Postoji mnogo grupacija koje su otišle u zabludu u pogledu vjerovanja u kader, a glavni razlog za to jeste što su razumu dali prednost nad vjerodostojnom tradicijom, ali i to što su šerijatske tekstove koji govore na ovu temu gledali površno, te prihvatali samo one koji im odgovaraju, dok su se prema onim tekstovima koji im nisu bili po mjeri odnosili kao i da ne postoje.

Nemamo namjeru detaljno odgovarati na sve zabludjele stavove tih sekti, niti se podrobno kritički osvrtati na sve ono što one propagiraju, prvenstveno iz razloga što smo u ovoj knjizi već na više mjesta donekle to i učinili, a također i zbog toga što smo kroz ovo štivo podrobno pojasnili ispravno vjerovanje u kader, bazirajući se primarno na onome što o ovom pitanju naučava ehli-sunnetska akida, što je i više nego dovoljno.
Dakle, neke od sekti koje su zalutale sa Pravoga puta i otišle u zabludu kada je riječ o vjerovanju u kader jesu sljedeće:

1. Kaderije – indeterministi. To su sljedbenici Mabeda el-Džuhenija i Gejlana ed-Dimeškija, kao i sljedbenici mutezila Vasila b. Ataa i Amra b. Ubejda, ali i svih onih koji su se složili sa njima i prihvatili njihove stavove. Sve njih jednim imenom nazivamo kaderije. Doktrina koju su u pogledu kadera naučavali kaže da je čovjek apsolutno slobodan i apsolutno sposoban da svojom voljom čini ono šta hoće, a da volja Uzvišenog Allaha i Njegova moć u tome ne igraju nikakvu ulogu. Oni tvrde da Uzvišeni Allah nije stvorio ljudska djela, već da su ljudi ti koji samostalno kreiraju, tj. stvaraju vlastita djela. Tvrde i da se grijesi ne događaju Allahovim htijenjem. Ekstremne kaderije govore da Uzvišeni Allah nije znao da će ljudi činiti grijehe, poričući tako Allahovu apsolutnu volju i Njegovu moć i sposobnost da istu sprovede u djelo, pa su zbog toga i nazvani medžusijama islamskog ummeta.

Kaderije su se, dakle, svojim zabludjelim vjerovanjem doveli u gotovo identičnu ravan sa medžusijama, koji tvrde da kosmosom vladaju dva božanstva: bog svjetlosti, koji je stvoritelj svakog vida dobra, i bog tame, koji je stvoritelj svakog vida zla. Na ovaj način kaderije su Uzvišenom Allahu pripisali sudruga, i to ne samo jednog, već nebrojeno mnogo, jer smatraju da su ljudi kreatori, tj. stvaraoci svojih djela. Kao dokaz kojim neosnovano argumentiraju svoje nakaradne stavove, navode neke ajete, naprimjer:

Onome od vas koji hoće da je na Pravome putu. (Et-Tekvir, 28)

…pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje! (El-Kehf, 29).

Što se tiče brojnih drugih ajeta, čije značenje ne ide u prilog njihovim stavovima, oni su ih protumačili onako kako njima odgovara, te ih prilagodili svom mišljenju. Takav je, recimo, slučaj sa sljedećim ajetom:

A vi ne možete htjeti ništa osim ono što hoće Allah, Gospodar svjetova! (Et-Tekvir, 29).

Početak zablude u koju su upale kaderije bio je njihov pokušaj odbacivanja i svake pomisli da Uzvišenog Allaha dovedu u bilo kakvu vezu sa nekim oblikom zla, da bi, na koncu, porekli vjerovanje u kader.

Odgovore na ove zablude djelimično smo već spomenuli kada smo govorili o vrstama Allahove volje i Njegovog htijenja, o stvorenosti ljudskih djela, o tome da li je vjerovanje u kader u proturječnosti sa vjerovanjem da čovjek ima slobodnu volju po kojoj djeluje, o mudrosti u stvaranju zla i mudrosti koja se krije u stvaranju i predodređenosti grijeha, međutim, pored svega spomenutog, dovoljan odgovor na njihove tvrdnje kako su ljudi stvaraoci, tj. kreatori svojih djela, jesu riječi Uzvišenog Allaha, koji je rekao:

Allah je stvorio (i) vas i ono šta radite (Es-Saffat, 96).[1]

