Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Propis muzike i muzičkih instrumenata

Šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta jasno i nedvosmisleno ukazuju na zabranu slušanja muzike i upotrebe svih muzičkih instrumenata osim defa.

Od učenjaka koji prenose idžma (konsenzus) učenjaka oko zabrane muzike i muzičkih instrumenata su: Kurtubi, Ibn Salah, Ibn Redžeb, Ibnul-Kajjim i Ibn Hadžer El-Hejtemi.

Ovo je ujedno i zvanični stav svečetiri fikhska mezheba: hanefijskog, makijskog, šafijskog i hanbelijskog.

Od ajeta sa kojim učenjaci dokazuju zabranu muzike su riječi Uzvišenog: “Ima ljudi koji kupuju lehvel-hadis da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna”. (Lukman, 6)

Prenosi Ibn Kajim od Vahidija i Ebu Ishaka da najviše što je protumačeno pod “Lehvul hadis” da je on pjesma.

Takođe ajet u kojem Uzvišeni kaže: “I zavodi glasom svojim koga možeš …” ( El-Isra, 64).

Prenosi Ibn Kesir u svom tefsiru da Mudžahid kaže da se u ajetu pod “glasom” misli na zabavu i pjesmu, a Ibn Kesir smatra da je to pjesma, dok Ševkani tumači “glas” da je pjesma, zabava i igranje sa frulom.

A hadis koji jasno ukazuje na zabranu muzičkih instrumenata je hadis kojeg Buharija bilježi u svom Sahihu od Ebu Malika (ili Ebu Amira) El-Eš'arija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …”. Da su muzički instrumenti halal (dozvoljeni) ne bi bilo rečeno da će ih ljudi ohalaljivati. Jer ohalaliti muzičke instrumente ima smisla samo onda kada su zabranjeni, što jasno i nedvosmisleno znači da su muzički instrumenti haram.

Imovinska vrijednost muzičkih instrumenata i nadoknada štete za uništenje istih

Nema razilaženja među učenjacima četiri mezheba, tj. hanefijskog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog, da muzički instrumenti (izuzev defa) nemaju svoju imovinsku vijednost, jer su roba koja je sama po sebi haram.

Takođe, nema razilaženja među učenjacima četiri mezheba da onaj ko uništi muzički instrument čiji je vlasnik musliman on nije dužan da mu nadoknadi materijalnu štetu, jer su muzički instrumenti po Šerijatu bezvrijedni.

S tim da se učenjaci razilaze oko obaveze nadoknade štete za uništeni muzički instrument čiji je vlasnik kjafir (nemusliman). Hanefije smatraju da je obavezan, dok šafije i hanabile smatraju da nije, a malikije imaju dva stava po tom pitanju.

Prodaja muzičkih instrumenata (mimo defa)

Islamski pravnici četiri mezheba su složni da nije dozvoljena prodaja muzičkih instrumenata.

To dokazuju hadisom u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Zaista kada Allah nešto zabrani zabrani i njegovu prodaju”. Bilježe ga Ebu Davud, Ahmed, Darekutni i Bejheki, a šejh Albani i Šuajb Arnaut su hadis ocijenili vjerodostojnim.

Takođe, ova zabrana se može dokazivati riječima Uzvišenog: “A nemojte se međusobno pomagati u grijehu i neprijateljstvu” (El-Maide, 2). Jer je kupoprodaja muzičkih instrumenata bez sumnje potpomaganje u griješenju.

Zabrani prodaje se pridružuje i zabrana poklanjanja i zabrana pravljenja i proizvodnje muzičkih instrumenata.

Šta uraditi sa muzičkim instrumetima nakon spoznaje njihove zabrane?

Nakon što smo potvrdili da je zabranjeno posjedovanje i upotreba muzičkih instrumenata, da oni nemaju svoju materijalnu vrijednost, da materijalnu vrijednost za njihovo uništenje nije obaveza nadoknaditi i da ih nije dozvoljeno prodavati, poklanjati niti proizvoditi, vlasnicima muzičkih instrumenata ne preostaje ništa drugo nego da ih unište. Nije dozvoljeno da ih zadržavaju kod sebe kao suvenir i slično makar ih i neupotrebljavali, jer je musliman obavezan da se riješi haram imetka.

