Priredio: dr. Hakija Kanurić

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Poslanika milosti Muhammeda, njegovu časnu porodicu, vrle ashabe i sve njegove sljedbenike.

Med je čovjeku hrana, poslastica i lijek. U suri koja nosi naziv Pčela, Svevišnji Allah u kontekstu govora o blagodatima kojima je obdario čovjeka spominje i med: “Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: ‘Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!’ Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima.” (En-Nahl, 68–69)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio je med. Aiša, radijallahu anha, kazuje kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, boravio kod Zejnebe i kod nje jeo med… (Buhari)

Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, med je preporučivao kao lijek: “Ako u nečem od vaših lijekova ima koristi, onda je to u gutljaju meda, ili u hidžami (puštanju krvi kupicom), ili u paljenju vatrom (kauterizaciji), a ja ne volim liječenje vatrom.” (Buhari)

Islamski pravnici spominju med u poglavlju o zekatu, gdje iznose opsežne debate i oprečne stavove u pogledu toga da li je zekat na med obavezan ili ne. U narednim redovima slijedi prikaz tih mišljenja, njihovih argumenata i odabrano mišljenje.

Mišljenja učenjaka o zekatu na med

Prvo mišljenje:

Zekat na med je obavezan. Ovo se mišljenje prenosi od nekih ashaba, poput Omera b. Hattaba i Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhuma. Od učenjaka iz prvih generacija ovo mišljenje zastupali su: Ishak, Evzai, Zuhri, a prema nekim predajama i Omer b. Abdulaziz. Ovo je stav Ebu Hanife i dvojice njegovih učenika Ebu Jusufa i Muhammeda, zatim imama Šafije u starom mezhebu i većine učenjaka hanbelijskog mezheba. Imam Tirmizi kaže: “Ovo mišljenje prihvata većina učenjaka.” Hanefijski učenjaci obavezu davanja zekata na med uvjetuju time da pčelinja paša bude zemlja na čiji se rod daje zekat (tzv. ušrijje), a ako se radi o zemlji harača, na koju se plaća posebna vrsta dadžbine, zekat nije obavezan. Ostali učenjaci ne prave razliku između ove dvije vrste zemlje. (Kasani, Džamiut-Tirmizi, Ajni, Bedaius-sanai, Nevevi, El-Binaja, El-Medžmu, Ibn Kudama, El-Mugni)

Drugo mišljenje:

Zekat na med nije obavezan. Ovo mišljenje prenosi se od Alije b. Ebu Taliba, radijallahu anhu, a zastupali su ga Ibn Ebu Lejla, Sevri, Hasan b. Salih, a prenosi se i kao odabrano mišljenje Omera b. Abdulaziza. Ovo je stav imama Malika, Šafije u novom mezhebu, Ibn Munzira, nekih učenjaka hanbelijskog mezheba kao i zahirija. (Ibn Abdulber, El-Istizkar, Nevevi, El-Medžmu, Ibn Kudama, El-Mugni, Ibn Kajjim, Zadul-mead)

Argumenti prvog mišljenja i opaske na njih

Zastupnici ovog mišljenja dokazuju svoj stav Kur’anom, sunnetom i analogijom. Što se Kur’ana tiče, spomenuli su ajet: “Uzmi od imovine njihove zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš…” (Et-Tevba, 103). Ovaj ajet svojim općim značenjem odnosi se na svaku imovinu pa tako i na med, što znači da je na med obavezno dati zekat. (Džessas, Ahkamul-Kur’an) Također se pozivaju na općenitost drugih ajeta u kojima se propisuje zekat i naređuje milostinja, poput ajeta: “O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stječete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo…” (El-Bekara, 267)

