Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nema razilaženja među islamskim pravnicima da nije dozvoljeno muslimanu da ukopa kjafira pa makar mu bio rodbina osim u nuždi. Primjer nužde je da nema niko dugi ko će ga ukopati od kjafira, u tom slučaju je vadžib muslimanima da ga ukopaju. (Hašijetu Ibn Abidin 1/597, Hašijetu ed-Dusuki 1/403, Revdatut-talibin 2/119)

Način ukopavanja treba biti takav da se ne ukopava u pravcu naše Kible jer nije musliman, niti u pravcu njihove kible jer je ona lažna. Takođe, ne usmjerava se prema nekom određenom pravcu, nego se ukopava bez vođenja računa o sunnetu ukopavanja mejita.

Od dokaza da je obaveza muslimanima u nuždi (kada nema nikoga od kjafira da ga ukopa) ukopati kjafira su sljedeći argumenti:

Hadis od Alije, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je obavijestio Poslanika, sallallahu alehi ve sellem, da je umro njegov amidža Ebu Talib, pa mu je on rekao: „Idi i zakopaj ga“. Bilježi ga Ebu Davud, Nesai, Ahmed, Bejheki i Ebu J'ala. Slabim su ga ocijenili Ibn Medini, Bejheki i Šuajb Arnaut, a vjerodostojnim Ed-Dijau Makdisi, Albani, Abdulkadir Arnaut i Ejmen Salih Š'aban.

Drugi argument je postupak Poslanika, sallallahu alehi ve sellem, sa ubijenim mušricima u bici na Brdu, bačeni su u (nezatrpani) bunar El-Kalib. (hadis je mutefekun alejhi)

Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji o propisu ukopavanja oca mušrika od strane sina muslimana, kakav je propis ako učestvuje u kupanju, ukopavanju i običajima kjafira pri ukopu? (Fetava el-ledžentu ed-daime, broje fetve 13477)

Odgovor: Osnova kod kjafira kada umre je da ga ukopaju njegovi rođaci kako ne bi uznemiravao ljude, ne gasuli se, ne umotaje u ćefine niti mu se klanja dženaza. Ko uradi drugačije (od spomenutog) ili učestvuje sa kjafirima u njihovim običajima, na njemu je da se pokaje i traži oprost od Allaha, da bi mu Allah oprostio. (potpisnici fetve su: Abdullah Gudejan, Abdurrezzak ‘Afifi i Abdulazizi bin Baz)

Prema tome, postavlja se pitanje da li je ovo bila nužda što su uradili muslimani mještani Raštelica (općina Hadžići)? Ako je bilo kjafira nemuslimana koji su ga mogli ukopati iako nije imao ni porodicu niti bližu rodbinu, a razumije se iz opisa događaja da je bilo jer su sahrani prisustvovali pravoslavni sveštenici, onda muslimanima nije bilo dozvoljeno to što su uradili. Trebali su obavijestiti najbliže mještane pravoslavce i sveštenika kako bi oni obavili sahranu.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu Gospodaru svjetova i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a

zatim:

Hadis sa ovakvim tekstom, ako je ovo uopće hadis, nisam uspio pronaći u hadiskim zbirkama.

A što se tiče značenja i tvrdnji koje su došle u njemu, može se reći sljedeće:

Prvi dio hadisa, da je Medina Haram, tj. zabranjena zemlja, kao što je Mekka Haram, tj. zabranjena zemlja, je tačan. U hadisu riječ „HAREM“, kao što je u rivajetu kod Muslima, ne znači da je to harem (tj. mesdžid) nego da je to mjesto zabranjeno, tj. u njemu (u ovom slučaju Mekki i Medini) su zabranjene neke radnje i postupci, poput ratovanja u njima, borbe protiv njenih stanovnika, lova, sječe njihovih stabala, uzimanja izgubljenih stvari i slično, za razliku od drugih mjesta na Zemlji.

Od hadisa koji ukazuju da je i Medina zabranjena zemlja (haram) su:

Hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Abdullah ibn Zejda, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Zaista je Ibrahim zabranio Mekku i dovio za njene stanovnike (za rizk i bereket u njemu). I zaista sam ja zabranio Medinu kao što je Ibrahim zabranio Mekku. I doista sam dovio za njen SA'A (4 pregršta hrane) i MUDD (jedan pregršt hrane) (za rizk i bereket u njima) kao što je za njih dovio Ibrahim stanovnicima Mekke“.

Takođe, hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Alije, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Medina je haram (zabranjena zemlja) između (brda) ‘Ajr i (brda) Sevr“.

A što se tiče drugog dijela tog „hadisa“, tj. da „na prilazima Medine stoje meleci koji je čuvaju od šejtana“, tako nešto nije preneseno ni u jednom vjerodostojnom hadisu i to apsolutno nije tačno. Ispravno je baš suprotno tome, tj. potvrđeno je i došlo je u mnoštvu hadisa u različitim okolnostima i povodima da šejtani ulaze, budu, žive i djeluju u Medini, neki od njih su primili Islam a neki su ostali na kufru.

Ono što je došlo u vjerodostojnim hadisima u Sahihima Buharije i Muslima je da Dedždžal neće moći ući niti u Mekku niti u Medinu. U hadisu mutefekun alejhi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo: „Na ulazima Medine su meleci, neće u nju ući kuga niti Dedždžal“. U rivajetu kod Muslima: „Doći će Mesih (Dedždžal) iz pravca Istoka a namjera mu je Medina sve dok se ne odsjedne iza (brda) Uhuda. Zatim će mu meleci okrenuti lice prema Šamu i tamo će propasti“.

U Sahihu Buharije od Ebu Bekreta, radijallahu anhu, se prenosi da je Posalnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „U Medinu neće ući strah od Mesiha Džedždžala, ona će tada imati sedam vrata na svakim vratima su dva meleka“.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam.

Odgovor na prvo pitanje: Prenosi se u vjerodostojnom hadisu u mnoštvu rivajeta da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u mom mesdžidu je vrijedniji od 1000 namaza od namaza u drugim (mesdžidima) osim el- mesdžidu el-harama, namaz u el-mesdžidu el-haramu je vrijedniji od 100 000 namaza mimo drugih (mesdžida)”. Ovaj rivajet bilježi Ibn Madže od Džabira, radijallahu anhu, a vjerodostojnim su ga ocijenili El-Munziri, El-Busiri i Albani.

Islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko toga na što se misli pod terminom “el-mesdžidu el-haram”. Navodi učenjak Zerkeši sedam mišljenja po ovom pitanju: prvo – da se misli na mjesto na kojem je zabranjeno džunubu da boravi u njemu, drugo – da je to grad Mekka, treće – da je to Harem, odnosno zabranjena zemlja oko K'abe u kojoj je zabranjeno kjafirima ući a čije granice je pojasnio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, četvrto – da se misli na K'abu i mesdžid oko nje, peto – da je to sama K'aba, što je najslabije mišljenje kako kaže Zerkeši, šesto – da se misli na Harem (zabranjenu zemlju) i Arefat, a što je stav Ibn Hazma, sedmo – da je to K'aba i sve što je u kamenu od Bejta (nije potpuno jasno šta se pod ovim misli).

Od svih vih mišljenja uglavnom učenjaci se dijele između dva mišljenja:

Prvo mišljenje: da se pod el-mesdžid el-haram u kojem je namaz vrijedniji misli na sam mesdžid oko K'abe u kojem se klanja u džematu. Ovo je stav većine učenjaka hanbelijskog mezheba i nekih učenjaka šafijskog mezheba, a takođe izabrali su ga Nevevi, Taberi, Ibn Muflih, Ibn Hadžer El-Hejsemi i od savremenih učenjaka Ibn Usejmin.

Drugo mišljenje: da se pod el-mesdžidu el-haram misli na Harem (zabranjenu zemlju). Ovo je stav većine učenjaka od kojih su hanefijski, malikijski i šafijski mezheb, a izabrali su ga između ostalih i Ibnul-Kajjim, Bin Baz od savremenih učenjaka i to je fetva Stalne komisije za fetve u Saudiji.

Zagovarači i jednog i drugog mišljenja između ostalog dokazuju svoje stavove kur'anskim ajetima u kojima je spomenuta riječ “el-mesdžidu el-haram”, odnosno da je u tim ajetima Uzvišeni spomenuo mesdžidu el-haram, a po jednom stavu se misli na mesdžid gdje se klanja a po drugom na Harem (zabranjenu zemlju).

Na primjer, oni koji dokazuju prvi stav da se misli na mesdžid oko K'abe dokazuju to sa ajetima: “I nemojte se protiv njih boriti kod el-mesdžidu el-harama” (El-Bekara 191) i ajeta: “Zaista su mušrici nedžaset i neka se ne približavaju el-mesdžidu el-haramu nakon ove godine” (Et-Tevba 27). Kažu: u ova dva ajeta se pod el-mesdžidu el-harama misli na mesdžid oko K'abe.

Takođe, druga strana dokazuje sa istima jaetima da se misli na Harem (zabranjenu zemlju). Od ajeta sa kojim dokazuju obe strane svoj stav su i riječi Uzvišenog: “Veličanstven je Onaj koji je noću prenio svoga roba od el-mesdžidu el-harama do el-mesdžidul el-aksa” (El-Isra’, 1).

Pa zagovarači prvog stava dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima a u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dok sam bio u Hidžru (ograđenom dijelu K'abe koji nije sazidan) došao mi je Džibril …”, pa je sa njim učinjen Isra’, što znači da je bio unutar mesdžida. Dok zagovarači drugog mišljenja sa istim ajetom dokazuju svoj stav na osnovu hadisa u Buhariji u kojem je došlo da je sa njim učinjen Isra’ iz kuće Ummu Hani.

A šejh Usejmin spaja između ova dva hadisa tako što kaže da je početak i najava činjenja Isra’ bio u kući Ummi Hani a da je prenešen iz mesdžida kod K'abe. Odgovor na sva ova dokazivanja sa spomenutim ajetima je da je u Kur'anu riječ el-mesdžidu el-haram spomenuta na petnaest mjesta a ima šest različitih značenja kako to spominju mufesiri Kur'ana, što znači da dokazivanje sa ovim ajetima ne presuđuje po ovom pitanju.

A što se tiče hadisa najjači dokaz drugog mišljenja (koji smatraju da se misli na čitav Harem) je hadis kojeg bilježi Ahmed u svom “Musnedu” prilikom spominjanja priče o događaju na Hudejbiji. U hadisu koji je veoma dug je došlo da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao namaze u Haremu (zabranjenoj zemlji) a inače je boravio van Harema, jer se mjesto Hudejbija jednim dijelom nalazi u Haremu a jednim dijelom van njega. pa kaže Ibnul-Kajjim da je u ovome dokaz da se vrijednost namaza u el-mesdžidu el-haramu odnosi na cijeli Harem jer inače zašto bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastojao da klanja u tom dijelu Hudejbije.

Međutim, odgovor na ovaj hadis je da je on slab jer je došao u rivajetu od Ibn Ishaka od Zuhrija, a Ibn Ishak je mudellis. A i da je hadis prihvatljiv ne mora imati to značenje, nego može značiti da je vrednije klanjati u Haremu nego van njega.

A najači dokaz sa kojim se dokazuje prvo mišljenje je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u njemu (Poslanikovom mesdžidu) je vredniji od hiljadu namaza mimo njega od mesdžida osim mesdžida K'abe”. Riječ “mesdžida K'abe” nedvosmisleno ukazuje da se misli na mesdžid oko K'abe a ne čitav Harem.

Tako se na kraju može reći da je ovaj zadnji hadis šerijatski argument koji presuđuje po ovom pitanju, a to je da se pod el-mesdžidu el-haramu u kojem je namaz vredniji 100 000 puta od namaza u drugim mesdžidima misli na mesdžid oko K'abe u kojem se klanja u džematu, a Allah zna najbolje.

Odgovor na drugo pitanje:

islamski ravnici takođe imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li se ta vrijednost namaza odnosi samo na farzove ili i na nafile.

Prvo mišljenje je da mnogostruka vrijednost namaza se odnosi i na farzove i na nafile. Ovo je stav šafijskog i hanbelijskog mezheba. Oni svoj stav dokazuju time što je u hadisima koji govore o ovoj temi riječ namaz došla u općoj formi, što znači da obuhvata i farzove i nafilu.

Drugo mišljenje je da se mnogostruka vrijednost namaza odnosi samo na fard namaze.

Ovo je stav hanefija i malikija.

Oni to dokazuju hadisom od Zejd ibn Sabita, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:”Zaista je najbolji namaz čovjeka namaz u njegovoj kući osim propisanih namaza”.

A poznato je da je hiljadu puta vrijednije klanjati namaz u Poslanikovom mesdžidu nego u drugim mesdžidima a kamoli u kućama, pa im je opet Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao da im je vredniji namaz nafile u njihovim kućama. Naravno, ovo isto se odnosi na mesdžid u Mekki.

Ševkani u svojoj knjizi “Nejlul-evtar” navodi stav da nema smetnje da se spoji između dokaza prvog i drugog mišljenja, tj. da mnogostruka vrijednost klanjanja u Poslanikovom mesdžidu i el-mesdžidu el-haramu u Mekki obuhavata i nafilu, a ako je klanjaju u Mekki i Medinu u kućama da im je to još vrednije kao što je došlo u hadisu, a što se može smatrati specifičnim samo za Mekku i Medinu.

Ovo zadnje je bliže ispravnom jer vanjsko značenje hadisa ukazuje na to, a Allah zna najbolje.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Ve alejkumus-selamu ve rahmetullahi ve berekatuh!

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, dželle še'nuh, i neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe.

Prije odgovora na Vaše pitanje, bitno je naglasiti da nismo u mogućnosti na ovaj način riješiti problem, zato što propisi zahtijevaju da se saslušaju obadvije strane te na osnovu saslušanja donese konačan sud, ali shodno spomenutom kažemo sljedeće:

Postupak vašeg muža – onako kako Vi prenosite – je i više nego pogrešan. Naprotiv, to je jasna i očita nepravda (zulum), pogrešno tumačenje šerijatskih propisa i bespravna manipulacija slabašnim i nezaštićenim.

Allah, dželle še'nuh, rekao je: “A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nepravednici (zalimi)! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene, i kada će žureći uzdignutih glava, netremice gledati; a srca će im prazna biti.” (Ibrahim, 42-43)

Uzvišeni Allah, dželle še'nuh, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poseban akcenat stavili su na brigu o ženama i njihovim pravima, znajući da su one – radi njihove prirodne slabosti – često predmet iskorištavanja i bespravne manipulacije od strane muškaraca.

Iako je nadležnost i vodstvo u braku dato muškarcu, radi svima poznatih razloga, to nikako ne znači da je time oduzeto pravo ženama i da muškarci nemaju prema njima nikakvih obaveza i odgovornosti.

Allah, dželle še'nuh, je rekao: “One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu, – samo, muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen. – A Allah je silan i mudar.” (El-Bekare, 228)

“S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao.” (En-Nisa, 19)

“… kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! – Allah je, zaista, uzvišen i velik!” (En-Nisa, 34)

“… vi ih ili na lijep način zadržite ili se velikodušno od njih konačno rastavite.” (Et-Talak, 2)

“… i ne činite im teškoće zato da biste ih stijesnili.” (Et-Talak, 6)

Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Oporučujem vam da ženama činite dobro! Zaista je žena stvorena od rebra, a najveća krivina rebra je baš njegov najviši dio, pa ako ga pokušaš ipraviti, slomit ćeš ga, a ako ga ostaviš, osta kivo. Zato budite dobi prema ženama!” Hadis su zabilježili Buhari i Muslim, a njihovom drugom rivajetu stoji: “Žena je kao rebro, ako ga htjedneš ispraviti, slomit ćeš ga, a ako se koristiš njime, ono će ti koristiti, iako je kirivo.”

U jednom Muslimovom rivajetu došlo je: “Zaista je žena stvorena od rebra, i nikada neće moći da se drži određenog pravca kojeg od nje tražiš, pa ako se budeš s njom naslađivao, naslađivat ćeš se a ona je takva (kriva), a kad je pokušaš ispraviti, slomit ćeš je, a njen lom je razvod braka.”

Abdullah b. Amr, radijallahu anhuma, prenosi od Allahvog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ovaj svijet je samo prolazan užitak, a najbolje u njemu je dobra (čedna i odgojena) žena.” Hadis je zabilježio Muslim.

Ibn-Abbas, radijallahu anhuma, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Najbolji od vas su najbolji prema svojim porodicama (suprugama), a ja sam najbolji od vas prema svojoj porodici.” Hadis su zabilježli Tahavi u Šerhu muškilil-asar i Hakim, i hadis je dobar radi drugih predaja koje ga podupiru.

Amr b. el-Ehves, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao u svom govoru na Oprosnom hadždžu: “Njihovo pravo kod vas (tj. pravo žena) je da budete dobri prema njima, da ih oblačite i hranite.” Hadis su zabilježili Tirmizi i Ibn-Madže, a vjerodostojnim ga je smatrao Ibnul-Kajjim, rhm.

Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Neka vjernik ne prezire vjernicu, jer ako je nezadovoljan s nekom njenom osobinom, pa sigurno je zadovoljan s nekom drugom osobinom.” Hadis je zabilježio Muslim.

Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, kaže: Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Najpotpunijeg vjerovanja od svih vjernika je onaj najbolje ćudi, a najbolji među njima su najbolji prema svojim suprugama.” Hadis su zabilježili Ahmed, Tirmizi i drugi, a Tirmizi ga smatra vjerodostojnim.

(Vidi: Rijadus-salihin, str. 137-139; Adabuz-zefaf, str. 196-214).

Zatim, izjava vašeg muža da će vam uskratiti bračnu intimu na minimum od jednom u četiri mjeseca – je pogrešno i površno tumačenje vjerskih propisa. Istina je da neki od islamskih pravnika spominju da je muž obavezan najmanje jednom u četiri mjeseca ili tri puta godišnje stupiti u spolni odnos sa suprugom, ali to mišljenje je neispravno i više nego slabo, jer ne posjeduje validne argumente. Naprotiv, u sebi sadrži i nepravdu prema ženi, koja također ima pravo na bračnu intimu gotov kao i čovjek, jer su isti povodi i posljedice.

Oni koji kažu da je čovjek dužan spolno općiti sa suprugom minimalno jednom u četiri mjeseca dokazuju svoje mišljenje Allahovim, dželle še'nuh, riječima: “Onima koji se zakunu da se neće približavati ženama svojim, rok je samo četiri mjeseca; i ako se vrate ženama, – pa, Allah zaista prašta i milostiv je.” (El-Bekare, 226) Tj. da je dužan više od toga ne bi mu bio dat rok od četiri mjeseca, nego manje od toga.

Uvaženi šejh Ibn-Usjemin, rhm, pojašnjavajući neispravnost ovog mišljenja kaže: “Razumijevanje ovog ajeta na taj način je neispravno, zato što je zakletva iznimno stanje, tj. čovjek se zakleo da neće imati odnos sa suprugom. Ako je takvo stanje, kažemo: ‘Imajući u vidu tvoje stanje i zakletvu, dajemo ti taj rok, pa ako se vratiš svojoj supruzi i imadneš odnos sa njom, onda ništa, a ako to ne uradiš, tvoj brak je onda prekinut.’ A što se tiče onih koji nisu u takvom stanju, i ne postoji validan razlog za odgađanje, onda je obaveza da sa suprugom živi lijepo. Allah, Uzvišeni, rekao je: ‘S njima lijepo živite!’ (En-Nisa, 19). A zasigurno se lijepim ne smatra da mlad čovjek oženi mladu ženu i onda stupa u odnos sa njom samo jednom u četiri mjeseca. Ispravno mišljenje je da je muž obavezan imati odnos sa suprugom onoliko puta koliko je to inače običaj i dok ne zadovolji njenu potrebu. Također, bitno je napraviti razliku između mlađe i starije žene, tj. svaka od njih, shodno stanju, ima pravo na broj odnosa koji će zadovoljiti njene potrebe.” (Šerhul-mumti'a, 12/411)

Tebe, poštovana sestro, savjetujemo da se strpiš sa svojim mužem, da mu se i dalje pokoravaš i budeš mu poslušna i da na svaki način pokušaš očuvati brak, ali ne i pod svaku cijenu. Pokušaj da ga savjetuješ i otvoreno mu pojasniš da ti imaš pravo na intimu, ako već on samovoljno ne ispunjava svoje obaveze u tom kontekstu.

Ne treba požurivati sa talakom. Prije toga treba pokušati popraviti stanje i izmiriti supružnike, upravo kako nas je podučio naš Gospodar: “A ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite jednog pomiritelja iz njegove, a jednog pomiritelja iz njene porodice. Ako oni žele izmirenje, Allah će ih pomiriti jer Allah sve zna i o svemu je obavješten!” (En-Nisa, 35)

Ako i pokušaj pomirenja ne uspije, onda nema smetnje da se žena svojim imetkom otkupi od muža (tj. vrati mu mehr kako bi joj dao taklak), ako je on zadovoljan s tim, ili, ako on to ne prihvata – a ustrajno joj uskraćuje njena prava – onda će svoj slučaj iznijeti kadiji (u našem slučaju uglednom daiji ili isl. centru i sl.) i oni će je razvesti od njega.

Vaše riječi: “Želimdodatidasam živjelaudžahelijjetu,… Kadsamseudalazasvogamuža, odmahsamstavilanikab,… itd.”, u ovom slučaju ne igraju neku posebnu ulogu, ali, drago nam je da ste tako čvrsti kada je u pitanju nošnja nikaba – u čiju ispravnost, utemeljenost i obaveznost kod nas nema sumnje -, moleći Uzvišenog Allaha da i Vama i nama podari ustrajnosti u svim vjerskim propisima.

Vaša želja za potomstvom je sasvim opravdana i to je vaše pravo. Mužu nije dozvoljeno da vam to osporava niti uskraćuje. Ali, činjenica da još uvijek nemate potomstvo, neka vas ne žalosti. Čovjek ne zna u čemu je dobro po njega. Možda bi ga potomstvo, ako bi ga imao, odvelo u nevjerstvo, zabludu i sl. Najbolji primjer – za utjehu – je naša majka Aiša, radijallahu anha, koja se vrlo mlada udala za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i pored toga nikada nije dobila potomstvo. S druge strane, Uzvišeni Allah podario joj je ono što nije ostalim ženama, tj. mnoštvo znanja, kojeg je prenijela ummetu, za što je nagrada neprocjenjiva. Možda je upravo činjenica da je imala više slobodnog vremena od ostalih žena bila presudna da zapamti toliko znanja i prenese ga ostalim muslimanima, a Allah najbolje zna.

Allah, dželle še'nuh, rekao je: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – A Allah zna, a vi ne znate.” (El-Bekare, 216)

Molimo Allaha, dželle še'nuh, da vam podari sabura, da popravi vašeg muža, da vas opskrbi hairli potomstvom i oprosti vaše i naše grijehe i prijestupe. Amin!

Allah, dželle še'nuh, nabolje zna.

Odgovorio na pitanje: Amir I. Smajić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.

Odgovor na tvoje pitanje se vraća na dva pitanja: ko ima pravo i obavezu na čuvanje i brigu oko djeteta nakon razvoda i propis bavljenja sihrom. Čuvanje i briga oko djeteta (šerijatski termin za to je hadana), koje se ne može samo o sebi brinuti, tj. o njegovom stanju i odgoju onako kako je najkorisnije za njega, je šerijatsko pravo i obaveza. Ovaj vadžib je vadžib-kifaje ako ima više onih koji mogu da se brinu o njemu, a ako je samo jedan onda je fard-ajn za njega, ili ako postoji još neko ali ga dijete ne prihvata. Hadana (čuvanje i briga oko djeteta) je pravo onome ko je hoće, pa ako od nje odustane ne primorava se na nju, a ako prestane njegovo pravo onda to pravo prelazi na onoga ko je poslije njega.

A što se tiče redoslijeda prava i obaveze na čuvanje i brigu oko djeteta (hadane), ona je sljedeća:
Ako su roditelji rastavljeni zbog zbog talaka, hadana prelazi na majku oko čega nema razilaženja među učenjacima. Dokaz za ovo je vjerodostojan hadis koji bilježi Ahmed i Ebu Davud od ‘Amra ibn Šuajba, a on od svoga oca, a on od svoga djeda da je žena rekla: “O Allahov Poslaniče, mom sinu je moj stomak bio posuda, moje grudi su mu bile pojilo, a moje krilo mu je bilo zaštita, a njegov otac mi je dao talak (pustio me) i htio je da ga otme od mene. Pa joj je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ti si najpreča da se brineš o njemu sve dok se ne udaš”.
Ako majka ne može da se brine o djetetu ili se uda ili umre, pravo brige o djetetu prelazi na drugoga.

Razišli su se učenjaci u redoslijedu onih koji imaju pravo na brigu o djetetu nakon majke, uglavnom se slažu da se pravo uopćeno prije daje ženama nego muškarcima, zato što su one blaže, nježnije, osjećajnije i upućenije u brizi oko djece. Većina učenjaka je na tome da prednost u brizi nad djetetom nakon majke ima majčina majka (nana po majci)… Troškovi za brigu oko djeteta se uzimaju iz njegovog (djetetovog) imetka (koje dobije u nasljedstvo ili slično) ako ga ima, a ako nema onda troškove snosi onaj ko je dužan da ga izdržava, tj. prvenstveno otac ako je živ a razveden je sa majkom djeteta. Ono oko čega su skoro složni je da nakon braka najveće pravo na njega ima njegova majka sve dok se ne uda a zatim njena majka, tj. nena djeteta.

Poslije toga je veliko razilaženje među učenjacima. Važno je napomenuti da pravo hadane dolazi do izražaja tek kada nastane spor među onima koji imaju pravo na hadanu, a ako se dogovore biva onako kako se dogovore.

A što se tiče vremena do kada traje hadana, učenjaci četiri mezheba imaju podijeljeno mišljenje. Njihovi stavovi se mogu rezimirati u sljedećem: kada dijete napuni sedam godina ako je muško da mu se izbor između roditelja da izabere roditelja koji mu je draži i kod koga hoće da bude, a oko ženskog djeteta postoji razilaženje među učenjacima. Po Ebi Hanifi majka ima naveće pravo na kćerku sve dok se ne uda ili dok ne postane punoljetna dobijanjem hajza, po Šafiji kćerki se daje pravo izbora kao i muškarcu, po Maliku majka ima najbeće pravo na kčerku sve dok se ne uda a po Ahmedu otac je najpreći da čuva kčerku sve dok se ne uda.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju je veoma teško odrediti jer nemamo šerijatski tekst koji presuđuje po ovom pitanju, zato je najbolje rješenje ono što odredi kadija ili učen čovjek ponaosob za svaki slučaj. Ovo je uopćeno što se može na ovom mjestu reći po pitanju hadane.
A drugo pitanje koje je veoma bitno je da se hadana (čuvanje i briga oko djeteta) ne povjerava onome ko je griješnik. A ovo nas vraća na drugi bitan momenat spomenut u pitanju, a to je konstatacija da je bivši muž sihrbaz, tj. da se bavi sihrom. Ako je to tačno i pouzdano, onda treba znati propis oko čovjeka koji se bavi sihrom.

Naime, bavljenje sihrom islam na poseban način tretira. To jest, sve vrste sihra su zabranjene po Šerijatu, kaže Uzvišeni: “I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici: učili su ljude sihru i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: “Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!” I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće udjela na onome svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali!”. (El-Bekare, 102) Prema tome, Uzvišeni kaže: “Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!” i “Iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće udjela na onome svijetu imati” ukazuju da je sihr haram i da je bavljenje sihrom kufr, mada se oko nekih detalja ulema razilazi. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim ubrojao sihr u sedam upropaštujući grijaha. Šerijatska kazna za onoga ko se bavi sihrom je ubistvo. U vjerodostojnim predajama je prenešeno od troje ashaba da su ubili sihrbaza, od Omera, Hafse i Džunduba, radijallahu anhum. Prema tome, djelo sihra svejedno bilo učenjem, poučavanjem ili bavljenjem je djelo kufra sa kojim se izlazi iz islama jer je sihr zasnovan na činjenju ibadeta nekome drugom mimo Allaha.

Takođe, vadžib je ubiti sihrbaza kada se potvrdi da je sihrbaz jer se njegovo zlo prenosi na čitavu zajednicu. Naravno, optužba, istraga i presuda sihrbazu se radi u islamskoj državi koja sudi po Šerijatu i to nije dozvoljeno da čine pojedinci koji nemaju vlast u svojim rukama.

Imajući u vidu spomenuto, pošto griješniku (onome koji čini velike grijehe, poput ostavljanja namaza, zinaluka, krađe, pijenja alkohola i slično) nije dozvoljeno da vodi brigu o djetetu nakon razvoda, tj. da dijete bude kod njega u njegovom srbništvu, a tvoj bivši muž (na osnovu tvoje tvrdnje u pitanju) se bavio sihrom (a možda se još time bavi) što predstavlja djelo kufra (tj. to je jedan od najveih grijeha), niukom slučaju nije dozvoljeno da djeca budu kod njihovog oca. U osnovi, sa šerijatske strane, i kada su djeca u skrbništvu majke, otac ima pravo da se viđa sa djecom, da određeno vrijeme borave kod njega, da kontaktira sa njima i slično shodno kako se bivši supružnici dogovore ili kako im sud odredi. Međutim, s obzirom da je riječ o ocu sihrbazu, trebaš onemogućiti njegov kontakt sa djecom ako je to i koliko moguće zbog opasnosti po djecu od tog čovjeka.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba