Piše: Šejh dr. Selman el-Awde
Preveo: Smail L. Handžić
Od Ebu Ejjuba el-Ensarija, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: „Ko isposti ramazan, i nakon njega bude postio šest dana ševvala, to će mu biti kao da je postio čitavo vrijeme.“ Ševval je odabran upravo radi toga što se u njemu javlja velika potreba za hranom, jer je on mjesec koji dolazi nakon mjeseca posta.U tom slučaju post postaje naporniji, a samim tim i nagrada za njega postaje mnogo veća. U hadisu koji se prenosi od Sewbana, a on od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, se prenosi da je rekao: „Ko bude postio ramazan – jedan mjesec je kao deset mjeseci – i postio šest dana nakon Bajrama, to biva kao da je postio čitavu godinu!“ Dakle, misli se na ramazan i šest dana nakon njega. Imam En-Nevevi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Učenjaci su kazali da to vrijedi kao post čitavo vrijeme upravo radi toga što jedno učinjeno dobro djelo vrijedi kao deset dobrih djela. Odatle je vrijednost mjeseca ramazana kao deset mjeseci, a šest dana kao dva mjeseca.“ Imam Ahmed, Allah mu se smilovao, je rekao: „Meðu hadisima koji govore na ovu temu ne postoji vjerodostojniji hadis od ovoga.“

Vrijednosti posta u ševvalu

Za post šest dana mjeseca ševvala se vežu mnoge vrijednosti. Prije svega postom ovih šest dana se upotpunjava vrijednost posta čitavog vremena. Zatim, mjesec ševval i ša’ban su kao namaski sunneti koji dolaze prije i poslije obaveznog namaza, a oni upotpunjavaju eventualne nedostatke i mahane koje su se desile pri izvršavanju samog farza, te je odatle velika potreba za činjenjem djela koja će ga upotpuniti! Osim toga, sama navika i ustrajnost u postu nakon posta mjeseca ramazana je veoma lijep znak da je primljen post ramazana. To je zbog toga što Uzvišeni Allah kada primi odreðeno djelo nekog roba uputi ga na činjenje tog djela i kasnije. Otuda su neki kazali da je nagrada za učinjeno dobro djelo, ustvari, sâmo dobro djelo koje će se učiniti nakon njega. Zato onaj koji svoje dobro djelo poprati činjenjem drugih dobrih djela, ima jasan znak da mu je to djelo primljeno! I obrnuto, ako se desi da nakon učinjenog dobrog djela uslijedi činjenje lošeg djela, to je znak da dobro djelo nije primljeno! Već prije se spominjalo da je post mjeseca ramazana razlog za opraštanje svih grijeha koji su učinjeni. S obzirom da postači bivaju nagraðivani za svoj trud na dan Bajrama, a to je Dan nagrada, u tom slučaju post šest dana ševvala biva kao zahvala na ukazanu blagodat. Zaista nema veće blagodati od oprosta svih grijeha! Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je imao običaj toliko dugo klanjati da su mu njegova stopala oticala. Kada bi ga neko upitao: ”Zbog čega to činiš kada ti je Allah oprostio sve tvoje prijašnje i buduće grijehe?”, on bi odgovorio: „Zar da ne budem zahvalni rob!?“ Uzvišeni Allah je naredio Svojim robovima da Mu zahvaljuju na ukazanim blagodatima posta mjeseca ramazana, samim tim što će Ga spominjati, ali i drugim vidovima iskazivanja zahvalnosti. Uzvišeni je rekao: …da odreðeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da zahvalni budete. (El-Bekare, 185.) Nema sumnje da je jedan vid iskazivanja zahvalnosti roba njegovom Gospodaru na ukazanim blagodatima, odnosno nadahnuću i Njegovoj pomoći da se isposti čitav mjesec ramazan, kao i da mu se oproste svi njegovi grijesi, upravo post iz zahvalnosti. Neki naši ispravni prethodnici (selefi) su običavali da, ako bi bili nadahnuti da klanjaju u nekoj noći, sutradan osvanu kao postači upravo iz zahvalnosti na tom nadahnuću. Prenosi se da je Wuhejb ibn el-Werd često pitao o nagradama za neka dobra djela, poput tavafa ili nečega drugog, pa je neko rekao: „Nemojte se raspitivati o nagradama za učinjeno djelo, nego se raspitujte kako će se zahvaliti onaj koji bude nadahnut dobrom djelu, kako bi bili pomognuti i ponovo nadahnuti!“ Svaka Allahova blagodat koju ukaže Svome robu, bez obzira bila ona u pogledu njegove vjere ili ovosvjetskog života, iziskuje zahvalnost. Zatim, nadahnuće za činjenje te zahvalnosti je opet druga blagodat koja ponovo iziskuje drugu zahvalnost. Druga zahvalnost je, ustvari, opet blagodat koja iziskuje ponovo zahvalnost, što ide u nedogled. Otuda možemo kazati da robovi nisu u stanju nazahvaljivati se na blagodatima koje ih obasipaju, te da je prava zahvalnost, zapravo, potpuno priznanje za nesposobnost zahvaljivanja!

Propis posta šest dana ševvala

Post šest dana mjeseca ševvala je djelo koje je mustehab. Takvo mišljenje dijele imami Šafija, Ahmed i Ishak, a prenosi se i od Ibn Abbasa i Ka’ba el-Ahbara. Osim njih, to je stav Tawusa, Eš-Ša’bija, Mejmuna ibn Mehrana i Ibn el-Mubareka. Taj svoj stav potkrjepljuju sa gore navedenim hadisima koji govore o vrijednostima posta ovih šest dana, a koje bilježe Muslim i drugi. Neki su ovo pokudili! Meðu njima su imami Malik i Ebu Hanife koji svoj stav pravdaju bojaznošću da običan svijet, dakle, koji ne posjeduje znanje o njima, ne bi te dane prihvatio kao obavezu, i time što oni predstavljaju poistovjećenje sa sljedbenicima Knjige koji su dodali na obavezni mjesec posta! Meðutim, to nije nikakav dokaz jer sunnet je potvrdio post šest dana mjeseca ševvala, kao što stoji kod Muslima i u drugim hadiskim zbirkama. Ako bismo ostavili sunnet iz bojazni da on ne bude dodatak postu koji je farz, u tom slučaju bismo zapostavili sve ostale mendube, kao što je post Dana Ašure, bijelih dana i slično. Navodi se da je i sam imam Malik postio te dane kao sopstveni vird, te da kasniji zagovarači hanefijskog pravca u postu tih dana nisu vidjeli nikakvu smetnju. Ibn Abdul-Berr, Allah mu se smilovao, je rekao: „Do Malika nije došao hadis koji se prenosi od Ebu Ejjuba, iako je on bio medinski hadis. Nemoguće je bilo da on obuhvati sve znanje! To što je Malik smatrao pokuðenim, to je i objasnio i obznanio da je zbog bojazni da se ne doda na post mjeseca ramazana od strane običnih ljudi. Inače, on je bio mnogo brižljiv i oprezan kada je u pitanju vjera. Što se tiče posta šest dana zbog njihove vrijednosti i objašnjenja koje se navodi od Sewbana, mislim da Malik to ne bi, uz Allahovu volju, nimalo prezirao, jer je post zaštita, a njegova vrijednost je dobro poznata! Postač ostavlja svoju hranu i piće samo Allaha radi, i to je djelo koje je dobročinstvo i koje je lijepo! Uzvišeni je rekao: …i dobra djela činite da biste postigli ono što želite! (El-Hadždž, 77.) Malik je sve ovo dobro znao.“

Kako se ovi dani trebaju postiti?

Neki islamski učenjaci kažu da treba odmah ove dane postiti, dakle odmah sa početkom nastupanja samog mjeseca. To je mišljenje imama Šafije i Ibn el-Mubareka. Drugi uopće ne prave razliku izmeðu spajanja ovog posta sa ramazanskim i bilo kojih dana iz mjeseca ševvala, te kažu da je to isto. Ovo je mišljenje imama Ahmeda i Weki’a. Treće mišljenje je da se ne treba odmah postiti kada nastupi Bajram, jer su to dani kada je dozvoljeno jesti i piti i veseliti se. Lijepo je da se posti tri dana prije bijelih dana, te sami bijeli dani, ili nakon njih. To je stav Ma’mera i Abdur-Rezaka. Dakle, ipak se postaču ostavlja mogućnost da odabere bilo koje od ovih mišljenja i ne može mu se zamjeriti zbog njegovog odabira.

Post šest dana osobe koja je dužna napostiti propuštene dane ramazana

U Muslimovom ”Sahihu” se nalazi hadis od Ebu Ejjuba el-Ensarije, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: „Ko isposti ramazan, i nakon njega bude postio šest dana ševvala, to će mu biti kao da je postio čitavo vrijeme.“ Iz ovog hadisa se jasno da primijetiti da se za post šest dana ševvala neće postići obećana vrijednost ako je osoba dužna izvršiti svoju obavezu napaštanja propuštenih ramazanskih dana. Zbog toga nije ispravno kazati da će osoba zaslužiti opisanu nagradu ako prije toga nije upotpunila ramazanski post. Onaj koji je dužan da naposti te dane, za takvoga se još ne može kazati da je ispostio ramazan. Zatim, valja kazati da će vrijednost od posta šest dana mjeseca ševvala postići ona osoba koja je sa šerijatskim razlogom iftarila u danima ramazana. Neki rekoše da je post šest dana ševvala usko ograničen vremenom, za razliku od napaštanja ramazanskih dana koji nisu ograničeni samo u mjesecu ševvalu. Uzvišeni Allah je rekao: …isti broj drugih dana (El-Bekareh, 184.), a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je rekao: „Ko isposti ramazan, i nakon njega bude postio šest dana ševvala…“ On je znao da će mnogi ljudi biti obuzeti napaštanjem propuštenih ramazanskih dana, i zbog toga se nije jasno uvjetovalo u hadisu da se prvo trebaju napostiti propušteni dani. Na osnovu ovog mišljenja, onaj koji bude uposlen napaštanjem ramazanskih dana u kojima je iftario zbog valjanog šerijatskog razloga, i koji ima mogućnost i neophodnu širinu da nakon toga isposti i šest dana ševvala, takav će zatražiti Allahovu pomoć i prvo se usredsrediti na obavezu od svoga Gospodara, odnosno, obavit će napaštanje, a nakon toga će postiti šest dana ševvala. Tako će skinuti svoju obavezu i postići nagradu! Meðutim, ona osoba koja bude toliko uposlena sa napaštanjem ramazanskih dana u kojima je iftarila zbog validnog razloga, i kojoj ševval ne bude dovoljan da u njemu naposti svoju obavezu i nakon nje šest ševvalskih dana, ta osoba spada u onu kategoriju koja je sa razlogom onemogućena, pa će prvo postiti šest dana ševvala zbog stjecanja nagrade, a nakon toga će nadoknaditi svoj propušteni ramazanski post. To je zbog toga što ova osoba nije bezrazložno propuštala svoj ramazanski post, a sa druge strane imamo veliki broj argumenata koji govore da će svaka osoba koja je sa validnim razlogom onemogućena da stekne odreðenu nagradu, biti počašćena tom nagradom. Ovako se navodi u Buharijevom i Muslimovom ”Sahihu”, u hadisu koji se prenosi od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, vraćajući se iz Bitke na Tebuku, kada se približio Medini, rekao: „Zaista u Medini ima ljudi koji su sa vama bili tokom čitavog vašeg puta, i u svakoj dolini gdje ste i vi bili!“ Rekoše: „Allahov Poslaniče, ali oni su u Medini!?“ Reče: „Da, oni su u Medini, ali ih je onemogućio opravdan razlog!“

Post šest dana mimo mjeseca ševvala

Post šest dana se striktno veže za mjesec ševval, i to zbog dva razloga. Prvi je što se sa njima želi učiniti dobro prema osobi koja je šerijatski obveznik, jer je ta osoba već navikla na post pa će joj tih šest dana ševvala biti lahko postiti. Samim tim što se u hadisu spomenuo mjesec ševval, primjećujemo da je post u danima mimo njega vrjedniji. Ovo je veoma čudno i nepoznato mišljenje koje je naveo El-Karafi, učenjak malikijskog mezheba. Drugi razlog je to što se sa njima želi postići požurivanje ka činjenju dobrog djela i iskoristiti fenomenalna prilika prije nego li ona iščezne. Uzvišeni kaže: …i takmičite se u činjenju dobra! (El-Bekare, 148.) I kaže: …i požurite da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje! (Ali Imran, 133.) To je objašnjenje jedne skupine učenjaka iz šafijske pravne škole i drugih. Oni kažu: „Ova vrijednost se ne postiže sa postom nekih drugih dana mimo ševvala, jer se tim propustila prilika požurivanja sa dobrim djelima koja su draga Allahu!“ Dalje, oni kažu da se hadis potpuno slaže sa ovim mišljenjem, te da je ono najpreče da se prihvati! Uopće nema nikakve sumnje da je nemoguće obezvrijediti posebnost ševvala! Na koncu, kakva je onda korist od njegovog spominjanja u samom hadiskom tekstu?! Drugi su kazali da je neminovno da će se desiti odreðeni propusti vezani za ramazanski post, poput narušavanja njegovih prava i vadžiba, te je to razlog potrebe za postom šest dana mjeseca ševvala koji će nadoknaditi i ispraviti eventualne propuste koji se mogu dogoditi. Otuda se ovi dani shvataju kao sunneti koji odmah slijede nakon farza, a koji će upotpuniti njegove nedostatke. Na osnovu ovog mišljenja se jasno uočava korist od spominjanja mjeseca ševvala, a Allah najbolje zna!

Neka važna upozorenja

Neki ljudi prihvataju odreðeno vrijeme koje nije definisano šerijatskim slovom kao svoj praznik. Primjer tome je običaj neukih ljudi da osmi dan ševvala proslavljaju nazivajući ga danom dobročinitelja. To je očita zabludjela novotarija koja je pokuðena i koja je nepoznata našim ispravnim prethodnicima, jer to oni nisu činili. Muslimani imaju samo svoja dva praznika! Zatim, neki ljudi gaje mišljenje da je osoba koja jednom isposti šest dana ševvala dužna to svake godine činiti. Naravno, ovo je neispravno i svaka osoba ima potpuno pravo na svoj odabir. U jednoj predaji se kaže: „Dobrovoljni postač je svoj vlastiti starješina, ako želi postit će, a ako želi prekinut će post!“ Mnogi hadisi koji su vezani za mjesec ševval, uprkos svojoj poznatosti, su nevjerodostojni. Meðu njima je i hadis: „Ko bude postio ramazan, ševval, srijedu i četvrtak, ući će u Džennet!“ (Prenosi ga Ahmed, a u lancu je neimenovani prenosilac.) Zatim, tu je i hadis: „Ko bude postio ramazan, i nakon njega nastavi sa šest dana ševvala, postat će bezgrješan kao na dan kada ga je njegova majka rodila.“ (Prenosi ga Et-Taberani u ”El-Evsatu”, a u lancu prenosilaca se nalazi Mesleme ibn Ali el-Hušenijj koji je daif.)

Allahu moj, primi od nas naš post i naše namaze, Ti si zaista Onaj Koji sve dobro čuje i sve zna! Allahu moj, oprosti nam naše grijehe, jer Ti si Onaj Koji mnogo prašta i Koji je milostiv!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Elvedin Pezić

Gledajući u stanje i ponašanje našeg naroda prilikom obavljanja namaza, vjernik ne može a da ne osjeti bol i tugu. Obavljanje namaza izgubilo je svoju stvarnu svrhu, a to je da čovjeka odvrati od loših djela. Rekao je Uzvišeni Allah: “Doista namaz odvraća od loših djela i razvrata.”

Svakodnevno se uvjeravamo u činjenicu da su ljudi, kako obični muslimani, tako i oni koji trebaju biti uzor, zaboravili na to da je obavljanje namaza direktan razgovor sa Uzvišenim Allahom i direktno stajanje pred Stvoriteljem.

Prve generacije muslimana najveći rahatluk i najbolje trenutke doživljavali su onda kada su bili u namazu. Islamska literatura prepuna je primjera koji kazuju o tome kako su oni doživljavali namaz i o tome su pisana čak i posebna djela. Čak su i djela islamskog prava (fikha), koja su pisana eksplicitno sa ciljem pojašnjavanja islamskih propisa i čiji primarni cilj nije spominjanje odgojnih informacija, prepuna citata koji jasno ukazuju na to da je glavni cilj obavljanja namaza – odgoj vjernika, povećanje bogobojaznosti, što se postiže onda kada čovjek skrušeno i potpuno obavi svoj namaz, a ne namaz koji se sveo samo na puke pokrete, bez ostavljanja bilo kakvog traga na čovjekovom srcu.

Knjige islamskog prava, koje su pisane po standardima hanefijskog mezheba, kao i knjige drugih mezheba, prepune su citata koji ukazuju na to da su prvi muslimani veoma dobro shvatali da je u namazu najbitnija skrušenost i da je skrušenost duša namaza, bez koje on nema nikakvu vrijednost.

Pošto se zvanično na našim prostorima prakticira hanefijski mezheb, u nastavku teksta navest ćemo samo nekoliko citata iz kojih ćemo vidjeti da su učenjaci hanefijskog mezheba prilikom pisanja svojih djela izrazito mnogo pažnje posvećivali skrušenosti u namazu, da su u poglavlju o namazu mnoge propise zasnivali upravo na toj osnovi i, shodno tome da li određeni postupak povećava ili umanjuje čovjekovu koncentraciju i skrušenost prilikom obavljanja namaza, samim tim smatrali su ga ili dopuštenim ili pokuđenim ili zabranjenim.

Govoreći tome šta je pohvalno, a šta pokuđeno činiti u namazu, imam Kasani el-Hanefi kaže: “Osnova ovog poglavlja jeste da klanjač treba skrušeno klanjati namaz, jer je Uzvišeni Allah pohvalio one koji namaz klanjaju skrušeno. (Kako bi to postigao), pogled klanjača bit će usmjeren u mjesto činjenja sedžde. Prenosi se da je Allahov Poslanik (u početku islama) klanjao skrušeno gledajući u nebo, pa kada su objavljeni ajeti: ‘Vjernici će doista postići ono što žele, oni koji namaz skrušeno obavljaju’ (El-Mu’min, 1–2), Poslanik je tokom namaza počeo gledati u mjesto činjenja sedžde.” (El-Bedaius-sanaia, 1/215)

Govoreći o dokazima da glasno smijanje u namazu kvari abdest i namaz, i odgovarajući na stav šafijskog mezheba koji se nisu slagali s tom konstatacijom i koji su kazali da je kontradiktorno da smijanje u namazu kvari abdest, a da ga izvan namaza ne kvari, poznati hanefijski pravnik Bedrudin el-Ajni kaže: “Ja kažem da je razlika i više nego očita zato što klanjač u toku namaza priziva Gospodara, a cilj namaza jeste iskazivanje skrušenosti, pokornosti i veličanstvenosti Uzvišenog Allaha. Stoga se glasno smijanje u namazu smatra velikim prijestupom i smatra se da smijanje uzrokuje gubljenje abdesta (samo u namazu) kako bi se na taj način zastrašio počinilac.” (El-Binaja, 1/294)

Komentirajući dio teksta u kojem se navodi da je klanjanje dobrovoljnih namaza prioritetnije u kući nego u mesdžidu, poznati hanefijski učenjak Ibn Abidin kaže: “Ovaj se propis odnosi na dobrovoljne namaze prije i poslije farza, zbog hadisa koji bilježe Buhari i Muslim i u kojem se navodi: “Najbolji namaz jeste namaz koji se obavi u kući osim obaveznih namaza (koji se klanjaju u džamiji).” U predaji imama Ebu Davuda navodi se: “Namaz koji čovjek obavi u svojoj kući bolji je od namaza u ovom mom mesdžidu (džamiji Allahovog Poslanika u Medini) osim obaveznih namaza.“ Pošto se radi samo o prioritetnijem postupku, tako će se postupati uvijek izuzev ako se čovjek boji da će se posvetiti nečemu drugome u slučaju da ode kući ili ako se u kući nalazi nešto što ga ometa i što negativno djeluje na njegovu skrušenost, i u tom slučaju bolje mu je da dobrovoljni namaz klanja u džamiji, zato što je vrijednost skrušenosti prioritetnija.” (Reddul-muhtar, 2/22)

Govoreći o postupcima koji kvare namaz, mnogi učenjaci hanefijskog mezheba spominju plakanje u namazu koje je popraćeno izgovorom nekog od glasova, osim ako se radi o osobi koja plače radi spominjanja Dženneta ili Džehennema, i tada to ne kvari namaz, jer je to, kako kažu, pokazatelj skrušenosti klanjača.

