Napomena: zbog svoje opsežnosti, komentar ovog hadisa prvotno smo objavili u pet dijelova. Po želji autora komentara, magistra Hakije Kanurića, sada ga u cijelosti objavljujemo u sklopu jednog teksta.

TUMAČENJE HADISA DŽIBRILA, ALEJHIS-SELAM, 1-DIO

Omer, radijallahu anhu, rekao je: “Jednog dana dok smo sjedili kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pomoli se prema nama čovjek izrazito bijele odjeće, izrazito crne kose, na njemu se nisu vidjeli tragovi putovanja, a niko od nas ga nije poznavao. Sjeo je pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prislonio svoja koljena uz njegova, a ruke je stavio na svoja stegna, i zatim rekao:
‘Muhammede, obavijesti me o islamu.’ Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Islam je da svjedočiš da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i da hadž obaviš posjećujući Kabu, ako budeš u mogućnosti.’ Na to će onaj nepoznati čovjek: ‘Istinu si rekao.’ Kaže Omer: ‘Mi mu se začudismo, pita ga a zatim veli: ‘Istinu govoriš.’ Onda taj čovjek reče: ‘Obavijesti me o imanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u Allahov kader – odredbu dobra i zla.’ Na to nepoznati čovjek reče: ‘Istinu si rekao, pa obavijesti me o ihsanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe, zasigurno, vidi.’ Zatim nepoznati čovjek reče: ‘Obavijesti me o Sudnjem danu (kada će nastupiti).’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to odgovori: ‘Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji pita.’ ‘Pa obavijesti me o njegovim predznacima’, reče nepoznati, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Kada robinja rodi svoju gospodaricu i kada vidiš gole, bose, siromašne čobane kako se nadmeću u gradnji.’ Zatim taj nepoznati čovjek ode. Nakon nekog vremena Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, me upita: ‘Omere, znaš li ko je bio onaj što me je pitao?’ Ja rekoh: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’ Onda Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘To je Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri.'”[1]
Komentar hadisa

Hadis je vjerodostojan, bilježi ga Muslim, a sličnu predaju bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.

Ovaj hadis govori o islamu i njegovim stepenima, te o nekim predznacima Sudnjeg dana. Sve islamske znanosti vraćaju se ovom hadisu i iz njega se granaju, stoga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na kraju hadisa rekao: “To je Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri.” Ovaj hadis, naspram sunneta, je poput Fatihe naspram Kur’ana, jer u sebi nosi značenja drugih hadisa.

Ashabi, radijallahu anhum, imali su običaj sjediti uz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi od njega učili i pitali o stvarima vjere i dunjaluka. Jedne prilike dok su tako sjedili prišao im je čovjek neobičnog izgleda “izrazito bijele odjeće, izrazito crne kose, na njemu se nisu vidjeli tragovi putovanja, a niko od nas ga nije poznavao”. To je čudno, jer da je bio iz tog mjesta, poznavali bi ga, a da je bio iz nekog drugog mjesta, na njemu bi se vidjeli tragovi putovanja, jer u tom vremenu na putniku su se morali vidjeti tragovi putovanja, dolazio bi raščupane kose i prašnjave odjeće. To je bio melek Džibril, alejhis-selam. Došao je u ljudskom obliku, jer kada bi došao u svom stvarnom obliku, ljudima bi to bilo strašno i neobično. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je svega dva puta vidio Džibrila u njegovom stvarnom izgledu. Aiša, radijallahu anha, upitana je o značenju ajeta:”On ga je na obzorju jasnom vidio” (Et-Tekvir, 23) i ajeta: “On ga je i drugi put vidio” (En-Nedžm, 13), pa je odgovorila: “Ja sam prva iz ovog ummeta upitala o tome Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je odgovorio: ‘To je Džibril. Vidio sam ga u obliku u kojem je stvoren samo ta dva puta. Vidio sam ga kako se spušta sa neba ispunivši svojom ogromnom veličinom prostor izmeðu neba i Zemlje.'”[2]

Džibril, alejhis-selam, pita o islamu jer je neophodno poznavati stvarnost i suštinu vjere. Nije dovoljno da čovjek samo kaže za sebe da je musliman ne znajući šta to ustvari znači i ne radeći po tome.

Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o islamu, naveo je pet temeljnih stubova vjere islama. Druge stvari koje su islamom obavezne ili pohvalne su dopuna tih temelja. Ovih pet temeljnih stubova nazivaju se ruknovi islama, a to su:

Prvi rukn: svjedočenje da nema boga osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov poslanik.

Svjedočiti znači prihvatiti i priznati jezikom i srcem. Samo priznanje jezikom nije dovoljno jer Uzvišeni kaže: “Osim onih koji istinski svjedoče, onih koji znaju.” (Ez-Zuhruf, 86), tj. znaju srcem i svjedoče jezikom. Svjedočiti da nema boga osim Allaha znači iskazati jezikom i srcem da se niko s pravom ne obožava osim Uzvišenog Allaha. Samo Allah zaslužuje da bude obožavan. Postoje druga božanstva koja se obožavaju i Allah ih naziva božanstvima, kao naprimjer u ajetu: “I kada bi pala naredba Gospodara tvoga, ništa im nisu pomagala božanstva njihova koja su, mimo Allaha, prizivali, samo bi im propast njihovu povećali” (Hud, 101), meðutim, takva božanstva su lažna i bespravno se obožavaju. Rekao je Uzvišeni: “To je zato što je Allah istina, a oni koje oni mimo Allaha prizivaju su laž, i zato što je Allah uzvišen i velik” (Hadždž, 62). Njihovi obožavatelji su mušrici – višebošci kojima Allah neće oprostiti, osim ako se pokaju i vrate pravoj vjeri. Allah je ime kojim se isključivo naziva Gospodar svjetova, Stvoritelj Uzvišeni.

Prvi rukn je sastavljen od dva svjedočenja koja su meðusobno povezana. Onaj ko svjedoči da nema boga osim Allaha, ali uz to poriče da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, poslanik, takav nema ispravno svjedočenje i nevjernik je. Onaj ko svjedoči da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, poslanik, a ne svjedoči da nema boga osim Allaha, takoðer je nevjernik. Neophodno je da se spoje ta dva svjedočenja: da nema boga osim Allaha, što znači da je Allah Jedini koji se s pravom obožava, i svjedočenja da je Muhammed Allahov poslanik, što znači da se Allah obožava samo na način s kojim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Na ovom svjedočenju grade se sva druga djela, ukoliko ono nije ispravno, sva druga djela su bezvrijedna.

Svjedočenje da nema boga osim Allaha raða iskrenost (ihlas), tako da se svi ibadeti samo Njemu upućuju i da se niko Njemu ravnim ne čini. Iskreno svjedočenje da je Muhammed Allahov poslanik raða ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovom sunnetu. Nijedno djelo neće biti primljeno osim uz ta dva uvjeta: iskrenost Allahu i slijeðenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Ovim svjedočenjem nevjernik postaje musliman, pa čak i kada sumnjamo da je njegovo svjedočenje lažno. Na to upućuje hadis, koji bilježe Buharija i Muslim, a u kojem je spomenuto da je Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, na vojni zadatak poslao grupu ashaba meðu kojima je bio Usame ibn Zejd, radijallahu anhuma. Oni su rano ujutro izvršili napad. Kaže Usame: “Sustigao sam jednog čovjeka te on izgovori šehadet, meðutim, ja sam ga probo mačem. To mi je bilo sumnjivo pa sam ispričao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, šta se desilo, a on me upita: ‘Rekao je la ilahe illallah pa si ga ubio!?’ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, to je rekao iz straha pred mačem!’ Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘A što ne otvori njegovo srce pa da vidiš da li je rekao zbog toga ili ne!’ Zatim je to toliko ponavljao da sam poželio da sam tek tog dana prihvatio islam”[3], tj. poželio je da je to djelo uradio u džahilijjetu prije islama. Prema tome, dužni smo tretirati muslimanom svakoga ko ispoljava islam, pa i onda kada postoje indicije da u tome nije iskren. Uzvišeni Allah zna šta je u njegovom srcu, bude li iskren – uspio je, a bude li neiskren – propao je. Meðutim, onaj ko se nakon islama odmetne od vjere, na njega se primjenjuju propisi murteda – otpadnika.

Izgovorom prvog dijela šehadeta postaje se musliman, ali je obavezno nakon toga potvrditi poslanicu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i posvjedočiti da je on Allahov poslanik. Spomenuto je u hadisu: “Pozovi ih da posvjedoče da nema boga osim Allaha i da sam ja Allahov poslanik.” [4]

Onaj ko svjedoči samo jezikom bez potvrde srca – munafik je, jer ispoljava islam, a skriva nevjerstvo. Rekao je Uzvišeni: “Kada ti licemjeri dolaze, oni govore: Mi svjedočimo da si ti, zaista, Allahov poslanik! I Allah zna da si ti zaista Njegov poslanik, a Allah svjedoči da su licemjeri pravi lašci.” (El-Munafikun, 1.) Oni su lašci u svom svjedočenju jer srcem ne priznaju Muhammedovo poslanstvo, nego to samo jezikom govore kako bi ostvarili odreðene interese.

Također, nije vjernik ni onaj ko srcem vjeruje u poslanstvo Muhammeda, alejhis-salatu ves-selam, ali to ne potvrðuje jezikom. Rekao je Uzvišeni o mušricima: “Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni govore. Oni doista ne okrivljuju tebe da si ti lažac, nego nevjernici poriču Allahove ajete” (El-En’am, 33). Vjeruju da Muhammed, alejhis-salatu ves-selam, govori istinu, meðutim njihova oholost, privrženost kumirima i slijepo slijeðenje običaja ne dozvoljavaju im da i jezikom priznaju da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa istinom od Allaha.

Onaj ko posvjedoči srcem i jezikom da je Muhammed, alejhis-salatu ves-selam, Allahov poslanik, obavezan ga je i slijediti. Rekao je Uzvišeni: “Pa ako ti se ne odazovu, onda znaj da se oni povode jedino za strastima svojim.” (El-Kasas, 50.) Onaj ko se apsolutno ne pokori Poslaniku, taj je pravi nevjernik, a onaj ko se djelimično pokori, njegovo svjedočenje je manjkavo shodno onome što je ostavio od pokornosti Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Rekao je Uzvišeni: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku, i ne ništite djela svoja!” (Muhammed, 33.) Slijeðenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, podrazumijeva i da se u vjeru ne uvodi bilo kakav ibadet koji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije primjenjivao. Rekao je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: “čuvajte se uvedenih stvari u vjeri, jer svaka uvedena stvar je novotarija, a svaka novotarija je zabluda.” [5]

Ukratko, svjedočenje da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov poslanik iziskuje sljedeće:

a) Vjerovanje u istinitost njegovih riječi bez imalo sumnje. Stoga, vjerujemo u ispravnost i istinitost svega što je do nas vjerodostojno preneseno, a poteklo je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Rekao je Uzvišeni: “On ne govori po hiru svome, to je samo objava koja mu se objavljuje.” (En-Nedžm, 3-4.)

b) Izvršavanje njegovih naredbi, jer je Uzvišeni rekao: “Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe.” (El-Ahzab, 36.)

c) Ostavljanje onoga što je zabranio. Rekao je Uzvišeni: “Ono što vam Poslanik daje, to uzmite, a ono što vam zabrani – ostavite.” (El-Hašr, 7.)

d) Da se nikom od ljudi ne daje prednost nad njim. Rekao je Uzvišeni: “O vjernici, ne istupajte ispred Allaha i Poslanika Njegova…” (El-Hudžurat, 1.)

e) Da se Allah dž.š. obožava na način koji je praktikovao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se ne izmišljaju ibadeti kakve on nije radio i da se u njegovom šerijatu ništa ne dodaje, jer najbolja uputa je njegova uputa i u njemu je najbolji uzor. Rekao je Uzvišeni: “Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno nareðenju njegovom, da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snaðe.” (En-Nur, 63).

f) Vjerovanje da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nema nikakvog udjela u upravljanju stvorenjima. Poslaniku se ne upućuju dove niti se od njega traži pomoć, osim za vrijeme njegova života u stvarima koje je u stanju izvršiti, jer je on Allahov rob i poslanik. Rekao je Allah: “Reci: Ja ne mogu ni samom sebi neku korist pribaviti ni od sebe kakvu štetu otkloniti, biva onako kako Allah hoće.” (El-‘Araf, 188). Allah mu je naredio da kaže: “Reci: Ja nisam u stanju da od vas kakvu štetu otklonim niti da nekom od vas neku korist pribavim. Reci: Mene niko od Allahove kazne ne može u zaštitu uzeti, samo u Njega ja mogu utočičište naći.” (El-Džinn, 21-22.)

Bilješke u prvom dijelu:
[1] Hadis bilježi Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Iman, islam, ihsan i dužnost vjerovanja u odredbu Uzvišenog Allaha, br. 9.

[2] Hadis bilježi Buharija, knjiga: Početak stvaranja, poglavlje: Pomen meleka, br. 2995, i Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Značenje Allahovih riječi “On ga je i drugi put vidio”, br. 259.

[3] Hadis bilježi Buharija, knjiga: Vojni pohodi, poglavlje: Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, slanje Usame, radijallahu anhu, br. 3935, i Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Zabrana da se ubije nevjernik nakon što kaže la ilahe illallahu, br. 140.

[4] Hadis bilježi Buharija, knjiga: Zekat, poglavlje: Obaveza zekata, br. 1331, i Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Poziv u dva svjedočenja i propise islama, br. 19.

[5] Hadis bilježe Ahmed, 4/126, Ebu Davud, knjiga: Sunnet, poglavlje: Stalna primjena sunneta, br. 3991, Tirmizija, u značenju ovog hadisa, knjiga: Znanje, poglavlje: Predaje o pridržavanju sunneta i ostavljanju novotarije, br. 2676, Ibn Madže, u predgovoru, poglavlje: Slijeðenje sunneta pravednih halifa, br. 42, Derimi, u predgovoru, poglavlje: Slijeðenje sunneta, br. 95 i drugi. Rekao je Tirmizi: hasen sahih.

Prvi put objavljeno: Srijeda, 30 Srpanj 2008 02:00

TUMAČENJE HADISA DŽIBRILA, ALEJHIS-SELAM, 2-DIO
Omer, radijallahu anhu, rekao je: “Jednog dana dok smo sjedili kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pomoli se prema nama čovjek izrazito bijele odjeće, izrazito crne kose, na njemu se nisu vidjeli tragovi putovanja, a niko od nas ga nije poznavao. Sjeo je pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prislonio svoja koljena uz njegova, a ruke je stavio na svoja stegna, i zatim rekao: ‘Muhammede, obavijesti me o islamu.’

Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Islam je da svjedočiš da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i da hadž obaviš posjećujući Kabu, ako budeš u mogućnosti.’ Na to će onaj nepoznati čovjek: ‘Istinu si rekao.’ Kaže Omer: ‘Mi mu se začudismo, pita ga a zatim veli: ‘Istinu govoriš.’ Onda taj čovjek reče: ‘Obavijesti me o imanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u Allahov kader – odredbu dobra i zla.’ Na to nepoznati čovjek reče: ‘Istinu si rekao, pa obavijesti me o ihsanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe, zasigurno, vidi.’ Zatim nepoznati čovjek reče: ‘Obavijesti me o Sudnjem danu (kada će nastupiti).’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to odgovori: ‘Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji pita.’ ‘Pa obavijesti me o njegovim predznacima’, reče nepoznati, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Kada robinja rodi svoju gospodaricu i kada vidiš gole, bose, siromašne čobane kako se nadmeću u gradnji.’ Zatim taj nepoznati čovjek ode. Nakon nekog vremena Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, me upita: ‘Omere, znaš li ko je bio onaj što me je pitao?’ Ja rekoh: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’ Onda Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘To je Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri.'”[1]

Drugi rukn: Obavljanje namaza, a podrazumijeva sljedeće:

a) Da se namaz obavlja kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to činio, bez oduzimanja ili dodavanja.

b) Da se klanja u odreðenim vremenima, rekao je Uzvišeni: “Vjernicima je propisano da u odreðeno vrijeme molitvu obavljaju.” (En-Nisa, 103) Onaj ko klanja namaz shodno svojim prohtjevima, kad završi druge poslove ili kad za namaz naðe vremena, nije izvršio ono što mu je Allah naredio.

c) Da se bude skrušeno i srcem prisutno u namazu, jer rekao je Uzvišeni: “Ono što žele, vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju.” (El-Mu’mnun, 1-2) Namaz bez skrušenosti je poput tijela bez duše. Ne nareðuje se onom ko klanja odsutnog srca da ponovi namaz, meðutim, veličina nagrade je prema skrušenosti i prisutnosti srca.

d) Da se namaz obavlja u džematu, u Allahovim kućama, jer rekao je Uzvišeni: “I zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte!” (El-Bekare, 43.)

