Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
RAD U RESTORANU U KOJEM SE NUDI SVINJETINA
Alejkumusselam. Prodaja svinjskog mesa je haram po idžmau učenjaka. Na tu zabranu ukazuje vjerodostojan hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u rivajetu od Džabir ibn Abdullaha, radijallahu anhuma, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao godine kada je oslobođena Meviše
Alejkumusselam. Prodaja svinjskog mesa je haram po idžmau učenjaka. Na tu zabranu ukazuje vjerodostojan hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima u rivajetu od Džabir ibn Abdullaha, radijallahu anhuma, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao godine kada je oslobođena Mekka: “Zaista su Allah i Njegov Poslanik zabranili prodaju vina (alkohola), strvine (uginule životinje), svinje i kipova, …”.
Vidi manjeA što se tiče rada u restoranima i sličnom u kojima se mušterijama nudi svinjsko meso, alkohol i slično, rad u takvim restoranima se može svesti na na dvije vrste.
Prva vrsta: da ta osoba radi oko svinjskog mesa, tako što ga sprema ili dostavlja mušterijama, u tom slučaju njegov posao nije dozvoljen jer predstavlja potpomaganje u griješenju. A Uzvišeni zabranjuje potpomaganje u grijehu: “A nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljstvu” (El-Maide, 2). Ono što zaradi radnik u obavljanju ovakog posla ta zarada je haram imetak jer je zarada na haramu haram. Onaj ko je znao da je taj posao haram i na tome zaradio imetak dužan je da se pokaje iskrenom tevbog i da se riješi tog haram imetka tako što će ga dati u opće potrebe muslimana, tj. da udijeli siromahu, zaduženom ili da za izgradnju ili popravku puteva, mostova i slično, a za rješavanje od tog haram imetka nema nikakvog sevapa.
Druga vrsta: da osoba koja radi u takvim restoranima u kojima se konzumiraju harami (svinjetina, alkohol i slično) radi samo poslove koji su halal, tj. nema kontakta sa haramima, onda je preče da taj posao ostavi kako bi sačuvao svoju vjeru i čast i kako bi se udaljivo od sumnjivih stvari, te da traži posao koji je daleko od harama. Na ovo ukazuje hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od En-Nu’mana, radijallahu anhu, u kojem je došlo: “Zaista je halal jasan i zaista je haram jasan, a među njima su sumnjive i nejasne stvari koje ne poznaju mnogi ljudi, pa ko se čuva sumnjivih i nejasnih stvari sačuvao je svoju vjeru i čast a ko ih čini upadne u haram, …”. Ono što zaradi od ovakvog posla u kojem nema dodira sa haramom to mu je halal.
Musliman treba znati da onaj ko ostavi radi Allaha ono što je haram Allah mu olakša i otvori esbabe (razloge i povode) rizka (opskrbe). Kaže Uzvišeni: “A onaj ko se Allaha boji On mu nađe izlaz i opskrbi ga odakle se ni nenada” (Et-Talak, 2-3).
Prema tome, dozvoljeno ti je raditi u tom restoranu ako nećeš imati direktnog kontakta sa svinjetinom, alkoholom i sličnim haramima, a u protivnom nije ti dozvoljeno raditi u njemu. Ve billahi tevfik.
NA KOJIM MJESTIMA I U KOJIM STANJIMA JE ZABRANJENO SPOMINJATI ALLAHA
Alejkumusselam Bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, činio zikrullah (spominjao Allaha) u svim stanjima. Ovaj hadis ukazuje da je dozvoljeno spominjati Allaha jezikom u svim stanjima. Sa druge strane nije mi poznato da je u nekom šerviše
Alejkumusselam Bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, činio zikrullah (spominjao Allaha) u svim stanjima. Ovaj hadis ukazuje da je dozvoljeno spominjati Allaha jezikom u svim stanjima. Sa druge strane nije mi poznato da je u nekom šerijatskom tekstu došla zabrana spominjanja Allaha jezikom na nekim određenim mjestima ili u nekim određenim stanjima. Izuzetak ovome je spominjanje Allaha u kupatilu, klozetu (WC-u) ili prilikom obavaljanja nužde. Većina učenjaka smatra da je mekruh (pokuđeno) spominjati Allaha na ovim mjestima zbog poštovanja prema Allahu i radi Njegovog veličanja. Dok neki učenjaci kažu da ne priliči da se Njegovo (Allahovo) ime spominje na nečistim mjestima. Nema nekog direktnog šerijatskog teksta koji ukazuje da je mekruh spominjati Allahovo ime na ovim mjestima niti da je to od adaba islama. Takođe, neki učenjaci navode da je mekruh spominjati Allaha u stanju džunubluka, s tim da za tako nešto takođe nema dokaza u Kur’anu i Sunnetu.
Prema tome, prenosi se u vjerodostojnom hadisu od Aiše, radijallahu anha, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, činio zikrullah (spominjao Allaha) u svim stanjima, a ne priliči i treba izbjegavati spominjati Allaha na nečistim mjestima, kupatilu, klozetu i slično iz poštovanja prema Allahu. A po ovom pitanju u šerijatskim tekstovima nije prenešena nikakva zabrana. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
IZGOVARANJA NIJETA RIJEČIMA PRIJE NAMAZA
Alejkumusselam. To što piše u Ilmihalu da se na početku farz ili sunnet namaz nijeti riječima: “Nevejtu en usallije lillahi te’ala …”, to nije prenešeno ni u jednom hadisu da je radio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je to bila praksa ashaba niti prvih generacija muslimana. A poštviše
Alejkumusselam. To što piše u Ilmihalu da se na početku farz ili sunnet namaz nijeti riječima: “Nevejtu en usallije lillahi te’ala …”, to nije prenešeno ni u jednom hadisu da je radio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je to bila praksa ashaba niti prvih generacija muslimana. A pošto je namaz ibadet on se mora obavljati onako kako ga je klanjao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Klanjajte onako kako ste vidjeli mene da klanjam”. A to kako je klanjao je prenešeno u vjerodostovnim hadisima i nije prenešeno da je na početku namaza nijetio namaz riječima. Ta praksa je uvedena tek nekad poslije. Zbog toga niječenje namaza riječima predstavlja novotariju u vjeri. Jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha: “Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to se odbija (tj. to je batil i ništavno)”. Takođe, u hadisu kojeg bilježi Tirmizi, a kojeg muhaddisi ocjenjuju vjerodostojnim, je došlo: “Čuvajte se novina (u vjeri), jer je svaka novina novotarija a svaka novotarija dalalet a svaki dalalet vodi u Vatru”. Izgovaranje nijeta riječima prije namaza predstavlja ružnu novotariju i nije je dozvoljeno činiti. Ispravno je da se namaz nijeti srcem, tj. srcem se odluči koji će se namaz klanjati.
