Sprej koji koriste oboljeli od astme i sličnih bolesti radi lakšeg disanja sastavljen je od vode, kisika i ljekovitih sastojaka. Nakon dubokog udisaja, sprej se ušprica u usta te sastav spreja u svom najvećem dijelu odlazi u disajne organe, prolazi kroz usta, grlo i dušnik i dolazi do pluća. Mali dio udahnutog spreja ostaje na stijeni grla i postoji mogućnost da jedan dio te skupljene tvari na grlu bude progutan i tako završi u želucu. Dakle, mali neznatni dio spreja ostaje na grlu i mali dio od tog dijela završi u želucu. Upotreba tog spreja, prema preferirajućem mišljenju, ne kvari post. Upotrebom spreja za lakše disanje postoji mogućnost da mali dio unesene materije dopre do želuca, ali je to samo mogućnost na osnovu koje se ne može tvrditi da je tvar doprla do želuca i time pokvarila post. Pored toga, ako mala količina te tvari i završi u želucu, neće pokvariti post, jer je to neznatna količina, koja se toleriše i prašta analogno dozvoli ispiranje usta i nosa za vrijeme posta. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisujući uzimanje abdesta rekao je: “Pretjeruj prilikom ispiranja nosa, osim kada postiš.” (Ebu Davud, br. 142, Tirmizi, br. 788 i drugi, hadis je sahih) Dakle, postaču je dozvoljeno ispirati usta i nos, ali je zabranjeno da u tome pretjeruje iz bojazni da se ne napije, a vlažnost koja nakon ispiranja ostane u ustima neće pokvariti post. Kada postač ispere usta vodom, u njegovu utrobu dospije veća količina vlage nego kada upotrijebi sprej. Količina vlage nastala upotrebom spreja, ako dospije do želuca, izuzetno je mala, jer sprej zapremine 10 ml, dovoljan je za dvije stotine ušpricaja, što znači da se kroz dvadeset ušpricaja potroši svega jedan mililitar spreja. Dodamo li tome činjenicu da najveći dio spreja odlazi u disajne organe, a na grlu se zaustavi samo mali dio, možemo pouzdano znati da je količina vlage koja može doći do želuca upotrebom spreja neusporedivo manja od količine koja može doći do želuca ispiranjem usta.

Ako bolesnik uzima inhalaciju upotrebom posebnog aparata, koji pomoću kisika u paru pretvara tekućinu pomiješanu s lijekovima, koju potom bolesnik udiše putem posebne maske ili cjevčice, u tom slučaju dolazak kapljica tekućine u želudac je gotovo siguran i bolesnik to ne može spriječiti. Ako bolesnik koristi ovakvu inhalaciju za vrijeme posta, prekinut će post i taj dan kasnije napostiti. (Munedžid, Fetaval-islam: sualun ve dževab, br. 78459) Svevišnji Allah najbolje zna.

http://el-asr.com/pitanja/da-li-upotreba-spreja-za-inhalaciju-kvari-post/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Skupljati ili ubirati plodove voćke, koja ima svog vlasnika, nije dozvoljeno bez njegove dozvole. Dozvola vlasnika može biti izravna i običajna. Izravna dozvola jeste kada vlasnik jasno stavi na znanje da dozvoljava da se ubiru ili sa zemlje skupljaju plodovi njegovih voćki. Ta dozvola može biti opća za sve, a može biti posebna – samo za određene osobe. Običajna dozvola jeste kada se na osnovu ustaljenog običaja u dotičnom mjestu zna da vlasnici ne zabranjuju prolaznicima da sa zemlje pokupe ili uberu plodove njihovih voćki. U tom slučaju nema smetnje da se, u mjeri i na način koji se običajem tolerira, okoristi tim plodovima. Učenjaci su ukazali na fikhsko pravilo koje ističe da je običajna dozvola poput usmene dozvole. Veliki hanbelijski učenjak Ibn Kudama o tome kaže: “Običajna dozvola zauzima mjesto stvarne dozvole.” (El-Mugni, 4/350) Ibn Tejmijja je rekao: “Običajno odobravanje sa aspekta dozvole, uzimanja u posjed ili raspolaganja putem zastupništva poput je usmenog odobravanja.” (El-Fetaval-kubra, 4/14) To znači da dozvolu i zabranu ubiranja plodova određuje običaj. Tako, naprimjer, ako se običajem tolerira da se opali plodovi skupljaju, a ne tolerira se da se ubiru, dozvoljeno je skupiti plodove sa zemlje, a zabranjeno je ubrati ih. Isto tako, ako se tolerira da se plodovi ubiru i jedu, a ne tolerira se da se ubiru i iznose iz voćnjaka, prvo je dozvoljeno, a drugo zabranjeno.

Stanje voćnjaka može biti dobar pokazatelj da li njegov vlasnik dozvoljava da se njime koristi ili ne. Tako, naprimjer, tolerira se skupljanje opalih plodova sa zemlje ili ubiranje sa stabla iz nečuvanog i neograđenog voćnjaka pored puta, dok se kod ograđenih i zaštićenih voćnjaka to ne tolerira.

Imam Nevevi kaže: “Propis plodova opalih sa stabla identičan je propisu plodova koji su na drvetu, ako su opali unutar ograde, a isti je slučaj ako su van ograde, izuzev ako je među (mještanima) uobičajeno da je to dozvoljeno. Ako vlada običaj da su van ograde opali plodovi dozvoljeni, u tom slučaju (unutar šafijskog mezheba) postoje dva stava: (1) da to nije dozvoljeno, poput onoga što je unutar ograde, kao da običajem i nije dozvoljeno, jer postoji mogućnost da dotični vlasnik ne dozvoljava ubiranje, i (2) da je to dozvoljeno, što je ispravniji stav, jer je običaj na tome kontinuiran i ustaljen, čime se ostvaruje preovladavajuće mišljenje da je to dozvoljeno.” (El-Medžmu, 9/54)

Iz zabrane ubiranja ili sa zemlje uzimanja plodova tuđe voćke izuzima se stanje potrebe. To znači da se osobi koja je gladna i ne nalazi ništa čime bi utolila glad, izuzev plodova tuđe voćke, dozvoljava da se njima nahrani, ali da ih ne odnosi van voćnjaka.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na upit o plodovima koji vise na stablu, rekao je: “Kada neko ko je u potrebi uzme nešto za svoja usta, a da to ne odnosi u odjeći, on se ničim ne kori. Onaj ko iznese nešto od toga dužan je dvostruku mjeru onoga što je odnio i zaslužio je kaznu. Onaj ko ukrade nešto od plodova, nakon što ih vlasnik pohrani u ostavu, a dostiže vrijednost štita, kazna mu je sječa.” (Ebu Davud, br. 1710, hadis je hasen po ocjeni šejha Albanija) Hadis ukazuje na to da je onome ko bude u potrebi dozvoljeno uzeti od voća koliko je dovoljno da se zasiti, a nije mu dozvoljeno odnositi iz voćnjaka bez dozvole vlasnika. Ko odnese nešto iz voćnjaka bez dozvole vlasnika, grješan je i odgovoran za ono što je odnio, ali se ne naziva i ne tretira kradljivcem. Kradljivcem se tretira onaj ko uzme plodove nakon što budu smješteni u ostavu ili skladište.

U drugoj predaji navodi se da onaj ko želi, zbog potrebe, jesti voće s tuđeg stabla, treba prethodno pozvati vlasnika tri puta s namjerom da od njega dobije dozvolu, i ako se ne odazove, voće mu je dozvoljeno. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada neko od vas naiđe pored voćnjaka te hoće da nešto od njega pojede, neka vlasnika voćnjaka pozove tri puta, pa ako se ne odazove, neka jede. Kada neko od vas naiđe pored deve i želi da pije njeno mlijeko, neka doziva vlasnika deve ili pastira, pa ako se ne odazove, neka pije.” (Bilježi Ahmed, br. 11060, hadis je dobrim ocijenio šejh Šuajb Arnaut) Svevišnji Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/ubiranje-plodova-vocki-bez-dozvole-vlasnika/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Gibet ili ogovaranje, zabranjen je jasnim kur’anskim tekstom: “I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno.” (El-Hudžurat, 12) Šta je gibet, pojasnio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitavši jednom prilikom svoje ashabe: “Znate li vi šta je gibet?” “Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju”, odgovoriše oni, a Poslanik na to reče: “Da spomeneš svog brata po onom što on ne voli.” “A šta ako se pri mom bratu nalazi to što kažem?”, upitaše Poslanika, a on odgovori: “Ako se pri njemu nalazi to što kažeš, tada si ga ogovorio, a ako se to ne nalazi pri njemu, potvorio si ga.” (Muslim, br. 2589)

Jedan od velikih ciljeva islama jeste da njegovi sljedbenici žive u slozi, jedinstvu, međusobnoj ljubavi i bratstvu. Na putu ostvarenja tog cilja šerijat zabranjuje sve što vodi raskolu i mržnji, kao što su zavist, oholost, laž i sl. U tom smislu zabranjen je i gibet, međutim, spominjanje drugoga po onome što ne voli u određenim je situacijama dozvoljeno, a nekad čak i obavezno. ‘Izz b. Abdusselam kaže: “Gibet je štetan i zabranjen, ali ipak je dozvoljen kada u sebi nosi korist koju je dužnost ili dozvoljeno ostvariti.” (Kavaidul-ahkam, 1/97) Imam Nevevi kaže: “Znaj da je gibet dozvoljen radi postizanja ispravnog šerijatskog cilja koji nije moguće na drugi način dostići.” (Rijadus-salihin, 2/182)

Dakle, ukazati na negativnosti određene osobe, odnosno spomenuti je po onome što ne voli, kako bi se postiglo nešto što je, prema postavkama šerijata, korisno i bitno, dozvoljeno je i ne tretira se zabranjenim gibetom. Učenjaci navode šest stanja u kojima je gibet dozvoljen:

Prvo: Prilikom podnošenja tužbe i žalbe. Onome kome je nanesena nepravda dozvoljeno je da se, pred sudijom ili nekim drugim ko ima vlast i sposobnost da mu pomogne u ostvarenju prava, žali na onoga ko mu je nanio nepravdu i da ga spomene po lošem.

Drugo: Prilikom traženja podrške u sprečavanju zla. Osobi koja želi spriječiti zlo, a nije to u stanju izvesti, dozvoljeno je da onome za koga vjeruje da joj u tome može pomoći spomene drugoga po lošem, kao naprimjer da se kaže komšiji: “Tvoj sin čini to i to, spriječi ga!” Međutim, to ne smije biti iz lične zavisti i sličnih motiva, nego isključivo s ciljem savjeta i sprečavanja zla.

Treće: Kada se traži fetva i pojašnjenje vjerskog propisa. Osobi koja želi saznati vjerski propis o nekom pitanju dozvoljeno je da imenuje određenu osobu i da o njoj kaže ono što je nužno da bi se dobio adekvatan odgovor, kao naprimjer da kaže: “Moj muž čini to i to, da li je to ispravno?” Međutim, bolje je da se u sličnim prilikama ne imenuje dotični, nego da se naprimjer kaže: “Šta kažete o čovjeku koji čini to i to?”, jer na takav način se može saznati odgovor i postići cilj bez imenovanja određene osobe. Pored toga, dozvoljeno je imenovati osobu, kao što na to ukazuje predaja u kojoj se navodi da je Hinda, supruga Ebu Sufjana, radijallahu anhuma, kazala Allahovom Poslaniku: “Doista je Ebu Sufjan škrt čovjek, ne daje koliko je dovoljno meni i mojoj djeci, osim ako uzmem od njega bez njegovog znanja.” “Uzmi koliko je, prema običaju, dovoljno tebi i tvojoj djeci”, reče Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Buhari, br. 5364, i Muslim, br. 1714)

Četvrto: Prilikom upozoravanja i savjetovanja. Za dozvoljenost ove vrste gibeta, učenjaci najčešće navode primjer kritiziranja slabih prenosilaca hadisa i pojašnjenje njihovog stanja, a isto se odnosi i na svjedoke i govor o njihovoj pravednosti i čestitosti, na osnovu čega se prihvata ili odbija njihovo svjedočenje. U savjetovanje spada i upozorenje na propagatore zablude, tako da se na njih ukaže i pojasne njihove devijacije kako se ne bi drugi za njima poveli. Isto tako, u savjetovanje spada i govor o stanju prosca, osobe s kojom se želi zajednički poslovati, kao i o onome s kojem se namjerava povjeriti određena funkcija. Onaj ko bude upitan o određenoj osobi u ovim i sličnim stanjima, dužan je kazati istinu i otkriti njeno stanje onakvo kakvo jeste, namjeravajući time savjetovanje.

Peto: Kada neko javno čini grijeh, poput onoga ko javno pije alkohol i takvoga je dozvoljeno spomenuti ga po onome što javno čini, međutim, zabranjeno je spomenuti ga po drugim nedostacima, izuzev ako za to postoji neki drugi od ovdje spomenutih razloga.

Šesto: Kada neko bude poznat po nadimku koji ima pokuđeno značenje, kao što je gluhi, ćoro i sl., dozvoljeno je nazvati ga tim nadimkom, ako je nužno, da bi se znalo na koga se misli, a haram je nazvati ga time omalovažavajući ga. Ipak, preče je, ako je moguće ukazati na njega na drugi način, ne spominjati takav nadimak.

Ovih šest stanja učenjaci navode kao izuzetak iz zabrane gibeta. (Vidjeti: Rijadus-salihin, 2/185; Hejtemi, Ez-Zevadžir, 2/248) Već su navedeni neki hadisi koji ukazuju na dozvolu gibeta u spomenutim stanjima, a od hadisa koji na to ukazuju jeste i predaja Aiše, radijallahu anha, u kojoj se kazuje da je čovjek pokucao na vrata Allahovog Poslanika tražeći dozvolu da uđe, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Dozvolite mu, loš li je čovjek iz tog plemena!” (Buhari, br. 6054, i Muslim, br. 2591) Imam Buhari ovaj je hadis naveo kao dokaz da je dozvoljeno gibetiti grješnike i sumnjive osobe, odnosno, one koji su poznati po grijehu i koji ga javno čine. Također je zabilježena predaja koja ukazuje na to da je dozvoljeno spomenuti po lošem prosca onome ko o njemu bude upitan, a poznato mu je njegovo stanje. Fatima bint Kajs, radijallahu anha, kaže: “Došla sam Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla: ‘Zaprosili su me Ebu Džehm i Muavija.’ Na to je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, rekao: ‘Što se Ebu Džehma tiče, on ne skida štap sa svojih pleća, a Muavija je siromah, nema ništa od imetka.’” (Muslim, br. 1480)

Bitno je još naglasiti da je gibet u pravilu zabranjen, stoga je u dotičnim stanjima dozvoljen samo u mjeri koja je neophodna, poput ostalih zabranjenih stvari kada postaju dozvoljene zbog prijeke potrebe, kao što je strvina kada čovjek ne nalazi drugu hranu i tada mu je dozvoljeno od nje jesti u mjeri koja je neophodna da bi preživio. Dakle, ovo se odnosi i na gibet, što znači, ako je, naprimjer, dozvoljeno da se staratelju kaže o proscu: “On nije za tvoje kćerke”, tada nema potreba da se detaljiše o njegovim mahanama, niti je to dozvoljeno.

Još je bitno napomenuti da šejtan često uspijeva prići čovjeku i navesti ga na gibet prikazujući mu to kao savjet ili upozorenje na zlo, a ustvari se radi o zavisti, ismijavanju, ličnoj osveti i sl. Stoga smo dužni čuvati se gibeta i imati na umu da je spominjanje drugih po onome što ne vole dozvoljeno samo kada se ima za cilj savjet i šerijatom potvrđena korist. Svevišnji Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/da-li-je-uopce-moguce-sacuvati-se-gibeta/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Pohvalno je ramazanske noći oživjeti namazom, zikrom i učenjem Kur’ana, kao što je pohvalno u zadnjoj trećini posvetiti se ibadetu više nego u prve dvije, nadajući se Allahovoj milosti i oprostu i tražeći Noć kadra koja je u toj trećini, a bolja je od hiljadu mjeseci. Aiša, radijallahu anha, kaže: “Kada bi nastupila zadnja trećina ramazana, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pritegao bi svoj pojas, oživljavao bi noći (ibadetom) i budio bi svoje ukućane.” (Buhari, br. 2024)

Islamski su pravnici jednoglasni u mišljenju da je propisano i od sunneta noći ramazana oživjeti ibadetom, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ko provede ramazan klanjajući noću, vjerujući i nadajući se Allahovoj nagradi, bit će mu oprošteni ranije počinjeni grijesi.” (Buhari, br. 2008) Učenjaci kažu: “Teravije se klanjaju u noćima ramazana, stoga je najbolje ispuniti veći dio noći klanjajući teravih-namaz, jer to je noćni namaz.” (El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtija, 34/123)

Ebu Zerr, radijallahu anhu, opisuje kako je započelo zajedničko klanjanje nafile u noćima ramazana i govori da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednu noć klanjao predvodeći namaz grupi ashaba, a zatim im drugu noć nije predvodio namaz, da bi naredne noći ponovo klanjao predvodeći zajednički namaz. O tome Ebu Zerr, radijallahu anhu, kaže: “Kada su ostale još tri noći ramazana, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, skupio je svoju porodicu, supruge i ostali svijet te nam je predvodio namaz, tako da smo se pobojali da će nam isteći vrijeme sehura.” (Ebu Davud, br. 437, i drugi, hadis je sahih po ocjeni Albanija) Ovaj hadis ukazuje na to da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao predvodeći zajednički namaz u noći ramazana tako dugo da je gotovo nastupila zora, jer su se plašili da neće imati vremena za sehur. U tome su ga slijedili i njegovi ashabi nakon njega, o čemu Saib b. Jezid kaže: “Omer b. Hattab naredio je Ubejju b. Ka‘bu i Temimu ed-Dariju, radijallahu anhum, da predvode namaz svijetu klanjajući jedanaest rekata. Učači su učili duge sure, koje imaju stotinjak ajeta, tako da smo se oslanjali na štapove od dugog stajanja, a namaz bismo okončali tek pred nastupanje zore.” (Malik, Muvetta, br. 251, predaja je sahih po ocjeni Albanija, Miškatul-mesabih, br. 1302)

U drugoj verziji navodi se da su ashabi govorili: “Za vrijeme ramazana, kada bismo završili noćni namaz, požurivali bismo naše sluge sa hranom, bojeći se da ne nastupi zora.” (Malik, Muvetta, br. 254)

Teravih-namaz je noćni namaz, a nazvan je tim specifičnim imenom jer se imao običaj napraviti kraći odmor (tervih) poslije predaje selama nakon klanjanja četiri rekata namaza, s obzirom na to da se dugo stajalo na kijamu. Noćni namaz propisan je u svim dijelovima noći, nakon jacija-namaza pa sve do zore. To što se čini u nekim džamijama, da imam klanja sa džematom teravih-namaz neposredno nakon jacije, a potom odu kućama i ponovo se vrate u džamiju u zadnjoj trećini noći kako bi nastavili namaz, propisano je i dozvoljeno, jer cijela noć, od jacije pa do zore vrijeme je za noćni namaz. Ako se ta noć podijeli, tako da se jedan dio klanja, zatim odmara, a nakon toga ponovo klanja, sve je to dozvoljeno i propisano.

Međutim, kada se klanja teravih-namaz nakon jacije, a ima se namjera kasnije ponovo klanjati, sunnet je da se vitr-namaz odgodi, tako da vitr bude zadnji namaz u toku noći. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Noćni namaz klanja se dva po dva rekata, a kada se neko od vas poboji da će nastupiti zora, neka klanja jedan rekat koji će mu biti vitr za prethodne rekate.” (Buhari, br. 990 i Muslim, br. 749) U drugoj verziji navodi se da je kazao: “Neka vam vitr bude zadnji namaz u noći.” (Buhari, br. 998, i Muslim, br. 751)

Ako se vitr klanja nakon prvog namaza ili teravije, a potom se ponovo dođe na noćni namaz, dio učenjaka to prezire i smatra pokuđenim, a većina dozvoljenim. U poznatoj knjizi hanefijskog mezheba Ed-Durul-muhtar navodi se: “Vrijeme teravih-namaza je nakon jacija-namaza do zore, prije vitr-namaza ili nakon njega, prema ispravnijem mišljenju učenjaka.” (Hašijetu Ibni Abidin, 2/43)

Ibn Redžeb u svom komentaru Buharijeve zbirke hadisa kaže: “Različite su predaje imama Ahmeda o ta‘kibu u ramazanu, a to je da klanjaju zajednički namaz u džamiji, zatim izađu iz nje, a potom se ponovo vrate i zajednički klanjaju na kraju noći. Mervezi i drugi prenose od Ahmeda da u tome nema smetnje i o tome je prenesena predaja od Enesa… Sevri je rekao: ‘Ta‘kib je novotarija… a najviše islamskih pravnika smatra da to nije pokuđeno.’” (Fethul-Bari, 9/175)

Hanbelijski učenjak Ibn Kudama kaže: “Što se tiče ta‘kiba, a to je da klanja nakon teravije drugu nafilu u zajedničkom namazu ili da klanja teraviju sa drugim džematom, od Ahmeda se prenosi da u tome nema smetnje, jer Enes b. Malik je rekao: ‘Vratili su se samo zbog dobra kojem se nadaju ili zbog zla kojeg se žele sačuvati.’ Ahmed u tome nije vidio smetnje, a Muhammed b. Hakem prenosi od Ahmeda da je to pokuđeno, osim što je to ranije mišljenje Ahmeda, a praksa je na predaji koju prenosi skupina.” (El-Mugni, 1/457)

Šejh Usejmin, nakon što je pojasnio mišljenje hanbelijskog mezheba da ta‘kib nije pokuđen, kaže da je to mišljenje slabo, a predaja od Enesa, ako je vjerodostojna, oprečna je riječima Allahovog Poslanika: “Neka vam vitr bude zadnji namaz u noći” i predaji u kojoj se navodi da im vitr neće biti zadnji namaz u noći, ako ga klanjaju i ponovo se vrate na namaz, stoga je preferirajuće mišljenje da je spomenuti ta‘kib pokuđen. (Eš-Šerhul-mumti, 4/67)

Imam Nevevi smatra da je nafilu nakon vitr-namaza dozvoljeno klanjati i kaže: “Kada neko klanja vitr-namaz, a potom želi klanjati nafilu u toku noći, to mu je dozvoljeno bez pokuđenosti, a neće ponovo klanjati vitr”, a zatim kao dokaz navodi hadis Aiše, radijallahu anha, koja je, opisujući kako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao vitr-namaz, rekla da je “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao devet rekata vitr-namaza, a potom je predao selam, tako da i mi čujemo njegovu predaju selama. Zatim je klanjao dva rekata sjedeći nakon što je predao selam”. (Muslim, br. 746) Kaže Nevevi: “Ovaj hadis tumači se time da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao dva rekata nakon vitr-namaza kako bi pokazao da je nakon vitra dozvoljeno klanjati (nafila) namaz.” (El-Medžmu, 4/16) Svevišnji Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/nocni-namaz-nakon-teravije/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Kur'an je govor Uzvišenog Allaha, a njegovo pamćenje znak je učenosti. Kaže Uzvišeni Allah o Kur'anu: “A to su ajeti jasni, u srcima su onih kojima je znanje dato.” (El-Ankebut, 49) Svaki musliman dužan je naučiti toliko Kur'ana koliko je nužno da može obavljati namaz, a pohvalno je naučiti što više Kur'ana napamet. To je sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je učio Kur'an a preslušavao ga je melek Džibril, alejhisselam. Kur'an će se na Sudnjem danu zauzimati za onog ko ga je učio. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Učite Kur'an jer će on na Sudnjem danu doći kao zagovornik svojim učačima. Učite Zahravejni (El-Bakare i Ali ‘Imran), jer će one doći na Sudnjem danu kao dva oblaka, ili kao dvije ptice , koje štite svoga učača. Učite suru El-Bekare, jer je njeno uzimanje blagoslov, njeno ostavljanje je gubitak, a sihribazi je ne mogu postići.” (Muslim, br. 804) Također se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj u čijoj unutrašnjosti nema ništa od Kur'ana liči porušenoj kući.” (Ahmed, br. 1947, Tirmizi, br. 2913 i Hakim, br. 2037, hadis je sahih po ocjeni Tirmizija i Hakima, a slab po ocjeni Albanija.)

Jedina knjiga koja se uči napamet je Kur'an, a Uzvišeni Allah je olakšao njegovo pamćenje: “A Mi smo Kur'an učinili dostupnim za učenje napamet i pouku, pa ima li ikoga ko bi pouku primio?!” (El-Kamer, 40) Pored lahkoće pamćenja Kur'an se lahko i zaboravlja. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Obnavljejte Kur'an, jer tako mi Onog u čijoj ruci je Muhammedova duša, Kur'an se brže zaboravlja nego što deve pobjegnu kada se odvežu.” (Buharija, br. 5033 i Muslim, br. 791)

Kada neko zaboravi nešto od Kur'ana ne treba reći: “Zaboravio sam.”, nego neka kaže: “naveden sam na njegov zaborav”, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: “Ružno je da neko od vas kaže: ‘Zaboravio sam taj i taj ajet (koji sam znao napamet)’, već treba reći: učinjeno je da ga zaboravim (tj. šejtan mi je zaborav nametnuo).” (Buharija, br. 5032 i Muslim, br. 790)

Učenjaci imaju različita mišljenja o šerijatskom statusu onog ko nauči nešto od Kur'ana a potom to zaboravi. Jedna skupina šafijskih učenjaka je stanovišta da je to veliki grijeh.

Od dokaza ovog mišljenja je predaja u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pokazani su mi grijesi moga ummeta i ne vidjeh težeg grijaha od zaborava kur'anske sure ili ajeta koje je čovjek naučio pa zaboravio.” (Ebu Davud, br. 461, Tirmizi, br. 2916, hadis je slab po ocjeni šejha Albanija.) Kao i hadis u kojem je kazano: “Ko nauči Kur'an pa ga zaboravi, srešće Allaha sakat na Sudnjem danu.” (Ebu Davud, br. 1474, hadis je slab po ocjeni šejha Albanija.) Kako vidimo ove predaje nisu vjerodostojne, međutim, zaborav pretežno bude posljedica ostavljanja Kur'ana, njegovog učenja i rada po njemu, pa je stoga zaboravljanje Kur'ana musibet i nedaća. Ako bi pak čovjek zaboravio nešto od Kur'ana zbog slabe memorije, senilnosti i sl. u tom slučaju nema grijeha, međutim, potrebno je često Kur'an ponavljati, učiti i klanjati namaz učeći ono što se zna napamet, jer to pomaže da se naučeno sačuva.

Imam Ibnu Hadžer kaže: “Ne desi se da neko nauči Kur'an a potom ga zaboravi osim zbog grijeha kojeg je počeo činiti, jer Uzvišeni Allah kaže: ‘Kakva god vas nedaća zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili.’ (Eš-Šura, 30), a zaborav Kur'ana je najveća nedaća.” (Fethul-Bari, 9/86) Dakla, zaboravljanje Kur'ana je nedaća i musibet ali ne možemo svako zaboravljanje okarekterisati grijehom. Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji odgovarajući na pitanje o zaboravu Kur'ana kaže: “Ne priliči hafizu Kur'ana da zapostavi učenje, niti da bude nemaran u obnavljanju, nego treba da sebi odredi svaki dan dio vremena za Kur'an. To će mu pomoći da učvrsti hifz, i spriječi zaborav. Time se može nadati nagradi i sevapu, a učenjem Kur'ana uzimat će pouke i upoznavati Kur'anske propise u akidi i praktičnom životu. Ipak, ko nauči nešto od Kur'ana a potom to zaboravi, zbog zauzetosti ili nemara nije griješan. Prijetnja spomenuta u nekim predajama onom ko zaboravi ono što je naučio nije vjerodostojno prenešena od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.” (Fetve Stalne komisije, 4/99)

Mišljenje učenjaka koji su kazali da je griješan onaj ko zaboravi nešto od Kur'ana ne odnosi se na onog ko to zaboravi zbog slabe memorije, nego se odnosi na onog ko zaborav zbog okretanja od Kurana i namjernog ostavljanja.

Šejhu Usejminu, rahimehullah, postavljeno je pitanje od strane studenata koji su rekli da kroz studiranje na islamskim fakultetima nauče mnoge kur'anske ajete kao argumente po raznim pitanjima, a na kraju godine većinu toga zaborave, te da li su zbog toga griješni. Na to je šejh odgovorio: “Kur'an se zaboravlja iz dva razloga: Prvi: prirodni uzroci. Drugi: okretanje od Kur'ana i ne vođenje računa o njemu.

Prvi razlog ne uzrokuje grijeh kod čovjeka, niti će zbog toga biti kažnjen. To se desilo i Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kada je predvodio ljude u namazu zaboravio je ajet, te kada je završio namaz podsjetio ga je Ubejj b. Ka'b, radijallahu anhu, a Poslanik mu reče: ‘Zašto me nisi podsjetio (u namazu)’. Isto tako čuo je čovjeka kako uči Kur'an pa je kazao: ‘Allah se smilovao tom i tom, podsjetio me je na ajet kojeg sam bio zaboravio.’ Ovo ukazuje da se čovjek ne kori zbog zaborava koji je posljedica prirode čovjeka.

Što se tiče zaborava koji je posljedica okretanja od Kur'ana i nevođenja računa, to može biti uzrok grijeha. Nekim ljudima šejtan ubacuje spletke i nagovara ih da ne uči Kur'an kako ga ne bi zaboravili i tako zapali u grijeh. Uzvišeni Allah kaže: ‘Zato se borite protiv šejtanovih štićenika, jer je šejtanovo lukavstvo zaista slabo.’ (En-Nisa, 76). Zato, neka čovjek nauči Kur'an, jer to je dobro i neka se nada da neće zaboraviti, a Allah je uz mišljenje Njegovog roba o Njemu.” (Kitabul-‘Ilm, str. 96-97) Svevišnji Allah najbolje zna.

http://el-asr.com/pitanja/da-li-je-grijesan-onaj-ko-nesto-zaboravi-iz-kurana-sto-je-znao-napamet/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/