Priredio: Amir Durmić

Kada je riječ o dva rekata sabahskog sunneta, uz njih se neposredno veže jedan čin koji je Poslanik, s.a.v.s., lično vrlo često prakticirao, a radi se o lijeganju na desni bok nakon obavljenog sabahskog sunneta, a prije ikameta i klanjanja sabahskog farza. Na ovu Poslanikovu, s.a.v.s., praksu, ukazuje sljedeći hadis: Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je rekla: ”Kada bi mujezin zašutio nakon proučenog prvog sabahskog ezana, Allahov Poslanik, s.a.v.s., bi ustao, i pošto bi se pojavila zora, prije sabahskog farza, (u svojoj sobi) bi klanjao dva kratka rekata (sabahskog sunneta), a zatim bi legao na svoj desni bok (i ostao tako ležati u svojoj sobi) sve dok ne bi došao mujezin da uči ikamet.” (Buhari, Sahih, br. 590.)

Da li je ova praksa, tj. lijeganje na desni bok nakon klanjanog sabahskog sunneta, propisana i njegovom, s.a.v.s., ummetu, po tom pitanju islamski učenjaci imaju mnogo mišljenja, a ovdje spominjemo četiri:

1. Mustehab općenito, tj. radi se lijepom i preporučenom činu bez obzira imao čovjek za njim potrebu ili ne. Ovo je stav nekih ashaba kao što su Ebu Musa el-Eš’ari, Rafi’a b. Hadidž, Enes b. Malik i Ebu Hurejre, radijallahu anhum, kao i stav pravnika šafijskog mezheba.

2. Vadžib, tj. stroga obaveza. Ovo je mišljenje glavnog predstavnika zahirija, odnosno sljedbenika bukvalističkog mezheba, Ebu Muhammeda ibn Hazma, koji ne samo da je smatrao da je lijeganje na desni bok nakon sabahskog sunneta obavezno, već je obavljanje tog čina smatrao uvjetom za ispravnost sabahskog farza! U vezi s ovim njegovim iznimno ekstremnim mišljenjem, Ibn Tejmijje je kazao: ”Ovo u ummetu niko nije kazao do njega…” (Ovu izreku od Ibn Tejmijje prenosi njegov učenik Ibn Kajjim u djelu Zadul-me’ad, 1/319)

Ovo svoje mišljenje Ibn Hazm zasnovao je ne samo na hadisu koji smo ovdje spomenuli već i na hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a u kojem on navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Kada neko od vas klanja dva rekata (sunneta) prije sabah-namaza, neka legne na svoj desni bok.” (Ebu Davud, Sunen, br. 1261, Tirmizi, Sunen, br. 420, i drugi)

Dakle, shodno mišljenju Ibn Hazma, koji je bio ortodoksni bukvalista, u ovom hadisu Poslanik, s.a.v.s., je lijeganje na desni bok nakon obavljenog sabahskog sunneta izrekao u formi naredbe rekavši: ”…neka legne na svoj desni bok”.

Međutim, ovo mišljenje je apsolutno neprihvatljivo, prije svega iz razloga što spomenuti hadis, shodno ocjenama mnogih učenjaka, nije vjerodostojan, a Ibn Tejmijje za njega tvrdi da je batil – ništavan. S druge strane, kada bismo ga i prihvatili kao vjerodostojan, naredba u njemu nije eksplicitna i kategorična, već bi ona bila shvaćena u značenju preporuke i ukazivanja na lijepo i pohvalno djelo, a na to ukazuje predaja koju prenosi Aiša, radijallahu anha, u kojoj je ona kazala: ”Vjerovjesnik bi klanjao dva rekata (sabahskog sunneta), pa ako bih ja bila budna, on bi razgovarao sa mnom, a ako ja ne bih bila budna, on bi legao (na svoj desni bok).” (Buhari, Sahih, br. 1092, Muslim, Sahih, br. 1227)

Dakle, ukoliko bi Aiša, radijallahu anha, bila budna, Poslanik, s.a.v.s., nakon obavljenog sabahskog sunneta ne bi prakticirao lijeganje na desni bok, što je indicija koja spomenutu naredbu u hadisu sa stepena stroge naredbe ”spušta” na stepen lijepog i pohvalnog čina.

3. Mekruh, tj. pokuđen i neprimjeren čin, ali ne i strogo zabranjen. Ovo mišljenje prenosi se od skupine učenjaka iz prvih generacija muslimana, kao što su Abdullah b. Mes’ud, r.a., Ibn el-Musejjib, En-Nehai i drugi. Kao argument kojim dokazuju svoj stav, navode činjenicu da Poslanik, s.a.v.s., nikada nije viđen da to čini u džamiji, jer da je kojim slučajem to običavao raditi u njoj, to bi od njega bili preneseno u mnogobrojnim predajama, što nije slučaj.

4. Mustehab, ali samo onome ko je klanjao noćni namaz i tako dočeko zoru, pa je lijepo da malo prilegne na desnu stranu kako bi se odmorio. Ovo mišljenje odabrao je Ibn el-‘Arebi kao i šejhul-islam Ibn Tejmijje.

