Piše: Senad Ćeman

Izazovi današnjice
Savremeno doba naglog i nezaustavljivog naučno-informacijskog progresa u svim sferama i aktivnostima ljudskog života nameće muslimanima obavezu da se jasno odrede prema određenim pojavama i pitanjima. Sa tim pitanjima se nisu sretali muslimani prije nas, to su pitanja samo našeg vremena, prema kojima se možemo odnositi pozitivno ili negativno, prihvatiti ih ili odbaciti, ili možemo uvjetovati njihovo prihvatanje. Takva su na primjer pitanja iz oblasti savremene medicine poput kloniranja, genetike, vještačke oplodnje, darivanje i presađivanje organa. Obeveza šerijatskih pravnika je da ljudima u duhu vremena i uvažavajući njihove realne potrebe ponude nove odgovore na sva novonastala pitanja, vodeći računa o obaveznosti očuvanju temeljnih islamskih principa i pravila.

Prostranost šerijata
Allahovom milošću, naša vjera je uzvišena a šerijat dovoljan pravni okvir za svako vrijeme i prostor. Šerijatsko pravo svojim intencijama, principima, pravilima i propisima ima rješenja za takva pitanja. Zakonodavac Šerijata je Gospodar ljudi i On najbolje zna šta je dobro ili loše za ljude. O propisima se u Objavi načelno govori i samo neki su detaljno normirani. Oni se razumijevaju iz općih fikhsih pravila koja uvažavaju često nužne i nepredvidive životne situacije. Ulema je odobrila princip po kojem se pravno mišljenje (fetva) može promijeniti sa promjenom vremena, mjesta, običaja i stanja ljudi.

Odgovor postoji
Islam nikad nije ostao bez odgovora na neku novu situaciju ili pojavu. Islamski pravnici su u svakom vremenu nalazili odgovore na izazove sa kojima su se prvi puta sretali. Tako je i danas. Možemo govoriti o fikhu medicine u savremenom dobu na način da islamski pravnici putem akademija šerijatskog prava ili Islamske organizacije za medicinske znanosti tokom redovnih godišnjih višednevnih susreta sa medicinskim stručnjacima zajednički analiziraju i iznalaze odgovore na takva pitanja.

Legitimnost liječenja u šerijatu
Jedno od takvih pitanja jeste i darivanje i presađivanje ljudskih organa, kod nas poznato i kao transplantacija organa. Ono je u šerijatu pozicionirano u oblasti liječenja ljudi, o kojem Poslanik, a.s., kaže: „Liječite se, o Allahovi robovi, zaista je Allah taj koji je spustio bolest i spustio lijek“. Odgovarajući beduinima koji su ga pitali trebaju li se liječiti, poručio je njima i nama da: „Allah nije dao bolest a da za nju nije dao lijek, poznat onima koji ga poznaju a nepoznat onima koji ga ne poznaju“. Na pitanje ashaba da li se liječenjem može promijeniti Božije određenje, Poslanik, a.s., je odgovorio: „Ono je dio Allahovog određenja“.
Čitajući životopis (siru) Poslanika, a.s, nalazimo slučaj ashaba Katade ibn Numana, r.a., kojem je u bici na Bedru ili Uhudu izbijeno oko, sa kojim on dolazi Poslaniku, a.s., koji mu postavlja oko na njegovo ranije mjesto, poslije čega ovaj ashab postaje jedan od ljudi sa najboljim vidom. Pojedini istraživači spominju pomenuti slučaj kao poslaničku nadnaravnost (mudžizu) ali i kao moguće prvo presađivanje organa.
Klasični hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski pravnici u svojim temeljnim pravnim djelima spominju mogućnost i uvjete obdukcije i presađivanja organa poznatih u njihovo doba. Azharska ulema je 1936. donijela fetvu o dozvoljenosti obdukcije i darivanja krvi. U Jordanu je 1956. donesen Zakon o korištenju očiju umrlih osoba za medicinske potrebe. Najpoznatije fetve o darivanju organa su Fetva Jordanskog vijeća za fetve o uzimanju organa od druge žive ili umrle osobe iz 1977. godine, fetva Rabitine Akademije fikha o presađivanju organa iz 1985. i 1988. godine, broj 26, i 54-58. Najpoznatija savremena institucija za proučavanje savremenih medicinskih pitanja je kuvajtska Islamska organizacija za medicinske znanosti koja organizira godišnje susrete šerijatskih pravnika i ljekara.

Mišljenje šerijatskih pravnika o doniranju organa
Osnova u svim stvarima je dozvoljenost (el-aslu alel ibahati), za njih se ne mora imati šerijatski validan dokaz (delil), ali mora za ono što je zabranjeno. Ne postoji dokaz o zabranjenosti doniranja organa. Tačno je da je stvarni vlasnik ljudskog tijela Allah, dž.š. koji je vlasnik svega. Istina, čovjek može donirati neki organ jednako kao i pokloniti dio svoga imetka, iako je u stvarnosti i taj imetak Božije vlasništvo. Imovina je Božiji dar i opskrba ljudima, pa opet čovjek daje zekat, donacije, trajne (vakufe), jednokratne, obavezne ili dobrovoljne milostinje (sadake). Zašto ne bi mogao darovati dio svoga tijela kada se svi ljudi slažu da se može darovati krv? Bez krvi nema života pa opet je dozvoljeno darivanje. Jednako kao što je ženi dozvoljeno zadojiti dijete druge žene, mlijekom koje je dio nje. Općenito, doniranje organa je dozvoljeno u šerijatu, naravno uz određene uvjete i na propisan način.

Uvjeti darivanja organa
Starosna dob davaoca, ljekari preporučuju minimalno 21 godinu, a i po šerijatu je to vrijeme pune duhovne zrelosti i poslovne sposobnosti (rušd). Obzirom da se radi o odluci koja može značajno promijeniti uvjete života, odluku može donijeti samo odrasla osoba.
Dobrovoljni izbor davaoca organa, niko nema pravo prisiliti drugoga da daruje organ. Ovdje se darivanje ne može posmatrati kao obavezna pokornost roditeljima (birrul validejn), ono može biti isključivo čin dobre volje (mendub), nikako obaveze (farz).
Medicinski nalazi trebaju ukazivati na veliku vjerovatnoću uspješnosti operacije i razumsko vremensko trajanje tog organa u tijelu primaoca.
Vitalni organi se mogu darovati samo nakon nastupanja smrti u bolnici, ako se davalac za to unaprijed pismeno izjasnio, ako su organi zdravi i nakon što se medicinski ustanovi definitivna smrt davaoca organa.
Nije dozvoljeno unakažavanje leša amputiranjem vanjskih organa radi presađivanja.
Transplantaciju je dozvoljeno uraditi samo onda kada je ona jedino rješenje za ozdravljenje pacijenta.

