Alejkumusselam!
Vitr namaz je potvrđeni sunnet, na čemu su skoro svi islamski učenjaci, za razliku od Ebu Hanife koji smatra da je vitr namaz vadžib. Najjasniji dokaz da vitr namaz nije vadžib je to da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao vitr namaz na jahalici, a složni su učenjaci da farz namaz nije dozvoljeno klanjati na jahalici osim u nu
ždi i ako se boji da će mu isteći namasko vrijeme. Vrijeme klanjanja vitr namaza je poslije jacije namaza pa sve do zore, a najbolje je da se klanja u zadnjem dijelu noći. Nije dozvoljeno klanjati dva puta vitre u jednoj noći, zbog hadisa: “Nema dva vitreta u jednoj noći”, bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi i Nesai. Vitr namaz se može klanjati jedan, tri, pet, sedam i devet rekata i to spojeno bez predavanja selama među rekatima što je došlo u vjerodostojnim hadisima.
Prenešeno je, takođe u vjerodostojnom hadisu i da se sedam rekata klanja tako što se na šestom preda selam a zatim klanja jedan rekat. Dok se klanjanje vitr namaza tri rekata klanja tako da se klanjaju sva tri rekata odjedanput sa jednim sjedenjem. A ako se na drugom rekatu preda selam, onda se vitr klanja jedan rekat. Praksa poznata kod nas da se prilikom klanjanja vitr namaza sa tri rekata uči etehijatu na drugom rekatu kao kod akšam namaza, a na čemu je hanefijski mezheb, je oprečna vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Hakim i Bejheki od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte klanjati vitr namaz tri rekata tako da liči akšam namazu …”. Iraki, Hakim i Zehebi ocjenjuju ovaj hadis vjerodostojnim.
Ostaje pitanje da li ovaj hadis upućuje na zabranu klanjanja vitreta poput akšama (misli se sa dva sjedenja), na čemu je većina učenjaka, ili je to samo pokuđeno a što kažu neki učenjaci.
Prema tome, vitr namaz koji se klanja tri rekata se klanja tako što se klanjaju dva rekata i preda selam, a ovo se broji u kijamu lejl, a zatim se klanja jedan rekat vitr namaza na kojem se uči kunut dova koja je mustehab a ne vadžib. Prenešano je u vjerodostojnim predajama da se kunut dova može učiti prije odlaska na ruku kao i nakon vraćanja sa rukua, i jedno i drugo je ispravno. Svi gore spomenuti propisi su zasnovani na vjerodostojnim hadisima ali zbog dužine teksta izostavili smo njihovo navođenje. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice:n-um.com

Alejkumusselam!
Hadis koji govori o spavanju na stomaku se prenosi od pet ashaba:
Prvi – od Jeiš ibn Tihfe ibn Kajs ibn El-Gaffar od njegovog oca da je spavao u mesdžidu poslije sehura na stomaku pa ga je neki čovjek pomjerao nogom rekavši mu: “Zaista Allah mrzi ležanje na ovakav način”, pa kada je pogledao a ono Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže i Ahmed, a ocjenjuju ga Ibn Abdulberr, Albani i Šuajb Arnaut slabim zbog poremećaja oko imena Tihfeta ibn Kajsa i nepoznavanja njegovog stanja.
Drugi – od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio nekog čovjeka kako leži na stomaku, pa mu je rekao: “Zaista Allah ne voli ovako ležanje”. Hadis bilježe Tirmizi, Ahmed i Ibn ebi Šejbe, a Buharija, Ebu Hatim (on je pojasnio da se radi o istom hadisu koji se prenosi od Jeiš ibn Tihfe) i Mukbil El-Vadi’i ga ocjenjuju slabim, dok ga Ahmed Šakir i Albani ocjenjuju vjerodostojnim a Šuajb Arnaut dobrim. Naravno ocjeni dvojice imama hadisa (Buhariji i Ebu Hatimu) se daje prednost.
Treći – od Amr ibn Šerida Es-Sulemija da kaže da im je prenešeno da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi našao nekoga da leži na licu a na njegovoj stražnjici nema ništa dirnuo bi ga nogom rekavši: “To je Allahu najmrži način ležanja”. Bilježi ga Ahmed, njegov rivajet je mursel, to jest slab jer u senedu nema ashaba.