A zikr poslije namaza, koji je sunet činiti, se obavlja nakon klanjanog farz-namaza a ne suneta. Takođe, ikamet se uči prije klanjanja farza u džematu, a oko učenja ikameta kada se klanja pojedinačno učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
DOVA PRI USELJENJU U NOVU KUĆU
Alejkumusselam. Od dova koje su vezane za kuću i stan, prenešeno je u vjerodostojnim hadisima preporučenost učenja Bismile prilikom ulaska u kuću (hadis bilježi Muslim), takođe preporučenost učenja određenih dova prilikom ulaska i izlaska iz kuće. A u slabom hadisu kod Taberanija i preporučenost nazviše
Alejkumusselam. Od dova koje su vezane za kuću i stan, prenešeno je u vjerodostojnim hadisima preporučenost učenja Bismile prilikom ulaska u kuću (hadis bilježi Muslim), takođe preporučenost učenja određenih dova prilikom ulaska i izlaska iz kuće. A u slabom hadisu kod Taberanija i preporučenost nazivanja selama prilikom ulaska u kuću, a što je potvrđeno u 61. ajetu sure En-Nur: “A kad ulazite u kuće, vi ukućane njene pozdravite pozdravom od Allaha propisanim, blagoslovljenim i uljudnim.”U vjerodostojnom sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije prenešena nijedna dova ili neki drugi adab prilikom useljenja u kuću. A učenje ili naručivanja uz plaćanje ili bez plaćanja da se uči sura Jasin, Fatiha, hatma ili slično prilikom useljenja u kuću je čista novotarija u vjeri. A novotarije su zabranjene u vjerodostojnim hadisima te ko ih radi čini veliki grijeh, obavezan je prekinuti sa tom praksom i pokajati se. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) koji se prenosi u rivajetu od Aiše, radijallahu anha: “Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to se odbija”. Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Čuvajte se novina, jer je svaka novina novotarija (bidat) a svaki bidat je dalalet a svaki dalalet vodi u Vatru”. Bilježi ga Tirmizi i ocijenio ga je vjerodostojnim on, Ibn Redžeb i mnogi ostali muhaddisi. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
KLANJANJE NAMAZA U STANJU DŽUNUBLUKA
Alejkumusselam. Ko klanja namaz a džunub je, svejedno bilo to iz zaborava ili neznanja da je džunub, namaz mu je neispravan jer je šart ispravnosti namaza čistoća. Kaže Uzvišeni: “A ako ste džunubi onda se okupajte” : (El-Maide, 6). S tim da onaj ko to uradi nije griješan jer je Uzvišeni oprostio ovviše
Alejkumusselam. Ko klanja namaz a džunub je, svejedno bilo to iz zaborava ili neznanja da je džunub, namaz mu je neispravan jer je šart ispravnosti namaza čistoća. Kaže Uzvišeni: “A ako ste džunubi onda se okupajte” : (El-Maide, 6).
S tim da onaj ko to uradi nije griješan jer je Uzvišeni oprostio ovom Ummetu ono što se iz zaborava uradi. Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da Uzvišeni kada je objavio: : “Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili nehotice uradimo”, :kaže Uzvišeni: :“Učinio sam to”….”:. takođe, bilježi Ibn Madže u svom Sunenu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je Allah oprostio mom Ummetu ono što nehotice, iz zaborava i u prisili urade”. Šejh Albani i Šuajb Arnaut hadis ocjenjuju vjerodostojnim. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Učenje dova za životinje
Alejkumusselam. Bilježi Ebu Davud u svom Sunenu od Amr ibn Šuajba od njegovog oca a on od njegovog djeda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas oženi ženu i kupi slugu neka kaže: Allahu moj, molim te da mi daš hajra u njoj i hajra u onome na čemu si je stvorio, i uviše
Alejkumusselam. Bilježi Ebu Davud u svom Sunenu od Amr ibn Šuajba od njegovog oca a on od njegovog djeda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas oženi ženu i kupi slugu neka kaže: Allahu moj, molim te da mi daš hajra u njoj i hajra u onome na čemu si je stvorio, i utječem ti se od njena zla i od zla onoga na čemu si je stvorio. A kada kupi devu neka je uzme za vrh grbe i neka dovi isto”. Hadis su ocijenili vjerodostojnim Hakim, Zehebi i Abdulhak Išbili, a dobrim šejh Albani. U hadisu je potvrđena propisanost dovljenja Allahu da učini životinju hairli. Prema tome, nema smetnje da se dovi slična dova za zaštitu životinje. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
KLANJE KURBANA NA TEMELJU KUĆE
AlejkumusSelam! Na pitanje da li je čovjek obavezan da na temelj zakopane kuće kolje ovna ili da li je istina da nije dozvoljeno useljenje bez obavljenog takvog čina (klanja ovna), da li je to ostao adet ili je propis po islamu, odgovorio je prof. Dr. Enes Ljevaković, inače fetva-i-emin, ovim odgovoviše
AlejkumusSelam!
Na pitanje da li je čovjek obavezan da na temelj zakopane kuće kolje ovna ili da li je istina da nije dozvoljeno useljenje bez obavljenog takvog čina (klanja ovna), da li je to ostao adet ili je propis po islamu, odgovorio je prof. Dr. Enes Ljevaković, inače fetva-i-emin, ovim odgovorom: “Nema vjerske obaveze klanja kurbana na temelju kuće. To je naš bosanski običaj, a ne neki obavezujući islamski propis. To ne spada ni u naređene ni u zabranjene, već u dozvoljene adete na temelju općeg principa da su sve stvari dozvoljene osim onih koje su izričito zabranjene“. (pitanja@rijaset.ba, Klanje kurbana na temelju kuće). Kada bi se hodže koje tvrde da je svakom muslimanu obaveza da se kurbanska krv prolije na temelju kuće makar držali odgovora onog ko je postavljen ispred zvanične institucije kojoj pripadaju?
Međutim, ovaj odgovor je samo djelimično tačan, tj. prvi dio u kojem se kaže da nema vjerske obaveze klanja kurbana na temelju kuće i da je to naš bosanski običaj, a ne neki obavezujući islamski propis. A riječi “to ne spada ni u naređene ni u zabranjene, već u dozvoljene adete na temelju općeg principa da su sve stvari dozvoljene osim onih koje su izričito zabranjene”, ne priliči da ih izrekne neko kome je povjeren emanet šerijatskog odgovaranja na pitanja. Jer ko imalo poznaje islamska pravila i principe zna da se opći princip “sve stvari su dozvoljene osim one koje su izričito zabranjene” odnosi na adete, tj. međuljudske postupke a ne na ibadete kod kojih važi drugi opći princip koji glasi “osnov u ibadetima je zabrana sve dok nemamo dokaz da je propisano“.