Na ovaj dokaz zastupnici suprotnog mišljenja odgovaraju time da su ovi i njima slični ajeti specificirani i da se ne radi po njihovom općem značenju. Razlog za to jeste da postoje brojne vrste imovine na koju se ne daje zekat, poput povrća, svježeg voća, peradi, prijevoznih sredstava i nekretnina koje nisu trgovačka roba. Dakle, zekat nije obavezan na svaku imovinu, nego samo na određene vrste imovine, a med nije uvršten u imovinu na koju je obaveza davati zekat jer ne postoji vjerodostojna i eksplicitna predaja koja bi ga uvrstila u tu kategoriju. (Ibn Arabi, Ahkamul-Kur’ani)

Što se hadiske argumentacije tiče, zastupnici prvog mišljenja navode niz predaja od kojih su najistaknutije sljedeće:

● Ebu Sejjara el-Mutei, radijallahu anhu, rekao je: “Allahov Poslaniče, ja imam pčele, pa trebam li davati zekat na med?” “Daj jednu desetinu od meda koji ti one proizvode!”, naredi mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. “Hoćeš li staviti pod zaštitu moje pčelinjake?”, upita Ebu Sejjara. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pristao je da to učini. (Abdurrezzak, Ibn Ebu Šejba, Ibn Madža i Bejheki, El-Kubra. Nakon što je naveo ovu predaju, Bejheki kaže: “Ovo je najvjerodostojnije što je preneseno o obaveznosti izdvajanja desetine na med, a u nizu prenosilaca je prekid.” Šejh Albani ovaj je hadis ocijenio dobrim. Vidjeti: Sunenu Ibni Madža sa njegovom valorizacijom. Kasnije dolazi govor drugih učenjaka o ocjeni ovog hadisa) Ovaj hadis ukazuje na obavezu davanja zekata na med, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se izdvoji jedna desetina, a imperativna forma ukazuje na obligatnost propisa.

● Amr b. Šuajb prenosi od svoga oca, a on od svoga djeda i kaže: “Hilal, stanovnik plemena Benu Mut’an, došao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, noseći desetinu pčelinjeg proizvoda koji je prikupio (u dolini Seleba), a tražio je od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da mu učini zaštićenom dolinu Seleba (kako bi u njoj skupljao med.) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaštitio mu je tu dolinu. Kada je za halifu izabran Omer, Sufjan b. Vehb pisao je Omeru pitajući ga o tome, pa mu je Omer napisao: ‘Ako ti bude davao desetinu od pčelinjeg proizvoda, koju je davao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, neka i dalje dolina Selebe bude za njega zaštićena, a ako ne bude davao zekat – pčele lete na cvijet, a med jede ko hoće.’” (Ebu Davud, Ibn Abdulberr, El-Istizkar, ocijenio je hadis dobrim, a također i šejh Albani u Sahihu Ebi Davud)

● Amr b. Šuajb prenosi od svoga oca, a on od svoga djeda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, od meda uzimao desetinu. (Ibn Madža, šejh Albani o ovom hadisu kaže da je hasen sahih. Međutim, mnogi hadiski autoriteti ovaj su hadis ocijenili slabim, jer prenosilac od Amra b. Šuajba je Usama b. Zejd b. Eslem, a on je slab. Ibn Mein je rekao: “Trojica Zejdovih sinova nisu ništa.” Tirmizi je kazao: “Među djecom Zejda b. Esleme nema pouzdanih.” Vidjeti: Ibn Kajjim, Zadul-mead)

● Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o medu rekao: “Na svakih deset mješina daje se jedna.” (Tirmizi, Šejh Albani, Sahihul-džamis-sagir ve zijadatih, hadis je ocijenio vjerodostojnim. Međutim, po ocjeni mnogih učenjaka hadis je slab. U nizu prenosilaca ovog hadisa je ravija po imenu Sadaka b. Abdullah b. Musa b. Jesar, a to je prenosilac kojeg su slabim ocijenili imam Ahmed, Jahja b. Mein i drugi. Nesai je rekao: “Sadaka b. Abdullah nije ništa, a ovaj hadis je munker.” Vidjeti: Ibn Kajjim, Zadul-mead. Tirmizi o ovom hadisu kaže: “Lanac prenosilaca hadisa Ibn Omera je diskutabilan, a u ovom poglavlju – zekat na med, ništa veliko nije vjerodostojno preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a većina učenjaka postupa u skladu sa ovim hadisom i to je stav Ahmeda i Ishaka. Neki učenjaci su kazali: “Na med se ništa ne daje. Sadaka b. Abdullah, ravija u ovom senedu, nema dobro pamćenje…” Džamiut-Tirmizi)

● Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je dopis stanovnicima Jemena: “…da se od meda uzme jedna desetina.’” (Bejheki, El-Kubra. Među prenosiocima ovog hadisa je Abdullah b. Muharrer, a to je slab ravija koji je ostavljen. Ibn Hazm, El-Bedrul-munir, o njemu kaže: “On je lošiji od svakog lošeg kojeg su konsenzusom ostavili.”)

U nekima od spomenutih hadisa navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio desetinu pčelinjeg proizvoda, tj. meda, čime je svojim postupkom potvrdio utemeljenost davanja zekata na med, a u drugim hadisima to je jasno naredio.

Komentar hadiske argumentacije

Što se tiče prvog hadisa koji prenosi od Ebu Sejjara el-Mutei, radijallahu anhu, predaja nije vjerodostojna i prema tome kao argument nije validna. Imam Tirmizi kaže da je o ovom hadisu pitao imama Buhariju i da je on rekao da je mursel i da prenosilac Sulejman b. Musa nije susreo nikog od ashaba, tj. nije mogao čuti ovaj hadis od Ebu Sejjare. Tirmizi također prenosi da je Buhari kazao: “O zekatu na med ne bilježi se nijedna vjerodostojna predaja.” (Tirmizi, El-’Ilelul-kebir)

Hadis Hilala, radijallahu anhu, dobrim je ocijenio Ibn Abdulberr, a od savremenih učenjaka šejh Albani, međutim, upitno je koliko ova predaja ukazuje na obaveznost zekata na med. U predaji se govori o davanju jedne desetine u vidu kompenzacije za zaštitu zemljišta i njegovu ekskluzivnu upotrebu od strane davaoca. Komentarišući ova dva hadisa, imam Ševkani kaže: “Znaj da hadis Ebu Sejjare i hadis Hilala – ukoliko se ne radi o istoj osobi – ne upućuju na obaveznost davanja zekata na med, jer su i jedan i drugi dobrovoljno dali zekat na med, a zauzvrat im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaštitio doline u kojima su bili njihovi pčelinjaci. Omer, radijallahu anhu, shvatio je smisao zbog kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio da ovo zemljište učini zaštićenim i, povodeći se za tim, on je isto postupio. Da je zekat na med obavezan, on im ne bi dao slobodu izbora – ako žele zaštitu, trebaju dati zekat – nego bi od njih uzeo zekat u svakom slučaju. Ostali hadisi u ovom poglavlju nisu na tom stepenu da se mogu uzeti kao dokaz.” (Ševkani, Nejlul-evtar) Ovdje, Ševkani, rahimehullah, daje odgovor i na ostale predaje kojima se dokazuje obaveza zekata na med, kazavši da nisu na stepenu da bi se mogle uzeti kao dokaz. To se odnosi i na ovdje spomenute predaje s obzirom na to da, prema ocjeni mnogih hadiskih autoriteta, nisu vjerodostojne.

