S obzirom na to da živimo u podneblju gdje muslimani i kršćani žive zajedno, smatram da je bitno da muslimani jasno kažu kakvo je njihovo vjerovanje u pogledu Isusa / Isaa, a. s., a to vjerovanje ujedno je i vid odgovora na njihove dileme o tom pitanju.
Na samom početku smatram da je bitno spomenuti da mi muslimani vjerujemo da su Allahovi poslanici, generalno gledajući, najbolji Allahovi robovi. Sama činjenica da je Uzvišeni Allah nekoga odabrao da bude poslanik velika je počast, koja se ne može nikako postići osim Allahovim odabirom određene osobe. Samim tim, mi muslimani vjerujemo da je Isus / Isa, a.s., poseban i odabran Allahov rob.
Mi muslimani vjerujemo da su svi poslanici bili iz ljudskog roda, da su imali tjelesne potrebe kao i mi “obični” ljudi, imali su potrebu za hranom, pićem, spavanjem, stupali su u brak, imali potomstvo i sl. Samim tim shvatamo da nijedan poslanik nije imao bilo kakva božanska svojstva, jer sve spomenuto svojstveno je samo ljudima, a istinski je Gospodar daleko od toga da ima takve potrebe.
Kazao je Uzvišeni Allah: “I prije tebe smo poslanike slali i žene i porod im davali. I nijedan poslanik nije donio nijedno čudo sobom, već Allahovom voljom.” (Er-Ra’d, 38)
“I oni govore: ‘Šta je ovom ’poslaniku’, on hranu uzima i po trgovima hoda; trebao mu se jedan melek poslati da zajedno sa njim opominje.’” (El-Furkan, 7)
“Mi prije tebe nismo poslali nijednog poslanika koji nije jeo i po trgovima hodao. Mi činimo da jedni druge u iskušenje dovodite, pa izdržite! A Gospodar tvoj vidi sve.” (El-Furkan, 20)
Da, poslanicima su bile date mudžize (nadnaravnosti) putem kojih su oni dokazivali svojim narodima da su oni poslanici od Uzvišenog Allaha. Ali i te mudžize bile su Allahova pomoć njima i nisu se mogle desiti voljom poslanika, bez dozvole Uzvišenog Allaha.
Kur’an nam jasno govori da je Isus / Isa, a. s., imao velike mudžize, kao i drugi poslanici, putem kojih ga je pomogao Uzvišeni Allah, ali to ga nikako ne izdvaja od drugih poslanika, jer su i oni isto tako imali svoje mudžize, a sve to se opet dešavalo Allahovom voljom.
Govoreći o Isau, a. s., Uzvišeni Allah kaže: “Kad Allah rekne: ‘O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Džibrilom pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo čovjek, razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu naučio; i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo, i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kada si, voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubavca iscijelio; i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kada sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali – povikali: ‘Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina!’” (El-Maida, 110)
Isto tako, smatram bitnim spomenuti da mi muslimani vjerujemo u sve poslanike, pa tako isto vjerujemo u Isusa / Isa, a. s., da je bio odabrani Allahov rob, kojeg je Allah učinio poslanikom, pa ga mi volimo, kao što volimo i druge poslanike, vjerujemo da je bio poslan od Uzvišenog Allaha, da ga je zabranjeno vrijeđati i psovati, suprotno onome što rade mnogi koji za sebe tvrde da su muslimani. Isto tako negiranje poslanstva jednom poslaniku znači negiranje poslanstva i drugim poslanicima, što opet obuhvata, između ostalog, i Isusa, a. s., negiranje njegove poslanice znači negiranje poslanica i drugih poslanika.
Kazao je Uzvišeni Allah: “Recite: ‘Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo. ’” (El-Bekara, 136)
“Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici – svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: ‘Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih.’ I oni govore: ‘Čujemo i pokoravamo se! Oprosti nam, Gospodaru naš, Tebi ćemo se vratiti!’” (El-Bekara, 285)
Kazao je Ibn Tejmijja: “Muslimani vjeruju u sve vjerovjesnike i ne prave razliku među njima. Stroga je obaveza vjerovati u sve vjerovjesnike. Onaj ko ne vjeruje u jednog vjerovjesnika ne vjeruje ni u ostale vjerovjesnike.” (Es-Safadije, 2/311)
Isto tako, mi muslimani vjerujemo da su svi poslanici poslani od istog Boga, Uzvišenog Allaha, i da su svi pozivali čistom monoteizmu, robovanju samo Allahu, te su svi zabranjivali širk, pripisivanje sudruga Uzvišenom Allahu.
Kazao je Uzvišeni Allah: “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali a da mu nismo objavili: ‘Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!’” (El-Enbija, 25)
Mi muslimani vjerujemo u poslanstvo Isusa / Isa, a. s., a sve u prizmi njegovog opisa u Kur’anu i sunnetu Allahovog Poslanika, pošto je nemoguće na drugi način saznati o njemu tačne i vjerodostojne informacije i podatke, stoga ćemo sve što spomenemo o Isusu / Isau, a. s., potkrijepiti validnim dokazima.
Kur’an nam jasno kazuje da je Isus / Isa, a. s., Allahov rob, i Njegov poslanik. Prvo što je Isus / Isa, a. s., izgovorio u kolijevci jeste da je on Allahov rob:
“I dođe ona s njim porodici svojoj, noseći ga. ‘O Merjema’, rekoše oni, ‘učinila si nešto nečuveno! Ej ti, koja u čednosti ličiš Harunu, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila nevaljalica.’ A ona im na njega pokaza. ‘Kako da govorimo djetetu u bešici?’, rekoše. ‘Ja sam Allahov rob’, ono reče, ‘meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti i učinit će me, gdje god budem, blagoslovljenim, i naredit će mi da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan. I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!’ To je Isa, sin Merjemin – to je prava istina o njemu – onaj u koga oni sumnjaju.” (Merjem, 27–34)
Kur’an jasno ukazuje na to da Isus / Isa, a. s, nije Bog niti sin Božiji:
“A kada Allah rekne: ‘O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: ‘Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha’?’, on će reći: ‘Hvaljen neka si Ti! Meni nije priličilo da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; samo Ti jedini sve što je skriveno znaš. Ja sam im samo ono govorio što si mi Ti naredio: ‘Klanjajte se Allahu, i mome i svome Gospodaru!’ I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš.’” (El-Maida, 116–117)
Kazao je Uzvišeni Allah: “Jevreji govore: ‘Uzejr je – Allahov sin’, a kršćani kažu: ‘Mesih je – Allahov sin.’ To su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju riječi nevjernika prijašnjih – ubio ih Allah! Kuda se odmeću?” (Et-Tevba, 30)
Mi muslimani vjerujemo da je Isusa, a. s., rodila čedna i uzorita Merjema / Marija i da je zatrudnjela bez kontakta sa muškarcem. A to nije čudno i nemoguće jer je tako odredio Uzvišeni Allah, koji je stvorio Adema, a. s., i bez majke i bez oca, a On kada želi nešto samo kaže: “Budi!” i to bude.
“Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: ‘Budi!’ – i on bi.” (Alu Imran, 59)
“A kada meleki rekoše: ‘O Merjema, Allah ti javlja radosnu vijest, od Njega Riječ: ime će mu biti Mesih, Isa, sin Merjemin, bit će viđen i na ovome i na onome svijetu i jedan od Allahu bliskih; on će govoriti ljudima još u kolijevci, a i kao odrastao, i bit će čestit’, ona reče: ‘Gospodaru moj, kako ću imati dijete kada me nijedan muškarac nije dodirnuo?’ ‘Eto tako’, reče, ‘Allah stvara što On hoće. Kada nešto odluči, On samo za to rekne: ‘Budi!’ – i ono bude.” (Alu Iman, 45–47)
Oni koji su Isusa / Isaa, a. s., smatrali Bogom ili sinom Božijim samo zato jer se on rodio bez oca treba da znaju da je po toj logici Adem, a. s., prioritetniji da ga smatraju božanstvom, jer je njega Uzvišeni Allah stvorio bez majke i bez oca.
Mi muslimani vjerujemo da Isus / Isa, a. s., nije ubijen niti je razapet, već je uzdignut na nebo, a Allahovom voljom pred Sudnji dan će ponovo biti spušten na Zemlju, i u tom periodu će vladati po vjerozakonu / šerijatu koji je objavljen Muhammedu.
“I zbog riječi njihovih: ‘Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!’ A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. A Allah je silan i mudar.” (En-Nisa, 157–158)
Vjerodostojni hadisi potvrđuju spuštanje Isusa / Isaa, a. s., pred Sudnji dan i da je on taj koji će ubiti Dedžala.
Od Ebu Hurejre prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, samo što nije među vas sišao sin Merjemin, kao pravedni vladar – slomit će krst, ubiti svinju i dokinuti džizju. I umnožit će se imetak pa ga niko neće htjeti uzeti.” (Buhari i Muslim)
Mi muslimani vjerujemo da je Isus / Isa, a. s., nagovijestio dolazak posljednjeg poslanika Muhammeda, koji je pečat svim poslanicima, i koji će biti poslan svim ljudima, za razliku od drugih poslanika koji su slati samo jednom narodu.
“A kada Isa, sin Merjemin, reče: ‘O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći’ – i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: ‘Ovo je prava vradžbina!’” (Es-Saff, 6)
Mi muslimani vjerujemo da će Isus / Isa, a. s., nakon spuštanja na Zemlju umrijeti kao što umiru i ostali ljudi, i da će mu muslimani tog vremena klanjati dženazu i ukopati ga.
U vjerodostojnim hadisim navodi se će Isus / Isa, a. s., nakon silaska na zemlju ostati na njoj četrdeset godina, i da će nakon toga umrijeti, i da će mu muslimani klanjati dženazu, a potom ga ukopati.
Ebu Hurejra prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći o Isusu / Isau, a. s., u podužem hadisu kazao: “A potom će ostati na zemlji četrdeset godina, a onda će umrijeti, pa će mu muslimani klanjati dženazu.” (Hadis bilježi Ebu Davud, šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Es-Sahiha, 5/214, broj hadisa 2182)
Mi muslimani vjerujemo da će se Isus / Isa, a. s., odreći na Sudnjem danu onih koji su ga smatrali Bogom ili sinom Božijim.
“A kada Allah rekne: ‘O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: ‘Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!’, on će reći: ‘Hvaljen neka si Ti! Meni nije priličilo da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš; samo Ti jedini sve što je skriveno znaš. Ja sam im samo ono govorio što si mi Ti naredio: ‘Klanjajte se Allahu, i mome i svome Gospodaru!’ I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš.” (El-Maida, 116–117)