Sa druge strane, običan musliman pravi jasnu razliku između ražnja, koji se kolje da bi se ljudi počastili i nahranili, i između klanja kurbana koji se kolje u ima Allaha kao vid ibadeta (ili u ime šejtana i džina kojima se približuje preko tog ibadeta, što predstavlja veliki širk). A nema sumnje da je klanje kurbana jedan od najvećih ibadeta u islamu. Pa kako se može reći za klanje kurbana na temelju kuće, a klanje kurbana je čisti ibadet oko čega nema razilaženja među učenjacima, da ne spada ni u naređene ni u zabranjene adete. Ispravno je da je klanje kurbana na temelju kuće po Šerijatu zabranjeni adet, jer je samo klanje kurbana ibadet, a za ovo klanje kurbana (na temelju kuće) nema dokaza u Šerijatu pa mu je osnova zabrana. I ne samo to nego dokazi ukazuju da je ovaj običaj paganska zaostavština i djelo širka (upućivanje ibadeta nekom mimo Allaha) svejedno velikog ili malog, o čemu će biti govora.
Treba znati da klanje na temelju kuće nije običaj koji je prisutan samo kod Bošnjaka, jer je ovaj običaj prisutan i kod srpskog naroda. Naime, prilikom gradnje kuće u srpskom narodu postoji običaj klanja na temelju. Na istočnom dijelu iskopanog temelja kuće mora se nešto zaklati: svinja, jagnje, ili pijetao. Zatim se glava “žrtvene” životinje zakopa ispod kamena-temeljca. Kod njih se vjeruje da je taj običaj preostatak drevnog oblika žrtvovanja nekog člana kuće, kao dar “dušama predaka”, od kojih se kao uzdarje očekivalo da novoj zgradi podare sigurnost, a članovima porodice u novoj kući zdravlje i dugovječnost.
Takođe, stari niški Romi veruju da svaka kuća ima svog anđela čuvara – Sajbiju. Zato je potrebno, pošto neko sagradi, ili se se useli u novu kuću, da prinese žrtvu Sajbiji, tako što će u kućnom temelju da zakolje ovcu. Za ovu priliku se kupuje što veći bijeli ovan sa povijenim rogovima. Tim povodom se priređuje večera za kuću da bi ukućani u novom domu imali dobro zdravlje, i da bi u kući vladao mir i porodična harmonija.
Idejna pozadina klanja kurbana na temelju kuće kod Bošnjaka je da ako se ne prolije krv na temelju sa klanjem kurbana da će se prosut krv nekog drugog, tj. da se tim klanjem zaštite radnici na kući ili ukućani od neke nesreće. Ili drugo tumačenje da kolje kurban na temelju radi bereketa i zaštite od nevolja. A opće uvjerenje kod mnogih je da ako se ne zakolje da nije nikako dobro za radnike koji rade na kući, samoj kući i ukućanima, a zašto nije dobro i kako ni sami ne znaju.
Nema sumnje da klanje kurbana, ovna, jagnjeta ili neke druge životinje kod Srba, Roma i Bošnjaka ima pagansku pozadinu. To da li je ovo naslijeđeno od starih Slovena, bogumila ili nekog trećeg to zahtijeva da se napravi istraživanje, a sa šerijatske strane porijeklo ovog paganskog adeta nije bitno niti ono utiče na konačan sud o ovome.
Imajući u vidu sve spomenuto, klanje neke životinje prilikom gradnje kuće, na kraju ili početku same izgradnje se može podijeliti u sljedeća tri stanja:
Prvo: da vlasnik kuće koja se gradi prilikom akcije saljevanja ploče ili temelja kuće zakolje ovcu ili ovna, ali ne na temelju ili ploči, sa ciljem da nahrane prisutne koji su se odazvali akciji bez ikakvih praznovjernih uvjerenja. Ovaj vid klanja u osnovi nije sporan iako je bolje da se ljudi klone i ovog načina klanja kako se ne bi vezivao za klanje kurbana na ploči.
Drugo stanje: da se zakolje kurban (ovan ili ovca) na temelju ili ploči sa uvjerenjima koje smo gore spomenuli: radi bereketa i zaštite od nevolja, jer ako se ne prolije krv na temelju sa klanjem kurbana da će se prosut krv nekog drugog ili jednostavno da se mora prolit krv na temelju. S tim da oni koji zakolju kurban na temelju sa ovakvim ili sličnim uvjerenjima smatraju da je Uzvišeni Allah taj koji je učinio klanje kurbana zaštitom od zla i onim sa čime se dobija bereket i hair u kući. Klanje kurbana na temelju kuće u ovakvom obliku je šerijatski zabranjeno, predstavlja novotariju, oponašanje pagana u njihovim vjerskim običajima i mali širk.
Dokaz da je zabranjeno je hadis od Sabit ibn Ed-Dahhaka, radijallahu anhu, u kojem prenosi da se neki čovjek zavjetovao da će zaklati devu na mjestu Buvane, pa je o tome pitao Poslanika, sallahu alejhi ve sellem. A on ga je upitao: “Je li na tom mjestu bio neki od džahilijetskih kipova koji se obožavaju?”, on mu je odgovorio da nije. Zatim ga je priupitao: “Je li se na tom mjestu praznovao neki džahilijetski praznik?”, a on mu je takođe odgovorio da nije. A onda mu je rekao Poslanik, sallahu alejhi ve sellem: “Ispuni svoj zavjet, zaista nema ispunjavanja zavjeta sa kojim se griješi Allahu, ni sa kojim se kidaju rodbinske veze niti u onome što sin Ademov ne posjeduje”. (Ebu Davud 3313, vjerodostojnim ga ocjenjuju Ibn Hadžer i Albani)
Hadis upućuje da je zabranjeno klati devu (ovcu ili ovna) na mjestima gdje su mušrici imali svoje kipove ili gdje su obilježavali svoje praznike. A klanje ili žrtvovanje ovna, ovce i slično na temelju kuće je od ostataka paganskih običaja, te prema tome muslimanu nije dozovljeno na osnovu gore spomenutog hadisa da na istom mjestu (tj. temelju kuće) kolje šerijatski ispravan i opravdan kurban a kamoli da kolje kurban sa uvjerenjima kako je kod nas običaj.
Dokaz da je ovo novotarija i oponašanje pagana u njihovim vjerskim običajima je nedvojbena činjenica da u Šerijatu nije ništa preneseno niti od Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti selefa ovog Ummeta po pitanju klanja kurbana na temelju kuće. Klanje kurbana je ibadet a nijedan ibadet nije dozvoljeno činiti ako nemamo u tome uporište u Šerijatu. S toga nema sumnje da je klanje kurbana na temelju kuće novotarija u vjeri a uz to još predstavlja oponašanje pagana u njihovim vjerskim običajima jer je klanje kurbana na temelju kuće ostatak paganskih običaja.
A da je klanje kurbana na temelju kuće u ovom obliku mali širk to proizilazi iz toga što oni koji kolju kurban na temelju kuće radi zaštite, bereketa i svega drugog što je spomenuto, oni su učinili sebebom i razlogom nešto (tj. klanje kurbana na temelju kuće) što Šerijat nije učinio razlog za postizanje i dobijanje onog što misle da time postižu (tj. bereket, zaštitu i slično).