Odabrano mišljenje: Lijeganje na desni bok nakon klanjanog sabahskog farza je mustehab, tj. lijep i preporučen čin uz ispunjenje dva uvjeta:

Prvi: da to bude u kući, a ne u džamiji jer se od Poslanika, s.a.v.s., ne prenosi da je to prakticirao u džamiji već samo u svojoj kući.

Drugi: da osoba koja prakticira ovaj propis bude u stanju da nakon ove vrste odmora ustane i ode do džamije i u njoj klanja sabah-namaz u džematu, tj. da ne postoji bojazan da će čvrsto zaspati i tako prespavati ili džemat ili namaz u potpunosti, a Allah najbolje zna.

Naklanjavanje sabahskog sunneta

Ukoliko musliman zbog nekog opravdanog razloga izostavi sabahski sunnet i ne klanja ga u njegovom pravom vremenu, dakle prije sabahskog farza, isti je legitimno naklanjati nakon što nestane razlog zbog kojeg je taj sunnet izostavljen. Na to ukazuju sljedeći dokazi:

1. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kaže: ”(Jedne prilike) bili smo (na putu) s Vjerovjesnikom s.a.v.s., te smo pred sami kraj noći legli i zaspali. Niko se od nas nije probudio sve dok sunce nije izašlo. Poslanik, s.a.v.s., tada reče: ‘Neka svako od vas uzme svoju devu za glavu (tj. za njen povodac na glavi i neka se udalji odavde), jer, uistinu smo na ovom mjestu zatekli šejtana.”’ Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kaže dalje: ”Učinili smo onako kako nam je Poslanik s.a.v.s. zapovjedio, a potom je on, s.a.v.s., zatražio vodu, nakon čega se abdestio. Zatim je klanjao dva rekata (sabahskog sunneta), a potom je proučen ikamet i onda je klanjao sabah-namaz.” (Muslim, Sahih, br. 1098, i drugi)

2. Kajs b. Amr, radijallahu anhu, pripovijeda: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., vidio je jednog čovjeka kako nakon sabahskog farza klanja dva rekata namaza, pa mu reče: ”Sabahski farz ima (samo) dva rekata!”, a ovaj čovjek mu odgovori: ”Ali ja nisam klanjao ona dva rekata (tj. sunneta) koji se klanjaju prije farza, pa sam ih zato klanjao sada.” Na ove njegove riječi Poslanik, s.a.v.s., nije ništa rekao.” (Ebu Davud, br. 1267, Tirmizi, br. 422, i drugi)

Dakle, Poslanik, s.a.v.s., je ovom čovjeku naklanjavanje sabahskog sunneta, i to odmah nakon farza, odobrio šutnjom.

3. Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ”Onaj ko nije klanjao dva rekata sabahskog sunneta, neka ih (na)klanja nakon što izađe sunce.” (Tirmizi, Sunen, br. 423, Ibn Huzejme, Sahih, br. 1117, i drugi)

Iz ovih ali i mnogih drugih predaja možemo zaključiti da je legitimno naklanjati opravdano izostavljen sabahski sunnet, pa čak i odmah nakon klanjanog sabahskog farza, na što upućuje druga predaja koju smo naveli. Što se tiče treće predaje iz koje se može shvatiti da se propušteni sunnet naklanjava tek nakon izlaska sunca, ona u suštini samo ukazuje na dozvolu da se sabahski sunnet naklanja i nakon izlaska sunca, ali ne negira legitimnost njegovog naklanjavanja i odmah nakon sabahskog farza, dakle i prije izlaska sunca, na što jasno ukazuje druga citirana predaja iz koje se vidi da je Poslanik, s.a.v.s., šutnjom odobrio upravo takav postupak.

Ostali članci iz serijala:

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (1. dio) – Važnost i koristi dobrovoljnih namaza

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (2. dio) – Pritvrđeni i nepritvrđeni sunneti

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (3. dio) – Propis o lijeganju na desni bok nakon sabahskog sunneta

Nastaviće se inšallah…

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Mithad R. Ćeman

Zbog povećanog prisustva islama i onih koji drže do islamskih propisa u svim društvenim sferama, sve je više pitanja kojima ljudi do jučer nisu pridavali nikakvu pažnju. Od takvih pitanja, sa kojima sam se zadnjih dana više puta sreo, jeste: “Da li je nemuslimanima dozvoljena prodaja zabranjenih (haram) stvari, poput svinjskog mesa?” Tragajući za odgovorom kod naših priznatih učenjaka, među najpreciznijim je upravo odgovor koji slijedi.

Sva hvala pripada Allahu!

Prodaja svinjskog mesa je haram svejedno bio kupac musliman ili nevjernik, i to na osnovu sljedećih dokaza:

1. Riječi Uzvišenog Allaha: “Reci: ‘Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja istječe, ili svinjskog mesa – to je doista pogano – ili što je kao grijeh zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime.’” (El-En‘am, 145). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio nas je veličanstvenom pravilu: “Doista, ako Allah nešto zabrani, On zabrani i zaradu na tome.” (Bilježi Ebu Davud, 3488., vjerodostojnim ga je ocijenio šejh El-Albani u knjizi Gajetu-l-murad, 318.)

2. Džabir b. Abdullah, radijallahu anhuma, prenosi da je čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako, u godini oslobođenja Mekke, dok je još bio u Mekki, govori: “Zaista su Allah i Njegov Poslanik zabranili prodaju vina (alkohola), strvine (uginule životinje), svinjetine i kipova.” Neko reče: “Možemo li od strvine prodavati loj, kojim se podmazuju lađe, mažu kože i koriste ga za osvjetljenje?” Reče: “Ne, to je haram!” Zatim Poslanik, alejhis-selam, reče: “Zbog toga se Allah rasrdio na židove, jer su, nakon što im je Allah zabranio loj životinja, topili loj, prodavali i koristili njegovu vrijednost!” (Bilježe El-Buhari, 1212; Muslim, 1581)

En-Nevevi, rahimehullah, rekao je: “Po pitanju strvine, vina (alkohola) i svinjskog mesa postoji konsenzus muslimana o zabrani, i to za svaku od navedenih stvari pojedinačno.”

El-Kadi, rahimehullah, rekao je: “Ovaj hadis je ukazao na to da ono što je zabranjeno jesti ili koristiti se njime, to nije dozvoljeno ni prodavati, kao što je slučaj sa lojem spomenutim u hadisu.” (En-Nevevijev komentar Muslimova Sahiha, 11/8)

Ibn Redžeb el-Hanbeli, rahimehullah, pošto je sagledao hadise koji govore o zabrani vina (alkohola), rekao je: “Svi ovi hadisi ukazuju i poručuju da ono što Allah zabrani da se koristi, isto tako zabrani i prodaju toga i korištenje zarade od prodaje, kao što je to jasno rečeno: ‘Doista, ako Allah nešto zabrani, On zabrani i zaradu na tome.’ Ove riječi su uopćene, sveobuhvatne i podrazumijevaju sve ono što nam je zabranjeno koristiti, i tu su dvije kategorije:

Prva: Ono što ostaje i što se korištenjem ne uništava, poput kipova. Oni služe da bi se činio širk, da bi se Allahu drug pripisao, a to je nedvojbeno najveći grijeh. U ovu kategoriju također spadaju knjige širka, sihra, novotarije ili bilo koje druge zablude, zatim slike na kojima su prikazane zabranjene stvari, zabranjena sredstva za zabavu…

Druga: Ono što se korištenjem troši i nestaje, pa ako je njegovo korištenje uglavnom zabranjeno, onda je zabranjena i prodaja toga, kao što je zabranjena prodaja svinjetine, alkohola i strvine iako nekada njihovo korištenje može biti dozvoljeno, kao jedenje strvine onome ko je u nuždi, ispijanje vina (alkohola) prilikom gušenja (u nedostatku druge tečnosti, op. prev.), gašenje požara sa njime (pića koja u sebi sadrže manji procenat alkohola, op. prev.), korištenje svinjske dlake i kože kod onih koji ovo smatraju ispravnim i dozvoljenim (jer postoji razilaženje kod pravnika, op. prev.). Ali onda kada nije riječ o navedenom, tada nije dozvoljeno ni korištenje, ni prodaja. Svinjetina i strvina najčešće se koriste u ishrani, dok se vino (alkohol) najčešće koristi radi pića, pa i ukoliko nije namijenjeno za to, opet se ne treba tome predavati. Na ovu stvar je ukazao Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kada mu je rečeno: ‘Možemo li od strvine prodavati loj, kojim se podmazuju lađe, mažu kože i koriste ga za osvjetljenje?’, pa je rekao: ‘Ne, to je haram!’” (Džami‘u-l-‘ulumi ve-l-hikem, 1/415, 416.)

Stalnoj komisiji za fetve KSA postavljeno je pitanje: “Da li je dozvoljeno trgovati vinom (alkoholom) i svinjetinom ako prodaja nije namijenjena muslimanima?”, pa je odgovorila: “Nije dozvoljeno trgovati onim što je Allah zabranio, bilo da riječ o prehrambenim artiklima ili nečem drugom, kao vino (alkohol), svinjetina, pa makar se trgovalo sa nevjernicima, zato što je potvrđeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Doista, ako Allah nešto zabrani, On zabrani i zaradu na tome’, i jer je prokleo vino (alkohol) i onoga koji ga pije, prodaje, kupuje, servira, onoga kome se servira, onoga koji jede, koristi zaradu od prodaje…” (Fetva Stalne komisije za fetve KSA, 13/49)

Dio odgovora šejha Muhammeda Saliha el-Munedžida
Izvor: http://islamqa.info/ar/ref/40651

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Svaki vid pomoći drugom je dobro djelo, a naročito kada se radi o pomoći kojom se ostvaruje elementarna potreba, kao što je krov nad glavom. Međutim, kada je riječ o zekatu, obaveznoj sadaki, precizno su određene kategorije onih kojima se ova vrsta pomoći uručuje, kao što su precizno određene i mnoge druge pojedinosti vezane za izvršenje ovog ibadeta. Stoga su islamski pravnici diskutirali o brojnim detaljima vezanim za raspodjelu zekata od kojih je i pitanje najveće vrijednost koja se može udijeliti jednom siromahu. Odgovorom na ovo pitanje saznat ćemo da li je ispravno jednom siromahu udijeliti toliku vrijednost da mu se sredstvima od zekata kupi ili napravi kuća ili stan.