Racionalni dokaz

Med po mnogo čemu nalikuje žitaricama i plodovima na koje se daje zekat, s obzirom na to da se dobiva iz nektara koji pčele skupljaju sa cvjetova, mjeri se zapreminskim mjerama, prirodno se skladišti i čuva, pa je stoga zekat na med obavezan kao i zekat na žitarice i plodove. (Ibn Kajjim, Zadul-mead) Cvjetovi formiraju plodove na koje se daje zekat, pa je nužno da se i na med čija osnovna sirovina dolazi iz cvjetova također daje zekat. (Ajni, El-Binaja)

Oponenti odbacuju ovaj dokaz i ne prihvataju ovakvu analogiju, s obzirom na to da između meda i usjeva i plodova na koje se daje zekat postoje bitne razlike, a jedna od njih jeste i da med ne spada u živežne i osnovne namirnice poput usjeva i plodova na koje se daje zekat. Isto tako, postoje mnoge biljne kulture na koje se ne daje zekat, poput povrća i svježeg voća, tako da pridružiti med plodovima na koje se daje zekat nije prioritetnije od pridruživanja plodovima na koje se ne daje zekat.

Argumenti drugog mišljenja i opaske na njih

● Prenosi se od Ebu Musa i Muaza, radijallahu anhuma, da im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslavši ih u Jemen da svijet poučavaju vjeri rekao: “Ne uzimajte zekat osim na ovo četvero: ječam, pšenicu, grožđice i datule.” (Hakim, Darekutni i Bejheki, El-Kubra. Predaja je slaba u ovoj formi, međutim, postoje predaje koje je pojačavaju, a jedan od njih jeste predaja Musaa b. Talhe u kojoj se navodi da je rekao: “Kod nas se nalazi dopis Muaza, radijallahu anhu, od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem se navodi da je uzeo zekat na pšenicu, ječam, grožđice i datule.” Bilježi Ahmed, a Šuajb Arnaut o ovoj predaji kaže: “Ispravnog je seneda, iako Musa nije susreo Muaza, međutim, on prenosi iz njegovog dopisa, a to je dopis koji je prihvaćen kod učenjaka.” Musned imama Ahmeda. Vidjeti: Ševkani, Nejlul-Evtar) Ova predaja ukazuje na to da se zekat uzima samo na ove četiri kulture, a med nije spomenut iako je Jemen zemlja bogata medom. Dokazu se oponira time da spominjanje ove četiri vrste ne negira obaveznost zekata na drugu imovinu, ako na to ukazuje validan argument.

● Predaja od Muaza b. Džebela, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je donio zekat na međuiznos krava (tj. zekat na krave između dva prijelazna broja. Naprimjer, kada vlasnik krava ima 35 grla, pet grla je između dva broja na koje je iznos zekata određen, a to je 30 i 40, jer na trideset krava daje se june koje je napunilo godinu i ušlo u drugu, a na 40 grla daje se june koje je napunilo dvije godine) i med, te je rekao: “O ovim dvjema stvarima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ništa mi nije naredio.“ (Ahmed, Ebu Davud, El-Merasil, i Bejheki, El-Kubra. Šuajb Arnaut o ovom hadisu kaže: “Njegovi prenosioci su pouzdani, to su prenosioci Buharije i Muslima, osim što Tavus nije susreo Muaza.” Ibn Hadžer je rekao: “U ovom hadisu postoji prekid između Tavusa i Muaza, međutim, Bejheki kaže da je hadis jak, jer je Tavus poznavao sve što se vezuje za Muaza.” Et-Telhisul-habir) Ova predaja potvrđuje prethodnu: da na med zekat nije obavezan. Ovom argumentu oponira se time da je predaja slaba, obzirom na to da postoji prekid između dvojice prenosilaca, a ako se i prihvati kao validna, može se odnositi na med koji nije dosezao nisab, tj. najmanju vrijednost na koju se daje zekat.

● Vjerski obveznici oslobođeni su svih dužnosti sve dok se ne potvrdi suprotno, na osnovu šerijatskog argumenta, poput vjerodostojnog hadisa koji jasno ukazuje na ciljani propis i konsenzusa, a takvo nešto u slučaju zekata na med ne postoji. Ranije smo spomenuli riječi imama Buharije da u pogledu zekata na med ništa vjerodostojno nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. (Tirmizi, El-’Ilelul-kebir) Tirmizi je rekao: “U ovom poglavlju ništa vjerodostojno nije preneseno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.” (Džamiut-Tirmizi) Ibn Munzir kaže: “O obaveznosti zekata na med nema vjerodostojne predaje od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti je u pogledu tog pitanja ostvaren konsenzus, tako da zekat na med nije obavezan.” (Ibn Kudama, El-Mugni, Ibn Kajjim, Zadul-mead) Ovom dokazu može se oponirati time da postoje predaje koje, iako su pojedinačno slabe, jedna drugu jačaju, što ukazuje da u pogledu tog pitanja postoji osnova.