Treće stanje: da se na temelju ili ploči kuće zakolje kurban (ovna ili ovcu) džinima, melecima, ili bilo kome drugom mimo Allaha sa uvjerenjima da ga isti zaštite od nevolja i slično. Ovaj vid klanja kurbana na temelju kuće je veliki širk koji izvodi svoga počinioca iz vjere. Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da je klanje kurbana nekome mimo Allaha veliki širk.
Prema tome, klanje kurbana na temelju kuće radi bereketa, zaštite i da bi se krv prosula je paganski običaj koji je zabranjeno raditi, on predstavlja novotariju u vjeri, oponašanje pagana u vjerskim običajima i može biti mali ili veliki širk shodno stanju i uvjerenju onog koji radi to djelo. Ve billahi tevfik.
Mr. Zijad Ljakić
preuzeto sa stranice http://www.n-um-com
Vidi manjeKoliki je ukupni broj hadisa
Alejkumusselam. Ukupan broj hadisa bez ponavljanja Da bi se utvrdio ukupan broj hadisa bez ponavljanja neophodno je sabrati sve hadise koji su zabilježeni u poznatim hadiskim zbirkama. Knjiga “Muhtesar Sahih Muslim” od El-Munzirija sadrži oko 2 200 hadisa. A broj hadisa koje je zabilježio Buharija uviše
Alejkumusselam.
Ukupan broj hadisa bez ponavljanja
Da bi se utvrdio ukupan broj hadisa bez ponavljanja neophodno je sabrati sve hadise koji su zabilježeni u poznatim hadiskim zbirkama.
Knjiga “Muhtesar Sahih Muslim” od El-Munzirija sadrži oko 2 200 hadisa.
A broj hadisa koje je zabilježio Buharija u svom Sahihu a nema ih u Muslimu, oslanjajući se na knjigu “Muhtesar Buhari” od Ez-Zebidija je oko 680 hadisa.
Nakon ovoga ostaje da se saberu hadisi u oba Sahiha a koje nisu naveli ni El-Munziri ni Ez-Zebidi a to se može naći u knjizi “El-džem’u bejnes-sahihajn” od Humejdija ili u knjizi “El-Lu’lu’u vel-merdžan” od Abdulbakija a kada to uradimo može se naći otprilike oko 100 hadisa.
Pa je tako zbir hadisa koje sadrže Sahih Buharije i Sahih Muslima bez ponavljanja oko 2 980, znači nešto manje od 3 000.
A broj hadisa bez ponavljanja koje je zabilježio Ebu Davud u svom Sunenu a nema ih u dva Sahiha je 2 450 hadisa.
Broj hadisa bez ponavljanja koje je zabilježio Tirmizi u svom Džami’u, a koji nisu spomenuti ni u dva Sahiha niti u Sunnen Ebu Davuda je 1350.
A hadisi koje je zabilježio Nesai a nisu spomenuti u prethodne četiri zbirke, njihov broj je 2 400, naravno bez ponavljanja.
Pa tako je zbir hadisa koje sadrže tri Sunnena oko 6200 hadisa, a ukupan broj hadisa koje sadrže “Usulu hamse” (osnovnih pet zbirki hadisa), znači dva Sahiha i tri Sunnena, u kojima su sakupljeni skoro svi vjerodostojni hadisi, kao što tvrde stručnjaci hadisa, je 9 180 hadisa od kojih je više od pola slabih hadisa.
Zatim nakon osnovnih pet zbirki hadisa bilježi Ibn Madže u svom Sunnenu 600 hadisa bez ponavljanja koje ovi nisu spomenuli, a više od 500 je slabih hadisa.
Imam Malik u svom Muveteu ima oko 50 hadisa koji nisu spomenuti u prethodnih šest zbirki.
Imam Ševkani u svojoj knjizi “Nejlul-evtar” navodi oko 500 hadisa koji nisu spomenuti u prethodnim knjigama, većina tih hadisa su poznati hadisi koje navode potonji islamski pravnici, a koji su uglavnom iz Sunnena Darekutnija i “Mu’adžema” od Taberanija.
Imam Ahmed u svom Musnedu je spomenuo oko 1 500 hadisa bez ponavljanja, a koji nisu zabilježeni u prethodnim hadiskim zbirkama.
Nakon svih spomenutih poznatih hadiskih zbirki i hadisa koji su u njima spomenuti bez ponavaljanja a da ih nema u drugim knjigama ukupan broj hadisa iznosi 11 830, znači nešto manje od 12 000 hadisa.
Da je rezultat ovog ukupnog broja hadisa bez ponavljanja otprilike tačan to se može potvrditi i sa knjigom “Džem’ul-fevaid” od Muhammeda El-Magribija (1039 – 1094. po Hidžri) u kojoj je sakupio ono što je došlo u “Džami’ul-usul” od Ibnul-Esira i “Medžme’ul-zevaidi” od Hejsemija, što znači da je u knjizi sakupljeno četrnaest zbirki hadisa, a hadisi su pisani bez ponavljanja i njihov zbir iznosi oko 10 130 hadisa.
Takođe, ovaj rezultat ukupnog broja hadisa koji su uopće preneseni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, potvrđuje i imam selefa Osman ibn Se’id Ed-Darimi (umro 282. po Hidžri) u svojoj knjizi “Er-Redu ala Bišril-Merisi” u kojoj odgovarajući lažima džehmija, od kojih je Bišr El-Merisi, koji su tvrdili da su munafici provukli i prevarili stručnajke hadisa time što su im ubacili 12 000 izmišljenih hadisa, kaže (Er-Redu ala Bišril-Merisi, str. 151): “Kako to da su munafici slagali muhaddissima 12 000 hadisa a ukupan broj hadisa bez ponavljanja koji se prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba ne dostiže 12 000”.
Slično tome kaže imam Zehebi (umro 748. po Hidžri) u svojoj knjizi “Sijeru e’alamin-nubela’ (11/187) komentarišući riječi Ebu Zur’e Er-Razija kada je rekao da imam Ahmed pamti milion hadisa: “Ovo što navodi je tačno a govori o širini znanja Ebu Abdullaha (imama Ahmeda), oni su u ovo ubrajali hadise koji se ponavljaju, esere (predaje ashaba), fetve tabi’ina, tumačenja (hadisa) i tome slično. Jer u protivnom tekstovi hadisa od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, (bez ponavljanja) ne dostižu ni desetinu desetine od toga”. A desetina desetine od jednog miliona je 10 000.
Broj vjerodostojnih hadisa
Kada se sakupe i analiziraju materijali, tekstovi i stavovi dođe se do zaključka da istraživači, učenjaci i muhaddisi po ovom pitanju imaju otprilike neka tri mišljenja.
Prvo mišljenje je da je veoma teško odrediti tačan broj vjerodostojnih hadisa i to iz dva razloga.