2. Džebrije – deterministi. “(Džebrije) su, baš poput kaderija, pretjerali i otišli u krajnost, ali u krajnost sasvim suprotnu onoj u koju su otišle kaderije. Dok su kaderije poricale kader, džebrije su ga toliko forsirale da su porekli da je čovjek u suštini uopće sposoban da samostalno čini bilo kakva djela. Shodno njihovom izopačenom vjerovanju, čovjek uopće ne posjeduje slobodu, niti sposobnost da uradi neko djelo, već kažu da je njegov primjer kao primjer perceta u vrtlogu vjetra koje se kreće tamo gdje ga vjetar usmjerava. Oni tvrde i da se sva djela čovjeku pripisuju samo metaforički, a ne suštinski, pa kada se za čovjeka kaže da klanja, posti, da je ubio, ukrao i tome slično, to je isto kao kada kažemo: sunce je izašlo, vjetar puše, kiša pada itd. Ovakvim i sličnim tvrdnjama džebrije su svoga Gospodara optužili za nasilje, tvrde da ih je On opteretio sa onim što oni nisu u stanju učiniti, ali i da će ih On nagraditi ili kazniti za ono što u suštini nije njihovo samostalno djelo. Također, ovakvim uvjerenjima Allahu su pripisali ispraznost i apsurdnost, te porekli sve mudrosti koje se kriju u Njegovim naredbama i zabranama. Uistinu je loše kako prosuđuju!”[2]

Džebrije u suštini tvrde da je Uzvišeni Allah istinski počinitelj ljudskih djela, što je sušta suprotnost stavu sljedbenika ehli-sunneta koji kažu da je Uzvišeni Allah stvoritelj, a da je čovjek počinitelj tih djela, pa će zbog toga čovjek i biti primjereno nagrađen, odnosno kažnjen za ono što je počinio.

Džebrije su nazvane i idolopokloničke kaderije, tj. mnogobožački indeterministi, jer u svojim stavovima nalikuju mnogobošcima koji su govorili:

…Da je Allah htio, mi ne bismo druge Njemu ravnim smatrali, a ni preci naši… (El-En‘am, 148).

3. Kaderije iblisovci – kaderije sotonisti. Ova skupina načelno priznaje da je Uzvišeni Allah sve odredio i da je neke stvari ljudima strogo naredio, a druge im strogo zabranio, međutim, oni istovremeno to smatraju kontradiktornošću i proturječnošću. Ovakvim ubjeđenjem kaderije iblisovci deklarirali su se kao neprijatelji i protivnici Uzvišenog Allaha, pa su zbog toga i nazvani iblisovcima, tj. sotonistima, jer vjeruju i govore slično kao Iblis, koji je, kako nam to Kur’an pripovijeda, kazao sljedeće:

“Budući da si odredio pa sam u zabludu pao” – reče – “kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati” (El-A‘raf, 16).[3]

4. Ekstremne sufije. Neke sufije vjeruju da je čovjek prisiljen činiti ono što čini. “Među njima ima onih koji tvrde da je za uzdizanje na visoke stepene duhovnosti dovoljno shvatiti i stalno svjedočiti činjenicu da je Allah vrhovni Gospodar koji svim upravlja i da su sva stvorenja prinudno Allahovi robovi. Zato oni smatraju da su sva čovjekova djela, bez obzira radilo se o nevjerstvu, nepravdi i griješenju, ustvari vid iskazivanja istinske pokornosti Uzvišenom Allahu, jer se sve dešava shodno onome što je On Svojim kaderom odredio, a On određuje samo ono što voli i sa čime je apsolutno zadovoljan. Tako se, shodno ovom izopačenom vjerovanju, svaki onaj koji prekrši granice šerijata i učini neke od strogo zabranjenih djela u suštini pokorio Uzvišenom Allahu, jer je postupio po Njegovoj volji i izvršio ono što On hoće i želi. Tako je, prema mišljenju ove skupine ekstremnih sufija, onaj ko se pokori Allahu i Njegovoj odredbi i predodređenju isti kao i onaj koji Mu se pokori u Njegovim naredbama i zabranama: i obojica su ispunili obavezu robovanja samo Allahu.”[4]

Gledajući na pitanje kadera na ovako izopačen način, oni su zaključili da “nikoga ne treba koriti niti grditi (zbog onoga što čini), jer se svako sa svojim djelima pokorava Uzvišenom Allahu i upravo On želi i hoće da se oni tako ponašaju. Ovakav pristup ovom pitanju vjerovanje faraona čini ispravnim, kao i vjerovanje obožavalaca teleta, ali vjerovanje jevreja, kršćana i medžusija”.[5]

Ovu zabludu jasno je u svojim stihovima potvrdio Ibn Arebi, poznati sufija i mistik, koji je rekao:

Nekada sam drugu svome vjerovanje poric’o
Kada nije poput mene na isti način vjerov’o

Al’ srce moje evo posta domom forme svake
Gazelin je pašnjak ono i samostan sljedbe kršćanske

I hram kumirski, a i Kaba za sve hodočasnike
I ploče Petoknjižja[6] i stranice kur’anske

Sl’jedim vjeru ljubavi ma kud ona da krene
Ljubav je religija moja i moje vjerovanje.[7]

Slično je kazao i Abdulkerim el-Džili, jedan od zagovornika i sljedbenika panteizma[8]:

Svoju dušu prepuštam strastima da je vode
Što voljeni odluči, tome se ne opire(m)

Čas me vidiš u džamiji kako u njoj klanjam
A ponekad sam u crkvi, ja i u njoj uživam

Ako se šerijatom ubrajam u grješnike
Pokoran sam ja da znaš u sv’jetu metafizike.[9]

Još jedan od ekstremnih sufija kaže:

Na što Bog me uputi, tome se i prepustim
Svako djelo svoje smatram djelom pokornim.

Ovo je uistinu jedan od najodvratnijih i najizopačenijih načina razmišljanja, a nevjerstvo njegovih sljedbenika ne treba dovoditi pod znak pitanja. Ukratko, ovo je bez sumnje jedan od najgorih vidova nevjerstva i bogohulništva.

Šejhul-islam Ibn Tejmijja rekao je: “Onaj ko se (za nedjela koja čini) opravdava kaderom i svjedočenjem da su sva stvorenja prinudno Allahovi robovi, i ne pravi nikakvu razliku između naredbi i zabrana, vjernika i nevjernika, pokornih robova i grješnika – takav ne vjeruje ni u jednog od Allahovog poslanika, niti u jednu od Njegovih knjiga i smatra da su Adem i Iblis, Nuh i njegov (nevjernički) narod, faraon i Musa, kao i prvi muslimani i nevjernici Mekke, u svakom pogledu na istom nivou i da među njima nema nikakve razlike.”[10]

5. Filozofi. “(Filozofi) načelno priznaju da Uzvišeni Allah ima opće znanje o onome što se dešava (u kosmosu), međutim, oni u isto vrijeme poriču da je On upoznat sa svim pojedinostima tog dešavanja. Ako podrobnije razmislimo o njihovim riječima, shvatit ćemo da one u konačnici znače da Uzvišeni Allah ništa ne zna, pošto je, ustvari, sve što se dešava satkano od pojedinosti i detalja.”[11]

Kao odgovor na zabludu ove skupine sasvim je dovoljno citirati sljedeći ajet:

U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne a da On za njega ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičega svježeg niti ičega suhog a da to nije u Knjizi jasnoj (zapisano). (El-En‘am, 59)

6. Eš‘arije. “(Eš‘arije) su pokušali izmiriti i usaglasiti stavove kaderija i džebrija, te su razvili tzv. teoriju stjecanja ili postizanja[12], koja u konačnici nije ništa drugo do goli determinizam, jer poriče da čovjek ima ikakvu mogućnost da samostalno djeluje i utječe na svoju okolinu. Ova teorija u suštini nije ništa drugo do svojevrsna filozofska teorija koju ne razumiju čak ni same eš‘arije, pa kako onda da druge njoj podučavaju?! Zbog toga je rečeno:

Teorija njihova shvatljiva baš nije
Razum nju negira, smjelo je odbacuje.[13]

7. Rafidije. Ova skupina smatra da je el-bedā svojstven Svevišnjem Allahu, a to znači da je sasvim moguće da Njemu Uzvišenom neke stvari postanu očite nakon što za njih uopće nije ni znao ili nakon što sa njima odranije nije bio upoznat, što je optuživanje Allaha za neznanje i zaborav. Tako oni vjeruju da Uzvišeni Allah može biti “iznenađen” nekim događajima za koje nije znao da će se desiti ili “zatečen” time što su se ti događaji odigrali drugačije od onoga kako je On znao da će se desiti.[14]