Ebu Hasen Burhanudin el-Marginani kazao je: “U slučaju da (klanjač) zaplače i njegovo se plakanje poveća, ako to bude iz razloga što se spomenuo Džennet ili Džehennem, to neće pokvariti njegov namaz, jer to ukazuje na njegovu povećanu skrušenost u namazu, ali ako je plakanje nastalo kao posljedica bolova ili neke nedaće koja ga je zadesila, to će pokvariti njegov namaz.” (El-Hidaja, 1/62)

Kada je u pitanju zatvaranje očiju u namazu, to je pokuđeno zbog postojanja jasne zabrane o tome i preporuke da klanjač u toku namaza treba da gleda u mjesto činjenja sedžde. Poznati hanefijski učenjak Ibn Nudžejm el-Masri iz ove pokuđenosti izuzima situaciju u kojoj se pred klanjačem nalazi nešto što umanjuje njegovu koncentraciju, pa kaže: “Ako bi se klanjač bojao da će viđenje određene stvari utjecati na smanjenje njegove koncentracije u namazu, tada mu neće biti pokuđeno da zažmiri u namazu, čak se može kazati da je tada prioritetnije da zatvori oči, kako bi postigao potpunu skrušenost.” (El-Bahrur-raik, 2/27)

Veliki hanefijski pravnik Kasani, govoreći o radnjama koje su pokuđene u namazu, kaže: “Klanjač neće činiti ništa što ga odvraća od namaza, neće se igrati odjećom niti bradom, jer se time udaljava od skrušenosti, što se zaključuje na osnovu hadisa koji se prenosi od Poslanika i u kojem se navodi da je Poslanik vidio čovjeka koji se u namazu igrao bradom, pa je rekao: ‘A što se tiče ovoga, da mu je srce skrušeno, njegovo bi tijelo također bilo skrušeno.’ Isto tako, u toku namaza neće pucketati prstima, što se zaključuje iz riječi koje je Poslanik uputio Aliji, radijallahu anhu: ‘Ja volim tebi ono što volim i sebi, i zato u namazu nemoj pucketati prstima.’ (Ovo mu je rekao) jer taj postupak ukazuje na nedostatak skrušenosti.” (El-Bedaius-sanaia, 1/215)

Komentirajući pokuđene postupke u namazu, kao što su igranje odjećom i dijelovima tijela, poznati hanefijski pravnik Širniblali, kaže: “Igranje odjećom i dijelovima tijela pokuđeno je zato što to isključuje skrušenost, koja je u osnovi duša namaza. Stoga je igranje odjećom i tijelom u namazu pokuđeno, na osnovu riječi Uzvišenog: ‘Vjernici će doista postići ono što žele, oni koji namaz skrušeno obavljaju.’” (Merakil-felah, 1/127)

Pojašnjavajući teoriju da stopala u namazu treba raširiti i da je pokuđeno stajati na jednoj nozi, velikan hanefijskog mezheba Ibn Abidin kaže: “Pokuđeno je bez opravdanog razloga stajati u namazu na jednoj nozi, kao što bi trebalo da razmak između stopala bude četiri ručna prsta, zato što je to bliže postizanju skrušenosti u namazu.” (Reddul-muhtar, 1/444)

Poznati hanefijski učenjak Ebu Bekr ez-Zubejdi, govoreći o propisima namaza prilikom pomračenja Sunca i Mjeseca, te o tome da je pohvalno odužiti učenje i dovu u namazu sve dok se ne završi pomračenje, kaže: “Dozvoljeno je odužiti učenje Kur’ana, a skratiti učenje dove, kao što je dopušteno odužiti učenje dove, a skratiti učenje Kur’ana. Ako oduži jedno od toga, produžit će drugo, zato što je pohvalno da klanjači ostanu u stanju skrušenosti i straha sve dok se Sunce ne pojavi.” (El-Dževheratun-nejjira, 1/96)

Isto tako, djela hanefijskog mezheba prepuna su citata u kojima se govori o tome šta bi se i koliko trebalo učiti u namazu, što ponovo potvrđuje činjenicu da su oni veoma dobro shvatali da je glavni cilj namaza odgoj čovjeka, jačanje imana, jačanje svijesti o Gospodaru.

Govoreći o tome koliko dugo treba da se uči na teravih-namazu, veliki broj učenjaka hanefijskog mezheba smatrao je da je pohvalno da se tokom teravih-namaza u ramazanu prouči cijeli Kur’an, što znači da se svake večeri prouči dvadesetak stranica, tj. na svakom rekatu po jedna stranica ako se klanja dvadeset rekata teravih-namaza, kao što je praksa u BiH.

Govoreći o teravih-namazu i dužini učenja u njemu, poznati hanefijski učenjak Ebu Hasen Burhanudin el-Marginani kazao je: “Većina naših učenjaka smatra da je sunnet tokom klanjanja teravih-namaza proučiti jednu hatmu i da se ne izostavlja zbog lijenosti ljudi.” (El-Hidaja,1/70)

Nakon što je konstatirao da bi imam koji predvodi ljude u namazu minimalno trebao da na sedždi tri puta izgovori “Subhane rabbijel-e‘ala” i da je pohvalno da to izgovori pet, sedam ili više puta, imam Mula Husro kazao je: “Imam bi trebao da te riječi izgovori pet puta, kako bi ljudi koje predvodi u namazu to mogli izgovoriti tri puta.” (Durarul-hukkam, 1/73)

Nakon što čovjek vidi i pročita spomenute citate, a koji su samo jedan mali dio onoga što se u vezi s tim navodi u djelima hanefijskog mezheba, s pravom se može zapitati koga slijede oni ljudi za koje je pojam skrušenosti velika nepoznanica, koji od početka namaza pa do kraja razmišljaju o svemu i svačemu osim da tog momenta stoje pred Allahom i da u tom trenutku direktno razgovaraju sa Svevišnjim Gospodarom. Žalosna je činjenica što se veoma rijetko govori o stanju našeg naroda u namazu.

Isto tako, s pravom se možemo zapitati koga i koji mezheb slijede oni imami koji se natječu u tome da u što kraćem vremenu klanjanju teravih-namaz, do te mjere da vjernik nema vremena da upotpuni ono što mu je obaveza u namazu, a da ne govorimo o pohvalnim radnjama. Najblaže što bi se moglo kazati za njihov teravih-namaz jeste da je to ismijavanje sa vjerom i ismijavanje sa onima koji su došli da u tom vremenu obožavaju Allaha.

Također, pitamo se zar nije došlo vrijeme da institucije i pojedinci koji imaju ingerencije zabrane takvu praksu? Do kada će nam hanefijski mezheb biti paravan iza kojeg se krijemo i poštapalica kojom se poštapamo samo onda kada se stav mezheba poklapa sa onim što nam odgovara?

Allah se smilovao našim učenjacima koji su toliko truda uložili da bi nam pojasnili vjeru!

Allaha molim da nam omili činjenje dobrih djela, da nam omili slijeđenje istine i da nam olakša njeno slijeđenje!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Hajrudin Tahir Ahmetović

U jezičkom smislu, ezan znači obavijest, proglas o nečemu. Uzvišeni Allah kaže: “…i obavijest od Allaha i Njegovog Poslanika.” (Et-Tevba, 3)

Šerijatsko, terminološko značenje ezana jeste obavještavanje o nastupanju namaskog vremena posebnim i šerijatom tačno određenim riječima.

Naziva se ezanom jer mujezin njime obavještava ljude o nastupanju namaskog vremena. Također, naziva se i sa riječju nida, što znači poziv, jer mujezin ezanom ljude poziva na namaz.

Uzvišeni Allah kaže: “A kada se pozovete na namaz u danu džume, vi pođite da veličate Allaha.” (El-Džumua, 9)

U jezičkom smisli, ikamet znači uspostavljanje i činjenje neke stvari ispravnom.

Šerijatsko, terminološko značenje ikameta jeste obavještavanje šerijatom određenim riječima o uspostavljanju (počinjanju klanjanja) obaveznog farz-namaza.

Dakle, ezan je poziv kojim se oglašava nastupanje određenog namaskog vremena, dok je ikamet poziv kojim se oglašava uspostavljanje, otpočinjanje farz-namaza. Ikamet se još naziva “drugim ezanom ili drugim pozivom”, kako se navodi u hadisu u kojem Abdullah b. Mugaffel, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Između svaka dva ezana ima namaz.” (Buhari, br. 627)

Ezan i ikamet su farz kifaje – obligatna dužnost zajednice, ali samo za muškarce. Žene nisu obavezne učiti ni ezan ni ikamet, ali nema smetnje da ga i prouče kada su same, kako navode imami Šafija i Ahmed.

Ezan i ikamet propisani su samo za pet dnevnih namaza i džuma-namaz.

Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, kaže: “Učenjaci se razilaze oko godine u kojoj su muslimanima propisani ezan i ikamet. Preovladavajuće mišljenje jeste da je to bilo prve godine po Hidžri.” (Fethul-Bari, 2/78)

Ezan je propisan Kur’anom i sunnetom. Allah, subhanehu ve te‘ala, rekao je: “O vjernici, kada se pozovete na namaz u danu džume, vi pođite da Allaha veličate.” (El-Džumua, 9)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji prenosi Malik b. Huvejris, radijallahu anhu, rekao je: “Kada nastupi vrijeme namaza, neka vam ezan prouči jedan od vas, a u namazu neka vas predvodi najstariji (najučeniji) od vas.” (Buhari, br. 628, i Muslim, br. 674) Riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “…neka vam ezan prouči jedan od vas”, jasno ukazuju na to da je ezan obaveza zajednice muslimana.

Ibn Tejmijja, rahimehullah, rekao je: “U sunnetu, koji je kategorično prenesen, nalazi se dokaz o tome da se na pet dnevnih namaza pozivalo za vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ovo je jednoglasan stav cjelokupnog ummeta i na osnovu njega postupa se iz generacije u generaciju.” (Šerhul-umda, 2/96, Medžmuul-fetava, 22/64)

Ispravno je da muškarci uče ezan, svejedno bili kod kuće ili na putovanju, u skupini ili sami, kada klanjaju namaze redovno, u njihovim propisanim vremenima ili naklanjavaju namaz koji je iz opravdanog razloga propušten.

Vrijednosti i odlike ezana

Allah, subhanehu ve te‘ala, rekao je: “A ko to ljepše govori od onoga koji poziva Allahu, čini raznovrsna dobra djela i govori: ‘Ja sam, uistinu, musliman.’” (Fussilet, 33) O vrijednostima i blagodatima ezana i mujezina govore brojni hadisi:

– Mujezini će Sudnjem danu imati najduže vratove. Muavija b. Ebu Sufjan, radijallahu anhu, prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: “Ljudi s najdužim vratovima na Sudnjem danu bit će mujezini.” (Muslim, br. 387) Imam Nevevi, rahimehullah, komentarišući ovaj hadis, kaže: “Allah je za mujezine pripremio posebnu nagradu, pa će se na Sudnjem danu mujezinima, od iščekivanja i pogledanja kada će im se dati obećana nagrada, vratovi izdužiti.”