Prvi – jer u osnovi broj hadisa nije precizno utvrđen niti njegove ravije koji ga prenose. Navodi Ibn Salah u svojoj knjizi “El-Mukaddima” od Ebu Ez-Zur’e Er-Razija da je rekao: “Ko je onaj ko će prebrojati hadise Poslanika,sallallahu alejhi ve sellem, on je preselio kada je bilo 114 000 ashaba od onih koji su ga vidjeli i čuli od njega …”, i upitan je o broju ravija koji su prenosili od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je rekao: “Ko to može utvrditi?”
Drugi – jer je ocjenjivanje nekog hadisa da je vjerodostojan ili slab veoma relativna stvar, pa je tako kod nekih učenjaka jedan te isti hadis vjerodostojan a kod drugih slab.
Drugo mišljenje je da bi se došlo do tačnog broja tekstova hadisa koji su uopće preneseni to zahtijeva da se pokušaju prebrojati svi rivajeti tekstova hadisa bez seneda, bez ashaba od kojeg se prenosi i bez vođenja računa o vjerodostojnosti hadisa jer poznavanje broja hadisa uopćeno, pa čak i broja vjerodostojnih hadisa, ne zavisi samo od govora učenjaka o toj temi. A samo utvrđivanje vjerodostojnih hadisa, to je tema za sebe, tj. to je dosta teže utvrditi. Zatim zagovarači ovog stava navode tri faze pomoću kojih se može doći do utvrđivanja tačnog broja tekstova hadisa.
Prva faza je sabiranje svih rivajeta hadisa koji imaju senede iz raznih hadiskih zbirki po principu navođenja početka hadisa. Primjer za ovo je knjiga “Atraful-hadis” od El-Mizzija.
Druga faza je svođenje mnoštva hadisa koji su preneseni od grupe ashaba na jedan zajednički tekst.
Treća faza je sakupljanje dodataka hadisa na način kako je to radio imam Hejsemi u svojoj knjizi “Medžmu’ul-zevaid”. Poput toga da se uzme kao osnov Buharijin Sahih, a zatim da se na tekstove tih hadisa dodaju dodaci koji su došli u Muslimu, nakon toga da se dodaju dodaci u Sunnenima i tako redom.
Treće mišljenje, a koje je ujedno i ispravno mišljenje, je da je broj vjerodostojnih hadisa poznat i utvrđen, naravno približnim brojem a ne potpuno tačnim. Ovo mišljenje zastupaju, uglavnom, učenjaci i stručnjaci hadisa, s tim da su se međusobno razišli koji je to broj.
Pa tako navodi učenjak Ed-Dehlevi u predgovoru svoje knjige “Usulul-hadis” riječi koje se prenose od imama Buharije: “Zapamtio sam od onoga što je vjerodostojno 100 000 hadisa a od onoga što nije vjerodostojno 200 000 …”. Takođe, Ibnul-Dževzi u svojoj knjizi “Sajdul-hatir” navodi riječi imama Ahmeda koji govori o svom Musnedu: “Ovu knjigu sam sastavio od više od 750 000 hadisa …”, nakon čega Ibnul-Dževzi komentariše da nije skriveno da se misli pod ovim brojem na rivajete i još dodaje da je poznato da kada bi se sastavili i vjerodostojni i slabi i izmišljeni hadisi i sve ono što je prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ne bi dostiglo 50 000 hadisa.
A prenosi Ibn Salah u svojoj knjizi “Mukadima” da je fakih Nedžmuddin El-Kamuli rekao: “Ukupan broj vjerodostojnih hadisa iznosi 14 000 hadisa”, a ono što se prenosi od Buharije i drugih protumačio je Ibn Salah da se misli na 100 000 vjerodostojnih hadisa sa različitim rivajetima, senedima, predajama ashaba, tabi’ina i drugih pa je sve to Buharija nazvao hadisom, a učenjaci selefa su nazivali hadisom sve spomenuto.
Na ovom mjestu je prilika da se spomene da je imam Sujuti u knjizi “Džami’ul-ehadis” sabrao iz svih mogućih hadiskih zbirki sve što se prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od riječi i djela, mursel hadisa (u kojima je izostavljen ashab) i slično, pa je broj hadisa iznosio 45 757. Naravno, u ovom broju hadisa se nalazi veliki broj hadisa koji se ponavljaju. Takođe, imam Ahmed u svom Musnedu je naveo otprilike oko 28 000 hadisa, međutim kada se odbiju hadisi koji se ponavljaju njihov broj ne prelazi više od 4000 hadisa.
Prenose učenici od savremenog učenjaka Ebu Ishaka El-Huvejnija da kada je upitan koliko je vjerodostojnih hadisa on je odgovorio da ih je oko 10 000. Vjerovatno šejh ubraja u ove hadise i hasen hadise (čiji je sened dobar).
Odabrano mišljenje po ovom pitanju je ono što navodi Ibn Hadžer El-Askelani u svojoj knjizi “En-Nuketu ala Ibn Salah” (str. 992): “Spominje Ebu Džafer Muhammed ibn El-Husejn u njegovoj knjizi “Et-Temjiz” od Šu’beta, Sevrija, Jahje ibn Se’ida El-Kattanija, Ibn El-Mehdija, Ahmeda ibn Hanbela i drugih da je zbir hadisa sa senedom (misli na vjerodostojne hadise bez ponavljanja) od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, 4 400 hadisa”. A Ibn Redžeb u svojoj knjizi “Džami’ul-ulumi vel-hikemi” (str. 9) kaže: “Prenosi se od Ebu Davuda da je rekao: Analizirao sam hadise sa senedom (misli na vjerodostojne hadise bez ponavljanja) pa sam ustanovio da je njihov broj 4 000 hadisa”.
Poznato je da su se učenjaci hadisa čije se mišljenje uzima u obzir složili da hadisi koji su zabilježeni u dva Sahiha, Buhariji i Muslimu, da su svi ti hadisi vjerodostojni, izuzev nekih hadisa ili dijelova hadisa, pa ako je ukupan broj hadisa koje sadrže dva Sahiha bez ponavljanja 2 980 hadisa, može se izvući zaključak da su tri četvrtine vjerodostojnih hadisa zabilježili Buharija i Muslim u svojim Sahihima. A ostalo je oko 1 400 hadisa koje oni nisu spomenuli u svojim Sahihima, a većina tih preostalih vjerodostojnih hadisa se nalaze u Sunnenu Ebu Davuda, Tirmizija i Nesaija, kao što to navodi imam Nevevi. Zato kaže Ibn Salah u svojoj “Mukadimi”, pripisujući to stručnjacima hadisa: “Zaista je malo vjerodostojnih hadisa vezanih za propise a koji nisu zabilježeni u “Usuli hamse” (misli na dva Sahiha i Sunnene Ebu Davuda, Tirmizija i Nesaija)”.