Rafidije vjeruju da njihovi imami znaju ono što je bilo u prošlosti i ono što će se desiti u budućnosti i da ne postoji ništa što im je strano ili nepoznato. Tvrde da znaju i datum svoje smrti, ali i umiru samo svojom voljom i vlastitim odabirom. Kažu i da njima ništa nije skriveno ni na nebesima ni na Zemlji, da poznaju sve pojedinosti onoga što je u Džennetu i Džehennemu, da u ljudima prepoznaju istinsko vjerovanje ili pak licemjerstvo i da posjeduju knjigu u kojoj su zabilježena imena svih džennetlija, kao i imena pripadnika njihove sljedbe, ali i njihovih neprijatelja.[15]

Među rafidijama ima i onih koji kažu da Uzvišeni Allah ne poznaje stvari prije njihove egzistencije, tj. postojanja, i onih koji kažu da On ne zna pojedinosti svih dešavanja, sve dok se ti događaji ne dese.[16]

Sve spomenuto očita je zabluda u poimanju kadera, jer se vjerovanje u kader primarno temelji na vjerovanju u Allahovo sveznanje, što rafidije poriču, te (kroz ubjeđenje da njihovi imami imaju znanje koje je svojstveno samo Allahu) Uzvišenom Allahu pripisuju sudruga. Na ovaj način rafidije su u potpunosti porekli kader, a samim time i zanegirali svoje vjerovanje u njega.
Kako bi ovakva zabludjela vjerovanja uopće mogla imati bilo kakav legitimitet kada znamo da je Uzvišeni Allah kazao:

U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna… (El-En‘am, 59)

Reci: “Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna što će se dogoditi…” (En-Neml, 65)?

8. Svi oni koji vjeruju da zvijezde i sazviježđa, kao i lična imena, utječu na sudbinu stvorenja. Ovakav je stav astrologa koji posmatraju zvijezde kako bi iz njihovog poretka i položaja navodno pronikli u tajne sudbine i predodređenja, ili onima koji iz značenja imena neke osobe žele saznati njenu sudbinu. Između ostalog, oni govore: “Ukoliko se osoba rodi pod određenim horoskopskim znakom ili bude nosila određeno ime, tog i tog dana desit će joj se to i to”, ili: “Iz (značenja) svog imena shvatit ćeš svoju sudbinu”, ili: “Mjesec u kojem si rođen otkrit će ti sudbinu”[17], i još dosta ovakvih i sličnih izjava koje nisu ništa drugo do izmišljotine i besmislena trabunjanja. Sve ovo se, kada je u pitanju vjerovanje u kader, ubraja u očitu zabludu, jer kader spada u domen gajba, tj. onostranog, skrivenog i nedokučivog, koje ne poznaje niko osim Uzvišeni Allah.

Nastaviće se…
Naslov originala: El-Imanubil-kada’ivel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio:Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. ZuhdijaHasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/sekte-i-grupacije-koje-su-zalutale-u-poimanju-kadera/

[1] Vidjeti: Ebul-Hasen Ahmed Benna el-Hanbeli, El-Muhtaru fi usulis-sunna, str. 87, Ibn Tejmijja, Bugjetul-murtad, str. 261, Es-Safedijja, 2/106–109, El-Istikama, 1/147, 179 i 431, i Medžmuul-fetava, 8/258.

[2] Muhammed Halil Herras, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 230.

[3] Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/ 260, i El-Istikama, 2/139.

[4] Muhammed Halil Herras, Šerhu kasideti Ibnil-Kajjim En-Nunijja, 1/372.

[5] Muhammed Abduhu i Tarik Abdulhalim, El-Mu‘teziletu bejnel-kadimi vel-hadis, str. 58–59.

[6] Odnosno, Tevrata. (op. prev.)

[7] Dr. Musa Duvejš, Resailu ve fetava fi zemmi Ibn Arebi es-Sufi, str. 74, Semih Atif Zejn, Es-Sufijjetu fi nezaril-islami, str. 473, Ihsan Ilahi Zahir, Dirasatun fit-tesavvufi, str. 113. Također vidjeti: dr. Kemal Isa, Nezaratun fi mu‘tekadi Ibn Arebi, str. 42–44, dr. Muhammed b. Husejn, Eš-Ši‘rus-sufi ila matleil-karnit-tasii lil-hidžreti, str. 172.