– Ezan udaljava šejtana. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada se oglašava poziv za namaz (tj. kada se uči ezan), šejtan se dadne u bijeg bučno puštajući vjetrove, a sve to kako ne bi slušao ezan. Kada se ezan završi, on se vrati. Kada se uči ikamet, on ponovno

pobjegne, a kada se ikamet prouči, on se ponovno vrati kako bi čovjekove

misli odvraćao od namaza govoreći mu: ‘Sjeti se toga i toga, misli o tome i

tome’ – a ničega od toga nije se mogao sjetiti ranije. Tako šejtan čini sve dok

čovjek ne zaboravi koliko je (rekata namaza) klanjao.” (Buhari, br. 608, i Muslim, br. 389)

– Kada bi ljudi znali kolika je vrijednost ezana, bacali bi kocku kako bi odredili ko će od njih učiti ezan, dakle, natjecali bi se u učenju ezana. Ebu Hurejra, radijallahu ahnu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada bi ljudi znali kolika je vrijednost poziva (ezana) i prvog safa, oni bi – kada na drugi način osim bacanjem kocke ne bi mogli odrediti ko će učiti ezan ili klanjati u prvom safu – tako i uradili. Kada bi znali kolika se vrijednost krije u ranjenju na namaz, i u tome bi se natjecali, a da znaju kolika je vrijednost jacije i sabah-namaza, oni bi na njih dolazili pa makar i pužući.” (Buhari, br. 615, i Muslim, br. 437)

– Ništa neće čuti glas mujezina a da mu neće biti svjedok na Sudnjem danu. Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: “Ništa i niko neće čuti glas mujezina, džin, čovjek ili neko drugi, a da mu neće svjedočiti na Sudnjem danu.” (Buhari, br. 609)

– Mujezinu se oprašta sve dokle doseže njegov glas, sve što ga čuje potvrđuje mu istinitost i zbog ezana koji prouči pripada mu nagrada poput nagrade svih onih koji se odazovu na namaz. Bera b. Azib, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uistinu Allah i Njegovi meleki donose salavat na prvi saf, a mujezinu se oprašta sve dokle dopire njegov glas i sve što ga čuje potvrđuje mu istinitost, od vlažnog ili suhog, i njemu pripada nagrada poput nagrade onih koji klanjaju s njim.” (Nesai, br. 646, i Ahmed, 4/284, hadis je vjerodostojan; vidjeti: Albani, Sahihut-tersib vet-terhib)

– Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dovio je za oprost mujezinima. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allahu moj, uputi imame i oprosti mujezinima.” (Ebu Davud, br. 517, Tirmizi, br. 207, Ibn Huzejma, br. 528; Albani ga je ocijenio sahihom u djelu Sahihut-Tergib vet-terhib)

– Ezanom se brišu grijesi i ulazi u Džennet. Ukba b. Amir, radijallahu anhu, prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: “Vaš Gospodar se divi čovjeku koji čuva ovce na planini pa prouči ezan za namaz i klanja namaz. Svevišnji Allah kaže: ‘Pogledajte u ovoga Mog roba, uči ezan i obavlja namaz strahujući od Mene. Ja ću mu zasigurno oprostiti grijehe i uvesti ga u Džennet.’” (Ebu Davud, br. 1203, Nesai, br. 666; Albani ga je ocijenio sahihom, Sahihut-Tergib vet-terhib i Silsiletul-ehadisis-sahiha)

Način učenja ezana i ikameta

Ezan koji je Bilal, radijallahu anhu, učio pred Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, jeste ezan koji je Abdullah b. Zejd slušao u snu. Taj ezan glasi:

Allahu ekber! Allahu ekber!

Allahu ekber! Allahu ekber!

Ešhedu en la ilahe illallah!

Ešhedu en la ilahe illallah!

Ešhedu enne Muhammeden resulullah!

Ešhedu enne Muhammeden resulullah!

Hajje ‘ales-salah! Hajje ‘ales-salah!

Hajje ‘alel-felah! Hajje ‘alel-felah!

Allahu ekber! Allahu ekber!

La ilahe illallah!

U verziji hadisa koju prenosi Abdullah b. Zejd, radijallahu anhu, spominje se da je vidio meleka kako, nakon proučenog ezana na ovakav način, uči i ikamet na sljedeći način:

Allahu ekber! Allahu ekber!

Ešhedu en la ilahe illallah!

Ešhedu enne Muhammeden resulullah!

Hajje ‘ales-salah!

Hajje ‘alel-felah!

Kad kametis-salatu, kad kametis-salah

Allahu ekber! Allahu ekber!

La ilahe illallah!

(Hadis bilježe: Ahmed, 4/42–43, Ebu Davud, br. 499, Tirmizi, br. 189, Ibn Huzejma, br. 371, Ibn Madža, br. 706, a šejh Albani ocijenio ga je kao hasen-sahih)

Postoje i druge verzije ezana i ikameta koje se navode u hadisu Ebu Mahzure, radijallahu anhu, i ispravna je svaka od zabilježenih verzija. Kod sabahskog ezana nakon riječi “hajje ‘alel-felah!”, dva puta se izgovara “es-salatu hajrun minen-nevm”.

Uvjeti ispravnosti ezana

Ezan, kao i svaki drugi ibadet, ima uvjete ispravnosti, a isto tako postoje i uvjeti koje mora ispuniti mujezin kako bi ezan koji prouči bio ispravan. Ti uvjeti jesu sljedeći:

– Učiti ezan po redoslijedu spomenutom u hadisu, a ukoliko bi se ezan učio drugim redoslijedom, on ne bi bio ispravan. Ovo se odnosi i na ikamet, zbog općenitih riječi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko učini neko djelo koje nije iz naše vjere, to djelo neće mu biti prihvaćeno.“ (Muslim, br. 1718)

– Učiti ezan bez prekida i ne praviti velike pauze između dijelova ezana. Ukoliko mujezin kihne u toku ezana, nastavit će tamo gdje je stao, jer je prekinuo bez svoje volje.

– Učiti ezan uči kada nastupi namasko vrijeme, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada nastupi vrijeme namaza, neka vam ezan prouči jedan od vas…”

– Voditi računa o tome da se tokom učenja ezana ne prave greške koje mijenjaju njegovo značenje, kao naprimjer, izgovarati: Aaaallahu ekber, ili Allahu ekbaaar ili egber, što se najčešće događa, a značenje je pogubno.

– Učiti ezan povišenim glasom, jer ukoliko bi mujezin učio tihim glasom, tada tako proučen ezan ne bi imao svrhu, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “…neka vam ezan prouči jedan od vas…” Dakle, vama, da ga svi čujete, a ne da ga uči samome sebi.

– Učiti ezan na isti način kako je navedeno u sunnetu, sa istim brojem rečenica, bez dodavanja ili oduzimanja.

– Cijeli ezan treba proučiti jedna osoba. Dakle, isti ezan ne mogu učiti dvije osobe. Ukoliko bi pola ezana proučio jedan mujezin, a drugu polovicu drugi mujezin, ezan ne bi bio ispravan.

– Mujezin treba nanijeti, naumiti učenje ezana, jer je ezan ibadet, što znači da je uvjet ispravnost ezana donošenje nijeta za njegovo učenje.

– Mujezin mora biti musliman.

– Mujezin mora imati sposobnost raspoznavanja, dakle, za ezan se ne uvjetuje punoljetnost, već sposobnost raspoznavanja, razumijevanja, što uglavnom nastupa u sedmoj godini.

– Mujezin mora biti razuman, pametan, jer ezan koji prouči nerazuman čovjek, kao i svaki drugi ibadet, neće biti ispravan.

– Mujezin mora biti muškarac, jer ženama nije propisano da uče ezan.

– Mujezin mora biti pravedna i povjerljiva osoba.

Adabi, lijepe osobine i postupci mujezina

Na uvjete koje mora ispunjavati mujezin mogu se dodati i sljedeće lijepe osobine i pohvalni postupci prilikom učenja ezana:

– biti pod abdestom,

– učiti ezan sporije, a ikamet brže,

– odvajati rečenicu od rečenice,

– učiti ezan na uzdignutom mjestu,

– učiti stojeći okrenut prema Kibli,

– prilikom učenja stavi prste u uši,

– prilikom učenja Hajje ‘ales-salah okrenuti se desno, a prilikom učenja Hajje ‘alel-felah okrenuti se lijevo, i to samo kada uči ezan bez razglasa, a ukoliko uči ezan na razglas, tada nije potrebno okretanje desno i lijevo (Stalna komisija za fetve),

– učiti ezan odmah na početku nastupanja namaskog vremena,

– za mujezina treba odabrati osobu koja ima snažan, prodoran i lijep glas,

– mujezin treba da zna kada nastupaju namaska vremena kako ne bi kasnio sa ezanom raspitujući se o njegovom vremenu,

– mujezin učenjem ezana i ikameta traži Allahovo zadovoljstvo.

Na osnovu spomenutih uvjeta i adaba, valja spomenuti da se velika greška čini prilikom puštanja ezana sa kasete na razglas, jer ta kaseta nema nijeta, nema abdesta, ne okreće se prema Kibli, ne može da traži Allahovo zadovoljstvo, zbog čega danas većina islamskih učenjaka puštanje ezana sa kasete smatra neispravnim, pa stoga, oni koji su preuzeli odgovornost za učenje ezana trebali bi razmisliti o činjenici da je ezan farz kifaje – stroga obligatna dužnost zajednice muslimana, koju ukoliko jedan musliman ispuni na ispravan način, dug i grijeh spada sa svih ostalih muslimana, dok, ukoliko niko od muslimana iz dotične zajednice ne ispuni ovu obavezu na ispravan način, svi muslimani te zajednice bit će grješni. O ovome bi trebali razmisliti i svi muslimani.

Postupci nakon proučenog ezana

– Onaj koji sluša mujezina dok uči ezan, lijepo je da u sebi za mujezinom ponavlja iste riječi, s tim što će poslije riječi Hajje ‘ales-salah i riječi Hajje ‘alel-felah izgovoriti: La havle ve la kuvvete illa billah. (Muslim, br. 385)

– Nakon što mujezin prouči, kako kaže šejh Usejmin, riječi Ešhedu en la ilahe illallah i ešhedu enne Muhammeden resulullah, onaj koji ga sluša, reći će: “Reditu billahi Rabba, ve bi Muhammedin resula, ve bil-islami dina”. Onome ko tako postupi bit će oprošteni grijesi. (Muslim, br. 386, od Sa‘da b. Ebu Vekkasa, radijallahu anhu)

– Kada mujezin završi učenje ezana, onaj koji ga sluša i ponavlja za njim donijet će salavat i selam na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako se prenosi od Abdullaha b. Amra b. Asa, radijallahu anhuma, koji kazuje da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada čujete mujezina (da uči ezan), izgovarajte ono što i on, a zatim donesite salavat na mene.” (Muslim, br. 384)

– Nakon salavata, proučit će dovu poslije ezana: “Allahumme Rabbe hazihid-davetit-tammeh, ves-salatil-kaimeh, ati Muhammedenil-vesilete vel-fadileh, veb‘ashu mekamen mahmudenillezi ve‘adtehu! – Allahu moj, Gospodaru ovog potpunog poziva i namaza koji se uspostavlja, podari Muhammedu vesile i Svoju dobrotu, proživi ga na mjestu hvale dostojnom koje si mu i obećao.” Ko prouči ovu dovu iskreno i očekujući nagradu od Uzvišenog Allaha, Allah će mu podariti šefat Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. (Buhari, br. 614) Ko tako postupi, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zauzimat će se za njega na Sudnjem danu.

– Nakon svega toga, treba da uči dovu za sebe, jer se dova između ezana i ikameta prima. Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne odbija se dova koja se prouči između ezana i ikameta, pa zato dovite!” (Ahmed, 3/225, i Tirmizi, br. 3594; Albani ga je ocijenio vjerodostojnim)

Uzvišenog Allaha molimo da nas učini Svojim iskrenim robovima i istinskim sljedbenicima Svoga poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

El-Asr, br. 66.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Pitanje: Da li je žena dužna pokriti podbradak?

Odgovor: Da bismo došli do ispravnog odgovora u vezi s ovim pitanjem, moramo se vratiti na šerijatsko značenje riječi lice, budući da u Kur’anu i hadisima nije precizno pojašnjeno šta se smatra licem koje je šerijatski obaveznik dužan oprati prilikom uzimanja abdesta i koje punoljetna žena smije otkriti pred muškarcima strancima ako ne smatra zastiranje lica obaveznim.

Islamski su pravnici dali jasnu definiciju lica i odredili njegove granice. Kada je riječ o samom podbradku ili podvoljku, tj. mehkom tkivu između donjih vilica koje počinje od kraja bradne kosti i širi se u obliku slova “v”, potom se spaja s vratom, on ne pripada licu, te ga je obaveza pokriti u namazu i pred muškarcima strancima.

Učenjaci četiri pravne škole, koda spominju definiciju lica, isključuju podbradak iz njegovog značenja. U narednim redovima spomenut ćemo samo definiciju dužine lica jer se ona tiče spomenutog pitanja, budući da je definicija širine lica kod učenjaka od jednog do drugog uha, osim imama Malika koji se u tom pogledu nešto razlikuje, što nije predmet odgovora. (Vidjeti: Et-Temhid, 20/118; El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 6/86)

Među samim učenjacima jedne pravne škole postoji razlika u izrazima definicije lica, ali se, uglavnom, odnosi na isto značenje.

Učenjaci hanefijske pravne škole kažu:

وحد الوجه : من قصاص الشعر إلى أسفل الذقن

“Granica lica je od mjesta gdje počinje izrastati kosa (na čelu) do donjeg dijela bradne kosti.” (Vidjeti: El-Mebsut, 1/6; El-Hidaja, 1/15; Bedaius-sanaia, 1/66; El-Ihtijar, 1/12–13; Tuhfetul-muluk, str. 25; Reddul-muhtar, 1/218–219)

Učenjaci malikijske pravne škole kažu:

فحده طولا : من أول منابت شعر الرأس المعتاد إلى آخر الذقن

“Dužinska granica lica je od mjesta gdje obično izrasta kosa, do kraja bradne kosti.” (Vidjeti: El-Istizkar, 1/161; Ez-Zehira, 1/246; El-Kavaninul-fikhijja, str. 24; Mevahibul-Dželil, 1/184; Hašijetud-Dusuki, 1/143)

Učenjaci šafijske pravne škole kažu:

والوجه : ما بين منابت شعر الرأس إلى الذقن ومنتهى اللحيين

“Licem se smatra sve između mjesta gdje počinje kosa na glavi do bradne kosti kosti i do kraja donjih vilica (sa strane).” (El-Vesit, 1/78–79; El-Medžmua, 1/430; Bidajetul-muhtadž, 1/133; Mugnil-muhtadž, 1/172; Hašijetul-Budžejremi, 1/92–93)

Učenjaci hanbelijske pravne škole kažu:

الوجه : هو من منابت شعر الرأس إلى ما انحدر من اللحيين والذقن

“Lice počinje od početka kose na glavi, dok samo pređe preko donjih vilica i bradne kosti.” (Vidjeti: El-Mugni, 1/126; Šerhuz-Zerkeši, 1/183; Muntehel-iradat, 1/16; El-Insaf, 1/154; El-Keššaf, 1/153–154)

Hanefijski učenjak Zejnuddin Ebu Bekr er-Razi, rekao je da se licem smatra dio “od mjesta gdje počinje izrastati kosa do donjeg dijela bradne kosti (ar. zekan)”, dodavši: “Nije poznato da postoji razilaženje među islamskim pravnicima u vezi s tim.” (Vidjeti: El-Ajni, El-Binaja, 1/148)

Iz spomenutih definicija vidimo da učenjaci četiri pravne škole smatraju da lice završava sa završetkom donjeg dijela bradne kosti.

Islamski pravnici četiri mezheba, kada definiraju bradnu kost (ar. zekan), koja je spomenuta u prethodnim definicijama, kažu: “To je mjesto gdje su spojene dvije donje vilične kosti.” (Vidjeti: Et-Taberi, Džamiul-bejan, 22/181; El-Havil-kebir, 12/276; El-Mugni, 1/126; Zadul-mesir, 3/59; El-Medžmua, 1/430; Revdatut-talibin, 9/282; El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 10/348; Šerhuz-Zerkeši, 1/183; Umdetul-kari, 18/66; Hašijetud-Dusuki, 1/143; El-Keššaf, 1/154; Mevahibul-Dželil, 1/184; Hašijetul-Budžejremi, 1/92–93; Reddul-muhtar, 1/218–219; Merkatul-mefatih, 11/94; Ruhul-meani, 8/178) Jasno se vidi da termin zekan označava mjesto gdje su sastavljene dvije donje vilice, po mišljenju svih pravnika, bez posebnog razilaženje, i niko od islamskih učenjaka, definitivno, nije riječju zekan ciljao na podvoljak ili podbradak, već bradnu kost, tj. bradu. U Muftićevom rječniku termin zekan preveden je kao brada, što se, bez dvojbe, podudara s riječima islamskih učenjaka.

U jednom od najpoznatijih riječnika arapskog jezika Lisanul-arab, navodi se: “Dvije se vilice spajaju u sredini bradne kosti (zekanu).” (Vidjeti: Lisanul-arab, 10/480)

Dakle, podbradak – mehko tkivo između dvije vilice, bez sumnje, nije sastavni dio lica i u meni dostupnim fikhskim i hadiskim knjigama nisam uspio naći da je neko od učenjaka objedinio podbradak u lice.

Šejh Albani upitan je o pokrivanju podbradka, pa je rekao: “Ono što je iza brade (zekana) ne pripada licu, a ono što je s prednje strane brade, to pripada licu. Ono što je iza brade pokriva se, a ono što je s prednje strane ne pokriva se, osim ako žena želi pokriti.” (Poslušati audio zapis: Silsiletul-huda ven-nur, br. 323, http://albanyimam.com/play.php?catsmktba=12449)

Na poznatoj internetskoj stranici islamweb.net navode se sljedeći odgovori:

إسلام ويب مركز الفتوى – إن من تعمدت كشف هذا الموضع في صلاتها سواء ابتدأت الصلاة هكذا أو كشفته في أثنائها عالمة بالحكم فصلاتها باطلة على الراجح.

“Žena koja u namazu namjerno otkrije ovaj dio (tj. podbradak), bez obzira počela namaz s otkrivenim dijelom ili ga otkrila tokom namaza, po ispravnijem mišljenju, njen je namaz pokvaren, ako poznaje ovaj propis.”

إسلام ويب – وعليه فما كان وراء هذين العظمين لا يعد من الوجه ولا يجب غسله

Prema tome, ono što se nalazi iza (tj. između) ove dvije kosti (tj. dvije donje vilice) ne smatra se licem i ne treba ga prati (prilikom abdesta).

Islamski učenjaci kažu da je riječ lice (ar. vedžh) izvedenica iz riječi muvadžehetun, što znači ono što stoji nasuprot, s čime se suočava i susreće. Ovo je jednoglasan stav učenjaka četiri pravne škole. (Vidjeti: Et-Temhid, 4/39; El-Mugni, 1/126; El-Hidaja, 1/15; El-Medžmua, 1/427) Sve čime se ne može postići suočavanje, ne smatra se licem u arapskom jeziku i na osnovu toga islamski su učenjaci izgradili propise. (Vidjeti: Ibn Mulekkin, El-Ialam, 1/331) Da li se podbradak smatra dijelom tijela koji stoji nasuprot nečega i suočava se? Nikako, podbradak je više skriveni nego istaknuti dio tijela.

Šafijski pravnici spominju da čovjek, ako je u mogućnosti, treba prilikom abdesta oprati i jedan dio glave, vrata i jedan dio ispod bradne kosti, jer se samo tako, kažu šafijski učenjaci, može upotpuniti pranje lica, kao što će šerijatski obaveznik postiti kratko (barem trenutak) nakon nastupanja noći da bude ubijeđen da je upotpunio post cijelog dana, i kao što će malo preći preko članaka i lakata prilikom pranja za abdest, da bi bio siguran da je upotpunio pranje obaveznog. (Vidjeti: El-Medžmua, 1/416; Revdatut-talibin, 1/52; El-Gurerul-behijja, 1/222; Bidajetul-muhtadž, 1/133) Vidimo da šafijski pravnici dio ispod brade, kao ni dio vrata i glave ne smatraju sastavnim dijelom lica, već traže da se opere nešto više od propisanog da bi čovjek bio siguran u pranje cijelog lica.

Slično ovome kažu hanbelijski učenjaci koji sljedećim riječima definiraju granice lice koje treba prati prilikom abdesta: “…od početka kose na glavi dok samo pređe preko donjih vilica i brade.” (Vidjeti: El-Mugni, 1/126; Šerhuz-Zerkeši, 1/183; Muntehel-iradat, 1/16; El-Insaf, 1/154; El-Keššaf, 1/153–154). Dakle, šerijatski obaveznik treba oprati barem malo više od propisanog da bi bio ubijeđen da je upotpunio propisano pranje, a ne iz razloga što je pranje toga obavezno.

Šejh Ibn Usejmin, kada je govorio o granicama lica, spomenuo je da lice prestaje na čelu, na mjestu gdje se lobanja počinje polukružno savijati (gdje počinje kosa), jer se do tog mjesta licem postiže suočavanje i susretanje s nečim, dok se dijelom tijela koje savijeno ne postiže suočavanje. (Vidjeti: Eš-Šerhul-mumtia, 1/149) Ako se suočavanje ne može postići s prednjim dijelom glave, koji je prilično isturen i vidan, kako da se postigne s podbradkom?!

Zaključak: Podbradak ne pripada licu i dužnost ga je pokriti u namazu i pred strancima. U govoru islamskih učenjaka nisam uspio naći citat koji ukazuje suprotno spomenutom, kao što nisam uspio naći da je iko od njih spomenuo podbradak u sastavu lica, a ako slučajno postoji takvo mišljenje, radi se o neprihvatljivim iznimkama, naročito ako u obzir uzmemo konsenzus koji je spomenuo imam Razi, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: dr. Safet Kuduzović

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Preveo: Sead ef. Jasavić

U djelu “Medžmu’atul-Fetava“, knjiga: Usulu-Fikh, el-Temezhub vel-Ittiba’, 20/48-55., šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., pod naslovom:

“Sažetak o tome kada u međusobnu konfrotaciju dođu dobro i zlo, ili oba zajedno tj. kada nastaju zajedno, i ne može se nikako između njih razdvojiti, već će se ili učiniti u kompletu ili ostaviti u kompletu“, kaže:

„O ovome sam već nešto slično pisao u djelu “Ka’idetul-Imareh vel-Hilafeh/Pravilo upravljanja i vladanja“, o tome da je glavna zadaća i cilj islamskog šeri’ata potpuno ostvarenje dobra, koristi i interesa, ili njihovo upotpunjenje, te potpuno anuliranje zla i šteta, ili pak njihovo umanjenje, kao i to da šeri’at daje prednost ostvarenju većeg od dva dobra, i nestanku većeg od dva zla, kao i to da se uvjek nastoji ostvarivati veći interes ispuštanjem manjeg interesa, i da će se uvjek otklanjati veća šteta činjenjem manje štete, pa kažemo:

Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.w.s., su nam propisali vadžibe i mustehabbe, mada je vadžib sam po sebi mustehabb i nešto jače, a također su nam zabranjenim učinili harame i mekruhe.

Din/vjera, je pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, i to je din i takvaluk; to je dobročinstvo i dobro djelo, i to je šeri’at i put – i ako između spomenutih termina ima izvjesnih razlika. Pohvalio je izvjesna djela tj. dobra djela, obećavši nagradu za njih, a isto tako je i pokudio određena djela tj. loša djela, i zaprijetio kaznom onima koji ih čine.

Allah dž.š., je sve navedeno povezao sa snagom/kudret, mogućnošću/istita’ah, širinom djelovanja/vus’ah, energijom/takat, pa kaže:

„Zato se Allaha bojte koliko možete!“ (el-Tegabun: 16.)

„Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih; u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu je zlo koje radi!“ (el-Bekarah: 286.)

„Neka imućan prema bogatstvu svome troši, a onaj koji je u oskudici – prema tome koliko mu je Allah dao, jer Allah, doista, nikoga ne zadužuje više nego što mu je dao!“ (el-Talak: 7.)

Dva zadnja ajeta, i ako su općenitog značenja, prvi ajet bi se odnosio na kontrolu i svođenje računa svojim dušama, što bi spadalo u nutarnja djela srca, dok se drugi ajet odnosi na obavezu udjeljivanja imetka. Allah dž.š., dalje kaže:

„Zato se ti bori na Allahovom putu, a za druge nisi obavezan; podstiči i vjernike!“ (el-Nisa’: 84.)

„Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate!“ (el-Bekarah: 185.)

„Allah želi da vam olakša!” (el-Nisa’: 28.)

„Allah ne želi da vas u nezgodnu situaciju dovodi – haredž!“ (el-Ma’ideh: 6.)

„U vjeri vam ništa teško nije propisao!” (Hadždž: 78.)

„O vjernici, brinite se o sebi!” (el-Ma’ida: 105.)

„A oko je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao!“ (el-Bekarah: 280.)

„Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj ko je u mogućnosti!“ (Alu ‘Imran: 97.)

„Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni, i oni koji ne mogu da nađu sredstva za borbu, samo ako su prema Allahu i Njegovu Poslaniku iskreni!“ (el-Tevba: 91.)

Po pitanju posta, ihrama, tahareta, namaza, džihada… postoji niz tekstova slične sadržine.

Kada su zabrane u pitanju, Allah dž.š., kaže:

„On vam je potanko objasnio šta vam je zabranio – osim kada ste u nevolji!” (el-En’am: 119.)

„A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije!“ (el-Bekarah: 173.)

„A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da utoli glad, pa, Gospodar tvoj će, zaista, oprostiti i samilostan biti!“ (el-Nahl: 115.)

„Gospodaru naš, na kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!“ (el-Bekarah: 286.)

„Nije grijeh ako pogriješite! Grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je.“ (el-Ahzab: 5.)

„Da je Allah htio, mogao vam je propisati ono što vam je teško!“ (el-Bekarah: 220.)

„Pitaju te o svetom mjesecu o ratovanju u njemu. Reci: “Ratovanje u njemu je veliki grijeh; ali je nevjerovanje u Allaha, i odvraćanje od Njegova puta, i časnih mjesta, i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih – još veći grijeh kod Allaha, a zlostavljanje je gore od ubijanja!” (Bekarah: 217.)

Kada su međusobno-suprostavljeni propisi u pitanju, Allah dž.š., kaže:

„Pitaju te o vinu i kocki. Reci: “Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta veća od koristi.” (el-Bekarah: 219.)

„Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate!“ (el-Bekarah: 216.)

„Nije vam grijeh da namaz na putovanju skratite, i kada se bojite da će vam nevjernici neko zlo nanijeti. Nevjernici su vam, doista, otvoreni neprijatelji!“ (el-Nisa’: 101.)

„Zlostavljanje je gore od ubijanja!” (Bekarah: 217.)

„Ako se budete nečega bojali, onda hodajući ili jašući; a kada budete sigurni, spominjite Allaha onako kako vas je On naučio onome što niste znali!“ (el-Bekarah: 239.)

„Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš molitvu, neka jedni s tobom molitvu obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali molitvu, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili molitvu pa neka i oni obave molitvu s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa da svi odjednom na vas navale. Ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju!“ (el-Nisa’: 102.)

„Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim – Meni će se svi vratiti. & A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji Mi se iskreno obraća; Meni ćete se vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti!“ (Lukman: 14,15.)

Kažemo: Ako je tačno to da dobra djela sadrže koristi u sebi, pa makar se radilo i o vadžibima, onda u njihovom ostavljanju leži šteta; u lošim djelima je šteta, mada u nekom pokuđenom postupku ima i dobra. Konfrotacija i suprostavljanje se može javiti između dva dobra između kojih se ne može sastaviti, tako da će se učiniti dobro koje je vrijednije, a ispustiti ono koje je manje vrijedno, a može se javiti i između dva zla – između kojih se ne može razdvojiti, tako da će se otkloniti zlo koje je veće tako što će se počiniti ono koje je manje, dok će se nekada konfrotacija i suprostavljanje javiti između dobra i zla između kojih se neće moći razdvojiti, jer činjenje izvjesnog dobrog djela iziskuje i činjenje lošeg, ili nečinjenje nekog lošeg djela povlači za sobom i nečinjenje dobrog djela – tako da će se, u tom slučaju, dati prednost onome što je korisnije – ili dobru uz činjenje zla, ili ostavljanju zla uz ispuštanje dobra, tako da će se dati prednost ostvarenju koristi dobra ili anulaciji štete zla!

Prva vrsta je poput vadžiba i mustehabba, farzi ‘ajna i farzi kifajeta poput: davanja prednosti vraćanju duga koji se potražuje nad dobrovoljnom sadakom.

Druga vrsta je poput davanja prednosti finansiranju porodice i familije nad finansiranjem džihada koji nije farzi ‘ajn, ili davanje prednosti finansiranju roditelja nad finansiranjem džihada koji nije farzi ‘ajn, kao što je rečeno u hadisu: “Koje djelo je najvrijednije? Reče: Namaz u njegovom vremenu. A potom koje? Reče: Dobročinstvo prema roditeljima. A potom koje: Borba na Allahovom dž.š., putu.” (Muttefekun ‘alejh)

Ili, davanje prednosti džihadu nad hadždžom kako se to bilježi u Kur’anu i Sunnetu – nekome je obavezan a nekome pohvaljen; ili, davanje prednosti učenju Kur’ana nad zikrom ako su na istom stepenu djelovanja u nečijem srcu i na nečijem jeziku, ili davanje prednosti namazu nad učenjem Kur’ana i zikrom ako jednako djeluje na djelo srca dok će se u suprotnom dati prednost zikru kojeg prati razmišljanje i strah nad kira’etom i učenjem Kur’ana koji ne prelazi ključnu kost nekog čovjeka; ovo je široka oblast.

Treća vrsta: je davanje prednosti, od strane žene muhadžirke, putovanju bez mahrema nego li ostati u nevjerničkoj sredini (darul-harb), kao što je to uradila Ummu Kulsum u vezi koje je Allah dž.š., objavio ajet imtihana/ispita: “O vjernici, kada vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih, a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo, pa ako se uvjerite da su vjernice onda ih ne vraćajte nevjernicima: one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni; a njima podajte ono što su potrošili. Nije vam grijeh da se njima ženite kada im vjenčane darove njihove date. U braku mnogoboške ne zadržavajte! Tražite ono što ste potrošili, a neka i oni traže ono što su potrošili! To je Allahov sud, On sudi među vama – a Allah sve zna i mudar je.” (el-Mumtehina, 10.)

Ili, davanje prednosti smaknuću osobe nad nevjerstvom, kao što Allah dž.š., kaže: “Fitna je gora od ubijanja.” (el-Bekara, 191;217.)[1] tj. od ubistva osoba koji predstavljaju iskušenje po vjeru vjernika, zbog toga što je šteta koju proizvodi nevjerstvo veće od štete ubistva čovjeka.

Ili, davanje prednosti kidanju šake lopova i bičevanju bludnika i alkoholičara nad štetom koja nastaje iz samog čina krađe, zinaluka ili alkoholiziranja, a isti je slučaj i s ostalim kaznama koje su nam naređene da ih sprovodimo. One su nam naređene za sprovoditi i ako u samoj osnovi nisu lijepe, i one nose u sebi štetu samo što se tom štetom otklanja šteta koja je mnogo veća od nje a to je kriminal koji je veliko zlo, i to se zlo ne može otkloniti izuzev uz činjenje manjega zla.