Prema tome, ukupan broj hadisa bez ponavljanja, ne gledajući na njihovu vjerodostojnost i slabost, ne prelazi 12 000 hadisa, a broj vjerodostojnih hadisa, takođe bez ponavljanja, iznosi oko 4 400 hadisa. S tim da treba naglasiti da pod brojem 4 400 hadisa se misli na čisto vjerodostojne hadise oko čije vjerodostojnosti se učenjaci ne razilaze, a da broj hadisa koji su ocijenjeni kao vjerodostojni na osnovu mnoštva rivajeta ili čisto dobrih hadisa ili dobrih na osnovu mnoštva slabih rivajeta je mnogo veći.
Treba napomenuti da se na samo poznavanje broja vjerodostojnih hadisa ne gradi neki šerijatski propis, niti iz toga proizilazi neko djelo koje je pohvalno ili vadžib raditi, što znači da nepoznavanje broja vjerodostojnih hadisa ne šteti jednom muslimanu. Ono o čemu treba da vodi računa svaki musliman je da radi po onim vjerodostojnim hadisima koji su doprli do njega, takođe, da uči te hadise, da nauči njihovo ispravno tumačenje i da to prenosi ostalim ljudima. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Nošenje pirsinga na pupku
Alejkumusselam. O ovome sam već pisao u knjizi “U islamu je odgovor”, pa evo opširnije o toj temi. NOŠENJE PIRSINGA NA NOSU, OBRVI, JEZIKU I SLIČNO Pošto je u Šerijatu propis o nečemu dio ispravnog poimanja istog, prije govora o šeijatskom statusu nešenja pirsinga potrebno je ukratko pojasniti šta jviše
Alejkumusselam.
O ovome sam već pisao u knjizi “U islamu je odgovor”, pa evo opširnije o toj temi.
NOŠENJE PIRSINGA NA NOSU, OBRVI, JEZIKU I SLIČNO
Pošto je u Šerijatu propis o nečemu dio ispravnog poimanja istog, prije govora o šeijatskom statusu nešenja pirsinga potrebno je ukratko pojasniti šta je to pirsing i njegov kratki historijat.
Naime, riječ pirsing potiče od engleske riječi ”pierce”, što znači probosti, probušiti. Pirsing je uljepšavanje tijela ugradnjom nakita na neobičnim mjestima, a to su najčešće uho, nos, obrva, jezik, usna, pupak, bradavica na grudima i polni organ. Metalni predmeti u vidu šipki, prstenova i drugih sličnih oblika se ubacuju u izbušenu kožu.
Kratki historijski pregled
Tradicija pirsinga (body piercinga) seže daleko u ljudsku povijest. Ljudi se na različite načine ukrašavaju stolječima. Razne vrste pirsinga imaju svoje značenje kroz ljudsku povijest. U primitivnim zajednicama gdje novac, luksuzni automobili i ostali oblici modernog standarda nisu postojale, mladi pripadnici oba pola da bi privukli drugi pol buše razne dijelove tijela, mažu se blatom u vidu šara, tetoviraju i slično. Kod nekih plemena postupak bušenja kože i ukrašavanja imaju vjerski smisao, štite od zlih duhova i slično. Pirsing hrskavice uha nastao je u Africi, Indoneziji i Indiji kao simbol ljepote i bogatstva. Pirsing obrve i nosa kod starih Egipčana je bio znak vladarske krvi. Pirsing usne potieče iz Australije, Nove Gvineje i Afrike, a tim se ritualom slavio prijelaz iz maloljetnosti u doba zrelosti. Indijanci iz plemena Maja imali su rituale busenja jezika kada su htjeli razgovarati sa svojim precima. U 14. stoljeću žene u Bavarskoj su si bušile bradavice na grudima i stavljale zlatne kružiće sa dijamantom sto se smatralo očaravajućim. U doba Rimskog carstva muskarci su bušili bradavice kao dokaz hrabrosti. Pirsing u zapadnoj kulturi pojavio se kao moda, prije svega kod mladih, krajem 20. Stoljeća. Taj trend bušenja tijela jedno vrijeme je bio statičan i ne baš tako popularan. Ali zadnjih godina ponovo je zaživio i sve više mladih ima neki od tih ukrasa na tijelu. Tehnologije današnjice su dozvolile da pirsing zarasta veoma brzo i već poslije nekoliko dana počinje da privlači pažnju. Za mlade pirsing predstavlja sredstvo pomoću kojeg žele da izraze pripadnost određenoj grupi, kao i način potvrde sopstvenog identiteta, odnosno trenutka kada postaju samostalni izlaskom iz porodične zavisnosti. Bušenjem jednog ili drugog mjesta na tijelu mladi žele ukrasiti svoje tijelo, izdvojiti se od drugih, skrenuti pažnju na sebe.
Šerijatski status stavljanja pirsinga
Što se tiče stava Islama o pisingu može se reći sljedeće.
Prvo – stavljanje pirsinga na bilo koji dio tijela od strane muškaraca nije dozovoljen, jer je ukrašavanje nakitom osobenost i specifičnost ženskog pola, a Šerijat zabranjuje oponašanje muškog pola ženski i obrnuto u stvarima koje su specifične samo za jedan pol. Prenosi se u vjerodostojnom hadisu od Ibn ‘Abbas, radijallahu anhuma, “da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo žene koje oponašaju muškarce i muškarce koji oponašaju žene”[1].
Drugo – oko bušenja ušiju žena radi stavljanja nakita islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Džumhur učenjaka od hanefija, malikija, šafija i hanabila, kao i većina imama selefa i potonjih učenjaka su na stavu dozvole bušenja uha žene radi stavljanja nakita[2]. Ibnul-Kajjim prenosi da džumhur učenjaka smatra da je pokuženo[3], što je upitno.
A grupa učenjaka koja to zabranjuje, a od njih je Ebu Hamid El-Gazali[4], argumentira svoj stav time što bušenje uha predstavlja nanošenje bola, svejedno bilo djevojčici ili odrasloj ženi. A ukrašavanje nije od nužnih niti veoma potrebnih stvari u životu nego spada u luksuz i komfornost života te nije dozovljeno zbog toga nanositi bol tijelu.
Ispravno je mišljenje koje zastupa džumhur. Bušenjem ušiju radi stavljanje nakita se žena ukrašava i u tome je velika korist za nju i njenog muža. To se radilo u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve do dana današnjeg bez ikakvog prijekora. A dokaz za to je hadis mutefekun alehi od Aiše, radijallahu anha, o ženi Ummu Zer’i o kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo da je Ummu Zer’i rekla da joj je (njen muž) okitio uši nakitom, a to je se radilo sa mindžušama okačenim na ušima[5]. Takođe, hadis mutefekun alejhi od Bilala, radijallahu anhu, u kojem je došlo da su žene davale nakit sa ušiju i vrata kao sadaku[6]. Kaže Ibnul-Kajjim: “Dovoljan je dokaz koji upućuje na dozvolu (bušenja ušiju žena radi stavljanja nakita) to što su Allah i Njegov Poslanik znali da to ljudi rade a oni su to šutnjom odobrili, a da je bili nešto u tome došla bi zabrana u Kur’anu i Sunnetu”[7].
Trće – islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko stavljanja pirsinga na nos, usne i obrve između dozvole, pokuđenosti i zabrane. A oko stavljanja pirsinga na jezik, pupak, polni organ i bradavice na grudima nisam našao da je neko od učenjaka o tome govorio.
Prvo mišljenje je dozvola stavljanja pirsinga na spomenute dijelove tijela na čemu su od savremenih učenjaka Abdurahman Suhajm[8]i Abdullah Džibrin[9]. Učenjak Abdullah Fekih[10] takođe smatara to dozovljenim uz određene šarte. Kada je upitan o tome odgovorio je da je dozovoljeno ako je to običaj žena muslimanki da se tako ukrašavaju analogno na dozvolu bušenja ušiju radi vješanja ukrasa, jer im je zajedničko postojanje potrebe za ukrašavanjem. S tim da je on uslovio da to ne uzrokuje loše posljedice na tijelu žene, kao i da to ne bude oponašanje vjerskih obreba Indijaca. Kada je šejh ‘Usejmin upitan o bušenju nosa rekao je da je to predstavlja vid masakriranja i unakažavanja izgleda, i kaže da vjerovatno neki drugi učenjaci ne vidi ovu stvar ovakvom. I onda dodaje da žena koja živi u zemlju u kojoj se bušenje nosa radi vješanja ukrasa smatra ljepotom, ukrasom i uljepšavanjem, da onda nema smetnje da se to radi[11].
Drugo mišljenje je stav šejha Abdurrahmana Berraka koji izražava dozu opreza i pokuđenosti prema stavljanja pirsinga na spomenute dijelove tijela. Kada je upitan o bušenju nosa i obrva radi ukrašavanja odgovorio je da je preče da se to ne radi jer se ne vidi u tome jasna korist uz prisustvo nanošenja bola i unakažavanja izgleda, i još kaže da je bušenje obrve je gore od bušenja nosa. Zatim zaključuje da je bušenje uha radi vješanja mindžuša bila praksa žena u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da je preče da se ostane na tome[12].
Treće mišljenje je zabrana bušenja nosa radi stavljanja ukrasne halke, kuglice i slično na čemu su učenjaci šafijskog mezheba[13], poput Dimjatija, Ibn Hadžera Hejsemija i Ensarija. Kažu da to ne predstavlja ukrašavanje niti izraz ljepote kod većine ljudi osim kod male skupine u kojoj nije ibret, za razilku od bušenja uha radi vješanja nakita koje predstavlja izraz ljepote kod svih ljudi.
Nakon izložene analize ovog pitanja vrlo je bitno konstatovati činjenicu da je stavljanje pirsinga na nos, usnu, obrvu, jezik, pupak, polni organ i bradavice na grudima moda i trend kod mladih na Zapadu koji je postao poularan krajem 20. Stoljeća. Takođe da za mlade pirsing predstavlja sredstvo pomoću kojeg žele da izraze pripadnost određenoj grupi, te način potvrde sopstvenog identiteta, izdvojanja od drugih i skretanja pažnje na sebe. A specifična grupa koja se izdovila sa ovim trendom i skreće time pažnju na sebe su mahom narkomani, uličari, huligani i propaliteti raznih vrsta. A ako se među njima i nađe narmalan dio omladine to su mladi predstavnici zapadne kjafirske civilizacije.
Prema tome, nema sumnje da je stavljanje pirsinga na dijelove tijela mimo ušiju osobenost i specifičnost zapadne kjafirske omladine. Sa druge strane, zabranjeno je muslimanima oponašanje kjafira u stvarima koje su specifične samo za kjafire. Dokaz za to je hadis u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko oponaša neke ljude (neki narod) on je od njih”[14].
Takođe, stavljanje pirsinga na ovako neobičnim mjestima tijela predstavlja vid unakažavanja, izobličavanja i skrnavljenja ljudskog tijela. Iako će oni koji to rade ustvrditi da je to način izražavanja ljepote kao što homoseksualci smatraju svoju izopačenost prirodnim stanjem. Argument sa kojim šafijski učenjaci potkrepljuju zabranu ovog djela, tj. da stavaljanje pirsinga na gore spomenute dijelove tijela ne predstavlja ukrašavanje niti izraz ljepote kod većine ljudi osim kod male skupine u kojoj nije ibret, ovaj argument je jako precizan. Jer omladina koja to radi želi se time istači, izdvojiti od ostalih ljudi i na sebe skrenuti pažnju. Između ostalog, stavljanje pirsinga na pupak, polni organ i bradavice je veoma opasan jer su to jako osjetljiva mjesta. Na kraju se da konstatovati da je stav šafijskih učenjaka, a čemu naginju Ibn ‘Usejmin i Abdurrahman Berrak, a to je zabrana stavaljanja pirsinga na na nos, usnu, obrvu, jezik, pupak, polni organ i bradavice (izuzimaju se uši), da je to radžih (odabrano) mišljenje. I to zbog zabrane oponašanja kjafira u stvarima koje su osobene samo njima, a Allah zna najbolje.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Dovljenje na sedždi dovama mimo prenešenih
Alejkumusselam. Dova ima šire značenje te pod nju ulazi i učenje Kur’ana, raznih zikrova, kao i prenešenih i neprenešenih dova na arapskom ili nearapskom jeziku. Pa imajući to u vidu odgovor na ovo pitanje obuhvata sve spomenute mogućnosti. U osnovi, najbolje je doviti dovama koje su došle u Kur’anaviše
Alejkumusselam.
Dova ima šire značenje te pod nju ulazi i učenje Kur’ana, raznih zikrova, kao i prenešenih i neprenešenih dova na arapskom ili nearapskom jeziku. Pa imajući to u vidu odgovor na ovo pitanje obuhvata sve spomenute mogućnosti.
U osnovi, najbolje je doviti dovama koje su došle u Kur’ana i koje su prenešene na arapskom jeziku u vjerodostojnim predajama od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A što se tiče dovljenja na nekom drugom jeziku mimo arapskog to zavisi od toga da li se dovi van namaza ili unutar namaza, a ako je unutar namaza da li se misli pod dovljenjem misli na učenje Kur’ana, ili učenje prenešenih dova i zikrova od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili dova koje nisu prenešene, i takođe, da li je učenje tih dova u namazu vadžib ili ne.
Dova van namaza
Kaže Ibn Tejmije da je dozvoljeno doviti na arapskom jeziku kao i na nekom drugom jeziku mimo arapskog. Allah, subhanehu ve te’ala, zna namjeru i želju onoga koji dovi pa makar on svojim jezikom i ne znao to izgovoriti i izraziti, jer Uzvišeni Allah raspoznaje izmiješane glasove onih koji dove različitim jezicima i traže zadovoljavanje različitih potreba (Medžmu’ul-fetava, 22/489).
Takođe, Stalna komisija za fetve u Saudiji je izdala fetvu u kojoj je došlo da je dozvoljeno čovjeku da uputi dovu Allahu na jeziku kojeg on poznaje bio on arapski, engleski, urdu ili neki drugi, jer Uzvišeni kaže: “Allah ne optrećuje nikoga preko njegovih mogućnosti” (El-Bekare, 286). Takođe, kaže Uzvišeni: “Bojte se Allaha koliko možete” (Et-Tegabun, 16).
Dova unutar namaza
Nema razilaženja da je u namazu propisano doviti (zikriti) onako kako je prenešeno u opisima namaza kako ga je klanjao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tj. da je osnova u dovljenju i zikrenju u namazu izgovarati iste na arapskom jeziku.
Međutim, učenjaci su se razišli oko upućivanja dove i zikrova u namazu na nekom drugom jeziku mimo arapskog.
Prenosi se od hanefija da je upućivanje dove u namazu na nekom drugom jeziku mimo arapskog mekruh, jer je Omer, radijallahu anhu, zabranio da se govori jezikom nearapa. Iz ovoga se razumije da se kod njih pod mekruhom ne misli na zabranu iako neki kažu da se može odnositi na zabranu unutar namaza a na pokuđenost van namaza. A od Ebu Jusufa i Muhammeda ibn Hasana Šejbanija se prenosi da su smatrali da ako je dova (zikr) koja se uči u namazu prenesena od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i uči se na posebnom mjestu u namazu, onda je vadžib da se ona uči na arapskom jeziku osim onome ko nije u stanju da to nauči. Dokazuju to time da je dova u namazu čisti ibadet te je zbog toga obaveza da se ona čini onako kako je došla riječima i značenjem. A ako se radi o upućivanju općih dova poput dovljenja na sedždi i na kraju tešehhuda, tada je dozvoljeno doviti i na jeziku koji nije arapski pa čak i onome koji zna arapski.
Prenosi se od malikija da je zabranjeno doviti u namazu na nekom jeziku mimo arapskog, jer to sadrži nešto što je oprečno veličanju Allaha. Ovo prenosi hanefijski učenjak Ibn Abidin od Karafija, dok malikijski učenjak Likani objašnjava da se riječi Karafija odnose na nearapski jezik čije se značenje ne zna, a ako se zna onda je dovljenje na tom jeziku uopćeno dozvoljeno u namazu i van namaza. Dokazuje to riječima Uzvišenog: “I pouči On Adema nazivima svih stvari” (El-Bekara, 31), takođe Njegovim riječima: “Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi mu objasnio” (Ibrahim, 4). Ovo zadnje je ono što prenosi Dusuki kao malikijski mezheb.
A što se tiče šafija, oni dijele dovu unutar namaza na dove koje su prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i na one koje nisu prenešene. Pa tako za dove koje su prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, oni imaju tri mišljenja unutar mezheba. Najispravnije od njih je mišljenje da je dozvoljeno doviti na nekom jeziku mimo arapskog ko nije u stanju da dovi na arapskom, a onaj ko zna arapski ako dovi na nekom drugom jeziku pokvaren mu je namaz. Ovaj stav zauzimaju takođe hanabile. Drugo mišljenje unutar šafijskog mezheba je dozvola dovljenja i onome koji zna arapski i onome ko ne zna, a treće da nije dozvoljeno ni jednom ni drugom.
A što se tiče dovljenja sa dovama koje nisu prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nema razilaženja unutar šafijskog mezheba da nije dozvoljeno izmišljati te dove i učiti ih.
Šejhul-Islam Ibn Tejmije u svojoj knjizi “Iktidau siratil-mustekim” govoreći o zikrovima unutar namaza, tj. da li se oni mogu učiti na nekom drugom jeziku mimo arapskog, navodi tri kategorije tih zikrova: najveća kategorija je Kur’an, zatim zikr u namazu čije učenje je vadžib, poput početnog tekbira, predavanja selama i tešehhuda, i treća kategorija: zikr unutar namaza koji nije vadžib, poput tesbiha, tekbira, dove i slično. Zatim je Ibn Tejmije naveo stavove učenjaka o dozvoli prevođenja ovih zikrova iz sve tri kategorije kako bi se učili na nekom jeziku mimo arapskog.
Upitan je šejh Muhammed Muhtar Šenkiti da li je dozvoljeno klanjaču da na sedždi dovi na svom jeziku ako ne zna arapski. Odgovorio je da je dozvoljeno onome ko je na sedždi da dovi na svom jeziku i na arapskom dokazujući to općim šerijatskim tekstovima u kojima je propisano dovljenje a pri čemu nije uslovljeno da se dovi na arapskom. Pa je naveo hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “A što se tiče sedžde, na njoj se trudite da što više dovite, jer je tu najpreče da vam se usliša (dova)”.
I nastavlja dalje da je uslovljavanje učenja na arapskom jeziku isključivo vezno za posebne dove koje su propisane u namazu, poput tešehhuda, tekbira, tahmida, tesbiha i slično, pri čemu je uslovljeno da se oni uče na arapskom. A što se tiče dove, ispravno mišljenje učenjaka je da je dozvoljeno klanjaču da dovi na svom jeziku.
Kada se rezimiraju gore spomenuta mišljenja dođe se do rezultata da po ovom pitanju
imaju četiri mišljenja:
prvo – opća zabrana, što je stav nekih učenjaka unutar šafijskog mezheba,
drugo – da je to pokuđeno, što se prenosi od nekih učenjaka hanefijskog mezheba,
treće – da je dozvoljeno onome ko nije u stanju naučiti arapski da uči dove koje su prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na čemu je mezheb hanabila i odabrano mišljenje unutar šafijskog mezheba,
četvrto – da je uopćeno dozvoljeno, a što je mezheb malikija.
Ovo su mišljenja učenjaka uopćeno o učenju zikrova i dova u namazu na nekom jeziku mimo arapskog, pa kada učenjaci bivaju upitani o dovljenju na sedždi navode ove iste stavove.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju je opća dozvola dovljenja na jeziku klanjača, svejedno bilo na arapskom ili nekom drugom jeziku, na čemu je mezheb malikija a što je šejh Šenkiti podrobno pojasnio. Dokazi koji presuđuju po ovom pitanju su opći šerijatski tekstovi Kur’ana i Sunneta u kojima se podstiče na dovljenje a pri čemu se ne uslovljava da dova bude na arapskom jeziku.
Takođe, od dokaza je i gore spomenuti hadis: “A što se tiče sedžde, na njoj se trudite da što više dovite, jer je tu najpreče da vam se usliša (dova)”, koji direktno govori o ovoj temi i presuđuje u njoj, tj. podsticanju na upućivanje dove na sedždi a da se pri tome to dovljenje ne ograničava na neke posebne dove niti da bude na arapskom jeziku.
Prema tome, ako je dozvoljeno doviti na svom jeziku onda je preče da je dozvoljeno doviti sa nekom dovom prenešenom od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com