Četvrti – od Ebu Umame, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naišao u mesdžidu na čovjeka koji spava na licu, pa ga je udario nogom rekavši: “Ustani, to je džehennemski način spavanja”. Bilježi ga Ibn Madže i Buharija u “El-Edebu el-mufred”, a u njegovom senedu je Velid ibn Džemil koji je jako slab ravija, zato ovaj hadis Albani ocjenjuje slabim.
Peti – od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je pored njega prošao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a on je spavao na stomaku, pa ga je udario nogom rekavši: “O Džunejdib, to je ležanje stanovnika Džehennema”. Biljež ga Ibn Madže, a Busiri kaže da je slab dok Albani na jednom mjestu kaže da je vjerodostojan a na drugom da je slab.
Nakon navođenja svih rivajeta ovog hadisa može se konstatovati da u svakom rivajetu ima slabosti. Oni učenjaci koji ga ocjenjuju vjerodostojnim ili dobrim, poput Ahmeda Šakira, Albanija, Šujaba Arnauta i Abdulaha Sa’dija, čine to na osnovu mnoštva rivajeta, dok drugi učenjaci smatraju da se ovako slabi rivajeti ne mogu podići na stepen dobrog hadisa.
A što se tiče šerijatskog statusa spavanja na stomaku, većina učenjaka smatra da je to samo mekruh a ne haram, poput tabi’ina Ibn Sirina i Timizija. Dok šejh Usejmin (Šerhu Rijadissalihin, str. 924) smatra dozovljenim spavanje na stomaku ako je takav način spavanja čovjeku prijatniji a da treba izbjegavati spavanje na stomaku u prisustvu ljudi zbog lošeg prizora. Dok sa druge strane Ibnul-Kajjim u knjizi “Zadul-mead” govori opširnije o mudrosti sa zdravstvene strane zabrane ležanja na stomaku koja je došla u hadisima a navodi takođe stav Tirmizija da je to mekruh a ne haram.
Neki učenjaci navode štetne posljedice spavanja na stomaku, jer kažu da u Šerijatu nije ništa pokuđeno a da u tome nije neka šteta za čovjeka. Pa tako kažu da spavanje na stomaku otežava disanje, vodi u ukoćenost vrata, otežava rad srca i mozga, štetno utiče na djecu i slično.
Uglavnom, naviše što se može reći za spavanje na somaku, uzimajući u obzir slabost hadisa u kojima se zabranjuje ležanje na stomaku, je da je to mekruh, tj. pokuđeno, kao i da stalno ležanje na takav način štetno utiče na zdravlje čovjeka kako mnogi tvrde. Sunnet je ležati na desnoj strani našto je podsticao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kako se prenosi u vjerodstojnim hadisima, a dozvoljeno ležati na lijevoj strani i leđima.
Prema tome, nema nikakve smetnje da se ležeći na stomaku odmaraš ili da učiš u takvom položaju, jer se pokuđenost ležanja na stomaku odnosi na spavanje. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice:n-um.com

Alejkumusselam!
Ove vrste nagradnih igara u Šerijatu se ubrajaju u kockanje (mejsir) koji je zabranjen tekstom Kur’ana, Sunneta i idžma’om (konsenzus) islamskih učenjaka.
Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti” (El-Maide 90-91).
Dokaz iz Sunneta je hadis: “Ko kaže svom drugu: dođi da se kladimo, neka da sadaku” (Buharija 4860 i Muslim 1647). Znači, za sam pozivanje na klađenje treba dati sadaku, što znači da je klađenje koje je vrsta kocke haram.
Od učenjaka koji prenose idžma’ su Kurtubi (El-Džamiu’ li ahkamil-kur’an 6/94), Ibn Tejmije (Medžmu’ul-fetava 32/220) i Ibn Hadžer (Fethul-bari 8/497).
Obrazloženje zabrane: pravilo na osnovu kojeg raspoznajemo nagradne igre koje su zasnovane na kocki od onih koje to nisu je: da kada čovjek uđe u igru ILI JE DOBITNIK ILI GUBITNIK, to je čista kocka. A ova vrsta nagradne igre je klasičan primjer kocke, jer učesnik ulaže novac uplaćivanjem listića pa ako bude izvučen on je dobitnik, a ako ne onda je gubitnik. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice:n-um.com

Alejkumusselam!
Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da je muž onaj ko je dužan da izdržava porodicu (ženu i djecu). Naravno, ovaj stav je zasnovan na jasnim kur’anskim ajetima i vjerodostojnim hadisima. Žena nije dužna da pomaže muža iz svog vlastitog imetka u izdržavanju porodice, niti je obavezna da radi van kuće kako bi mu pomogla da ih izdržava.
Čak ako bi žena i radila negdje na poslu i dobijala platu sva zarada koju ona dobije je njen vlastiti imetak. Osim u slučaju da joj muž, koji ima pravo da joj zabrani rad van kuće, stavi šart da bi joj dozvolio da radi da izdvaja određeni procenat od zarade za potrebe porodice i ona na to pristane. Takođe, muslimanki nije dozvoljeno da se miješa sa muškarcima niti u školskoj klupi niti na poslu osim u slučaju nužde. A kada je to nužda to zavisi od slučaja do slučaja i svaki slučaj treba posebno analizirati.
Prema tome, ti nisi šerijatski obavezna da se odazoveš mužu da nastaviš školovanje gdje ćeš biti prinuđena da se miješaš sa muškarcima kako bi se poslije zaposlila i privređivala za porodicu, jer te Allah, dželle še’nuhu, ne duži da ti izdržavaš porodicu. Nastavak tvog školovanja zahtijeva miješanje sa muškarcima a vjerovatno i samo zaposlenje, a to nije dozvoljeno osim u nuždi. A ako bi poslušala muža i završila školu i zaposlila se zaradu koju bi dobijala to je tvoj vlastiti imetak, nisi dužna da sa njim izdržavaš porodicu, osim u gore spomenutom slučaju.
Na tvom mužu je da se on potrudi da zarađuje za vas u najmanju ruku onoliko koliko vam je neophodno za normalan život, ali bez obzira na vaše materijalno stanje na tebi je da saburaš i budeš zadovoljna sa onim što vam je Allah dao od rizka. Ne zaboravite da bračni život jedne muslimanske porodice ne čini samo imetak i materijalna strana.
Užitak i ljepota života je, ustvari u pridržavanju i praktikovanju ove uzvišene vjere. A od Allahove mudrosti je i to da mnogima od nas umanji rizk i da nam da samo onoliko koliko nam treba ili manje od toga kako bi nas sačuvao od iskušenja imetka koje zadese mnoge imućne ljude.
A što se tiče nikaba, ispravno je da je pokrivanje lica vadžib svakoj muslimanki a argumenti i dokazi obaveze pokrivanja lica biće obrađeni u jednom drugom odgovoru inšaallah. Tvoje pokrivanje nije relacija između tebe i tvog muža u osnovi, nego između tebe i tvoga Gospodara Allaha, dželle še’nuhu. Čekati da tvoji roditelji prihvate pokrivanje kao i da se situacija promijeni je otvaranje vrata koja se teško zatvaraju.
Nego je na tebi i tebi sličnima da pokrijete svoje lice kako bi time vi ustvari mijenjale situaciju, a ne da očekujemo da će neko doći sa štapićem i promijeniti stanje. Da je tako ne bi ni jedna sestra stavila nikab, niti bi se ko držao Sunneta, niti bi bilo brada, išli bi na mevlude, učestvovali bi na ramazanskim koncertima sve dok nam neki “pozitivni Turabi” ne bi došao i promijenio stanje, a načekali bi se.
Mi trebamo shvatiti da smo mi ti koji mijenjamo situaciju sa pravilnim praktikovanjem vjere bez obzira kako na to reagovali naši roditelji, komšije, prijatelji i ostali. Na njima je da se oni navikavaju i prilagođavaju nama a ne da se radi obrnuto, da se mi njima prilagođavamo na uštrb vjere, sve pod izgovorom mudrosti, postepenosti i uzimanja prioriteta. Mudrost je držati se Istine, praktikovati je a postepenost i prioriteti su sastavni dio praktikovanja vjere, mi svakako ne možemo odjedanput sve primijeniti.
Nego ti svome mužu navijesti da ćeš za neki period staviti nikab i da oko toga ne želiš raspravu niti ubjeđivanje, nego da želiš od njega podršku, pomoć i otklanjanje prepreka sa tog puta. A ako se on svemu ovome suprostavi dolazeći sa raznoraznim izgovorima i čak bude spreman da se razvede s tobom i da ti da talak zbog ovoga, pa onda i ne zaslužuje da ti živiš sa njim.
Znamo mi da nikab nije najbitnija stvar u vjeri, ali je on od vjere, on je ponos i čast jedne muslimanke i blago onom mužu koji će biti zaštitnik tog simbola islama pogotovu u vremenima kada se on napada sa svih strana. Prema tome, nemoj se dvoumiti, budi hrabra i odlučna, dovi da ti Allah pomogne, a Allah zaista pomaže svoje iskrene robove. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice:n-um.com

Alejkumusselam. Prije govora o “onome što je svima poznato”, tj. dodirivanja Kur’ana od strane žene u stanju hajza, neophodno je da se takođe u ovoj prilici ukratko pojasni propis učenja Kur’ana, svejedno gledajući u Kur’an ili učeći napamet, dirajući Kur’an ili bez diranja, od strane žene u stanju hajza.
Učenje Kur’ana od strane žene u stanju hajza
Oko učenja Kur’ana od strane žene u stanju hajza islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Prvo mišljenje je da ženi u stanju hajza uopće nije dozvoljeno da uči Kur’an, svejedno dirala Mushaf ili učila napamet. Ovo je zvanični stav tri mezheba: hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog. Argument sa kojim dokazuju svoj stav je hadis od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne uči džunub niti žena u stanju hajza ništa od Kur’ana”. Hadis bilježe Tirmizi i Ibn Madže, a Tirmizi navodi da ga je imam Buhari ocijenio slabim.
U njegovom senedu je ravija Ismail ibn Ajjaš čiji se hadis ne prihvata kod muhadisa kada prenosi od stanovnika Hidžaza a ovaj hadis je od njih. Takođe, Ebu Hatim smatra da su ovo riječi Ibn Omera, radijallahu anhuma. Prema tome, hadis je veoma slab zbog slabosti ravije Ismaila i zbog toga što su to riječi ashaba. Još ako se tome doda da se slabi ravija Ismail izdvojio sa ovim hadisom tako da ga niko drugi ne prenosi, dolazi se do rezultata da je hadis veoma slab i da ne može biti argument po ovom pitanju.
Stavovi ova tri mezheba se po ovom pitanju u nekim detaljima međusobno razlikuju. Pa je tako kod hanefija ženi u stanju hajza je dozvoljeno učiti Fatihu ili neku drugu suru koja ima značenje dove ako se izgovara kao dova a ne učenje Kur’ana, a nije joj dozvoljeno učiti sureta koja nemaju značenja dove poput sure Mesed (Tebettjeda). Takođe, oni dozvoljavaju mualimi u stanju hajza da poučava Kur’anu ali da uči riječ po riječ razdvajajući jednu od druge.
Dok šafije zabranjuju učenje Kur’ana ženi u stanju hajza pa makar i dio ajeta, s tim da joj dozvoljavaju učenje Kur’ana srcem bez pomjeranja jezika ili uz pomjeranja jezika ali da se ne čuje glas, kao i da gleda u Mushaf.
Hanabile zabranjuju učenje jednog čitavog ajeta pa naviše, dok dozvoljavaju učenje jednog dijela ajeta, takođe dozvoljavaju razmišljanje o kur’anskim ajetima i učenje Kur’ana pomjeranjem usana pod uslovom da se usnama ne naznačavaju slova (harfovi). Takođe, dozvoljavaju ženi u stanju hajza da izgovara neke riječi koje su u Kur’anu ali ne sa ciljem učenja Kur’ana, poput riječi: BISMILLAH, ELHAMDULILLAHI RABBILALEMIN, INNA LILLAHI VE INNA ILEJHI RADŽI’UN i slično.
Naravno, za ovakve detalje nema dokaza u šerijatskim tekstovima kao što u osnovi nemaju vjerodostojnog dokaza da je ženi u stanju hajza uopće zabranjeno učiti Kur’an.
Drugo mišljenje je da je ženi u stanju hajza dozvoljeno učiti Kur’an dok joj ide krv hajza, svejedno bojala se da će zaboraviti nešto iz Kur’ana ili ne, a kada joj prestane teći krv hajza nije joj dozvoljeno učiti Kur’an sve dok se ne okupa jer je tada u mogućnosti da se okupa. Ovo je stav malikijskog mezheba, a dokazuju ga vjerodostojnim hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio zikrullah (spominjao Allaha) u svakom stanju”. A učenje Kur’ana je zikr jer Uzvišeni Allah naziva Kur’an na nekoliko mjesta u Kur’anu zikrom.
Treće mišljenje je da je ženi u stanju hajza dozvoljeno da uči Kur’an ako se boji da će zaboraviti nešto iz Kur’ana, čak u tom stanju joj je vadžib da uči jer je fikhsko pravilo da ono bez čega se ne može izvršiti jedan vadžib ono samo postaje vadžib. Ovo mišljenje se pripisuje ibn Tejmiji i zastupaju ga mnogi drugi učenjaci.
Odabrano mišljenje je stav onih učenjaka koji uopćeno dozvoljavaju učenje Kur’ana ženi u stanju hajza bez ikakvih ograničenja. Na tom stavu su Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim a izabrali i mnogi savremeni učenjaci. A da je ovaj stav ispravan ukazuje sljedeće:
– nema šerijatskog dokaza koji zabranjuje učenje Kur’ana ženi u stanju hajza,
– a sa druge strane imamo vjerodostojan hadis u kome se kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio zikrullah, u što ulazi i učenje Kur’ana, u svim stanjima.
Diranje Mushafa od strane žene u stanju hajza
Ovo pitanje se vraća na mes’elu diranja Mushafa bez tahareta (abdesta, gusula ili tejemuma). Naime, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko diranja, uzimanja i nošenja Mushafa od strane džunuba, žene u stanju hajza i bez abdesta.
Prvi stav učenjaka je da je džunubu, ženi u stanju hajza i bez abdesta zabranjeno dirati mushaf ili dio mushafa. Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta i zvanični stav četiri mezheba. Najjači argumenti kojima potkrepljuju tu zabranu su jedan ajet i jedan hadis.
Prvi dokaz – riječi Uzvišenog: “On je, zaista, Kur’an plemeniti, u Knjizi brižljivo čuvanoj dodirnuti je smiju samo oni koji su čisti” (El-Vaki’a, 77-79). Kažu: ajet upućuje na zabranu diranja mushafa bez abdesta jer se zamjenica “je” vraća na Kur’an plemeniti, i po njihovom ajet se prevodi: “dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti”.
Komentar: Oni koji se ne slažu sa tumačenjem ovog ajeta na ovakav način poput mufessira Ibnul-Arebija i Kurtubija kažu: Ispravno je da se zamjenica “je” vraća na “Knjigu brižljivo čuvanu”, te prevode ajet: “dodirnuti je smiju samo oni koji su čisti” jer se zamjenica u osnovi vraća na najbližu imenicu prije nje. Takođe, prenose Ibn Džerir i Ibn Kesir u svojim tefsirima da su Ibn Abbas, Enes, radijallahu anhum, Mudžahid, Ikrime, Seid ibn Džubejr, Dahhak, Džabir ibn Zejd, Es-Suddi i mnogi drugi, rekli da se pod riječima “Knjizi brižljivo čuvanoj” misli na knjigu na nebesima (levhul-mahfuz), a pod riječima “samo oni koji su čisti” da se misli na meleke.
Ono što podržava stav da se pod ajetom misli na meleke i Levhul-mahfuz je riječ u ajetu “El-mutahherun” koja znači: oni koji su sami po sebi čisti a to su meleci, jer da je se željelo ajetom reći da se misli na ljude koji se čiste tako što uzimaju abdest došla bi riječ “El-mutetahhirun” što znači oni koji se čiste, kao što je došlo u drugim ajetima. Kao u ajetu: “Allah zaista voli one koji se često kaju i voli el-mutetahhirine – one koji se mnogo čiste” (El-Bekara, 222).
Prema tome, argumentiranje sa ovim ajetom zabranu diranja mushafa bez abdesta je u najmanju ruku upitno a bliže bi bilo da se kaže da je i neispravno.
Drugi dokaz – poznati hadis Amra ibn Hazma od njegovog oca od njegovog djeda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, napisao pismo stanovnicima Jemena a u njemu je bilo napisano: “Ne dodiruje Kur’an osim tahir (onaj koji je čist)”. Bilježi ga Malik kao mursel (bez spomena ashaba koji prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), Nesai i Ibn Hibban. I kažu da je ovaj hadis jasan šerijatski tekst da nije dozvoljeno dirati mushaf bez tahareta (abdesta, gusula ili tejemuma).
Komentar: Prenosi Ibn Hadžer da ovaj hadis ima skrivenu mahanu a to je da je ravija Hakem ibn Musa pogriješio u ovom hadisu kada je naveo u senedu prenosilaca hadisa Sulejman ibn Davuda a ispravno je da je riječ o Sulejman ibn Erkamu, a Sulejman ibn Erkam je ravija čiji hadis se ne uzima. Ovu grešku koju navodi Ibn Hadžer spominju najveći učenjaci hadisa, poput Ebu Davuda, Ibn Ebi Hatima, Ebu Zur’e, Ibn Mendea, Nesaija i Saliha Džezerija.
Prema tome, ovaj hadis je veoma slab iz dva razloga: prvo – što je rivajet kod Malika mursel a mursel je slab hadis, drugo – što u rivajetu kod Nesaia ima skrivena mahana gore spomenuta zbog koje se hadis smatra neprihvatljivim za argumentiranje. Zbog ovoga ne treba da nas zavedu riječi Ibn Abdilberra da je šuhret (tj. to da je poznat) ovog hadisa kod učenjaka dovoljan tako da nema potrebe za njegovim senedom.
Takođe, ovaj hadis, i ako bi uzeli da je sa strane seneda prihvatljiv, on ima nejasno značenje sa strane tumačenja. Naime, riječ “tahir” (onaj koji je čist) koja je došla u hadisu u arapskom jeziku ima višestruko značenje.
Prvo značenje je čistoća u prenesenom smislu, tj. da “tahir” (onaj koji je čist) znači čistoću od kufra i širka pri čemu bi hadis značio: ne dodiruje Kur’an osim mu’min, jer je došlo u ajetu: “Zaista su mušrici nečisti” (Et-Tevbe, 28).
Drugo značenje je čistoća u fizičkom smislu, tj. da je “tahir” (onaj koji je čist) onaj koji je čist od nedžaseta (prljavština) koje se u Šerijatu smatraju nečistoćom, kao što je došlo u hadisu o mački: “Ona nije nečista”.
I treće značenje je čistoća u šerijatskom smislu, tj. da je pod abdestom ili gusulom. Pa ostaje nejasnoća na koje značenje od ova tri se odnosi hadis, odnosno da li se može odnositi na sve tri istovremeno. U svakom slučaju, slabost hadisa i neodređenost njegovog značenja ne daju ovom hadisu snagu kojom bi po njemu bilo zabranjeno dirati Mushaf bez abdesta, tj. da bi onaj koji bi to radio bio griješan zbog toga.
Drugo mišljenje učenjaka je da je dozvoljeno uzimati i dirati Mushaf od strane džunuba, žene u stanju hajza i bez abdesta iako su i zagovarači ovog mišljenja složni da je to mustehab raditi uz abdest. Na ovom stavu su: Hakem ibn ‘Utbe, Davud Zahiri, Ibn Hazm i ostali, a ovo mišljenje su izabrali i mnogi savremeni učenjaci. Od najjačih argumenata sa kojima dokazuju svoj stav su sljedeći:
Prvi dokaz: da je osnova dozvola uzimanja, diranja i nošenja Mushafa u spomenutim stanjima sve dok nemamo dokaza za zabranu, a nema jasnog ajeta i vjerodostojnog hadisa koji ukazuju na zabranu.
Drugi dokaz: dugi hadis o pismu koje je poslao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Heraklu, rimljanskom namjesniku u Šamu, u kojem je između ostalog bilo napisano nekoliko ajeta iz Kur’ana a nema sumnje da su kršćani dirali to pismo čitajući ga. Ali ovome se može prigovoriti da pismo nije Mushaf niti dio njega, nego najviše liči nekim islamskim knjigama u kojima ima i ajeta.
Odabrano mišljenje nakon svega izloženog je dozvola diranja, uzimanja i nošenja Mushafa od strane džunuba, žene u stanju hajza i bez abdesta jer nema jasnog niti vjerodostojnog dokaza koji to zabranjuje. A ako bi i prihvatili da se ajet iz sure Vakia ” … dodirnuti je smiju samo oni koji su čisti” odnosi na ljude a ne meleke kao i da je hadis od Amr ibn Hazma “Ne dodiruje Kur’an osim tahir (onaj koji je čist)” vjerodostojan, najbliže bi bilo da je značenje i ajeta i hadisa sljedeće: Ne dodiruje Mushaf osim mu’min (koji je čist sa svojim imanom i vjerom), svejedno bio bez abdesta, džunub, žena u stanju hajza ili nifasa ili ima na svom tijelu nedžaseta.
A što se tiče predaja od ashaba i selefa da su smatrali da se ne dodiruje Mushaf osim pod taharetom (sa abdestom, gusulom ili tejemumom) njihovo značenje je da je to mustehab a ne da onaj koji uzme Mushaf bez abdesta, gusula ili tejemuma da je griješan. A Allah zna najbolje.
Prema tome, ženi u stanju hajza je dozovljeno učiti Kur’an i dirati ga (bez rukavica), uzimati i nositi. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice:n-um.com