Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Milost Allaha s.w. prema kjafirima
Dobra djela po Islamu, tj. ona koja se u Islamu smatraju dobrim djelima, poput sadake, održavanja rodbinskih veza, pomaganje ljudima i slično, koja čine kjafiri (svi oni koji nisu muslimani) neće mu biti primljena niti će od njih imati koristi na Sudnjem danu jer im nedostaje šart (uslov) primanja tviše
Dobra djela po Islamu, tj. ona koja se u Islamu smatraju dobrim djelima, poput sadake, održavanja rodbinskih veza, pomaganje ljudima i slično, koja čine kjafiri (svi oni koji nisu muslimani) neće mu biti primljena niti će od njih imati koristi na Sudnjem danu jer im nedostaje šart (uslov) primanja tih djela a to je Islam. Jer uslov da bi nekome bila primljena dobra djela na Sudnjem danu je da je musliman i da je to djelo samo po sebi dobro u Islamu. A da bi neko bio musliman nakon objave Kur’ana mora vjerovati i prihvatiti poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. A što se tiče djela koje kjafiri smatraju dobrim, poput njihovog obavljanja raznih vrsta vjerskih obreda a u kojima, po Islamu, ima kufra i širka to je preče da ne bude prihvaćeno niti da bude nagrađen za njih.
A od jasnih dokaza koji ukazuju da se djela kjafira ne primaju i da im neće koristiti su sljedeći kur’anski ajeti:
– “A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe – a zateći će da ga čeka kraj njega Allahova kazna i On će mu potpuno isplatiti račun njegov jer Allah veoma brzo obračunava – ili su kao tmine nad dubokim morem koje prekrivaju talasi sve jedan za drugim, iznad kojih su oblaci, sve tmine jedne iznad drugih, prst se pred okom ne vidi – a onaj kome Allah ne da svjetlo neće svjetla ni imati“. (En-Nur 39-40)
– “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim (kjafira) koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti.” (El-Furkan 23)
Znači, Allah, dželle še’nuhu, njihova djela upoređuje sa varkom u ravnici (tj. fatamorganom) ili sa tminama nad dubokim morem , a trećem ajetu kaže da će njihova djela u prah i pepeo pretvoriti, tako da nema sumnje da oni od svojih djela neće imati nikakvu korist na Ahiretu. Oko ovoga nema razilaženja kod islamskih učenjaka.
Takođe, treba znati da Allah, džele še’nuhu, nagrađuje kjafira za njihova dobra djela koja čine odmah na dunjaluku poput djece, opskrbe (rizka), zdravlja i drugih dunjalučkih blagodati, a da od njih nemaju koristi na Ahiretu. A dokaz za to je hadis koji bilježi Muslim u svom Sahihu (7268) od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista Allah za dobro djelo koje učini mu’min dadne mu nagradu na dunjaluka i nagradi ga za njega na Ahiretu, a kafir za dobra djela koja radi na dunjaluku radi Allaha Allah ga zbog toga hrani tako da kada dođe na Ahiret neće imati dobrih djela za koja bi bio nagrađen“.
Kaže imam Nevevi u svom komentaru Muslimovog Sahiha (9/184): “Složni su islamski učenjaci da kjafir koji umre na kufru da neće imati nagrade na Ahiretu, niti će na Ahiretu biti nagrađen zbog djela koja je radio na dunjaluku približavajući se njima Allahu. Jasno je došlo u ovom hadisu da će on bit opskrbljivan na dunjaluku zbog dobrih djela koja je radio, tj. koja je radio približavajući se sa njima Allahu od djela za čiju valjanost nije uslov nijet, poput održavanja rodbinskih veza, sadake, oslobađanja robova, gostoprimstva, rada na dobrobiti (ljudima) i tome slično. A mu’minu će se nagrada za njegova dobra djela sačuvati za Ahiret a još će biti nagrađen za njih takođe i na dunjaluku, nema smetnje da bude nagrađen za njih i na dunjaluku i na Ahiretu. Ovo je došlo u šerijatu pa je vadžib vjerovati u to“.
Takođe je došlo u hadisu kojeg bilježi Buharija da će kjafir koji primi Islam i ustraje na tome biti nagrađen za dobra djela koja je radio kao kjafir.
Zbog svega gore spomenutog, na tebi je da se trudiš i koristiš razne metode da privoliš svoje roditelje da i oni prihvate Islam, ako im želiš dobro u što nema sumnje. A ako ne uspiješ u tome nemoj da se žalostiš, Allah upućuje na pravi put onoga koga On hoće, jer i roditelji Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem su umrli na kufru i na njih se odnose gore spomenuti propisi.
Od Islama je da svojim roditeljima činiš što više dobročinstva bez obzira na njihovo vjersko stanje, jer su oni sebeb (razlog) tvog postojanja a Islam to ne zanemaruje. Što više dovi za njih da im Allah otvori srce za Islam a njihova uputa je u Allahovim rukama.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Odnos prema slavama i praznicima kršćana
Nije dozvoljeno muslimanu da sudjeluje u proslavljanju nemuslimanskih praznika, niti da pokazuje radost i sreću povodom tih praznika. Nije mu dozvoljeno da obustavi svoje uobičajene poslove u tim danima svejedno bili ti poslovi vjerski ili dunjalučki jer je to od zabranjenog oponašanja nevjernika iviše
Nije dozvoljeno muslimanu da sudjeluje u proslavljanju nemuslimanskih praznika, niti da pokazuje radost i sreću povodom tih praznika. Nije mu dozvoljeno da obustavi svoje uobičajene poslove u tim danima svejedno bili ti poslovi vjerski ili dunjalučki jer je to od zabranjenog oponašanja nevjernika i njihovo pomaganje na batilu (neistini). Potvrđeno je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao u rivajetu od Ibn Omera, radijallahu anhuma: “Ko oponaša jedan narod on je od njih” (bilježi ga Ebu Davud a vjerodostojnim ga ocjenjuju Iraki i Albani a dobrim Ibn Hadžer). Takođe, kaže Uzvišeni: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava“. (El-Maide, 2)
Znači, ovi šerijatski tekstovi upućuju da je muslimanima zabranjeno oponašanje nemuslimana u njihovim vjerskim običajima, kao i učestvovanje i pomaganje u tome. Jer su njihovi vjerski običaji zasnovani na kufru, širku, iskrivljenom tumačenju i batilu, a oponašanje, učestvovanje i pomaganje nemuslimana u tome predstavlja vid potvrđivanja, saglasnosti i potpomaganja onoga na čemu su od batila, a to muslimanu nije dozvoljeno.
Ti svojim roditeljima možeš da činiš dobročinstvo na drugi način a ne učestvovanjem i potpomaganjem u onome što je zabranjeno u Islamu. Takođe, nije ti dozvoljeno da im budeš poslušan u ovome jer to predstavlja poslušnost stvorenju u griješenju Stvoritelju. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu: “Nema poslušnosti stvorenju u neposlušnosti Stvoritelju” (bilježi ga Ahmed, Ibn Huzejme, Taberani i ostali).
Naravno, ti trebaš na najljepši način da objasniš svojim roditeljima zašto ne možeš da učestvuješ sa njima i da im pomažeš u tome. A ako nema drugog načina nađi neke izgovore da izbjegneš učestvovanje u takvim prilikama. Molimo Allaha da ti olakša te situacije.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Uslovljavanja žene mužu da ne oženi drugu ženu
AlejkumusSelam! Po ovom pitanju imaju dva mišljenja učenjaka. Prvo mišljenje je da je ženi dozvoljeno da prilikom sklapanja braka da šart budućem mužu da ne oženi na nju drugu ženu, pa ako on prihvati taj šart obavezan je da ga ispoštuje. U protivnom, ako ga prekrši i oženi drugu ženu njoj je dozvolviše
AlejkumusSelam!
Po ovom pitanju imaju dva mišljenja učenjaka. Prvo mišljenje je da je ženi dozvoljeno da prilikom sklapanja braka da šart budućem mužu da ne oženi na nju drugu ženu, pa ako on prihvati taj šart obavezan je da ga ispoštuje. U protivnom, ako ga prekrši i oženi drugu ženu njoj je dozvoljeno da se razvede od njega, tj. da im kadija poništi brak. Ovaj stav se prenosi od Omera, S’ad ibn Ebi Vekasa, Muavije i Amr ibnul-‘Asa, radijallahu anhum, od ashaba, takođe od Šurejha, Omera ibn Abdulaziza, od Tavusa, Evzaija, Ishaka ibn Rahevije i Ahmeda. Argumenti sa kojima dokazuju svoj stav su sljedeći:
1- Hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista su najpreči šartovi koje treba ispoštovati oni sa kojima ste ohalalili polne organe”.
2- Hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Muslimani ispunjavaju svoje šartove” (Ebu Davud, Hakim, Bejheki i ostali, a vjerodostojnim su ga ocijenili Tirmizi i Ibn Hibban međutim, u njegovom senedu je slab ravija pa je bliže da su to riječi ashaba, dok mnogi učenjaci ga prihvataju zbog mnoštva rivajeta).
3- Ovo je stav gore spomenutih ashaba, a nije poznato da je neko od njih imao stav suprotan od ovoga, što znači da je ovo idžmau ashaba.
4- U ovom uslovljavanju žena ima koristi a njime nije narušen smisao braka.
Drugo mišljenje je da je ovaj šart ništavan, tj. mužu je dozvoljeno da oženi drugu bez obzira što je prihvatio šart, a njoj nije dozvoljeno zbog toga da traži i dobije razvod braka. Na ovom stavu su učenjaci tri mezheba Ebu Hanife, Malik i Šafija, kao i mnogi drugi učenjaci poput Zuhrija, Lejsa, Sufjana Sevrija i Ibnul-Munzira.
Oni svoj stav zasnivaju na sljedećim argumentima:
1- Hadis u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svaki šart koji nije u Allahovoj knjizi on je batil pa makar bilo sto šartova” (mutefekun alejhi). A ovaj šart nije u Allahovoj knjizi jer ga Šerijat ne podrazumijeva.
Komentar: Ovaj hadis znači da svaki šart koji ne potpada pod Allahove propise i ne proizilazi iz Njegovog Šerijata da je batil, a prvi dokaz kod učenjaka prvog mišljenja jasno ukazuje na propisanost ovog šarta.
2- Hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Muslimani ispunjavaju svoje šartove, osim šarta koji dozvoljava zabranjeno ili zabranjuje dozvoljeno”. A sa ovim šartom se zabranjuje ono što je dozvoljeno a to je višeženstvo.
Komentar: Sa ovim šartom se ne zabranjuje ono što je dozvoljeno (višeženstvo) nego se potvrđuje pravo ženi da poništi brak ako njen muž neispoštuje ono na što se obavezao.
3- Da ovaj šart ne ide u prilog bračnog ugovora niti onog što proizilazi iz njega te je prema tome ništavan.
Komentar: Ovo je neprihvatljivo jer od ovog šarta žena itekako ima koristi.
Nakon izloženih stavova i argumenata najbliže je da hadis: “Zaista su najpreči šartovi koje treba ispoštovati oni sa kojima ste ohalalili polne organe” presuđuje po ovom pitanju jer ovaj šart ne protivrječi ciljevima braka niti se njime zabranjuje ono što je Islam dozvolio, nego je stvar ispunjavanja onog na čemu se dvoje dogovore i obavežu, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Bombaški napad u Štokholmu – Nemojte više braniti islam i muslimane
Zaista je Uzvišeni Allah propisao Šerijat (skup propisa) i objavio nebeske knjige, poslao vjerovjesnike i poslanike da bi izveli čovječanstvo na hidajet (uputu) pojašnjavajući im u čemu je njihova sreća i spas. Učinio je islamski Šerijat pečatom svih šerijata i zadovoljan je da im on bude USTAV njihviše
Zaista je Uzvišeni Allah propisao Šerijat (skup propisa) i objavio nebeske knjige, poslao vjerovjesnike i poslanike da bi izveli čovječanstvo na hidajet (uputu) pojašnjavajući im u čemu je njihova sreća i spas. Učinio je islamski Šerijat pečatom svih šerijata i zadovoljan je da im on bude USTAV njihovog života u različitim vremenima i na različitim mjestima, te da im bude menhedž za spas i put do sreće kako na dunjaluku tako i na ahiretu. Kaže Uzvišeni u Časnom Kur’anu: “Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera” (El-Maide, 3), i kaže: “A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali” (El-Enbija, 107).
Zato je Islam došao univerzalan i potpun za sve potrebe života: Islam uređuje odnos između čovjeka i njegovog Gospodara, odnos čovjeka sa drugim ljudima pojedincima i grupama, kao što uređuje odnos između država jedne sa drugim kako u miru tako i u ratu. Sve ovo sadrži USTAV (Šerijat) ovog Ummeta koji ima svoja pravila, principe i temelje koji se odlikuju uopštenošću, univerzalnošću i fleksibilnošću što je dovoljno čovječanstvu za sva vremena do Sudnjeg dana i što odgovara svim skupinama ljudi bez obzira na rasu, boju, pleme itd., i što se može primijeniti na svim mjestima na Zemlji.
Od univerzalnosti i potpunosti vjere Islama je da nedvosmisleno i nedvojbeno zabranjuje ubijanje nedužnih ljudi. I ne samo to nego smatra da je ubistvo samo jedne nevine osobe ravno ubistvu svih ljudi jer kaže Uzvišeni: “Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao” (El-Maide 32). One koji ubijaju nevine ljude po Šerijatu ih čeka žestoka kazna na dunjaluku i još žešća na Ahiretu.
Takođe, od općih principa i postulata ove vjere je zabrana samoubistva pa makar bilo radi plemenitog cilja a pogotovo sa time spojiti ubistvo drugih nevinih ljudi. Došlo je u hadisu mutefekun alejhi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se baci sa brda pa se ubije biće u vatri džehenmskoj, vječno i neprestano će se u njoj bacati (kao što se ubio na dunjaluku), ko popije otrov pa sebe ubije vječno će i neprestano u džehenmskoj vatri imati otrov u svojoj ruci i piti ga, a ko se ubije oštrim predmetom neprestano će i vječno ga u džehenemskoj vatri imati u svojoj ruci ubadajući se u stomak“.
Neki muslimani, o čijoj ljubavi prema vjeri i želji da je pomognu ne želimo govoriti, zbog slabog šerijatskog znanja, pogrešnog tumačenja mnogih šerijatskih pitanja, neuzimanja znanja od pouzdanih učenjaka, slijeđenja nekih kvaziučenjaka, prepuštanja žestini ljubomore i emocijama bez znanja, fikha i mudrosti, želeći da pomognu islam i muslimane u mjestima gdje stradaju, primjenjuju metode i postupke: poput bombaških samoubilačkih napada, podmetanja eksploziva i slično pri čemu stradaju nevini ljudi, a što im u propisima vjere u čije ime to rade nije dozvoljeno nego se smatra sijanjem fesada (nereda) po Zemlji.
Došli su nedvosmisleni šerijatski tekstovi koji zabranjuju sijanje nereda po Zemlji i odredili dunjalučku kaznu za to djelo, dok drugi šerijatski tekstovi upozoravaju na one koji ga čine:
– Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu čeka ih patnja velika“. (El-Maide 33)
– “Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga ko nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, – kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili“. (El-Maide 32)
– “Ima ljudi čije te riječi o životu na ovom svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici. Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji da napravi na Zemlji nered, ništeći usjeve i stoku. – A Allah ne voli nered! A kada mu se rekne: “Boj se Allaha!” – on onda iz inata griješi. Njemu je dosta Džehennem, a on je, doista, grozno boravište“. (El-Bekara 204-206)
Prema tome šerijatska kazna za sijanje nereda po Zemlji je shodna težini zločina: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz svog mjesta prognaju.
Zločinačko djelo koje se dogodilo u Stokholmu, gdje je prema zvaničnom izvještaju neki mladić pokusao da detonira bombu koju je imao privezanu na sebi, želeći tako da ubije civile oko sebe kao znak odmazde što Švedska ima svoje vojnike u Afganistanu i što se tamo ubijaju muslimanski civili pri čemu je ubio samog sebe, treba jasno obznaniti da je Islam čist od ovakvog i sličnih djela. To je djelo nekog ko ima iskrivljenu ideju i zabludjela uvjerenja ma kakva ona bila. Ta osoba ima svoje ime i ona je odgovorna i treba da snosi posljedice svoga grijeha i zlodjela. Djelo tog mladića ne treba stavljati na račun Islama niti muslimana koji praktikuju vjeru. Ovo djelo je čisto sijanje nereda na Zemlji i zločin kojeg odbacuje uzvišeni Šerijat, zdrava pamet i normalna ljudska priroda.
Štetne posljedice ovog djela
Prvo: On predstavlja veliki grijeh prema Allahu i neposlušnost Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i narušavanje islamskih svetosti: života, imetka, časti i sigurnosti.
Drugo: Daje ružnu sliku o Islamu jer neprijatelji Islama će iskoristiti taj događaj da bi umanjili ugled Islama kod ljudi i odvraćali ljude od njega. Iako je Islam čist od ovoga, a moral muslimana se odlikuje iskrenošću, dobročinstvom i poštenjem, a sa druge strane, vjera Islam najžešće upozorava na ovakva i slična djela.
Treće: Od negativnih posljedica ovakvog zlodjela je to što će se prsti, i unutar Švedske i van nje, upirati u one koji praktikuju vjeru da je to djelo njihov proizvod. Iako mi znamo sa sigurnošću da oni koji praktikuju vjeru ne bi nikad prihvatili ovako nešto i neće nikad biti sa njim zadovoljni, nego se čak ograđuju od njega i žestoko ga kritikuju i negiraju jer onaj koji praktikuje vjeru zabranjuje ubijanje nevinih ljudi i narušavanje njihove sigurnosti.
Četvrto: Mnogi obični ljudi koji ne poznaju suštinu istinskog pridržavanja vjere nakon ovog djela gledaju u one koji praktikuju vjeru neprijateljskim pogledom sa strahom, opreznošću i upozoravaju koga god stignu od svoje djece, rođaka i komšija na ovakve ljude.
Peto: Neprijatelji Islama i muslimana će iskoristiti ovaj događaj za svoje pogane ciljeve u njihovoj borbi protiv Islama i narušavanja digniteta i rejtinga njegovih sljedbenika.
Molimo Allaha, dželle še’nuhu, da da sabura i razboritosti muslimanima u ovim teškim vremenima.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Prinuđena sam da čestitam kršćanima njihove praznike
Alejkumusselam! S obzirom da ti znaš propis ove mes’ele, tj. da je čestitanje nevjerničkih praznika i bilo koje učestvovanje u njima strogo zabranjeno, dodat ćemo još da ti se duša smiri da nema razilaženja kod učenjaka po ovom pitanju, tj. da je zabranjeno kako prenosi Ibnul-Kajjim u svojoj knjiziviše
Alejkumusselam!
S obzirom da ti znaš propis ove mes’ele, tj. da je čestitanje nevjerničkih praznika i bilo koje učestvovanje u njima strogo zabranjeno, dodat ćemo još da ti se duša smiri da nema razilaženja kod učenjaka po ovom pitanju, tj. da je zabranjeno kako prenosi Ibnul-Kajjim u svojoj knjizi “Ahkamu ehlil-zime” i mnogi drugi učenjaci, na čemu su takođe učenjaci četiri mezheba. Naravno, naći će se neki savremeni “dušebrižnik” koji će ohalaliti čestitanje nevjerničkih praznika pod izgovorom činjenja dobročinstva prema kjafirima koji ne ratuju sa njima koje je propisano kur’anskim ajetom (El-Mumtehine, 8) ili time da što nije došlo u Kur’anu niti Sunnetu “ne čestitajte kjafirima njihove vjerske praznike”.
Međutim, nema ibreta u tom njihovom stavu nakon što se Ummet složio na zabrani jer to vodi u opasnu stvar a to je da je Ummet do njih bio na zabludi i čak se složio na tome, a to je nemoguće i zanegirano je hadisom: “Neće se moj Ummet složiti na dalaletu. Može se reći da postoji razilaženje oko toga koliki je to grijeh, tako da su neke hanefije otišli u krajnost smatrajući da učestvovanje u nekim vidovima (recimo kupovinom hrane za njihov praznik) u njihovim praznicima predstavlja djelo koje izvodi iz vjere, dok drugi smatraju čestitanje i ostalo velikim grijehom koji narušava akidu muslimana. A ovo zadnje je ispravno.
Dovoljan ti je primjer ovo da kada musliman kaže kjafiru: Čestitam ti božić, a božić je dan koji simboliše rođenje, po njihovom, božanstva, jednog od trojice ili kako već tumače, a nema sumnje da je ta njihova akida čisti širk i kufr. Pa kada prevedemo ovu čestitku drugim riječima ona bi glasila: Čestitam vam vaš kufr i širk. A čestitanje ustvari znači da izražavaš radost i zadovoljstvo i to pokazuješ, tj. pokazuješ da se raduješ tome na čemu su oni. Pa može li musliman koji vjeruje u Allaha kao svoga Gospodara, ispoljavajući mu iskreni tevhid, da izražava radost i zadovoljstvo čestitajući kjafiru kufr i širk na kojem se on nalazi.
Prema tome, da im jasnim riječima čestitaš praznik nije dozvoljeno osim u slučaju nužde, a to je bojazan i strah da ti naude tjelesno ili imovinski (taj strah treba biti stvaran i realan, a ne umišljen ili neznatan) ako im ne čestitaš praznik. Pod tjelesnom štetom se podrazumijeva da se dovede u pitanje život muslimana, a pod imovinskom da bude oštećen tako da to dovodi u pitanje njegov normalan život.
S tim da imovinska šteta koja kod tebe može nastati kao posljedica nečestitanja njihovih praznika ne ulazi u gore spomenutu nuždu u kojoj je dozvoljeno ono što je inače zabranjeno, jer stipendiju koju dobijaš od njih je donacija i dobrovoljni prilog od njih a ne tvoje pravo u imetku kod njih.
Međutim, postoji način kako bi se mogla, nepraveći šerijatski prekršaj, izvući iz ove zavrzlame. Nemoj mislit da nama ili Islamu nije stalo do toga da se ti školuješ, jer školovanog kadra raznih profila treba ovom Ummetu, ali to ne treba ići na štetu tvoje akide niti da se to radi po svaku cijenu.
Zbog toga te savjetujemo da iskorištiš nešto što je šerijatski dozvoljeno a zove se tevrija i tebi je izlaz iz ove situacije, tj. da ne uradiš ono što je haram a i da ne izgubiš ono što ti treba. Tevrija je da izgovoriš riječi koje navode onog koji sluša da misli da si htjela reći jednu stvar a ti misliš na sasvim neku drugu stvar.
Preciznije rečeno, tevrija je korištenje dvosmislenosti i aluzije a ne čisto i namjerno izjavljivanje onog što je u stvarnosti.
Za primjer tevrije se uzima događaj iz sire kada su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekr, radijallahu anhu, činili hidžru. Pored njih je naišao čovjek i pitao Ebu Bekra, radijallahu anhu, ko je ovaj čovjek, pokazujući na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A on mu odgovori: “Upućivač (vodič) pokazuje mi put”. Čovjek je razumio da je on njegov vodič na putu, a drugo značenje ovih riječi je da je Poslanik, sallallhu alejhi ve sellem, onaj koji upućuje ljude na Pravi put, tj. Islam.
Predlažemo ti da kažeš nešto poput toga da prvo nešto kažeš kako svaki narod i svaka vjera imaju svoje praznike koji ih karakterišu gdje ispoljavaju svoje nacionalne i vjerske osjećaje, a onda nakon toga u posebnoj rečenici kažeš: želim vam sretne predstojeće dane. Oni će iz ovog pomislit da ti ciljaš na njihove praznike jer si ih spominjala i da im ih čestitaš, a ti ustvari hoćeš reći istinu da svaki narod ima svoje praznike što je činjenica. A to što im želiš da imaju sretne naredne dane, što je dozvoljeno, je zbog njihovog dobročinstva prema tebi. Jer Allah dozvoljava činjenje dobročinstva prema kjafirima koji se ne bore protiv muslimana i ne izgone ih iz njihovih kuća.
Nemoj zamjerit zbog toga što smo odužili, nije nam namjera osim da te učvrstimo na tome da se akida muslimana mora čuvati i da se ne može za pare prodavati. A ova vjera je vjera lahkoće i ne opterećuje muslimane preko njihovih mogućnosti i daje im izlaz u svakoj situaciji. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Privremeno odgađanje trudnoće
AlejkumusSelam! Ovo pitanje se vraća na mes’elu šerijatskog statusa upotrebe sredstava za privremeno sprečavanje trudnoće. Naime, današnji učenjaci smatraju da se propis upotrebe kontracepcijskih sredstava vraća na propis azla (tj. da muž prilikom polnog općena sa ženom izbaci sjeme van maternice) zviše
AlejkumusSelam! Ovo pitanje se vraća na mes’elu šerijatskog statusa upotrebe sredstava za privremeno sprečavanje trudnoće.
Naime, današnji učenjaci smatraju da se propis upotrebe kontracepcijskih sredstava vraća na propis azla (tj. da muž prilikom polnog općena sa ženom izbaci sjeme van maternice) zbog sličnosti među njima. Ta sličnost se ogleda u dvome: prvo u tome što je sam azl vrsta sprečavanja trudnoće, drugo – što azl i druga kontracepcijska sredstva, svejedno da li ih koristi žena ili muškarac, imaju isti cilj a to je sprečavanja spajanja muškog i ženskog sjemena kako bi se izbjegla trudnoća.
Islamski učenjaci po pitanju azla imaju tri mišljenja: (pogledaj: El-Mugni 7/226, Ihkamul-ahkam 2/207)
Prvo: dozvola azla uz saglasnost žene.
Ovo je mišljenje džumhura islamskih učenjaka od hanefija, malikija i hanabila.
Drugo: apsolutna dozvola.
Ovo je stav šafijskog mezheba i mišljenje kod hanabila.
Treće: apsolutna zabrana.
Ovog stava su zahirije, i to je mišljenje kod hanabila i Ruvejanija od šafija.
Ispravno je da je azl uopćeno dozvoljen našto ukazuju sljedeći dokazi:
1. Hadis Džabira ibn Abdullaha, radijallahu anhuma, prenosi da je došao čovjek Poslaniku, salallahu alejhi ve selem, i rekao mu: “Imam robinju koja služi kod nas i ja joj prilazim, a ne bih volio da ostane trudna“, pa reče Allahov Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem: “Čini azl …“. (prenosi ga Muslim, broj hadisa 1439).
2. Hadis Džabira, radijallahu anhu, takođe, u kojem kaže: “Činili smo azl, a Kur’an je objavljivan“. (prenosi ga Buhari pod brojem 4911).
3. Hadis Džabira, radijallahu anhu, kaže: “Činili smo azl za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je to došlo do njega pa nam nije zabranio“. (prenosi ga Muslim pod brojem 1440).
Džumhur učenjaka dovoljava azl pod šartom saglasnosti žene, a to argumentiraju sa sljedećim dokazima:
1. Idžma’ učenjaka da je azl zabranjen bez saglasnosti slobodne žene, kojeg prenosi Ibn Abdul-berr (Et-Temhid 3/148) i El-Kasani od hanefija (Bedaiu’-s-sanai’ 5/126).
Komentar: spomenuti idzma’ je upitan, jer je poznat stav šafijskog mezheba da se ne traži dozvola žene.
2. Hadis Omera ibn Hataba, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio azl sa slobodnom ženom osim s njenom dozvolom“. (prenosi ga Ibn Madže, Ahmed i Bejheki).
Komentar: u senedu ovog hadisa je Ibn Lehi’a a on je daif (slab), s tim da hadis neki učenjaci ocijenjuju dobrim podupirući ga riječima Ibn Abbasa i Ibn Omera, radijallahu anhuma, koje su u istom značenju. (Bejheki i Musannef Abdur-rezzaka)
3. Racionalni dokaz: azl podrazumijeva prekidanje užitka kod žene, na koji ona ima pravo, a isto tako ima pravo na djecu pa je s toga potrebna njena saglasnost.
Komentar: ovaj dokaz je neprihvatljiv, jer prekidanje užitka je izrazenije kod muža, a njeno pravo na djecu ne znači da mu nije dozvoljeno učiniti azl bez njene dovole, te da je griješan ako ga učini bez dozvole.
Iz priloženog se vidi da uslovljavanje dozvole žene nema jaku potporu sa strane dokaza. U prilog ovome ide i stav džumhura da u slučaju da postoji potreba ili opravdanje za azl, da je dozvoljen bez saglasnosti žene.
Zbog svega spomenutog dozvoljena je upotreba sredstava za privremeno sprečavanje trudnoće kod većine islamskih učenjaka. Takođe, to je stav Muhammeda ibn Ibrahima, Abdulaziza ibn Baza i Muhammed ibn Usejmina, kao i Udruženja visokorangiranih učenjaka iz Saudijske arabije i Kolegija islamskog prava pri Rabiti. (pogledaj: El-Fetava el-muteallika bit-tib ve ahkamil-merda 1/306)
U odluci Udruženja visokorangiranih učenjaka se kaže: “Ako je sprečavanje trudnoće zbog stvarne nužde, kao što je da žena ne rađa osim operacijskim zahvatom, ili da se odgađa trudnoća zbog koristi koju procijene supružnici, onda nema smetnje da se sprečava trudnoća ili odgađa“. (Karar broj 42 na osmom skupu)
Isto tako u odluci Kolegija islamskog prava se kaže: “Dozvoljeno je privremena kontrola u rađanju s ciljem da se razmaknu periodi trudnoće, ili obustavi rađanje na određeni period ako za to postoji šerijatski opravdan razlog shodno procjeni supružnika, pod uslovom da to ne prouzrokuje štetu i da sredstvo bude šerijatski dozvoljeno“. (Karar broj 1 na petom skupu)
Međutim ova dozvola nije apsolutna nego je uslovljena sa tri šarta:
1. Postojanje istinske potrebe za tim, svejedno da li je u tome pribavljanje koristi ili otklanjanje štete.
2. Saglasnost supružnika i njihovo zadovoljstvo s tim, jer oboje imaju pravo na to.
3. Da se njihovom upotrebom ne dogodi veća šteta od koristi, a određivanje te štete i koristi se vraća na pravednog doktora muslimana.
U određenim okolnostima privremeno sprečavanje trudnoće postaje obavezno, kao na primjer da trudnoća nanosi sigurnu štetu zdravlju žene ili postoji bojazan da se to može desiti.
A kada prestane potreba za korištenjem kontracepcijskih sredstava obaveza je prestati sa njihovim korištenjem, jer nije dozvoljena njihova stalna upotreba.
Prema tome, nema smetnje da tvoja supruga koristi tablete ili nešto drugo u cilju privremenog sprečavanja trudnoća sve dok za to ima potrebe i dok je uz tvoju saglasnost. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Pjevanje i muzika – propisi i šubhe
Alejkumus selam! Odgovor će biti malo duži a još jasniji od pitanja. Pošto pjevanje i muzika kao tema u sebi sadrži mnogo pitanja u narednom tekstu ćemo ovu tematiku obraditi kratko ali pod više cjelina. 1- Definicija pjevanja: Pjevanje je melodično dizanje glasa i njegovo ponavljanje. Ono se može iviše
Alejkumus selam!
Odgovor će biti malo duži a još jasniji od pitanja.
Pošto pjevanje i muzika kao tema u sebi sadrži mnogo pitanja u narednom tekstu ćemo ovu tematiku obraditi kratko ali pod više cjelina.
1- Definicija pjevanja: Pjevanje je melodično dizanje glasa i njegovo ponavljanje. Ono se može izvoditi sa i bez muzičkih instrumenata.
2- Nazivi i imena pjesme i muzike:
– Igra i zabava
– Pljeskanje i zviždanje
– Šejtanski kur’an
– Glas šejtana
– Šejtanska frula
– Rasadnik licemjerstva
– Glas glupaka
– Glas griješnika
– Zinalučka rukja
3- Vrste pjesama bez pratnje muzičkih instrumenata:
a. Radne pjesme – ove pjesme su dozvoljene pod uslovom da u njima nema opisa žena, pokvarenosti i grijeha. Dokaz da su dozvoljene je ono što prenose Buharija i Muslim u svojim Sahihima da su ashabi prilikom kopanja kanala u bitci na Hendeku pjevali ovu vrstu pjesme.
b. Svadbene pjesme
c. Bajramske pjesme
d. Džihadske pjesme
e. Uspavanke
f. Zahidske (isposničke) pjesme – Sve ove pjesme su dozvoljene uz prethodno spomenute uvjete kao kod radnih pjesama i sa istim dokazom.
g. NARICALJKE – koje se pjevaju prilikom žaljenja za umrlim. Ova vrsta pjesama je zabranjena a dokaz za njihovu zabranu je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nije od nas ko se udara po licu, cijepa odjeću i nariče džahilijetskim naricanjem”.
h. LJUBAVNE PJESME – tj. one u kojima se opisuje tijelo žene, njeno lice, stas, grljenje žene, ljubav, strast, poljubac, ljubavni sastanak i tome slično. Ovo su zabranjene pjesme koje su danas raširene.
4- Pjesme sa muzičkim instrumentima
Dijele se u dvije vrste:
– Zabranjene: pjesme uz gitaru, frulu, klavir, violinu, tamburu, bubnjeve i slično. U ovo ulazi sva današnja muzika uz instrumente: narodna, zabavna, pop, rok i slično.
– Dozvoljene: to je DEF (šupalj predmet zatvoren sa jedne strane kožom). Def je dozvoljen uz ispunjenje tri šarta:
Prvi šart: da bude samo na svadbi zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Stvar koja je između halala i harama je udaranje u def i glas (pjevanje) u svadbi” (Prenosi ga Tirmizi, Nesai, Bejheki, Ahmed i Hakim. Kaže Albani da je hasen).
Drugi šart: da bude samo za žene bez muškaraca jer u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba to nisu radili muškarci (Ovo navodi šejhul-islam Ibn Tejmije u “Medžmu’ul-fetava” 11/565).
Treći šart: da u pjesmi ne bude širka i novotarija zato što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada su robinje pjevale negirao njihove riječi u pjesmi “A među nama je vjerovjesnik, zna šta će biti sutra” iz kojih se razumije da Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, zna gajb (bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuje Šuajb Arnaut i Albani)
5- Opći šerijatski stav o muzici
Muzika je haram po Kur’anu i Sunnetu i ovo je zvanični stav sve četiri fikhska mezheba:
Dokazi iz Kur’ana:
a- Riječi Uzvišenig: “Ima ljudi koji kupuju lehvel-hadis da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna”. (Lukman, 6) Prenosi Ibn Kajim od Vahidija i Ebu Ishaka da su rekli da najviše što je protumačeno pod “Lehvul hadis” da je on pjesma.
b- Riječi Uzvišenog: “I zavodi glasom svojim koga možeš …” ( El-Isra, 64). Prenosi Ibn Kesir u svom tefsiru da Mudžahid kaže da se u ajetu pod “glasom” misli na zabavu i pjesmu, a sam Ibn Kesir smatra da se misli na pjesmu, a Ševkani “glas” tumači kao pjesmu, zabavu i igranje sa frulom.
Dokazi iz Sunneta:
a- Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …” (Bilježi ga Buharija u svom Sahihu u obliku T’alika, a hadis je vjerodostojan oko čega nema razilaženja kod stručnjaka hadisa).
b- Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ljudi iz mog ummeta će piti vino (alkohol) a nazivaće ga drugim imenom, sviraće se nad njihovim glavama sa muzičkim instrumentima i pjevati će im pjevačice, Allah će ih strpati u zemlju i pretvoriće ih u majmune i svinje” (Bilježi ga Ibn Madže, Ahmed i ostali, a prenešen je u mnoštvu rivajeta što ga čini dobrim, a takvim ga ocjenjuje i šejh Albani).
Šerijatski argument koji presuđuje po ovom pitanju je hadis: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …”, jer ohalaliti muzičke instrumente ima smisla samo onda kada su zabranjeni, što jasno i nedvosmisleno znači da je muzika haram. Nakon poznavanja i razumijevanja ovog hadisa ne bi trebalo da i jedan musliman ima sumnju i nejasnoću oko zabrane muzike.
6- Mišljenja učenjaka selefa i ostalih o pjevanju i muzici
· Kaže imam Malik: “Kod nas pjevaju samo grješnici”.
· Kaže imam Šafija: “Pjevanje je prezrena zabava, liči batilu i apsurdu, a ko mnogo pjeva on je maloumnik odbija se njegovo svjedočenje”.
· Kaže imam Ahmed: “Pjesma pobuđuje licemjerstvo u srcu, ne sviđa mi se”.
· Kaže Fudajl ibn Ijjad: “U pjesmi je zinaluk”.
· Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije: “Stvari koje najviše pojačavaju šejtanska stanja su slušanje pjesme i zabava, a to su činili mušrici”.
7- Proizvodnja i prodaja muzičkih instrumenata (osim defa)
Islamski pravnici skoro da su složni na tome da nije dozvoljena prodaja muzičkih instrumenata i da onaj koji ih uništi nije obavezan da nadoknadi štetu, a iz ovoga proizilazi da nije dozvoljena ni proizvodnja istih. Dokaz da sve ovo nije dozvoljeno su riječi Uzvišenog: “… a nemojte se pomagati u grijehu i neprijateljstvu” (El-Maide, 2). A sama proizvodnja, prodaja i kupovina muzičkih instrumenata je pomaganje u griješenju. Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista kada Allah nešto zabrani zabrani njegovu prodaju” (bilježi ga Ebu Davud i Ahmed, a kaže Albani i Šuajb Arnaut da je vjerodostojan).
Takođe, zabranjeno je snimanje i prodaja audio i video kaseta i CD-ova čija sadržina su zabranjene vrste pjesama i muzika, a dokazi zabrane su isti kao kod zabrane muzičkih instrumenata.
8- Propis slušanja pjesama koje pjevaju žene
Iz prethodnih dokaza o općoj zabrani pjevanja i muzike, naravno uz one vrste pjesama bez muzike i uz def koje smo izdvojili kao izuzetak, da se razumijeti da je slušanje muzike zabranjeno, svejedno bili izvođači žene ili muškarci, s tim što je slušanje pjesama i muzike koje izvode žene na gorem stepenu od one koju izvode muškarci. To se može zaključiti iz ajeta u kojem Uzvišeni Allah zabranjuje ženama da zavode muškarce uljepšavanjem svoga glasa. Kaže Uzvišeni: “O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!” ( El-Ahzab, 32).
Pa ako je ženi zabranjeno da u običnom govoru uljepšava glas kako ne bi pobudila strast kod muške strane onda je preče da to bude zabranjeno i veći grijeh ako se to isti radi kroz pjesmu i muziku. A ako bi neko prigovorio da se ajet odnosi samo na žene Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, mufesiri se ne bi složili sa njim jer su složni na tome da taj propis nije specifičan samo za poslanikove žene, jer su one uzor vjernicama u onome što je karakteristično za njih, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzor za muškarce.
9- Šubhe oko pjesama i muzike
U zadnje vrijeme je čest slučaj da se izjavljuje kako pjesma i muzika nisu zabranjeni u Islamu dokazujući to sa mnogim neosnovanim i šerijatski neprihvatljivim argumentima od kojih su najistaknutiji sljedeća dva:
Prvi: Da su učenjaci Ibn Hazm (učenjak zahirijskog mezheba) i Ebu Hamid Gazali, od starih učenjaka, i mnogi savremeni šejhovi ohalalili muziku. A i oni su učenjaci imaju svoje dokaze.
Odgovor na spomenuti “argument” (šubhu):
· Ako bi uzeli da je ovo pitanje ono oko kojeg učenjaci imaju podijeljeno mišljenje, ibret je u tome da se slijedi onaj stav za koji učenjaci imaju najjače dokaze, a nema sumnje da dokazi Kur’ana i Sunneta koje smo spomenuli da su dovoljni da presude u korist učenjaka koji zabranjuju muziku.
· Mišljenje učenjaka se prihvata i radi po njemu ako se podudaraju sa Kur’anom i Sunnetom, kada po tom pitanje imamo jasne dokaze, a ako se protive istima odbacuje se.
· Allah, dželle š’enuhu, dao učenjake koji su napisali odgovore na dokazi onih koji su ohalalili muziku poput Ebul-Feredža Ibnul-Dževzija u knjizi “Telbisul-iblis”. Ibnul-Kajjima u knjizi “Igasetul-lehefan” i od savremenih učenjaka Hamuda Et-Tuvejdžirija u knjizi “Faslul-hitab” koja je ujedno i najopsežnija i najbolja po ovom pitanju.
Drugi: Hadis kojeg bilježi Buharija u svim Sahihu od Aiše, radijallahu anha, koja kaže: “Ušao je Ebu Bekr u moju kuću a kod mene su dvije robinje od Ensarija pjevale o bici na Bedru, a one nisu pjevačice. Pa je rekao Ebu Bekr: zar su šejtanove frule u kući Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? A to je bilo za bajram. Pa kaže poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O Ebu Bekr, svaki narod ima svoj dan veselja (bajram-praznik) a ovo je naš dan”.
Odgovor na spomenuti “argument” (šubhu):
· Najviše što se može dokazati sa hadisom Aiše, radijallahu anha, je dozvola pjevanja bez pratnje instrumenata na dan Bajrama, a što smo već na samom početku izuzeli kao dozvoljenu vrstu pjesama kao tzv. bajramske pjesme.
· U hadisu je naznačeno riječima Aiše, radijallahu anha, da dvije žene koje su pjevale nisu bile pjevačice, tj. one se nisu bavile pjevanjem kao zanimanjem.
· U samom hadisu Ebu Bekr, radijallahu anhu, naziva pjevanje bez muzičkih instrumenta šejtanskom frulom, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu ne negira te riječi nego mu stavlja do znanja da je ovo izuzetak zbog Bajrama koji je dan veselja.
· U svakom slučaju, ovo što je došlo u ovom hadisu ne može biti argument za dozvolu zabranjenih vrsta pjesama i muzike čija zabrana je došla u hadisima koji su jasni poput Sunca: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …”.
Rezime kompletne studije
Pjesme bez pratnje muzičkih instrumenta (koje u sebi sadrže opis žena, poziv na pokvarenost i griješenje i u kojima ima širka i novotarija) i muzika su zabranjeni po Kur’anu i vjerodostojnom Sunnetu na čemu su sve četiri mezheba hanefije, malikije, šafije i hanabile.
Izuzetak iz ove zabrane su sljedeće pjesme bez pratnje muzičkih instrumenata: radne, svadbene, džihadske, bajramske, uspavanke, zahidske i sve druge slične njima koje ispune sljedeća tri šarta:
1- Da bude bez opisa žena
2- Da u njoj nema pozivanja na pokvarenost i griješenje
3- Da ne sadrži u sebi širk i novotariju.
Takođe, od zabranjene muzike koja se izvodi uz pratnju muzičkih instrumenata izuzima se pjevanje uz def ali pod šartom da se zadovolje sljedeći šarti (s tim da se oko prva dva šarta učenjaci razilaze da li su uopšte šarti):
a- Da to bude u svadbi
b- Da pjevanje bude samo među ženama
c- Da u pjesmi ne bude širka, novotarija i podsticanja na grijeh.
A Allah zna najbolje, ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Da li stavljanje maskare, nepokrivenost i izlazak pred muškarce kvari abdest
Alejkumu selam! Maskare se mogu podijeliti na dvije vrste uzimajući u obzir da li prodire voda kroz nju ili ne. Pa tako one maskare kroz koje prolazi voda tj. one koje nisu vodootporne uzimanje abdesta preko njih ne utiče na ispravanost abdesta, odnosno abdest je ispravan ako ga uzmemo preko nje. Akviše
Alejkumu selam! Maskare se mogu podijeliti na dvije vrste uzimajući u obzir da li prodire voda kroz nju ili ne. Pa tako one maskare kroz koje prolazi voda tj. one koje nisu vodootporne uzimanje abdesta preko njih ne utiče na ispravanost abdesta, odnosno abdest je ispravan ako ga uzmemo preko nje. Ako žena uzme abdest a zatim stavi maskaru ona time nije pokvarila abdest, jer stavljanje maskare na oči, svejedno vodootporne ili nevodootporne, samo po sebi ne kvari abdest.
A stavljanje maskare koje su vodootporne, tj. one koje sprečavaju dolazak vode do trepavica, a zatim uzimanje abdesta na njih utiče na ispravnost abdesta, tj. tako uzet abdest nije ispravan niti potpun.
Nema razilaženja među učenjacima četiri priznata fikhska mezheba (hanefije, malikije, šafije i hanabile) da je prilikom abdesta uvjet valjanosti abdesta da se pokvase svi dijelovi tijela (ruke, noge i lice) koji se peru pri abdestu. Argument da je vadžib pokvasiti trepavice na koje se stavlja maskara su riječi Uzvišenog: “O vjernici, kad hoćete molitvu da obavite, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka” (El-Maide 6).
Allah Uzvišeni naređuje da se opere lice a trpavice su sastavni dio vanjštine lica koje je obavezno oprati, tj. pokvasiti. Takođe, dokazuju hadisom mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Posalnik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Teško stopalima od Vatre“, a to je rekao kada je vidio čovjeka koji nije oprao svoje stopalo prilikom abdesta. Žena koja uzme abdest ili gusul preko vodootporne maskare i poslije toga klanja namaz nije joj ispravan ni namaz niti abdest i gusul. Dužna je da očisti trepuške od maskare i ponovi abdest (gusul) i namaz.
Pokrivenost ili otkrivenost žene ili djevojke ne utiče na valjanost abdesta, tj. ne kvari ga. Takođe, izlazak otkrivene žene pred muškarce koji joj nisu mahrem (tj. oni kojima je dozvoljeno da je ožene kada je na udaju), što je veliki grijeh i haram po idžmau učenjaka, ne utiče na valjanost abdesta i ne kvari ga. U našem narodu su rašerena razna uvjerenja oko toga šta kvari abdest, poput: gledanja u ogledalo, gledanja kroz prozor, uzimanja abdesta bez marame na glavi, gledanja otkrivenih ili polugolih žena, gledanja televizije i mnoge druge slične stvari. Sve spomenuto ne utiče na gubljenje abdesta. Zato svaki musliman treba naučiti šta kvari abdest a što je zasnovano na vjerodostojnim dokazima.
Stvari koje kvare abdest su:
Prvo: sve što izađe na dva prirodna otvora (polni organ i analni otvor), tj. izmet, mokraća, mezj, vedj i vjetar. Ispravno je da u ovo ne ulazi bijelo pranje, razni iscjedci kod žena, zrak koji izlazi iz polnog organa žene i slično.
Drugo: gubitak svijesti i duboki san, dok drijemanje i kunjanje ne kvare abdest.
Treće: dodirivanje šakom bez zastora svog ili tuđeg polnog organa (svejedno od strane žene ili muškarca). Dok dodirivanje istih drugim dijelovima tijela (mimo šake) ne kvari abdest.
Četvrto: jedenje devinog mesa.
Sve gore spomenute stvari koje kvare abdest su zasnovane na vjerodostojnim dokazima čije navođenje bi nam oduzelo puno prostora. Naravno, postoje i druge stvari oko kojih učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li one kvare abdest, poput diranja tijela žene bez zastora, izlazak krvi i gnoja iz tijela, povraćanje i slično. Ispravno je da sve ove stvari ne kvare abdest. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Mogu li spajati namaze ako radim 15 kilometara od kuće?
Alejkumusselam! Iz ovoga kako si ti opisao svoje obavljanje namaza razumije se da ti sebe smatraš musafirom. A onda prilikom spajanja klanjaš ikindiju namaz četiri rekata. Bojati je se da sve ovo što radiš da je pogrešno. Naime, s obzirom da ti je mjesto posla udaljeno od kuće samo 15 kilometara nijviše
Alejkumusselam!
Iz ovoga kako si ti opisao svoje obavljanje namaza razumije se da ti sebe smatraš musafirom. A onda prilikom spajanja klanjaš ikindiju namaz četiri rekata. Bojati je se da sve ovo što radiš da je pogrešno.
Naime, s obzirom da ti je mjesto posla udaljeno od kuće samo 15 kilometara nije ispravno da sebe smatraš musafirom jer se putovanje na toj udaljenosti ne može smatrati šerijatskim putovanjem na kojem je dozvoljeno uzimati određene olakšice. Druga greška koju činiš je što klanjaš ikindiju četiri rekata a brojiš samog sebe musafirom.
A ako bi rekao da ne spajaš ikindiju sa podne namazom zato što si musafir nego zato što nemaš mogućnosti i uslova da klanjaš na radnom mjestu, onda bi odgovor na ovo bio sljedeći. Nije dozvoljeno spajati podne sa ikindijom i akšam sa jacijom osim onome ko je musafir. Iz ovog općeg propisa neki učenjaci izuzimaju situaciju kada bi se nekom ukazala potreba da zbog određenih okolnosti privremeno, tj. jedanput ili više puta ali ne da bude stalna praksa, spoji između podne i ikindije ili akšama ili jacije, da u ovom slučaju je to dozvoljeno učiniti.
Znači pod šartom da to ne bude stalna praksa. Dokazuju ovaj izuzetak iz pravila hadisom od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spojio namaze a da nije bio u strahu niti je padala kiša. Dok većina učenjaka smatra da se po ovom hadisu ne radi jer je oprečan drugim vjerodostojnim hadisima u kojima je došla obaveza klanjanja namaza u njihovom namaskom vremenu osim za musafira, bolesnika i slično.
Prema tome, ni po jednom ni po drugom tumačenju tvojih postupaka nije ispravno to što radiš. Na tebi je, s obzirom da nisi musafir, da klanjaš i podne i ikindiju u njihovom namaskom vremenu. Znači, nije ti dozvoljeno da spajaš podne i ikindiju u podnevsko vrijeme, nego treba da nađeš vremena da klanjaš ikindiju dok si na radnom mjestu.
A što se tiče tvojih riječi “Obzirom da mi je ovo stalan posao ovu praksu ću primjenjivati dokle god mi Allah dž.š daje nafaku u ovom poslu”, takva konstatacija ne priliči da dođe nakon što si uputio pitanje o ispravnosti tvojih postupaka, jer ako smatraš da je to što radiš ispravno i da ćeš to praktikovati i ubuduće onda nije bilo smisla ni potrebe da postavljaš pitanje. Musliman se treba naučiti da prije nego što uradi neko djelo za čiju ispravnost i način rada nema znanja da pita onog u čije znanje ima povjerenja, a ne da prvo uradi pa da onda pita je li to ispravno. Jer Uzvišeni kaže: “Znaj da nema boga osim Allaha, i traži oprosta za svoje grijehe” ( Muhammed, 19). Imam Buharija je naslovio u svom Sahihu jedno poglavlje naslovom “Znanje je prije djela” pa je onda naveo ovaj ajet. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Službovanje muslimana u nevjerničkim vojskama
Alejkumusselam! Da bi se odgovorilo na ovo pitanje potrebno je da se ukratko pojasni ko je ta vojska Legija stranaca, kao i da se obradi pitanje borbe muslimana u kjafirskoj vojsci pod njihovom zastavom (ispod ovog odgovora nalaze se podaci o Legiji stranaca). Šerijatski status službovanja u kjafirsviše
Alejkumusselam!
Da bi se odgovorilo na ovo pitanje potrebno je da se ukratko pojasni ko je ta vojska Legija stranaca, kao i da se obradi pitanje borbe muslimana u kjafirskoj vojsci pod njihovom zastavom (ispod ovog odgovora nalaze se podaci o Legiji stranaca).
Šerijatski status službovanja u kjafirskoj vojsci
Službovanje muslimana u kjafirskoj vojsci, što ujedno uključuje i njegovu borbu sa kjafirskom vojskom protiv neprijatelja te vojske ili države koju ona štiti, može imati dvije situacije.
Prva je da neprijatelji te kjafirske vojske u kojoj on službuje budu muslimani, u tom slučaju ovo pitanje potpada pod mes’elu: pomaganja kjafira protiv muslimana, a to je jedno od djela koje izvodi muslimana iz vjere na što upućuju Kur’an, Sunnet i idžma učenjaka.
Druga situacija je da neprijatelji te kjafirske vojske u kojoj musliman službuje budu također kjafiri. U ovom slučaju službovanje u toj vojsci može biti dobrovoljno, ili pod prisilom i u slučaju nužde. Prisilno i nužno ulaženje i službovanje u kjafirskoj vojsci je pitanje koje se smatra izuzetkom od pravila te ćemo ga ostaviti po strani.
Znači, mes’ela o kojoj govorimo je dobrovoljno službovanje u kjafirskoj vojsci koja ratuje ili se sprema da ratuje protiv svojih neprijatelja koji su također kjafiri. Primjer ovakvog slučaja se može zamisliti kod muslimana koji privremeno borave u kjafirskoj zemlji pa se desi u toku njihovog boravka da tu državu napadne neka druga kjafirska država, pa da li je u tom slučaju dozvoljeno tim muslimanima da se bore pod zastavom kjafirske vojske te države u kojoj borave.
Islamski učenjaci po ovom pitanju imaju podijeljeno mišljenje.
Prvo mišljenje je da nije dozvoljeno muslimanima da dobrovoljno uđu pod zastavu kjafirske vojske u borbi protiv njihovih neprijatelja kjafira. Na ovom stavu je većina učenjaka ovog Ummeta od hanefija (El-Mebsut 10/97), malikija (El-Mudevvene 1/391) i hanabila (Keššaful-kinna’a 3/63). Oni svoj stav argumentiraju dokazima iz Kur’ana, Sunneta i razuma.
Iz Kur’an dokazuju sa riječima Uzvišenog: “A Allah neće dati priliku kjafirima nad mu’minima” (En-Nisa, 141). Kažu da Uzvišeni Allah zabranjuje da se da prilika kjafirima nad mu’minima a u borbi muslimana pod komandom kjafira je prilika kjafiru da naudi mu’minu.
Takođe dokazuju ajetom: “Nećeš naći ljude koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju da vole one koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju” (El-Mudžadele, 22). Kažu onaj ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan ne voli pobjedu Allahovih neprijatelja i neprijatelja Njegovog Poslanika.
A iz Sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dokazuju hadisom kojeg prenosi Zubejr ibn Avvam, radijallahu anhu, da kaže da je zabranio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se borimo za bilo koga od mušrika osim za zimije (nemuslimani u muslimanskoj državi koji daju džizju)”. Bilježi ga Darekutni i Hejsemi u “Medžmei”, međutim hadis je slab jer je u njegovom senedu Nu’ajm ibn Hamad koji je slab. Hadis jasnim i nedvosmislenim riječima ukazuje na zabranu borbe za kjafire.
Od razumskih dokaza je sljedeće:
– U borbi čovjek izlaže svoj život opasnosti a to nije dozvoljeno osim radi uzdizanja Allahove riječi i Njegove vjere.
– Obje skupine koje se bore jedna protiv druge su šejtanske stranke, a šejtanska stranka je ona koja će biti poražena, pa ne priliči muslimanu da se priključi jednoj od njih povećavajući njen broj i boriti se za nju.
– Musliman se bori protiv ljudi kako bi ih uveo u Islam, a da se bori protiv kjafira kako bi ih uveo iz kufra u kufr i prolivao njihovu krv na tom putu to nije dozvoljeno.
Drugo mišljenje je da je dozvoljeno muslimanima da se bore sa mušricima ili kjafirima pod njihovom zastavom protiv drugih mušrika i kjafira. Ovo mišljenje navode učenjaci prilikom govora o ovom pitanju s tim da ne spominju ko zastupa ovo mišljenje. Takođe, iz govora imama Šafije se razumije da on ovo ne zabranjuje jer kaže: “A ako ih (muslimane) oni (kjafiri) ne prisile na borbu sa njima meni je draže da se ne bore” (knjiga “El-Umm”, 4/256).
Zagovarači ovog mišljenja dokazuju svoj stav jednom predajom od ashaba i razumskim dokazom.
Prenosi Umu Seleme, majka pravovjernih, radijallahu anha, da je Zubejr ibn Avvam, radijallahu anhu, bio kod Nedžašija prilikom prve Hidžre od strane manje skupine muslimana, kada je neprijateljska vojska napala Nedžašija, pa je toga dana odigrao veliku ulogu u borbi sa Nedžašijem protiv njegovog neprijatelja, te je zbog toga Zubejr, radijallahu anhu, bio na velikom stepenu kod Nedžašija.
Ovu predaju bilježi Ahmed u svom Musnedu i zabilježena je u knjigama sire Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poput sire Ibn Hišama i “El-Bidaje vennihaje” od Ibn Kesira. Muhadis Ahmed Šakir je ocijenio ovu predaju vjerodostojnom, a Šuajb Arnaut dobrom. Zagovarači ovog mišljenja kažu da ova predaja u kojoj je Zubejr, radijallahu anhu, učestvovao sa Nedžašijem čija vojska i država je kjafirska protiv njihovog neprijatelja kjafira što jasno ukazuje da je muslimanu dozvoljeno da ratuje sa kjafirima i mušricima pod njihovom zastavom protiv njihovih neprijatelja kjafira.
Komentar: Ovom dokazu se može prigovoriti sa tri strane. Prva – da je Nedžaši tada bio musliman, te da je zbog toga Zubejr, radijallahu anhu, sebi dozvolio da učestvuje u borbi sa njim. Druga – da muslimani tada u tom periodu nisu imali drugo mjesto gdje bi se mogli skloniti i ko bi im mogao pružiti zaštitu. Treća – da je ovo idžtihad i postupak ashaba s jedne strane, a sa druge strane da je to bilo u vrijeme kada propisi vjere nisu bili upotpunjeni a ovakav postupak nije prenešen da ga je radio neko drugi od ashaba nakon što je propisan džihad protiv kjafira.
ODABRANO MIŠLJENJE je prvi stav učenjaka, tj. zabrana učestvovanja muslimana pod zastavom kjafirske vojske u njihovoj borbi protiv nekih drugih kjafira jer dokazi sa kojima dokazuju svoj stav su dovoljno jaki da potkrijepe ovo mišljenje.
Prema tome, nije dozvoljeno muslimanu da dobrovoljno služi, učestvuje i bori se u sastavu vojske Legije stranaca. Da to nije dozvoljeno ukazuju sljedeće stvari:
– Što ta vojska učestvuje u borbi protiv muslimana u muslimanskim zemljama što potpada pod mes’elu POMAGANJA KJAFIRA PROTIV MUSLIMANA a što je zabranjeno po Kitabu, Sunnetu i idžmau učenjaka a ujedno je i jedno od djela koje izvodi muslimana iz islama.
– Što musliman nije fizički prisiljen niti je u nuždi u kojoj bi mu bilo dozvoljeno ono što je inače zabranjeno.
– Ako bi uzeli da bi on u službi te vojske učestvovao u borbi protiv kjafira, pojasnili smo u gore spomenutoj mes’eli da je ispravno mišljenje učenjaka da ni u tom slučaju nije dozvoljeno boriti se pod zastavom kjafirske vojske.
– Što Allah ne dozvoljava da se da prilika kjafirima nad muslimanima, kaže Uzvišeni: “A Allah neće dati priliku kjafirima nad mu’minima” (En-Nisa, 141), a u borbi muslimana pod komandom kjafira je prilika kjafiru da naudi mu’minu na raznorazne načine.
– Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Islam se uzdiže (tj. on je uzdignut) a ne uzdiže se iznad njega”. Bilježi ga Darekutni i Bejheki, a Ibn Hadžer i Albani ga ocjenjuju dobrim. A u borbi muslimana pod komandom i zastavom kjafira za interese kjafirske države uzdiže se kjafir i kufr iznad islama i muslimana.
– Sam sistem i principi organizacije vojske Legije stranaca sadrže u sebi mnoge šerijatski neprihvatljiva načela, od kojih su između ostalih: potpuna odanost i privrženost državi Francuskoj u borbi radi nje a koja je kjafirska, gubljenje života za interese kjafirske države radi dunjalučke koristi, mijenjanje identiteta vojnika, dobrovoljno pristajanje na prekidanje svakog kontakta sa najbližom rodbinom itd. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com