Zahvala pripada Allahu Gospodaru svjetova Koji nam je Svoju milost ukazao i na pravi put nas uputio. Donosim salavat i selam na Allahovog roba i odabranog poslanika Muhammeda s.a.v.s., njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.
Najveći uspjeh kojeg čovjek može ostvariti je da bude sačuvan džehennemske vatre i da bude uveden u džennet. Put koji tome vodi je islam. Rekao je Uzvišeni Allah: “A onaj ko traži neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu biti od izgubljenih.”(El’Imran, 85)

Da bi se ostvario taj uspjeh uslov je da čovjek ostane u islamu sve do svoje smrti. Stoga je Jusuf alejhisselam dovio Allahu govoreći: “O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitnik moj i na ovom i na onom svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri.” (Jusuf, 101) A Muhammed salallahu alejhi ve sellem je često dovio na sedždi riječima: “Allahu, Ti Koji okrećeš srca učvrsti moje srce na Tvojoj vjeri.”(Ahmed i Tirmizija)

Islam je vjera upućena čitavom čovječanstvu. Bilo koji čovjek može postati musliman, ali isto tako i musliman može prestati biti musliman, stoga je onaj ko se prihvati islama obavezan izvršavati odreðene propise i kloniti se odreðenih zabrana, i ne prelaziti granice koje je Allah postavio. Uz to, musliman se mora čuvati stvari koje izvode iz vjere, jer postoje riječi, djela, ubjeðenja i sumnje kojima se izlazi iz vjere.

Dokaz da govor može izvesti iz islama je ajet u kojem je Uzvišeni rekao: “Zaklinju se Allahom da nisu govorili, a sigurno su govorili riječi nevjerstva, i nevjerstvo su pokazali nakon što su islam prihvatili.” (Et-Tevba, 74)

A da djelo može izvesti iz islama razumijemo iz ajeta u kojem Allah Uzvišeni kaže o munaficima koji su počinili nevjerstvo ismijavajući Allaha, Njegove ajete i Njegovog Poslanika: “Ne ispričavajte se! Pokazali ste nevjerstvo nakon što ste vjeru ispoljavali.” (Et-Tevba, 66)

Primjer ubjeðenja koje izvodi iz vjere je da čovjek vjeruje da neće biti proživljen nakon smrti. Rekao je Uzvišeni Allah: “Ako ti rekneš: ‘Poslije smrti bićete doista oživljeni!’, nevjernici će sigurno reći: ‘Ovo nije ništa drugo do očita varka!'”(Hud, 7)

A primjer sumnje koja je nevjerstvo je sumnja u poslanicu islama ili u proživljenje ili u nevjersto ehlu kitabija, ili u nešto drugo od onog o čemu nas Allah obavještava i Njegov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem. Rekao je Uzvišeni: “Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju…”(El-Hudžurat, 15)

Da bi se detaljnije pojasnile stvari koje izvode iz islama potrebno je više vremena, a ovdje samo ukazujemo na stav Ehli sunneta ve-l-džemata po tom pitanju, tj. da odreðena dijela, riječi, ubjeðenja i sumnje izvode iz vjere. Važno je svakom muslimanu da upozna te stvari kako bi se udaljio od njih i kako bi druge na njih upozoravao, a ne da bi proglasio nevjernikom svakog ko počini neko od dijela koje izvodi iz islama jer se u tome krije velika opasnost i za to postoje odreðeni uvjeti o kojima će kasnije biti govora.

Po pitanju proglašavanja muslimana nevjernikom postoje dva ekstremna shvatanja; jedno od njih je shvatanje da se konkretna osoba ako je musliman nikada ne proglašava nevjernikom, pa su tako pobornici ovakvog shvatanja u potpunosti zatvorili vrata rideta (otpadništva od vjere) vjerujući da je nevjernik samo onaj ko srcem porekne, što znači da nikog ne možemo proglasiti nevjernikom ma šta rekao ili uradio jer ne znamo šta je u njegovom srcu.
Drugo pogrešno shvatanje je, da svaka osoba koja uradi djelo koje je nevjerstvo postaje nevjernikom bez proučavanja svakog slučaja pojedinačno i provjere da li su se ispunili uvjeti tekfira i otklonile njegove smetnje, pa se tako širom otvaraju vrata tekfira i unosi fitna meðu muslimane.

Ispravno shvatanje po ovom pitanju je sredina izmeðu te dvije krajnosti, a to je shvatanje ehli-sunneta koji ne kažu da se pojedinac ne može proglasiti nevjernikom kao što ne kažu za svakog ko učini dijelo kufra da je nevjernik bez prethodne provjere i potvrde da su se ispunili uvjeti tekfira i uklonile smetnje.

PRAVILA TEKFIRA

Da bi bili uz sljedbenike ehli sunneta ve-l-džemata potrebno je da se pridržavamo sljedećih pravila:

Prvo pravilo:

Vjera za koju se vežu dunjalučki propisi je vidljiva i spoljašnja vjera.
To znači da je svako ko ispoljava islam za nas musliman i prihvatamo njegovu vanjštinu sve dok se ne potvrdi i ne dokaže suprotno. Poslanik salallahu alejhi ve sellem je prihvatao od munafika njihovu vanjštinu, tj. odnosio se prema njima kao prema muslimanima, iako je putem objave pouzdano znao njihovu stvarnost. Znao je da skrivaju nevjerstvo, meðutim, propisi na dunjaluku se ne grade na onom što je u prsima nego na vidljivim djelima. Navest ćemo nekoliko dokaza koji na to upućuju:

Rekao je Uzvišeni Allah: “O vjernici, kada u boj krenete, na Allahovu putu, sve dobro ispitajte i onom ko vam nazove selam ne recite ti nisi vjernik…”(En-Nisa, 94) Nazivanje selama je od znakova islama, pa ko ti nazove selam pokazao je da je musliman. Ovaj ajet je objavljen kao ukor ashabu koji je za vrijeme jedne vojne izvidnice ubio čovjeka nakon što je ispoljio islam tako što je nazvao selam ili izgovorio šehadet.

Buharija i Muslim bilježe hadis u kojem se pripovijeda, da je Poslanik salallahu alejhi ve sellem poslao na vojni zadatak grupu ashaba meðu kojima je bio Usame ibn Zejd radijallahu anhuma. Ranim jutrom su izvršili napad. Kaže Usame: “Sustigao sam čovjeka te on izgovori šehadet, meðutim, ja sam ga probio mačem, te mi je to probudilo sumnju pa sam ispričao Poslaniku, salallahu alejhi ve sellem, šta se desilo, a on me upita: “Rekao je la ilahe illallah pa si ga ubio!?” Rekao sam: “Allahov poslaniče to je rekao iz straha pred mačem!” Na to reče Poslanik salallahu alejhi ve sellem: “A što nisi otvorio njegovo srce pa da znaš da li je rekao zbog toga ili ne!” Zatim je to toliko ponavljao da sam poželio da sam tek tog dana prihvatio islam. Tj. poželio je da je to djelo uradio u džahilijjetu prije islama. Iz ovog hadisa možemo razumjeti koliku težinu ima šehadet, i koliko je važno da prihvatamo od Allahovih robova njihovu vanjštinu jer, iako situacija u kojoj je izgovorio šehadet upućuje da je to rekao da bi se spasio, unatoč tome Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, traži da se smatra muslimanom, pa kako je onda sa onima koji klanjaju, poste, pozivaju u islamu i većinu svog vremena troše na tom putu, kako neko može takve tako lahko nazivati nevjernicima.

U drugom hadisu kojeg bilježe Buharija, Muslim i drugi stvar je još očiglednija; Mikdad ibn Amr, radijallahu anhu, je upitao Allahovog Poslanika salallahu alejhi ve sellem: “Šta misliš ako sretnem čovjeka nevjernika pa se sukobimo, te me udari mačem i odsječe mi ruku, a zatim se zakloni od mene iza drveta i kaže: ‘Prihvatio sam islam!’ Hoću li ga ubiti Allahov poslaniče? “Ne ubijaj ga!” Odgovori Poslanik salallahu alejhi ve sellem. Allahov poslaniče ali odsjekao mi je ruku a zatim je to rekao nakon što ju je odsjekao! “Ne ubijaj ga, ako ga ubiješ on će biti na tvom stepenu prije nego si ga ubio a ti ćeš biti na njegovom stepenu prije nego je izgovorio te riječi!”

Poslanik salallahu alejhi ve sellem je rekao: “Nareðeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema drugog istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, i dok ne budu namaz obavljali i zekat davali, pa kada to urade njihova krv i imovina će biti od mene sigurni, osim pravo koje islam traži, a Allah će s njima račun svoditi.”(Buharija i Muslim) Dakle, nisi obavezan znati pouzdano stanje svakog pojedinca da li je istinski vjernik ili ne. Ako bude iskren to će ga spasiti, a ako ne bude, to će ga upropastiti, jer će Allah s njim račun svoditi. Poslanik salallahu alejhi ve sellem i njegovi ashabi su se odnosili prema munaficima kao prema drugim muslimanima. Glava munafika Abdullah ibn Ubejj, kada je umro, njegov sin ga je naslijedio, što jasno ukazuje da su se ashabi prema njemu odnosili kao prema muslimanu, musliman ne nasljeðuje nemuslimana.

Drugo pravilo:

Ne smijemo požurivati sa proglašavanjem muslimana nevjernikom.
Naša vjera nas uči, da ne požurujemo sa osuðivanjem odreðene osobe da je nevjernik i da nije musliman osim uz dokaz jasniji od sunca na sredini vedra neba. Reći za nekog da je nevjernik a on to nije je veliki grijeh, jer je time rekao da je njegova krv halal, njegov imetak halal, vječno će ostati u vatri ako na tome umre, neće se gusuliti niti će mu se dženaza klanjati, neće se ukopati u muslimansko mezarje, njegovi nasljednici, muslimani, ga neće naslijediti. Kolika je to uvreda za muslimana i kaljanje njegove časti! Od temeljnih interesa vjere islama je zaštita časti svakog muslimana, pa ko optuži muslimana da je počinio zinaluk i tako uvrijedi njegovu čast, biva kažnjen sa osamdeset udaraca bičem ukoliko ne dokaže, na šerijatom utvrðen način, tu svoju tvrdnju. Islam je tako striktan kada je u pitanju potvora zinalukom, a biti nevjernik je teže i veće nego biti zinalučar, pa kako musliman da sebi dopusti da tako lahko kaže za muslimana da je nevjernik. Rekao je Poslanik salallahu alejhi ve sellem u hadisu kojeg bilježe Buharija, Muslim i drugi: “Neće čovjek reći drugom da je grješnik niti će mu reći da je kafir a da se to ne vrati na njega ukoliko potvoreni ne bude kao što je rečeno.”

Ovaj hadis jasno upućuje da se ne smijemo zalijetati u nazivanju muslimana nevjernikom zbog neke pogreške koju učini, a vjerojatno ni onaj ko ga naziva nevjernikom nije sačuvan od slične greške, jer nema bezgriješnog insana. To je naročito opasno kada se radi o osobi koja izvršava islamske obaveze i čuva se zabranjenog. Ukoliko potvoreni ne bude nevjernik kod Allaha, to nevjerstvo će se vratiti na onog ko ga je nazvao nevjernikom. To je velika prijetnja, jer uglavnom, onaj ko žuri sa osuðivanjem muslimana tako što ih naziva nevjernicima ima u sebi oholosti, zadivljen je sobom i svojim djelom a djela drugih vidi malim. Zadivljenost i oholost su osobine koje su Allahu mrske i kod koga se naðu zaslužuje Allahovu kaznu. Rekao je Poslanik salallahu alejhi ve sellem: “Neće ući u džennet onaj u čijem srcu bude koliko trun oholosti!”(Muslim)

Ima li veće nepravde od svjedočenja da Allah neće oprostiti odreðenoj osobi i da joj se neće smilovati nego da će vječno ostati u vatri, jer to je ono što čeka nevjernika nakon smrti. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je spomenuo dvojicu ljudi iz Benu Israila. Jedan od njih je puno griješio, a drugi je bio posvećen ibadetu i stalno je gledao onog prvog kako griješi te mu je govorio da se toga proðe. Tako ga jednog dana vidje kako čini grijeh pa mu reče: “Proði se toga!” A ovaj mu odgovori: “Ne miješaj se izmeðu mene i mog Gospodara, da li si to poslan da nada mnom bdiješ?” Pa mu na to ovaj pobožni reče: “Allaha mi, neće ti Allah oprostiti!” Ili je rekao: “Neće te uvesti u džennet.” Pa kada su im duše uzete i kada se sastadoše kod Gospodara svjetova, reče Allah onom koji je puno ibadetio: “Da li si znao šta ću uraditi? Ili ti upravljaš onim što je u Mojoj ruci? A onom grješniku reče: “Idi i uði u džennet Mojom milošću!” A za onog koji je puno ibadetio reče: “Vodite ga u vatru!”(Ahmed i Ebu Davud sa dobrim senedom)

Put novotara je da jedni druge nazivaju nevjernicima, dok pripadnici Ehli-sunneta jedni drugima ukazuju na greške i ne nazivaju nevjernikom odreðenu osobu sve dok se za to ne ispune potrebni uvjeti.

Treće pravilo:

Postoji razlika izmeðu općeg propisa i primjene tog propisa na odreðenu osobu.
Nije isto reći za odreðene riječi ili djela da su kufr ili širk, i reći odreðenom muslimanu koji počini neko od tih dijela da je postao nevjernik. Učenjaci često kažu: Ko uradi to i to nevjernik je. Pa tako na primjer kažu: Ko porekne neku od Allahovih osobina nevjernik je! Meðutim, to nikako ne znači da svako ko porekne neku od Allahovih osobina postaje nevjernik, jer da bi se reklo za pojedinca da je nevjernik potrebno je da se ispune uvjeti i uklone smetnje tekfira. U tome je razlika izmeðu pojašnjenja općeg propisa i donošenja suda na odreðenu osobu. Takav slučaj je i kod drugih šerijatskih propisa. Na primjer: Propis kradljivca je da mu se odsiječe ruka; rekao je Uzvišeni u prijevodu značenja: “Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove…”(El-Maida, 38) Meðutim, nije dozvoljeno odsjeći ruku odreðenom kradljivcu sve dok se ne ispune uslovi i uklone zapreke. Uslovljava se da taj kradljivac bude razuman, punoljetan, da je ukrao imovinu koja je dostigla odreðenu vrijednost, da je bila čuvana na način na koji se čuva takva imovina, i tako dalje, pa kada se uvjerimo da su se svi potrebni uslovi ispunili, dužni smo presuditi da se tom kradljivcu odsiječe ruka.

Prethodnici i imami ovog ummeta su pravili razliku izmeðu općeg propisa i primjene tog propisa na odreðenu osobu. Imam Ahmed rahimehullahu je govorio da je poricanje sifata (osobina Uzvišenog Allaha) nevjerstvo, i da je onaj ko kaže da je Kur’an stvoren nevjernik, meðutim, nije smatrao nevjernicima većinu onih koji su tako vjerovali. Stoga je dovio i tražio oprosta za vladare koji su ga mučili i tražili od njega da kaže da je Kur’an stvoren, što jasno upućuje da ih nije smatrao nevjernicima, jer muslimanu nije dozvoljeno tražiti oprosta za nevjernika. Mali je broj pojedinaca koje je imam Ahmed smatrao nevjernicima, a to su oni kod kojih su se ispunili uvjeti da se mogu tako smatrati.

Četvrto pravilo:

Ocjena, da li je dotični musliman postao nevjernik ili ne, je posao učenih.
Neophodno je da taj sud bude donesen od strane učene osobe; jer da bi se donijela takva ocjena potrebne su dvije stvari:

a. Znati da je riječ, djelo ili ubjeðenje proizašlo iz te osobe od stvari koje spadaju u kufr ili širk koji izvodi iz vjere, tj. potrebno je poznavati šerijatski propis tog dijela. često se iz dokaza na prvi pogled razumije da je odreðeno djelo kufr, ali u stvarnosti nije tako. Ilustracije radi, poslušajmo riječi Uzvišenog: “Onome koji hotimično ubije vjernika kazna će biti džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i prokleće ga i patnju mu veliku pripremiti.”(En-Nisa’, 93) Ako se uz to još prisjetimo i hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim u kojem je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Vrijeðanje muslimana je grijeh a njegovo ubijanje kufr.” Možemo li čitajući ovaj ajet i hadis pomisliti išta drugo osim da je takav nevjernik, meðutim, namjerno ubistvo ne izvodi iz islama, iako je to veliki haram i jedan od najvećih grijeha.

b. Poznavanje uvjeta tekfira i njegovih smetnji, te da li su se ispunili ti uvjeti i uklonile te smetnje kod dotične osobe.

Iz navedenog jasno shvatamo da se mora biti oprezan prilikom nazivanja muslimana nevjernikom, i da je to posao isključivo učenih, a kada vidiš one koji se u to upuštaju a nisu dovoljno učeni, dužan si se udaljiti od takvih radeći po riječima Uzvišenog Allaha: “Kada vidiš one koji se riječima Našim rugaju, neka si daleko od njih, sve dok na drugi razgovor ne preðu…”(El-En’am, 68)

Peto pravilo:

Da se kod dotične osobe ispune uvjeti tekfira i uklone njegove smetnje.

Piše: mr. Hakija Kanurić
Preuzeto sa minber.ba
https://minber.ba/naela-i-pravila-tekfira/

Pojava fitni i nereda je jedna neminovnost života koja prati čovječanstvo kroz njegovu historiju. Kako za bilo koju stvar koja može zadesiti muslimana tako i za ovakva stanja postoje rješenja i savjeti. Obaveza svakog muslimana i svake muslimanke jeste da postupaju po Kur’anu i sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svakoj prilici i svakom stanju koje ih može zadesiti. Velika je greška postupati onako kako to mi želimo bez obzira kako glasili islamski stavovi.

Stoga je obaveza u svakoj situaciji koja nam nije poznata da se obratimo islamskoj ulemi i da se posavjetujemo sa njima po pitanju onoga što ne poznajemo ili djelimično poznajemo. Ovdje naročito treba podvući djelimično poznavanje vjere jer je to veliki problem današnjih muslimana. Ako pogledamo koliko se islam izučava i koliko se o islamu čita i brojnost problema s kojima se muslimani susreću, vidjet ćemo da se vrlo mali broj konsultuje sa ulemom ili im nije ni na pameti konsultovanje. čak su i mnogi spremni da sami donose zaključke bez znanja, jer površno znanje nije znanje. Nekada se ljudi i zaslijepe time što završe dvije ili tri godine fakulteta islamskih nauka i misle da je dunja u njihovim rukama i da im više niko nije potreban da se savjetuju ili pitaju. A pitam se šta su radili imami ovog ummeta učeći kod svojih učitelja po deset, petnaest i više godina?!

Savjetovanje je bila osobina Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, njegovih ashaba i naših ispravnih prethodnika, pa šta mi onda o sebi mislimo?!
Allahova milost prema nama ogleda se i u tome što nam je u ummetu uvijek darivao one koji mogu upućivati i savjetovati muslimane, pa tako i u našem vremenu imamo koga pitati i savjetovati se. Dakako, sve nam je ovo bitno iz razloga što nam je obaveza da živimo i umiremo kao iskreni vjernici: ”O vjernici, bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i ne umirite osim kao muslimani.” (Kur’an)

U sunnetu Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, jasno se vidi nagovještaj pojava fitni – nereda na Zemlji, i dio toga i sami proživljavamo. Iskušenja od Allaha su dio Njegove mudrosti jer time iskušava Svoje robove kako bi se razdvojili iskreni od neiskrenih. Ali ako sami ljudi to uzrokuju kako bi se iskušavali, onda je to nepohvalno i može biti veliki grijeh, kako to pojašnjava Ibn Hadžer u djelu ”Fethul-Bari” na osnovu ajeta: ”…a fitna je gora od ubistva.”

Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Vrijeme će brzo prolaziti, manje će biti ispravnih djela, raširit će se škrtost, pojavit će se neredi i povećat će se herdž”, pa upitaše šta je to, a on odgovori: ”Ubijanje, ubijanje.” (Buharija)

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Dolazi vrijeme u kojem će najbolji imetak muslimana biti stado s kojim će otići u brda, tražeći sebi pojilišta, bježeći od nereda (fitni) da bi sačuvao svoju vjeru.” (Buharija)

Ovi neredi bit će kako izmeðu muslimana tako i izmeðu muslimana i drugih, čemu smo mi danas svjedoci.

Neki od razloga tog fesada – iskvarenosti su:

1- Mediji – slobodno se može reći da su mediji u većini slučajeva šejtanova vojska koja otvoreno i bez imalo stida ruši moral. Sve ono što se naziva porokom današnjice možemo naći u medijima. I ne samo to, nego more laži koje se proturaju meðu mase dolaze putem medija. I sve se to radi pod plaštom kulture i modernizacije. Ako bismo išta mogli nazvati ”savremenim Iblisom”, onda bismo to ime dali medijima.

2- Internet – isto kao i TV i pisani mediji tako i elektronski mediji, tj. internet je uopćeno uzrok mnogih laži koje uzrokuju nered, kao što su podjele, iskvarenost morala i drugo.

3- Takoðer, jedan od razloga iskvarenosti muslimanskih sredina jeste masovno putovanje muslimana u nemuslimanske zemlje zbog posla, gdje se bez imalo razmišljanja uzimaju njihovi običaji i način života koji u potpunosti odudaraju od islamskog načina života.
Dakle, imajući u vidu navedeno, obaveza nam je da znamo kako da se postavimo prema svemu tome i odolimo raznovrsnim iskušenjima.

Iako se na dunjaluku stvari dogaðaju po pravilu ”uz suho gori i sirovo”, tj. da nekada zbog grijeha drugih nastradaju i oni koji to nisu zaslužili, za vjernika je radost ono što se navodi u hadisu Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, da će Allah spustiti azab na neki narod i svi će stradati, a potom će biti proživljeni na onome na čemu su bili.

Prije preciznijih savjeta obaveza je da znamo da je na nama generalno pravilo da se klonimo zablude i svega što njoj vodi kako ne bismo bili od onih za koje će na Sudnjem danu, kada Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, kaže: ”To je moj ummet” – biti rečeno: ”Ti ne znaš šta su mijenjali poslije tebe.”

Stoga se mi generalno trebamo pridržavati Allahove Knjige i sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Od stvari koje pomažu u vremenu iskvarenosti i iskušenja su:

1- čvrstina – Uzvišeni nas savjetuje: ”O vjernici kada se susretnete sa skupinom neprijateljskom ostanite čvrsti..” (El-Enfal, 45.)

Vjernik mora ostati postojan i čvrst u svakom naletu iskušenja koja ga zadese. Meðutim, to ne smije biti kruta čvrstina koja znači da će ga jaka oluja iščupati potpuno iz korijena, nego fleksibilna čvrstoća poput drveta koje u sebi ima elastičnosti koja mu pomaže da ga jak nalet oluje ne izvali u potpunosti iz korijena. Mnogi se žale na stanje u ummetu, ali nije ni čudo što je to tako. Mnogo je muslimana koji posustanu pri prvom udaru ili su spremni da vrlo lahko prijeðu i prekrše granice islama. Islam i iskrenost ogledaju se baš u požrtvovanosti i pokornosti, a ni jedno ni drugo ne bivaju samo u blagostanju, nego najčešće u tegobama i iskušenjima. Ili bolje rečeno u takvim situacijama se ogleda prava iskrenost. Ovakve situacije često se ogledaju u tome da neko ne želi da pogazi svoje JA radi islama. A možda se i dogodi da neko, da ne bi bio proglašen ekstremom ili fundamentalistom, ne želi ni biti u društvu muslimana vjernika koji praktikuju islam u svakom segmentu života. Neko ne želi da žrtvuje ni položaj pa se često ”pere” od islama i muslimana, što je nažalost čest slučaj kod naših Bošnjaka političara koji pokušavaju na sav glas da se ”operu” od ekstremnog islama koji izumi Buš i njegovi bušići.

2- Sabur – ”O vjernici, strpite se…” (Ali Imran, 139.), i koliko je još ajeta i hadisa koji govore na ovu temu! Nedostatak sabura je jedan od razloga pojave tekfirskih ideja gdje neki nedostatak sabura pravdaju ljubomorom prema granicama islama koje trebaju da se brane, pa onda naprave veće zlo okaljajući čast muslimana ili čak uzrokuju meðusobno prolijevanje muslimanske krvi. A dovoljno nam je da znamo: ”A Allah je sa strpljivima.” (Kur’an) Allahovi poslanici su nam najbolji primjeri praktičnog sabura.

3- Imansko učvršćivanje – pod ovim se podrazumijeva ehlisunnetsko pravilo da se iman povećava pokornošću, a slabi griješenjem. Kod Muslima je zabilježena predaja: ”Ibadet u vremenu iskušenja je kao hidžra meni.” To je bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tj. kada ga zadesi neka nevolja – klanja namaz. Mi danas uglavnom pribjegavamo metodi napada, svaði, prepucavanju, uvredama i mnogo težim stvarima. ”Potpomozite se obavljanjem namaza i saburom.” (El-Bekare, 45.) Neko praktikuje i da popusti u vjeri kada nešto pritegne, jer je to lakše nego ustrajati i povećati svoju pokornost Allahu Uzvišenom, a sve iz razloga što bi mu praktikovanje vjere ugrozilo njegov rahatluk. ”I opskrbite se, a najbolja opskrba je bogobojaznost.” (El-Bekare, 198.) Veliki je broj onih sa slabom opskrbom pa zato njihovo putovanje kratko traje. Islam gradimo od temelja, tj. osnova, pa kada njih upotpunimo, onda idemo dalje.

4- Muslimani moraju suosjećati jedni sa drugima – to nam je uvijek jedan podsjetnik na krizu koja može i same nas zadesiti. Iako o predaji: ”Koga ne brine naše stanje nije od nas”, ima govora da je slaba, ipak je njeno značenje bez imalo polemike ispravno. Pogrešno je biti hladnokrvan na ono što se dogaða muslimanima ma gdje bili. Islam nas je opisao kao jedno tijelo i takvi moramo u praksi biti.

5- Iznošenje jasnih stavova islama – sve što postoji u islamu ima jasan argument. Bilo kakva filozofiranja koja nemaju šerijatske osnove samo su štetna za islam. Mnogo je toga danas, na veliku žalost, jer baš neki ljudi takvim načinom pristupa pojašnjenju islamskih stavova žele da ”ugode” drugima, odnosno da pojasne islam onako kako to njima odgovara. Islam je jasan i treba da ostane takav. Nemamo potrebe da bilo šta krijemo, jer islam je ono što stoji u Kur’anu i sunnetu Božijeg Poslanika, alejhis-selam. Poslanik, alejhis-selam, kaže: ”Halal i haram su jasni…” Vidimo kako nevjernički svijet jasno iznosi svoju mržnju prema bilo čemu što je od islam, pa zašto da se mi stidimo što smo njegovi pripadnici! Nismo mi krivi što je u islamu nešto tako, jer ga nismo mi krojili, kao neki svoju vjeru.

6- Islamsko jedinstvo – ako imamo potrebe za nečim u ovome vremenu imamo za jedinstvom muslimanskih saffova. ”Allahova užeta se čvrsto držite i ne razjedinjujte se…” (Kur’an) O ovome se često i govori i piše, ali u praksi vrlo malo sprovodi.

7- Izučavanje islama – neznanje je veliki neprijatelj čovjeka, a naročito muslimana. Poslanik nam je nagovijestio vrijeme u kojem će se raširiti džehl, ali mi ne dozvolimo sebi da budemo od skupine neznalica – džahila. Samo se sjetimo prvih objavljenih ajeta i stvar će biti u potpunosti jasna.

8- Osjećati da je svako pitanje vezano za islam kao naša lična stvar – na taj način insan je uvijek ”aktivan”, a u tome leži jedna velika korist, jer u životu nema stagniranja, ili je napredak ili nazadak. A onaj ko radi za islam uvijek je u napretku jer time održava ”formu”. I nikada šejtan neće biti zadovoljan, koliko god imana insan u sebi imao, sve dok od njega ne učini nevjernika.

Piše: prof. Muhamed Ikanović
Preuzeto sa minber.ba
https://minber.ba/kako-postupiti-u-vremenu-iskuenja/

Posmatrano u globalu, Uzvišeni Allah pripremio je ljudski razum za shvatanje šerijatskih zahtjeva i naredbi. Takoðer, ljudska priroda, neiskvarena prohtjevima, pomaže razumu u toj ulozi. Pored toga, Uzvišeni Allah dao je mnogo jasnih dokaza u samome čovjeku i oko njega koji ukazuju da je On istina. Međutim, upotpunjenje blagodati predstavlja objava, Kur’an i sunnet.

1.Kur’an je izvor racionalnih i tradicionalnih dokaza

Posmatrano u globalu, Uzvišeni Allah pripremio je ljudski razum za shvatanje šerijatskih zahtjeva i naredbi. Takoðer, ljudska priroda, neiskvarena prohtjevima, pomaže razumu u toj ulozi. Pored toga, Uzvišeni Allah dao je mnogo jasnih dokaza u samome čovjeku i oko njega koji ukazuju da je On istina. Međutim, upotpunjenje blagodati predstavlja objava, Kur’an i sunnet. Muslimani u prvim generacijama smatrali su Kur’an i sunnet dovoljnim kao dokaz i uputu. Osim toga, postavili su pravila i principe za racionalne dokaze na osnovu Kur’ana i sunneta te tako postali najjači u izlaganju akaida, dokazivanja u akaidskim pitanjima i odgovorima na sumnje i nedoumice u vezi s akaidom.

2.Slijedimo prve tri generacije u tumačenju vjerskih tekstova

Vjerski tekstovi su Kur’an i hadis. Prve tri generacije su nam mjerilo jer su pohvaljene od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Meðutim, u ovo pravilo ulaze samo oni koji se povode za Kur’anom i hadisom u svakom smislu, a sljedbenici, odnosno, utemeljitelji novotarija iz tih vremena ne mogu biti uzor. Zašto baš oni da budu mjerilo nama? Evo zašto. Rekao je Ibn Mes’ud, radijallahu anhu: ”Njihova srca bila su najbolja, njihovo znanje o vjeri bilo je najdublje, bili su najmanje usiljeni u primjeni vjere, bili su najbliži istini. Uzvišeni Allah ih je počastio velikom inteligencijom, obilnim znanjem, snažnom moći zapažanja, iskrenim namjerama, bogobojaznošću, blizinom svjetla poslanstva.”. Zbog svega toga, njihov put i metod je pohvalan i dobar, a putevi i metodi drugih nisu ni blizu njihovog, a kamoli isti!
3.Vjerujemo da je vjerovanje u gajb (meleki, džinni, ahiret…) ograničeno preuzimanjem iz Kur’ana i vjerodostojnih hadisa

Odgovori na pitanja do kojih se ne može doći čulima niti ljudskom praksom moraju se tražiti u Objavi. Što je rečeno u Objavi o gajbu prihvatamo i vjerujemo bez izmjene značenja, dodavanja, oduzimanja ili smatranja da je nemoguće. Pokuđeno je istraživati suštinu i kakvoću vijesti o gajbu, ako nisu pojašnjene u samoj Objavi. Mnogo toga što je objavljeno o gajbu ne postoji u našem svijetu te se ne može osjetiti čulima, a samim tim ne može se ni razumom dokučiti.

4.Tevhid se dijeli na dvije vrste: tevhidu-r-rububijje i tevhidu-l-uluhijje

Prve generacije muslimana tevhid su dijelile na dvije vrste: tevhidu-r-rububijje i tevhidu-l-uluhijje.

Tevhidu-r-rububijje predstavlja vjerovanje da je Uzvišeni Allah stvorio sve, da posjeduje sve te da vlada i upravlja svim. Takoðer, vjerovanje u imena i osobine Uzvišenog Allaha spada u ovu vrstu tevhida. Izdvajanje Allahovih imena i osobina iz ove vrste tevhida u zasebnu vrstu pod nazivom tevhidu-l-esmai ve-s-sifati dogodilo se u kasnijim generacijama učenjaka. To izdvajanje nije problematično jer se radi o terminologiji, a ne o razilaženju, a u terminologiji nema negiranja ako ne odudara od suštine.

Tevhidu-l-uluhijje predstavlja vjerovanje da svi ibadeti moraju da se čine isključivo Uzvišenom Allahu. Neki ovu vrstu tevhida nazivaju tevhidom ibadeta. Primjenom ove vrste tevhida u praksi primjenjuje se suština značenja la ilahe illallah – nema istinskog boga osim Allaha.
Ova vrsta tevhida bila je okosnica poziva svih poslanika. Zbog primjene ove vrste tevhida stvorena su stvorenja, Džennet, Džehennem. U skladu s tom primjenom stvorenja se dijele na sretne i nesretne. Ničije vjerovanje neće biti prihvaćeno sve dok ne potvrdi ovu vrstu tevhida riječima i djelima.

Tevhid ibadeta zaslužuje poseban osvrt i podrobnije tumačenje. Molimo Uzvišenog Allaha da olakša!

5.Vjerujemo u Allahova imena i potvrðujemo njihovo značenje bez odreðivanja kakvoće
Tematika Allahovih imena i osobina smatra se najvažnijom akaidskom temom. Mišljenja filozofa i polemičara jako su podijeljenja po ovom veoma važnom pitanju. Neki od njih negirali su imena i osobine u cijelosti, drugi su priznali imena, a negirali osobine, a ima ih koji su priznali dio osobina, a drugi dio odbili. Uvjerenje prvih generacija muslimana u vezi s ovim bilo je jasno. Vjerovali su u sva Allahova imena i osobine spomenute u Kur’anu i vjerodostojnom sunnetu ništa ne dodavajući ni oduzimajući. Nisu vjerske tekstove s tim u vezi tumačili na način da se udalje od vanjskog značenja.

Interesantno je da je cijeli period ashaba i tabiina prošao bez razilaženja po pitanju Allahovih imena i osobina! To znači da su svi bezuvjetno prihvatili sve što je rečeno u vezi s Allahovim imenima i osobinama u Kur’anu i sunnetu. Razilaženje u vezi s pitanjima Allahovih imena i osobina je, uistinu, veliko, te stoga zahtijeva poseban osvrt. Molimo Allaha Uzvišenog da olakša!

Piše: mr. Elvedin Huseinbašić
Preuzeto sa minber.ba
https://minber.ba/pravila-vjerovanja-ehli-sunneta-i-demaata/

Sljedbenici sunneta slažu se da se mrtvi okorištavaju trudom živih i to na dva načina. Prvo, onim čemu je umrli bio povod tokom svoga života;[1] drugo, da muslimani dove i traže oprosta za njih, daju sadaku i obavljaju hadždž, uz razilaženje oko nagrade koja mu dolazi od hadždža. Od Muhammeda b. el-Hasena prenosi se da je rekao: ”Do mrtvoga stiže nagrada trošenja za obavljanje hadždža, a hadždž pripada onome ko ga je i obavio.”

Većina učenjaka smatra da nagrada za hadždž pripada onome za koga je i obavljen, a ovo je i ispravno mišljenje. Postoji razilaženje oko tjelesnih ibadeta, poput posta, namaza, učenja Kur’ana i zikra. Ebu Hanife, Ahmed i velika većina ispravnih prethodnika smatraju da nagrada od ovih ibadeta stiže do umrloga, a poznato je u pravcima imama Šafije i Malika da ne stiže. Neki novotari iz reda apologetičara smatraju da ništa od ovoga ne stiže do umrlog, čak ni dova i sl. Njihovi navodi odbacuje se navodima iz Kur’ana i sunneta. Oni su svoj stav argumentirali manje jasnim ajetom iz riječi Uzvišenog: “…i da je čovjekovo samo ono što sâm uradi.” (En-Nedždm, 39.) Potvrðeno se prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je rekao: «Kada čovjek umre prekidaju se sva njegova djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka, dobro dijete koje za njega upućuje dove ili znanje koje, poslije njegove smrti, koristi drugima.» Obavijestio je da će umrli imati koristi od onoga čemu je bio povod tokom života, a prekida se ono čemu nije bio povod tokom života. Oni koji se ograničavaju na stizanje nagrade od ibadeta u kojima nema zamjene ni u jednoj okolnosti, kao što su islam, namaz, post, učenje Kur’ana i da je nagrada specifična samo za onoga ko dotično djelo čini i da ne prelazi na druge, kao što u toku života to niko ne čini radi drugoga, niti se u tome nalazi zamjena onome ko čini, argumentiraju predajom kod En-Nesaija sa lancem prenosilaca od Ibn Abbasa da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: «Niko neće ni za koga klanjati, niko neće ni za koga postiti, već će se za drugoga nahraniti za svaki dan pregrštom ječma.»

Dokazi da umrli ima koristi od onoga čemu nije bio povod tokom svog života nalaze se u Kur’anu, sunnetu, konsenzusu i ispravnoj analogiji. U Kur’anu se navodi: “Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima.'” (El-Hašr, 10.) On ih je pohvalio zato što traže oprost za vjernike prije njih, a to ukazuje da će se okoristiti traženjem oprosta živih.

Na korist koju umrli ima od dove ukazuje i konsenzus ummeta u pogledu dove pri dženaza-namazu. Dove koje su navedene u sunnetu o dženaza-namazu uveliko su poznate i proširene. Isto se odnosi na dovu poslije ukopa. U Sunenu Ebu Davuda iz hadisa Osmana b. Affana prenosi se da je rekao: «Kada bi Vjerovjesnik, s.a.v.s., završio sa ukopom umrloga, stao bi nad njegovim kaburom i rekao: «Tražite oprosta za vašega brata i molite za njega da bude učvršćen, jer se on sada ispituje.» Isto tako, upućivao je dovu za umrle prilikom obilaska njihovih mezarluka. Tako se navodi u Sahihu Muslimu iz hadisa Burejde b. el-Hasiba da je rekao: «Allahov Poslanik, s.a.v.s., podučavao ih je da kažu kada odu na mezarja: “Neka je mir sa vama, stanovnici ovih nastambi, iz reda vjernika i muslimana. I mi ćemo vam se, ako Allah htjedne, pridružiti. Molimo Allaha za nas i za vas. Molimo Allaha za naš i vaš spas.» U Sahihu Muslimu, takoðer, od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je upitala Poslanika, s.a.v.s.: «Šta govoriš kada tražiš oprosta za umrle?» Rekao je: «Reci: Neka je mir vama, stanovnici nastambi iz reda vjernika muslimana. Neka se Allah smiluje prvima i zadnjima, od nas i od vas, a mi ćemo se, ako Allah htjedne, vama pridružiti.»

Da umrlom stiže nagrada za sadaku navodi se u oba Sahiha od Aiše, radijallahu anha, da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekao: «Allahov Poslaniče, moja je majka iznenada umrla, a da je išta progovorila, smatram da bi dala sadaku. Da li će ona imati nagradu ako ja za nju dam sadaku?» Odgovorio je: «Da.» U Sahihul-Buhariju od Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhu, prenosi se da je S’adu b. Ubadeu umrla majka, a on je bio odsutan. Potom je došao Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekao: «Allahov Poslaniče, majka mi je umrla, a ja sam bio odsutan. Hoće li joj koristiti ako ja dadnem sadaku?» Odgovorio je: «Da.» Rekao je: «Ja svjedočim da je ovaj moj plodni vrt sadaka za nju.» Primjeri za ovo u sunnetu su mnogobrojni.

Stizanje nagrade od posta navodi se u oba Sahiha od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: ”Ko umre, a bude dužan nešto ispostiti, za njega će postiti njegov staratelj.” Hadisi slični ovome postoje u drugim vjerodostojnim predajama. Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, zastupao je mišljenje da se za umrlog treba dati otkup za post, ali ne i postiti, zbog prethodnog Ibn Abbasovog hadisa . Govor o ovome zabilježen je u knjigama koje govore o drugorazrednim pitanjima islama.

O stizanju nagrade za hadždž u Sahihul-Buhariju navodi se od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je neka žena iz plemena Džuhejna došla Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekla: ”Moja majka se zavjetovala da će obaviti hadždž, ali ga nije obavila prije smrti. Hoću li obaviti hadždž za nju?” Odgovorio je: ”Obavi hadždž za nju. Šta misliš kada bi tvoja majka imala dug, da li bi ga ti izmirila? Izmirite dug Allahu, jer je Allah najpreči da Mu se dug izmiri.” Slične predaje su mnogobrojne. Muslimani su saglasni da sa umrlog spada obaveza duga ukoliko neko drugi isplati dug za njega, pa makar dug bio isplaćen od strane osobe iz imetka koji nije ostavština dotičnog umrlog. Na to ukazuje hadis Ebu Katade koji je garantirao isplatu duga u iznosu dva zlatna dinara za umrlog. Kada ih je isplatio, Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Sada mu se koža ohladila.” Sve ovo odvija se prema šerijatskim pravilima, koja predstavljaju čistu analogiju. Nagrada je pravo djelatnika, a nema zapreke da je pokloni svome bratu muslimanu, kao što mu nije zabranjeno da pokloni dio svog imetka tokom života i da mu halali dug poslije smrti. Zakonodavac je stizanjem nagrade za post naznačio i stizanje nagrade za učenje Kur’ana i slične druge tjelesne ibadete. Pojašnjenje: Post je sustezanje sa iskrenim nijjetom od stvari koje ga kvare. Zakonodavac je naslovio da nagrada za post stiže do umrlog. Šta reći za učenje Kur’ana koje predstavlja djelo i nijjet?

Odgovor na argumentaciju riječima Uzvišenog: “i da je čovjekovo samo ono što sâm uradi.” (En-Nedžm, 39.) Učenjaci su dali više odgovora, a najispravnija su dva:

Prvi: Čovjek svojim zalaganjem i lijepim ophoðenjem stječe prijatelje, dobija djecu, ženi se, širi dobro i biva blagonaklon prema ljudima. Onda se oni njemu smiluju, upućuju dove za njega i predaju mu sevape za pokornosti koje su činili. To su trag i posljedica njegovog zalaganja. Ulazak muslimana sa ostalim muslimanima pod okrilje islama jedan je od najvećih povoda da korist od svih muslimana doðe do njihovih prijatelja muslimana tokom života ili poslije smrti. Dova muslimana im je zaštita. Pojašnjenje: Uzvišeni Allah učinio je vjerovanje povodom da se onaj koji ga posjeduje okoristi dovama i zalaganjem svoje braće vjernika. Kada ga izvršava, ulaže trud za povod koji ga vodi tome.

Drugi: Ovaj odgovor jači je od prethodnog, a glasi: Kur’an nije nijekao okorištavanje čovjeka trudom drugog, već je negirao da će neko dobiti ono što nije stekao vlastitim trudom. Izmeðu ovog dvoga postoji razlika koja nije nimalo skrivena. Uzvišeni je obavijestio da čovjek ima samo ono za što se zalagao. Tuðe zalaganje pripada samo njegovom vlasniku. Ako želi, ustupit će ga drugom, a ako ne želi, ostavit će ga za sebe.

Uzvišeni kaže: ”…da ni jedan grješnik tuðe grijehe neće nositi, i da je čovjekovo samo ono što sâm uradi.” (En-Nedžm, 38.-39.) Ova dva ajeta sasvim su jasna i ukazuju na pravednost Uzvišenog Gospodara.

U prvom ajetu ukazuje se na to da Allah neće nikoga kazniti zbog tuðih nedjela, niti će ga teretiti zbog tuðih propusta, kao što rade ovosvjetski vladari.

U drugom ajetu kaže se da čovjek neće uspjeti osim sa svojim djelima, i na ovo se čovjeku ukazuje kako bi prekinuo žudnju za spasom putem djela svojih predaka, prethodnika i voða, jer to je žudnja pobornika lažnih ambicija.

Uzvišeni nije rekao da će čovjek, nakon smrti, imati koristi samo od onoga što je isključivo on radio.

Njihova argumentacija Poslanikovim, s.a.v.s., riječima: ”Kada čovjek umre, prekidaju se njegova djela…” , neispravna je, jer on nije rekao da se prekida okorištavanje, već je obavijestio da se prekida djelo. Djela pripadaju onima koji ih čine, pa ako ih podare drugima, nagrada od djelatnika doći će drugome. On tada nema nagrade za djelo. Ovo je poput duga koji čovjek isplati za drugoga, tj. u ovom slučaju obaveza spada sa dužnika, ali mu ne pripada ono čime je dug izmiren.

Pravljenje razlike između imovinskih i tjelesnih ibadeta, kod onih koji to zastupaju, utemeljeno je Vjerovjesnikovim, s.a.v.s., odobrenjem za umrlog kao što je prethodno rečeno. Međutim, u postu nije dovoljna zamjena. U hadisu koji prenosi Džabir, radijallahu anhu, kaže se: ”Klanjao sam sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., Kurban-bajram. Kada se vratio, doveden mu je ovan, pa ga je zaklao. Rekao je: ”U ime Allaha, Allah je najveći. Allahu, ovo je za mene i za one koji nisu zaklali kurban iz moga ummeta.” Prenose ga Ahmed, Ebu Davud i Et-Tirmizi. U hadisu u kojem se spominju dva ovna kaže se da je prilikom klanja jednog od njih rekao: ”Allahu, ovaj kurban je za cijeli moj ummet.” U drugom hadisu kaže se: ”Allahu, ovo je za Muhammeda i Muhammedovu porodicu.” Prenosi ga Ahmed. Približavanje Allahu pri klanju kurbana očituje se u prosipanju krvi, a kurbani su namijenjeni drugima.

Također, ibadet hadždža je tjelesni, a imetak nije temelj, već sredstvo. Zar ne vidiš da je stanovniku Mekke obaveza obaviti hadždž kada može hodati do Arefata, bez postavljanja uvjeta imetka. Ovo je najjače mišljenje. Želim reći da hadždž nije zasnovan na temeljima imetka i tijela, već isključivo imetka, kao što je to naslovila skupina sljedbenika Ebu Hanife iz zadnjih generacija. Pogledaj u kolektivne obaveze (fardul-kifaje), kako ih izvršavaju jedni za druge? To predstavlja poklanjanje sevapa, a nije zamjena. Isto tako lični najamnik nema pravo drugoga staviti u vlastitu zamjenu, ali ima pravo da svoju zaradu dadne kome želi.

Unajmljivanje ljudi za učenje Kur’ana i predavanje sevapa mrtvima nije činio nijedan ispravni prethodnik, niti je to naredio i dao olakšice ijedan imam u vjeri islamu. Unajmljivanje za učenje Kur’ana nije dozvoljeno i u pogledu ovoga nema razilaženja meðu učenjacima. Samo su se razišli oko unajmljivanja radi podučavanja Kur’anu, jer je u tome korist koja stiže drugima. Nagrada ne dolazi do umrlog, osim ukoliko je djelo radi Allaha. Ovakav postupak nije iskreni i čisti ibadet, pa neće ni imati sevapa koje bi podario mrtvom. Zato niko od učenjaka nije rekao da se može unajmiti onaj ko će postiti i klanjati, a onda sevape pokloniti umrlom. Meðutim, ako onome ko uči, podučava sebe i druge Kur’anu dadne sredstva kao ispomoć za one koji se bave Kur’anom, to će biti jedna vrsta sadake za njega (mrtvog). Tada je dozvoljen ovakav postupak. U knjizi ”El-Ihtijar” stoji: ”Ako bi oporučio da se iz njegovog imetka dadne nekome ko će učiti na njegovom kaburu, takva oporuka bila bi nevažeća, jer je u značenju unajmljivanja.” Ez-Zahidi u ”El-Gun’ji” spominje: ”Kada bi uvakufio imetak da bi mu neko učio na kaburu, ovakva odredba bila bi neispravna.”

Učenje Kur’ana i poklanjanje dobrovoljno, bez protunaknade, dospijeva do umrloga, kao što dospijeva nagrada posta i hadždža. Ako se kaže: Ovo nije bilo poznato za vrijeme ispravnih prethodnika, niti ih je Vjerovjesnik, s.a.v.s., na to uputio, odgovorit će se: Ako onaj koji postavlja ovo pitanje priznaje da sevapi hadždža, posta i dove stižu, reći će mu se: Kakva je razlika izmeðu toga i stizanja nagrade od učenja Kur’ana? To što ispravni prethodnici nisu činili, nije dokaz da sevapi ne dospijevaju do umrlih. Odakle ćemo generalno negirati? Ako se kaže: Allahov Poslanik, s.a.v.s., ih je uputio na post, hadždž i sadaku, bez učenja Kur’ana, reći će se: Poslanik, s.a.v.s., nije prvi o tome govorio, nego je to iz njega proisteklo kao odgovor: neko ga je pitao o hadždžu za umrlog, pa mu je dozvolio; drugi je pitao o postu, pa mu je dozvolio, a nije zabranio druge stvari mimo tih. Kakva je razlika izmeðu stizanja nagrade za post, koji predstavlja nijjet i suzdržavanje, i izmeðu stizanja nagrade za učenje Kur’ana i zikr. Ako se kaže: Šta kažete za poklanjanje sevapa Poslaniku, s.a.v.s.? Reći će se: Ima nekih iz zadnjih generacija koji su to smatrali pohvalnim, a neki to smatraju novotarijom, jer to ashabi nisu činili. Vjerovjesnik, s.a.v.s., ima istu nagradu svih onih koji budu radili dobro od njegovog ummeta, a od onih koji budu radili dobra djela ništa se neće oduzimati, jer je on uputio svoj ummet na svako dobro i ukazao im na njega.

Neki kažu: “Umrli se okorištava učenjem Kur’ana tako što čuje učenje Allahovih riječi.” Ovakav navod nema utemeljenja i nije vjerodostojno prenesen ni od jednog od poznatih imama. Nema sumnje da ga čuje, ali njegovo okorištavanje slušanjem nije ispravno. Nagrada slušanja uvjetovana je življenjem na ovom svijetu. Takvo slušanje je proizvoljno i završava se smrću. Možda će čak osjećati patnju i bol zato što nije sprovodio Allahove naredbe i izbjegavao Njegove zabrane, ili što nije uočavao dobro.

Učenjaci se razilaze u pogledu učenja Kur’ana kod kabura na tri mišljenja, tj. da li je pokuðeno, da li nema smetnje da se uči prilikom ukopa i da li je pokuðeno poslije ukopa. Oni koji su rekli da je pokuðeno, poput Ebu Hanife, Malika, Ahmeda u jednoj predaji, govorili su: “To je uvedena stvar, a o tome nema predaje u sunnetu.” Učenja Kur’ana slično je namazu, a zabranjeno je obavljati namaz kod kabura. Isto se odnosi i na učenje. Oni koji su rekli da nema smetnje, poput Muhammeda b. el-Hasena i Ahmeda u drugoj predaji, argumentirali su predajom od Ibn Omera, radijallahu anhu, da je oporučio da se uči nad njegovim kaburom prilikom ukopa i to početak i kraj sure El-Bekare. Takoðer, prenosi se od nekih muhadžira učenje sure El-Bekare (prilikom ukopa). Oni koji su rekli da nema smetnje da se Kur’an uči prilikom ukopa, prema predaji od Ahmeda, prihvatili su predaje od Omera i nekih muhadžira. Zatim, postupak smjenjivanja u učenju Kur’ana nad kaburom je pokuðen, jer nema predaje u sunnetu o tome, a ni od jednog ispravnog prethodnika, u osnovi, o tome nije ništa preneseno. Ovo mišljenje je jače od drugih, jer se njime usaglašavaju oba dokaza.

Priredio: doc. dr. Emir Demir
Pruzeto sa minber.ba
https://minber.ba/imam-et-tahavi-da-li-sevapi-od-ivih-stiu-mrtvima/