Hvala Allahu.
Doista, cijeli svemir svojim izgledom kako je stvoren i svojim uređenjem svjedoči jednoću Allaha: „Samo On stvara i upravlja! Uzvišen neka je Allah, Gospodar svjetova!“ (El-A'raf, 54)
Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, raznolikost neživih tvari, biljki i plodova, stvaranje čovjeka i životinja…sve to ukazuje da je Veličanstveni Stvoritelj jedan, koji nema ortaka: „To vam je, eto, Allah, Gospodar vaš, Stvoritelj svega, drugog istinskog boga osim Njega nema, pa kuda se onda odmećete?“ (Gafir, 62)
Raznolikost ovih stvorenja i njihova veličina, savršenost i potpunost, briga o njima i upravljanje s njima; sve to ukazuje da je Stvoritelj jedan, radi šta želi, i presuđuje kako hoće: „Allah je Stvoritelj svega i On upravlja svim (vekil).“ (Ez-Zumer, 62)
Sve što smo do sada spomenuli ukazuje da sve što je stvoreno mora imati svog Stvoritelja, ova vlast mora imati Vlasnika, a iza slike je slikar: „On je Allah, Tvorac, Onaj koji iz ničega stvara, Onaj koji svemu daje oblik, On ima najljepša imena.“ (El-Hašr, 24)
Funkcionalnost nebesa i Zemlje, uređenost svemira, skladnost stvorenja jednih s drugima; sve to ukazuje da je Stvoritelj jedan, koji nema ortaka: „Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar svemira, od onoga što Mu pripisuju!“ (El-Enbija, 22)
Sva ova ogromna stvorenja, ili su sama sebe stvorila, što je nemoguće, ili je čovjek sam sebe stvorio pa onda stvorio njih, što je, također, nemoguće: „Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?! Zar su oni nebesa i Zemlju stvorili?! Ne, nego oni neće da vjeruju.“ (Et-Tur, 35-36)
Razum, objava i zdrava ljudska priroda ukazuju da ovo što postoji mora biti neko ko ga je učinio postojećim nakon što nije postojalo, ova stvorenja moraju imati Stvoritelja, Živog i Vječnog, koji sve zna i koji je o svemu potanko obavješten, Snažnog i Moćnog, Blagog i Milostivog, Njemu pripadaju najljepša imena i savršena svojstva, sve zna, ništa Ga ne čini nemoćnim i ništa Mu ne liči: „A vaš Bog – jedan je Bog! Nema istinskog boga osim Njega, Milostivog, Samilosnog!“ (El-Bekare, 163)
A postojanje Allaha se spoznaje neminovnošću i očiglednošću koja je dokučiva svakom zdravom razumu: „Poslanici njihovi su govorili: “Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje.“ (Ibrahim, 10)
Allah Uzvišeni je usadio u insana prirodu koja priznaje Njegov rububijjet (stvaranje, upravljanje i vlast, dakle, jednoća Allaha u Njegovim djelima) i Njegovu jednoću, ali šejtani su ti koji prilaze sinovima Ademovim, pa ih odvraćaju od njihove vjere. Došlo je u hadis-kudsi da je Allah Uzvišeni rekao: „Ja sam stvorio sve svoje robove čistim (hunefa – ispravne nutrine i zdrave prirodne urođenosti), ali su im prišli šejtani i odvratili ih od njihove vjere, te im zabranili ono što sam im dozvolio.“ (Muslim, br. 2865.)
Između njih ima onih koji su zanegirali postojanje Allaha, ima onih koji obožavaju šejtana, a i onih koji obožavaju čovjeka.
Ima i onih koji obožavaju novac, vatru, spolni organ pa i životinju.
Ima i onih koji mu čine ortaka, bilo da je kamen na Zemlji ili zvijezda na nebesima.
A ova božanstva koja se obožavaju mimo Allaha ne stvaraju niti opskrbu daju, ne čuju niti vide, niti koriste niti štete, pa kako ih mogu obožavati mimo Allaha: „Ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni?“ (Jusuf, 39)
Allah Uzvišeni je ukorio svakog ko obožava ta božanstva koja niti čuju niti vide, niti razuma imaju, i to riječima: „Oni kojima vi, pored Allaha, ibadet činite upućujući im dovu, zaista su robovi, kao i vi. Pa, dozivajte ih, i neka vam se odazovu ako istinu govorite! Imaju li oni noge da na njima hodaju, ili ruke da njima hvataju, imaju li oči da njima gledaju, ili uši da njima čuju?“ (El-Araf, 194-195)
I riječima: „Reci: „Kako možete, pored Allaha, ibadet činiti onome koji vam nije u stanju kakvu štetu učiniti, niti vam neku korist pribaviti, a Allah je taj koji sve čuje i zna?““ (El-Maide, 76)
Kako li insan malo znanja ima o svome Gospodaru koji ga je stvorio i opskrbu mu dao, kako Ga može poricati i zaboravljati i i obožavati nekog drugog: „Ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima.“ (El-Hadždž, 46)
Pa neka je hvaljen i uzvišen Allah Gospodar svijetova: „Reci: “Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje je On odabrao!” Šta je bolje: Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju? Onaj koji je nebesa i Zemlju stvorio i koji vam spušta s neba kišu pomoću koje Mi dajemo da ozelene bašče prekrasne – nemoguće je da vi učinite da izraste drveće njihovo. – Zar pored Allaha postoji drugi istinski bog? Ne postoji, ali su oni narod koji druge s Njim izjednačuje; Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi istinski bog? Ne postoji, nego većina njih u neznanju živi; Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. – Zar pored Allaha postoji drugi istinski bog? Kako nikako pouku vi da primite! Onaj koji vam u tminama, na kopnu i na moru, put pokazuje i koji vjetrove kao radosnu vijest ispred milosti Svoje šalje. – Zar pored Allaha postoji drugi istinski bog? Kako je Allah visoko iznad onih koji druge Njemu ravnim smatraju! Onaj koji sve iz ničega stvara, koji će zatim to ponovo učiniti, i koji vam opskrbu s neba i iz zemlje daje. – Zar pored Allaha postoji drugi istinski bog? Reci: „Dokažite, ako istinu govorite!““ (En-Neml, 59-64)
Preuzeto iz knjige: Usulud-dinil-islami
Autor: šejh Muhammed b. Ibrahim Et-Tuvejdžiri.

Muhammed Salih El-Munedždžid

Prijevod: Senad Crnkić
https://islamhouse.com/bs/fatwa/427780/

Hvala Allahu.
Riječ tevhid u jeziku je infinitiv glagola vehhade juvehhidu tevhiden, a vršioc ovog glagola se zove muvehhidom, tj. kada Allahu pripiše i pripoji vahdanijjet (jednoću) i opiše Ga jedinstvenošću u smislu da nema nekog ko mu može biti ortak ili ko mu sliči u Biću ili u svojstvima. A glagol je došao udvostručen tj. sa tešdidom u značenju da se dostiže granica u opisu Allaha na takav način.
Arapi kažu: vahid, ehad, vehid, tj. jedinstven ili samostalan. Dakle, Allah Uzvišeni je Jedan, tj. jedinstven i samostalan od svih ostalih božanstava i oblika u svim stanjima. Tevhid je znanje o Allahu da je Jedan Kojem nema niko sličan, a onaj ko Allaha nije spoznao na takav način, ili ne opiše ga da je jedan Koji nema ortaka, takav nije muvehhid.
Što se terminološke definicije tiče, tevhid je: izdvajanje Allaha Uzvišenog s onim što je posebno samo Njemu od uluhijjeta, rububijjeta i imena i svojstava.
Moguće je dati drugu definiciju da je tevhid ubjeđenje da je Allah Jedan, Koji nema ortaka u svome rububijjetu, uluhijjetu i imenima i svojstvima.
A korištenje ovog izraza tevhid ili jedne od njegovih jezičkih izvedenica koje ukazuju na ovo značenje je potvrđeno u Knjizi i sunnetu. Od toga su:
Riječi Allaha Uzvišenog: „Reci: On je Allah – Jedan“, pa sve do kraja sure.
I riječi Allaha Uzvišenog: „A vaš Bog (ilah) – jedan je Bog! Nema istinskog boga osim Njega, Milostivog, Samilosnog!“ (El-Bekare, 163.)
I riječi: „Nevjernici su oni koji govore: “Allah je jedan od trojice!” A samo je jedan istinski Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane.“ (El-Maide, 73.) A ajeti u ovom značenju su veoma mnogobrojni.
Bilježi se u Sahihima Buharije (7372) i Muslima (19) od Ibn-Abbasa, radijellahu anhuma, da je rekao: „Nakon što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Muaza b. Džebela ka stanovnicima Jemana, rekao mu je: „Doista, ti odlaziš u susret narodu sljedbenika knjige (Ehlul-kitab), pa neka prvo u što ćeš ih pozivati bude da posvjedoče (juvehhidu) da nema drugog istinskog boga osim Allaha, pa kada to spoznaju obavjesti ih da im je Allah u obavezu stavio pet namaza u toku dana i noći, pa kada počnu klanjati obavjesti ih da im je Allah u obavezu stavio zekat u njihovim imetcima koji će se uzimati od bogatih među njima i davati (vraćati) siromašnima među njima, pa kada to priznaju (prihvate), uzmi od njih i izbjegavaj najbolji imetak ljudi.““
A u Sahihu Muslima (16) se bilježi od Ibn-Omera, radijellahu anhu, od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: „Islam je izgrađen na pet (temelja): da se Allahu tevhid čini (en juvehhad), uspostavljanju namaza, davanju zekata, postu ramazana i hadždžu.“
Ono što se cilja s tevhidom u svim ovim šerijatskim tekstovima jeste realizacija značenja šehadeta tj, da nema istinskog boga koji zaslužuje da se obožava mimo Allaha, i da je Muhammed Allahov poslanik; a to je u biti stvarnost vjere islama, vjere s kojom je Allah poslao svoga vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a dokaz za to je pomen ovih riječi i izraza koji su došli istog značenja i smisla u Knjizi i sunnetu. U nekim predajama već spomenutog hadisa Muaza je došlo: „Doista ćeš doći narodu sljedbenika knjige, pa kada im dođeš, pozovi ih da posvjedoče da nema istinskog boga mimo Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik.“ (Hadis je zabilježio Buharija, 1496.)
A u drugoj predaji hadisa Ibn-Omera stoji: „Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Islam je izgrađen na pet (temelja): svjedočenju da nema istinskog boga mimo Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik.““ (Hadis je zabilježio Muslim, 16.)
Ovo ukazuje da je tevhid u biti stvarnost šehadeta da nema istinskog boga koji zaslužuje da se obožava mimo Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, i da je to islam s kojim je Allah poslao svog Vjerovjesnika ka svim stvorenjima, ljudima i džinnima, vjera mimo koje Allah neće biti zadovoljan da ikome bude prihvaćena neka druga vjera mimo nje.
Rekao je Allah Uzvišeni: „Doista, prava vjera kod Allaha je samo Islam.“ (Alu-Imran, 19.)
I rekao je, dželle šanuhu: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati.“ (Alu-Imran, 85.)
Kada se ovo zna, neka se zna i to da je tevhid podjeljen od strane učenjaka na tri dijela, i to: tevhid rububijjeta, tevhid uluhijjeta i tevhid imena i svojstava.
Tevhid rububijjeta je izdvajanje Allaha Uzvišenog sa Njegovim djelima kao što je stvaranje, vlast, upravljanje, oživljavanje, umrtvljivanje i slično tome.
Dokazi ovog tevhida su jako mnogobrojni u Knjizi i sunnetu. Možete pogledati pitanje na stranici IslamHouse (http://www.islamhouse.com/427780) kako bi ste saznali neke od njih.
Pa ko bude uvjerenja da postoji stvoritelj mimo Allaha, ili da neko posjeduje vlast ovog svemira upravljajući njime mimo Allaha, takav je izgubio i izostavio ovu vrstu tevhida i učinio je nevjerstvo u Allaha.
Prvi kjafiri su priznavali ovu vrstu tevhida i to općenito, ali su se suprostavljali u nekim detaljima, a dokaz da su oni priznavali i prihvatali ovu vrstu tevhida su mnogobrojni ajeti iz Kur'ana od kojih su:
Riječi Uzvišenog: „A da ih upitaš: „Ko je nebesa i Zemlju stvorio i ko je Sunce i Mjesec potčinio?“ – sigurno bi rekli: „Allah!“ Pa kuda se onda odmeću?“ (El-Ankebut, 61.)
I riječi: „A ako ih upitaš: „Ko s neba kišu spušta i njome mrtvu zemlju oživljava?“ – sigurno će reći: „Allah!“ – a ti reci: „Hvala Allahu!“ – ali većina njih ne shvaća.“ (El-Ankebut, 63.)
I riječi, dželle šanuhu: „A ako ih zapitaš ko ih je stvorio, sigurno će reći: „Allah!“ Pa kuda se onda odmeću?“ (Ez-Zhuhruf, 87.)
Vidimo da je Allah u ovim ajetima pojasnio da navjernici (kjafiri) prihvataju i priznaju da je On Uzvišeni, Stvoritelj, Vlasnik i Upravljač, ali uz to mu nisu priznali tevhid ibadeta (lem juvehhiduhu bil ibade), što ukazuje na veličinu njihove nepravde i gorčinu njihove potvore i slabosti njihovih razuma. Jer onaj ko se opisuje ovakvim svojstvima, koji je jedinstven sa ovim djelima, treba da se ne obožava niko pored Njega, niti da se tevhid ispoljava ikom pored Njega, neka je Uzvišen i Njegovom zahvalom Veličanstven od svega onog u čemu mu ortaka pridružuju.
Zato, onaj ko prizna ovaj tevhid i to ispravnim priznanjem (na ispravan način), neminovno je da prizna tevhid uluhijjeta.
A tevhid uluhuijjeta je izdvajanje (ar. Ifrad) Allaha kada su svi ibadeti u pitanju, bilo da su vanjski (zahir) ili nutrinski (batin), bilo da je riječima ili djelom, te negiranje ibadeta od svega mimo Allaha, bio ko bio, kao što kaže Uzvišeni: „Gospodar tvoj zapovijeda da samo Njemu ibadet činite.“ (El-Isra, 23.) I rekao je Uzvišeni: „I Allahu ibadet činite i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte!“ (En-Nisa, 36.) A moguće je dati drugu definiciju ovog tevhida da je to tevhid Allaha u djelima robova.
A nazvan je tevhidom uluhijjeta zato što je izgrađen na božanstvenosti Allahu (teelluh), a teelluh je obožavanje i ispoljavanje istog uz ljubav i poštovanje.
Zove se još tevhidom ibadeta jer rob čini ibadet Allahu tako što radi ono što mu je Allah naredio i ostavlja i izbjegava ono što mu je zabranio.
Zove se još i tevhidom potražnje, cilja i želje, jer rob ne traži, niti cilja, niti želi nešto drugo mimo Allahova Lica, subhanehu ve te'ala, tako da obožava Allaha iskreno Mu ispovjedajući vjeru.
Ovo je tevhid u kojem je bilo odstupanja i neuravnoteženosti, i zbog njega su slati poslanici, objavljivane su knjige, zbog njega su stvorena stvorenja, propisivani vjerozakoni, i zbog njega se je uspostavilo neprijateljstvo između vjerovjesnika i njihovih naroda, pa je On uništio one koji su se suprostavili i odbili poziv iz oholosti, a spasio je vjernike.
Pa ko odstupi u ovom tevhidu tako da uradi nešto od ibadeta nekom mimo Allahu, izašao je van vjere i milleta, upao je u smutnju i skrenuo sa pravog puta. Allaha molimo da nas sačuva.
Što se tevhida imena i svojstava tiče, to je izdvajanje Allaha, azze ve dželle, sa Njegovim imenima i svojstvima, tako da rob ima ubjeđenje da Allahu nema ništa slično u Njegovim imenima i svojstvima, i ovaj tevhid je izgrađen na dva temelja:
Prvi: potvrda (el-isbat) tj. potvrda onog što je potvrdio Allah sebi u svojoj Knjizi ili što Mu je potvrdio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od lijepih imena i savršenih svojstava, i to na način kako dolikuje Njegovom dostojanstvu i veličini bez mjenjanja i izokretanja značenja, ili negiranja njenih stvarnosti i pokušaja da se dokuči kakvoća tih svojstava.
Drugi: odbijanje i negiranje (et-tenzih), tj. negiranje od Allaha svake manjkavosti, negiranje onog što je On negirao od Sebe od svojstava manjkavosti, a dokaz za to su riječi Uzvišenog: „I ništa nije poput Njega, a On sve čuje i sve vidi.“ Vidimo da je od sebe odbacio bilo kakvu vrstu sličnosti Svojim stvorenjima, te je pripisao Sebi svojstva potpunosti na način kako to Njemu dolikuje, subhaneh.
Za više informacija vidjeti El-Hudždže fi bejanil-mehadždže, 1/305, i Levamiul-envaril-behijje, 1/57.

Muhammed Salih El-Munedždžid

Prijevod: Senad Crnkić
https://islamhouse.com/bs/fatwa/428001/

Hvala Allahu.
Kada je u pitanju rad po slabom hadisu koji podstiče na dobra djela učenjaci su se razišli tako da su neki dozvolili rad po njemu ali uz uslove dok su drugi zabranili.
Hafiz Ibn-Hadžer, rahimehullah, je dao sažetak uslova uz koje je dozvoljeno raditi po slabom hadisu, a ti uslovi su:
1 – Da ne bude jako slab, tako da se neće raditi po hadisu kojeg prenosi samo jedan od lažova ili optuženih za laž ili neko čije greške su mnogobrojne.
2 – Da se može ubrojati u jednu od osnova (dokaza, op. prev.) po kojima se radi.
3 – Da ne smatra prilikom rada da je hadis vjerodostojan, nego smatra rad po njemu kao da je rezerva (za svaki slučaj, op. prev).
I rad po slabom hadisu ne znači da mi smatramo pohvalnim činiti ibadet samo zato što postoji slab hadis; to nije rekao niko od učenjaka – kao što će doći u govoru šejhul-islama Ibn-Tejmijje – nego to znači da kada postoji preporuka za određeni ibadet uz šerijatski ispravan dokaz poput noćnog namaza, zatim dođe slab hadis po pitanju fadileta klanjanja noćnog namaza, tada u toj situaciji nema ništa sporno da se radi po slabom hadisu.
A kada se kaže rad po njemu misli se na njegovo prenošenje kako bi se ljudi podsticali na dotični ibadet uz nadu radnika da će dobiti nagradu u spomenutom slabom hadisu, jer rad po slabom hadisu na ovakav način ne povlači za sobom nikakvu šerijatsku zabranu kao kada bi neko rekao da je određeni ibadet pohvalan a u šerijatu nema dokaza za to, nego ako dobije očekivanu nagradu to je to, a ako ne nema štete po njega.
Rekao je šejhul-islam Ibn-Tejmijje, rahimehullah, u Medžmu'i-fetava, 1/250: „I nije dozvoljeno da se u šerijatu oslonimo na slabe hadise koji nisu vjerodostojni niti dobri, nego Ahmed b. Hanbel i drugi učenjaci su dozvolili da se prenose kada su fadileti djela u pitanju ako se ne zna da je vjerodostojan i kada se ne zna da je laž. To je zato što je rad po nečemu što se zna da je propisano šerijatskim dokazom a zatim prenesen hadis za kojeg se ne zna da je laž, dozvoljeno je da spomenuta nagrada biva istinita. I niko od imama nije spomenuo da je dozvoljeno učiniti nešto vadžibom ili pohvalnim radi slabog hadisa, a ako neko kaže suprostavio se je koncenzusu…dakle, dozvoljeno je da se prenose u stvarima podsticaja i zastrašivanja ako se ne zna da je laž, ali to samo u stvarima za koje znamo da je Allah podstaknuo na to ili zastrašio time uz drugi dokaz a ne onaj čije stanje ne poznajemo“.
I rekao je Ebu-Bekr b. El-Arebi da nije dozvoljeno raditi po slabom hadisu u svim stanjima; ne u fadiletima djela niti u čemu drugom. Pogledaj Tedribur-ravi, 1/252.
Ovaj govor je izabrao i allame Albani, rahimehullah. Pogledaj uvod u knjigu Sahihut-tergib vet-terhib,1/47-67.
A u onom što je došlo vjerodostojnim putem od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i ispravnim lancem prenosilaca od hadisa po pitanju fadileta i vrijednosti djela i drugih je dovoljnost i nema potrebe za radom po slabim hadisima.
Dakle, na muslimanu je da se trudi da spozna i razlikuje ispravan hadis od slabog te da se zadovolji s radom samo po vjerodostojnom.
A Allah Uzvišeni zna najbolje.
Islam PiO

Muhammed Salih El-Munedždžid

Prijevod: Senad Crnkić
https://islamhouse.com/bs/fatwa/430711/

Ko nešto pojede ili popije dok posti post mu je ispravan, ali kada se sjeti posta obaveza mu je da prekine i ako je nešto ostalo u ustima od zalogaja ili gutljaja da izbaci, a dokaz za ispravnost i potpunost posta su riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu: “Ko zaboravi pa nešto pojede ili popije tokom posta neka upotpuni svoj post, jer ga je Allah nahranio i napojio”.
I zato što je zaborav od stvari za koje se insan neće kazniti ako učini zabranjenu stvar u takvom stanju, jer kaže Allah Uzvišeni: “Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!”. (Sura El-Bekare, 286) A Allah Uzvišeni je rekao nakon toga: “Tako sam i uradio”.
A što se tiče osobe koja ga vidi dužna je da ga podsjeti, jer se to smatra od otklanjanja zla, a rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko od vas vidi kakvo zlo neka ga otkloni svojom rukom, a ako ne može onda jezikom, a ako ne može onda srcem”, a nema sumnje da je jelo i piće osobe tokom posta od zla (munkera) ali razlika je u tome što je ovo zlo oprošteno u stanju zaborava jer se neće kazniti zbog njega, ali osoba koja vidi da se zlo dešava nema izgovora u ostavljanju negiranja i zabrane takvog čina. [Ibn-Usejmin]

Muhammed b. Salih El-Usejmin

Prijevod: Senad Crnkić
https://islamhouse.com/bs/fatwa/430918/

Postač treba da mnogo čini pokornosti Allahu te da izbjegava sve zabrane. A dužan je da se brine o farzovima i da ih čuva. I da se kloni harama. Zato će klanjati beš vakat u njihovo vrijeme u džematu.1
Napustat će laž, ogovaranje, varanje, kamatno poslovanje i svaki haram govor ili djelo.
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko ne napusti lažan govor i rad po njemu te nepravdu, pa Allah nema potrebu za njegovim ostavljanjem njegove hrane i pića”. (Hadis bilježi Buhari) [Ibn-Usejmin]

fusnota:
1 Ovo se odnosi samo na muškarce.

Muhammed b. Salih El-Usejmin

Prijevod: Senad Crnkić
https://islamhouse.com/bs/fatwa/430938/