● Med je tekućina koja izlazi iz životinje i po tome nalikuje mlijeku, a na mlijeko se ne daje zekat, prema konsenzusu učenjaka. (Ibn Kudame, El-Mugni) Ovom dokazu odgovara se odbacivanjem ovakve analogije zbog razlike između meda i mlijeka. Razlika se ogleda u tome da se mlijeko dobiva mužom stoke na koju se daje zekat, dok med proizvodi pčela na koju se ne daje zekat. (Ibn Arabi, Ahkamul-Kur’an)

Treće mišljenje

U pogledu ovog pitanja postoji i treći stav koji zastupa Ebu Ubejd Kasim b. Selam el-Herevi, jedan od velikih poznavaoca hadisa i fikha. Odabrao je srednje mišljenje između dva prethodna, iako njegov stav podrazumijeva obaveznost zekata u nekoj mjeri. Nakon što je spomenuo dva mišljenja o zekatu na med, rekao je: “Smatram da je u pogledu ovog pitanja najprihvatljivije da se vlasnicima meda naređuje da na njega daju zekat i da se na to podstiču. Pokuđeno im je to spriječiti, i nije im sigurno da nisu grješni ako ga prikriju. Međutim, neka to ne bude stroga dužnost, poput zekata na usjeve i stoku… Razlog za to jeste što sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije tako vjerodostojan o zekatu na med kao što je vjerodostojan o zekatu na usjeve i stoku, niti je spomenut u njegovim dopisima o zekatu. Kada bi zekat na med bio na stepenu zekata na usjeve i stoku, njegova pravila i obilježja bila bi jasno definirana, kao što je slučaj sa usjevima i stokom.” (Ebu Ubejd, El-Emval, i Karadavi, Fikhuz-zekat)

Osvrt na stavove učenjaka i odabrano mišljenje

Razmotrimo li prethodno spomenuta mišljenja, možemo zapaziti da se učenjaci o pitanju zekata na med ustvari drže pravila i principa na kojima su izgradili svoje stavove o zekatu na usjeve i plodove. Ebu Hanifa, rahimehullah, u usjeve i plodove na koje se daje zekat ubraja sve što čovjek uzgaja s ciljem eksploatacije zemlje, bilo to voće, žitarice, povrće, sjemenke ili neka druga kultura. Njegova dva učenika Ebu Jusuf i Muhammed, rahimehumallah, stanovišta su da je zekat obavezan samo na usjeve i plodove koji ostaju tokom cijele godine. Mišljenje Ebu Hanife i dvojice njegovih učenika o tome da je zekat na med obavezan, podudara se s njihovim stavovima o zekatu na usjeve i plodove, jer pčela praveći med hrani se cvjetnim sokom, a to je biljni produkt, i to je vid eksploatacije zemlje, te je i zekat na med obavezan. S druge strane, med ostaje tokom cijele godine pa je zekat na njega obavezan kao i na usjeve i plodove koji imaju to svojstvo. Hanbelijski učenjaci smatraju obaveznim zekat na sve usjeve i plodove koji se prirodno skladište i koji se mjere zapreminskim mjerama, kao što je litra, tovar i sl., a te dvije specifikacije su u medu prepoznatljive. Malikijski i šafijski učenjaci, uz određene razlike među njima, smatraju obaveznim zekat na datule i grožđice od voća, a što se usjeva tiče, samo na one kulture koje služe kao osnovne – živežne namirnice i daju se prirodno skladištiti. Ta se svojstva ne nalaze pri medu, s obzirom na to da nije osnovna živežna namirnica, te stoga zekat na med, po njima, nije obavezan. Jedna skupina učenjaka je zekat na usjeve i plodove svela isključivo na kulture koje su u predajama spomenute, a to su: pšenica, ječam, datule i grožđice. Sve mimo toga je oslobođeno zekata, jer nema tekstualnoga dokaza koji bi potvrdio obavezu davanja zekata na bilo koju drugu vrstu plodova i usjeva, ne postoji konsenzus o tome, niti su druge kulture, prema ovom mišljenju, u značenju spomenutih. To znači da ni zekat na med nije obavezan, prema mišljenju ove skupine učenjaka. (Ibn Kudama, El-Mugni i El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtijae)