Isti je slučaj i sa pitanjima džihada – rata i borbi. I ako je ubojstvo žena i djece i ostalih zabranjeno i haram – kad god se ukaže potreba za tim ono će se sprovesti i ubojstvo će i njih obuhvatiti poput korišćenja katapulta ili napada noću – što je sve dozvoljeno shodno sunnetu Poslanika s.a.w.s., kada je opsjedao grad Ta’if i kada ih je gađao katapultima, ili kada je u pitanju napad stanovnika nekog mjesta koji su idolopoklonici; sve je ovo otklanjanje štete fitneta i nevjerstva pa makar moralo doći do ubojstva onih koji se inače ne smiju ubijati!

Istog je statusa i mes’ela “teterrusa” – živog štita kojeg nevjernici stavljaju ispred sebe u ratu a sastavljenog od muslimana, koju spominju islamski pravnici u svojim djelima; džihad je odagnavanje štete nevjerstva i u džihadu znaju nastajati štete koje su manje od štete nevjerstva, tako da su islamski pravnici složni na toma da ako se ne može odagnati šteta od muslimana osim na način da se neki dio njih pobije tj. oni koji su stavljeni kao živi štit – takav postupak je dozvoljen, a ako se očekujuća šteta neće umanjiti tim činom, samo što ako će čišćenje živog štita biti podrška borbama i džihadu onda islamski pravnici imaju dva stava po tom pitanju. Oni koji dozvoljavaju to kažu: Ubiće se zbog šireg interesa džihada tako da će se ubijeni muslimanski borci smatrati šehidima; istog je slučaja i sprovedba kazni nad kriminalcima i borba protivu drumskih razbojnika ili ustanika itd.. U ovo će spadati i dozvola ženidbe robinje ako postoji bojazan od zapadanja u zinaluk – i ovo je široka oblast.

Četvrta vrsta je poput jela mrcine u nuždi; jelo je obavezno dobro djelo i ne može se sprovesti izuzev uz činjenje ovog lošeg djela, a interes jela je veći i jači (od štete mrcine). Suprotno ovome je loš lijek – njegova šteta je veća od njegove koristi u liječenju, a pogotovo ako postoji drugi lijek koji ga može zamijeniti. Dobročinstvo je ne oslanjati se na takve lijekove, a istog je statusa i pijenje alkohola ‘radi lijeka’.

Nakon svega navedenog da se razumjeti to da će se loše djelo u dvije situacije sprovoditi u praksu radi otklanjanja onoga što je mnogo gore od tog lošeg djela izuzev ako se to veće zlo ne može otkloniti na neki drugi način, i postizaće se ono što je korisnije od njegovog ostavljanja ako se to ne može ostvariti na neki drugi način. Isti je slučaj i sa dobrim djelom; u dvjema situacijama se dobro djelo neće raditi i to onda ako će se činjenjem izvjesnog dobrog djela ispustiti dobro koje je mnogo veće od njega ili ako će neko dobro djelo izazvati loše djelo čija će šteta biti mnogo veća od koristi dotičnog dobrog djela. Ovo je sve što se tiče vjerskog vaganja prioriteta!

Što se tiče obaranja i ispuštanja vadžiba/obaveze – zbog štete koju može nanijeti nekome na dunjaluku, kao i dozvola harama – zbog koristi koju može donijeti nekome na dunjaluku poput ispuštanja obaveze posta zbog koristi putovanja, ili ispuštanje ihramskih zabrana ili ruknova namaza zbog neke bolesti – ovo je posebna oblast koja spada u domen širine vjere i uklanjanja neugodnosti s njenog puta u vezi čega ima razlika između samih šeri’ata/zakonodavstava, za razliku od prvog spleta pitanja u vezi kojeg nema razilaženja između šeri’ata/zakonodavstava, i ako će doći do razilaženja u parcijalnim pitanjima. Sve ovo zdravi razum prihvata i potvrđuje, kao što je rečeno:

Nije pametan ona osoba koja

zna šta je dobro a šta je zlo!

Pametna je ona osoba koja zna

šta je bolje od dva dobra,

i šta je gore od dva zla!

Ili:

Pametna je ona osoba koja, kada je dvije

bolesti spopadnu, liječi onu koja joj je teža!

Ovakav način postupanja je prisutan i u ostalim oblastima života; ljekar je u potrebi za lijekom koji će ojačati pacijenta i otkloniti mu bolest i štetu pa će vagati da li da prilikom dobijanja snage izostavi to radi slabljenja bolesti ili da ga sprovede pri slabljenju snage pacijenta jer je ostaviti pacijenta snažnim i manje bolesnim preče nego li otkloniti oboje.

Nestanak snage iziskuje slabljenje, pa se stoga u razumu ljudi ustalilo pravilo da je u sušnim periodima padanje kiše milost – iako će se nečim, od onoga što zbog nje raste, ljudi koristiti radi činjenja zuluma, ali suša je mnogo štetnija po ljude (nego li prethodno spomenuti zulum, op.prev.)!

Isto tako, ljudi daju prednost postojanju nasilne vlasti nad anarhijom i bezvlašćem, što su i riječi pametnih mudraca:

“Šesdeset godina nepravedne vlasti

su bolje od jedne noći bezvlašća!”

Vlastima će se zamjerati na neprijateljstvu i zlu kojeg čini, i na neispunjavanju tuđih prava – onda kada se to bude u stanju učiniti, ali, ono što želim reći ovdje je slijedeće:

Ako osoba koja je preuzela opštu vlast ili neki od njenih ogranaka poput: uprave/imaret, vlasti/vilajet, sudstva/kada’, i tome slično – ako ne bude mogao izvršavati sve svoje obaveze (vadžibe), i ne bude mogao izbjeći sva zabranjena djela (harame), što ima u namjeri činiti, dok drugi ljudi namjerno to čine, a u stanju su to ispraviti – takvoj osobi je dozvoljeno da na sebe preuzme određenu vlast/vilajet, a možda će mu takav postupak biti i obaveza, jer, ako je vlast/vilajet, jedna od obaveza čiji se plod mora ubirati, poput borbe protivu neprijatelja, dijeljenja ratnog plijena, izvršavanja kazni, osiguravanja i bezbjednosti puteva – njeno izvršavanje će tada biti obavezno (vadžib).

Ako će sve to iziskivati zapošljavanje nekih ljudi koji to ne zaslužuju, ili uzimanje imetka od ljudi koji nije dozvoljen, ili davanje imetka nekome ko ga ne zaslužuje – jer se to ne može izbjeći – sve navedeno će spadati u opšte šeri’atsko pravilo koje glasi: “sve ono bez čega ne može doći do ispunjenja vadžiba ili mustehabba – to je vadžib ili mustehabb!” Nešto će biti vadžib ili mustehabb onda ako će šteta koja proizilazi iz njega biti manja od koristi koja proizilazi iz tog vadžiba ili mustehabba.

Čak, i ako bi sama vlast i uprava/vilajet, bio neobavezan, a u sebi sadrži zulum i nasilje, jer osoba koja ga praktikuje sprovodi nasilje i zulum sve dok tu vlast ne preuzme osoba koja za cilj ima umanjenje postojećeg nasilja, ili otklanjanje njegovog većeg dijela tako što će činiti nasilje koje je blaže ili slabije – takvo postupanje će biti dobro djelo (hasene), uz takav nijjet, i njegovo činjenje loših djela – koje čini s namjerom otklanjanja onoga što je gore i opasnije – će se smatrati dobrim djelom!

Ovo je oblast koja će se razlikovati shodno ljudskim namjerama/nijjetima, i ciljevima/mekasid, npr.: osoba koja je zulumćar i koja je na vlasti, i traži od druge osobe određenu svotu imetka, primoravajući ga na to, i u međuvremenu se neki čovjek založi da potlačenoj osobi olakša nasilje, svojevoljno uzimajući od njega određeni imetak, davajući ga nasilniku, kako prvi ne bi više nasilje činio nad ovim – ako bude u stanju to učiniti biće dobročinitelj, a ako se založi da tlačitelju pomogne biće griješnik!

U većini slučajeva, u ovim pitanjima je posrijedi pokvaren nijjet i pokvaren postupak. Što se tiče nijjeta on će biti kvaran onda kada je u pitanju želja za vlašću i imetkom, a što se tiče djela ona će biti kvarna zbog činjenja harama i nečinjenja vadžiba – ali ne zbog njihove međusobne konfrotacije i suprostavljenosti, niti zbog činjenja onoga što je vrijednije i bolje.

Uprava/vilajet, i ako je sama po sebi dozvoljena/dža’iz, lijepa/mustehabb, ili obavezna/vadžib, za nekog čovjeka će biti obaveznija ili ljepša u odnosu na drugog čovjeka, pa će se u takvoj situaciji dati prednost većem od dva dobra, što će nekada biti obavezno, a nekada lijepo!

U ovu oblast će spadati i Jusufovo a.s., preuzimanje na sebe obaveze “upravljanja riznicama” zemlje vladara Egipta; čak je u pitanju i zahtjev kojeg je Jusuf a.s., uputio kralju Egipta da ga na takvo mjesto postavi – mada su i kralj i njegov narod bili nevjernici – kafiri!

Allah dž.š., kaže: “Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je on donio. Kada je on umro, rekli ste: Allah više neće poslije njega poslati poslanika! Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja!” (Gafir: 34.)

Allah dž.š., kaže: “O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni? & Oni kojima se vi, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli – vi i preci vaši – Allah o njima nikakav dokaz nije objavio…” (Jusuf: 39-40.)

Poznato je i to da su staro-egipćani, pored svog kufra i nevjerstva, imali i ustaljen običaj i zakon poreza i ubiranja imetka, kao i njegovog dijeljenja i trošenja na kraljevu svitu, kraljevu porodicu, kraljevu vojsku, kao i na kraljeve podanike, i taj zakon prihoda i rashoda imetka nije bio uspostavljen po sunnetu poslanika a.s., i njihovoj pravdi. Jusuf a.s., nije bio u stanju činiti sve što je htio tj. sve ono za što je smatrao da je od Allahove dž.š., vjere, jer mu se narod ne bi odazvao u tome. Jusuf a.s., je sprovodio pravdu i dobročinstvo onoliko koliko je mogao i svojom vlašću je uspio počastiti vjernike iz njegove porodice, što ne bi bio u stanju uspijeti da nije bio tamo gdje je bio. Sve navedeno spada u sklop i značenje Allahovih dž.š., riječi: “Allaha se bojte onoliko koliko možete!” (el-Tegabun: 16.)

Kada se međusobno suprostave dva vadžiba, i nije moguće napraviti spoj između njih – pa čovjek tada ukaže prednost jačem od ta dva vadžiba, ovaj drugi se, u ovakvoj situaciji, neće smatrati vadžibom, i osoba koja ga ne izvrši zbog toga što je izvršavala vadžib koji je bio preči od ovoga, se, u suštini stvari, neće smatrati ostavljačem vadžiba! Isti je slučaj i onda kada se međusobno suprostave dva harama, kada nije moguće izbjeći haram koji je veći, a da se ne počini onaj koji je manji – činjenje manjeg harama, u ovakvom slučaju, se, u suštini stvari, neće smatrati činjenjem harama; i ako će se ono prvo nazivati ostavljanjem vadžiba, i ovo drugo činjenjem harama – takvo što neće škoditi!