[8] Panteizam je stajalište o posvudašnjoj prisutnosti Boga, ili da su Bog i svemir jedno te isto. Po panteističkom svjetonazoru, Bog ne postoji kao samostalno biće odvojeno od pojavnosti, već je poistovjećen sa prirodom. Drugim riječima, panteizam je stanovište da je Bog sve i svako, i da je svako i sve Bog. Sa islamskog stajališta, ovo uvjerenje je hereza i bogohulništvo. (op. prev.)

[9] Abdurrahman Vekil, Hazihi hijes-sufijja, str. 96.

[10] Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/100.

[11] Muhammed Halil Herras, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 94. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Der’u tearudil-akli ven-nakl, 9/397, Es-Safedijja, 1/7-8, šejh Abdurrahman b. Salih Mahmud, El-Kadau vel-kaderu fi dav’il-kitabi ves-sunna, str. 74–76.

[12] “Nezarijjetul-iktisab, tj. Teorija ili doktrina stjecanja je vrlo kompleksna teorija kojom su eš‘arije željele zauzeti središnju poziciju između slobodnjačkih (kaderijskih) i fatalističkih (džebrijskih) stajališta. Ovom teorijom oni prave razliku između kreacije (halk) i postizanja (kesb) jednog djela tj. jedne akcije. Prema njima, Bog je kreator (Halik) ljudskih akcija, a čovjek je onaj koji postiže (muktesib). Akcije ljudskih bića su stvorene (mahluk) od Boga, stvorenja nisu u stanju da stvore bilo kakvu akciju. Nema tvorca osim Boga i ljudska djela su stoga Njegova kreacija. Moć (kudra) prema njima, ili je izvorna (kadima) ili izvedena (hadisa). Samo je vječna moć efektivna. Izvedena moć ne može stvoriti ništa. Moć koju ima čovjek dobivena je od Boga i kao takva ona je izvedena. El-Eš‘ari je rekao: ”Pravi smisao postizanja jeste pojavljivanje stvari ili događaja zahvaljujući izvedenoj moći, a to je postignuće za osobu po čijoj izvedenoj moći se pojavljuje stvar ili događaj.” Bog je tako tvorac ljudskih akcija, a čovjek je onaj koji ih stiče…. Navika je, odnosno priroda Boga da stvara akciju koja odgovara izboru i moći koju je sam stvorio u čojvjeku. Tako je čovjekova akcija stvorena od strane Boga, kako u pogledu te inicijative, tako i s obzirom na proizvod ili izvršenje. Čovjek je slobodan samo u izboru između alternativa, a također u usmjerenju ka posebnoj akciji slobodno izabranoj. Praveći izbor i smjerajući da izvrši djelo, čovjek postiže (iktisab) ili pohvalu i nagradu od Boga, ako je napravio dobar izbor, ili kaznu i osudu ako je napravi loš izbor…” Vidjeti: M. M. Sharif, Historija islamske filozofije, 1247-1248. (op. prev.)

[13] Dr. Sefer el-Havali, Menhedžul-ešaireti fil-akida, str. 43.

[14] Vidjeti: Ihsan Ilahi Zahir, Eš-šiatu ves-sunna, str. 63, i Er-Reddul-kafi ala mugaletat duktur Alijj Abdulvahid Vafi, str. 99.

[15] Vidjeti: Muhibbuddin el-Hatib, El-Hututul-arida, str. 69, Ihsan Ilahi Zahir, Eš-Šiatu ves-sunna, str. 66.

[16] Muhtesarut-tuhfetil-isna ašerija, str. 81, valorizacija djela: Muhibbuddin Hatib.

[17] Vidjeti: Hazzeke ta‘rifuhu min šehri miladike (Doznaj svoju sudbinu iz mjeseca u kojem si rođen) ili Hazzeke ta‘rifuhu min ismike (Doznaj svoju sudbinu iz svoga imena). Obje knjige napisao je lažov i smutljivac Humejd el-Ezri, kojeg zovu poglavarom svih astrologa u svijetu.

Vidi manje

Uslovi:
Da bude učenjem kur’anskih ajeta ili utemeljnih dova;
Sa bude na arapskom jeziku, a dozvoljeno je učiti dove na drugim jezicima;
Uvjerenje da rukja ne koristi sama po sebi, nego je lijek od Allaha.