Treći rukn: Davanje zekata, tj. davanje odreðenog dijela iz imovine na koju se daje zekat, onima kojima pripada, sprovodeći Allahovu naredbu i želeći Njegovu nagradu. Rekao je Uzvišeni: “I oni u čijim imecima bude odreðeni dio, za onoga koji prosi i onoga koji ne prosi.” (El-Me’aridž, 24-25.)

Četvrti rukn: Post ramazana, tj. suzdržavanje od stvari koje kvare post od pojave zore pa do zalaska sunca, Allaha radi. Rekao je Uzvišeni: “O vjernici, propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bogobojazni bili.” (El-Bekare, 183.) Onaj ko nije u stanju postiti zbog bolesti ili putovanja, dužan je napostiti propuštene dane: “A ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti” (El-Bekare, 185). A ko nije u stanju napostiti zbog starosti ili trajne bolesti, dužan je za svaki dan nahraniti po jednog siromaha: “Onima koji ga jedva podnose, otkup je da jednog siromaha nahrane.” (El-Bekare, 184).

Stvari koje kvare post uglavnom su poznate. Manje je poznato da post neće biti pokvaren osim uz tri uvjeta, a to su:

a) znanje da određeno djelo kvari post,

b) svjesno činjenje tog djela,

c) da bude učinjeno vlastitim izborom, bez prisile.

Takoðer se uvjetuje i znanje o vremenu posta. Ako bi postač jeo, vjerujući da još uvijek traje noć, a zatim se uspostavi da je zora svanula, post bi mu bio ispravan, jer je to uradio iz neznanja. Dokaz je hadis koji bilježi Buharija od Esme, kćerke Ebu Bekra, radijallahu anhuma, u kojem je rekla: “Iftarili smo jednog oblačnog dana za života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je zatim granulo sunce.” [2] Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, im nije naredio da naposte taj dan, što znači da im je post ispravan. Na to upućuje i ajet: “Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili šta nehotice učinimo!” (El-Bekare, 286). Takoðer je ispravan post onome ko nešto pojede ili popije iz zaborava. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko nešto pojede iz zaborava za vrijeme posta, neka upotpuni svoj post. Njega je Allah nahranio i napojio.” [3]

Peti rukn: Obavljanje hadždža, tj. posjeta Allahove kuće u odreðenom vremenu, uz obavljanje hadžskih obreda s nijjetom ibadeta i pokornosti Allahu. Kaba je Allahova kuća. Posjetom Allahove kuće veliča se i slavi Uzvišeni Allah. Onaj ko vjeruje da se hadž može obaviti na nekom drugom mjestu, ili da posjeta nekog drugog mjesta ima vrijednost hadža, slavi i veliča nekog drugog mimo Allaha.

Da bi se ovaj rukn obavio neophodno je utrošiti novac i uložiti tjelesni trud. Stoga je obavezan samo onome ko je za to u mogućnosti, kao što je navedeno u časnom Kur’anu: “Hodočastiti hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti” (Al Imran, 97). Onaj ko je tjelesno u stanju obaviti hadž, meðutim, materijalno stanje mu to ne dozvoljava, nije dužan obaviti hadž. Onaj ko je materijalno u stanju obaviti hadž, meðutim, tjelesno nije u mogućnosti i nema nade da će kasnije biti, zadužit će drugu osobu, koja je ranije izvršila ovu dužnost, da na njegovo ime obavi hadž.

Na ovih pet temelja stoji graðevina islama, a druga djela je upotpunjavaju. Da ime islam obuhvata i druga djela razumijemo iz hadisa u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o najboljem islamu pa je rekao: “Da nahraniš druge i da nazivaš selam onome koga znaš i koga ne znaš” [4]; te hadisa: “Od ljepote islama jednog čovjeka je da ostavi ono što ga se ne tiče.” [5]
Nakon što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio na pitanje o islamu, Džibril, alejhis-selam, reče: “Istinu govoriš!”, pa mu se ashabi začudiše, jer obično onaj ko pita ne zna odgovor, dok potvrda upućuje da mu je odgovor poznat. Uz to, znanje s kojim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zna samo onaj ko je učio od njega, a taj koji je pitao nije viðen da je učio od Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, ili od učenih ashaba.

Bilješke u drugom dijelu:
[1] Hadis bilježi Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Iman, islam, ihsan i dužnost vjerovanja u odredbu Uzvišenog Allaha, br. 9.

[2] Buharija, knjiga: Post, poglavlje: Ako se iftari u ramazanu, a zatim se pojavi Sunce, br. 1858.

[3] Buharija, knjiga: Zakletve i zavjeti, poglavlje: Ko prekrši zakletvu iz zaborava, br. 6178, i Muslim, knjiga: Post, poglavlje: Nije pokvario post onaj ko iz zaborava jede, pije ili polno opći, br. 1952.

[4] Buharija, knjiga: Iman, poglavlje: Od islama je nahraniti druge, br. 12, i Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Razlika u stepenima islama i šta je najbolje u njemu, br. 56.

[5] Hadis bilježe: Ahmed, br. 1642, Malik u Muveta, knjiga: Džami’a, Poglavlje o lijepom ahlaku, br. 1402, Tirmizi, knjiga: Zuhd, Poglavlje o onome ko nešto kaže da bi zasmijao ljude, br. 2239, i Ibn Madže, knjiga: Fitne, poglavlje: čuvanje jezika za vrijeme fitne, br. 3966. Rekao je Tirmizi: garib, a imam Albani, rahimehullah, hadis je ocijenio vjerodostojnim.

Prvi put objavljeno: Petak, 08 Kolovoz 2008 02:00

TUMAČENJE HADISA DŽIBRILA, ALEJHIS-SELAM, 3-DIO
Omer, radijallahu anhu, rekao je: “Jednog dana dok smo sjedili kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pomoli se prema nama čovjek izrazito bijele odjeće, izrazito crne kose, na njemu se nisu vidjeli tragovi putovanja, a niko od nas ga nije poznavao. Sjeo je pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prislonio svoja koljena uz njegova, a ruke je stavio na svoja stegna, i zatim rekao: ‘Muhammede, obavijesti me o islamu.’

Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Islam je da svjedočiš da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i da hadž obaviš posjećujući Kabu, ako budeš u mogućnosti.’ Na to će onaj nepoznati čovjek: ‘Istinu si rekao.’ Kaže Omer: ‘Mi mu se začudismo, pita ga a zatim veli: ‘Istinu govoriš.’ Onda taj čovjek reče: ‘Obavijesti me o imanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u Allahov kader – odredbu dobra i zla.’ Na to nepoznati čovjek reče: ‘Istinu si rekao, pa obavijesti me o ihsanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe, zasigurno, vidi.’ Zatim nepoznati čovjek reče: ‘Obavijesti me o Sudnjem danu (kada će nastupiti).’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to odgovori: ‘Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji pita.’ ‘Pa obavijesti me o njegovim predznacima’, reče nepoznati, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Kada robinja rodi svoju gospodaricu i kada vidiš gole, bose, siromašne čobane kako se nadmeću u gradnji.’ Zatim taj nepoznati čovjek ode. Nakon nekog vremena Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, me upita: ‘Omere, znaš li ko je bio onaj što me je pitao?’ Ja rekoh: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’ Onda Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘To je Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri.'”[1]

Zatim Džibril, alejhis-selam, upita o imanu – vjeri. Iman je u jezičkom značenju: čvrsta potvrda i vjerovanje kojem ne prilazi sumnja, a u šerijatu: riječ na jeziku, ubjeðenje u srcu i rad tijelom, povećava se dobrim djelima, a smanjuje se griješenjem. Vjera se potvrðuje primjenom ruknova islama i ostalih obaveznih i pohvalnih djela. Onaj ko djelom ne potvrdi svoju vjeru, nemajući za to valjan razlog, nije vjernik, pa makar vjerovao u srcu i svjedočio jezikom. Na to upućuju brojni ajeti u kojima Uzvišeni Allah povezuje vjeru sa djelom, kao naprimjer: “Vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju to im vjeru povećava i samo se na Gospodara svoga oslanjaju. Oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su zbilja istinski vjernici” (El-Enfal, 2-4). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Iman ima sedamdeset i nekoliko ili šezdeset i nekoliko ogranaka, najvredniji ogranak je govor la ilahe illallah (nema boga osim Allaha), a najniži uklanjanje onoga što smeta na putu, a i stid je jedan ogranak imana.” [2] Iz ovog hadisa razumije se da iman čine tri stvari: riječi, djela i stanje u srcu, jer “la ilahe illallah” su riječi, otklanjanje ezijeta sa puta je djelo, a stid je stanje u srcu.