O najvećoj vrijednosti koja se može dati siromahu na ime zekata islamski pravnici imaju sljedeća mišljenja:

Prvo mišljenje: Siromahu koji ne posjeduje potpunu vrijednost nisaba, dozvoljeno je dati do 200 dirhema (nisab u srebru o čijem preciznom iznosu u našem vremenu je ranije pisano), a pokuđeno je dati više od toga. Ovo je zvanični stav hanefijskog mezheba, dok neki učenjaci hanefijskog pravca, poput Zufera, stanovišta su da je zabranjeno dati punu vrijednost od 200 dirhema ili više od toga. To se odnosi na siromaha koji nema porodicu o kojoj se brine i nije zadužen, a ako ima porodicu o kojoj se brine, može se dati za svakog člana do 200 dirhema, a dužniku se može dati ukupna vrijednost duga makar bio veći od 200 dirhema. Ovo mišljenje bazirano je na postavci da je granica između siromaha kojem se daje zekat i imućnog koji nema udjela u zekatu posjedovanje nisaba, te se stoga siromahu ne daje više od vrijednosti nisaba, jer time izlazi iz domena onih koji imaju pravo na zekat.

Drugo mišljenje, koje zastupa malikijski i hanbelijski mezheb i dio šafijskih učenjaka, jeste da se siromahu daje od zekata vrijednost koja je neophodna da osigura sebi i onima o kojima se brine osnovne životne potrebe u periodu od jedne godine, bez obzira bilo to više ili manje od vrijednosti nisaba. Ako sam posjeduje opskrbu, ali je ona nedovoljna, zekatom će se dopuniti njegova potreba. U obzir je uzeta jednogodišnja potreba jer se zekat periodično ponavlja svake godine, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svojoj je porodici osiguravao namirnice neophodne za jednu godinu.

Treće mišljenje, koje zastupa šafijski mezheb i dio malikija i hanbelija, jeste da sa siromahu i potrebnom može dati od zekata vrijednost koja je neophodna da izađe iz stanja potrebe u stanje neovisnosti u trajnom obliku, bez obzira o kojem se iznosu radilo. Temelj ovog mišljenja jeste hadis Kabise, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Samo trojici ljudi dozvoljeno je tražiti materijalnu pomoć: čovjeku kojeg je snašla nesreća tako da mu je uništila imetak, dozvoljeno mu je tražiti sve dok ne stekne osnovne životne potrebe…” (Muslim, br. 1044) Zastupnici ovog mišljenja, navodeći primjere tih osnovnih životnih potreba, kažu: ako se radi o zanatliji, dat će mu se koliko je neophodno da pribavi alatke za svoj zanat, bile one jeftine ili skupe, tako da može zaraditi koliko mu je neophodno, ako se radi o trgovcu, dat će mu se prema potrebi tako da može pokrenuti trgovinu, i tome slično. Ovo mišljenje odabrao je Ibn Tejmijje, rekavši: “Siromah uzima od zekata onoliko koliko je neophodno da postane neovisan, makar se radilo o velikoj vrijednosti.” (Pogledati: Ibn Tejmijje, El-Ihtijarat, str. 105, El-Džesas, Ahkamul-Kur’ani, 3/201. El-Kasani, Bedaius-sanai, 2/48. El-Hattab, Mevahibul-Dželil, 2/348, En-Nevevi, El-Medžmu, 6/169, El-Merdavi, El-Insaf, 3/238, i El-Mevsuatul-fikhijetul-Kuvejtije, 23/317.)

Na osnovu prvog i drugog mišljenja, siromahu se ne udjeljuje tolika vrijednost kojom bi mogao kupiti stan ili sagraditi kuću, jer je to više od vrijednosti nisaba i od jednogodišnje potrebe, nego se takvom daje vrijednost kojom će platiti jednogodišnju kiriju. Na osnovu trećeg mišljenja, siromahu se može dati vrijednost kojom bi kupio ili izgradio stambeni prostor.

Ibn Usejmin je podržao mišljenje da se siromahu ne daje tolika vrijednost kojom bi kupio ili izgradio kuću, nego mu se daje vrijednost kojom može platiti kiriju. Na pitanje o siromahu kojem je skupina poznanika prikupila zekat i njime kupila stan, odgovorio je: “Ne smatram dozvoljenim da se zekatom kupi stan siromahu, jer kupovina stana iziskuje velika sredstva. Ako je cilj otkloniti potrebu siromaha, iznajmit će mu se prostor za stanovanje sredstvima od zekata. Navest ću primjer za to: siromašnom čovjeku može se iznajmiti kuća u periodu od deset godina za 10.000 rijala, a ako bismo mu kupili kuću, ne bismo je našli ispod 100.000 ili 200.000. Toliku vrijednost nije dozvoljeno udijeliti jednom siromahu, a istovremeno uskratiti drugim siromasima njihovo pravo u zekatu. Kažemo: Siromahu će se platiti kirija, te ako istekne period najamnine, a on i dalje siromašan i potreban, ponovo će mu se platiti kirija, ali da mu se kupi kuća novcem od zekata, to ne smatram ispravnim. Ovima koji su to već učinili, ako im je neko od učenjaka dao fetvu da je to dozvoljeno, njihov postupak je ispravan, jer je to pitanje idžtihada.” (Fetava: Nurun ala derb, 206/6)

Dakle, da li je jednom siromahu dozvoljeno dati toliku vrijednost kojom bi izgradio ili kupio stambeni prostor, pitanje je po kojem učenjaci imaju različita mišljenja, a najpreče je da se uskladi između mogućnosti i stvarne potrebe, tj. kapaciteta prikupljenog zekata i potrebe svih onih koji polažu pravo na njega, te da se podijeli prema prioritetima potrebe na način koji će im ostvariti najveću korist.

Usmjeravanje zekatskih sredstava u svrhe liječenja

Muslimani su poput jednog tijela, kada se razboli jedan njegov dio, čitavo tijelo trpi i saosjeća. Stoga su za svaku pohvalu brojne akcije koje se pokreću za pomoć bolesnima koji nisu u stanju sami snijeti troškove liječenja, a Allah je na pomoći Svom robu sve dok on pomaže drugima. Međutim, koliko je ispravno u takvu svrhu usmjeriti obaveznu sadaku – zekat?

Temeljni stub islamskog vjerovanja – zekat propisan je kako bi ostvario brojne humane ciljeve od kojih je svakako pomoć potrebnima. Bolesnik koji nije u stanju sam zaraditi, a ne posjeduje sredstva neophodna za liječenje, bez sumnje je od onih koji polažu pravo na zekat. Ipak, vrste liječenja i potrebe bolesnika su raznolike, stoga savremeni učenjaci ukazuju na uvjete koji se moraju ispuniti da bi davanje zekata u svrhu liječenja bolesnog siromaha bilo ispravno. Ti uvjeti su:

● Da nije u mogućnosti liječiti se besplatno,

● Da za liječenjem postoji stvarna potreba, što znači da se zekatom ne mogu finansirati operacije uljepšavanja i sl.,

● Da se pri odabiru zdravstvene ustanove bude ekonomično i shodno mogućnosti pronađe najpovoljnija cijena.

Kada se ovi uvjeti ispune, davanje zekata u svrhu liječenja siromaha je dozvoljeno. (El-Musejkih, Fikhun-nevazil)

Zekatska imovina kao pomoć za ženidbu

Da li se zekat može dati kao pomoć osobi koja želi stupiti u brak, ali je u tome sprečava materijalno stanje?

Kada islamski pravnici govore o potrepštinama koje staratelj osigurava osobama koje su u njegovom skrbništvu, spominju prehrambene namirnice, odjeću, stambeni prostor i ženidbu. Tako, naprimjer, roditelj koji je imućan dužan je osigurati svojoj djeci hranu, smještaj, odjeću i pomoći ih u troškovima ženidbe. Iz toga se razumije da islamski pravnici ženidbu tretiraju jednom od elementarnih potreba, a zekat se usmjerava osobama koje nisu ostvarile svoje elementarne potrebe. Ova postavka argumentira se prethodno spomenutim hadisom Kabise, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio uzimanje zekata sve dok se ne steknu osnovne životne potrebe, a u to spada i bračna veza. Isto tako, šerijatski propisi imaju za cilj uspostavu i čuvanje pet elementarnih potreba koje su pravo svakog čovjeka, a to su: vjera, život, razum, čast i imetak. Bračnom vezom čuva se čast i osigurava se život, odnosno opstanak ljudske vrste novim potomstvom. Prema tome, osobi koja želi formirati porodicu stupanjem u brak, a ne posjeduje za to neophodna sredstva, niti ima staratelja, poput oca, djeda i sl., sposobnog i voljnog da ga u tome pomogne, ispravno je udijeliti zekat, jer je ženidba jedna od elementarnih ljudskih potreba. Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, govorio je: “Ako bismo sreli osobu sposobnu da radi i zaradi za hranu, piće i stan, a u potrebi je za brakom, međutim ne posjeduje za to neophodna sredstva, da li je dozvoljeno da mu se udijeli zekat kako bi se tim sredstvima oženio? Odgovor: Da, dozvoljeno je da mu se za to da zekat pa i cijeli iznos mehra. Ako bi neko upitao: na osnovu čega je dozvoljeno dati potrebnom zekat kako bi se oženio iako se pri tome daje velika vrijednost? Odgovorit ćemo da je potreba čovjeka za brakom velika, ponekad je poput potrebe za jelom i pićem, stoga su učenjaci naglasili da je staratelj koji je dužan brinuti se o svom skrbniku dužan oženiti ga ako ima imovine koja je za to dovoljna. Ocu je vadžib da oženi sina ako je sin u potrebi za brakom.” (Fetava Erkanil-islam, 4/14)

Investiranje zekatskih sredstava

Nakon što zekat bude prikupljen od strane institucija i organizacija kojima je to povjereno, da li je dozvoljeno ta sredstva uložiti u određenu investiciju kako bi se ostvario profit i trajna korist zekatskim skupinama? Kao, naprimjer, da se sredstvima od zekata izgrade proizvodni pogoni ili poslovni i stambeni prostori čiji bi se profit trošio na zekatske skupine.