Ve billahi tevik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam. U kategoriju osoba koje se hrane kamatom spadaju one osobe koje uzimaju kamatu. Dokaz za to je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira,

radijallahu anhu, u kojem je došlo da je AllahovPoslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo onog ko jede kamatu (tj. onog ko je uzima), ko daje kamatu, onog ko (njen ugovor) zapisuje i dvojicu koji svjedoče. I reko je: “Oni su isti (u grijehu)”. Znači, hadis jasno naglašava da je ona osoba koja jede kamatu ustvari onaj ko uzima kamatu. Takođe, u osobe koje se hrane kamatom ulaze oni koji rade u bankama koje posluju na kamatnom sistemu, jer takve banke većinu svoje zarade (ako ne svu) zasnivaju na uzimanju kamate.

A onaj što uzme kamatni kredit za kuću ili auto, tj. daje kamatu ili izdržava sebe i porodicu tako što podigne kamatni kredit, takva osoba se ne ubraja u kategoriju onih koji se bukvalno hrane kamatom. Međutim, grijeh i prvih (koji bukvalno jedu kamatu, tj. onih koji uzimaju kamatu) i drugih (koji daju kamatu podizanjem kamatnih kredita) je isti, među njima nema razlike. Takođe, onaj ko zapisuje kamatni kredit (poput službenika u banci) i ko svjedoči (poput žiranta) svi oni imaju isti grijeh kao i onaj ko jede kamatu tako što je uzima od drugih. Dokaz za ovo je gore spomenuti hadis u kojem je na kraju rečeno za ove četiri kategorije učesnika u konzumiranju kamate: “Oni su isti (u grijehu)”.

Prema tome, nema razlike u grijehu između ove četiri vrste učesnika u konzumiranju kamate iako samo jedna od njih bukvalno jede kamatu, a to je ona osoba koja uzima kamatu.

Razike između onog ko uzima kamatu i onog ko daje kamatu, iako su u grijehu isti, se pojavljuje kada se trebaju riješiti haram imetka koji je stečen uzimanjem kamate. Pa tako onaj ko uzme kamatu, na primjer posudi 10 000 eura da bi mu se vratilo 12 000 eura, on je dužan da se riješi haram imetka, tj. te dvije hiljade eura koje je uzeo kao višak na ono što je dao, tj. kako kamatu. Dužan je da vrati taj višak (kamatu) onome od koga je uzeo. Dok ona osoba koja je uzela kamatni kredit ili pozajmicu, na primjer onaj koji je uzeo 10 000 eura da bi vratio 12 000 eura, on nema haram imetka kojeg se treba riješiti, nego on ima samo grijeh u tome što je uzeo kamatni kredit, s tim da je njegov grijeh isti kao grijeh onog ko uzima kamatu. Ve billahi tevfik

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Propis prodaje Mushafa (Kur'ana na arapskom jeziku) zavisi od toga kome se prodaje, tj. da li se prodaje kjafiru (nemuslimanu) ili muslimanu.

PROPIS PRODAJE MUSHAFA (ili dijelova Mushafa) KJAFIRIMA

Nema razilaženja među učenjacima da je prodaja Mushafa kjafirma zabranjena.

Ovo je stav četiri fikhske pravne škole: hanefijskog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba. (Reddul-muhtar 4/134, Hašijetud-dusuki 3/7, Tuhfetul-muhtadž 4/230, Keššaful-kinna'a 3/134)

Ovu zabranu argumetiraju sljedećim dokazima:

Prvi – Riječima Uzvišenog: „A Allah neće dati priliku nevjernicima nad vjernicima“ (En-Nisa’, 141). Ovim ajetom Uzvišeni zabranjuje da se omogući ili da prilika kjafirima da unište, omalovaže i ponize muslimane. A prodajom Kur'ana kjafiru daje mu se prilika da obesčasti Plemeniti Kur'an koji predstavlja najveću svetost kod muslimana, a to je u suprotnosti sa zabranom koja je došla u plemenitom ajetu.

Drugi – Hadisom mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Abdullah ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,„zabranio da se putuje sa Kur'anom u zemlju neprijatelja“. U rivajetu je došlo: „iz bojazni da ne dostigne u njihove (kjafirske) ruke“.

Prema tome, zabrana putovanja sa Mushafom u zemlju neprijatelja kjafira je obrazložena mogučnošću da dođe u njihove ruke gdje bi ga oni obesčastili i omalovažili. Pa je tako prodaja Mushafa kjafirima preče da bude zabranjena.

Treći – Razumskim argumentom: da je u prodaji Mushafa kjafirima obesčašćenje svetosti islama, jer se time daje prilika da ga obesčaste i omalovaže.

Zatim su se učenjaci razišli oko valjanosti te prodaje ako se ona desi:

Šafije, hanabile i malikije smatraju da je ova prodaja batil (ništavna).

Dok hanefije, malikije i šafije po jednom mišljenju unutar mezheba smatraju da je prodaja Mushafa kjafiru valjana (ako se već desila), s tim da je muslimanski vladar obavezan da prisili kjafira da Mushaf ne bude u njegovom vlasništvu (prodajom i slično).

Pod ovu zabranu ne ulazi prodaja prijevoda Kur'ana kjafirima, ona je dozvoljena. S tim da prijevodi u kojima je uz prijevod odštampan i Kur'an na arapskom potpadaju pod isti propis zabrane.

Takođe, pod isti propis zabrane prodaje Mushafa kjafirima potpada i poklanjanje Mushafa kjafirima, davanje kao sadake, davanje kao zalog i slično.

Učenjaci šafijskog mezheba su naveli neke izuzetke zabrane prodaje Mushafa ili dijela Mushafa kjafirima, kao na primjer:

– dirhemi i dinari (novac) na kojima je urezano nešto iz Kur'ana,

– kupovina muslimanskih kuća od strane zimija (ehli-kitabija koji žive u muslimankoj državi) na čijim zidovima je uklesano nešto od Kur'ana,

– pismo koje se šalje nemuslimanima u kojem se napiše nešto iz Kur'ana,

– odjeća na kojoj je napisano nešto iz Kur'ana. (Hašijetul-džeme, 3/19)

PROPIS PRODAJE MUSHAFA MUSLIMANU

Oko prodaje Mushafa muslimanu učenjaci imaju četiri mišljenja:

Prvo mišljenje: dozvola prodaje i kupovine Mushafa muslimanu bez pokuđenosti.

Ovo je stav hanefija, imama Šafije, rivajet imama Ahmeda, Hasana El-Basrija, Ebul-‘Alijeta, Š'abija i Ikrime.

Njihov argument je da se ovdje radi o prodaji papira i truda ruku, a prodaja spomenutog je dozvoljena.

Drugo mišljenje: zabrana prodaje i kupovine Mushafa.

Ovo je rivajet od imama Ahmeda za kojeg kažu hanbelijski učenjaci Ibn Kudame i El-Buhuti da je to zvanični stav hanbelijskog mezheba.

Argumenti ovog mišljanja su:

Predaja od imama Ahmeda u kojoj je rekao: „Ne znam da ima olakšica u prodaji Mushafa“.

Da je zabrana prenešena od ashaba, a nije poznato da im se neko u njihovo vrijeme u tome suprostavio.

Jer se ova prodaja zasniva na prodaji Allahove knjige, a vadžib je da se ona zaštiti od skrnavljenja, niskosti i poniženja.

Bilježi Ibn ebi Šejbe u svom Musannefu () od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je rekao: „Volio sam da se ruke sijeku (kao šerijatska kazna) zbog njegove prodaje (Mushafa)“. Ovu predaju je šejh Albani ocijenio slabom jer je u njenom lancu prenosilaca Lejs ibn ebi Sulejm, a on je slab.

Treće mišljenje: pokuđenost i prodaje i kupovine Mushafa.

Ovo je stav šafijskog mezheba, takođe prenosi ga Ibn ebi Šejbe od Ibn Omera, Ibn Mes'uda, radijallahu anhuma, Mesruka, Abdullah ibn Jezida, Šurejha, Ibrahima En-Neha'ija, Salima, ‘Alkame i Ibn Sirina.

Argumnet pokuđenosti je čuvanje Kur'ana od toga da bude na stepenu robe koja se kupuje i prodaje. Jer cilj kupoprodaje je Allahov govor, a vadžib je čuvati Allahov govor od spuštanja na nizak nivo da bude poput robe.

Četvrto mišljenje: pokuđenost prodaje ako za time nema potrebe a dozvola kupovine.

Ovo je stav unutar šafijskog mezheba, takođe prenosi Ibn ebi Šejbe da je ovo stav Džabira, Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, El-Hakema, Katade i Ebu Seleme. Ovo je takođe rivajet od imama Ahmeda za kojeg kaže Merdavi da je zvanični stav hanbelijskog mezheba.