Neophodno je napraviti spoj izmeðu islama na djelu i imana u srcu. Onaj ko se zadovolji samo sa islamom bez imana, taj je munafik, jer munafici ispoljavaju islam, klanjaju, poste i primjenjuju ruknove islama, meðutim, u srcima nemaju imana. Takvi su u najdubljim džehennemskim provalijama.

Također, onaj ko vjeruje srcem, ali to ne potvrðuje jezikom niti djelom – nije vjernik, jer sama vjera u srcu nije dovoljna. To je samo jedan dio imana koji se mora upotpuniti svjedočenjem na jeziku i djelu. Ebu Talib, amidža Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, priznavao je srcem da je Poslanik istinit u svom govoru, čak je i stihove spjevao koji to potvrðuju, meðutim, naklonost svome narodu mu nije dozvolila da izgovori šehadet i prihvati islam, pa je skončao u Vatri.

Kada je upitan o imanu, Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, nabraja šest temeljnih stubova – ruknova na kojima stoji vjera. Druga djela imana su samo dopuna ovim temeljima, a ti ruknovi su:

Prvi rukn: Vjerovanje u Allaha, a to obuhvata četiri stvari:

a) Vjerovanje u Allahovo postojanje. Može se reći da ne postoji normalan insan koji istinski u svojoj duši poriče Allaha. Rekao je Allah, dželle šanuhu, o faraonu koji se toliko uzoholio da je sebi pripisivao božanstvo: “I oni ih (Allahove ajete), nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istina” (En-Neml, 14).

b) Vjerovanje da je Allah jedini Gospodar koji stvara, vlada i upravlja.

c) Vjerovanje da je Allah jedini koji se s pravom obožava, da On sudruga nema i da se svi ibadeti samo Njemu upućuju.

d) Vjerovanje u Allahova imena i osobine koje su spomenute u Kur’anu i vjerodostojnom sunnetu, bez krivog tumačenja njihovih značenja, poricanja, odreðivanja kakvoće ili poreðenja sa stvorenjima.

Da bi iman bio ispravan, neophodno je ispuniti sve spomenuto, i nije dovoljno, kao što mnoge neznalice misle, vjerovanje u Allahovo postojanje. Mušrici Mekke, u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, vjerovali su da Allah postoji, i priznavali su da je On jedini stvoritelj, kao što je rekao Uzvišeni: “A ako ih zapitaš ko ih je stvorio, sigurno će reći: Allah! Pa kuda se onda odmeću” (Ez-Zuhruf, 87). Meðutim, to im nije pomoglo jer nisu ostvarili ostala značenja tevhida i pored Allaha su druge obožavali. Rekao je Uzvišeni: “Većina ovih ne vjeruje u Allaha a da druge Njemu ravnim ne čine” (Jusuf, 106).

Drugi rukn: Vjerovanje u Allahove meleke. Resulullahi, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo je meleke prije poslanika i knjiga, jer su meleci dio nevidljivog svijeta – gajba za razliku od poslanika i knjiga. Meleki su stvoreni od svjetlosti kao što je o tome obavijestio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,[3] oni ne jedu i ne piju. Pored toga, meleki su bića koja imaju tijela. Na to upućuju brojni dokazi od kojih je ajet: “Hvaljen neka je Allah, Stvoritelj nebesa i Zemlje, koji meleke sa po dva, tri i četiri krila čini izaslanicima” (El-Fatir, 1), te hadis u kojem je opisan Džibril, alejhis-selam, sa šest stotina krila. [4] Time se otkriva zabluda onih koji tvrde da su meleki duše bez tijela ili da su sile dobra u tijelu čovjeka, a šejtani sile zla!!!

Iman u meleke obuhvata:

a) Vjerovanje u njihove osobine spomenute u Kur’anu i sunnetu.

b) Vjerovanje u imena onih meleka o čijim su nas imena obavijestili poslanici, sallallahu alejhi ve sellem, poput meleka Džibrila, Mikaila i drugih.

c) Vjerovanje da su meleki zaduženi odreðenim poslovima, kao naprimjer: Džibril je zadužen za prenošenje objave, Mikail je zadužen za kišu, a Israfil za puhanje u rog. Ova tri meleka zadužena su za život, jer objava je život srca, u kiši je život za životinje i bilje na Zemlji, a nakon drugog puhanja u rog ljudi će biti proživljeni iz svojih kaburova i započet će vječni život. Zatim postoje meleki zaduženi za pisanje ljudskih djela. Rekao je Uzvišeni: “A nad vama bdiju čuvari, kod nas cijenjeni pisari” (El-Infitar, 10-11), te meleki čuvari, zatim, oni koji uzimaju duše, oni koji ispituju u kaburu, meleki koji Allaha obožavaju noću i danju. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nebo je zaječalo, i pravo mu je da ječi, na njemu nema mjesta koliko četiri prsta a da tu nije melek koji Allaha slavi, stojeći, čineći ruku’ ili sedždu.” [5]

Treći rukn: Vjerovanje u knjige koje je Allah objavio Svojim poslanicima. Rekao je Uzvišeni: “Svi ljudi su bili jedan ummet, i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene, i po njima je slao knjige…” (El-Bekare, 213). Sve ranije objavljene knjige dokinute su objavom Kur’ana i po njima se više ne radi, rekao je Uzvišeni Allah: “A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi” (El-Maide, 48). Vjerovanje u knjige obuhvata sljedeće:

a) Vjerovanje da je Allah objavio poslanicima knjige i da su one od Allaha, meðutim, knjige koje danas postoje kod drugih naroda u sadašnjoj formi iskrivljene su i promijenjene pa stoga za njih ne vjerujemo da su ovakve kakve jesu od Allaha, nego vjerujemo da su u osnovi od Allaha, ali su ih ljudske ruke promijenile.

b) Vjerovanje u istinitost onoga što je u Kur’anu i onoga što je naša vjera potvrdila od prijašnjih knjiga.

c) Vjerovanje da je Allah objavio brojne knjige, a nama su po imenu poznate sljedeće: Kur’an, Tevrat, Indžil, Zebur, te suhufi (listovi) Ibrahima i Musaa, alejhimas-selam.

četvrti rukn: Vjerovanje u Allahove poslanike. To su kod Allaha najodabraniji ljudi. Rekao je Uzvišeni: “Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku bit će u društvu vjerovjesnika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti” (En-Nisa, 69). Ovo su četiri odabrane skupine, prvi meðu njima su vjerovjesnici, a od njih su poslanici i oni su bolji od vjerovjesnika. Najbolji meðu poslanicima su “ulul-‘azmi” koji su spomenuti dva puta u Kur’anu, u suri El-Ahzab: “Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli, i od tebe i od Nuha, i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjeminog, smo čvrst zavjet uzeli.” (El-Ahzab, 7), i u suri Eš-Šura: “On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte…” (Eš-Šura, 13). Najbolji od njih je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je rekao: “Ja sam najbolji meðu sinovima Ademovim.” [6] Kada se sastao s poslanicima u noći Isra predvodio ih je u namazu, a za imama se bira najbolji. Nakon njega je Ibrahim, alejhis-selam, o kojem je Allah kazao: “A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja” (En-Nisa, 125).
Neophodno je vjerovati u sve Allahove poslanike. Rekao je Uzvišeni: “I Nuhov narod smatrao je lažnim poslanike” (Eš-Šu’ara, 105), iako su oni poricali samo Nuha, alejhis-selam, a prije njega nije bilo poslanika, meðutim, poricanjem jednog poslanika poriču se i ostali. Rekao je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: “Ja sam najpreči Isau, sinu Merjeminom, na dunjaluku i na ahiretu, a vjerovjesnici su braća po ocu, majke su im različite, vjera im je jedna.”[7] Isto tako, poricanjem jedne od Allahovih knjiga i negiranjem da su one u osnovi objavljene od Allaha, poriču se i ostale.

Bilješke u trećem dijelu:
[1] Hadis bilježi Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Iman, islam, ihsan i dužnost vjerovanja u odredbu Uzvišenog Allaha, br. 9.

[2] Hadis skraćeno bilježi Buharija, knjiga: Iman, poglavlje: Stvari imana, br. 8, i Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Broj ogranaka imana te najvredniji i najmanji iman, br. 52.

[3] Muslim, knjiga: Zuhd i rekaik, poglavlje: Reznoliki hadis, br. 5314.

[4] Buharija, knjiga: Početak stvaranja, poglavlje: Govor o melekima, br. 2993, i Muslim, knjiga: Iman, Poglavlje o Sidretul-munteha, br. 253.

[5] Ahmed u musnedu, 5/173, Tirmizi, knjiga: Zuhd, poglavlje: Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: Kada bi ste znali ono što ja znam sigurno bi se malo smijali, br. 2312 i Ibnu Madže, kniga: Zuhd, poglavlje: Tuga i plač, 4190. Rekao je Tirmizi: hasen garib, Albani je rekao: hasen.

[6] Muslim, Knjiga o vrlinama, poglavlje: Prednost našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nad svim stvorenjima, br. 2278.

[7] Buharija, knjiga: Hadisi o vjerovjesnicima, poglavlje: Allahove riječi: “Spomeni u knjizi Merjemu..”, br. 3187, i Muslim, Knjiga o fadiletima, poglavlje: Vrline Isaa, sina Merjemina, br. 4360.

Prvi put objavljeno: ponedjeljak, 18 Kolovoz 2008 02:00

TUMAČENJE HADISA DŽIBRILA, ALEJHIS-SELAM, 4-DIO
Ibrahim, alejhis-selam, dovio je Allahu riječima: “I ne osramoti me na dan kada će ljudi oživljeni biti, na dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista doðe spasen biti.” (Eš-Šu’ara, 87-89.) Rekao je Uzvišeni Allah opisujući taj dan: “Na dan kada će čovjek od brata svog pobjeći, i od majke svoje i od oca svoga, i od druge svoje i od sinova svojih. Toga dana će svaki čovjek samo o sebi brinuti.” (Abese, 34-37.)

Omer, radijallahu anhu, rekao je: “Jednog dana dok smo sjedili kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pomoli se prema nama čovjek izrazito bijele odjeće, izrazito crne kose, na njemu se nisu vidjeli tragovi putovanja, a niko od nas ga nije poznavao. Sjeo je pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prislonio svoja koljena uz njegova, a ruke je stavio na svoja stegna, i zatim rekao: ‘Muhammede, obavijesti me o islamu.’ Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Islam je da svjedočiš da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i da hadž obaviš posjećujući Kabu, ako budeš u mogućnosti.’ Na to će onaj nepoznati čovjek: ‘Istinu si rekao.’ Kaže Omer: ‘Mi mu se začudismo, pita ga a zatim veli: ‘Istinu govoriš.’ Onda taj čovjek reče: ‘Obavijesti me o imanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u Allahov kader – odredbu dobra i zla.’ Na to nepoznati čovjek reče: ‘Istinu si rekao, pa obavijesti me o ihsanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe, zasigurno, vidi.’ Zatim nepoznati čovjek reče: ‘Obavijesti me o Sudnjem danu (kada će nastupiti).’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to odgovori: ‘Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji pita.’ ‘Pa obavijesti me o njegovim predznacima’, reče nepoznati, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Kada robinja rodi svoju gospodaricu i kada vidiš gole, bose, siromašne čobane kako se nadmeću u gradnji.’ Zatim taj nepoznati čovjek ode. Nakon nekog vremena Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, me upita: ‘Omere, znaš li ko je bio onaj što me je pitao?’ Ja rekoh: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’ Onda Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘To je Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri.'”[1] Peti rukn: Vjerovanje u Sudnji dan, a obuhvata: a) Vjerovanje da će se Sudnji dan desiti i da će Allah mrtve oživjeti. Rekao je Uzvišeni: “Zatim ćete, na onom svijetu, oživljeni biti.” (El-Mu’minun, 16.) b) Vjerovanje u istinitost svega onoga što je Allah spomenuo u Svojoj Knjizi i što je vjerodostojno preneseno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da će se desiti na taj veliki dan, kao naprimjer: da će ljudi biti proživljeni goli, bosi, neosunećeni i bez ičega kao na dan kada su roðeni, vjerovanje u Havd – vrelo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovo zauzimanje za vjernike – šefat, Sirat-ćupriju, Džennet, Džehennem i drugo. c) Vjerovanje u kaburski ispit, te užitak i patnju u kaburu. d) Priprema za taj dan radom dobrih djela i ostavljanjem loših, jer ko u njega istinski vjeruje, mora se pripremati za taj veliki dan. Ibrahim, alejhis-selam, dovio je Allahu riječima: “I ne osramoti me na dan kada će ljudi oživljeni biti, na dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista doðe spasen biti.” (Eš-Šu’ara, 87-89.) Rekao je Uzvišeni Allah opisujući taj dan: “Na dan kada će čovjek od brata svog pobjeći, i od majke svoje i od oca svoga, i od druge svoje i od sinova svojih. Toga dana će svaki čovjek samo o sebi brinuti.” (Abese, 34-37.) Nevjernik je onaj ko poriče proživljenje, jer time poriče riječi Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te konsenzus islamskih učenjaka. Rekao je Uzvišeni: “Nevjernici tvrde da neće biti oživljeni. Reci: Hoćete, Gospodara mi moga, sigurno ćete biti oživljeni, pa o onom što ste radili, doista, biti obaviješteni, a to je Allahu lahko.” (Et-Tegabun, 7.) Nevjernici lažu u svojoj tvrdnji da neće biti proživljeni, govore, kao što ih je Allah opisao: “Postoji samo život naš zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi, govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagaðaju” (El-Džasije, 24). To je tvrdnja nevjernika ranije, a i danas, poriču proživljenje, a nemaju za to dokaza, osim što kažu: ‘Kako će ljudi nakon što postanu prašina ponovo oživljeni biti? To je prosto nemoguće!’ Zaboravljaju da ranije nisu nikako postojali pa ih je Allah stvorio. Onaj ko ih je stvorio prvi put, još lakše, a Allahu je sve lahko, će ih drugi put stvoriti: “I Nama navodi primjer, a zaboravlja kako je stvoren i govori: Ko će oživjeti kosti kada budu truhle? Reci: Oživjet će ih Onaj Koji ih je prvi put stvorio. On dobro zna sve što je stvorio.” (Jasin, 78-79). Onaj koji je u stanju stvoriti nebesa i Zemlju i savršeno ih urediti, lahko će ponovo oživjeti čovjeka. Onaj koji na golu i suhu zemlju spusti kišu pa se mrtve sjemenke pokrenu i izrastu u bilje i drveće koje raða i daje plodove, lahko će oživjeti mrtve. Kaže Uzvišeni: “I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kada na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno. To je zato što Allah postoji, i što je On kadar da mrtve oživi, i što On sve može.” (El-Hadždž, 5-6.) Zatim, kada ne bi bilo proživljenja, ne bi bilo razlike izmeðu vjernika i nevjernika, onih koji čine dobra djela i drugih koji čine rðava, sav ovaj svijet bio bi stvoren bez smisla i cilja. To ne priliči Mudrom Stvoritelju. Rekao je Uzvišeni: “Mi nismo uzalud stvorili nebo i Zemlju i ono što je izmeðu njih, tako misle nevjernici, pa teško nevjernicima kada budu u Vatri! Zar ćemo postupati sa onima koji vjeruju i čine dobro kao sa onima koji prave nered na Zemlji, ili zar ćemo postupiti s onima koji se grijeha klone isto kao i s grješnicima.” (Sad, 27-28.) Nikako, Uzvišeni Allah će nagraditi vjernike i kazniti nevjernike: “Jedni će u Džennet, a drugi u Džehennem!” (Eš-Šura, 7). Šesti rukn: Vjerovanje u Allahov kader – odredbu dobra i zla, a to obuhvata sljedeće: a) Vjerovanje da Allahovo znanje obuhvata sve, veliko i malo, kao što je rekao: “I Allah sve zna” (El-Bekare, 282), i rekao je: “U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne a da On za njega ne zna, i nema zrna u tminama Zemlje niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi” (El-En’am, 59). Kada bismo pretpostavili da zrno pšenice padne na dno mora, zatim ga prekrije glib, iznad gliba voda, kada bi to bilo noću, u mraku, uz kišovito nebo prekriveno crnim oblacima, pored svega toga Allah zna za to zrno i svaki detalj vezan za njega, uz njegovu nebitnost i mizernost. Kako onda da ne zna o čovjeku kojeg je odlikovao nad mnogim stvorenjima. Allah zna čovjekov skriveni pogled pa i ono što je u njegovim prsima. Rekao je Uzvišeni: “On zna poglede koji kriomice u zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju.” (El-Gafir, 19.) b) Vjerovanje da je Uzvišeni Allah zapisao u Levhil-Mahfuzu odredbe svega što će se desiti do Sudnjeg dana. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada je Allah stvorio pero, rekao mu je: ‘Piši!’ ‘Gospodaru, a šta da pišem?’, upita, a Allah reče: ‘Piši sve što će se desiti!’ Tada je zapisano sve što će se zbiti sve do Sudnjeg dana.” [2] c) Vjerovanje da sve što se desi, dobro ili loše, biva Allahovom voljom i htijenjem. To obuhvata sve, ono što Allah sam radi kao i ono što rade Njegovi robovi. Dokaz su riječi Allaha: “Da je Allah htio, ne bi se meðusobno oni poslije njih ubijali, kada su im jasni dokazi već došli, ali oni su se razišli, neki od njih su vjerovali, a neki su poricali. A da je Allah htio, oni se ne bi meðusobno ubijali, ali Allah radi ono što On želi.” (El-Bekara, 253.) Takoðer je rekao: “A vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova neće!” (Et-Tekvir, 29). Pored toga, čovjeku je dat izbor i slobodna volja koju ne može poreći i on ne zna šta mu je Allah odredio, meðutim, zna šta Allah od njega traži pa je stoga dužan raditi ono što Allah od njega želi. d) Vjerovanje da je Allah tvorac svega. Rekao je Uzvišeni: “I koji je sve stvorio i kako treba uredio.” (El-Furkan, 2.) Sve oko nas je Allahovo stvorenje: nebesa, Zemlja, mora, planine, rijeke, zvijezde, planete, ljudi itd. Ljudski pokreti i djela takoðer su stvoreni od Allaha; jer čovjek je stvoren pa su i njegove osobine i djela, takoðer, stvoreni. Rekao je Uzvišeni: “A Allah stvara vas i ono što vi radite.” (Es-Saffat, 96.) Musliman koji čvrsto i nepokolebljivo vjeruje u ovih šest ruknova ušao je u veći stepen islama koji se zove iman.

Bilješke u četvrtom dijelu:
[1] Hadis bilježi Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Iman, islam, ihsan i dužnost vjerovanja u odredbu Uzvišenog Allaha, br. 9.
[2] Ahmed, 5/317, br. 23083, Ebu Davud, knjiga: Sunnet, Poglavlje o kaderu, br. 4700 i Tirmizi, knjiga: Kader, br. 2155. Šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim.

Prvi put objavljeno: subota, 20 Rujan 2008 10:46

TUMAČENJE HADISA DŽIBRILA, ALEJHIS-SELAM, 5-DIO
Omer, radijallahu anhu, rekao je: “Jednog dana dok smo sjedili kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pomoli se prema nama čovjek izrazito bijele odjeće, izrazito crne kose, na njemu se nisu vidjeli tragovi putovanja, a niko od nas ga nije poznavao. Sjeo je pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prislonio svoja koljena uz njegova, a ruke je stavio na svoja stegna, i zatim rekao: ‘Muhammede, obavijesti me o islamu.’

Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Islam je da svjedočiš da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i da hadž obaviš posjećujući Kabu, ako budeš u mogućnosti.’ Na to će onaj nepoznati čovjek: ‘Istinu si rekao.’ Kaže Omer: ‘Mi mu se začudismo, pita ga a zatim veli: ‘Istinu govoriš.’ Onda taj čovjek reče: ‘Obavijesti me o imanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u Allahov kader – odredbu dobra i zla.’ Na to nepoznati čovjek reče: ‘Istinu si rekao, pa obavijesti me o ihsanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe, zasigurno, vidi.’ Zatim nepoznati čovjek reče: ‘Obavijesti me o Sudnjem danu (kada će nastupiti).’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to odgovori: ‘Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji pita.’ ‘Pa obavijesti me o njegovim predznacima’, reče nepoznati, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Kada robinja rodi svoju gospodaricu i kada vidiš gole, bose, siromašne čobane kako se nadmeću u gradnji.’ Zatim taj nepoznati čovjek ode. Nakon nekog vremena Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, me upita: ‘Omere, znaš li ko je bio onaj što me je pitao?’ Ja rekoh: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’ Onda Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘To je Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri.'”

– “Obavijesti me o ihsanu”: Ihsan biva prema Allahu i prema Allahovim robovima. Ihsan prema Allahu ostvaruje se kroz iskrenost u obožavanju Allaha i slijeðenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Onaj ko je iskreniji prema Allahu i doslovniji u slijeðenju Poslanika, postigao je veći stepen ihsana. Ihsan prema ljudima ogleda se kroz lijep ahlak, pružanje pomoći drugima, skromnost, pravednost, i sl.

– “Da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš” – ovo je najveći stepen ihsana koji ostvaruje rob koji je toliko ubijeðen da kao da svojim očima vidi Gospodara pa Ga tako i obožava, bez imalo sumnje, jer kada čovjek nešto očima vidi, u to nimalo ne sumnja.

– “jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe, zasigurno, vidi” – ovo je niži stepen ihsana od prethodnog. Ostvaruje ga rob koji je svjestan da ga Allah vidi i da se od Njega ne može skriti.
Ovaj hadis je dokaz da vjera ima stepene koji se razlikuju, a to su: islam, iman i ihsan.

– “Obavijesti me o Sudnjem danu”: O danu kada će ljudi biti proživljeni iz svojih kaburova.

– “Upitani o tome ne zna ništa više od onog koji pita”, tj. ja i ti smo u tome jednaki. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne zna o tome ništa kao što ne zna ni Džibril, alejhis-selam, jer vrijeme nastupanja Sudnjeg dana zna samo Uzvišeni Allah: “Pitaju te o Smaku svijeta kada će se zbiti. Reci: To zna jedino Gospodar moj, On će ga u njegovo vrijeme otkriti, a težak će biti nebesima i Zemlji, sasvim neočekivano će vam doći. Pitaju te kao da ti o njemu nešto znaš. Reci: To samo Allah zna, ali većina ljudi ne zna.” (El-‘Araf, 187.) Zbog toga znamo da laže svaki onaj ko odreðuje vrijeme Kijameta, jer ako to ne zna najodabraniji poslanik od ljudske vrste i najodabraniji melek, kako bi neko drugi to mogao znati.

– “Pa obavijesti me o njegovim predznacima”: Postoje tri vrste predznaka Sudnjeg dana:
a) predznaci koji su se već desili i završili,
b) oni koji se sada dešavaju,
c) veliki predznaci koji su znak blizine ili nastupanja Sudnjeg dana.

– “Da robinja rodi svoju gospodaricu”, u drugoj predaji spomenuto je “svog gospodara”, tj. da robinja rodi onog ko će upravljati drugima. Time se aludira na brze promjene koje će se desiti, jer ona je robinja, a njezino djete vladar. Na to upućuje i naredni dio hadisa:
– “i da vidiš gole, bose, siromašne čobane kako se nadmeću u gradnji”: Nakon što su bili siromašni, bez hrane, prikladne odjeće i obuće, postali su bogataši koji se natječu ko će napraviti veću i ljepšu graðevinu. Dakle, stanje se naglo promijenilo. Gledamo vlastitim očima kako se ovaj predznak ostvaruje i kako se potvrðuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Blagostanje se raširilo. Koliko je onih koji su nekada jedva kraj s krajem sastavljali, a sada luksuzno uljepšavaju svoje kuće, i svako od njih nastoji da napravi veće i ljepše od drugih.
– “Zatim, taj nepoznati čovjek ode.” Neki od ashaba uputiše se za njim, ali nepoznati čovjek izgubi se iz vida.
– “Ovo je Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri”: Metodom pitanja i odgovora, jer se tako bolje razumijeva i pamti. Došao je u ljudskom obliku kako se prisutni ne bi uplašili. Ljudi ne vide meleke osim kada im doðe kazna ili smrt. Rekao je Uzvišeni: “Onoga dana kada ugledaju meleke, grješnici se neće radovati” (El-Furkan, 22).

– “da vas poduči vašoj vjeri”, znači da se vjera uči. Ne uzima se iz običaja i navika. To je dokaz da je musliman obavezan da se vjerski obrazuje. Nije dovoljno da samo kaže: “Ja sam musliman!”, nego, mora znati što to znači kako bi upotpunio svoju vjeru i obožavao Allaha na ispravan način.

Pouke hadisa

Pouke ovog hadisa su brojne. Kada bismo ih sve naveli, napisala bi se čitava knjiga. Evo samo nekih od njih:
– Propisano je prilikom susreta sa alimom, uglednim čovjekom ili vladarom, da se očisti, lijepo obuče i sredi, jer Džibril, alejhis-selam, nas podučava svojom riječju kao i izgledom. Kada se doðe učenom treba sjesti blizu njega i okrenuti se prema njemu tijelom i srcem.
– Islam ima pet ruknova – temelja na kojima stoji, kao što na to ukazuje ovaj hadis i hadis Ibn Omera, radijallahu anhuma: “Islam je izgraðen na pet stvari: svjedočenju da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, hadžu i postu ramazana.” S obzirom da islam stoji na tih pet temelja, da li to znači da ostavljanje nekog od njih izvodi iz vjere? Onaj ko ne svjedoči da nema boga osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov poslanik – nevjernik je bez sumnje i u tome nema razilaženja. Islam onoga ko ostavlja namaz je vrlo upitan, rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Uistinu, izmeðu čovjeka i širka i nevjerstva je ostavljanje namaza”, tj. ono što sprečava čovjeka da ne bude nevjernik je namaz, pa kada ga ostavi, nestaje prepreke izmeðu njega i širka. Ostavljanje, iz nemara, nekog od preostalih ruknova islama je očit grijeh i nepokornost, meðutim, ne izvodi iz vjere po ispravnijem mišljenju učenjaka.
– Islam se razlikuje od imana, jer Džibril, alejhis-selam, pita o islamu, a zatim o imanu, što znači da meðu njima postoji razlika. Djela od kojih je izgraðen islam su vidljiva djela koja se ostvaruju jezikom i tijelom, dok su djela od kojih je izgraðen iman skrivena u srcu. To je kada se islam i iman spomenu zajedno, kao što je slučaj u ajetu: “Neki beduini govore: ‘Mi vjerujemo!’ Reci: ‘Vi ne vjerujete’, ali recite: ‘Mi smo muslimani!’, jer u srca vaša prava vjera nije još ušla.” (El-Hudžurat, 14). Oni su klanjali, postili i davali zekat, ali u srcima nisu čvrsto vjerovali, pa kada su tvrdili da su vjernici, Allah im je to osporio, a potvrdio im je da su muslimani jer su radili djela muslimana. Kada se spomenu islam ili iman, posebno, svaki od njih obuhvata značenje drugog. Naprimjer u riječima Uzvišenog: “I zadovoljan sam da vam islam bude vjera” (El-Maide, 3), islam je obuhvatio i iman, a u ajetu: “Ako se dvije skupine mu’mina sukobe…” (El-Hudžurat, 9), iman je obuhvatio islam, jer riječ mu’min izvedena je iz riječi iman, a misli se na dvije skupine muslimana.
– Postoji razlika izmeðu poslanika i vjerovjesnika. Poslanik je onaj kome dolazi objava od Uzvišenog Allaha i uz to mu bude objavljen vjerozakon – šerijat ili bude poslan nevjerničkom narodu da ih poziva u Allahovu vjeru. Vjerovjesnik je onaj kome dolazi objava od Allaha, ali mu nije objavljen novi šerijat, nego poziva u šerijat prethodnog poslanika. Prvi poslanik je Nuh, alejhis-selam, a prvi vjerovjesnik je Adem, alejhis-selam. Posljednji poslanik i vjerovjesnik je Muhammed, alejhis-salatu ves-selam. Obaveza je vjerovati da je on pečat poslanika nakon kojeg neće doći vjerovjesnik niti poslanik. Ko bude tvrdio da je poslanik, nakon Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, taj je nevjernik kao i svaki onaj ko povjeruje u tu lažnu poslanicu, jer je Uzvišeni Allah rekao: “Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik” (El-Ahzab, 40). Ovim ajetom negirano je postojanje vjerovjesnika nakon Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a time i poslanika jer je svaki poslanik i vjerovjesnik.
– Vjera u Allahov kader – odredbu dobra i zla je vjerovanje da sve što se dešava na svijetu, bilo dobro ili zlo, biva Allahovom odredbom, Njegovom voljom i htijenjem, meðutim, Allahovo odreðivanje kao djelo Uzvišenog Allaha u sebi nema zla, nego se zlo pripisuje Allahovim stvorenjima. Rekao je Uzvišeni: “Reci: Utječem se Gospodaru svitanja od zla onoga što On stvara” (El-Felek, 1-2), a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “A zlo se ne pripisuje Tebi.” Ako se zapitamo zbog čega je Allah odredio da uopće postoji zlo, treba da znamo da je Allahova mudrost daleko veća od toga da je čovjek može u potpunosti dokučiti. Kada bi čovjek mogao u potpunosti prozrijeti Allahovu mudrost, onda bi se Božanska mudrost izjednačila sa ljudskom, uzvišen neka je Allah, Njemu niko ravan nije. Pored toga, onaj ko razmišlja, dokučit će mnoge mudrosti zbog kojih postoji zlo, kao naprimjer:
a) Na osnovu zla poznaje se dobro, jer kada ne bi postojalo zlo, dobro ne bi bilo prepoznatljivo.
b) Zbog zla ljudi se utječu Allahu i Njemu se vraćaju i kaju.
c) Ponekad je neophodno da se desi zlo kako bi se ostvarilo dobro, poput hirurga koji siječe tijelo pacijenta vršeći operaciju da bi odstranio bolesni dio i time sačuvao njegov život.

Spoznaja da je Allahova odredba sve što se desi, daje vjerniku smiraj i sa lahkoćom podnosi teškoće. Rekao je Uzvišeni: “A On će srce onoga ko u Allaha vjeruje uputiti.” (Et-Tegabun, 11.) Rekao je Alkame, rahimehullah, tumačeći ovaj ajet: “To je čovjek kojeg zadesi nedaća, ali on zna da je to od Allaha pa bude zadovoljan i predan Allahu.”
Uzvišeni Allah najbolje zna.

Mr. Hakija Kanurić
Preuzeto sa http://minber.ba/tumaenje-hadisa-dibrila-alejhis-selam/

Vidi manje

Priredio: Mr. Semir Imamović

Kategorija i stepeni obveznika u pogledu ramazanskog posta
Studirajući šerijatske tekstove koji tretiraju ramazanski post, dolazimo do zaključka da u pogledu ove vrste posta postoje četiri različita stepena odgovornosti i obaveznosti:
a) prvi stepen, obaveznost ispoštavanja mjeseca ramazana u njegovom vremenu – ovome stepenu podliježe svaki mogućan, punoljetan i pametan musliman i muslimanka, koji su kod kuće;
b) drugi stepen, oslobaðanje od ramazanskog posta ili jednog njegovog dijela u prvom vremenu zbog postojanja tegobe za samog postača ili nekog drugog ko je usko vezan sa njim, i obaveza napošćavanja cijelog ili djela ramazana koji je propušten, a uz to i obaveza iskupljivanja prema mišljenju dijela islamskih učenjaka – ovome stepenu podliježe trudnica, dojilja i bolesnik koji se nada ozdravljenju;

c) treći stepen, oslobaðanje od ramazanskog posta ili jednog njegovog dijela zbog postojanja olakšice, ili zapreke koja post čini neispravnim, i obaveza napoštavnja nakon prolaska olakšice i prestanka zapreke – ovome stepenu podliježu putnik i žena s hajzom i nifasom;
d) četvrti stepen, oslobaðanje od ramazankog posta u prvom vremenu, i od napošćavanja poslije toga, a obaveznost iskupa za svaki propušteni dan – ovome stepenu podliježe starija iznemogla osoba i hronični bolesnik.
Dokaz za prvi stepen obaveznosti su riječi Allaha, dželle šenuhu: ”Propisuje vam se post, kao što je propisan onima koji su bili prije vas, kako bi ste se grijeha sačuvali.” (Prijevod značenja, El-Bekare: 183.); i riječi Allaha, dželle šenuhu: ”Ko se od vas kod kuće zadesi, neka posti.” (Prijevod značenja, El-Bekare: 185.).
Dokaz za drugi stepen su riječi Allaha, dželle šenuhu: ”Ko od vas bude bolestan, ili na putovanju, neka naposti isti broj drugih dana.” (El-Bekare: 184.) i riječi Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem: ”Allah je musafira oslobodio polovine namaza (tj četveroreketanog namaza) i posta, a trudnicu i dojilju je oslobodio od posta.” (Ebu-Davud, 2408., Nesai, 2275., Ibn-Madže, 1667., Bejheki, 4/231., 715.).
Za treći stepen se mogu uzeti isti dokazi koji su navedeni kod drugog stepena, i može im se još dodati hadis Ebu-Seida el-Hudrija, u kojem Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, pojašanjavjući razlog manjkavosti vjere kod žena kaže: ”Zar žena u vrijeme hajza i nifasa, ne ostavlja post i namaz.” (Buharija, 298., Muslim, 79.).

Dokaz za četvrti stepen su riječi Ibn-Abbasa: ”Stara iznemogla osoba osloboðena je ramazankog posta, umjesto toga za svaki dan će nahraniti siromaha, i neće napostiti propuštene dane.” (Hadis je zabilježio Darekutni, i rekao je da je njegov sened/lanac vjerodostojan, takoðer ga je zabilježio Bejheki, 4/271.). Prenosi Taberani, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, da je Enes, radijallahu anhu, pred kraj života toliko solabio, da je ostavio post i umjesto toga za svaki dan nahranjivao siromaha.” (El-Mu’džemul-Kebir: 1/242. Pogledaj ocjenu hadisa u ”Medžmeuz-zevaid”: 3/164.
Prema tome, obavezan je postiti svaki, mogućan, punoljetan i pametan musliman, koji se nalazi kod kuće i ne postoji zapreka za njegov post.
Trudnica, dojilja, i bolesnik kojima post predstavlja tegobu, nisu obavezni postiti u prvom vremenu. Na njima je da propuštene dane naposte, a ukoliko su trudnica i dojilja post prekidale iz straha za plodom ili dojenčetom (tj straha od pomanjkanja mlijeka, ili hrane embriju), obavezne su prema mišljenju jednog dijela islamskih učenjaka, uz napaštanje, za svaki dan nahraniti siromaha. Stalna komisija za fetve u Sauijskoj Arabiji, u sastavu Abdulaziz ibn-Baz, Abdullah Gudejjan, Abdurrezzak el-Afifi, izdala je šerijatsko rješenje po kojem trudnica i dojilja imaju isti tretman kao i bolesnik – dozvoljava im se da zbog teškoće koju im predstavlja post u ramazanu ne poste, i obaveza im je samo napostiti dan za dan. Pozvali su se na riječi Allaha, dželle šenuhu: ”Ko od vas bude bolestan, ili na putovanju, neka naposti isti broj drugih dana.” (Prijevod značenja, El-Bekare: 184.). (Pogledaj ”Fetava-l-ledžneti-ddaime”, broj fetve 1453.).
Putnik i žena u hajzu i nifasu nisu obavezni postiti onoliki broj dana koliko traje putovanje ili hajz i nifas, stim da su obavezni napostiti propuštene dane. Štaviše, ženi je zabranjeno postiti u vrijeme hajza i nifasa, i ako bi postila, njen post je neispravan i obavezna ga je ponoviti. Putniku je, ukoliko nema nikakve teškoće, ili je ta teškoća podnošljiva bolje postiti, jer je Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, postio na putovanju, kao što prenosi Ebu-Derda: ”Bili smo s Poslanikom u jako vrućem danu, toliko je bilo vruće da su ljudi svoje glave pokrivali rukama. Nisam vidio da je iko toga dana postio, osim Poslanik i Abdullah ibn-Revaha.” (Muslim, 1122.). Ukoliko post predstavlja veliku teškoću za postača, bolje mu je iftariti, što se može razumijeti iz sljedećeg hadisa: ”Neki ljudi su rekli Poslaniku: ‘Allahov Poslaniče, ljudima je teško postiti, samo čekaju šta ćeš ti uraditi. Zatražio je posudu s svodom i napio se vode nakon ikindije-namaza.” (Muslim, 1114.). A ako se boji da bi post mogao uzrokovati i smrt na putovanju, obaveza mu je prekinuti ga. To razumijevamo iz riječi Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem: ”Nije od dobročinstva post na putovanju”, koje je izgovorio kada je vido da se jedna čovjek onesvjestio od posta, i da su se ljudi okupili oko njega. (Buharija, 1844., Muslim, 1115.). Na ovaj način pravi se najprihvatljiviji spoj izmeðu hadisa koji govore o postu na putovanju, a Allah najbolje zna.
Stara i iznemogla osoba i hronični bolesnik u potpunosti se oslobaðaju obaveze posta i napoštavanja, a u jesto toga njima se propisuje iskup hranom. Kao dokaz za to naveo sam hadis Ibn-Abbasa, i predaju od Enesa, radijallahu anhuma. Uz to se može navesti da su neki komentatori Kura’na, ako što je Ibn-Abbas, rekli da se riječi Allaha, dželle šenuhu: ”Onima koji ga jedva podnose – otkup je da jednog siromaha nahrane.” (Prijevod značenja, El-Bekare: 184.) odnose i na bolesnika koji s teškom mukom izdržava post. (Fetava-s-sijam, od šejha Ibn-Džibrina: 81., 82.). Nahranjivanje siromaha biva na jedan od dva načina: bilo da se siromahu dâ 2, 40 gr. kvalitetnog brašna, i ono što mu je potrebno da sam sebi pripremi jedan obrok, bilo da se spremi hrana za 30 siromaha i da se pozovu odjednom ili svaki dan po jedan siromah. Prenosi Ebu-Jala u ”Musnedu” da je Ebu-Ejjub, el-Ensari, radijallahu anhu, oslabio pred kraj života, i nije mogao postiti, te da je pripremio poparu za trideset siromaha i pozvao ih na objed kod njega (Musned Ebu-Ja’la: 7/204. Kaže Hejsemi u ”Medžmeu-z-zevaidu, 3/164.: ”Prenio ga je Ebu-Ja’la sa vjerodostojnim lancem prenosilaca”).
Ostalo ja da razmotrimo propis osobe koja nije bolesna, nije putnik, nije skrhana starošću, nije iznemogla, a teško joj je ispostiti dan ramazana, bilo zbog velike vrućine, bilo zbog teškog posla, i slično tome. U Stalnoj komisji za fetve Saudijske Arabije smatraju da je takvoj osobi obaveza trpiti do krajnjih granica, i kada osjeti da više ne može izdržati, dozvoljeno mu je jesti i piti tek toliko da ugasi glad i žeð, zatim nastaviti s postom do zalaska sunca, i nadognaditi taj dan poslije ramazana (Pogledaj: ”Fetava-l-ledžneti-ddaime”, broj fetve 4157.).
Post je dozvoljeno prekinuti i onome ko učestvuje u spašavanju ljudskog života, ako kao postač to nije u mogućnosti uraditi, analogno trudnici i dojilji koje prekidaju post iz straha za vlastitim djetetom. Šerijat, načelno, ne pravi razliku u propisu izmeðu sličnih stvari, nego ima daje jednak propis. Allah najbolje zna!

http://minber.ba/propisi-posta/

Vidi manje