Savremeni učenjaci o tome imaju različita mišljenja od kojih su najbitnija dva:

Prvo mišljenje: zekatska sredstva nije dozvoljeno uložiti u bilo kakvu poslovnu investiciju, čak ni ako je skupljena od strane vođe muslimana i njegovih predstavnika. Ovo mišljenje je zaključak Islamskog pravnog kolegija sa sjedištem u Mekki donesen u redžebu 1419. g. po Hidžri, kao što je to mišljenje Stalne komisije za fetve u Saudijskoj Arabiji (Fetaval-Ledžne, 9/454). Dokazi ovog mišljenja:

● Zekat je vadžib uručiti skupinama koje je Uzvišeni Allah odredio riječima: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku. Allah je odredio tako! – A Allah sve zna i mudar je.” (Et-Tevbe, 60) Svrha zekata je pomoć potrebnima, siromašnim, prezaduženim i drugima koje je Allah spomenuo, dok investiranje zekatske imovine odgađa ostvarenje tog cilja, kao što može rezultirati neuspjehom i tako potpuno upropastiti cilj zbog kojeg je zekat propisan.

● Zekat je ibadet koji ima svoje uvjete i način kako se ispunjava, a investiranje na spomenuti način nije bilo poznato u vremenu poslanstva.

Drugo mišljenje: Zekatsku imovinu načelno je dozvoljeno investirati kada se ispune potrebni uvjeti. Ovo mišljenje je zaključak Islamskog pravnog kolegija sa sjedištem u Džiddi donesen u saferu 1407. g. po Hidžri. Najbitniji argumenti ovog mišljenje su sljedeći:

● Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao i pravedne halife nakon njega su zekatom prikupljene deve čuvali na posebno zaštićenim mjestima da bi se ostvarila korist u mlijeku i mladunčadi tih deva, a to je vid investiranja.

● Staratelju koji se brine o siročetu dozvoljeno je investirati jetimsku imovinu, kao što je govorio Omer, radijallahu anhu: “Trgujte imovinom siročeta koko je ne bi pojeo zekat!” (Sunenud-Darekutni, br. 1973, i El-Bejhaki fil-Kubra, br. 7132) Isto tako vođa muslimana, odnosno onaj kome je povjerena briga o imovini muslimana, može njome trgovati.

● Hadis Ibn Omera o trojici ljudi koji su se sklonili u pećinu te im velika stijena zatvorila ulaz, pa su rekli jedni drugima: “Ništa nas neće spasiti osim da dovimo Allahu našim dobrim djelima.” Tako je svako od njih trojice spomenuo svoje dobro djelo koje je učinio u ime Allaha. Prvi je spomenuo ostavljanje zinaluka nakon što mu se za to pružila prilika, drugi je spomenuo dobročinstvo prema roditeljima, a treći je kazao kako je unajmio radnika kojem nije uručio naknadu za njegov rad. Tom naknadom je trgovao tako da je od nje nastalo veliko bogatstvo u stoci. Kada je kasnije došao radnik i tražio svoje pravo, ovaj mu reče: “Sve što vidiš, tvoje je.” (Buharija, br. 2272) To je primjer ulaganja tuđe imovine od strane onog kome je povjerena.

Uvjeti dozvole su sljedeći:

● Da se uzme u obzir stanje primatelja zekata, te ako postoji prioritetna potreba koja iziskuje trenutnu pomoć, investiranje nije dozvoljeno. Tako naprimjer, ako postoje osobe u potrebi za hranom, odjećom i sl., pomoć njima je prioritetna, i u tom slučaju obaveza je usmjeriti zekatska sredstva njima. Ako, pak, nakon što se takve potrebe ispune, preostane dio sredstava, ta sredstva mogu se investirati.

● Da se na osnovu stručne analize ustanovi da je investicija unosna i sigurna. To znači da rizične investicije, poput trgovine dionicama, ne dolaze u obzir.

● Ukoliko se pojavi trenutna potreba siromašnih ili drugih kategorija primatelja zekata, investicija se okončava prodajom i sredstva se uručuju potrebnim.

● Da investiranje bude uz dozvolu zvaničnog predstavnika muslimana.

● Da se investiranje povjeri stručnim i pouzdanim osobama.

● Da investiranje bude u domenu halala. (El-Musejkih, Fikhun-nevazil)

U pravilu, zekatsku je imovinu potrebno čim prije uručiti onima koji na to polažu pravo, a ako bi se spomenuti uvjeti stvarno ispunili, investiranje zekatske imovine bilo bi dozvoljeno. Uzvišeni Allah najbolje zna!

El-Asr, 52.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Amir Durmić

U autentičnim predajama potvrđeno je da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., i prije i poslije akšamskog farza klanjao nafilu. Što se tiče nafile prije farza akšam-namaza, na njenu legitimnost ukazuju sljedeće predaje: 1. Abdullah b. Mugaffel el-Muzeni, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., kazao: “Klanjajte prije (farza) akšama, klanjajte prije (farza) akšama”, da bi treći put rekao: “…onaj ko to želi”, jer se plašio da bi ljudi za taj namaz mogli pomisliti da je pritvrđeni sunnet. (Buhari, Sahih, br. 1129)

2. Enes b. Malik prenosi: “Nakon što bi mujezin proučio ezan, drugovi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ustali bi i požurili da stanu iza (džamijskih) stubova gdje su klanjali sve dok Vjerovjesnik, s.a.v.s., ne bi izašao i zatekao ih kako klanjaju dva rekata (nafile) prije akšama. Između ezana i ikameta nije bilo ništa (ni pauze ni nafila-namaza).” (Buhari, Sahih, br. 625)

3. Abdullah b. Mugaffel, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., kazao: “Između svaka dva ezana (tj. ezana i ikameta) klanja se (nafila) namaz” – ovo je rekao tri puta, a zatim dodao: “…onaj ko ga bude htio klanjati”. (Buhari, Sahih, br. 624, Muslim, Sahih, br. 838)

4. Abdullah b. Zubejr, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao: “Nema nijednog propisanog (farz) namaza a da se prije njega ne klanjaju dva rekata (nafila) namaza.” (Ibn Hibban, Sahih, br. 2455, Darekutni, 1/267)

Iz prethodnih predaja zaključujemo da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., odobrio klanjanje dva rekata nafile prije akšamskog farza, jer je svoje ashabe vidio da klanjaju ovaj namaz i nije im prigovorio, međutim, ovaj namaz se ne ubraja u pritvrđene već u nepritvrđene sunnete i ovo je po ovom pitanju odabrano mišljenje.

Jedan dio učenjaka smatra da dva rekata nafile prije akšama nisu propisana (učenjaci hanefijskog mezheba), dok ih neki čak smatraju zabranjenim (učenjaci malikijskog mezheba), a svoj stav zasnivaju na predaji u kojoj se navodi da je Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, upitan o dva rekata nafile prije akšama (dakle između akšamskog ezana i ikameta) pa je odgovorio: “U vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nisam vidio nikoga da ih klanja…” (Ebu Davud, br. 1284) Međutim, dokazi učenjaka koji ova dva rekata ubrajaju u nepritvrđene sunnete zasigurno su jači i jasniji, a što se tiče predaje u kojoj Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, negira da je u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s., ova dva rekata klanjao iko, odgovor na to je da su oni koji potvrđuju i svjedoče da se određeni događaj desio preči da se poslušaju od onih koji dotični događaj negiraju, jer su oni koji potvrđuju došli do informacija do kojih nisu došli oni koji negiraju. Drugim riječima, Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, nije znao za ovaj propis dok su drugi ashabi za njega znali, što uopće nije čudno jer postoji još dosta sličnih primjera gdje mnogi ashabi, i pored toga što su bili vrlo bliski sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, nisu poznavali neke propise islama. Naprimjer, Ebu Bekr, radijallahu anhu, koji gotovo da se nije odvajao od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada ga je jedna starica upitala o tome da li ona ima udjela u nasljedstvu, rekao je: “Po Allahovoj Knjizi ne pripada ti ništa, ali raspitat ću se, pa navrati opet kod mene.” Kada je upitao ashabe o ovome, ustali su Mugire b. Šu‘ube i Muhammed b. Mesleme, radijallahu anhuma, i posvjedočili da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neni odredio šestinu u nasljedstvu, nakon čega je Ebu Bekr neni i dodijelio šestinu. (Ebu Davud, Sunen, br. 2894.) Također, tu je primjer i Omera, radijallahu anhu, koji nije znao da se prilikom odlaska u posjetu kod nekoga od domaćina tri puta traži dozvola za ulaz, a ako se dozvola ne dobije, onda gost treba odustati i vratiti se svojoj kući. Ovaj vrlo poznat propis Omer nije znao sve dok ga o tome nije obavijestio Ebu Musa el-Eš‘ari, radijallahu anhu. Ovaj događaj bilježi Muslim, Sahih, br. 2153.

Dva rekata sunneta nakon akšamskog farza

Prethodno smo već spomenuli nekoliko hadisa u kojima se potvrđuje da se dva rekata sunneta nakon farza ubrajaju u pritvrđene sunnete, tj. nafile u čijem je klanjanju Poslanik, s.a.v.s., ustrajavao. Između ostalog, to je i predaja koju prenosi Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je rekao: “Od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., zapamtio sam (da je klanjao) deset rekata (sunnet-namaza) i to: dva rekata prije i dva rekata nakon podne-namaza, dva rekata poslije akšama, dva rekata nakon jacije i dva rekata prije sabaha.” (Buhari, Sahih, br. 1180, Muslim br. 279)

Bitno je napomenuti da je ova dva rekata bolje klanjati u svojoj kući nego u džamiji, a na to ukazuje predaja u kojoj Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, kaže: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije dva rekata (sunneta) nakon akšama niti dva rekata (sunneta) nakon džuma-namaza klanjao osim u svojoj kući.” (Tirmizi, Sunen, br. 432, Tajalisi, Musned, br. 1836)

Također, Mahmud b. Lebid kaže: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., došao je u posjetu plemenu Benu Abdul-Ešhel pa im je predvodio akšam-namaz, a nakon što je predao selam, reče im: ‘Ta dva rekata (akšamskog sunneta) klanjajte u svojim kućama.’” (Ahmed, Musned, 5/428, Ibn Madže, Sunen, br. 1165)

Šta učiti na akšamskom sunnetu koji se klanja nakon farza?

Pohvalno je na prvom rekatu nakon Fatihe učiti suru El-Kafirun, a na drugom El-Ihlas. Na to ukazuju riječi Abdullaha b. Mes‘uda, radijallahu anhuma, koji je kazao: “Nebrojeno mnogo puta sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., čuo kako na dva rekata (sunneta) nakon (farza) akšama i na dva rekata (sunneta) prije (farza) sabah-namaza uči Kul jā ejjuhel-kāfirūn i Kul-huvallahu ehad.” (Tirmizi, Sunen, br. 431, Ibn Madže, Sunen, 1177)

Jacijski sunnet(i)

Pohvalno je, onome ko želi, da prije jacijskog farza klanja dva rekata nafile zbog općenitosti hadisa koji ukazuju na to da je između proučenog ezana i ikameta lijepo klanjati dva rekata. Ovaj hadis smo prethodno već naveli.

Što se tiče dva rekata sunneta nakon jacije, oni se ubrajaju u pritvrđene sunnete, a na to ukazuju prethodno citirani hadisi koji govore o broju pritvrđenih sunneta.

U prethodnim tekstovima bilo je riječi o dobrovoljnim namazima koji se klanjaju uz obavezne dnevne namaze, odnosno farzove, a koje još zovemo i sunnet-namazi, bili oni pritvrđeni ili nepritvrđeni. U narednim tekstovima, uz Allahovu pomoć, bit će riječi o povremenim dobrovoljnim namazima koji ni na koji način nisu povezani sa klanjanjem obaveznih dnevnih namaza, već se radi o samostalnim, tj. zasebnim namazima koji imaju svoje posebne povode i uzroke ili vremena u kojima se obavljaju.

Nastavit će se, inšallah…

Ostali članci iz serijala:

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (1. dio) – Važnost i koristi dobrovoljnih namaza

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (2. dio) – Pritvrđeni i nepritvrđeni sunneti

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (3. dio) – Propis o lijeganju na desni bok nakon sabahskog sunneta

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (4. dio) – Propis klanjanja nafile nakon sabahskog farza, a prije izlaska sunca

DOBROVOLJNI NAMAZI – VRIJEDNOSTI, VRSTE, PROPISI (5. dio) – Podnevski i ikindijski sunneti

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Meran Masleša

Obijeno posuđe je dozvoljeno korisiti za jelo i ostalo, a dokaz tome je hadis kojeg bilježi imam Buhari u Sahihu, na dva mjesta, od Enesa Ibn Malika: ”Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je bio kod jedne od svojih supruga. Jedna od majki pravovjernih poslala je po slugiposudu u kojoj je bilo jelo, pa je udarila svojom rukom i posudu razbila. On ju je spojio, stavio u nju jelo i rekao: ”Jedite!”, a kad su dovršili, predao je čitavu posudu, a razbijenu zadržao.”[1]

Od Enesa Ibn Malika: ”Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bio je kod jedne od svojih supruga kad mu je jedna od majki vjernika poslala posudu s hranom. Ona u čijoj je kući bio Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, udarila je po ruci slugu, te mu je posuda ispala i razbila se. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pokupio je dijelove posude i počeo sabirati rasutu hranu u nju, govoreći: ‘Vaša je majka ljubomorna!’ nakon toga zadržao je slugu sve dok nije donesena posuda od one u čijoj se kući on nalazio. Tada je predao ispravnu posudu, a razbijenu ostavio u kući one koja ju je razbila.”[2]Imam Ahmed u Musnedu bilježi sličnu predaju od Enesa.

Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovi ashabi jeli su iz ove razbijene posude, i također, nije naredio da se baci nego je ostavio da se njome korsiti. To je što se tiče jela, a piti iz razbijenog (obijenog, napuklog) dijela čaše ili posude je zabranjeno po hadisu kojeg bilježe Ahmed, Ebu Davud i drugi od Ebu Seida el-Hudrija da je rekao: ”Zabranio je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da se pije sa obijenog dijela čaše i da se puše u piće.”[3][4]

Ova zabrana je na stepenu mekruha, kako to spominje imam Ibn Abdul-Berr. Imam Tahavi kaže u Šerhu Me’āni-l-āsār: ”Neki su govorili da je to zabranjeno jer se na tim mjestima nakupljaju štetočine pa je zabranjeno da ne bi naudilo.”

Savremena nauka je potvrdila prethodno, da se na ovim mjestima (na čaši) nakupljaju bakterije.

El-Hattabi smatra da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zabranjivao pijenje iz (obijene) napukle posude zato što se osoba pijući tako često polije po odjeći, što je teško očistiti i što je to mjesto okupljanja šejtana.

[1] Sahihul-Buhari, br. hadisa 2481.

[2]Sahihu-Buhari, br. hadisa 5225.

[3]Sunen Ebu Davud, br. hadisa 3721.

[4]Ibn Hibban ga ocjenjuje kao sahih, Ibn Hadžer i Sujuti kao hasen i šejh Albani ga prihvata na više mjesta, Silsile sahiha, br. 388.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/