Prodaja i kupovina ljudskih organa
Šerijat ne poznaje nijedno stanje u kojem ljudsko tijelo ili neki njegov dio može postati predmetom trgovine, na način da se proda ili kupi. Allah, dž.š., je čovjeka odlikovao velikim počastima, te stoga nije dozvoljeno da on postane roba za trgovanje. Na žalost, siromaštvo nekih ljudi ih prisiljava na čin prodaje vlastitih organa. Po islamu je to neprihvatljivo. Šerijatski pravnici trgovinu definiraju kao razmjenu jedne vrste imovine za drugu uz obostrani pristanak. Insan ne može biti imovina i zato je njegova prodaja haram i nelegalna. Može se nekome ko donira, na primjer, bubreg dati određena nagrada ili iznos na ime zahvalnosti, ali se ne može kupiti na način da bolesnik ponudi za bubreg 10 hiljada a davaoc ne prihvati manje od 12 hiljada. U slučaju da davaoc organa bude neko od rodbine, nema smetnje da mu se uzvrati davanjem poklona. Inače, čovjek, bio on musliman ili nemusliman, se ne može prodati, kao ni slobodna osoba, po hadisu: „Trojici ću ja biti parničar na Sudnjem danu… i čovjeku koji proda slobodnu osobu i za to novac uzme.“
Ukoliko su organi donirani bankama organa ili uzeti nakon smrti u nekoj od nesreća, dozvoljena je kupovina takvih organa od tih ustanova.

Presađivanje organa nemuslimana
Dozvoljeno je zato što organi nisu muslimani, nego su ljudi muslimani. Svaki organ u čovjeku veliča Allaha i tespih Mu čini, kao i cijela priroda. Jednako kao što je muslimanu dozvoljeno uzeti organ od nemuslimana, dozvoljeno mu je da nemuslimanu daruje organ. Ne mogu nemuslimani biti preči od muslimana u činjenju dobra, pa uzimati a ne uzvraćati darove, po ajetu: „Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere vaše i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone.“

Koji organi se ne mogu darivati
Nije dozvoljeno darivati vitalne organe od kojih zavisi život ili stabilno stanje, kao ni organe reproduktivnog sistema koji i nakon presađivanja nastavljaju reprodukciju genetskog materijala, u cilju očuvanja pripadnosti potomstva biološkim roditeljima. Mnogo etičkih pitanja bi se time otvorilo bedz mogućnosti postizanja konsenzusa oko njih.

Opći principi darivanja organa
Prvo: dozvoljena je transplatacija organa sa jednog na drugo mjesto istog tijela, pod uslovom da je očekivana korist veća od moguće štete, da se to čini kako bi se nadomjestio izgubljeni organ, povratio njegov oblik ili uobičajena funkcija, ili otklonila neprijatnost koja pacijentu pričinjava tjelesnu ili duševnu bol.
Drugo: dozvoljeno je presađivanje organa iz tijela jednog u tijelo drugog čovjeka ukoliko je moguća vlastita reprodukcija istih, poput krvi i kože, i u slučaju da je davalac odrasla osoba sa punim pravom raspolaganja.
Treće: dozvoljeno je presađivanja organa odstranjenog radi određenog oboljenja, poput rožnjače oka.
Četvrto: zabranjeno je presađivanje vitalnog organa na kojem život počiva, poput srca, žive osobe drugoj osobi.
Peto: zabranjeno je presađivanje organa žive osobe ukoliko se time ne bi ugrozio sam život ali bi se u potpunosti ugrozilo stabilno stanje davaoca, poput darivanja obje rožnjače. Ukoliko bi stanje bilo djelomično ugroženo onda je presađivanje uvjetno dozvoljeno.
Šesto: dozvoljeno je presađivanje organa umrle osobe živoj osobi kojoj život ili stabilno stanje ovisi od posjedovanja tog organa, pod uvjetom da davalac organa ili njegov najbliži srodnik daju pismenu saglasnost za to. U izuzetnim slučajevima i kada je identitet davaoca nepoznat, sud može izdati potrebnu saglasnost.
Sedmo: navedeni slučajevi dozvoljenog darivanja organa su valjani samo uz uvjet da se do organa nije došlo putem prodaje organa, jer se ljudski organi ne mogu prodavati, dozvoljeno je davaoca nagraditi i počastiti.
Osmo: svaku drugu situaciju darivanja i presađivanja organa potrebno je posmatrati kao pojedinačne slučajeve i prema njima kao takvim se i odrediti, te u datim okolnostima donijeti pojedinačan stav o njima.

Umjesto zaključka:
Navedeno pitanje je vrlo osjetljivo obzirom da se tiče onog najvažnijeg – života ljudi. Kao i mnoge druge plemenite ideje i ova je jako zloupotrebljena. Interesi su teško pomirivi: želja za životom bolesnih i prilika za bogaćenjem pohlepnih. Uspjeh ove i sličnih u osnovi humanih ideja zavisi od povjerenja ljudi u nju. Koliko bude spremnosti da svi imamo približno jednake šanse da dođemo do potrebnog lijeka, toliko će biti i odziva davalaca. Sve ostalo može biti samo lijepa priča. Šerijat je pravda i malo je pitanja o kojima su šerijatski pravnici jednoglasni u stavu da se ovdje mora biti krajnje oprezan i davati fetvu po strožijem mišljenju. Sve u cilju očuvanja prava ljudi i onemogućavanja činjenja još veće nepravde ionako obespravljenim i siromašnim.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Islamsko poslovanje bazirano je na univerzalnim pravilima koja su islamski pravnici izveli iz šerijatskih izvora vodeći se za visokim ciljevima islama. U prethodom broju govorili smo o pravilu koje potvrđuje da je osnova u trgovini i poslovanju dozvola te pravilu koje ističe da neizvjesnost u ugovoru čini ugovor zabranjenim. U ovom broju ćemo, Allahovom dozvolom, pojasniti sljedeća tri pravila:

● Prvo: Pri ugovoru postavljeni uvjeti u osnovi su dozvoljeni;

● Drugo: Islamsko poslovanje ne prihvata kamatu;

● Treće: Iskrenost i čestitost temelj su islamskog poslovanja.

Pri ugovoru postavljeni uvjeti u osnovi su dozvoljeni

Često se dašava da jedna ili obje strane ugovora postavljaju uvjete kako bi ostvarili određenu korist, kao, naprimjer, da vlasnik kuće uvjetuje da jedan mjesec boravi u kući nakon prodaje. Ovo pravilo kaže da je osnova kod tih uvjeta dozvola i ispravnost. Kao dokaz za ovo pravilo uzima se ajet: “O vi koji vjerujete, ispunjavajte ugovore!” (El-Maida, 1) Naredba da se ispunjavaju ugovori obuhvata i ispunjenje uvjeta koji su dio ugovora. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Muslimani su pri svojim uvjetima.” (Bilježi El-Buhari u Knjizi o najamnini, talikan bez seneda) U drugoj predaji navodi se da je još kazao: “…osim uvjeta koji dozvoljava zabranjeno ili zabranjuje dozvoljeno.” (Et-Tirmizi, br. 1272, hadis je vjerodostojan po ocjeni Albanija)

Dakle, osnova kod uvjeta koji se postavljaju prilikom sklapanja ugovora jeste dozvola, međutim iz te osnove izuzimaju se dvije vrste uvjeta:

Prva vrsta, kao što je spomenuto u prethodnom hadisu, svaki uvjet koji dozvoli zabranjeno ili zabrani dozvoljeno. Međutim, za koji uvjet kažemo da je zabranio dozvoljeno ili dozvolio zabranjeno? To je svaki uvjet iz kojeg proizlazi činjenje harama ili ostavljanje vadžiba, a svaki uvjet neminovno će sužiti krug dozvoljenog što ne znači da je istovremeno zabranio dozvoljeno. Da bi stvar bila jasnija navest ćemo primjer: Muškarcu je, po islamskom zakonu, dozvoljeno oženiti četiri žene, međutim ako žena prilikom sklapanja braka uvjetuje mužu da se ne ženi drugom, taj uvjet je, prema preferirajućem mišljenju, validan i ispravan. Taj uvjet nije zabranio dozvoljeno, nego je samo sužio krug dozvoljenog. U tom kontekstu Omer b. El-Hattab, radijallahu anhu, kaže: “Prava se prekidaju kod postavljenih uvjeta.” (Bilježi El-Buhari u Poglavlju o uvjetima, bez seneda)

Druga vrsta, uvjet koji u potpunosti negira neki od temeljnih ciljeva ugovora, kao naprimjer da pri kupoprodajnom ugovoru prodavač uvjetuje da prodani predmet ostane njegovo vlasništvo. Prelazak vlasništva iz ruku prodavača u ruke kupca osnovni je cilj trgovine, stoga ovakav uvjet pri trgovini nije ispravan.

Primjeri dozvoljenih uvjeta:

• Svaki uvjet koji ide u prilog ugovoru i jača ga, kao naprimjer da prodavač uvjetuje zalog (hipoteku) kao garanciju isplate duga.

• Uvjetovanje određene karakteristike, kao naprimjer da kupac, naručivši automobil, uvjetuje određenu boju.

• Uvjetovanje određene koristi, kao naprimjer da se pri kupovini drva za ogrjev uvjetuje transport i sječenje drva.

Potrebno je napomenuti da se uvjeti postavljaju prije ili za vrijeme sklapanja ugovora, a u dva slučaja mogu se postaviti i nakon što je ugovor sklopljen.

Prvi slučaj: U vremenu izbora, tj. prije nego što se prodavač i kupac fizički raziđu, jer je to vrijeme u kojem kupac i prodavač imaju pravo poništiti ugovor, pa isto tako imaju pravo donijeti novi uvjet.

Drugi slučaj: U vremenu koje uvjetuje jedna ili obje strane ugovora, kao naprimjer da kupac kaže: Kupujem ovaj automobil pod uvjetom da imam pravo u roku od tri dana poništiti ugovor, te ako prodavač prihvati taj uvjet, kupac ima pravo u roku od tri dana poništiti ugovor u potpunosti ili donijeti novi uvjet.

Islamsko poslovanje ne prihvata kamatu

Zabrana kamate opće je poznata, ali unatoč tome ova je pojava rasprostranjena među muslimanima. Lihvarsto i kamatno poslovanje predstavljaju grijeh i ružno djelo, a onome ko se time bavi upućene su velike prijetnje, od kojih su:

● Allah će ga izbezumljenim proživjeti. Rekao je Uzvišeni: “Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio, zato što su govorili: ‘Kamata je isto što i trgovina.’ A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu.” (El-Bekara, 275)

● U ratu je protiv Allaha i Njegovog Poslanika, kao što kaže Uzvišeni: “O vjernici, bojte se Allaha i od ostatka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici. Ako ne učinite, eto vam onda, nek znate, rata od Allaha i Poslanika Njegova!” (El-Bekara, 278-279)

● Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proklinje takvu osobu. Džabir, radijallahu anhu, rekao je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo onoga ko uzima kamatu, onoga ko daje kamatu, onoga ko zapisuje kamatu i onu dvojicu koja to svjedoče, te je rekao: “Oni su jednaki.” (Muslim, br. 1598) Biti proklet znači biti udaljen od milosti Uzvišenog Allaha, a ima li većeg nesretnika od onoga kome se Allah ne smiluje?!

● Ubraja se u najteže grješnike. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Klonite se sedam upropaštavajućih grijeha: širka, sihra, ubistva čovjeka kojeg je Allah zabranio da se ubije, jedenja kamate, jedenja jetimskog imetka, bjekstva na dan borbe i potvore čestitih vjernica da su počinile zinaluk.” (El-Buhari, br. 2766, i Muslim, br. 89)

● Izaziva Allahovu srdžbu i kaznu. Prenosi se od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Kada se u nekom mjestu rasprostrane zinaluk i kamata, na sebe su navukli Allahovu kaznu.” (El-Hakim, br. 2261, hadis je vjerodostojan po ocjeni El-Hakima)

Da bismo se sačuvali ovog velikog grijeha, moramo dobro poznavati kamatu u svim njenim oblicima. Učenjaci na više načina govore o vrstama kamate. Da bismo bolje razumjeli ovu temu podijelit ćemo kamatu na dvije vrste: kupoprodajnu i dugovnu kamatu.

Kupoprodajna kamata prisutna je samo kada se trguje sa kamatnom robom, dok je dugovna kamata prisutna u svim vrstama robe, bila ona kamatna ili ne.

U hadisu koji prenosi Ubada b. Samit, radijallahu anhu, a bilježi ga Muslim, 1587, spomenuto je šest vrsta kamatne robe. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Onaj ko prodaje zlato za zlato, srebro za srebro, pšenicu za pšenicu, ječam za ječam, datule za datule i so za so, neka budu jednake količine i neka to bude iz ruke u ruku. A kada prodaje različite vrste, neka prodaje kako želi, ako je iz ruke u ruku.”

U ovom hadisu navedeno je šest vrsta kamatne robe. Tih šest vrsta podijelit ćemo u dvije grupe. U prvoj grupi su zlato i srebro, a u drugoj su pšenica, ječam, datule i so. Prva grupa, tj. zlato i srebro imaju jednu zajedničku osobinu zbog koje se ubrajaju u kamatnu robu. To je kupovna moć i mjerenje vrijednosti svih drugih vrsta robe. Ranije su bili u upotrebi dinari, tj. zlatnici, i dirhemi, tj. srebrenjaci i njima se kupovalo. Danas se kupuje novcem, stoga se sve vrste moneta, poput konvertibilnih maraka, eura, rijala i ostalih valuta pridružuju zlatu i srebru u propisima vezanim za kamatu.

Druga grupa kamatne robe, a to su pšenica ječam, hurme i so, uvršteni su u kamatnu robu, po jednom mišljenju učenjaka, zbog toga što su svakodnevna hrana i što se uz to daju skladištiti. Zato ćemo svaku drugu robu kod koje se nađu ova dva svojstva pridružiti ovoj grupi, kao naprimjer, rižu, šećer, med i sl.

Upoznali smo vrste kamatne robe spomenute u hadisu i druge koje se njima pridružuju u propisima vezanim za kamatu. Shvatili smo da se kamatna roba dijeli u dvije grupe. Da bismo pojasnili kako se trguje ovom robom na ispravan način (bez kamate), napominjemo i to da postoje dvije vrste kupoprodajne kamate: kamata povećanja i kamata odgode.

Kada prodajemo ili mijenjamo bilo koju kamatnu robu za jednaku robu, npr. zlato za zlato, med za med i sl., da bi trgovina ili zamjena bila ispravna, potrebno je da se ispune dva uvjeta:

Prvi uvjet je da budu u jednakoj količini tako da pouzdano znamo da su u jednakoj mjeri, jer sumnja po pitanju jednakosti poput je ubjeđenja u nejednakosti. Ukoliko se ne ispuni ovaj uvjet, onda je to primjer kamate povećanja.

Kod nas se često dešava da se mijenja staro zlato za novo tako da se daje veća količina starog zlata za manju količinu novog. Takva zamjena klasična je kamata i strogo je zabranjena. Onaj ko je u potrebi da zamijeni staro zlato neka ga proda za novac, a zatim, nakon što uzme novac za staro zlato i bude slobodan u raspolaganju tim novcem, može kupiti novo zlato od iste osobe kojoj je prodao staro ili od bilo koga drugog.

Drugi uvjet jeste da se zamjena izvrši iz ruke u ruku, tj. da se zamijenjena roba preuzme prije nego što se kupac i prodavač fizički raziđu. Ukoliko se ne ispuni ovaj uvjet, onda je to primjer odgodne kamate.

Ova dva uvjeta su neophodna samo kada mijenjamo kamatnu robu za isto takvu robu, kao naprimjer kada želimo zamijeniti bagremov med za kestenov, možemo to učiniti ali pod uvjetom da budu jednake količine i da se zamjena ostvari prije nego što se kupac i prodavač raziđu.

Kada mijenjamo jednu kamatnu robu za drugu, a obje pripadaju istoj grupi, tj. podudaraju se u osobini zbog koje su uvrštene u kamatnu robu, npr. zlato za srebro, konvertibilne marke za eure, pšenicu za med itd., u ovom slučaju radi ispravnosti trgovine potrebno je da se ispuni samo jedan uvjet, a to je da bude iz ruke u ruku, tj. da se razmjena izvrši prije nego što se kupac i prodavač raziđu. To je značenje riječi Poslanika, alejhis-salatu ves-selam: “A kada prodaje različite vrste, neka prodaje kako želi ako je iz ruke u ruku.” Iz ovog zaključujemo da se zlato ne može kupiti na rate, jer kupac mora isplatiti punu cijenu prije nego što se raziđe sa prodavačem. Isto tako zamjena konvertibilnih maraka za eure mora se izvršiti prije nego što se kupac i prodavač fizički raziđu pazeći da ne ostane jedan drugom dužan, u protivnom, zapast će u kamatu odgode.

Kada se radi o razmjeni kamatne robe različitih grupa, tj. različitih karakteristika, kao naprimjer da kupujemo pšenicu za zlato ili med za novac i sl., nema nikakvih uvjeta, osim općih uvjeta ispravnosti trgovine, pa je stoga dozvoljeno odgoditi plaćanje i nije uvjet da se razmjena izvrši iz ruke u ruku.

Isto tako, ako roba nije kamatna može se prodavati bez spomenutih uvjeta, naprimjer, možemo zamijeniti knjigu za dvije, automobil za dva, svejedno izvršili razmjenu prije razilaženja ili ne.

Dugovna kamata je svaka dunjalučka korist koju pozajmljivač uvjetuje, bila pozajmljena roba kamatna ili ne. Naprimjer, pozajmljivanje određene svote novca uz uvjet da se vrati više smatra se kamatom. Produživanje roka vraćanja uz povećanje duga isto tako smatra se kamatom. U predislamskom periodu vladao je običaj da se dužniku, ukoliko nije u stanju vratiti pozajmicu u određeno vrijeme, produži rok uz povećanje duga. Islam to strogo zabranjuje. Uzvišeni Allah, nakon što je naredio vjernicima da odustanu od ostatka kamate i nakon što je objavio rat onome ko to ne učini, kaže: “A ako je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao; a još vam je bolje, nek znate, da dug poklonite” (El-Bekara, 280).

Kada je u pitanju dug, nije uvjet da pozajmljena roba bude kamatna. Tako je pozajmljivanje, naprimjer, vreće cementa uz uvjet da dužnik vrati dvije vreće, klasična kamata, iako cement nije kamatna roba. Obratimo pažnju na razliku između prodaje i pozajmljivanja. Dozvoljeno je prodati vreću cementa za dvije, jer ne spada u kamatnu robu, međutim, pozajmiti vreću cementa uz uvjet da se vrate dvije, to nije dozvoljeno. Trgovina je u osnovi propisana da bi se ostvarila korist kroz razmjenu dobara, dok je pozajmljivanje dobrotvornog karaktera, pa se svaka korist koju pozajmljivač uvjetuje smatra kamatom.

Ta zabranjena korist, koja proizlazi iz pozajmice, nije ograničena samo na materijalno povećanje nego obuhvata i bilo koju drugu korist. Naprimjer, posuditi vreću pšenice uz uvjet da dužnik, kada bude vraćao dug, vrati samljevenu pšenicu isto je kamata, jer je uz pozajmljivanje uvjetovana korist.

Prilikom vraćanja duga dozvoljeno je vratiti više nego što je uzeto u zajam, ukoliko to nije prethodno uvjetovano ugovorom ili ustaljenim običajem. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Najbolji među vama je onaj ko najljepše vraća dug.” (El-Buhari, br. 2306, i Muslim, br. 1601.)

Iskrenost i čestitost temelj su islamskog poslovanja

Odnos muslimana prema drugima izgrađen je na iskrenosti i čestitosti. Kada se radi o razmjeni materijalnih koristi, iskrenost se očituje u tome da se pojasne skrivene mahane koje utječu na cijenu robe, a čestitost u tome da se ispoštuje ugovor kao što je dogovoreno.

Rekao je Uzvišeni Allah: “I ljudima prava njihova ne umanjujte!” (Hud, 85); “O vjernici, ispunjavajte ugovore!” (El-Maida, 1); “Ako jedan kod drugog nešto pohranite, neka onaj opravda ukazano mu povjerenje!” (El-Bekara, 283).

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Prodavač i kupac imaju pravo izbora (da prihvate ili odbiju trgovinu) sve dok se ne raziđu. Imat će bereketa u svojoj trgovini ako budu iskreni i navedu mahane robe (ako ih ima), a ako budu skrivali mahane i lagali, bit će im uništen bereket trgovine.” (El-Buhari, br. 2079, i Muslim, br. 1532)

Ebu Zerr, radijallahu anhu, prenosi riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Na Sudnjem danu Allah neće razgovarati sa trojicom, niti će ih očistiti, niti će u njih pogledati, i njih čeka bolna patnja.” To je Poslanik ponovio tri puta, a Ebu Zerr reče: “Propali su i izgubljeni! Ko su ti, Allahov Poslaniče?” “Onaj ko pušta odjeću ispod članaka, onaj ko prenosi tuđe riječi sijući smutnju i onaj ko prodaje svoju robu lažno se zaklinjući!” (Muslim, br. 106)

El-Asr, br. 56.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Klasični učenjaci murabehom nazivaju kupoprodaju pri kojoj prodavač otkriva stvarnu cijenu koju je platio za nabavku robe, te na tu cijenu dodaje određeni profit, kao naprimjer, da prodavač kaže kupcu: “Ovo odijelo kupio sam za deset dirhema, a tebi ga prodajem za dvanaest.” Ovakva murabeha odvijala se između dvije stranke: prodavača i kupca, i takva kupoprodaja dozvoljena je po konsensuzu islamskih pravnika. U tom kontekstu hanefijski učenjak Kasani, o murabehi i sličnim oblicima kupoprodaje, kaže sljedeće: “Svijet je, iz generacije u generaciju, nasljeđivao ovakve načine kupoprodaje, bez ičijeg prigovora, što znači da su konsenzusom dozvoljene.” (Bedaius-sanai, 5/220) Moderna murabeha je ugovor pri kojem klijent, odnosno kupac, zahtijeva od banke ili drugog finansijera da kupi konkretnu robu ili stvar određenih specifikacija, dajući obećanje da će je nakon toga kupiti uz određeni profit, koji se može izraziti u vidu fiksne sume ili procenta, a cijenu će plaćati odgodno, u ratama, prema dogovoru i shodno svom materijalnom stanju.

Udovoljiti zahtjevima modernog tržišta u sjeni dominantne kapitalističke ekonomije, a ostati u domenu halala, veliki je izazov islamskom bankarstvu. Islamske banke u svom asortimanu nude veliki broj finansijskih instrumenata da bi odgovorile potrebama klijenata, investitora i poduzetnika koji žele svojim imetkom raspolagati u granicama šerijatom dozvoljeneg. Najčešći oblik finansiranja koji koriste islamske banke jeste tzv. murabeha, odnosno prodaja po narudžbi kupljene stvari uz određeni profit. Murabeha, kao vid kupoprodaje, poznata je kod klasičnih učenjaka, ali se praktično razlikuje od moderne murabehe. Klasični učenjaci murabehom nazivaju kupoprodaju pri kojoj prodavač otkriva stvarnu cijenu koju je platio za nabavku robe, te na tu cijenu dodaje određeni profit, kao naprimjer, da prodavač kaže kupcu: “Ovo odijelo kupio sam za deset dirhema, a tebi ga prodajem za dvanaest.” Ovakva murabeha odvijala se između dvije stranke: prodavača i kupca, i takva kupoprodaja dozvoljena je po konsensuzu islamskih pravnika. U tom kontekstu hanefijski učenjak Kasani, o murabehi i sličnim oblicima kupoprodaje, kaže sljedeće: “Svijet je, iz generacije u generaciju, nasljeđivao ovakve načine kupoprodaje, bez ičijeg prigovora, što znači da su konsenzusom dozvoljene.” (Bedaius-sanai, 5/220) Moderna murabeha je ugovor pri kojem klijent, odnosno kupac, zahtijeva od banke ili drugog finansijera da kupi konkretnu robu ili stvar određenih specifikacija, dajući obećanje da će je nakon toga kupiti uz određeni profit, koji se može izraziti u vidu fiksne sume ili procenta, a cijenu će plaćati odgodno, u ratama, prema dogovoru i shodno svom materijalnom stanju.

Praktična procedura murabehe u islamskom bankarstvu

● Klijent određuje stvar koju želi kupiti i njene specifikacije, te traži od vlasnika iste da odredi cijenu.

● Prodavač (vlasnik tražene robe) šalje banci ponudu sa cijenama.

● Klijent daje banci obećanje da će kupiti predmet murabehe nakon što ga banka kupi.

● Banka analizira zahtjev i određuje uvjete i potrebne garancije.

● Banka kupuje predmet murabehe od prodavača, isplaćuje mu cijenu i šalje službenika da preuzme predmet murabehe, čime isti postaje vlasništvo banke.

● Klijent potpisuje sa bankom ugovor o murabehi kojim kupuje predmet murabahe za cijenu na koju obje strane pristanu i preuzima ga.

Analiza ugovora o murabehi

Iz prethodnog se razumije da se murabeha sastoji od sljedećih elemenata:

● Obećanje klijenta banci da će kupiti predmet murabehe.

● Ugovor o kupoprodaji između banke i prodavača – vlasnika predmeta murabehe.

● Ugovor o murabehi između banke i klijenta.

● Spoj svih ovih ugovora u jedan ugovor.

Da bismo razumjeli propis murabehe kao cjelokupnog ugovora i shvatili okosnicu debate islamskih pravnika o ovom pitanju, neophodno je razumjeti suštinu ova četiri konstruktivna elementa i propis svakog od njih pojedinačno.

Obećanje klijenta banci da će kupiti predmet murabehe

U vezi sa obećanjem klijenta banci da će kupiti predmet murabehe, postavlja se pitanje: da li je to obećanje obavezujuće? U pogledu ovog pitanja islamski pravnici imaju više mišljenja od kojih su najistaknutija sljedeća (El-Muamelatul-malije, Šubejr, 310):

Prvo mišljenje, koje zastupa većina učenjaka, jeste da je izvršavanje obećanje vjerska i moralna obaveza, međutim, neispunjenje obećanja ne povlači sudsku odgovornost, jer obećanje je poput poklona – neobavezno.

Drugo mišljenje zastupaju učenjaci koji smatraju da je izvršavanje obećanje i vjerska obaveza i da, kao takvo, povlači sudsku odgovornosti. Ovo mišljenje zastupaju Hasan el-Basri i Ishak ibn Rahavejh, navodeći kao dokaz kur’anski ajet: “O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite?” (Saff, 2), kao i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Tri su znaka munafika: kada govori – laže, kada obeća – ne ispuni, a kada mu se nešto povjeri, on to pronevjeri.” (Muslim, br. 59)

Treće mišljenje jeste da je ispunjavanje obećanja vjerska obaveza, a sudsku odgovornost povlači ako se veže za određeni uzrok te onaj kome je obećanje dato ostvari taj uzrok, odnosno na osnovu obećanja preuzme kakvu odgovornost. Ovo je poznato mišljenje malikijskog mezheba, a preferirao ga je veliki broj savremenih učenjaka na čelu sa Kolegijem islamskog prava sa sjedištem u Džidi.

Prema ovom mišljenju, davalac obećanja dužan je ispoštovati dato obećanje ili nadoknaditi stvarnu štetu koju je obećanjem uzrokovao. Međutim, pri murabehi dozvoljeno je samo jednostrano obećanje, tj. obećanje klijenta ili banke, dok obostrano obećanje nije dozvoljeno, osim s pravom opoziva jedne ili obje strane. Ako bi obećanje bilo obavezujuće za obje strane, ugovor o obećanju bio bi identičan kupoprodajnom ugovoru, što nije dozvoljeno, jer banka u vremenu obećanja ne posjeduje predmet prodaje, stoga ga ne može prodati. (Vidjeti: Zaključak Kolegija islamskog prava sa sjedištem u Džidi, br. 40–41) Uz to, po mišljenju nekih savremenih učenjaka, obećanje naručioca robe da će robu kupiti od banke, nakon što je banka kupi, ne smije biti obavezujuće.

Ugovor o kupoprodaji između banke i prodavača – vlasnika predmeta murabehe

Sklapanje ugovor o kupoprodaji između banke i prodavača – vlasnika predmeta murabehe smatra se klasičnom kupoprodajom koja je dozvoljena po konsenzusu učenjaka. Ovdje je bitno da se ova kupovina realizira i da banka preuzme rizik kupljene robe prije nego što je proda naručiocu-klijentu.

Ugovor o murabehi između banke i klijenta

Ovim ugovorom banka prodaje robu koju je kupila na osnovu zahtjeva klijenta, a prodaja se odvija po cijeni većoj od trenutne cijene, jer je isplata na rate. Ovdje se nameće pitanje: Da li je dozvoljeno povećati cijenu zbog odgode isplate ili prodaje na rate? Većina učenjaka smatra da je dozvoljeno prodati robu skuplje od njene trenutne cijene zbog odgode isplate. Ovo je i mišljenje četiri poznata mezheba, a osnovni argument kojim ga potkrepljuju jeste uopćenost kur’anskog ajeta: “A Allah je dozvolio trgovinu.” (El-Bekara, 275) Ovo je mišljenje preferirajuće.

Spajanje svih ugovora u jedan ugovor

Da li je dozvoljeno spojiti više ugovora u jedan ugovor? Učenjaci o tome imaju dva različita mišljenja:

Prvo, većina učenjaka, iz hanefijskog i šafijskog mezheba, kao i neke malikije i hanbelije, smatra da nije dozvoljeno spojiti više ugovora u jedan, osim što malikije i šafije izuzimaju određene oblike spajanja kupoprodaje sa najamninom.

Drugo, dozvoljeno je u jednom ugovoru spojiti više ugovora i uvjeta. To je mišljenje nekih malikija i odabrao ga je Ibn Tejmijja. (Šubejr, El-Muamelatul-malije, 316)

Dokaz za prvo mišljenje jeste predaja koju prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je dvije kupoprodaje u jednoj.” (Tirmizi, br. 1231, i Nesai, br. 4632, sahih po ocjeni Tirmizija i Albanija), te druga predaja od Abdullaha b. Amra u kojoj kaže: “Poslanik, salallahu alejhi ve sellem zabranio je pozajmicu i prodaju (u jednom ugovoru), dva uvjeta u jednoj kupoprodaji, prodaju onoga što nije kod tebe i profit iz onoga za šta se nije odgovorno.” (Nesai, br. 4631, i drugi, šejh Albani ovaj je hadis ocijenio kao hasen-sahih) Ove predaje, u svom doslovnom značenju, ukazuju na zabranu kombinacije više ugovora i uvjeta u jednom ugovoru.

Učenjaci koji preferiraju drugo mišljenje svoj stav argumentiraju temeljnim pravilom o materijalnim relacijama koje glasi: “Osnova u trgovini i poslovanju je dozvola”, a to podrazumijeva dozvolu spajanja više ugovora u jedan. Na spomenute predaje, o zabrani dvije kupoprodaje u jednoj i zabrani dva uvjeta u jednoj kupoprodaji, odgovaraju da se zabrana ne odnosi na spajanje dva ugovora u jedan, nego se specifično odnosi na ugovor pri kojem se kupac i prodavač dogovore na dvije različite cijene: jedna cijena ako se plaća gotovinski, a druga ako se plaća na odgodu, a da prije konačnog zaključivanja ugovora ne fiksiraju jednu od dvije cijene. Imam Tirmizi, nakon što je naveo spomenuti hadis, kaže: “Neki učenjaci su, tumačeći dvije kupoprodaje u jednoj, kazali: ‘To je da kaže: prodajem ti ovo odjelo u gotovini za deset, a na odgodu za dvadeset, a zatim se raziđu prije nego odrede jednu od dvije cijene. Međutim, kada odrede jednu od dvije cijene, u tome nema smetnje, ako se ugovor sklopi po jednoj od dvije cijene.’” (Džamiut-Tirmizi, 3/533)

Ševkani, rahimehullah, kaže: “Razlog zabrane dvije kupoprodaje u jednoj jeste nestabilnost cijene kada se prodaje za dvije cijene.” (Nejlul-evtar, 5/214)

Prema tome, drugo mišljenje je preferirajuće, jer je osnova dozvola, a nema jasnog dokaza koji bi zabranio spoj više ugovora u jedan.

Na osnovu prethodnog zaključujemo da su svi temeljni elementi murabehe prihvatljivi, što znači da je murabeha dozvoljena ako se ispoštuju potrebni uvjeti. Najbitniji uvjet jeste da banka, odnosno finansijer, istinski kupi robu i postane njen vlasnik, ta da nakon kupovine fizički ili konstruktivno preuzme robu i postane za nju odgovorna prije nego što je proda klijentu. Upravo to predstavlja ključnu razliku između transakcije utemeljene na kamati i dozvoljene murabehe.

Kolegij islamskog prava sa sjedištem u Džidi u zaključku br. 40–41 navodi sljedeće: “Prodaja murabehom naručiocu kupljene robe, ako se realizuje na robi nakon što uđe u posjed kupca po narudžbi, i ostvari se šerijatom validno preuzimanje robe, to je dozvoljena kupoprodaja, sve dok kupac po narudžbi snosi odgovornost eventualne štete prije nego što isporuči robu, te odgovornost vraćanja robe zbog skrivene manjkavosti i drugih uzroka reklamacije nakon isporuke, i ako su ispunjeni ostali uvjeti kupoprodaje i uklonjene smetnje.” (Džizani, Fikuhun-nevazil, 3/228)

Govoreći o murabehi, savremeni učenjaci naročito ističu sljedeće uvjete:

● da naručena roba uđe u posjed banke i njenu odgovornost prije nego što se sklopi ugovor o prodaji sa naručiocem;

● da cijena određena u ugovoru ne bude podložna povećanju u slučaju nemogućnosti isplate;

● da murabeha ne bude maska za kamatni krediti kojim klijent dobiva gotovinu nasuprot većeg duga, nego da postoji stvarna namjera kupovine određene robe. (Šubejr, El-Muamelatul-malije, 319)

Mogućnost zaštite investitora

Investitor (banka) može preduzeti određene mjere koje će minimizirati rizik murabehe, od kojih su:

● Pri kupovini naručene robe može uvjetovati pravo na opoziv u određenom vremenskom roku, te ako naručilac – davalac obećanja ne kupi robu, tim uvjetom može je vratiti prvobitnom vlasniku.

● Investitoru je dozvoljeno od naručioca depozirati određenu svotu. Taj depozit ne tretira se avansom niti kaparom, nego služi kao potvrda ozbiljnosti u namjeri kupovine i dokaz materijalne spremnosti, a istovremeno time investitor osigurava naknadu eventualne štete u slučaju da naručilac ne ispuni obećanje i odustane od kupovine. Međutim, ako naručilac odustane od kupovine, investitoru nije dozvoljeno zadržati cjelokupnu sumu, nego polaže pravo samo na vrijednost stvarne štete koja se očituje u razlici između troškova nastalih kupovinom naručene robe i cijene po kojoj je prodana, a ne obuhvata naknadu za tzv. propuštenu investicionu šansu.

● Investitoru je dozvoljeno uzeti kaparu nakon što sklopi ugovor murabehe sa naručiocem, dok u periodu obećanja to nije dozvoljeno. Ako kupac odustane od kupovine, preče je da se investitor odrekne one vrijednosti kapare koje ostane nakon što revidira realno pretrpljenu štetu, a to je razlika između troškova kupovine robe i cijene po kojoj je prodana.

● Investitoru je dozvoljeno uvjetovati, ukoliko kupac murabehom bude bez validnog razloga kasnio sa uplatom dogovorenih rata, da sav dug postane trenutan.

● S ciljem osiguranja naplate, prodavač može od kupca tražiti da ponudi osiguranje u vidu garancije treće osobe, ili u vidu hipoteke ili založnog prava na bilo koju njegovu imovinu. Također je moguće predmet prodaje založiti zvanično bez fizičkog preuzimanja, ili sa fizičkim preuzimanjem i postepenim oslobađanjem zaloga prema procentu uplate duga.

● Investitoru nije dozvoljeno uvjetovati da predmet murabehe ne pređe u vlasništvo kupca sve dok ne isplati cijenu, ali je dozvoljeno odgoditi zvanični prijepis na ime kupca s ciljem garancije isplate duga, a investitor daje kupcu dokument kojim potvrđuje pravo u vlasništvu robe. Pri tome investitor može zahtijevati punomoć kupca da, u slučaju kašnjenja sa uplatom duga, može prodati predmet murabehe, te ako dođe do prodaje, investitor je dužan, nakon što pokrije svoje pravo na dogovorenu cijenu, preostalu svotu vratiti kupcu.

● Dozvoljeno je da ugovor o murabehi sadrži klauzulu kojom se kupac obavezuje da će, u slučaju neredovnog uplaćivanja rata, donirati određeni iznos ili procenat duga u dobrotvorne svrhe. Međutim, ova sredstva moraju biti nadgledana od strane šerijatske komisije, a njima se investitor ne smije koristiti.

Spomenute mjere legitimirane su “Šerijatskim standardima-2010/1431. h.g.” koje je pripremio Komitet kontrole i nadzora islamskih bankovnih institucija. Uzvišeni Allah najbolje zna.

El-Asr, br. 59.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Muhamed Ikanović

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Islam je sagrađen na pet temelja: svjedočenju da nema drugog istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, izdvajanju zekata, hodočašću Kabe i postu ramazana.” (Muttefekun alejhi)

Riječ zekat u arapskom jeziku ima dva značenja: porast i uvećavanje i čišćenje. U šerijatu se pod zekatom misli na pravo koje je obaveza izdvojiti iz imetka koji je dostigao određenu količinu – nisab, pod određenim uvjetima i određenoj skupini ljudi. Veza između leksičkog i terminološkog značenja ogleda se u tome što se davanjem zekata uvećava bereket u imetku, a njime se imetak čisti od onoga što je eventualno zarađeno na sumnjiv način.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Sadaka ne umanjuje imetak!” (Muslim)

U Kur’ani-kerimu kaže se: “Iz njihove imovine pripadajuću obavezu uzmi – da ih time očistiš i urediš, i ti ih blagoslovi, jer tvoji blagoslovi su spokoj za njih, a Allah sve čuje i On je Sveznajući.” (Et-Tevba, l03)

Propis zekata

Izdvajanje zekata je stroga vjerska dužnost – farz.

“…i obavljajte namaz i dajite zekat.” (El-Bekara, 43)

Prilikom slanja Muaza b. Džebela, radijallahu anhu, u Jemen, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: “Pozovi ih da posvjedoče da nema drugog istinskog boga osim Allaha i da sam ja Allahov poslanik, pa ukoliko ti se odazovu u tome, obavijesti ih da im je Allah propisao pet namaza tokom svakog dana i noći. Ukoliko ti se i u tome odazovu, onda ih obavijesti da im je Allah propisao izdvajanje zekata iz njihovih imetaka, koji se uzima od njihovih bogatih i daje njihovim siromašnima.” (Muttefekun alejhi)

Mudrost propisivanja zekata

Neke od mudrosti već smo spomenuli, kao što je čišćenje imetka i duše, a i uvećavanje samog imetka. Jedna od najizrazitijih mudrosti propisivanja zetaka jeste pomaganje siromašnim muslimanima. Današnjim jezikom rečeno, to je jedan vrlo jak socijalni program u islamskom društvu. Izdvajanje zekata zapravo je i vid zahvale Uzvišenom Allahu na blagodatima koje nam je podario, a jedna od tih blagodati jeste i imetak koji nam služi za ispunjavanje naših potreba, za razliku od mnogih kojima on nedostaje i koji nisu u stanju da sebi obezbijede osnovne životne potrebe. Zekat nas uči dobročinstvu i odricanju, što neutrališe škrtost i pohlepu.

Nagrada i kazna

Moramo reći i da nijekanje ove dužnosti predstavlja kufr, tj. djelo koje izvodi iz islama, po jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka. Također, jednoglasan stav islamskih učenjaka jeste da je izostavljanje davanja zekata veliki grijeh. Jasno je da je za izvršavanje stroge dužnosti – farza propisana najveća nagrada, kako se prenosi u hadisi-kudsijju gdje kaže Uzvišeni: “Najviše čime Mi se Moj rob približava jesu farzovi…” (sahih) A kao što je i nagrada velika za izvršavanje, tako je isto velika i kazna za neizvršavanje ove dužnosti: “A one koji gomilaju zlato i srebro i zekat ne daju, obraduj strašnom kaznom…” (Et-Tevba, 34)

Vrste imetka na koji se daje zekat

Postoje četiri vrste imetka na koji se daje zekat, a to su: zlato i srebro, a shodno tome i novac, trgovačka roba, usjevi i stoka. Dakle, za sve drugo što posjeduje od imetka, čovjek nije dužan dati zekat. Tako se zekat ne daje na auto, zemljište i sličnu imovinu, osim u situaciji ako nešto od ovoga ne bude na prodaju, pa ne uđe u kategoriju trgovačke robe.

Ko je obavezan izdvojiti zekat

Zekat je obavezan izvojiti svaki onaj kod koga se ispune sljedeći uvjeti:

– islam, tj. da je musliman;

– posjedovanje nisaba – određene granice u imetku, nakon čega se ustanovljava da li je neko iz datog imetka obavezan izdvojiti zekat ili ne;

– da se ta količina imetka posjeduje cijelu godinu dana, misli se na hidžretsku godinu koja je kraća od gregorijanske.

Zekat na stoku

Da bi davanje zekata na stoku bilo obavezno, moraju se ispuniti određeni uvjeti, a to su:

– nisab, a kao što smo već rekli, to je šerijatom precizirani iznos,

– da taj nisab pregodini kod vlasnika stoke, da ta stoka veći dio godine bude na ispaši. Kada kažemo veći dio godine, tj. da je makar jedan dan više na ispaši nego “na jaslama”, odnosno, da je gazda hrani hranom koju je kupio ili je sam prikupljao. Ako bude isti ili manji dio godine na ispaši, bilo da je privatni gazdin posjed ili nečiji drugi, onda vlasnik nije dužan dati zekat ma o kolikom se broju grla radilo.

Nisab zekata na stoku

Nisab za krupniju stoku iznosi:

– sve do 29 grla ne daje se zekat, a ko posjeduje 30 do 39, dužan je na ime zekata dati goveče od jedne godine;

– od 40 do 59, na ime zekata treba dati goveče od dvije pune godine;

– od 60 do 69, na ime zekata daju se dva govečeta od po punu godinu dana starosti;

–od 70 do 79, zekat je jedno goveče od godinu i jedno od dvije godine itd.

Nisab za sitniju stoku:

– do 39 grla ne daje se zekat,

– od 40 do 120 – jedna ovca,

– od 121 do 200 – dvije ovce,

– od 201 do 399 – tri ovce,

– od 400 do 499 – četiri ovce,

– od 500 do 599 – pet ovaca itd., na svakih stotinu daje se jedna ovca.

Kada se izdvaja zekat, ne uzima se sakata ili oboljela stoka, a isto tako ni najbolja. Kada je u pitanju zajedničko stado u kojem postoji nisab, ali svaki gazda nema nisaba, tada nije obaveza izdvojiti zekat. Nisab jedne vrste ne dopunjava se brojem druge vrste, kao krave i ovce, dok se dopunjavaju ovce i koze jedne drugima jer spadaju u jednu kategoriju. Zekat se izdvaja na onaj broj grla koje gazda posjeduje kada se napuni godina dana ubrajajući i mladunčad.

Zekat na trgovačku robu

Da bi zekat na trgovačku robu bio obavezan, moraju se ispuniti dva uvjeta:

– nisab, a to je precizirana vrijednost imetka, u ovom slučaju nisab novca,

– da nisab pregodini kod trgovca.

Nisab trgovačke robe je nisab novca.

Zekat na poljoprivredne proizvode

Praksa u Bosni je da se zekat daje na sve vrste poljoprivrednih proizvoda ukoliko se ispuni uvjet nisaba, a on je oko 650 kg. To znači da onaj ko ubere 650 kg i više nekog proizvoda dužan je izdvojiti zekat. Izdvaja se 10%, ukoliko je veći dio sezone bilo prirodno navodnjavanje, a 5% ukoliko je veći dio sezone bilo vještačko navodnjavanje.

Zekat na zlato, srebro i novac

Da bi davanje zekata na ove vrste imovine bilo obavezno, moraju se ispuniti dva uvjeta: nisab i da taj nisab pregodini. Kod nas je praksa da nisab zlata iznosi 91,6 kg, dok je većina uleme smatra da je taj nisab iznosi 85 gr, a da je nisab srebra 641,5 gr, dok je većina učenjaka smatra da iznosi 595 gr. Kod godinu dana posjeduje nisab, dužan je da izdvoji 2,5% te vrijednosti. Za novac se nisab određuje tako što se nisab zlata ili srebra pomoži sa tržišnom vrijednosti i brojka koja se dobije jeste nisab novca, a i trgovačke robe. Praksa u Bosni jeste da se uzima nisab zlata jer je to olakšavajuća okolnost.

Kategorije kojima se daje zekat

Kur’anski ajet pojasnio je kategorije kojima se daje zekat: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga sakupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhu na Allahovom putu, i putniku namjerniku. Allah je odredio tako! A Allah sve zna i mudar je.” (Et-Tevba, 60)

Sadekatul-fitr

Sadekatul-fitr je vrsta zekata koja se daje u zadnjim danima mjeseca ramazana kao čišćenje i nadopuna posta. Obaveza je da se daje za svakog člana porodice, dok je pohvalno da se izdvoji i za dijete koje treba da se rodi. Većina islamske uleme smatra da se daje u hrani i to u osnovnim životnim namirnicama dok hanefijski mezheb dozvoljava i davanje te vrijednosti u novcu. Sadekatul-fitr može se dati svim kategorijama kojima se daje zekat, s tim da se prednost daje siromašnima kako bi im se uljepšali bajramski dani. Po jednoj osobi daje se 2,250 gr hrane, a kod nas je praksa da se obračuna vrijednost te količine hrane i da se protuvrijednost izdvoji u novcu.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/