Da bi rukja što više utjecala potrebno je učiti Kur’an s nijjetom izlječenja i upute[1] ljudi i džinna. Kur’an je objavljen kao uputa i lijek. Neće se učiti s nijjetom ubijanja džinna, osim ukoliko je nemoguće da izađe putem prethodno spomenutog.

Uslovi onoga koji uči rukju:
Da bude musliman. Da bude dobar i bogobojazan. Što je bogobojaznji utjecaj je veći;
2. Da se s iskrenošću preda Allahu tokom učenja rukje, tako da se srce i jezik podudare. Najbolje je da čovjek sam sebi uči rukju, jer su srca drugih većinom okupirana drugim stvarima i zato što niko drugi kao on ne osjeća svoju nuždu i potrebu. Onima koji su pritješnjeni nuždom, Allah je obećao da će se odazvati.

Uslovi za onoga kome se uči rukja:

Lijepo je da bude dobri vjernik, a shodno vjerovanju povećava se i utjecaj rukje. Uzvišeni kaže: „Mi od Kur’ana objavljujemo ono što je lijek i milost za vjernike, a nasilnicima će povećati samo propast“;

Da se preda iskreno Allahu da ga izliječi; 3. Da ne smatra da izlječenje sporo dolazi, jer je rukja dova. Ako bude tražio ubrzavanje uslišavanja dove može se desiti da ne bude uslišana. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Jednom od vas se dova uslišava sve dok ne ubrza govoreći: „Molio sam pa mi se nije uslišala.“ (Muttefekun alejhi)

Rukja se uči na više načina:

Učenje rukje uz pljuckanje (nefes);
Učenje bez pljuckanja;
Staviti pljuvačku na prst, a zatim je pomiješati sa zemljenom prašinom i potrati mjesto boli;
Učiti rukju uz potiranje mjesta boli.

Ajeti i hadisi kojima se rukjom liječi bolesni: Sura El-Fatiha, Ajetul-Kursijj, zadnja dva ajeta iz sure El-Bekare, sura El-Kafirun, El-Ihlas, El-Felek i En-Nas.

„U stvaranju nebesa i zemlje, i u izmjeni noći i dna doista su znamenja za razumum obdarene. Koji Allaha spominju stojeći, sjedeći i na svojim stranima, i u stvaranju nebesa i zemlje razmišljaju „Gospodaru naš, ti ovo nisi uzalud stvorio, Uzvišen si Ti, sačuvaj nas kazne u vatri.“ „I mi naredismo Musau: „Baci svoj štap!“ – I on odjednom proguta sve ono čime su oni bili obmanu izveli. I tako istina na vidjelo izbi i pokaza se da je bilo lažno ono što su oni priredili, i oni bijahu pobijeđeni i ostadoše poraženi.“ „Zar oni zavide ljudima na onome što im je Allah dao od blagodati Svojih?“ „Kada obolim On me liječi.“ „On liječi prsa ljudi vjernika“. Rekoše: „Musa, ili ćeš ti baciti, ili ćemo mi prvi baciti?“ Reče: „Vi bacite“, a kada ono mu se pričini od njihovog sihra da njihovi konopci i štapovi se miču. Musa u sebu osjeti strah. Rekosmo: „Ne plaši se, ti si gornji. Baci to što imaš u desnoj ruci progutat će ono što su oni napravili. Oni su samo napravili spletku sihirbaza, a sihirbaz neće uspjeti ma gdje došao. Mi od Kur’ana objavljujemo ono što je lijek i milost za vjernike.“ „Reci: On je onima koji vjeruju uputa i lijek. Kada bismo ovaj Kur’an objavili kakvom brdu, vidio bi ga skrušenog i raspadnutog od bojazni prema Allahu.“ „Pa ponovo pogledaj, vidiš li kakav nedostatak?!“ „Gotovo da te nevjernici obore svojim pogledima kada slušaju Kur’an i govore: „On je lud.“ „Potom je Allah spustio Svoj smiraj na Svoga Poslanika i vjernike.“ „Pa je Allah spustio Svoj smiraj na Svoga Poslanika i vjernike i obavezao ih riječju bogobojaznosti.“ „Pa je Allah spustio Svoj smiraj na njega i pomogao ga vojskama koje niste vidjeli.“ „Allah je uistinu zadovoljan vjernicima kada su ti davali prisegu ispod drveta. On je znao šta je u njihovim srcima, pa je spustio smiraj na njih i nagradio ih skorim oslobođenjem.“ „On je taj koji je spustio smiraj u srca vjernika dabu povećali svoje vjerovanje uz ono koje već imaju.“
Hadisi: “Es’ elu-l-Lahe-l-‘azim Rabbe-l-‘Arši-l-‘azimi en ješfijeke” – Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara Prijestolja velikog da ti da zdravlje. (7 puta) “U’izuke bi kelimati-l-Lahi-t-tammati min min kulli šejtanin vehhammetin, ve min kulli ‘ajnin lammetin” -Zaštitu Allahovu molim za tebe Allahovim savršenim riječima od šejtana i od zlih pogleda. (3 puta) Allahumme Rabennas ezhibil-be’s, išfi enteš-Šafi la šifae illa šifauk šifaen la jugadiru sekamen – Allahu, Gospoaru ljudi, otkloni bolest, izliječi, Ti liječiš a nema lijeka osim Tvoga lijeka, izlječenjem koje iza sebe ne ostavlja druge bolesti. (tri puta) Allahumme ezhib anhu harreha ve berdeha ve vesabeha – Allahu, otkloni od njega njenu toplotu, hladnoću i bolest. (jednom) HasbijAllahu la ilahe illa huve alejhi tevekkeltu ve huve Rabbul-Aršil-azim –Dovoljan mi je Allah, nema drugog boga osim Njega, na Njega se oslanjam i On je Gospodar Arša velikoga (7 puta) Bismillahi erkike min kulli dain ju’zike ve min šerri kulli nefsin ev ajnin hasidin Allahu ješfike bismillahi erkike – S Allahovim imenom ti učim rukju od svake bolesti koja te uznemirava i od zla svake duše ili oka pakosnog Allah te liječi, s Allahovim imenom ti rukju učim. (3 puta) Staviti ruku na mjesto boli, a zatim reći: Bismillahi (3 puta), a zatim: E’uzu billahi ve kudretihi min šerri ma edžidu ve uhazir – Utječem se Allahovoj snazi i moći od zla kojeg osjećam i pribojavam ga se. (7 puta)
Napomene:

1. Nije dozvoljeno vjerovati u izmišljotine vezane za urokljivce, kao što je pijenje njegove mokraće, te da njegov utjecaj neće koristiti ako bude prepoznat.
Nije dozvoljeno stavljati zapise u vidu kože, narukvica i ogrlica na onoga za koga postoji bojazan da će biti urečen. Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, kaže. „Ko nešto okači tome će biti i prepušten.“ (Et-Tirmizi) Ako je zapis od Kur’ana, onda postoji razilaženje među učenjacima, ali je izbjegavanje takvih zapisa bolje.
Ispisati ‘MašaAllah’ i ‘BarekAllah’, nacrtati sablju, nož, oko, staviti Kur’an u auto i staviti levhe s ispisanim ajetima u kuću. Ništa od toga ne može odbiti urok, već se može svrstati u zabranjene zapise.
Bolesni je dužan biti ubijeđen da će mu se Alah odazvati i ne treba smatrati da izlječenje doazi sporo. Kada bi mu bilo rečeno da liječenje lijekovima će biti tokom cijeloga života ne bi očajavao, već očajava ako mu se rukja odulji, iako sa svakim proučenim harofima je dobro djelo, a za dobro djelo deset njemu sličnih. Dužan je da upućuje dovu, traži oprosta, što više daje sadaku, jer i sadakom se može izliječiti.
Učenje grupi bolesnih se suprotstavlja sunnetu, a utjecaj takve rukje je slab i isto odnosi na puštanje Kur’ana preko kasetofona, jer se nijjet tako ne ostvaruje,a on je uslov za onoga ko uči rukju, iako je u takvom slušanju dobro. Sunnet je ponavljati rukju sve dok se ne izliječi, osim ako izaziva kod njega zamor, tada će smanjiti broj učenja kako mu ne bi dosadilo. Ponavljanje ajeta i dova sa određenim brojem učenja nije ispravno, osim ako postoji dokaz.
Postoje znakovi kojima se dokazuje, ili dijelom njih, da učač rukje upotrebljava sihr,a ne Kur’an. Neka te ne obmanjuje kada takav pokaže nešto od vjere. Možda svoje učenje otpočne Kur’anom, a onda začas to promijeni. Možda bude od onih koji dolaze redovno u mesdžide kako bi ljude zaveo. Vidiš ga kako pred tobom mnogo Allaha spominje, pa zato neka te ne obmane, budi na oprezu.

Neki od znakova sihirbaza i mađioničara su:
– Da bolesnoga pita o njegovom imenu i imenu njegove majke, jer poznavanje i nepoznavanje imena ne donosi nikakve promjene pri liječenju;
– Da zatraži nešto od odjeće bolesnog, kao što je košulja, majica i sl.;
– Može zatražiti od bolesnog životinju s određenim osobinama da bi je prinio kao žrtvu džinnima, a možda njenom krvlju namaže bolesnog;
– Pisanje ili učenje talismana koji se ne razumije i nemaju značenje;
– Davanje bolesnom papira, a to se naziva zapisima, na kome su kvadratići, a unutar njih slova i brojevi;
– Naređivanje bolesnom da se osami od ljudi u tamnoj odaji, a to se naziva ‘el-hadžbe’; – Naređivanje bolesnom da ne dodiruje vodu određeni period;
– Davanje bolesnome nečega što će ukopati u zemlju, ili lista kojeg će spaliti i njime se nakaditi;
– Da obavijesti bolesnog o nekim njegovim intimnostima koje ne zna niko drugi, ili da ga obavijesti kako se zove, gdje stanuje i njegovoj bolesti prije nego što progovori; – Davanje dijagnoze bolesti pri samom ulasku kod sihirbaza ili telefonom, poštom i sl.

7. Ehlissunnetski pravac zastupa mišljenje da džinn može ući u čovjeka. Dokaz su riječi Uzvišenog: „Oni koji jedu kamatu će ustati kao onaj koji ustaje šejtanskim dodirom izbezumljen.“ Komentatori Kur’ana (mufesiri) su jednoglasni da se pod dodirom u ovom ajetu misli na šejtansko ludilo koje snalazi čovjeka zbog ulaska džinna u njega.
Korist: Hased (pakost) znači želju za nestankom blagodati kod drugoga i u većini slučajeva urok iz nje proizilazi. Pakost je jedan od najvećih grijeha. Zapravo, on je temelj svih grijeha i prvo čime je počinjena nepokornost Allahu. Iblis je odbio učiniti sedždu Ademu iz pakosti prema njemu, a i Kabil je ubio svoga brata iz pakosti.

Liječenje pakosti:
– Poznavati veličinu ovoga grijeha koji jede dobra djela kao što vatra jede suho granje;
– Ono što je Allah dao drugome mimo tebi, to je Njegovim određenjem i mudrošću. Nezadoovljstvo time znači opiranje Allahu i slabost vjerovanja u Allahovu presudu i određenje;
– Da izgovaraš ‘MašaAllah’ i ‘BarekAllah leke’ kada vidiš nešto što ti se sviđa je dokaz tvoje dobronamjernosti;
– Poznavanje nagrade za onoga ko ostavi pakost i zlobu. Ko zaspi nemajući pakosti u svome srcu ni prema kome imat će veliku nagradu, kao što se navodi da je Vjerovjesnik , sallallahu alejhi ve sellem, jednoga ashaba obradovao Džennetom. Abdullah b. Amr je spavao kod njega i uvjerio se da je to bio razlog njegovog obveseljavanja Džennetom.

Priredio: dr. Emir Demir
http://minber.ba/propisi-i-uvjeti-serijatske-rukje/

[1] Nijjet upute označava poziv onima koji čuju Kur’an u Allahovu vjeru, činjenje dobra i sustezanje od zla. Ovakav nijjet ima veoma veliki utjecaj, kao što se pokazalo u praksi. Džinni padaju pod utjecaj Kur’ana i sustežu se od nanošenja zla bolesnom u veoma kratkom periodu, u većini slučajeva, za razliku kada se ima nijjet ubijanja koji uzrokuje još veći inat, oholost, štetu za onoga koji uči rukju, a i za bolesnog. Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Allah je Blag, voli blagost i daje putem blagosti ono što ne daje putem nasilja.“ (Muslim)

Vidi manje