Ve alejkumus-Selam!

1. Obaveza je upotpuniti ruku i sedžde i ne vrijedi namaz osim sa upotpunjenim rukuima i sedždama.

Jednom je Allahov Poslanik, s.a.v.s., vidio čovjeka kako klanja ne upotpunjavajući ruku, a sedždu je činio kao pijetao kada kljuca zrnje na što je rekao: “Kada bi umro na onome što čini, umro bi kao sljedbenik drugog ummeta, mimo ummeta Muhammeda, s.a.v.s. Primjer ovakvog klanjača je kao primjer izgladnjelog čovjeka koji jede hurme, a uzme jednu ili dvije od kojih se ništa ne okoristi, niti njima glad utoli.” (Bejheki, Ibn-Huzejme i Taberani 4/115-116/3840 sa dobrim lancem prenosilaca kako tvrde imam Munziri i Hejsemi).

U vjerodostojnoj predaji se prenosi da je Resulullah, s.a.v.s., rekao: “Najgori kradljivci su oni koji kradu od svoga namaza.” “O Allahov Poslaniče, a kako se to krade od namaza?” – upitali su ashabi, a Resulullah, s.a.v.s., im odgovori: “Ne upotpunjavajući rukue i sedžde.” (Ahmed i Ibn-Hibban 5/206/1888 sa ispravnim lancem prenosilaca kako tvrde imam Hakim, Zehebi i Busiri).

Huzejfe, r.a., je vidio čovjeka koji klanja a ne upotpunajava rukue i sedžde, pa mu je rekao: “Nisi klanjao, a kada bi umro kao takav, umro bi na drugoj fitri, mimo one na kojoj je stvoren Muhammed, s.a.v.s.” (Buhari) Imam Bezzar u svome “Musnedu”, 7/241-242/2819, dodaje da je ovaj čovjek kazao kako već četrdeset godina klanja tako, a Huzejfe b. Jeman, r.a., mu je odgovorio: “Tako mi Allaha, ti nisi obavljao namaz četrdeset godina.”

U drugim predajama opet se spominje da će čovjek klanjati šezdeset godina, a njegovi namazi neće biti primljeni jer ne upotpunjava rukue i sedžde. Ovu predaju bilježi Asbehani u Et-tergibu, 2/236 sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti Es-silsiletus-sahiha, 6/1/81.

Ibn Mesud prenosi da je Resulullah, s.a.v.s., rekao: “Ne vrijedi namaz onome ko ne smiri svoja leđa na rukuu i sedždi.” (Tirmizi, Nesai i Darekutni 1/340/1301 sa ispravnim lancem prenosilaca kako tvrde imam Tirmizi, Darekutni, Iraki, Sujuti i Sevkani).

Nakon što je spomenuo citirani hadis, imam Ševkani kaže:

“Ovaj hadis je dokaz da je smirivanje leđa, dok se klanjač nalazi na ruku i sedždi, obavezno. Većina islamskih pravnika smatra da ne vrijedi namaz onoga ko to ne čini.” Vidjeti: Nejlul-evtar, 2/252 i El-kavlul-mubin fi ahtail-musallin, str.120-121.

U drugoj predaji se kaže da Uzvišeni Allah ne gleda namaz onoga ko se ne smiri na rukuu i sedždama. (Dija Makdisi u El-ehadisul-muhtare, 8/167/183, Taberani, 8/405-406/8261 sa vjerodostojnim lancem prenosilaca. Imam Hejsemi u El-medžmea, 4/22 tvrdi da su prenosioci hadisa pouzdani).

Imam Kurtubi, navodeći i potvrđujuđi riječi Ibn Abdul-Berra, kaže: “Ne vrijedi ruku, niti kijam poslije rukua, niti sedžda, niti sjedenje između dvije sedžde, sve dok se klanjač potpuno ne smiri u svom položaju.

Ovo smatra većina učenjaka.” Vidi Kurtubijev “Tefsir”, 1/347. Dakle, neophodno je paziti na način obavljanja namaza, jer se od njega prima samo ono što se ispravno obavi. Resulullah, s.a.v.s., je kazao: “Klanjač završi namaz a od njega mu se ne upiše nego desetina, devetina, osmina, sedmina, šestina, petina, četvrtina, trečina ili polovina.” (Ebu-Davud i Ebu-Jala 3/189-190/1615 sa dobrim lancem prenosilaca)
2. Što se tiče nijeta za namaz i druge ibadete on se donosi isključivo srcem. Šejhul-islam Ibn-Tejmijje kaže: “Nijet za abdest, gusl, tejemum, namaz, hadždž, zekat, iskupine i ostale ibadete ne donosi se riječima, već srcem po konsenzusu islamskih učenjaka. Nijet riječima je uvedena stvar. Takvo nešto nam nije preneseno od Poslanika, s.a.v.s., niti od njegovih ashaba. Unatoč tome, ummet je danas uveliko iskušan ovom ružnom novotarijom.” Vidjeti: Medžmuatul-fetava, 22/140-141. Njegov učenik Ibn-Kajjim tvrdi: “Poslanik, s.a.v.s., je počinjao svoj namaz riječima ‘Allahu ekber.’ Nijet nikada nije izgovarao naglas, niti neko od ashaba ili imama četiri mezheba. O izgovaranju nijeta naglas (riječima) nema ispravnih niti neispravnih hadisa.” Vidjeti: Zadul-mead, 1/136-137. Veliki hanefijski učenjak, Ibn-Ebil-Aizz, kaže: “Imami četiri fikhsko-pravne škole složni su da se nijet donosi srcem i nije nam od njih prenešeno da su tražili da se nijeti riječima.” Vidjeti: El-kavlul-mubin, 94.
šejh Ibn Baz u djelu “El-fetava” 1/237 tvrdi sljedeće: “Izgovaranje nijeta riječima je novotarija, a sunnet Poslanika, s.a.v.s., upućuje da se nijet donosi srcem. Nema pouzdanih dokaza od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ni od ashaba, niti od imama (prvih generacija) da su izgovarali nijet riječima.” Znači, ne postoje šerijatski dokazi o izgovoru nijeta riječima. Ko želi opširnije po ovom pitanju neka pogleda: Vidjeti, El-evsat, (3/71); El-idžma, (str. 42/58) i El-medžmua, (5/186-187).

3. Što se tiče abdesta on se, također, nijeti srcem i dovoljno je prije abdesta izgovoriti bismilu, jer na to ukazuje hadis u kome stoji: “Nema namaza, onaj ko se ne abdesti, a nema abdesta onaj ko ne spomene Allahovo ime.” (Ebu-Davud, Ibn-Madže, Hakim, 1/245/519 sa ispravnim lancem prenosilaca).

4. Nije mekruh učiti Kur'an između ikindije i akšama niti je to mekruh u bilo koje doba dana i noći. Također, nije mekruh spavati između ikindije i akšama, jer hadis kojim se podupire ovo mišljenje nije vjerodostojan. Bilježi ga Ebu-Jala (4/278/4897), Dejlemi (3/493/5534) i drugi, sa ništavnim (tj. potpuno slabim) lancem prenosilaca. Vidjeti: El-mevduat (3/466) od Ibn-Dževzija, Ithaful-hajeretil-mehere (5/543) od imama Busirija, Es-silsiletud-daife (1/112-114) i Daiful-džamia (str. 845) od šejha Albanija.

Dakle, nema validnog argumenta, koliko je nama poznato, koji brani spavanje nakon ikindije-namaza, a Allah najbolje zna.

Što se tiče namaza nakon ikindije većina pravnika to smatra zabranjenim, zbog riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: “Nema namaza poslije sabaha dok ne izađe sunce, niti poslije ikindije dok ne zađe sunce.” (Buharija i Muslim). Međutim, neki učenjaci smatraju da je zabranjeno klanjati nakon ikindije samo kada sunce počne mjenjati svoju boju iz jarko žute u blago crvenkastu. Kao dokaz koriste hadis Alije u kome je Poslanik, s,.a.v.s., zabranio namaz nakon ikindije osim ako je sunce jos visoko, tj. nije počelo vidno padati ka horizontu. Ovu predaju bilježe: Ebu-Davud, Nesai, Tajalisi, Tahavi i Ahmed 1/129. Vjerodostojnim su je ocjenili Ibn-Hazm u El-muhalla, 2/271; Iraki u Tarhut-tesrib, 2/187 i Ibn-Hadžer u El-fethu, 2/63.
5. Što se tiče dobrovoljnog posta lijepo je postiti u narednim slučajevima:

a) Post šest dana u ševvalu,
b) Post na dan arefata (osim hadžije u ihramu),
c) Post na dan ašure,
d) Post u mjesecu muharremu,
e) Post u mjesecu šabanu,
f) Post svakog drugog dana,
g) Post ponedjeljkom i četvrtkom,
h) Post tri dana 13, 14 i 15 svakog lunarnog mjeseca,
j) Post prvih deset dana mjeseca zul-hidždžeta.

Što se tiče dokaza o ovim vrstama posta vidjeti knjigu: “Svojstva Poslanikovog, s.a.v.s., posta” str. 25-34.
odgovorio Mr. Safet Kuduzović (11.09.2004)

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com

Es-selamu alejkum!

Izrazta većina islamskih učenjaka smatra da je brak koji se sklopi bez staratelja(velije) ništavan.

Kao dokaz koriste riječi Poslanika, s.a.v.s.:

” Koja se žena uda bez staratelja njen brak je ništavan, ništavan, ništavan.” Ebu-Davud, Ahmed, Tirmizi i drugi, sa ispravnim lancem prenosilaca. Što se tiče tvoga punca, on je dužan udati svoju kćerku (biti joj stratelj), jer je to obaveza kojom ga je zadužio Uzvišeni Allah. Njegov odvojen život, nije mu validno opravdanje.

Dakle, tvoja je obaveza tražti da otac djevojke bude staratelj svojoj kćerci, jer majka ne može nju udati niti se njen pristanak (majčin) uzima u obzir, zbog hadisa u kome Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Ne može žena udati ženu, niti može udati samu sebe.” Ibn-Madže, Darekutni, Bejheki, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Irvaul-galil, 6/248. Međutim, ako nakon svih nastojanja otac ne pristane, niti ga sve to zanima, onda se mora tražiti zastupnik (drugi staratelj), po konsenzusu učenjaka. Neki malikijski učenjaci smatraju da je to vladar.

Međutim, ispravno je ono što kažu hanbelijski pravnici, da će dužnost staratelja preuzeti bližnji muškarac.

Dokaz tome je hadis u kome Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Vladar je staratelj onoj koja nema staratelja.” Ebu-Davud, sa ispravnim lancem prenosilaca.

Dakle, dok postoji neko od bližnjih muškaraca kao staratelj, nema potrebe za vladarom, niti kadijom, niti učenim. Ako babo djevojke ne želi biti staratelj ili neće da je uda za odgovarajućeg čovjeka (što se u islamskom pravu naziva: Adlul-velijj), onda će tu dužnost preuzeti djed.

Ovo je stav učenjaka šafijske i hanbelijske pravne škole.

Zatim sin žene, zatim njeni unuci ako ih ima. Ako nema sina niti unučadi onda amidža, zatim daidža, zatim njihova djeca. Ako nema nikoga ko je želi zastupati onda će se ići vladaru, ili kadiji ili učenom, a Allah najbolje zna.

Es-Selamu alejkum!
odgovorio Mr. Safet Kuduzović (21.09.2004)

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com

e ‘alejkumu-s-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Bismillah. El-hamdu lillahi Rabbil-‘alemin. Ves-salatu ves-selamu ‘ala nebijjina Muhammed ve ‘ala alihi ve sahbihi edžme'in. Mnogobrojni su hadisi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, koji ukazuju na vrijednost samog ezana, kao i onoga ko ga uči; muezzina. Tako u hadisu Ebu-Se'ida el-Hudrija, radijallahu te'ala ‘anh, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, je rekao: “Ništa neće, džin, čovjek ili nešto drugo, čuti glas muezzina a da mu neće svjedočiti na Sudnjem danu.” (Buharija, 609) U hadisu Mu'avije b. Ebi-Sufjana, radijallahu te'ala ‘anhuma, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, je rekao: “Ljudi s najvećim vratovima na Sudnjem danu bit će muezzini.” (Muslim, 387) Imam En-Nevevi u svome komentaru na Muslimov Sahih (3/955) komentarišući riječi “Ljudi s najvećim vratovima …” spomenuo je više značenja od kojih su: 1) muezzini će biti ti koji će najviše priželjkivati i iščekivati Allahovu milost, a onaj koji nešto iščekuje isteže svoj vrat kako bi vidio očekivano; 2) kada ljudi na Sudnjem danu budu obliveni znojem i znoj im bude dopirao do određenih dijelova tijela, vratovi muezzina bit će izduženi kako im znoj ne bi dopro do usta; 3) bit će vođe i predvodnici, jer, Arapi bi svoje vođe i uglednike nazivali ljudima s najvećim vratovima; …” i druga značenja. Takođe, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, učio je dovu da Uzvišeni Allah oprosti muezzinima. (Hadis je vjerodostojan: Ebu-Davud, 517; Tirmizi, 207; od Ebu-Hurejre, radijallahu te'ala ‘anh) Dakle, velika blagodat pripada onima koji budu učili ezan i ikamet pošto se i ikamet u hadisima Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, naziva ezanom: “Između svaka dva ezana je namaz.” (Buharija, 624; Muslim, 838) Tj. između ezana i ikameta. A Allah najbolje zna.

Knjige fikha govore o šartovima ezana, njegovim sunnetima, osobinama muezzina, kao i greškama koje se čine tokom učenja ezana i na svakom muslimanu je da se upozna sa svim tim, budući da je ezan jedan od najvećih znakova vjere islama i na njemu se ustrajavalo od trenutka kada je propisan sve do smrti Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, noću i danju, na mjestu mirovanja i na putovanju. Nije poznato da se ovaj ‘ibadet ikada ostavio i takav odnos prema njemu treba da ostane do Sudnjeg dana, a Allaha Svevišnjeg molimo da nas učvrsti na njegovom očuvanju.

Što se tiče zajedničkog zikra poslije namaza, on je novina u vjeri, a svaka novina u vjeri je novotarija i svaka novotarija je zabluda, ma kako je ljudi smatrali lijepom, kao što kaže Ibn-Omer, radijallahu te'ala ‘anhuma (Šerh usuli ‘itikad ehli-s-sunne vel-džema'at, 1/92) Ono što je poznato od Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, i njegovih ashaba jeste da su nakon završetka svojih namaza pri zikru podizali glas, međutim, to su činili pojedinačno, svaki za sebe spominjao bi Uzvišenog Allaha, a ne grupno. Od Ibn-Abbasa, radijallahu te'ala ‘anhuma, se prenosi da bi se glas podizao u vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, kada bi ljudi završili svoje propisane namaze. (Buharija, 841; Muslim, 583) (Muhammed b. Salih el-Usejmin, Fetava erkanil-islam, 340. str)

Dakle, pojedinačni zikr bilo je ono što je činio Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, poslije svakog propisanog, obaveznog namaza. To je bila praksa pravednih halifa i ostalih ashaba, tabiina i svih koji su ih slijedili u dobru. Najbolja uputa jeste uputa Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem. Ko se raziđe sa njom i učini nešto na čemu nije bio Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, to mu se odbija, ne prima. Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, je rekao: “Ko u ovu našu vjeru uvede nešto što nije od nje, to mu se odbija!” (Buharija, 2697; Muslim, 1718) A najbolje pojašnjenje prakse Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, jesu postupci Ashaba. Oni su bili ljudi najčišćih prsa, najznaniji i najumjereniji, bez ikakvog pretjerivanja u vjeri ili pomanjkanja. Uzvišeni Allah ih je odabrao za drugove Svoga vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, odabrao ih je za utemeljivače i nosioce Njegove vjere. Zato poštujmo njihovo pravo. Držimo se njihovog puta. Doista, oni su bili na ispravnom putu. Uzvišeni Allah je rekao da je zadovoljan njima, tj. onome na čemu su oni bili od čistog tevhida, namaza, hidžre, zekata, posta, hadža, džihada i drugih djela. Kako da radimo djela koja oni nisu radili i da se opet nadamo Allahovom, subhanehu ve te'ala, zadovoljstvu?! Zar nismo svjesni riječi Uzvišenog Allaha: “Onoga ko se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustit ćemo da čini šta hoće, i bacitćemo ga u Dž‍ehennem, – a už‍asno je on boravište!” (Prijevod značenja En-Nisa’, 115) Hasan el-Basri, rahmetullahi te'ala ‘alejh, je rekao: “Onaj koji čini novotariju neće povećati svoj post i svoj namaz, a da ga to neće sve više udaljiti od Allaha, subhanehu ve te'ala!” (Predanje je vjerodostojno: Ibn-Veddah, 69) Hasan b. ‘Atije, rahmetullahi te'ala alejh, je rekao: “Neće jedan narod uvesti neku novu stvar u svoju vjeru, a da Allah neće istrgnuti neki od sunneta njihove vjere i neće im ga vratiti sve do Sudnjeg dana!” (Predanje je vjerodostojno: Darimi, 98)

Na osnovu izloženog i drugog, zajednički zikr nema osnove u islamu. Kao takav novotarija je i njegovo praktikovanje je grijeh. Onaj koji smatra suprotno, ili tvrdi da, iako je novotarija, treba ga činiti radi zajedničke koristi i očuvanja džemata, treba da donese dokaz. Onaj koji želi nagradu ezana i ikameta, ako mu se ne uslovljava da uči i zikr poslije namaza na spomenuti način, neka uči ezan i ikamet. U protivnom, ne bi trebao učiti ezan i ikamet, jer je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, je rekao: “Ono što sam vam zabranio u potpunosti ga ostavite, a ono što sam vam naredio, radite koliko možete.” (Buharija, 6777; Muslim, 1337) I svakako na svima nama je da molimo Svevišnjeg Allaha da prosvijetli prsa svih muslimana svjetlom Kur'ana i Sunneta.Ve billahi-t-tevfik!

Hajruddin Ebu-Muhammed, prof.

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com

We alejkumu selam.

Islamski učenjaci se razilaze u mišljenju po ovom pitanju. Jedan veliki dio uleme smatra da isticanje krvi kvari abdest. Kao dokaz navode hadis Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem , koji je rekao: „Ko od vas izgubi abdest u namazu, pa ga stid da izađe, neka stavi ruku na nos kao da mu je potekla krv!“ Hadis ukazuje na to da puštanje krvi kvari abdest, međutim hadis nije jasan, tj. kategoričan.

Ispravno je, a Allah najbolje zna, da puštanje krvi ne kvari abdest. Jer, jasnog argumenta za to nema. Nakon što čovjek abdesti, njegov abdest ne može ništa pokvariti, osim jasan dokaz da je izgubio abdest! Dokaz tome je i predaja koju prenosi Ebu Davud u svome „Sunenu“ i Buharija u svome „Sahihu“ da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem jedne prilike izašao s ashabima i da je ostavio jednog od ashaba da stražari pored njih. Jedan mušrik je prišao i gađao tog ashaba strijelama dok je on bio u namazu. On se nije htio pomjeriti dok ga nisu oborile strijele. Kada su drugi ashabi ustali i vidjeli šta je bilo, on im je rekao: „Bilo mi je teško da prekidam namaz.“ Na ovom slučaju vidimo kako isticanje krvi ne kvari namaz – jer, ako čovjek biva pogođen strijelama, sigurno će i krvariti. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem , ga nije ukorio da je poticanjem prve krvi izgubio abdest. InšaAllah da je to ispravno mišljenje.

Međutim, ko smatra da poticanje krvi kvari abdest, nije došao s novotarijom. To je također ispravno mišljenje kod islamskih pravnika.

mr. Safet Kuduzović

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com

El-hamdu lillahi Rabbil-‘alemin. Ves-salatu ves-selamu ‘ala nebijjina Muhammed, ve ‘ala alihi ve sahbihi edžme'in. Od stvari koje se preporučuju prije stupanja u namaz, a postoji mogućnost da se učine, su:

– Ostavljanje svih poslova pri samom nastupanju namaskog vremena. Od Aiše, radijallahu te'ala ‘anha, se prenosi da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, bio u službi svoje porodice, služio bi ih, a kada bi nastupilo namasko vrijeme izašao bi na namaz. (Buharija, 676)
– Čišćenje i odlazak pješice do mesdžida, čineći što veći broj koraka. Od Ebu-Hurejre, radijallahu te'ala ‘anh, se prenosi da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, rekao: “Ko se očisti u svojoj kući, a zatim ode do neke od Allahovih kuća, mesdžida, kako bi obavio neki od propisanih namaza, jednim njegovim korakom pobriše se njegova jedna greška a drugim korakom poveća jedna deredža, stepen!” (Muslim, 666)
– Ranjenje na namaz u mesdžid. Od Ebu-Hurejre, radijallahu te'ala ‘anh, se prenosi da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, rekao: “… Kada bi samo znali šta je u ranjenju, natjecali bi se …” (Buharija, 720; Muslim, 437)
– Smireno, bez žurbe ići do mesdžida. Od Ebu-Katade, radijallahu te'ala ‘anh, se prenosi da je pričao: “Jedne prilike dok smo obavljali namaz s Vjerovjesnikom, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, začuo se žamor ljudi, vika i buka. Kada je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, završio s namazom, upitao je: ‘Šta vam je?’ Odgovorili su: ‘Žurili smo na namaz.’ Rekao je: ‘Ne činite to. Kada dolazite na namaz, dolazite smireno. Ono što stignete klanjajte, a ono što vas prođe, naklanjajte.'” (Buharija, 635; Muslim, 603)
– Učenje dova prilikom izlaska iz kuće na namaz i prilikom ulaska u mesdžid. (Buharija, 6316; Muslim, 763, 713)

Ukoliko postoji mogućnost da se spomenuto praktikuje, onda je to najbolje, znajući da su, uglavnom, duše prije namaza okupirane dunjalučkim poslovima, daleko su od skrušenosti, poniznosti i prisutnosti, pa, ukoliko se spomenute radnje praktikuju i svakako prije samog farz namaza klanjaju nafile (sunneti), time će se čovjek, inšaallah, bolje koncentrisati i pripremiti za farz namaz. Ako se, pak, nešto, s opravdanjem, propusti od sunneta koji su prije farza, oni se mogu naklanjati i poslije farza. Konkretno kada su u pitanju sunneti prije podnevskog farza, od Aiše, radijallahu te'ala ‘anha, se prenosi da Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve ‘ala alihi ve sellem, kada ne bi klanjao četiri rekata prije podnevskog farza, klanjao bi ih poslije. (Hadis je dobar: Tirmizi, 426) A Allah najbolje zna.Ve billahi-t-tevfik!

Hajruddin Ebu-Muhammed, prof.

Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com