Islam uči svoje sljedbenike da roditeljima posvećuju posebnu pažnju i da se prema njima plemenito ophode. Kur’an nenadmašivom retorikom ukazuje na to: “Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’ – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!’” (El-Isra, 23–24)

Dobročinstvo prema roditeljima jedno je od najvrednijih djela, kojim se brišu grijesi i dobijaju sevapi. Ata prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, da mu je prišao neki čovjek i rekao: “Zaprosio sam jednu djevojku pa je odbila da se uda za mene. Zatim ju je zaprosio drugi pa je prihvatila da se uda za njega. U meni je proradila ljubomora pa sam je ubio. Ima li za mene pokajanja?” Ibn Abbas upita: “Da li ti je majka živa?” “Ne”, odgovorio je, pa mu reče: “Pokaj se Allahu i što više čini dobra djela.” Ata kazuje: “Pa sam upitao Ibn Abbasa: ‘Zbog čega si ga pitao o životu njegove majke?’ ‘Jer mi nije poznato da je neko djelo Svevišnjem Allahu draže od dobročinstva prema majci!’” (El-Edebul-mufred, br. 4. Hadis je sahih po ocjeni Albanija)

Pored toga, pokornost roditelju nije apsolutna. Ako majka zabranjuje dobrovoljni post ili nafilu, jer uposlenost time narušava njen interes, kao u slučaju da joj je potrebna kakva pomoć, a dijete zbog nafile nije u stanju pomoći joj, u tom slučaju dužnost je poslušati roditelja i ostaviti nafilu. Međutim, ako roditelj zabranjuje djetetu dobrovoljni ibadet a da u tome nema stvarni interes, nego je to samo produkt pukih hirova i želje za odvraćanjem od dobra, u tom slučaju dijete ga neće poslušati.

Da bi pokornost roditelju bila obavezna, nužno je da se ispune sljedeći uvjeti:

Prvo: Da roditelj ne zahtijeva od djeteta da učini grijeh. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju.” (Bilježi Ahmed, br. 1095, hadis je sahih)

Drugi: Da roditelj ima stvarni interes u zahtijevanju da se pohvalno djelo ostavi ili da se pokuđeno učini.

Treće: Da pri tome dijete ne trpi veliku štetu.

Govoreći o poslušnosti roditeljima, Ibn Tejmijja kaže: “Čovjek je dužan biti pokoran svojim roditeljima u svemu što nije grijeh, pa i ako su njih dvoje grješnici. Na to ukazuje i doslovno značenje riječi imama Ahmeda. To je u stvarima u kojima njih dvoje imaju interes, a u tome nema štete. Ako mu je teško sprovesti njihovu naredbu, ali mu ne nanosi štetu – dužan je poslušati ih, u protivnom nije dužan.” (El-Fetaval-kubra, 5/381)

Bedruddin el-Ajni prenosi riječi učenjaka o ovom pitanju, koje ćemo ovdje spomenuti kako bi se ova tema potpunije shvatila: Imam Ibn Dekik el-Id kaže: “Pravilo kojim se definira obavezna pokornosti roditeljima i zabranjena neposlušnost glasi da im je poslušnost obavezna u svemu što za njih predstavlja teškoću ako im se ne bi udovoljilo, a stepeni neposlušnosti su različiti…” Tekijjuddin es-Subki, rahimehullah, kaže: “Pravilo koje regulira nepokornost roditeljima jest njihovo uznemiravanje, na koji god način ono bilo, u manjoj ili većoj mjeri, zabranili to njih dvoje ili ne, ili da im se dijete suprotstavlja u onom što mu naređuju ili zabranjuju, uz uvjet da u svemu tome ne bude grijeh. Zatim je spomenuo riječi Gazalija da je većina učenjaka stanovišta da je u sumnjivim stvarima dijete dužno biti poslušno roditeljima… I spomenuo je riječi malikijskog učenjaka Tartusia, koji je rekao da, kada mu roditelji zabranjuju pritvrđeni sunet s vremena na vrijeme, poslušat će ih, međutim, ako to kontinuirano čine, neće se im u tome pokoriti, jer se time umrtvljuju vjerski propisi.” (Umdetul-kari, 5/159) Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/majka-mi-zabranjuje-dobrovoljni-post-i-namaz/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Molim Uzvišenog Allaha da mu podari strpljivost u toj nedaći, da ga izliječi i od grijeha očisti! Osoba sa kontinuiranim curenjem nečisti naziva se sahibul-uzr, poput žene u istihazi, osobe kojoj neprekidno curi mokraća i sl. Sahibul-uzr će za svako namasko vrijeme uzimati abdest, a kada istekne namasko vrijeme, njegov je abdest pokvaren te za sljedeći namaz ponovo uzima abdest. To je stav većine učenjaka i hanefijskog mezheba. Ko bude iskušan ovom nedaćom, ako mu je teško obavljati svaki namaz u njegovom vremenu, dozvoljeno mu je spajati namaze: podne sa ikindijom i akšam sa jacijom. Šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahimehullah, kaže: “Ispravan stav jeste da spajanje namaza nije isključivo vezano za dugo putovanje, nego je spajanje propisano zbog kiše i zbog bolesti. Sunnetom je potvrđeno da žena u istihazi može spajati namaze, jer je takvoj osobi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u dva hadisa naredio da spoji namaze.” (El-Fetaval-kubra, 2/348)

Spomenuti bolesnik, ukoliko ne postoji druga smetnja, nije oslobođen namaza u džematu i džuma-namaza, osim ako bi se njegovim odlaskom mogla onečistiti džamija ili pojaviti neugodan miris iz tog otvora, s obzirom da to uznemirava ostale klanjače kao i meleke. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjivao je onom ko jede bijeli ili crveni luk da se približava džamiji (Muslim, br. 564), analogno tome, osobe iz kojih se širi bilo koji drugi neugodan miris ne trebaju dolaziti u džamiju. Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/spajanje-namaza-kad-je-rijec-o-osobi-kojoj-kontinuirano-istjece-necist/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Namjerno prekinuti post mjeseca ramazana, bez valjanog razloga, veliki je grijeh, skrnavljenje tog odabranoga vremena i suprotstavljanje Božijoj naredbi: “Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede” (El-Bekara, 185). Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko bez opravdanog razloga ne bude postio jedan dan ramazana, ne može ga nadoknaditi čak ni kad bi postio cijeli svoj život.” (Ibn Madža, br. 1672. Hadis je slab, prema ocjeni šejha Albanija.)

Velika većina islamskih učenjaka smatra da masturbacija kvari post i to je ispravno mišljenje. Na to ukazuje predaja od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojoj se navodi da Uzvišeni Allah o postaču kaže: “Ostavlja svoju hranu, svoje piće i svoje strasti radi Mene” (Buhari, br. 1894), a masturbacijom se ne ostavljaju strasti, nego se upražnjavaju. Međutim, post će biti pokvaren postaču koji zna da onanisanje kvari post, dok onom ko nije bio u prilici da čuje za ovaj propis i ne zna da masturbacija kvari post, poput novih konvertita, post neće biti pokvaren.

Onaj ko zbog neznanja masturbacijom pokvari post tretira se poput osobe koja za vrijeme posta nešto nenamjerno pojede ili popije. U Enciklopediji islamskog prava navodi se: “Šafijski učenjaci su kazali: Ako ne zna da je (za vrijeme posta) zabranjeno jesti ili spolno općiti, tako da bude od onih koji su nedavno prihvatili islam, ili je odrastao daleko od učenih, neće time pokvariti post.” (El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja, 28/44)

Kada postač, koji nema opravdanje u neznanju, masturbacijom pokvari post dužan je pokajati se Allahu za taj grijeh i Allaha moliti za oprost i dužan je napostiti taj dan. To je dovoljno, prema mišljenju većine islamskih pravnika i to je stav šafijskog i hanbelijskog mezheba. S druge strane, hanefijski i malikijski učenjaci smatraju da je uz spomenuto dužan iskupiti se. Iskup se ostvaruje postom dva mjeseca uzastopno, a ko nije u stanju iskupit će se tako što će nahraniti šezdeset siromaha. (El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja, 28/60). Ovo mišljenje zasnovano je na tezi da je iskup obavezan kad god se post namjerno pokvari, bez obzira na koji način se to desilo, intimnim odnosom, jelom ili pićem.

Ipak, odabrano je mišljenje da je iskup obavezan samo u slučaju da se post pokvari spolnim odnosom, s obzirom na to da je iskup, koji je spomenut u hadiskoj predaji, stavljen u obavezu postaču koji je pokvario post intimnim odnosom, a ostale stvari koje kvare post ne mogu se analogijom pridružiti intimnom odnosu, jer pokvariti post intimnim odnosom veći je prijestup, tako da se iskup ograničava na stanje spomenuto u predajama.

Prema tome, onaj ko polucira za vrijeme posta masturbacijom, a ne zna da to kvari post, neće, inšallah, time pokvariti post. Ako je pak svjestan da to kvari post, post mu je pokvaren i dužan je pokajati se Allahu i moliti Ga za oprost i taj dan napostiti, a nije dužan iskupiti se. Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/pokvario-sam-post-masturbacijom/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Duše vjernika susreću se i međusobno posjećuju. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada vjernik bude na samrti, dođu mu meleki milosti noseći sa sobom bijelu svilu i kažu: ‘Izađi, o dušo zadovoljna, ka Allahovom zadovoljstvu, udobnosti i lijepoj opskrbi, ka Gospodaru, koji nije srdit!’ Potom ta duša izađe poput najljepšeg mirisa miska, a zatim ga (vjernika) meleki preuzimaju sve dok s njim ne dođu do nebeske kapije, gdje kažu: ‘Kako li je divan ovaj miris, koji vam dolazi sa Zemlje!’ Potom s njim dođu dušama vjernika, a oni mu se obraduju više nego što se neko od vas obraduje odsutnom kada mu se vrati, pa ga pitaju: ‘Šta radi taj i taj? Šta radi taj i taj?’, pa kažu: ‘Pustite ga, on je bio u dunjalučkim brigama.’ A kada on njima kaže: “Zar vam (taj i taj) nije došao?”, oni onda kažu: ‘Odveden je u svoje boravište – bezdan.’ A kada nevjernik bude u smrtnim mukama, dođu mu meleki patnje noseći sa sobom kostrijet i kažu: ‘Izađi, o dušo prezrena, ka Allahovom preziru i Njegovoj kazni!’ Potom ta duša izađe poput najodvratnijeg smrada strvine, sve dok s njim ne dođu do zemaljske kapije, gdje kažu: ‘Kako li je odvratan ovaj miris!’ Potom s njim dođu dušama nevjernika.” (Nesai. Hadis je sahih, prema ocjeni Albanija)

Govoreći o tome da li se duša umrlog susreće sa svojom porodicom i rodbinom, šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahimehullah, kaže: “U hadisu koji prenose Ebu Ejjub el-Ensari i drugi, a koji bilježi Ebu Hatem u svojoj zbirci vjerodostojnih hadisa, navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Kada se duša umrlog uzdigne, dočekaju je druge duše i pitaju o živima, te jedni drugima kažu: ‘Ostavite ga dok se ne odmori!’ Zatim mu kažu: ‘Šta radi taj i taj?’, a on kaže: ‘Lijepo je postupao.’ Potom oni kažu: ‘Šta radi taj i taj?’, a on kaže: ‘Zar vam nije došao?’ A oni kažu: ‘Nije’, a potom konstatiraju: ‘Odveden je u bezdan.’

Iz ubjeđenja da se djela živih predstavljaju umrlima Ebu Derda, radijallahu anhu, dovio je riječima: ‘Allahu, Tebi se utječem da učinim kakvo djelo koje će me osramotiti kod Abdullaha b. Revahe!’ Ovim riječima aludira se na trenutak kada se duše umrlih sretnu sa dušom umrle osobe koja tek dolazi, pa joj oni postavljaju pitanje, a ona im odgovara.

Što se tiče trajnog boravišta duša, ono se razlikuje shodno njihovom položaju kod Allaha. Stepen onih koji su Allahu posebno bliski (mukarrebun) iznad je stepena drugih džennetlija (ashabul-jemin), međutim, oni sa višeg stepena spuštaju se do onih ispod, dok se oni ispod ne uzdižu na viši stepen. Tako se oni, Allahovom dozvolom, susreću i posjećuju, kao što se sastaju i posjećuju na dunjaluku, iako su njihovi stepeni različiti.

Ova je rasprava vrlo značajna i mora joj se, stoga, posvetiti dužna pažnja. Naime, postoje dvije vrste duša: one koje trpe kaznu i one koje uživaju nagradu. Ove prve zaokupljene su patnjom u kojoj se nalaze i time su spriječene da se među sobom susreću i posjećuju, dok se one druge, nagrađene, koje su slobodne i nesputane – susreću, posjećuju i evociraju uspomene na ono kroz šta su prolazile na dunjaluku, te razgovaraju o onome šta čine živi. Tako svaka duša biva sa svojom družicom, s onom čija su djela nalik njezinim, dok se duša našega poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nalazi u najvišem društvu. Uzvišeni Allah kaže: ‘Oni koji se budu pokoravali Allahu i Poslaniku bit će s onima kojima je Allah blagodat darovao: s vjerovjesnicima, pravednicima, šehidima i dobrim ljudima; a divno li je to društvo!’ (En-Nisa, 69). Ovo zajedništvo potvrđeno je kako na ovome svijetu, tako isto i u berzahu, kao i u kući nagrade i kazne. Prema tome, čovjek će uvijek biti s onim koga voli, u svakom od ta tri boravišta… Jedan je ensarija plačući došao kod Božijeg Poslanika, pa ga je on upitao zbog čega plače. ‘Božiji Poslaniče’, kazao mu je on, ‘tako mi Allaha, osim kojeg drugog boga nema, ti si mi zbilja draži i od moje porodice i od moga imetka! Tako mi Allaha, osim kojeg drugog boga nema, draži si mi i od mene samoga! Moji ukućani i ja spomenemo te pa me uhvati takvo nekakvo osjećanje i ja moram doći da te vidim! Onda sam se sjetio da ćemo obojica jednoga dana umrijeti, pa sam shvatio da se mogu s tobom družiti samo ovdje, na ovom svijetu, jer ti ćeš biti uzdignut među vjerovjesnike, a ja, ako i uđem u Džennet, bit ću daleko ispod tvoga položaja!’ Poslanik mu na to ništa nije odgovorio, a Allah je potom objavio: ‘Oni koji se budu pokoravali Allahu i Poslaniku, bit će s onima kojima je Allah blagodat darovao…’ , pa do riječi: ‘Dovoljno je to što Allah sve zna!’ (En-Nisa, 69–70). Uzvišeni još kaže: ‘O smirena dušo, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje i uđi u Džennet Moj!’ (El-Fedžr, 27), tj. budi s njima! To se kaže duši u času smrti… Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzdignut na nebo, tamo je susreo Ibrahima, Musaa i lsaa, neka su na sve njih mir i blagoslovi Božiji.” (Knjiga o duši, 43–47)

Postoje hadisi koji govore o tome kako se umrli međusobno posjećuju i da je zbog toga naređeno da se njihovi kefini uljepšaju, međutim, te predaje nisu vjerodostojne. (Vidjeti: Munammed b. Salih el-Munedždžid, El-Islam: Sualun ve dževab, br. 20820)

http://el-asr.com/pitanja/da-li-se-umrli-medjusobno-posjecuju/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/