Priredio: mr. Elvedin Pezić
minber.ba

Imam Ahmed je rekao da ima četrdeset hadisa o mestvama a u njima se ne spominje kada je se to desilo (godišnje doba). Sama Arabija je topla. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u datom trenutku je radio ono u kakvom su stanju bila njegova stopala, ako je imao mestve na stopalima nije ih skidao da bi oprao noge nego je potirao, a ako je bio bos onda je prao noge i nije stavljao mestve.

Hajrudin Tahir Ahmetović, prof. – Bilješke sa predavanja
http://islam-tekstovi.blogspot.com

Ukoliko se neko zakune zakletvom koja je munakid, pa nakon toga prekrši svoju zakletvu, potrebno je da učini keffaret, odnosno iskup za svoje krivokletstvo. Keffaret za prekršenu zakletvu je validan postupak u šerijatu na osnovu Kur’ana, sunneta i idžma’a islamskih učenjaka. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: «Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti…» (El-Maide, 89.)Prekršitelj zakletve ima pravo da bira izmeðu prve tri ponude (da nahrani deset siromaha, da ih obuče ili da oslobodi roba), a ako ne može ništa od ponuðenog, onda će postiti tri dana. Nije mu dozvoljeno da posti odmah, odnosno prije nego što pokuša ponuðeno, po idžmau – konsenzusu islamskih učenjaka.

HRANJENJE DESET SIROMAHA

U ajetu je jasno precizirano da se moraju nahraniti deseterica siromaha. Meðutim, da li je dozvoljeno nahraniti jednog siromaha deset puta, ili dvojicu pet puta, petericu po dva puta itd.? Stav imama Šafije, imama Ahmeda kao i Ibn Hazma jeste da mora biti deset različitih siromaha, zbog vanjskog značenja ajeta, koji na to jasno upućuje.
Suprotan stav ima Ebu Hanife, r.h., i imam Ahmed u drugom rivajetu, da je dozvoljeno dati sve jednom siromahu, pod uvjetom da mu se čitava količina hrane dadne odjednom.

VRSTA HRANE KOJA SE DAJE SIROMASIMA

Što se tiče vrste hrane kojom se hrane siromasi, ispravno je da se to vraća na običaj stanovnika tog geografskog područja, odnosno na osrednju hranu (i po vrsti i po količini) koja se koristi u tom mjestu, shodno riječima Uzvišenog u prijevodu značenja: ”…da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite” (El-Maide, 89.).
Ovo je stav imama Malika i Ibn Hazma, a odabrao ga je i Ibn Tejmijje, r.h.
Kaže Ibn Tejmijje, r.h., preferirajući ovo mišljenje:
”Ono što se prenosi od ashaba i tabiina jeste ovaj pravac. Zbog toga su govorili: ‘Osrednja hrana jeste hljeb i mlijeko, hljeb i maslo, hljeb i datule, a najveće što se može reći jeste hljeb i meso.’ Predaje koje govore na ovu temu već smo spomenuli na drugom mjestu, i tamo smo objasnili da je ovo mišljenje ispravno i da na njega upućuju Kur’an, sunnet i zdravo razmišljanje…” (Fetava od Ibn Tejmijje, 35/349.)

DA LI JE DOZVOLJENO POZVATI SIROMAHE PA IH NAHRANITI, ILI JE OBAVEZA DA ONI LIčNO PREUZMU HRANU?

Stav imama Malika, Šafije i Ahmeda jeste da im se hrana mora uručiti lično, jer, kako kažu, to je imetak koji im po šerijatu lično pripada, pa im se mora uručiti kao zekat. Takoðer kažu da je to bila praksa ashaba, r.a.
Suprotan stav imaju imam Ebu Hanife i imam Malik u drugoj predaji, a to je mišljenje i Sevrija, Evzaija i Hasana el-Basrija, a odabrao ga je i Ibn Tejmijje, koji kažu da nije obaveza da siromasi lično preuzmu hranu, već ih je dozvoljeno pozvati na ručak ili večeru naprimjer.
Ovo mišljenje je prioritetnije i bliže općim ciljevima šerijata, jer se i ličnim hranjenjem siromaha postiže cilj radi kojeg je ovaj propis nareðen, a to je dobročinstvo prema siromahu. A Allah najbolje zna.

OBLAČENJE DESET SIROMAHA

To se odnosi na kupovinu odjeće koju po običaju nose siromasi, a Ahmed i Malik su ograničili da ta odjeća u najmanju ruku mora prekrivati one dijelove tijela koji se obavezno prekrivaju u namazu, bilo da se radi o muškarcu ili ženi.
(El-Mudevvene, 2/44, Mugni, 11/260, Muhalla, 8/75)

KORIST

Većina islamskih učenjaka smatra da nije dozvoljeno izdvojiti novčanu vrijednost za hranu ili odjeću, te je u tom obliku dati siromasima, dok Ebu Hanife to dozvoljava.
(El-Umm, 7/91, El-Mudevvene, 2/40, El-Muhalla, 8/69, El-Mugni, 11/256)

OSLOBAÐANJE ROBA

Odabrano je mišljenje po ovom pitanju da se može osloboditi bilo koji rob, bio on musliman ili ne, zbog općenitosti ajeta u kojem se to nareðuje: “…ili da roba ropstva oslobodite…“ Ovo je mišljenje Ebu Hanife, r.h., dok većina pravnika kaže da rob mora biti musliman.

POST TRI DANA

Ukoliko ne bude u stanju da se zbog siromaštva iskupi za prekršenu zakletvu sa jednom od tri navedene stvari, kletvokršitelj će prijeći na post od tri dana, onako kako je to spomenuto u ajetu.
Imam Ebu Hanife, Sevri i Ahmed u jednom rivajetu, mišljenja su da se ovi dani obavezno trebaju postiti uzastopno. Svoj stav dokazuju kiraetom Abdullaha b. Mes’uda, r.a., i Ubejja, r.a., da su u ajetu koji govori o iskupu kletvokršitelja učili: “…A onaj ko ne bude mogao –neka posti tri dana (uzastopno)…“ (El-Maide, 89.).
Iako ovaj kiraet ne spada u mutevatir – kategorične kiraete, on je u najmanju ruku predaja od Poslanika, s.a.v.s., kojom se tumači spomenuti ajet, tako da pod pretpostavkom ispravnosti njegovog lanca prenosilaca, on biva validnim dokazom.
Takoðer, kao dokaz navode i kijas – analogiju, shodno iskupu za nenamjerno ubistvo ili zihar za koje je takoðer propisan post kao iskup, a u ajetima koji o tome govore uvjetovana je uzastopnost u postu. Kaže Allah u prijevodu značenja za iskup onome ko počini nenamjerno ubistvo: ”…ne naðe li, mora uzastopno postiti dva mjeseca da bi Allah primio pokajanje” (En-Nisa, 92.), a za zihar kaže: ”Onaj ko ne naðe, dužan je da dva mjeseca posti uzastopce prije nego što jedno drugo dodirnu” (El-Mudžedele, 4.).

Imam Malik, Šafija, Ahmed u rivajetu kao i Ibn Hazm smatraju da uzastopnost u postu za otkup prekršene zakletve nije obavezan jer takvo nešto nije uvjetovano u ajetu, a spomenuti kiraet nije mutuvetair – kategoričan, već šaz – izniman, pa kao takav ne može služiti kao dokaz. Zbog toga, ako prekršitelj zakletve ove dane isposti bez uzastopnosti, njegov iskup je ispravan.
Ovo drugo mišljenje je ispravnije, meðutim, ukoliko čovjeku ne predstavlja veliku poteškoću, sigurno je da je preče i bolje te dane ispostiti uzastopno kako bi što prije sa sebe skinuo tu obavezu, a Allah najbolje zna.

DA LI JE DOZVOLJENO ISKUPITI SE ZA ZAKLETVU I PRIJE NEGO ŠTO SE PREKRŠI?

Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da se iskup za prekršenu zakletvu ne mora učiniti prije nego što se išta prekrši, ali se razilaze na dva mišljenja po pitanju onoga ko bi se iskupio prije nego što je zakletvu prekršio:

PRVO: Većina islamskih pravnika smatra da je to dozvoljeno, ali smatraju prečim da se iskup ne čini sve dok se zakletva ne prekrši. Ovaj stav se pripisuje četrnaesterici ashaba i velikom broju tabiina.

DRUGO: Ebu Hanife i njegovi sljedbenici smatraju da ovaj postupak nikako nije ispravan, dok imam Šafija smatra da se nije dozvoljeno unaprijed iskupiti postom od tri dana, ali jeste sa ostale tri spomenute stvari u ajetu. (El-Mudevvene, 2/38, El-Mugni, 11/222, El-Muhalla, 8/67, El-Mebsut, 8/148)
Mišljenje većine islamskih učenjaka je prioritetnije jer hadisi upućuju na legitimnost ovog postupka. Od Abdur-Rahmana b. Semure, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
”Ako se na nešto zakuneš, pa vidiš da je nešto drugo bolje od onoga na što si se zakleo, iskupi se za svoje krivokletstvo, pa učini ono što je bolje…” (Ebu Davud, br. 3278, Nesai, 7/10. Hadis je vjerodostojan. Vidjeti: Irvaul-galil, br. 2579. U nešto drugačijoj verziji bilježe ga Buharija i Muslim.) U ovom hadisu Poslanik, s.a.v.s., jasno je naredio da se čovjek prvo iskupi za svoju zakletvu, pa da je tek nakon toga prekrši. A Allah najbolje zna.

PONAVLJANJE ISKUPA SA PONAVLJANJEM PREKRŠENIH ZAKLETVI

Ukoliko se čovjek zakune da će učiniti jednu stvar, pa se nakon toga opet zakune da će učiniti neku drugu stvar, ukoliko prekrši bili koju od navedenih zakletvi, dužan je da se za svaku iskupi posebno. Naprimjer: čovjek se Allahom zakune da neće posjećivati rodbinu, a nakon toga zakune se da neće izlaziti iz kuće. Kada prekrši bilo koju od navedenih zakletvi obaveza mu je da se za svaku iskupi posebno.
Meðutim, ako se dva ili više puta zakune za jednu te istu stvar, islamski učenjaci po ovom pitanju imaju više mišljenja. Ebu Hanife, Malik i Ahmed smatraju da je za svaku zakletvu dužan posebno se iskupiti, a imam Šafija kaže da, ukoliko je drugom zakletvom samo želio da potvrdi prvu, nije dužan da se iskupi više od jednog puta.
Imam Ahmed u jednom rivajetu smatra da će se iskupiti samo jednom bez obzira koliko se puta zakleo na jednu te istu stvar, i da se ostale zakletve računaju samo kao potvrda one već izgovorene. Ovo mišljenje je odabrao i Ibn Tejmijje, r.h., i ono je, inšallah, odabrano.
Naprimjer, žena se Allahom zakune da više neće dojiti svoje dijete, i tu zakletvu ponovi nekoliko puta u jednom ili više dana. Ukoliko se odluči da prekrši tu zakletvu, dovoljno je da se za nju iskupi samo jednom, a Allah najbolje zna.

Pripremljeno prema djelu Sahihu fikhis-sunne ve edilletuhu, autora Ebu Malika Kemala Ibnus-Sejjida Salima

Pripremio: Amir Durmić
minber.ba