Usjevi i plodovi na koje se davao zekat u vremenu poslanstva, kao što se na u to predajama eksplicitno ukazuje, jesu ječam, pšenica, datule i grožđice. Razmotrimo li ove vrste, uočit ćemo da je najbitnija njima zajednička osobina to što predstavljaju osnovne živežne namirnice, koje traju tokom godine i daju se skladištiti. Pšenica je i danas živežna namirnica, ječam manje, a datule i grožđice bile su osnovne namirnice u arapskom podneblju u vremenu poslanstva. To nam ukazuje na snagu malikijskog i šafijskog mezheba koji smatraju da je zekat obavezan na one plodove i usjeve koji služe kao živežne namirnice, daju se prirodno skladištiti i ostaju tokom godine. Med ostaje tokom godine i skladišti se, ali se ne ubraja u osnovne živežne namirnice, nego služi kao povremena hrana, poslastica i lijek. To bi značilo da smisao zbog kojeg je propisan zekat na usjeve i plodove nije ostvaren pri medu te stoga zekat na njega nije obavezan.

Osvrnemo li se na kur’ansko-hadisku argumentaciju, uočit ćemo da ajeti, kao i predaje koje su sa aspekta seneda prihvatljivije, ne upućuju jasno na obavezu zekata na med. S druge strane, predaje koje su u tome jasnije, slabe su sa strane vjerodostojnosti. Ipak, neki učenjaci smatraju da te predaje, iako su pojedinačno slabe, jedne druge podupiru i jačaju, što sve skupa daje utemeljenje obaveznosti zekata na med. (Ibn Kajjim, Zadul-mead, i Muhammed Siddik Han, Er-Revdatun-nedijja) Stoga, imam Tirmizi nije apsolutno i potpuno negirao ispravnost svih predaja o ovom pitanju, nego je rekao: “U ovom poglavlju nije ništa vjerodostojno preneseno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.” (Džamiut-Tirmizi)

Važno je podsjetiti na to da je zekat ibadet, obred koji se nužno temelji na objavi. Na to nas podsjeća predaja od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pitanje o zekatu na magarce odgovorio: “O njima mi ništa nije dostavljeno, osim ovog unikatnog ajeta: ‘Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga’” (Ez-Zilzal, 7–8). (Hadis bilježi Ahmed. Šuajb Arnaut o ovom hadisu kaže: “Sahih, ispunjava kriterije Muslima.”) Ovdje vidimo kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pitanje o zekatu na magarce odgovorio da mu o njima ništa nije objavljeno, što ukazuje na to da se takav propis bazira isključivo na objavi. U pogledu zekata na med nema čvrstog uporišta u predajama, niti se jasnom analogijom može pridružiti nekoj drugoj zekatskoj imovini, ali ostaje ovaj podstrek na koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao: “Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga.”

Naravno, ako se med proizvodi s ciljem prodaje, postaje trgovačka roba i kao takav na njega je obavezan zekat. To znači da, ako njegova vrijednost u novcu doseže nisab, nakon što se upotpuni godina, dužnost je na ime zekata izdvojiti 2,5%. Uzvišeni Allah najbolje zna!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/