Zahvala pripada Allahu,

Prvo:
Međusobno razilaženje ljudi u akidi i menhedžu je jedan od kosmičkih zakona. Uzvišeni Allah nas je obavijestio o postojanju toga među Njegovim robovima, kao što nas je obavijestio i o Njegovoj moći da ih sve objedini kao sljedbenike jedne vjere, ali Uzvišeni Allah iz svoje neizmjerne mudrosti to nije učinio; da bi nagradio muvehhide1 i Njemu pokorne ljude, a kaznio nepokorne i mušrike.2
Da je Uzvišeni Allah učinio ljude jednim ummetom ne bi došla do izražaja vrijednost tevhida3 i muvehhida, niti bi bila očita prezrenost grijeha i griješnika, a od Allahovih lijepih imena i svojstava su i ona koja zbog Njegove mudrosti budu očita nad Njegovim stvorenjima baš onda kada se oni međusobno raziđu.
Uzvišeni Allah je rekao: A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti,
osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio. I ispunit će se riječ Gospodara tvoga: „Napunit ću, zaista, Džehennem džinnima i ljudima – zajedno!“4
Ibn Džerir et-Taberi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Rekao je Onaj Čiji je spomen uzvišen: ‘Da Gospodar tvoj želi, o Muhammede, sve bi ljude jednom skupinom učinio, jedne pripadnosti i jedne vjere.'“5
Hafiz Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, je rekao: „Uzvišeni nas obavještava da je On sposoban sve ljude jedne vjere učiniti, radilo se o tome da budu vjernici ili nevjernici, kao što kaže Uzvišeni: Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici.6
Te Njegovih riječi: Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje., tj. ljudi će se neprestano razilaziti u vjeri, ubjeđenjima, vjeroispovjestima, te pravcima i mišljenjima.“7
Šejh Abdurahman es-Sa'di, Allah mu se smilovao, je rekao: „Allah nas je obavijestio da, da je On htio sve bi ljude jedne vjere učinio, tj. učinio bi ih muslimanima, jer Njegova volja nije manjkava, niti mu je išta nemoguće učiniti. Međutim, Njegova mudrost je u tome da ljudi ostaju razjedinjeni, da skreću sa pravoga puta, slijedeći puteve koji vode ka Vatri, i svako vidi da je istina samo ono što on kaže, a da je stranputica u onome što drugi misle. Osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. Takve je je uputio ka znanju o istini i radu po tome, zajedništvu na tome, i takvima je unaprijed predodređeno da će sretni biti, obuhvatila ih je Allahova naklonost i Božija potpora. Što se tiče onih koji neprijateljuju protiv njih, takvi su poniženi i prepušteni sami sebi. Njegove riječi: A zato ih je i stvorio., znače da je Njegova mudrost bila da ih je stvorio, ne bi li među njima bilo i onih koji su sretni i koji su nesretni, onih koji su ujedinjeni i onih koji su razjedinjeni, skupina koju je Allah uputio, i skupina nad kojom se obistinila riječ istine – da će zalutati, tako da bi se Njegovim robovima ukazalo na Njegovu pravednost i mudrost, i da izađe na vidjelo ono što je skriveno od dobrih i loših osobina, i da se otvori pijaca džihada8 i ibadeta koji ne bi mogli biti upražnjeni i uputpunjeni osim kroz iskušenja i nedaće.“9

Drugo:
Kako da se muslimani ujedine oko nečega mimo tevhida i akide?!
Onaj koji sagleda stanje muslimana uvidjet će da su podijeljeni na različite škole,10 skupine, stranke i ideje, svaki od njih je zadovoljan onim putem kojeg je izabrao u razumijevanju Objave i rada za islam, pa se je shodno tome desilo i razilaženje, razjedinjenost, podijeljenost. Da su bili zadovoljni da slijede jedan pravac, i jedno ubjeđenje bili bi ujedinjeni, i bili bi jedan ummet, ali većina njih se ne obazire, naročito oni koji su vodeći u skupinama i strankama, na ispravnu akidu da bi je uzeli kao put za ujedinjenje, već je smatraju razlogom podijeljenosti! Ovo je mišljenje nekih od njihovih vođa, a to je veoma odvratna tvrdnja, i nemoguće je ujediniti muslimane a među njima ima onih koji ovako govore!
Kada se među ljudima pojavio Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, oni su bili podijeljeni u stranke i skupine, narode, ideje i različite religije. Među njima je bilo bijelaca i crnaca, muškaraca i žena, neukih i pismenih, bogatih i siromašnih, uglednih i slabih, ali ih on nije objedinio oko zajedničkog jezika, zavičaja ili ljudske ideje, već ih je okupio oko nepogrešive stvari, kojoj neistina ne prilazi ni sa koje strane. Objedinio ih je oko Kurʹana, oko tevhida, i to je jedini put ka ujedinjenju.
S druge strane, okupljanje ljudi različitih običaja na jelu i piću, nacionalnosti, jeziku ili zavičaju, i ujedinjavanje na toj osnovi predstavlja nešto od čega neće vidjeti dobra.
Ako bi htjeli da se ujedine i okupe oko ljudske ideje, koja je podložna kritici, odbacivanju, korigovanju i zanemarivanju, nikako ne može biti način ujedinjenja muslimana.
Ako bi htjeli ujediniti ljude oko političke ideje, ni to ne može biti nešto što će ujediniti ljude, zbog same raznolikosti u shvatanju tih ideja.
Tako nismo u stanju da objedinimo muslimane ni oko domovine, jer je svaka duša vezana za svoju domovinu i zemlju.
Zato, pred muslimanima ne preostaje ni jedan drugi put za ujedinjenje i zajedništvo osim puta ispravne akide, čiji su izvori tekstovi nepogriješive Objave. Neće se popraviti potonjih generacija ovog ummeta osim onim što je popravilo njegove prve generacije.

Treće:
Kad već postoji razilaženje među muslimanima, to razilaženje je plod i rezultat, a mnogi su uzroci doveli do toga, kako to navode učenjaci. Imam eš-Šatibi ih je sveo na tri: neznanje, strasti i slijepo slijeđenje predaka i velikana. Eš-Šatibi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Svako razilaženje koje se desi kao što je opisano, svodi se na tri razloga:
Prvi: da čovjek u duši bude ubijeđen, ili da ga drugi smatraju da je od učenih, od mudžtehida11 u vjeri, a on nije na tom stepenu, ali se ponaša kao da je mudžtehid, pa svoje mišljenje smatra relevantnim, i svoje razilaženje smatra relevantnim. To nekada biva u nekoj sitnoj i sporednoj stvari, u nekoj od ogranaka u fikhskim pitanjima, dok nekada biva u velikim stvarima i od osnova ove vjere, kao u osnovama vjerovanja, ili u osnovama praktičnih stvari u vjeri. Nekada uzima neke sporedne stvari u šerijatu i njima želi srušiti12 osnove šerijata, tako da od osnova šerijata kod njega postane ono što je njemu na početku palo na pamet, bez da je obuhvatio značenja dotičnog pitanja, niti je prodro u njegove intencije. To je novotar13 i na takve se odnose riječi koje se spominju u vjerodostojnom hadisu: „Allah neće uzdignuti znanje tako što će ga isčupati iz srca ljudi, nego će ga uzdignuti smrću učevnih, sve dok ne nestane učevnih, pa ljudi počnu uzimati za predvodnike neznalice, pa će biti upitani, zatim će davati odgovore bez znanja, pa će zalutati i druge na stranputicu odvesti.“
Drugi uzrok razilaženja jeste slijeđenje strasti. Zbog toga su sljedbenici novotarija nazvani sljedbenicima strasti, jer oni slijede svoje strasti, i stoga što nisu uzimali šerijatske dokaze kao onaj koji ih je potreban, niti su se oslonili na njih kako bi im bili pokretač u životu, već su dali prednost svojim strastima, oslonivši se na svoje mišljenje, a tek nakon toga su davali neki značaj šerijatskim dokazima. Većina njih donose zaključak da je nešto dobro ili loše na osnovu onoga što im njihovi razumi kažu, te pripadaju onima koji naginju filozofima i tome slično.
Među njima su i oni koji imaju strahopoštovanje prema vladarima, da bi zadobili dunjaluk koji se nalazi kod vladara, ili tražeći položaj, tako da je neminovno da se ponaša prema ljudima shodno njihovim strastima, pa im tumači ono što su učenjaci rekli shodno njihovim prohtjevima, prenoseći to od onih koji druguju s vladarima, tako da prvi od njih odbacuju mnoštvo hadisa vagajući ih svojim razumima, imajući pri tome ružno mišljenje o onome što se ispravno prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dok su u isto vrijeme uljepšali mišljenje o svojim pogrešnim stavovima, što ih je dovelo do toga da odbace mnoge stvari vezane za Ahiret14 i stanje na njemu, vezano za sirat,15 mizan,16 proživljenje tijela, džennetsko uživanje, tjelesnu kaznu, i negirali su viđenje Stvoritelja i slično tome. Štaviše, dali su razumu mjesto zakonodavca, bilo da je došao šerijat s tim propisom ili ne, tako da ako bi šerijat došao s tim onda bi to učinili potvrdom onog što su oni rekli razumom, i još mnogo drugih odrvratnih tvrdnji.

Treći od uzroka razilaženje jeste upornost u slijeđenju običaja makar bili i neispravni, i makar se suprostavljali istini. To je slijeđenje onoga na čemu su našli svoje svoje pretke, uglednike i sl.17 To se smatra pokuđenim slijeđenjem, jer Allah je zaista pokudio takav način slijeđenja u Svojoj Knjizi rekavši: Mi smo zatekli pretke naše kako ispovijedaju vjeru.18 A zatim je rekao: „Zar i onda“ – govorio bi on – „kad vam ja donosim bolju od one koju ste od predaka vaših upamtili?“ A oni bi odgovarali: „Ne vjerujemo mi u ono što je po vama poslano!“19
Uzvišeni kaže: on je rekao: „Da li vas oni čuju kada se molite, ili, da li vam mogu koristiti ili naškoditi?“20
On im je ukazao na jasan dokaz, ali su oni počeli dokazivati time što slijede pretke svoje, rekavši: ali mi smo upamtili pretke naše kako tako postupaju.“21
Ovo takođe predstavlja ono što je navedeno u prethodnom hadisu kada kaže: Pa ljudi počnu uzimati za predvodnike neznalice…, pa sve do kraja hadisa, želivši time kazati da će neki ljudi uzimati druge ljude u slijeđenju bez obzira na čemu bili.“22
Shodno navedenom:
Nemoguće je da se muslimani ujedine i slože osim na tevhidu i akidi. U islamu imamo stvari koje nas objedinjuju što ne nalazimo u nečemu mimo njega, kao što je jedna kibla23, Kuran, obredi hadždža i dr. Nadamo se da će se muslimani ujediniti i složiti oko jednog vjerovanja, te jednog načina shvatanja Kurʹana i Sunneta, a sve što se desi od razilaženja, koje je u granicama dozvoljenog, nakon toga je lagana i mala stvar. Upitan je šejh Salih ibn Fevzan el-Fevzan, Allah ga sačuvao: „Koja su to pitanja oko kojih je dozvoljeno razilaženje? Te koja su to kod kojih treba stati s razilaženjem? I koja je obaveza na muslimanima po pitanju njihove vjere?“, pa je odgovorio: „Razilaženje se dijeli u dvije kategorije:
Prva kategorija: Razilaženje u pitanjima akide, i tu nije dozvoljeno razilaženje; jer je obaveza na muslimanima da vjeruju i budu ubijeđeni u ono na što ukazuju Kurʹan i Sunnet, i ne zalaženje u to svojim razumima i idžtihadima; jer je akida stvar tevkifijje,24 i nema prostora za idžtihad i razilaženje oko toga.
Druga kategorija: Razilaženje oko fikhskih pitanja koja su produkt šerijatskih tekstova, i to je stvar gdje se mora desiti razilaženje, jer se ljudi razlikuju u svom shvatanju, s tim da je obaveza uzeti onaj govor kojeg podupiru jači dokazi, i to je način kako izaći iz ove vrste razilaženja.
Obaveza je na muslimanima da vode brigu o svojoj vjeri, da ustrajavaju na izvršavanju onog što im je Allah naredio, da a ostave ono što im je Allah zabranio, da se okite lijepim ponašanjem prema svojoj braći, da budu iskreni u svom ophođenju s drugima, čuvaju povjerene im stvari i da budu lijep uzor drugima.
Neophodno je da se odgoje na pridržavanju vjere i lijepog ponašanja, a da se klone odvratnog ponašanja i loših prijatelja, te da vode računa o stvarima koje će im koristiti u vjeri i dunjaluku, i da budu snaga islama i muslimana.“25

Allah najbolje zna.

fusnote:
1Akida je nauka o šerijatskim propisima vjerovanja i ubjeđenja, proizašlim iz dokaza, te odgovor na sumnje (šubhe).
2 Menhedž u jezičkom značenju predstavlja način, metod i pravac, dok u terminološkom značenju predstavlja način razumijevanja Kurʹana i Sunneta (bilo da se radi o pitanjima akide,fikha i sl.)
3 Oni koji robuju samo Allahu ne smatrajući mu nikoga ravnim.
4 Oni koji Allahu smatraju nekog ravnim.
5 Tevhid : dolazi iz korijena riječi: vehhade, juvehhidu, tevhiden; što znači učiniti nešto jednim. Zato je islam kao vjera nazvan tevhidom, zbog toga što se temelji na tome da je Allah jedan u Svojoj vlasti i djelima te da nema ortaka. Takođe On je jedan u Svom Biću i Svojim svojstvima u čemu Mu nema niko sličan. Te da je jedan u Svom uluhijetu i ibadetu i da nema sudruga.
6 Sura Hud (118-119).
7 Tefsir et-Taberi (15/531).
8 Sura Junus (99).
9 Tefsir Ibn Kesir (4/361)
10 Džihad u jezičkom značenju predstavlja ulaganje truda i napora, dok u terminološkom značenju predstavlja vođenje borbe da bi Allahova riječ bila gornja.
11 Tefsir es-Sadi (392).
12 Misli se na pravce u tumačenju vjere.
13 Mudžtehid je poznavalac šerijatskog prava koji je svojim znanjem sposoban da rješava vjerska pitanja na temelju Kur'ana, hadisa i ostalih izvora šerijatskog prava.
14 Zanemariti i negirati.
15 Tj. onaj koji uvodi ili praktikuje u vjeri nešto što nije propisano Kurʹanom i Sunnetom.
16 Život na budućem svijetu, tj.život nakon smrti.
17 Most preko džehennema kojeg će ljudi prelaziti , pa padati u njega ili preći, te ući u džennet, shodno djelima koja su činili na ovom svijetu.
18 Vaga dobrih i loših dijela.
19 Ovdje se misli ako bi njihovi očevi i preci bili na vjeri koja nije zasnovana na Kurʹanu i Sunnetu.
20 Sura ez-Zuhruf (22.).
21 Sura ez-Zuhruf (24.).
22 Sura eš-Šuaraʹ (72.).
23 Sura eš-Šuaraʹ (74.).
24 Skraćeno iz djela El-I’tisam, (1/421-423).
25 Kibla je pravac prema kojem se muslimani okreću prilikom molitve, tj. prema Kabi.
26 Et-Tevkif predstavlja stvar koja se direktno uzima iz Objave, iz Kurʹana i Sunneta, te nema prostora za ljudsko mišljenje ili volju.
27 Probrane fetve šejha el-Fevzana (1/407-408, pitanje br. 241).

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac

https://islamhouse.com/bs/fatwa/484476/

Zahvala pripada Allahu,

Vjernici koji umru a pri sebi imaju iman (vjerovanje), ako su za života činili grijehe mimo kufra (nevjerstva) i širka (mnogoboštva), koji izvode iz vjere, bit će u dva stanja:

Prvo:
Da su se pokajali za svoje grijehe tokom života; pa ako je to pokajanje bilo iskreno, Allah će ga primiti od njih, i postat će kao da nisu ni činili te grijehe, te neće biti kažnjeni za svoje loše postupke na budućem svijetu, naprotiv možda će im Allah ukazati počast i zamijeniti loša djela dobrim.

Drugo:
Oni koji su umrli ne pokajavši se za svoje grijehe, ili je njihovo pokajanje bilo krnjavo tj. nije ispunilo uslove da bude prihvaćeno, ili im ono jednostavno nije primljeno; ono što potvrđuju kur'anski ajeti, Sunnet Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ono oko čega je Selef (ispravni prethodnici) složan jeste da će ovakvi, griješnici od nosioca tevhida (monoteizma), biti u tri skupine:

Prva skupina:
Ljudi čija će dobra djela biti mnogobrojna, i koja će nadmašivati njihove loše postupke, takvima će Allah preći preko grijeha i oprostiti im, te će ih uvesti u Džennet, a Vatra ih, Allahovom dobrotom, odlikovanjem i blagodati, uopšte neće doticati. Potvrdu za ovo nalazimo u hadisu kojeg prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Zaista će Allah približiti sebi vjernika, i staviti pod Svoju zaštitu i sakriti ga (od pogleda stvorenja), a zatim reći: ‘Poznaješ li ovaj grijeh, i poznaješ li ovaj grijeh?’ Pa će kazati: ‘Da, svakako Gospodaru moj.’, sve dok ne prizna sve svoje grijehe, i pomisli da je upropašten. Reći će: ‘Prikrio sam ti ih na dunjaluku, i Ja ću ti ih danas oprostiti.’, pa će mu biti data knjiga njegovih dobrih dijela. A što se tiče kjafira (nevjernika) i munafika (licemjera) reći će svjedoci: ‘Ovi su Allaha u laž ugonili, pa neka je Allahovo prokletstvo na zulumćare.'“1
Uzvišeni je rekao: Onaj čija dobra djela budu teška, takav će uspjeti. (Sura el-Earaf, 8.), i rekao je Slavljeni: Pa onaj čija dobra djela budu teška u ugodnu životu će živjeti. A onaj čija djela budu lahka boravište će mu bezdan biti. (Sura el-Kari'ah, 6-7.)

Druga skupina:
Ljudi čija će dobra i loša djela podjednaka biti; tako da će ih loša djela udaljiti od Dženneta, a dobra udaljiti od Vatre. To je skupina Eˊarafa (bedemi, mjesto između Dženneta i Džehennema) koju je Allah spomenuo, i koja će biti zaustavljena između Dženneta i Vatre onoliko koliko to Allah bude želio, a zatim će im biti dozvoljeno da uđu u Džennet, kao što je to Uzvišeni rekao. Nakon što nas je obavijestio o ulasku dženetlija u Džennet i stanovnika Vatre u Vatru, rekao je Slavljeni: A između njih biće bedemi, a na njima ljudi koji će svakog po obilježju njegovom poznati, i oni će stanovnicima Dženneta viknuti: „Mir vama!“-dok još ne uđu u njega, a jedva će čekati.
A kad im pogledi skrenu prema stanovnicima Džehennema, uzviknuće: „Gospodaru naš, ne daj nam da budemo s narodom grešnim!“
Oni koji će po vrhovima bedema biti zovnuće neke ljude, koje će po obilježju njihovom poznati, i reći će: „Šta će vam koristiti ono što ste zgrtali i to što ste se oholo držali? Zar nisu ovo oni za koje ste se zaklinjali da ih Allahova milost neće stići?“, a Allah im je rekao: „Uđite u Džennet, nikakva straha za vas neće biti, i ni za čim vi nećete tugovati!“ (Sura el-Eˊaraf, 46-49.)

Treća skupina:
Ljudi koji će sresti Allaha, a bili su ustrajni na velikim grijesima i razvratu, tako da su njihova loša djela nadmašila dobra. Takvi su zaslužili da uđu u Vatru shodno svojim grijesima, tako da će među njima biti onih koji će ući u nju do članaka, neki do podkoljenica, a neki do koljena, dok će među njima biti i oni koji će cijeli biti u Vatri osim tragova sedžde. To su oni za koje će biti dozvoljeno činiti šefãat za izlazak iz Vatre, pa će se za njih zauzimati Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ostali vjerovjesnici, meleki, vjernici i oni kojima Allah bude htio ukazati tu počast. Pa onaj od ovih prestupnika čiji iman bude veći, a grijeh manji imat će manju kaznu, biti kraći period u njoj i brže će izaći iz nje, tako da svaki onaj čiji grijeh bude veći, a iman manji imat će veću kaznu i duže će boraviti u njoj. Allaha molimo da nas sačuva i udalji od svakog zla.
Ovo bi bilo stanje vjernika na onom svijetu, a što se tiče ovog svijeta, sve dotle dok ne počine djelo koje ih izvodi iz vjere ostaju vjernici, krnjavog imana (vjerovanja) kao što su oko toga usaglašeni ispravni predhodnici, dokazujući to kur'anskim ajetima i Sunnetom vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Od tih ajeta jeste govor Uzvišenog u ajetima sure el-Bekare: A onaj kome brat, od roda ubijenog oprosti, pa neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati. (Sura el-Bekara, 178.)
Vidimo kako je Allah rekao da je ubica brat srodnicima ubijenog, a to bratstvo je bratstvo imana (u vjeri), pa je to dokaz da ubica nije počinio kufr (nevjerstvo) iako je ubistvo vjernika grijeh od najvećih grijeha.
Zatim govor Uzvišenog: Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni; Allah, zaista pravedne voli. Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala. (Sura el-Hudžurat, 9-10.)
Allah je obje zaraćene skupine nazvao vjernicima, iako je međusobno ubijanje od velikih grijeha. Štaviše, rekao je da oni koji ih budu pomirivali da su to njihova braća; pa nam to ukazuje na to da onaj koji čini prestup i veliki grijeh koji ne dosežu stepen širka (mnogoboštva) i kufra (nevjerstva), još uvijek nosi pri sebi naziv imana i njegove propise, ali takav ima pri sebi krnjav iman.
Ovakvim tumačenjem se objedinjuju i usaglašavaju svi šerijatski tekstovi.

A Allah najbolje zna.

Vratiti se na djela:
Eˊalamu es-Sunne el-Menšure, 212.
Komentar Vasitijske akide, Ibn Usejmin 2/238.

Šejh Muhammed Salih el-Munedždžid

fusnota:
1 Bilježe ga Buharija, 2441. i Muslim, 2768.

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/497037/

Zahvala pripada Allahu,

Prvo:
Allahove evlije, najjasnije i najsažetije rečeno, su posjedioci imana i bogobojaznosti, oni koji su svjesni da ih Allah nadgleda u svakoj situaciji, pa ispunjavaju Njegove naredbe i klone se Njegovih zabrana.
Uzvišeni Allah je rekao: I neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju Allahovi štićenici, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali, za njih su dobre vijesti i na ovom i na onom svijetu – Allahove riječi niko ne može izmijeniti – to će, zaista, veliki uspjeh biti.1
Hafiz Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, u djelu Tefsirul-Kuranil-‘azim je rekao: „Uzvišeni nas je obavijestio da su Njegovi štićenici oni koji budu vjerovali i koji se budu Njega bojali, kao što ih je Njihov Gospodar opisao, pa svaki onaj koji bude bogobojazan on je Allahov štićenik, i zato: neka se ničega ne boje, od onoga što dolazi u budućnosti od strahota Sudnjega dana, i ni za čim nek ne tuguju, od onoga što je ostalo iza njih na dunjaluku.2
Abdullah ibn Mesʹũd, Ibn Abbas i mnogi drugi od ispravnih prethodnika, su kazali: „Allahovi štićenici su oni koji, kada ih vidiš sjetiš se Allaha.“
Ovo se takođe prenosi u hadisu koji seže do Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Prenosi se od Ebu Hurejre, neka je Allah zadovoljan njime, da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Zaista od Allahovih robova postoje robovi kojima će zavidjeti vjerovjesnici i šehidi.“ Pa bi rečeno: „O Allahov Poslaniče, reci nam ko su oni, ne bi li ih zavoljeli.“ Reče: „To su ljudi koji se međusobno zavole bez materijalnog interesa i rodbinskih veza, lica će im od svjetlosti biti, i biće na minberima od svjetlosti, neće strahovati kada ostali ljudi budu strahovali, niti će se žalostiti kada se ostali ljudi žalostili budu.“ Zatim je proučio: I neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju.3
Drugo:
Štićeništvo se stepenuje shodno jačini vjerovanja nekog od robova i njegove bogobojaznosti, tako da svaki vjernik ima udio u Allahovom štićeništvu, Njegovoj ljubavi i blizini. Taj udio se razlikuje shodno dobrim djelima, bilo da su ta djela tjelesna ili djela srca kojima se približava Allahu. Na osnovu toga štićeništvo možemo podijeliti u tri kategorije:
1. Stepen onih koji su sebi nepravdu nanijeli. Tu spada vjernik koji je činio grijehe, takvom pripada od štićeništva shodno njegovom vjerovanju i dobrim djelima.
2. Osrednji, a to je vjernik koji je izvršavao Allahove naredbe i klonuo se zabrana, ali se nije trudio da izvršava dobrovoljna dobra djela, tako da je ovaj većeg stepena nego prethodni.
3. Onaj koji prednjači u dobru, a to je onaj koji čini dobrovoljna djela pored obaveznih, te djelima koja čini srcem Allaha, Silnog i Uzvišenog radi, dosegne velike stepene. Takav se nalazi u najvećim stepenima štićeništva. Nema sumnje da je vjerovjesništvo od najvećih stepena Allahova štićeništva.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, kako se navodi u djelu Medžmu'ul-Fetava, je rekao: „Ljudi se stepenuju u tri kategorije: Onaj koji sebi nepravdu čini, muktesid i onaj koji prednjači u dobru.
Onaj koji sebi nepravdu čini je griješnik koji ostavlja ono što mu je naređeno ili čini ono što mu je zabranjeno.
Muktesid je onaj koji izvršava naredbe i kloni se zabrana.
Onaj koji prednjači u dobru se približava Allahu koliko je god u mogućnosti, izvršavajući obaveze i ono što je pohvalno, a ostavljajući zabranjene i pokuđene stvari.
Međutim, muktesid kao i onaj koji prednjači u dobru imaju poneke od grijeha koji im budu izbrisani pokajanjem, a Allah voli one koji se kaju i voli one koji se čiste, ili dobrim djelima koja brišu loša, ili nedaćama koja su iskup za grijehe ili nečim drugim mimo toga.
Svaka od ove dvije grupe, muktesidi i oni koji prednjače, su od Allahovih štićenika koje je Allah spomenuo u Svojoj knjizi kada je rekao: I neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju Allahovi štićenici, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali., tako da je definicija Allahovih štićenika da su oni: bogobojazni vjernici.
Međutim, oni se dijele na “obične“, a to su muktesidi, i “posebne“, a to su oni koji prednjače, iako su oni koji prednjače u najvećim stepenima poput vjerovjesnika i iskrenih.
Vjerovjesnik, neka je na njega i sve njegove sljedbenike Allahov salavat i selam, spomenuo je ove dvije skupine u hadisu kojeg bilježi el-Buhari u svom Sahihu od Ebu Hurejre, neka je Allah zadovoljan njime, od Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Allah je rekao: ‘Onaj koji neprijateljuje s Mojim štićenikom Ja mu objavljujem rat! Neće Mi se rob približiti ničim kao izvršavanjem ono što sam mu naredio. Zatim će mi se nastaviti približavati dobrovoljnim djelima sve dok ga ne zavolim; a kada ga zavolim bit ću sluh kojim sluša, vid kojim gleda, ruka koju pruža, noga kojom hodi. Mnome će slušati i gledati, mnome će uzimati i mnome će hoditi.4 Ako me za nešto zamoli zasigurno ću mu to dati, a ako kod mene utočiste potraži zasigurno ću mu utočište dati. Nisam ni za šta toliko oklijevao5 kao kada trebam usmrtiti dušu moga roba vjernika, on ne voli smrt, a ja ne volim da ga uznemirim, ali je ona neizbježna.’
Što se tiče onog vjernika koji je prema sebi nepravdu učinio, on ima štićeništva shodno koliko ima imana i bogobojaznosti, kao što pri njemu ima i onog što je suprotno tome shodno njegovim grijesima. Tako se pri jednoj osobi mogu naći dobra djela koja prouzrokuju nagradu, i loših djela koja prouzrokuju kaznu, pa će možda biti i nagrađen i kažnjen. Ovo je stav svih ashaba, te stav svih učenjaka islama i ehli sunneta vel-džemata koji su rekli: -,Sigurno u Vatri neće vječno boraviti niko ko je u srcu imao imana makar koliko zrno gorušice.’“6
Šejh Ibn el-Usejmin, kako se navodi u djelu Fetava muhimme je rekao: „Onaj koji bude vjernik i bogobojazan takav je Allahov štićenik, a ko nije takav taj i nije od Allahovih stićenika, pa ako bi imao nešto od imana i bogobojaznosti imao bi udio u štićenistvu (evlijaluku).“

Treće:
Štićenistvo nije propis koji je vezan za nekog, niti je poseban znak kojim je obilježena određena skupina ljudi, ne dobija se nasljedstvom i oporukom, naprotiv to je stepen pokornih koji počinje u srcu ljubavlju i veličanjem Allaha, Silnog i Uzvišenog, a zatim se oslikava u stvarnosti djelima, tako da onaj koji je takav zarađuje ljubav Uzvišenog Allaha i Njegovo štićeništvo.

Četvrto:
Štićeništvo nije uzrok da čovjek čini zabranjene stvari, niti da ostavi ono što mu je naređeno, naprotiv, ako bi to učinio to bi bio dokaz manjkavosti njegova štićeništva kod Allaha, kao što nije dozvoljeno nikome da se okreće (obraća) onima koje zovu evlijama, a oni to možda i ne zaslužuju, pa ih stavljaju na mjesto vjerovješnistva tako da im ne odbijaju niti jednu naredbu, niti im se suprostavljaju u mišljenju i stavu. Sve ovo se smatra pretjerivanjem kojeg je Uzvišeni Allah zabranio, i to je od najvećih uzroka zapadanja ljudi u širk.7
Neki ljudi čak prelaze i tu granicu pa zapadaju u veliki širk, zbog pogrešnog razumijevanja štićeništva i stepena evlija, pa ih vidiš kako dove (traže molbama) od nekog mimo Allaha, prinoseći im žrtve i kurbane te tavafe8 oko njihovih kabura.

Peto:
Što se tiče da nekog oslovimo uopšteno sa “Allahovi drugovi“misleći na evlije, ne znamo ništa što bi upućivalo na ispravnost ovog naziva, a najbolji Allahovi štićenici su poslanici i vjerovjesnici, zatim ashabi (prijatelji) poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zatim oni koji dolaze nakon njih, zatim oni koji dolaze nakon njih, i ne znamo da se igdje navodi nazivanje nekog od njih sa “Allahovi drugovi“.
Ono što se ispravno prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jeste naziv “Ehlullah – Allahu bliski robovi“ za one koji puno uče Kur'an. Tako da bilježe imam Ahmed i Ibn Madže da je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem rekao: „Zaista Allah ima Svoje bliske robove među ljudima (أهلون).“ Rekoše: „O Allahov poslaniče, ko su oni?“ Reče: „To su oni koji se puno druže sa Kur'anom (ehlul-Kur'an), oni su Allahu bliski i posebni robovi.“9 Izraz (أهلون) je množina za riječ (أهل).
Ehlul-Kurʹan su oni koji Kuran nauče napamet, a zatim rade po onome što se nalazi u njemu.
Ehlullah su Njemu veoma bliski robovi, koji su Mu privrženi kako dolikuje čovjeku da mu bude privržen.
Allah najbolje zna.
Islam: Pitanje i odgovor.

fusnote:
1 Evlije je množina od riječi (velijj) što znaci štićenik.
2 Sura Junus, 62-64.
3 Život na ovom svijetu.
4 Bilježi ga Ebu Davud, sa dobrim lancem prenosilaca, a el-Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u djelu – Es-Silsiletu es-Sahiha, 7/1369., završen skraćen citat uz preneseno značenje.
5 Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin kaže: „Njegove riječi: ’Bit ću sluh kojim sluša…’, jasno da ne ciljaju bukvano značenje, jer je sluh stvorenja stvoren i odvojen od Allaha, pa šta ovo onda znači? Rečeno je da znači da kada čovjek postane Allahov štićenik i bude svjestan toga čuvat će svoj sluh, tako da će slušati samo ono čime je Allah zadovoljan. Isto se kaže i za njegov vid, za njegovu ruku i nogu. Rečeno je i da znači da će ga Allah uputiti da koristi svoj sluh, vid, i svoje ruke i noge na ispravan način, što znači da bude upućen u slušanju, gledanju, uzimanju (nečeg rukom) i koračanju, i ovo je značenje ispravnije, tj. da se misli na Allahovu putu čovjeka na ispravno korišćenje ovih organa.“ Vidjeti: Šerhul-erbeinen-nevevijje, 377.
6 Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin je rekao: „Ovo oklijevanje (od strane Allaha) nije zbog sumnje da li je to dobro, ili zbog sumnje u (Njegovu) moć da učini nešto, već iz milosti prema ovom robu, i zbog toga u istom hadisu kaže: ‘On ne voli smrt, a ja ne volim da ga uznemirim, ali je ona neizbježna.'“ Vidjeti: el-Lika’ul-meftuh.
7 Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 10/7., Darul-vefa’, treće izdanje.
8 Mnogoboštvo.
9 Činiti tavaf znači: obilaziti oko nečega radi obožavanja Allaha tim postupkom, ili pak obožavanja te stvari oko koje se obilazi. Tako muslimani obilaze oko Ka'be radi obožavanja Allaha tim postupkom, a mušrici obilaze oko grobova i kipova radi obožavanja onoga oko čega obilaze.
10 El-Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihu Ibn Madže.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551808/

Allah, neka je Najuzvišeniji, opisao je vjernike time da odvraćaju od lošeg (zla), a naređuju dobro. Rekao je Uzvišeni: A vjernici i vjernice su šticenici jedni drugima: naređuju da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju. (Sura et-Tevba, 71.)
I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će što žele postići. (Sura Ali-ˊImran, 104).
Takođe se prenosi u vjerodostojnom hadisu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Onaj od vas koji vidi nešto loše neka ga promijeni rukom, pa ako ne bude u mogućnosti, onda jezikom (govorom) , pa ako ne bude u mogućnosti onda srcem, a to je najslabiji stepen imana.“ (Bilježi ga Muslim u svom Sahihu)
Znači, opominjanje rukom biva od strane onih koji su to u mogućnosti, kao što su predpostavljeni nad muslimanima, ili služba koja je zadužena za to (npr. policija) shodno ovlastima koje imaju, zatim vođa (namjesnik) shodno svojim ovlastima, kadija (sudija) shodno svojim ovlastima, te čovjek u svojoj kući i među svojim ukućanima, i ukućani međusobno onoliko koliko budu u mogućnosti.
A oni koji to nisu u stanju, ili ako bi ga promijenili rukom nastala bi smutnja, svađa ili tuča, onda ga neće uklanjati rukom, nego će ga ukoriti jezikom, i zadovoljit će se time, da ne bi uklanjanjem lošeg rukom došlo do većeg zla od onog koje je uklonjeno, kao što to navode učenjaci.
Zato je dovoljno da ga ukori govorom, kao da kaže: „Brate moj, Allaha se boj, ta stvar je zabranjena, takvu stvar treba ostaviti.“, ili: „Treba uraditi tako i tako.“, i slično ovome od lijepih riječi i primjernog ponašanja.

Fetve Šejha Abdul-Aziza bin Baza, Medželletul-buhusil-islamije, 36/121-122.

Islam, pitanja i odgovori

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551819/

Zahvala pripada Allahu,
Te dvije nauke (psihologija i pravo) bave se nekim pitanjima na način koji se suprostavlja islamskom šerijatu.1 Ta stvar je razumljiva i logična; gledajući sa tog aspekta da je pravo kod nemuslimana nasuprot islamskom šerijatu, a nauka o psihologiji kod njih predstavlja nešto nasuprot ahlaku,2 zuhdu,3 rekaiku,4 odgoju duše, lijepom vladanju i čišćenju srca, te shodno tome što oni koji se time bave ne ispoljavaju islam kao vjeru, bez obzira kom narodu pripadali i kojeg pravca bili, pa je logično da u njihovim zakonima i principima ponašanja nalazimo nešto što nije u skladu sa Allahovim šerijatom kojim je On zadovoljan za Svoje robove. Oni do te principe izvode iz svojih eksperimenata, ili razmišljanja, ili ukusa, ili običaja, ili nečeg drugog što sebi postave kao sistem po kojem izvode svoje zaključke.
Pa ako je stvar takva kao što smo naveli, onda studiranje ove dvije nauke i sličnih njima kao što su filozofija ili neislamska ekonomija, nije dozvoljeno muslimanu da bi se njima okoristio u svim aspektima,5 ili da bi bio ubijeđen u zabludu koju uči i da radi po njoj, ili da bi to uzeo kao vjeru i zakon kojeg slijedi, jer apsolutna sreća je u slijeđenju upute i svjetla sa kojima je došao Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Rekao je Uzvišeni Allah: O ljudi, dokaz vam je već stigao od Gospodara vašeg i Mi vam objavljujemo jasnu Svjetlost.6
I rekao je Uzvišeni: A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna.7
I rekao je Uzvišeni: Reci: „O ljudi, Istina vam dolazi od Gospodara vašeg, i onaj koji se uputi pravim putem – uputio se za svoje dobro, a onaj ko krene stranputicom, krenuo je na svoju štetu, a ja nisam zadužen da vas čuvam.“8
Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zabranio je muslimanima da gledaju u svete knjige jevreja i kršćana i drugih, i rasrdio se kada je u Omerovoj, radijallahu ‘anhu, ruci vidio jevrejsku knjigu.9 Imam Ahmed bilježi u svom Musnedu da je Omer ibn el-Hattab došao kod Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, s knjigom koju je nabavio od nekih od sljedbenika Knjige, pa ju je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pročitao,10 a zatim se rasrdio i rekao: „Zar ste zbunjeni po pitanju šerijata, o sine Hattabov? Tako mi Onog u Čijoj je ruci moja duša, došao sam vam s njim bijelim i čistim. Nemojte ih ništa pitati, pa da vas obavijeste o nečemu što je istina, a da vi to (iz neznanja da je to istina) zanegirate, ili da vam prenesu neku laž, pa da je smatrate istinom! Tako mi Onog u čijoj je ruci moja duša, da je Musa živ nebi imao izbora osim da me slijedi.“11
Zabrana izučavanja i studiranja ovih nauka je još veća ako onaj koji to želi ne bi bio upućen u ono što je u njima od zla,12 te ako nije sposoban da to zlo odvoji od onoga što je korisno u tim naukama. U tom slučaju bi bilo neizbježno da ga zadesi nešto od lošeg koje je u njima, kao što smo svjedoci toga kod mnogih muslimana koji su studirali te nauke u protekla dva stoljeća, oni koji su bili nazivani svjetlim13 predvodnicima u arapskom svijetu, ali su bili zavedeni i postali su uzrokom odstranjivanja šerijata iz zakonodavstva u muslimanskim zemljama, da bi na njegovo mjesto stavili rimski i francuski zakon.
Pokušali su i trudili se da ukorijene zapadno razmišljanje u islamskom društvu kroz sve pore života, dok su muslimane koji se pridržavaju vjere obilježili kao nazadne, zaostale, tvrdolinijaše, fundamentaliste i negativce, a svi ovi nazivi su proizašli upravo iz evropskih krajeva.
Međutim, ako bi musliman imao jaku zaleđinu14 u akidi15 i razumu, tako da nema straha za slične njemu ako bi studirali te nauke da će potpasti u neku od sumnji ili stranputica koje se nalaze u tim naukama; u tom slučaju bi mu bilo dozvoljeno da ih studira. Štaviše, možda je čak nekom od pojedinaca obaveza da ih izučava; kako bi se upoznao s novim dostignućima kod nemuslimana od teorija, ideja i filozofije, te da bi bio u stanju odgovoriti na njih i upozoriti na ono što je neispravno u njima ako bi prodrle u muslimanske zemlje iza plašta odgoja, umjetnosti, kulture, sistema školovanja, ekonomije, sociologije, zakonodavnog sistema i birokratije.
Ova obaveza bi bila još izraženija ako bi bila pod pokroviteljstvom nekog od nadređenih muslimana koji želi dobro svom ummetu, kao što je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, naredio Zejd ibn Sabitu da nauči jevrejski jezik.
Zbog toga je El-Buhari dao naziv jednom od poglavlja u svom Sahihu: „Poglavlje o prevođenju vladarima i da li je dozvoljeno imati jednog prevodioca.“
Haridžetu ibn Zejd ibn Sabit prenosi od Zejda ibn Sabita da mu je Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, naredio da nauči jevrejski jezik,16 tako da je pisao Vjerovjesniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pisma koja bi im on slao, a takođe bi njemu čitao pisma koja bi oni slali.17
Slično pitanje postavljeno je Stalnoj komisiji za fetve, pa su dali sljedeći odgovor: „Nije dozvoljeno studirati ljudske zakone18 da bi ih sprovodili u praksu, sve dok se razlikuju od Allahova šerijata, dok ih je dozvoljeno studirati i izučavati s ciljem pojašnjenja zamki19 koje se nalaze u njima i onog što vodi ka stranputici sa puta istine, te da bi se ukazalo na pravdu, ispravnost i dobrobit islama, kao i na to da je islam apsolutno dovoljan za ispunjenje onoga što je dobro za ljude. Muslimanu nije dozvoljeno da izučava filozofiju, pravo i tome slično ako ne bi bio u stanju raspoznati ono što je korisno od onog što je beskorisno u tim naukama, strahujući da ne bi zapao u iskušenje i zabludu skrenuvši sa pravoga puta.
Dozvoljeno njihovo izučavanje onome ko je sposoban razlučiti te stvari, ali tek nakon izučavanja Kurʹana i Sunneta, da bi mogao raspoznati ono što je nevaljalo od onog što je dobro u tome, te da bi se uzdigla istina a srušila laž, sve dok ga to izučavanje ne bi ometalo od nečega što mu je šerijatski gledano preče da proučava.
Iz navedenog zaključujemo da nije dozvoljeno neograničeno i slobodno izučavanje tih nauka u obrazovnim institucijama i institutima, nego će to činiti samo oni koji su spremni za to,20 da bi ispunili tu islamsku obavezu potpomaganja istine i rušenja zablude.“21
Zato savjetujem plemenitog brata da sagleda svoje stanje: da li se pri njemu nalaze uslovi na koje smo ukazali, kao što su potrebno znanje iz oblasti ispravne akide, te čvrstina na njoj, zatim razum kojim bi mogao raspoznati istinu od neistine, te sposobnost da odagna sve šubhe22 i stranputice shodno ispravnim dokazima potpomažući time islam. Ako bi uvidio da pri sebi posjeduje navedeno onda mu je dozvoljeno da pristupi studiranju ove dvije nauke, nakon što će obaviti istiharu namaz23 Uzvišenom Allahu. Ukoliko ne ispunjava spomenute uslove,24 onda mu je preče da ostavi to studiranje posvetivši se nekoj od nauka koja je vezana striktno za ovosvjetske znanosti.
Takođe, treba znati da svako onaj koji ostavi nešto Allaha radi, Allah mu to zamijeni boljim od toga.
Allaha molimo da te pomogne i da te uputi na ono što će ti koristiti u tvojoj vjeri i tvom životu na dunjaluku.

Allah najbolje zna.

Islam: Pitanje i odgovor.

fusnote:
1 Šerijat, predstavlja vjerozakon zasnovan na Kurʹanu i Sunnetu.
2 Ahlak, predstavlja opšte ponašanje čovjeka u svim segmentima života.
3 Zuhd, predstavlja skromnost i asketizam u granicama Kurʹana i Sunneta.
4 Rekaik, predstavlja sve ono što je od poučna govora i vjerskih propisa koji raznježi i omekša srce.
5 Tj. bez ograničavanja tog okorištavanja tako da se izbaci negativno a ostavi pozitivno. (op. rev.)
6 Sura en-Nisa 174.
7 Sura el-Maide 15.
8 Sura Junus 108.
9 Omer, neka je Allah s njim zadovoljan, je imao u ruci stranicu Tevrata.
10 Allahov poslanik, neka je na njega Allahov salavat i selam, je bio nepismen, pa kada se kaže da je nešto pročitao misli se da je naredio nekom od prisutnih da mu to pročita, a Allah najbolje zna.
11 El-Albani ga je u djelu el-Irva, 6/34, ocijenio kao hadis s dobrim lancem prenosilaca.
12 Zabluda i neistine.
13 Obećavajućim.
14 Tj. da poznaje osnove kao i mnoge sporedne stvari.
15 Akida je nauka koja izučava islamsko vjerovanje.
16 Misli se na čitanje i pisanje tog jezika, kao i na njegovo razumijevanje.
17 Bilježi ga et-Tirmizi pod br.2639, i ocijenio ga je vjerodostojnim , kao što ga je ocijenio vjerodostojnim takođe i el-Albani u djelu el-Miškat pod br.4659.
18 Zakoni koje je izmislio čovjek i koji nije zasnovan na šerijatu Uzvišenog Allaha.
19 Spletki i zabluda.
20 Tj. shodno gorespomenutih uslovima.
21 Fetve Stalne komisije ( 14/232-233 )
22 Šubha, predstavlja sve ono od sumnji koje se ubace u vjeru da bi zavele njene sljedbenike sa pravog puta.
23 Istihara namaz se klanja u situaciji kada musliman ne može da se opredijeli (dvoumi se) za jednu od više raspoloživih mogućnosti, koje su po islamu dozvoljene, a želi znati koja je od njih za njega najbolja i za ovaj i za onaj svijet. 
24 Tj., ako ne ispunjava navedene uslove.

Muhammed Salih el-Munedždžid
http://www.islamqa.info

Prijevod:
Mirza Musić

Revizija:
Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/551834/