Prvo pravilo: Osoba koja ispolji iman tj. prihvati i potvrdi šehadet ili je potomak roditelja muslimana ili je međ’ muslimanima odrastao od malena – a ne počini neka od jasnih djela nevjerstva koja čovjeka izvode iz islama, takva osoba će se smatrati muslimanom. Ko se smatra muslimanom to je zbog toga što se njegova vanjština predala islamu, i ta osoba može biti od onih koji u svom srcu baštine iman/vjeru, ali može biti i od onih – da nas Allah sačuva – koji u svom srcu baštini kufr/nevjerstvo. Prva osoba je mu’min/vjernik, dok je druga osoba munafik/licemjer – ali ono što nas interesuje jeste da se dunjalučka pitanja temelje na ljudskim vanjštinama, dok se ljudske tajne i nutrine prepuštaju Allahu dž.š.!

Neki od učenjaka prigovaraju tome da se:

1. El-ihlas/iskrenost,
2. El-‘ilm/znanje,
3. El-inkijad/podložnost,
4. El-mehabbet/ljubav,
5. El-sidk/istinitost,
6. El-jekin/ubjeđenje i
7. El-kabul/prihvatanje.

…smiju nazivati šartovima/uslovima, ispravnosti nečijeg šehadeta, zbog toga što su većina ovih djela – „djela srca“, a sami „izgovor šehadeta“ je ono za šta se vežu dunjalučki propisi islama. Ko izgovori šehadet – smatraće se muslimanom, i moći će da naslijedi imetak muslimana, i moći će da ga naslijedi musliman, ženiće se od muslimana, a kada umre – gasuliće se, zamotati u ćefine i biće ukopan u muslimansko groblje. Dakle, svi spomenuti dunjalučki propisi se vežu za izgovor šehadeta pa makar i ne došlo do ispunjenja sedam prethodno spomenutih šartova/uslova! Najbliže istini je da se kaže da su sedam prethodno spomenutih šartova – uslov ispravnosti nečijeg šehadeta sjutra pred Allahom dž.š., tj. čovjeku će na ahiretu od koristi biti samo ono šehade koje bude ispunjavalo prethodnih sedam šartova, dok dunjalučko šehade povlači za sobom sve dunjalučke propise – pa makar i ne ispunjavalo svih sedam – prethodno spomenutih – šartova/uslova!

Drugo pravilo: Iman u jezičkoj terminologiji znači tasdik – potvrda, vjera i ovjera, a u šeri’atskoj terminologiji znači vjerovati i potvrditi sve ono s čime je došao Poslanik s.a.w.s., od Alaha dž.š., uz potpuni kabul/prihvatanje i inkijad/podložnost, prema svemu s čime je On s.a.w.s., došao. Samo ubjeđenje u istinitost Muhammedovog s.a.w.s., poslanstva, nije dovoljno da bi se neka osoba smatrala mu’minom/vjernikom. Jevreji su bili ubjeđeni u istinitost poslanikovu s.a.w.s., i bili su svjedoci njegovim mu’udžizama, i pronašli su njegove opise kod sebe u Tevratu – ali, i pored svega toga oni nisu mu’mini/vjernici! Allah dž.š., kaže:
„Mi smo Musau devet očevidnih znamenja dali, pa upitaj sinove Israilove kad je precima njihovim došao i kada mu je faraon rekao: »Ja mislim, o Musa, da si ti, doista, opčinjen«, & pa je odgovorio: »Ti znaš da ovo nije dao niko drugi nego Gospodar nebesa i Zemlje, kao očigledna znamenja, i ja mislim da ćeš ti, o faraone, sigurno nastradati.«“ (el-Isra’, 101-102.)
„I kad im očito dođoše znamenja Naša, oni rekoše: »Ovo je prava čarolija!’ & I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci.“ (el-Neml, 14.)

Allah dž.š., nas obaviještava ovim ajetom da je Faraon bio ubjeđen u istinitost poslanstva Musa’a a.s., i u to da je on bio poslan od strane Allaha dž.š., ali mu se i pored toga nije pokorio, i nije prihvatio ono s čime je On a.s., došao – zbog čega je postao jednim od nevjernika!

Dakle, samo ubjeđenje u istinitost poslanstva Muhammeda s.a.w.s., nije dovoljno za „iman/vjeru“ nekog čovjeka, sve dok (svojim srcem) ne kabuli i prihvati ono s čime je Muhammed s.a.w.s., došao, i dok svome ubjeđenju u istinitost poslanstva ne pridadne prihvatanje i kabul poslanice islama, uz rad i postupanje po njoj.

Treće pravilo: Stav učenjaka sunneta jeste da se iman sastoji od „riječi i djela“ tj. „riječi jezika“ oličene u svjedočenju da niko nema pravo da bude obožavan mimo Allaha dž.š., (la ilahe illalah), i da je Muhammed Allahov Poslanik (Muhammedun-Resulullah), uz „srčano ubjeđenje“ – u sve navedeno, i uz „postupanje i rad“ – u skladu s navedenim, kako svojim srcem, tako i jezikom i ostalim tijelom.

„Djelo srca“ je: el-ihlas – iskrenost, el-mehabbet – ljubav, el-rida – zadovoljstvo, el-tevekkul – oslanjanje, el-havf – strah, el-redža’ – nada… „Djelo jezika“ je: zikrullah – spominjanje Allaha dž.š., naređivanje dobra, odvraćanje od zla, mirenje ljudi… „Djelo tijela“ je: namaz, džihad, hadždž, ‘umra, sadaka, dobročinstvo prema roditeljima, spajanje rodbinskih veza, dobročinstvo prema komšijama…

Dokaza ovom pravilu, iz Kur’ana i Sunneta, je mnogo. Allah dž.š., kaže: „Allah neće dopustiti da propadne iman vaš.“ (el-Bekara, 143.) tj. namazi vaši koje ste obavljali u pravcu Kudsa u Jerusalimu – kako je to pojasnio Abdullah b. Abbas r.a., i ostali.

Na drugom mjestu, Allah dž.š., kaže: „Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone.“ (el-Bekara, 177.) – Ebu Bekr el-Siddik r.a., je „čestitost“, koja je spomenuta u ovom ajetu, protumačio sa riječju „el-iman“.
Najveći dokaz tome da „djela tjela“ spadaju u pojam imana jeste hadis Poslanika s.a.w.s., koji glasi: „Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko grana (ili šesdeset i nekoliko grana); najveća od tih grana su riječi „la ilahe illallah“, dok je najniža od tih grana ukloniti prepreku s puta, a i stid je dio imana!“ (1)

Na osnovu ovog hadisa, u pojam imana spadaju kako „djela srca“ tako i „djela tijela“, a malo kasnije ćemo, inša’allah, pokušati da pobrojimo sve te grane imana.
Imam Buharija rhm., je veliki broj poglavlja u svome Sahihu naslovio time da „djela spadaju u pojam imana“, pa kaže: „Poglavlje: Namaz je dio imana.“; „Poglavlje: Davanje petine od ratnog plijena je dio imana.“; „Poglavlje: Džihad je dio imana.“; „Poglavlje: Stid je dio imana.“; „Poglavlje: Provesti lejletul-kader u namazu je dio imana.“ – a sahih hadisima je potkrijepio svako od navedenih poglavlja kao i to da djela spadaju u pojam imana.

Četvrto pravilo: Iman raste/jača, i opada/slabi!

Imam Ibnu Abdul-Berr rhm., kaže: „Da iman raste/jača, i opada/slabi – na tome je džema’at muhaddisa i fakiha i muftija svih islamskih zemalja. Allah dž.š., kaže:
„On uliva smirenost u srca vjernika da bi oni još više ojačali vjerovanje koje imaju…“ (el-Feth, 4.)
„Mi smo čuvarima vatre meleke postavili i odredili broj njihov kao iskušenje onima koji ne vjeruju – da se oni kojima je Knjiga data uvjere, i da se onima koji vjeruju vjerovanje njihovo još više učvrsti…“ (el-Muddessir, 31.)

„A kada su vjernici saveznike ugledali, rekli su: »Ovo je ono što su nam Allah i Poslanik Njegov obećali; Allah i Poslanik Njegov su istinu govorili!« – i to im je samo učvrstilo/ojačalo, vjerovanje i predanost.“ (el-Ahzab, 22.)

Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: „Vjernik najpotpunije vjere je onaj koji je najljepšeg ahlaka/ponašanja, kao i onaj koji je najljubazniji prema svojoj familiji!“ (2)
Mu’az r.a., je rekao: „Sjedi s nama, „da vjerujemo“ jedan časak!“ (3)

Dakle, ako se iman sastoji od riječi i djela, onda će se ljudi drastično razlikovati u djelima srca i tijela. Ljudi će se razlikovati i u jednom te istom djelu kojeg budu činili. Dva čovjeka će stajati u jednom saffu, iza jednog imama, i s njime će otpočeti i završiti dotični namaz, samo što će razlika između njihovih namaza biti poput razdaljine između nebesa i Zemlje! Djela ljudi će se međusobno razlikovati shodno procentu takvaluka i bogobojaznosti u ljudskim srcima!
Imam el-Nevevi rhm., kaže: „Ljudi će se razlikovati u samom tasdiku/vjerovanju; iman raste zbog brojnosti spoznatih dokaza, i zbog njihove jačine i jasnoće.“

Čovjek će ovo pravilo prepoznati i kod samoga sebe. Ako mu Allah dž.š., otvori polje zikra i ibadeta i pokornosti – osjetiće rast i jačanje svog imana, prionuće Allahu dž.š., uz udaljavanje od griješenja i harama. Ako se čovjek ulijeni po pitanju zikrullaha, ibadeta i pokornosti osjetiće grubost i osorost u srcu, kao i slabost u vjeri. Molimo Allaha dž.š., da nas ni jednog trena ne prepusti nama samima, niti da nas prepusti ikom od Njegovih stvorenja, nikada!
Peto pravilo: Mu’mini/vjernici, se međusobno razlikuju u imanu i vjeri. Iman Allahovih poslanika nije kao i iman ostalih mu’mina, mada i sami iman mu’mina se međusobno drastično razlikuje.

Allah dž.š., kaže: „Mi ćemo učiniti da Knjigu poslije naslijede oni Naši robovi koje Mi izaberemo; biće onih koji će se prema sebi ogriješiti, biće i onih čija će dobra i loša djela podjednako teška biti, a biće i onih koji će, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti…“ (el-Fatir, 32.)

Poslanik s.a.w.s., kaže: „Ko od vas vidi loše djelo – neka ga promijeni rukom svojom, a ako ne bude u stanju – onda jezikom, a ako ne bude u stanju – onda srcem svojim; to je najslabiji vid imana!“ (4)

Od Ebu Se’id el-Hudrija r.a., se bilježi: Čuo sam Allahova Poslanika s.a.w.s., kako kaže: „Dok sam spavao prikazani su mi ljudi u košuljama; nekome je košulja bila u visini prsiju, a nekome niže. Vidio sam Omera r.a., u snu, a na njemu bijaše košulja koja mu se vukla po zemlji. Rekoše: Kako to tumačiš, o, Allahov Poslaniče? Reče: U pitanju je din/vjera!“ (5)

Šesto pravilo: Čovjek izlazi iz imana poričući ono što ga je u iman i uvelo. Allah dž.š., je dao da „iman/vjera“ ima i svoja vrata tj. šehadet – svjedočenje da nema niko pravo da bude obožavan mimo Allaha dž.š., i da je Muhammed Allahov rob i Poslanik, pa ko uđe na ta vrata ne može izaći osim kroz ta vrata! Svaka riječ ili djelo koje izravno ne ukazuje na rušenje ovog priznanja – neće samo po sebi biti djelo nevjerstva. Zinaluk, krađa, uživanje opojnih pića itd., su grijesi koji proizilaze iz slijeđenja svojih strasti i have, i ako ih čovjek ne bude smatrao halalom, ti postupci mu neće oboriti njegov iman. Kada je u pitanju ismijavanje sa šeri’atom ili psovanje i vrijeđanje vjere ili negiranje propisanosti nečega što je opšte-poznato da je od vjere islama ili bude u pitanju ohalaljivanje i smatranje dozvoljenim činjenje velikih grijeha ili je u pitanju poricanje i osporavanje onoga što je Allah dž.š., propisao – svaki od ovih prijestupa nam ukazuje na direktno rušenje prethodno spomenutog iskaza (šehadeta), pa će se na spomenute postupke gledati kao na djela nevjerstva koja udaraju direktno u korijen stabljike imana/vjere!

Sedmo pravilo: Zakonodavac će nekada upotrijebljavati riječ „kufr/nevjerstvo“, ali se njome ne misli na djelo nevjerstva koje će čovjeka izvesti iz milleta islama, čineći ga jednim od onih koji će vječno ostati u džehennemu.

Imam el-Kasimi rhm., kaže: „U hadisu se spominje „ko uradi to i to – počinio je širk ili kufr“ – tim predajama se ne misli na veliki širk ili na djelo nevjerstva koje čovjeka izvodi iz milleta islama, kako bi se nad njim, kasnije, sproveli propisi određeni za murtedde i otpadnike – da nas Allah dž.š., sačuva svega toga. Imam el-Buhari rhm., je naslovio cijelo poglavlje, u svome Sahihu, naslovom: „Nevjerstvo bračnog života i nevjerstvo niže nevjerstva (kufr dune kufr).“ (Pogledaj: Mehasinut-Te’vil, 5/1307..)

Napomena:

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Sa nekim čovjekom će se naći neka od grana imana ali i neka od grana nifaka. Nekada će musliman imati sa sobom djela nevjerstva ali one vrste nevjerstva koji ne izvode iz islama, što je bio stav ashaba poput Ibnu Abbasa r.a., i ostalih, koji su rekli: „nevjerstvo niže nevjerstva“ – „kufr dune kufr“. Ovo je bio stav gotovo svih predstavnika selefa, i isto ovo je naglasio imam Ahmed rhm., kao i ostali imami koji su govorili o lopovu, alkoholičaru i njima sličnim ljudima, kao i oni za koje je Poslanik s.a.w.s., rekao da nisu vjernici/mu’mini – takvi će se zvati muslimanima, a neće se zvati mu’minima. Svoj stav su potkrijepili dokazima iz Kur’ana i Sunneta koji govore o tome da će se negirati ime imana nekom čovjeku ali uz potvrdu mu imena islama, i da čovjek može biti musliman a da se pri njemu nađu neka od djela nevjerstva koji ne izvode iz islama – kufr dune kufr, kao što je rekao Ibnu Abbas r.a., u komentaru Allahovih dž.š., riječi: „A ko (se)ne vlada po onome što je Allah objavio – takvi su nevjernici!“ – u pitanju je djelo nevjerstva koje ne izvodi iz vjere – nevjerstvo niže nevjerstva, grijeh niže grijeha i nasilje niže nasilja.“ Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 7/351.. (op.prev.)

Osmo pravilo: Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko grana ili šesdeset i nekoliko grana. Najveća od tih grana su riječi – la ilahe ilalah, a najniža od tih grana je uklanjanje prepreke sa puta. Nije pravilo da će se nazivati vjernikom osoba kod koje se nađe neka od grana imana, a isto tako nije pravilo da će se nevjernikom nazivati osoba kod koje se nađe neka od grana kufra. Nije pravilo da se ‘alimom/učenjakom, naziva osoba koja dobro nauči neku mes’elu/pitanje, niti će se doktorom smatrati osoba koja zna lijek protivu neke bolesti.
Napomena: Šejh Abdullatif Alu Šejh hfz., kaže: „Neće se vjernikom nazvati osoba kod koje se nađe neka od grana imana (npr. neće se vjernikom nazvati svaka osoba koja ukloni određenu prepreku sa puta), ali se isto tako neće nevjernikom nazvati osoba kod koje se nađe neka od grana kufra! Poslanik, s.a.w.s., kaže: “Dva kufr-postupka, će se zadržati u mom ummetu nakon mene: diranje u tuđe porijeklo i lozu, kao i naricanje za umrlim.” (Sahihu Muslim, br.67.) Ova dva postupka su opisana riječju kufr, ali je, u ovom slučaju, u pitanju “kufr dune kufr” tj. djelo koje ne izvodi čovjeka iz Islama (sve dok ga ne ohalali). Ko ovu podjelu bude dobro razumio, shvatiće vrijednost fikha selefa, dubinu njihova rezonovanja, i neopterećivanje pojedinim stvarima. Zbog toga, Ibnu Mes’ud, r.a., izjavljuje: “Ko se želi za nekim povesti, neka se povede za ashabima Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Oni su ljudi najčistijih srca od ovog ummeta, najdubljeg znanja, i najmanje su bili opterećeni nekim stvarima. To su ljudi koje je Allah dž.š., odabrao za društvo Njegovom Poslaniku s.a.w.s., zato im znajte cijenu; oni su hodili pravim putem!” Pogledaj: Usul fil-tekfir, str.46.. (op.prev.)

Deveto pravilo: Kod čovjeka se često puta znaju, u istom vremenu, sastati i spojiti kufr – nevjera, i iman – vjera, širk – politeizam, i tevhid – monoteizam, takvaluk – bogobojaznost, i fudžur – grijeh.

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Ovo je jedno od najvećih pravila i principa ehlu-sunneta vel-džemata, u kojem im kontriraju razne novotarske sekte poput haridžija, mu’utezila, kaderija itd.. Pitanje izlaska velikih griješnika iz vatre ili njihovog ostanka u vatri se temelji na ovom pravilu.“ (Pogledaj: el-Salatu ve Hukmu Tarikiha, 1/78.)
Ovo pravilo iziskuje to da se jedan vjernik može voljeti zbog nečega a i mrziti zbog nečega; voljeće se zbog njegove pokornosti, vjerovanja – imana i slijeđenja sunneta, a mrziće se zbog eventualne nepokornosti, nevjerstva – kufra ili novotarija. Dokazi ovom pravilu su sljedeći: „Većina njih ne vjeruje u Allaha, a da druge Njemu ravnim ne smatraju.“ (Jusuf, 106.); „Toga dana bili su bliže nevjerstvu nego li imanu/vjerovanju, jer su ustima svojim govorili ono što nije bilo u srcima njihovim.“ (Alu Imran, 167.)

Deseto pravilo: Islam je predavanje ljudske spoljašnjosti i fizička uspostava javnih odličja vjere, dok je iman predavanje ljudske nutrašnjosti. Ovo je bio odgovor Poslanika s.a.w.s., Džibrilu a.s., onda kada ga je upitao o islamu i imanu. Islam i iman se međusobno prožimaju i jedan drugog obuhvataju kada se zasebno spominju.
Allah dž.š., kaže: „I zadovoljan sam da vam islam bude vjera!“ (el-Ma’ida, 3.) Islam koji je spomenut u ovom ajetu obuhvata kako „djela srca“ tako i „djela tijela“.
Allah dž.š., kaže: „Pravi vjernici su oni čija se srca strahom ispune onda kada se Allah spomene, a kada im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, & oni koji molitvu obavljaju i dio, od onoga što im Mi dajemo, udjeljuju. & Oni su, zbilja, pravi vjernici – njih počasti i oprost i obilje plemenito, kod Gospodara njihova, čekaju.“ (el-Enfal, 2-4.)

Iman i islam – kada se zajedno na jednom mjestu spomenu imaju zasebna značenja, a kada se posebno spomenu jedan drugog obuhvataju (jer tada ukazuju na kompletnu vjeru, op.prev.).

Bilješke.

1-Sahih. Pogledaj: Sahihul-Buhari, br.9.; Sahihu Muslim, br.35..
2-Sahih ligajrihi. Pogledaj: Sunenul-Tirmizi, br.2612.; Musned Ahmed, br.24721..
3-Pogledaj: Sahihul-Buhari, poglavlje: Islam se temelji na pet stvari, 1/60.; predaja je mu’allek.
4-Sahih. Pogledaj: Sahihu Muslim, br.49..
5-Sahih. Pogledaj: Sahihul-Buhari, br.23-6606.; Sahihu Muslim, br.2390..

Autor: – šejh Ahmed Ferid
Prijevod s arapskog jezika:
Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Pruzeto sa minber.ba

„Kur’an je Allahov govor i u njemu se Uzvišeni otkriva Svojim robovima. Ponekad se otkriva u ogrtaču dominantnosti, veličine i moći, od čega se glave robova povijaju ka zemlji, duše ponizno priklanjaju, glasovi nestaju, a oholost i gordost rastapaju se kao što se so rastapa u vodi. Drugom prilikom Allah Uzvišeni otkriva Se u osobinama ljepote i savršenstva. Otkriva Se u savršenosti Svojih imena i ljepotih Svojih osobina. Ljepota Njegovih djela kazuje o ljepoti Njegovog Bića, pa kada Ga rob upozna, neodoljiva ljubav prema Njemu iz srca roba iscrpi svu snagu voljenja. Iscrpi je za onoliko koliko rob upozna od osobina Njegove ljepote i savršenosti. I kada Ga srce roba istinski zavoli, ono se oslobodi od svake druge ljubavi i želje. Ako bi neko i pokušao tu ljubav usmjeriti na drugu stranu, srce i sv njegove pore bi to izričito odbacile, upravo onako kako pjesnik opisuje: „Od srca se traži da vas zaboravi, al’ navike tijela na to ne pristaju…“ Tako ljubav prema Njemu u srcu postaje navika, a ne obaveza! Kada se Uzvišeni otkrije u osobinama milosti, plemenitosti, blagosti i dobročinstva, kod roba se probude osjećaji nade i ojača njegova ambicija. Tada rob, predvođen nadom, krene svom Gospodaru i sve što su osjećaji nade jači, trud roba bolji je i veći. Sličan je rataru koji sve što se više nada boljem rodu, više se trudi oko obrade usjeva, ali kada njegova nada klone, nevoljan jeu obradi usjeva.

Kada se Svevišnji otkrije u osobinama pravednosti, srdžbe, ljutnje i Onoga Koji strogo kažnjava, tada se ljudska duša, koja navraća na zlo, prene i splasne njena pobuda za zabavom i nedopuštenim, oslabi njena snaga strasti i sdržbe, nestane pomagača njene gluposti i bezbrižnosti, a obuzme je strah, uznemirenost i panika. Kada se Gospodar Moćni otkrije u osobinama Onoga Koji naredjuje i zabranjuje, uzima zavjete i oporučuje, šalje poslanike, objavljuje knjige i propisuje norme ponašanja, u duši se probudi osjećaj za izvršavanjem Njegovih naloga, njihovim prenošenjem i oporučivanjem drugim ljudima. Probudi se osjećaj uvjerenosti u istinitost toga, te želja za ispunjavanjem naredjenog i ostavljanjem zabranjenog. Kada se Milostivi otkrije u osobinama Onoga Koji sve čuje i sve vidi, kod roba se pobudi osjećaj stida. Stidi se da ga njegov Gospodar vidi u onome što prezire, ili da od njega čuje ono što ne voli, ili dau srcu svome pritaji ono što Ga rasrdđuje. U takvom stanju pokreti roba, njegove riječi i misli, nisu zapostavljeni i prepušteni volji strasti i naravi, nego bivaju uredjeni po šerijatskim nalozima. Kada se Svemilosni otkrije u osobinama Opskrbitelja i OnogaKoji je dovoljan zaštitnik i pomagač, Onoga Koji udovoljava sve ljudske potrebe, otklanja nedaće od ljudi, pomaže i štiti Njemu odane, uz koje On stalno stoji, kod roba se pojavi osjećaj tewekkula, iskrenog oslanjanja na Allaha, prepuštanja Njemu, zadovoljstva uz Njega i zadovoljstva svim onim što odredjuje Svom robu. Tewekkul, oslanjanje na Allaha, rađa se, u suštini, iz saznanja roba da mu je njegov Gospodar dovoljan, da mu On najbolje odabie i dosuđuje, te iz povjerenja u Njega i zadovoljstva u ono što On radi i odabire Svom robu. Kada se Allah otkrije u osobinama moći i veličine, smirena duša roba dariva cijelu svoju poniznost Njegovoj Veličanstvenosti, svu skrušenost Njegovoj moći, potpunu pokornost Njegovoj gordosti, i bogobojaznost srca i tijela rob priklanja samo Njemu. Tada stanje smirenosti i dostojanstva obuzme roba, ispuni njegovo srce, jezik i druge dijelove tijela i dojmi se u njegovoj pojavi. Jednom riječju, Allah Uzvišeni otkriva Se Svojim robovima nekada kroz osobine Božanstvenosti Njegove, uluhijjet, a nekada kroz osobine Njegovog Gospodarstva, rububijjeta. Priznavanje Allahovih osobina Božanstvenosti kod roba mora probuditi posebnu ljubav prema Allahu, čežnju za susretom sa Njim, smirenost i radost uz Njega, zadovoljstvo u Njegovom služenju, natječanje u sticanju Njegove blizine, želju za udobrovoljavanjem Njemu kroz pokornost, ustrajnost u Njegovom veličanju i želju za udaljavanjem od ljudi radi osame sa Njim, da samo Allah, mimo svega drugog, postane želja i cilj roba. A kada rob prizna osobine Njegovog Gospodarstva, to mu nalaže da se pouzda u Njega, pokaže svoju ovisnost o Njemu, od Njega pomoć traži, pred Njim se ponizi i Njemu pokori.“ (Ibnul-Qajjim) (1)

„Promatrač će u kur’anskoj retorici zapaziti kako Allah kori Svoje miljenike na blag i dostojanstven način, ali, i pored ukora, On im prašta greške, prelazi preko njihovih posrtaja, traži im ispirke, popravlja njihove mahane i manjkavosti, štiti ih, brani i potpomaže. On im je zagarantovao svako dobro, izbavlja ih iz teških muka i ispunjava Svoje obećanje prema njima. On im je istinski zaštitnik, pored Kojeg nemaju drugog zaštitnika, i On ih protiv njihovih neprijatelja potpomaže. Divan li je On zaštitnik i divan pomagač! Pa kada srca posvjedoče i u Kur’anu upoznaju Savršeno Lijepog, Plemenitog, Milostivog i Veličanstvenog Vladara, Koji ovako postupa, kako onda ga Ga ne zavole? Kako da se ne natječu u sticanju Njegove blizine? Kako da ne utroše svoje uzdahe u dokazivanju pred Njim radi Njega? Kako da im On ne bude draži od svega drugog, a Njegovo zadovoljstvo prioritetnije od zadovoljstva svih stvorenja? Kako, onda, da srce ne ustraje u Njegovom veličanju i spominjanju, a da ljubav i čežnja prema Njemu i smiraj uz Njega ne postanu hrana, snaga i lijek srca? Ako pak rob to izgubi, srce se kvari i umire, i više mu život ništa ne znači…“ (Ibnul-Qajjim) (2)

„Nije zadivljujuće da je rob ponizan pred Allahom Uzvišenim, da Mu se pokorava i da ne posustaje služeći Mu, jer rob ovisi o svome Gospodaru, nego je zadivljujuće da se Vladar svega mnogobrojnim blagodatima umiljava Svome robu i pokazuje mu Svoju ljubav kroz razna dobročinstva, iako je On neovisan o Svome robu.
كفى بك عزّا أنك له عبد وكفى بك فخرا أنه لك رب
Dovoljno je časti za tebe da rob Njemu ti si,
I dovoljan ponos tebi je da On tvoj Gospodar je…
(Ibnul-Qajjim) (3)

Povezanost srčanih radnji sa djelima tijela

„Iman ima svoju vanjsku stranu i onu drugu, unutarnju, suštinsku. Vanjska dimenzija imana jeste očitovanje vjerovanja jezikom i potvrda dobrim djelima. A njegova suštinska strana je iskreno uvjerenje u srcu, ljubav i povodjenje. Vanjska dimenzija nema svrhe i ne koristi bez suštine, iako su po izjavi vjerovanja zaštićeni imetak i život izjavitelja. Isto tako, suština neće koristiti ako je ne prati vanjska strana vjerovanja, osim kada vanjska dimenzija izostane zbog nemogućnosti, prisile, velikog straha ili opasnosti po život. Ako djela ne prate izjavljeno vjerovanje, a ne postoji nikakva zapreka za njihovo izvršavanje, to je znak pokvarenosti i bezvrijednosti suštine koja je opustjela od imana. Oskudnost dobrih djela upućuje na oskudnost i slabost imana, dok, na drugoj strani, isto tako, brojnost djela i stabilna vanjština govori o stabilnosti i snazi suštine, odnosno vjerovanja. Iman je srce islama i njegova srž, a jeqin, čvrsto uvjerenje, jeste srce i srž imana. Zato kažemo da je svako djelo koje ne povećava snagu imana, i dodatno ne učvršćuje jeqin, bezvrijedno, kao što je svaki iman koji ne podstiče na činjenje dobrih djela takodjer bezvrijedan.“ (Ibnul-Qajjim) (4)

„Život je doista samo skup dana koji prolaze, a u njima čovjek sakuplja svoju uštedjevinu za ahiret, na osnovu koje će zalužiti Džennet ili zaraditi Džehennem. Ako se rob u životu opredijeli za put koji vodi njegovom Gospodaru, zalužit če i doseći najveću sreću u ovome kratkom životnom periodu koji se vrijednosno ne može ni usporediti sa vječnošću. Medjutim, ako u svome životu dadne prednost strastima, užicima, odmoru, igri i zabavi, to će brzo proći, a uslijedit će vječna bol i patnja nesnosna što je mnogo teže podnositi negoli odoliti onome što je Allah Uzvišeni zabranio na dunjaluku, ili ustrajati na pokornosti Njemu Svevišnjem i suzbiti pozive strasti radi Njega.“ (5)

„Allah Svevišnji je naredio Svojim robovima da izvrše praktične obaveze islama u onoj vidljivoj vanjskoj formi, a da stvarnost imana prožive duhovno i srcem, lično u svojoj unutrašnjosti. Ali kod Allaha ovo dvoje jedno bez drugoga neće biti prihvaćeno, već samo zajedno: islam i iman. U Musnedu imama Ahmeda navodi se kao predaja od Poslanika, s.a.w.s., da je rekao: „Islam je ono što se javno manifestuje, a iman je u srcu…“ (Ibnul-Qajjim) (6)

„Kada čovjek svojim srcem povjeruje u Allaha i zavoli Ga, nužno je da se pokrene tijelo kroz vanjski govor i djela, kao posljedica toga. Pa ono što se ispolji od riječi i djela jeste posljedica onoga što je u srcu i iz njega proističe, na njega ukazuje i njime je uzrokovano, isto kao što i govori i radnje tijela imaju uticaj na ono što je u srcu. Tako svako od to dvoje ima uticaj na ono drugo, ali srce je osnova, korijen, a tijelo je ogranak njegov, pa ogranak crpi iz osnove, a osnova se učvršćuje i jača svojim ogrankom, kao kod drveta kojim se navodi primjer za riječ imana, pa kaže Uzvišeni: „Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo, korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu okrenute; ono, u svako doba koje Gospodar njegov odredi, plod svoj daje…“ (Sura Ibrahim, 24-26.) To je riječ tewhida, i kada god korijen ojača, crpeći minerale i vodu, ojačaju i njegovi ogranci, a ogranci, takodjer, kada se hrane kišom i vjetrom (7) to utiče na korijen. Isto tako je imanu srcu a islam je spoljašnjost, pa pošto vanjske riječi i djela proističu i utiču na unutarnje riječi i djela, unutarnje riječi i djela se njima i dokazuju…“ (Ibn Tejmijje) (8)

„Ihlas, iskrena predanost Allahu, i tewhid, priznavanje Allahove jednoće, jesu jedno stablo u srcu roba. Stupci tog stabla su njegova djela, a plodovi pak lijep i ugodan život na dunjaluku, i vječna blagodat na ahiretu. Kao što su džennetski plodovi trajni i dokučivi, takvi su i plodovi ihlasa i tewhida na dunjaluku.“ (Ibnul-Qajjim) (9)

„Pravi put su: unutarnje (10) i vanjske stvari medju kojima postoji sklad. Zatim, pravi put su unutarnje stvari u srcu, od ubjedjenja, želja i drugog, i vanjske stvari od riječi i djela koja mogu biti ibadet, a mogu biti i adet, običaj, bilo u hrani, odjeći, braku, stanovanju, sakupljanju, rastajanju, putu, boravku, jahanju itd. Ove unutarnje u vanjske stvari posjeduju medjusobnu vezu i sklad, pa ono što je u srcu od osjećanja i halova, stanja, iziskuje neke spoljašnje stvari, a ona djela koja su vanjska iziskuju neka srčana osjećanja i stanja.“ (Ibn Tejmijje) (11)

„Djela srca neće biti potpuna osim djelima tijela, kao što duši nema opstanka osim sa tijelom, tj. dok je na dunjaluku, i kao što značenja govora neće biti potpuna osim zajedno sa izrazom i značenjem, i tako govor postaje govorom. (…) Nužno je da postoji tjelesno djelo da bi se upotpunila i usavršila želja…“ (Ibn Tejmijje) (12)

„Svaki vanjski islam koji ne dovodi čovjeka do stvarnosti unutarnjeg vjerovanja ne koristi mu sve dok se uz njega ne pronadje nešto od unutarnjeg vjerovanja, imana. I svaka unutarnja stvarnost, suština, ma kakva bila, neće koristiti čovjeku ako ne izvršava vanjske islamske propise. Makar se srce cijepalo od ljubavi ili straha, ako uz ne slijedi izvršavanje islamskih obreda i šerijata, to čovjeka neće spasiti od Vatre, kao što ni u slučaju da čovjek izvršava sve islamske obrede, ali u svojoj nutrini nema suštinu vjerovanja, neće biti spašen vatre.“ (Ibnul-Qajjim) (13)

„Ako su manjkava vanjska djela koja su obavezna, to je zbog manjkavosti imana u srcu, i ne može se zamisliti da sa potpunošću obaveznog imana, koji je u srcu ne postoje obavezna vanjska djela. Ne, već je nužno da iz postojanja jednog, u potpunosti, proistekne i postojanje drugog, u potpunosti, kao što je nužno da iz manjkavosti jednog proistekne i manjkavost drugog.“ (Ibn Tejmijje) (14)

——————
Bilješke:

1-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 49-52.
2-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 55.
3-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 314.
4-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 254-255.
5-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 293.
6-Bilježi Ahmed u Musnedu, 3/135., i Ibn Ebi Šejbe u Musannefu, 11/11., i u djelu El-Iman, 5. Hadis je hasen.
7-Tj. vazduhom, kiseonikom.
8-Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 7/542., Darul-wefa’, 2005.
9-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 230-233., Bemust, Sarajevo, 2006.
10-Tj. ezoterične, duhovne, nevidljive i nematerijalne radnje duše i srca.
11-Vidjeti: Iqtidau-s-siratil-musteqim, 92., tahqiq: Dr. Nasir El-’Aql, Daru ’alemi-l-kutub, Bejrut, 1999.
12-Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 26/35.
13-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 173-174., Bemust, Sarajevo, 2006.
14-Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 7/582., Darul-wefa’, 2005.
Iz serijala: Spoznaja Allaha, put ka Njemu i čišćenje duše i srca (3 dio)

Svi tekstovi na ovu temu su dostupni ovdje:

PRVI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=3435:spoznaja-allaha-put-ka-njemu-i-ienje-due-i-srca-1-dio&catid=46:akida&Itemid=56

DRUGI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=3513:spoznaja-allaha-put-ka-njemu-i-ienje-due-i-srca-2&catid=46:akida&Itemid=56

TREĆI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=3744:kako-nam-se-otkriva-allah-da-ga-spoznamo&catid=46:akida&Itemid=56

ČETVRTI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=3810:smisao-ljubavi-i-stvaranja&catid=46:akida&Itemid=56

PETI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=3914:smisao-ljubavi-i-stvaranja&catid=46:akida&Itemid=56

ŠESTI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=4188:-ljubav-u-ime-allaha-i-njeni-plodovi&catid=46:akida&Itemid=56

SEDMI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=4363:-svojstva-i-znakovi-ljubavi-prema-allahu-&catid=46:akida&Itemid=56

OSMI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=4589:uzroci-koji-vode-sticanju-allahove-ljubavi&catid=46:akida&Itemid=56

DEVETI: http://www.minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=4706:susret-sa-voljenim&catid=46:akida&Itemid=56

—————

Priredio: Ersan Grahovac

Preuzeto sa minber.ba
https://minber.ba/kako-nam-se-otkriva-allah-da-ga-spoznamo/