaza, i to:

a) dobrovoljni namazi koji se klanjaju uz obavezne dnevne namaze, odnosno farzove. Ovu vrstu namaza zovemo i sunnet-namazi;

b) povremeni dobrovoljni namazi koji ni na koji način nisu povezani sa klanjanjem obaveznih dnevnih namaza, već se radi o samostalnim, tj. zasebnim namazima koji imaju svoje posebne povode i uzroke ili vremena u kojima se obavljaju.

Ostali članci iz serijala:

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (1. dio) – Važnost i koristi dobrovoljnih namaza

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (2. dio) – Pritvrđeni i nepritvrđeni sunneti

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (3. dio) – Propis o lijeganju na desni bok nakon sabahskog sunneta

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (4. dio) – Propis klanjanja nafile nakon sabahskog farza, a prije izlaska sunca

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (5. dio) – Podnevski i ikindijski sunneti

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/