Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, u hadisu kojeg prenosi Ebu Musa:”OVAJ MOJ UMMET JE UMMET KOJEM JE UKAZANA MILOST. ZA MOJ UMMET NEMA KAZNE NA AHIRETU. ALLAH JE UČINIO DA MU KAZNA BUDE NA OVOM SVIJETU – UBITSTVA, ZEMLJOTRESI I SMUTNJE!!!” (EBU DAVUD)

Alijj El-Kari veli: “Ummet koji se spominje u hadisu je ummetu-l idžabe (muslimani), a milost koja se spominje u hadisu jeste milost koja je ukazana samo muslimanima, zbog toga što imaju poslanika koji je milost svjetovima, a koji se naziva i vjerovjesnik milosti (nebijju-r-rahmeti). Riječi “ZA NJEGA NEMA KAZNE NA AHIRETU” znače da taj ummet neće biti kažnjavan teškim kaznama na ahiretu, nego će većina tih kazni biti odstranjena od ummeta prilikom raznih nedaća, bolesti i raznih vidova iskušenja, a što potvrđuje i nastavak hadisa:”ALLAH JE UČINIO DA MU KAZNA BUDE NA OVOM SVIJETU – UBITSTVA, ZEMLJOTRESI I SMUTNJE.” Dakle bespravna ubistva. Dok neki drugi učenjaci vele da se hadis odnosi samo na one koji nisu činili velike grijehe.”

Dalje navodi Alijj El-Kari govor Muzhira: “Ovo je muškil hadis[1] jer se u njemu spominje da Allah neće nikoga kazniti iz ovog ummeta bez obzira da li se radilo o onima koji čine velike grijehe ili ne. Međutim preneseni su drugi hadisi koji govore o kažnjavanju onih koji čine velike grijehe, pa se možda riječ ummet koja se spominje u hadisu može odnositi na one koji budu slijedili Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, na način kako to treba činiti, čineći pri tome ono što je Allah naredio, a ostavljajući ono što je zabranio.

Hadis bilježi Ebu Davud i Hakim u svome Mustedreku. Ispravnim ga je ocijenio i potvrdio imam Zehebi, a u drugoj verziji hadisa stoji: “MOJ UMMET JE UMMET MILOSTI. ZA MOJ UMMET NEMA KAZNE NA AHIRETU. ALLAH JE UČINIO DA MU KAZNA BUDE NA OVOM SVIJETU – SMUTNJE, ZENLJOTRESI, UBISTVA I RAZNE NEDAĆE.” Ovu verziju bilježe Ebu Davud, Taberani, Hakim, i Bejheki od Ebu Musaa.

A također bilježi Hakim u “El-Kuna” od Enesa: ”Moj ummet je ummet kojem je ukazana milost i kojem je oprošteno.”

Vidi:Alijj El-Kari, Mirkatu-l-mefatih šerhu miškati-l-mesabih, 8/3372, 3373)

[1]Prema riječima šejha Nuruddina Itra to je onaj hadis koji odudara od šerijatskih pravila pa daje iskrivljeno značenje ili se ne slaže sa drugim šerijatskim tekstom. Vidi:Menhedžu-n-nakdi fi ulumi-l-hadis, str.337

Prof. Senad Muhić

Preuzeto sa stranice https://subuluselam.wordpress.com koju uređuje prof. Senad Muhić

1.Tevba-pokajanje

Dokaz tome su ajeti koji govore da o tome da onaj koji se pokaje neće biti kažnjen džehennemom, kao što se to naglašava u 60. ajetu sure Merjem i 160. Ajetu sure El-Bekare.

2.Istigfar- traženje oprosta

Ukoliko se tevba u šerijatskim tekstovima spomene pojedinačno onda ona obuhvata i istigfar i obrnuto, a ukoliko se spomenu oba izraza onda istigfar znači traženje zaštite od zla koje se desilo, dok tevba znači povratak i traženje zaštite od loših postupaka kojih se osoba boji u budućnosti.

3. Činjenje dobrih djela.

Jedno dobro djelo se vrijednuje deset puta, dok se jedno loše djelo broji samo kao jedno, pa teško onome čijih loših djela bude više nego dobrih.

4.Ovosvjetske nedaće

Dokaz ovome jeste hadis kojeg bilježe Buhari i Muslim, a u kojem se spominje da čovjeka neće zadesiti ni ubod trna, a da mu Allah zbog toga neće oprostiti grijehe.

5.Kaburski azab- kazna može biti razlog zbog kojeg čovjek biva pošteđen džehennema.

6.Činjenje dove i traženje oprosta za umrlu osobu.

7.Poklanjanje sevapa umlrloj osobi kao što su sevapi od sadake, učenja Kur'ana, hadždža i tome slično.

8.Teškoće na Sudnjem danu

9.Zagovaranje onih kojima bude šef‘at dozvoljen.

10.Oprost Allaha bez bilo čijeg zagovaranja.

Prof. Senad Muhić

Preuzeto sa stranice https://subuluselam.wordpress.com koju uređuje prof. Senad Muhić

Prenosi Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve selleme kazao:

“Musliman kod drugog muslimana ima šest prava: kada ga sretne da mu nazove selam, kada ga pozove da mu se odazove, kada zatraži savjet da ga posavjetuje, kada kihne i kaže elhamdulillah, da mu kaže jerhamukellah (Allah ti se smilovao), kada se razboli da ga obiđe i kada umre da mu dženazu klanja.“ (Sahihu Muslim 5/2162)

1. Nazivanje selama

Prvo pravo koje je spomenuto u ovome hadisu jeste da muslimanu nazove selam kada se sretne.

Izraz koji je u hadisu spomenut u formi naredbe je dokaz da je nazivanje selama obaveza.

Međutim, prenosi imam Ibn Abdi-l-Berr da je nazivanje selama sunnet, a odgovor na njega obaveza. (Et-temhid, 5/288, 289)

U Muslimovom Sahihu (br.94/54) spominje se hadis u kojem se naređuje širenje selama, te da to biva uzrokom ljubavi među ljudima.

Također bilježe Buhari (br.28) i Muslim (br.63/39) predaju u kojoj se veli da je najbolje djelo nahraniti siromaha i nazivanje selama onome koga znaš, a i onome koga ne znaš.

Nakraći vid nazivanje selama jesu riječi: Es-selamu alejkum, a potpunije od toga jeste da se doda: ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Dovoljno je kazati i : esselamu alejke ili selamun alejke.

Ako se selam nazove jednoj osobi onda je njoj obaveza da uzvrati na selam, ako se selam nazove skupini, onda odgovor na selam njima biva farz kifaje, tj. ako neko odgovori spada odgovornost sa drugih, a ako niko ne odgovori svi su griješni.

2. Odazivanje na poziv

Hadis svojim vanjskim značenjem ukazuje da je obaveza čovjeku da se odazove, bez obzira o kakvom se pozivu radilo, međutim islamski učenjaci su samo odaziv na svadbenu gozbu učinili obaveznim.

Zato je najpreče da se kaže: Obaveze se je odazvati na poziv koji nam je upućen povodom svadbene gozne, a odaziv na bilo koji drugi poziv je pohvalan.

3. Savjetovanje

Ovaj hadis je dokaz da je obavezno posavjetovati onoga ko zatraži savjet, a vanjskim značenjem hadis ukazuje da nije obaveza uputiti savjet, ako se nije zatražio.

Zato je pohvalno posavjetovati nekoga, pa čak i da onaj koga savjetujemo nije to tražio ,jer se tim postupkom podstiče na činjenje dobra.

4.Kada kihne i kaže elhamdulillah da mu kažes: jerhamukellah

Ovaj hadis je dokaz da je obavezno onome ko kihne i kaže elhamdulillah kazati: jerhamukellah, a što se tiče izgovaranja :elhamdulillah nakon kihanja nema dokaza da je to obavezno, kao što kaže imam Nevevi: “Ulema se slaže da je izgovaranje riječi elhamdulillah, nakon kihanja, pohvalno.“ (El-Ezkar, str. 427)

Bilježi imam Buhari od Ebu Hurejre da je Poslanik kazao: “Kada neko kihne neka kaže elhamdulillah, a njegov brat neka mu kaže: jerhamukellah, a onaj ko je kihnuo nakon što mu se to kaže, neka odgovori: Jehdikumullahu ve juslihu balekum.“

A u hadisu kojeg bilježi Ebu Davud se dodaje : “Onaj ko kihne neka kaže elhamdulilahi ala kulli halin.“

Većina uleme smatra da se trebaju kazati riječi: Jehdikumullahu ve juslihu balekum, dok učenjaci Kufe kažu da treba kazati: Jagfirulllahu lena ve lekum. A dokaz im je hadis kojeg prenosi Taberani[1] i Buhari [2]: “Neka kaže jagfirullahu lena ve lekum.“

Također postoji stav da može da bira između toga dvoga ono što više voli ili da izgovori oba izraza.

Na stavu da je obaveza onome ko kihne kazati: jerhamukellah, su zahirijje i Ibn-l-Arebi.

Dokaz te obaveznosti je hadis kojeg bilježi Buhari[3] od Ebu Hurejre: “Kada neko zahvali Allahu nakon što je kihnuo, obaveza je svakom muslimanu koji to čuje da kaže: jerhamukellah.“

Pohvalno je onoga ko je kihnuo, a nije zahvalio Allahu, podsjetiti na to.

Lijepo je da onaj koji hoće da kihne stavi ruku na svoja usta i da stiša glas, kao što se to navodi u predaji koju bilježi Hakim[4] i Bejheki[5] od Ebu Hurejre.

I pohvalno je da nakon riječi elhamdulillah, doda i rabbi-l-alemin, kao što to navodi imam Taberani, međutim u tom hadisu postoji slabost.

5. Kada se razboli da ga obiđeš

U hadisu je dokaz da je obaveza obići muslimana koji je bolestan, kao što to tvrdi Buhari, dok većina učenjaka smatra da je to pohvalno. Imam Nevevi prenosi koncenzus islamskih učenjaka da to djelo nije na stepenu obaveznosti.

Rekao je Ibn Hadžer: ” Dakle nije obaveza svakom pojednicu.”

6. Kada umre, da mu klanjaš dženazu

U hadisu je dokaz da je obavezno prisustvovati dženazi muslimana, svejedno da li nam on bio poznat ili ne.

(Imam Sane'ani, Subulu-s-selam 8/131-137)

[1] El-Kebir i El-Evsat

[2] El-Edebu-l-mufred, sa ispravnim lancem prenosilaca.

[3] El-Edebu-l-mufred (928), a također se hadis nalazi i u Sahihu, br. 6226)

[4] El-Mustedrek 4/264

[5] El-Edeb 322

Sa arapskog preveo:Senad Muhić

Preuzeto sa stranice https://subuluselam.wordpress.com koju uređuje prof. Senad Muhić

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Od samog početka objave Kur'ana, oni kojima je Allah Uzvišeni zapečatio srca, pokušavali su u Kur'anu pronaći neku mahanu i nedostatak, pokušavali su Kur'an ukloniti iz života muslimana, iskriviti njegovo značenje, ali im to nikako nije polazilo za rukom.

Razlog njihovog neuspjeha po tom pitanju jeste činjenica da je Allah taj koji je zagarantovao čuvanje Kur'ana, kao što nas On o tome obavještava: “Mi, uistinu, Kuran objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti.” (El-Hidžr, 9)

Nakon što su neprijatelji islama i muslimana uvidjeli da Kur'anu nikako ne mogu nauditi, počeli su izmišljati i širiti laži o našem poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve selleme, nazivajući ga imenima i opisujući ga svojstvima koja razuman čovjek ne može izustiti niti napisati.

Optuživali su Poslanika sallallahu alejhi ve selleme, da je bio čovjek sklon bezrazložnom ubijanju onih koji nisu bili muslimani, iako je on jasno u svojim hadisima naglašavao: “Onaj ko ubije čovjeka koji ima zaštitu muslimanske države, neće osjetiti miris dženneta…” (Ahmed, 17387 i Nesai, 4668)

Optuživali su ga da je bio sklon varanju, a zaboravljali su njegove riječi u kojima kaže: “Ispuni svoju obavezu prema onome ko te je zadužio, a nemoj varati onoga ko tebe prevari.” (Ebu Davud, 3067 i Tirmizi, 1185)

Optuživali su ga da je bio nepravedan i grub prema svojoj porodici, a zaboravljali su njegove riječi: “Najbolji među vama je onaj koji je najbolji prema svojoj porodici, a ja sam najbolji prema svojoj porodici.” (Tirmizi, 3830 i Ibn Madže, 1967)

Optuživali su ga da je bio čarobnjak i sihirbaz, a zaboravljali su njegove riječi u kojima veli: “Ne pripada nama onaj ko pravi, a i onaj kome se pravi sihr.” (Taberani, 4262)

Optuživali su ga da je bio nepravedan prilikom suđenja među ljudima, iako je on govorio: “Oni koji su živjeli prije vas su uništeni, a razlog njihovog nestanka je bio taj što su sprovodili kaznu nad siromašnim kradljivcem, a nad bogatašem nisu. Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, kada bi moja kćerka Fatima ukrala, ja bih joj odsjekao ruku.” (Buhari, 3216 i Muslim, 3196)

Optuživali su ga da je bio grub u svojim postupcima, a zaboravljali su hadis u kojem veli: “Ja sam doista poslan kao milost.” (Muslim, 4704)

Optuživali su njega i njegove sljedbenike da su bili ekstremni, iako on kaže: “Čuvajte se pretjerivanja, jer je ono uništilo one koji su bili prije vas.” (Ahmed, 3078 i Nesai, 3007)

Optuživali su ga da nije poštivao druge, a zaboravljali su da je on iz poštovanja ustao zbog sahrane jednog jevreja. (Buhari, 1229 i Muslim, 1596) Optuživali su ga da je bio nepristojan, a zaboravili su njegove riječi u kojima kaže: “Najbolji vjernici su oni koji imaju najljepše ponašanje.” (Hakim, 8623 i Bejheki, 2719)

Optuživali su ga i optuživali, a da su samo pogledali u njegov život i čitali njegovu biografiju spoznali bi da je on daleko bio od onoga čime su ga oni opisivali.

Neprijatelji islama nisu se samo zadržali na vrijeđanju Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, nego su kroz historiju vrijeđali i njegove supruge i ashabe, nazivajući ih ružnim imenima.

Još je žalosnija činjenica da to vrijeđanje dolazi od strane onih koji nose muslimanska imena, onih koji svoju vjeru grade na sljedećim stavovima:

– da je Kur'an iskrivljen i da nije potpun, te da se kod njih nalazi potpuni Kur'an, a muslimani vjeruju da je Kur'an potpun jer Uzvišeni veli: “Mi, uistinu, Kuran objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti.” (El-Hidžr, 9)

– da je Džibril pogriješio prilikom dostavljanja objave, te da je trebao Kur'an biti objavljen Aliji, Allah sa njim bio zadovoljan, a ne Muhammedu, sallallahu alejhi ve selleme, a Allah Uzvišeni o Džibrilu veli: “I Kur'an je sigurno objava Gospodara svjetova, donosi ga povjerljivi Džibril…” (Eš-Šuara, 192-193)

– da nije vjernik onaj ko se ne odrekne Ebu Bekra i Omera i ko ih ne mrzi, a Poslanik sallallahu alejhi ve selleme kaže: “Nakon mene slijedite Ebu Bekra i Omera.” (Tirmizi, 3662 i 3663; Ibn Madže, 97; Ahmed, 5/382, 385, 399, 402; Ibn Ebi Šejbe 12/11; Humejdi, 449; i drugi. Lanac prenosilaca mu je dobar, a ispravnim ga je ocijenio Hakim, 3/75, i Ibn Hibban, 2193)

– da je Poslanikova, sallallahu alejhi ve selleme, supruga Aiša, Allah sa njom bio zadovoljan, bila poganog jezika i da zaslužuje vječnu vatru.

– da je većina ashaba napustila vjeru nakon smrti Poslanika sallallahu alejhi ve selleme, a Allah Uzvišeni o ashabima kaže: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime, za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje rijeke teku i oni će zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.” (Et-Tewba, 100)

– da su njihovi imami i vođe bezgriješni, a Poslanik sallallahu alejhi ve selleme veli: “Svi su ljudi griješnici, a najbolji su oni koji se najčešće kaju.”

– da je njihov imam na većem stepenu od Poslanika.

– neki od njih smatraju da je Alija imao osobinu božanstva… Itd. Ovi neprijatelji islama (čitaj: rafidije) su pravili probleme muslimanima od vremena kada su se pojavili, pa sve do današnjih dana .

Tokom historije je od strane muslimanskih učenjaka napisano i rečeno mnogo pohvala na račun Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme. Mi ih ovdje nećemo navoditi jer je to svima poznato, a ko želi da se opširnije upozna sa tim neka iščitava knjige koje govore o životu Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, kao što su: „Sira“ od Ibn Hišama, „El-Fusul“ od Ibn Kesira, „Er-rehiku-l-mahtum“ od Mubarekfurija, itd.

Međutim, navest ćemo izreke nekih od nemuslimanskih učenjaka koji pozitivno govore o Muhammedu, sallallahu alejhi ve selleme, a koji trebaju biti primjer onima koji, iako nose muslimanska imena, vrijeđaju našeg miljenika.

Rekao je engleski književnik Džordž Bernard: “Obaveza je da se Muhammed nazove spasiteljem čovječanstva. Ja sam ubijeđen da, kada bi neko poput Muhammeda preuzeo vođstvo, da bi svijet izašao iz svih problema u kojima se nalazi.” (Azametu-l-Islami, prvi tom)

Njemački književnik Gete je kazao: “Tražio sam u povijesti nekoga ko je bio najbolji uzor, pa sam uvidio da je to Muhammed.” (Eddiwanu-š-šerkijju li-š-šairi-l-garbijji)

Američki naučnik Majkl Hart je izjavio: “Ja sam ubijeđen da je Muhammed jedini čovjek u povijesti koji je uspio u svim segmentima života.” (El-mietu-l-evailu)

Američki historičar Vill Durant je rekao: “Ako budemo sudili o nečijoj veličini na osnovu onoga što je ta osoba uradila, sasvim sigurno možemo zaključiti da je Muhammed jedan od najvećih velikana u povijesti.” (Kissatu-l-hadareti, 13/59)

Bez obzira na optužbe na račun Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, i na uvrede koje su upućene njemu, a samim time i nama, to nimalo ne može umanjiti njegovu vrijednost kod nas muslimana, jer njegova misija živi već četrnaest stoljeća i živjet će do Sudnjeg dana, a da je on bio onakakav kakvim ga oni opisuju, ta misija ne bi trajala ni dan.

Međutim i pored toga što to nimalo ne umanjuje njegovu vrijednost, dužnost je svim muslimanima da u skladu sa svojim mogućnostima brane čast njihovog Poslanika, jer on muslimanima mora biti preči od svega, pa i od njih samih.

Dužnost je također svim muslimanima braniti čast supruga Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, jer su one majke vjernika, a ima li neko da ne bi stao u odbranu svoje majke.

Dužnost nam je i da branimo čast svih ashaba, jer su oni najbolji ljudi u ovome ummetu, a posebno Ebu Bekra i Omera koji su napadani i vrijeđani od istih onih koji napadaju i vrijađaju Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme.

Na tu dužnost ukazuje hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, koji veli: “Ko od vas vidi neko ružno djelo, neka ga ukloni rukom, a ako ne može na taj način neka to učini riječima, a ako ni tako nije u mogućnosti, neka ga onda prezire srcem, a to je najmanji vid imana (vjerovanja).”

Prof. Senad Muhić

Preuzeto sa stranice https://subuluselam.wordpress.com koju uređuje prof. Senad Muhić

Iz teksta: Onaj koji tebe mrzi sigurno će bez pomena ostati
Preuzmi ovdje: https://subuluselam.files.wordpress.com/2012/08/onaj-koji-tebe-mrzi-sigurno-c487e-bez-pomena-ostati.pdf

Rekao sejh Abdul Aziz Radžihi u svome komentaru na tahavijsku akidu: “Postoje tri vrsta imama:

Prva vrsta je onaj čije stanje ne znamo, i namaz iza takvog je dozvoljen po koncenzusu uleme i nije uslov da ga pitamo kakvo uvjerenje ima.

Druga vrsta je onaj ko čini novotariju ili grijeh i poziva u njega. O takvom ulema kaže:Ako poziva u novotariju neće se klanjati iza njega, a ako ne poziva klanjat će se. A ISPRAVNO JE DA JE IZA TAKVOG ISPRAVAN BEZ OBZIRA POZIVAO ILI NE , OSIM U SLUČAJU KADA GA TA NOVOTARIJA IZVODI IZ VJERE.

Treće stanje je stanje imama koji je počinio jasan kufr-NEVJERSTVO i iza takvog nećemo klanjati.

Ukoliko ga njegova novotarija ne izvodi iz vjere postoji razilaženje, ali je ispravno da se klanja iza njega zbog hadisa: “KLANJAT ĆE VAM IMAMI, PA AKO POSTUPAJU ISPRAVNO I I VI I ONI IMATE NAGRADU, A AKO POSTUPAJU NEISPRAVNO, VI IMATE NAGRADU A NJIMA JE GRIJEH.(Buhari)..”

(El-Hidajetu-r-rabbanijje fi šerhi-l-akideti-tahavijje, 1/534-535)

Prof. Senad Muhić

Preuzeto sa stranice https://subuluselam.wordpress.com koju uređuje prof. Senad Muhić