U ovom slučaju, reći će se slijedeće: Ostavio je vadžib/obavezu, iz opravdanog razloga, ili: počinio je haram radi:

– koristi koja je bila veća od njegove štete, ili

– radi nužde, ili

– radi otklanjanja onoga što je haramnije od njega!

Osoba koja prespava namaz ili ga zaboravi klanjati – on će ga naklanjati u drugom vremenu. Poslanik s.a.w.s., je rekao: “Ko prespava namaz ili ga zaboravi – neka ga klanja onda kada ga se sjeti; to je njegovo vrijeme, i nema drugog otkupa za njega!” (Sunen Nesa’i, Darimi)

Oblast međusobne suprostavljenosti i konfrotacije propisa je veoma široko polje, pogotovo u vremenu i prostoru u kojem je došlo do iščezavanja poslaničkih tragova i poslaničkog hilafeta. Ovakva pitanja se često javljaju u ovakvim kriznim situacijama, i što je slabljenje vjere veće dolazi do većeg javljanja ovih pitanja!

Ovo također zna biti fitna i iskušenje po islamski ummet, jer kada se dobro pomiješa sa zlom dolazi se do zabune. Neki ljudi – vidjeći samo dobro – daju mu prednost, pa makar u sebi nosio i ogromne greške; dok neki ljudi – vidjeći samo zlo – daju prednost njegovom nečinjenju pa makar u sebi nosio ogromno dobro.

Oni koji su umjereni (mutevessitun) – oni koji uvjek gledaju i u dobro i u zlo, nekada im se, ili većini njih, ne može baš ukazati količina određene korist ili određene šteta, ili pak uvide u čemu je korist ili u čemu je šteta, ali ne mogu naći osobu koja bi ih pomogla u činjenju tog dobra ili ostavljanju tog zla – jer su se strasti pomiiješale sa mišljenjima, na što se i misli ovim hadisom:

“Allah dž.š., voli oštro oko onda kada se dođe do pojave sumnji/šubuhat, i voli razborit um onda kada se dođe do pojave pohota i strasti/šehevat!” (el-Hiljeh, 6/199., Ebu Nu’ajm)

Na ‘alimu-učenoj osobi je obaveza da dobro i duboko razmišlja o ovim pitanjima tako da će obaveza u nekim pitanjima biti opraštanje po pitanju naredbi ili zabrana a ne totalno ohalaljivanje ili obaranje poput toga da se tražeći pokornost traži i činjenje nekog grijeha čija je šteta mnogo veća od koristi te naredbe pa će se izostaviti takva naredba kako se ne bi činio izvjestan grijeh; ili, prijavljivanje nekog kriminalca vlastima koji su nepravedni i zulumćari koji će mu veliko nasilje i nepravdu učiniti prilikom kažnjavanja – što je enormno veća šteta u odnosu na onu koju je sam počinio; ili, ako u zabranjivanju nekih loših djela stoji i ostavljanje nekih dobrih djela koja su mnogo korisnija od ostavljanja tih loših djela – pa će se prešutjeti zabranjivanje toga iz bojazni da takvo postupanje ne poluči ostavljanjem onoga što je naredio Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.w.s., što je mnogo veće i vrijednije od ostavljanja samog lošeg djela!

‘Alim će nekada nešto naređivati, nekada će nešto zabranjivati, nekada nešto dozvoljavati, a nekada će prećutati određenu naredbu ili zabranu ili dozvoljenost nečega; nekada će narediti 100%-tno dobro, a nekada dobro koje prevaguje 50%, i nekada će 100%-tno zabranjivati zlo, a nekada zlo koje prevaguje 50%.

Kada se naiđe na sukob interesa i međusobnu konfrotaciju propisa (el-te’arud), daće se prednost onome što je preče i prioritetnije – kao što je to malo prije pojašnjeno – onoliko koliko se bude moglo!

Ako se osoba kojoj se nešto naređuje ili zabranjuje ne pridržava onoga što je moguće ili zbog neznanja/džehla, ili zbog nasilja/zulma, i nije se u stanju odmah otkloniti njegovo neznanje ili nasilje – možda je, u tom slučaju, bolje ustegnuti se od naređivanja mu ili zabranjivanja, kao što se zna reći da se na neka pitanja odgovara ćutnjom, kao što je Zakonodavac, na početku objave islamskog šeri’ata, prećutao određene obaveze ili naredbe, sve dok se islam nije uzdigao i jakim postao!

Isto tako će i učenjak (‘alim), odgoditi dostavu propisa, ili pojašnjenje istih (te’hirul-bejani vel-belag), zbog nekih opravdanih razloga i to do odgovarajućeg vremena, kao što je Allah dž.š., odgodio objavu određenih ajeta i pojašnjenje određenih propisa, sve do momenta dok se sam Poslanik a.s., nije našao u odgovarajućoj poziciji za potpunu predaju njima. Allah dž.š., kaže: “Mi nijedan narod nismo kaznili – sve dok im poslanika nismo poslali!“ (el-Isra’: 15)

Dokaz protivu ljudi počiva na dvjema stvarima:

1. Mogućnost poznavanja onoga što je Allah objavio.

2. Mogućnost rada i postupanja po tom znanju.

Što se tiče osobe onemogućene od znanja poput luđaka, ili osobe koja je onemogućena od rada po tom znanju – njima se neće naređivati, niti zabranjivati!

Ako se ne bude poznavao dio vjere, ili se ne bude bilo u stanju nešto od vjere izvršavati – na tako nešto će imati pravo osoba koja ne zna, ili osoba koja ne može sprovoditi u potpunosti vjeru, i ona je poput osobe koja nije bila u stanju saznati za cijelu vjeru, ili nije bila u stanju raditi po njoj, poput lude osobe na primjer. Ovakve situacije se obično događaju u periodu “feterata”.[2] Ako se u takvim periodima (mjesto/vrijeme), nađu učenjaci, ili emiri ili oboje, moraće raditi na bejanu i pojašnjavanju onoga s čime je došao Poslanik s.a.w.s., dio po dio, onako kako je to radio sam Poslanik s.a.w.s., onda kada je bio poslan – malo po malo! Poznato je da Poslanik s.a.w.s., nije govorio ljudima izuzev ono što se moglo znati i po njemu odmah raditi, a šeri’at nije odjednom dostavljen ljudima (već parcijalno, op.prev.), kao što se kaže: “Ako želiš da te drugi slušaju – onda im naređuj onoliko koliko mogu podnijeti!”

Osoba koja Allahovu dž.š., vjeru reformiše, kao i ona koja nastoji Poslanikov s.a.w.s., sunnet oživjeti – neće govoriti ljudima izuzev ono što se može znati i po njemu postupati, isto kao što se osoba koja primi islam ne može istog trenutka cijelom šeri’atu podučiti, ili pak od nje tražiti da svaku naredbu odmah izvrši!?

Ista je situacija i sa pokajnikom od grijeha, ili učenikom, ili onim koji uputu traži – ne može se, u startu, od njega tražiti cijela vjera, ili da mu se svo znanje najednom izrecituje – jer on ne može podnijeti takvo što, a sve što se ne može podnijeti – neće biti obavezno, a sve što nije obavezno – alim i emir nemaju pravo u startu to od drugih zahtijevati, već će izbjegavati naredbe ili zabrane koje se ne mogu znati ili izvršavati – sve do momenta kada se bude u stanju suprotno činiti, isto kao što je Poslanik s.a.w.s., odgađao neke propise i stvari sve do momenta kada im je došlo vrijeme.

Ovo se neće smatrati potvrdom harama, ili izbjegavanjem izvršavanja naredbi, jer vrlo dobro znamo da su obaveznost ili zabranjenost nečega uslovljeni znanjem i mogućnošću učinka – ali u našem slučaju je došlo do neispunjenja jednog od ova dva šarta/uslova, zato dobro promisli o navedenom pravilu, veoma je korisno!

Sada tek možemo razumjeti spadanje obaveze izvršenja velikog broja propisa, pa makar bili u pitanju vadžibi ili harami – zato što se nije bilo u mogućnosti vjera dostaviti (el-belag) – čime se dolazi do uspostave Božijeg dokaza po pitanju obaveznosti ili zabrane nečega! Nemogućnost – obara svaku naredbu ili zabranu, pa makar se radilo o obaveznosti u samoj osnovi, a Allah najbolje zna!

U navedena idžtihadska teorijsko-praktična pitanja spada i to da kada neki ‘alim/učenjak ili emir/vojskovođa nešto kaže ili uradi na osnovu svoga idžtihada ili taklida – ako drugi ‘alim ili emir takvo što ne smatra ispravnim – on takvo što neće naređivati ili takav će naređivati ono što on smatra da je interes i korist, ali ga neće i zabranjivati jer nema prava da brani drugome da slijedi njegov idžtihad, niti ima prava da drugoga obavezuje da ga slijedi. Ova pitanja su u njegovom slučaju oproštena, niti će ih naređivati niti će ih zabranjivati. Ona spadaju u domen dozvoljenog i oproštenog; ovo je veoma široka oblast, pa je uzmi u obzir i dobro o njoj razmišljaj.

_________________________

[1] Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Fitna je gora od ubistva!“ – Allah dž.š., ovim ajetom, kaže: “Ono što je vama mrsko i što ste zamjerili muslimanima – i pored toga što je u pitanju težak čin – ono je ništa u odnosu na vaš kufr i nevjerstvo u Allaha dž.š., i odvraćanje i odbijanje ljudi od Allahovog puta i od Allahove kuće, uz progonstvo muslimana iz Mekke – a prave su mekkelije, i uz širk i idolopoklonstvo na kojem ste, kao i fitna i zlostavljanje koje ste vršili; sve je to mnogo teže i gore kod Allaha dž.š., od borbe koju vjernici vode u svetom mjesecu. Većina selefa je riječ „fitnu“, spomenutu u ovom ajetu, prokomentarisala sa značenjem širka i idolopoklonstva (mušrika, op.prev.).” (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 3/150.)

[2] Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Pokornost Poslaniku a.s., je moguća samo uz poznavanje onoga s čime je on došao, kao i uz mogućnost rada i postupanja po tom znanju. Ako dođe do slabljenja znanja, ili se zapadne u stanje nemoći/’adžz – taj period se naziva “fetrom”, i postaje vremenom da’aveta i nubuvveta. Dobro obrati pažnju na ovo, jer je veoma korisno, a Allah najbolje zna!” Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 19/71..

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/