Bespotrebna prodaja je pokuđena jer je u njoj skrnavljenje i omalovažavanje Allahova govora, za razliku od kupovine sa kojom se spašava i stiče Allahova knjiga.

Odabrano (radžih) mišljenje, a Allah zna najbolje, je prvo i četvrto mišljenje zajedno. Jer u prodaji i kupovini Mushafa muslimanu je prodaja papira i truda ruku a ne prodaja ili kupovina Allahova govora, a prodaja papira i truda ruku je dozvoljena.

Međutim, ako za prodajom Mushafa nema potrebe, jer se do njega može doći bez kupovine, onda je njegova prodaja pokuđena kako bi se Allahova knjiga čuvala od skrnavljenja, omalovažavanja i spuštanja na niži nivo.

Ve billahi tevfik

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Da bi odgovor bio precizan tražio sam jedan primjerak tih ugovora. Vezano za gore postavljeno pitanje oko nepreciziranja cijene kupoprodaje malina i kupina, u Ugovoru o otkupu maline i kupine kojeg imam stoji: „Član 11. Ugovorne strane su saglasne da se cijena maline i kupine određuje na osnovu tržišnih uslova, te da se konačna cijena utvrđuje u drugoj polovini berbe. Kupac (tj. firma koja otkupljuje) ima pravo mijenjati cijene maline i kupine svakodnevno, zavisno od cijena na tržištu i kvaliteta.“

Prije odgovora na konkretno pitanje neophodno je navesti mes'elu propisa kupoprodaje u kojoj nije poznata (određena) cijena proizvoda (robe), jer je odgovor na pitanje izgrađen na njoj.

Naime, islamski pravnici uslovljavaju određene šartove da bi kupoprodaja bila ispravna i dozvoljena.

Uslovljavaju tri šarta vezana za kupca i prodavača:

1 – pristanak obje strane (ako je jedna od strana prisiljena, trgovina je batil)

2 – da su slobodni, pametni i umno zreli (nije ispravna kupoprodaja lude osobe, djeteta i roba)

3 – da je roba ili novac u njihovom vlasništvu (ili da su opunomoćeni da u ime druge osobe trguju)

Također, uslovljavaju tri šarta vezana za novac i robu:

1 – da je roba od one koju je dozvoljeno koristiti (da nije alkohol, svinjetina i slično)

2 – da su novac i robu u mogućnosti da se predaju drugoj strani

3 – da su cijena i roba (opis i količina) određeni i poznati.

Oko detalja spomenutih šartova ima razilaženja, al to nije predmet ovog pitanja.

Što se tiče šarta određivanja cijene robe, učenjaci imaju dva općepoznata stava:

Prvi stav – da je poznavanje cijene robe uslov valjanosti kupoprodaje.

To jest, ako se nešto proda bez navođenja cijene, ta kupoprodaja nije valjana.

Ovo je stav većine učenjaka ovog ummeta. Na njemu su svečetiri pravne škole:

hanefije (Šerhu fethil-kadir 6/260, el-Bahu er-raik 5/294),

malikije (Hašijetud-dusuki 3/14, Mevahibul-dželil 4/276),

šafije (Mugnil-muhtaž 2/22, Nihajetul-muhtadž 3/405),

hanabile (Keššaful-kinna'i 3/174, El-Insaf 4/309).

Drugi stav – dozvola prodaje bez navođenja i određivanja cijene robe.

Ovo je stav Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjima (Bedai'ul-fevaid 4/50). Također, navodi Ibn Tejjmije da je ovo stav unutar hanbelijskog mezheba koji suprotan općepoznatom stavu mezheba. (Nezarijjetul-‘akd str. 155-156)

Dokaz prvog stava učenjaka: zabrana prodaje u kojoj ima GARER, tj. čija je završnica nepoznata. Zabrana prodaje garer je došla u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem on kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio prodaju garer“. Najpoznatija definicija prodaje garer je prodaja čiji je ishod nepoznat.

Odgovor učenjaka drugog stava na ovaj argumnet je da se zabranjena prodaja garer odnosi na nepoznavanje robe (poput prodaje plodova prije nego što se ispolji valjanost ploda) a ne nepoznavanje cijene robe. Također, kažu da se cijena robe može naknadno dogovoriti na obostrano zadovoljstvo.

Dokaz drugog stava učenjaka:

Prvi – opći šerijatski tekstovi ukazuju na dozvolu prodaje ako je zasnovana na pristanku i zadovoljstvu obje strane. A nepoznavanje cijene robe ne šteti samoj kupoprodaji jer se može vratiti na na vrijednost prodaje slične robe, a u slučaju prevare, prevarena strana ima pravo izbora, tj. da poništi ugovor.

Drugi – hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu u kojem je došlo da su bili na putovanju pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kupio devu od Omera, radijallahu anhu, a zatim je odmah poklonio Ibn Omeru, radijjallahu anhuma, a da nisu dogovorili cijenu deve. (Nezarijjetul-akd 155)

Treći – praktični idžma (konsenzus) muslimana oko dozvole prodaje hljeba i mesa bez određivanja cijene.

Odabrano mišljenje je drugi stav učenjaka, tj. valjanost i dozvola prodaje bez određivanja cijene robe. Jer hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu presuđuje po ovom pitanju.

S tim da je praktično najbolje i najsigurnije raditi po prvom stavu učenjaka, tj. da se odmah odredi cijena onoga što se prodaje, kako kupac i prodavač ne bi dolazili u stanje spora, nezadovoljstva i sukoba jer prethodno nisu dogovorili cijenu.

Prema tome, spomenuti kupoprodajni ugovor otkupa malina i kupina je šerijatski valjan.

Ostaje pitanje: da li je pametno ovakve ugovore sklapati. Jer ovakvi ugovori uglavnom idu na štetu proizvođača i prodavača malina i kupina, zato što je u ovom ugovoru naknadno određivanje cijene u potpunosti prepušteno kupcu.

Savjet i rješenje je: da prodavač zahtijeva da se ugovor pravi pred samu berbu a istovremeno da se istraži tržišna cijena malina, te na osnovu toga da se odmah u ugovoru odredi cijena malina i kupina. Ili u najmanju ruku da se odredi minimalna cijena otkupa ispod koje prodavač neće prodavati.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam.

Učenje zikrova poslije namaza nije vadžib nego sunnet, oni se uče nakon predavanja selama farz namaza a prije klanjanja suneta (ako ih ima poslije farza). Na ovo što je kazano jasno ukazuju vjerodostojni hadisi. U Buharijinom Sahihu se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da se u vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi ljudi završavali propisane namaze zikrilo sa podignutim glasom, i rekao je: “Znao bih da su završili (namaz) sa time (zikrom) kada bi ga čuo”.

Takođe, od nedvosmislenih hadisa koji presuđuju po ovom pitanju su:

Hadis od K'ab ibn Udžreta, radijallahu anhu, koji bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Riječi (zikrovi) koje se izgovore na kraju svakog propisanog namaza neće iznevjeriti onoga koji ih izgovara: 33 puta SUBHANALAH, 33 puta ELHAMDULILLAH i 34 puta ALLAHU EKBER”.

Takođe, bilježi Buharija u svom Sahihu od Mugire ibn Š'ubeta, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslije svakog propisanog namaza govorio: “LA ILLAHE VAHDEHU LA ŠERIKE LEH ….”

Prema tome, u oba hadisa je jasno naznačeno da se ovi zikrovi izgovaraju nakon “propisanog namaza”.

Zato je većina učenjaka, kako prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bariju” (3/80) sve ostale rivajete u kojima je spomenut opći izraz “poslije svakog namaza” ograničila sa ovim što je došlo u hadisu K'ab ibn Udžreta, radijallahu anhu.

A što se tiče zikra poslije nafile ili suneta, skupina učenjaka je na stavu da se ne uči ništa jer se prenešeni zikrovi odnose samo na farz namaze, dok druga skupina smatra da nema smetnje da se određeni zikrovi prouče i nakon suneta i nafile.

Kada je šejh Bin Baz upitan da li se zikri sa prenešenim zikrovima samo poslije farza ili može i poslije suneta, odgovorio je da se svi zikrovi uče poslije farzova osim što se nakon predavanja selama na kraju suneta i nafila izgovori sljedeće: 3 PUTA ESTAGFIRULLAH, ALLAHUMME ENTE ESSELAMU VE MINKE ESSELAMU TEBAREKTE JA ZEL DŽELALI VEL IKRAM. A ovo je preneseno u vjerodostojnom hadisu od Sevbana, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu gdje je on kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi predao selam nakon namaza izgovorio bi tri puta ESTAGFIRULLAH …”. Znači, u hadisu nisu spomenuti propisani namazi niti nafile namazi, pa tako obuhvata i jedne i druge.

Ve billahi tevfik

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba