Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Ženino nošenje hlača
Nema smetnje a nosiš hlače ispod džilbaba ili mantila koji pokriva cijelo ženino tijelo od ramena (ili glave) do stopala. A da nosiš pantalone, pa makar bile i široke i makar nosila tuniku koja pokriva do koljena, nema sumnje da je to veliki grijeh jer potpada pod oponašanje muškaraca koje je zabranviše
Nema smetnje a nosiš hlače ispod džilbaba ili mantila koji pokriva cijelo ženino tijelo od ramena (ili glave) do stopala. A da nosiš pantalone, pa makar bile i široke i makar nosila tuniku koja pokriva do koljena, nema sumnje da je to veliki grijeh jer potpada pod oponašanje muškaraca koje je zabranjeno. Prenosi Ibn ‘Abbas, radijallahu anhuma, da je Posalnik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo muškarce koji opnašaju žene i žene koje opnašaju muškarce. (Buharija 5885)
A nema sumnje da je oblačenje hlača na javnom mjestu među muškarcima od strane žene vid oponašanja muškaraca. Takođe, hadis koje bilježi Muslim u svom Sahihu (2128) u kojem je došlo da dvije vrste ljudi neće osjetiti miris Dženneta a jedna od njih su žene koje su “pokrivene a gole”, gdje je jedno od tri tumačenja tog dijela hadisa da se misli na žene koje se ubrajaju u pokrivene žene a otkrile su dijelove tijela ili zbog načina pokrivanja kao da su otkrivene.
Sa druge strane, nošenje hlača od strane žene muslimanke koja praktikuje vjeru umjesto džilbaba na javnim mjestima, među muškarcima van kuće je oponašanje žena kjafirki u onome što je karakteristično za žene nemuslimanke. Prema tome, muslimanki nije ti dozvoljeno da nosi van kuće (a po mnogim učenjacima i u kući pred mužem) pantalone ili bilo koje vrste hlača ili suknja-hlača koje razdvajaju jednu nogu od druge, osim ispod džilbaba, haljine ili suknje. Koja to žena muslimanka praktikuje ona je griješna, treba se pokajati i prestati sa tom ružnom praksom. Namaz koji klanja u takvoj odjeći je manje vrijedan zbog nepropisnog oblaćanja. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Doniranje i prodaja krvi
Alejkumusselam. Pošto sam o doniranju krvi detaljnije pisao u svojoj knjizi “U ISLAMU JE ODGOVOR” evo ti kompletna studija o tome u čemu ćeš naći odgovor na svoje pitanje. Važnost krvi Krv ima ogromnu vrijednost u našem životu, jer život ovisi od nje kroz krvni sistem preko kojeg se održava u životuviše
Alejkumusselam.
Pošto sam o doniranju krvi detaljnije pisao u svojoj knjizi “U ISLAMU JE ODGOVOR” evo ti kompletna studija o tome u čemu ćeš naći odgovor na svoje pitanje.
Važnost krvi
Krv ima ogromnu vrijednost u našem životu, jer život ovisi od nje kroz krvni sistem preko kojeg se održava u životu svaka ćelija. Od primjera važnosti krvi je to da ona prenosi hranu i oksigen do svake ćelije organizma i upija i uzima sve štetne tvari i izbacuje ih izvan tijela. Isto tako ona vrši uloga odbrane tijela, na nju se oslanja prilikom utvrđivanja postojanja bakterija, u utvrđivanju pola i utvrđivanju smrti kroz mjerenje pulsa, prestanak rada srca, kočenju prstiju i tome slično.
Poznato je da medicima i pored svog ogromnog i brzog napretka još uvijek nije u stanju da pronađe zamjenu za ljudsku krv, isto tako je poznato da životinjska krv ne odgovara ljudima zbog razlike u njenom sastavu i osobinama. Tako da nema drugog rješenja osim da pribjegnemo dobrovoljnim davaocima krvi u slučaju kada neko nužno treba krv, posebno znajući da darivanje krvi ne šteti onome koji daje krv, kako tvrde ljekari, jer je Allah, subhanehu, učinio krv dvije vrste: jedna od njih vrši ulogu cirkuliranja kroz krvni sistem, a druga je uskladištena kao rezervna krv u jetri i slezeni. Takođe, od karakteristika je i njena sposobnost da se samoobnavlja kako bi se nadoknadio nedostatak ako dođe do njega.
Što se tiče prenošenja krvi iz zdravog insana u bolesnog to ptanje nije bilo poznato kod prijašnjih islamskih učenjaka. A to je zbog toga što mogućnost prenošenja krvi je otkrivena tek u 18. Stoljeću, a to znači da se ne trebamo nadati da ćemo naći da je neko od prijašnjih učenjaka govorio o toj temi.
Doniranje krvi
Doniranje krvi je dozvoljeno oko čega nema razilaženja među islamskim učenjacima. Taj stav su jasno iznijeli Jusuf El-Ahmed, Abdurrahman Es-S’adi, Muhammed ibn Ibrahim, Bin Baz i Abdurrezzak ‘Afifi[1]. Kaže dr. Muhammed Abduldževvad: “Nema razilaženja među savremenim učenjacima da je davanje krvi dozvoljeno, a ko prenese mišljenje da je zabranjeno taj je pogriješio”[2]. Argumenti da je dozovljeno su: kijas (analogija) na hidžamu pri čemu se krv izbacuje iz tijela, da se darovanjem krvi ne nanosi šteta samom donatoru, da je davanju krvi drugoj osobi pomaganje iste u nevolji na što Islam podstiče.
Propis prodaje ljudske krvi
Učenjaci su se razišli na dva mišljenja oko prodaje ljudske krvi:
Prvo mišljenje: da prodaja krvi nije dozvoljena, na ovome su većina učenjaka od hanefija, malikija, šafija i hanabila[3]. Svoj stav dokazuju Kur’anom, Sunnetom i idžmaom:
– Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “Reci: “Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja ističe, ili svinjskog mesa, – to je doista pogano” (El-En’am 145). Takođe, i Njegove riječi: “On vam jedino zabranjuje: strv i krv i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo” (El-Bekara 172).
Međutim, može se prigovoriti da ovi ajeti govore o zabrani jedenja krvi a ne transplataciji krvi iz tijela u tijelo.
– Došlo je u vjerodostojnom hadisu od ‘Avnu ibn ebi Džuhajfe, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju krvi[4].
– Prenosi Velid ibn Rašid Es-Se’idan da je idžma’ učenjaka na tome da je krv zabranjeno prodavati[5].
Drugo mišljenje: da je prodaja krvi dozvoljena, ovaj stav zastupaju od savremenih učenjaka Alijj El-Karhedagi i Alijj El-Muhammedi [6].
Svoj stav dokazuju riječima Uzvišenog u prevodu značenja: “A zašto da ne jedete ono pri čijem klanju je spomenuto Allahovo ime kad vam je On objasnio šta vam je zabranio, – osim kad ste u nevolji” (El-En’am 119). Kažu da ovaj ajet i slični njemu ukazuju da ako bi ozdravljenje bolesnog i spašavanje njegovog života ovisilo od prenošenja krvi sa druge osobe njemu, da nema smetnje u tome s obzirom da mu nema zamjene u nečemu što je dozvoljeno.
Ovome argumentiranju se može prigovoriti da ajet ne govori o prodaji krvi, a ako misle da je po ajetu dozvoljeno u nuždi kupiti krv da bi se spasio nečiji život, onda je to argumentiranje ispravno, s tim da je ovde pitanje o općoj dozvoli kupovine i prodaje krvi mimo stanja nužde.
Takođe, dokazuju sa fikhskim pravilom: “Nužda dozvoljava zabranjeno”. Ovom dokazu se može prigovoriti isto što i prethodnom.
Treći dokaz koji spominju je kijas (analogija) na mlijeko žena, tj. kao što je dozovljeno da žena proda svoje mlijeko za dojenje djeteta, na čemu su šafije i hanabile, takođe dozvoljeno je prodavati i krv. Ovaj argument se može smatrati kao najjači argument ovog mišljenja, međutim dokazi prvog stava čine ovaj argument veoma slabim.
Takođe, kažu da se prodaja krvi ne kosi sa odlikovanim položajem na kojeg je Allah, dželle še’nuhu, uzdigao čovjeka, čak naprotiv u ovom djelu dolaze do izražaja uzvišene vrijednosti humanizma i plemenitosti, jer se tim djelom bolesniku spašava život.
Radžih (odabrano) mišljenje je zabrana prodaje krvi na što upućuje jasni i nedvosmisleni hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju krvi. Iz ovog se izuzima dozvola kupovine krvi onome ko je u nuždi pod šartom da na drugačiji način ne može doći do krvi.
Propisi vezani za doniranje krvi
U kontekstu govora o doniranju krvi često se postavlja pitanje da li je krv koja se donira čista ili nečista, da li donator prilikom davanja krvi gubi abdest i da li donator ako posti kvari time post. Ovo mjesto nije prilika za detaljno obrađivanej ovih pitanja te ćemo se zadovoljiti sa iznošenjem ispravnog mišljenja s obzirom da u sva tri slučaja ima razilaženje među učenjacima.
Ispravno je, a Allah zna najbolje, da krv koja izađe iz tijela čovjeka nije nečista, jer nema ni jednog dokaza koji ukazuje na takvo nešto, a osnova je u stvarima da su čiste sve dok nam ne dođe dokaz o njihovoj nečistoći. Takođe, izlazak krvi u manjim ili većim količinama ne kvari abdest. Od argumenta da krv nije nečista i da njen izlazak ne kvari abdest je sljedeće:
– Hadis od Džabir ibn Abdullaha, radijallahu anhuma, u kojem je došlo da je neki musliman klanjao i stražareći čuvao Vjerovjesnika i njegove ashabe, pa ga je neki mušrik pogodio strijelom a on je strijelu iščupao, i to se ponovilo tri puta … [7]. Znači, hadis ukazuje da krv nije nečista i da ne kvari abdest, jer da nije tako ovaj ashab bi napustio namaz, a daleko je da se pretpostavi da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije znao ili bio upoznat sa ovakvim slučajevima.
– Prenosi se od Hasana El-Basrija da je rekao: “Muslimani klanjaju izranjavani”[8].
– Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, istisnuo bubuljicu pa je izašla krv i nije uzeo abdest poslije toga[9].
– Prenosi se da je Ibn Ebi Evfa krvario dok je klanjao pa je nastavio sa namazom[10].
Takođe, izlazak krvi ne kvari post po ispravnom mišljenju učenjaka, a od dokaza za to je sljedeće:
– Hadis u kojem se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je uradio hidžamu a postio je[11].
– Prenosi Ebu Se’id El-Hudri, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao olakšicu postaču u poljupcu i hidžami[12].
– Osim što se prenosi da je mekruh puštati krv (hidžamom ili doniranjem) zbog slabosti koju prouzrokuje u tijelu čovjeka, upitan je Enes, radijallahu anhu, da li su smatrali da je postaču mekruh raditi hidžamu, pa je odgovorio. “Ne, osim radi slabosti koju uzrokuje”[13].
A što se tiče vjerodostojnog hadisa “Omrsio je se onaj radi hidžamu i onaj kome se radi hidžama”[14], kojeg prenose Sevban i Šeddad ibn Evs, radijallahu anhuma, većina učenjaka je na mišljenju da je on derogiran, a to potvrđuju i gore spomenuti hadisi u kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao olakšicu u činjenju hidžame postaču a olakšica se ne daje osim u onome što je bilo zabranjeno.
Prema tome, to što je donirana krv nepoznata, pa čak i od kjafira ne utiče na propis. Ono što je bitno je da krv nije zaražena ili sa neke druge strane medicinski sporna, a vjerovatno u bolnicama o tome vode računa. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Žena mi je priznala da je počinila zinaluk
Alejkumusselam. Ovaj tvoj slučaj se vraća na poznato šerijatsko pitanje uzajamnog proklinjanja supružnika kada muž optuži svoju vlastitu ženu da je počinila zinaluk tvrdeći da je on to vidio, a nema četiri svjedoka koji to mogu potvrditi. Ova situacija je pojašnjena u nekoliko ajeta sure Nur (od 6.više
Alejkumusselam. Ovaj tvoj slučaj se vraća na poznato šerijatsko pitanje uzajamnog proklinjanja supružnika kada muž optuži svoju vlastitu ženu da je počinila zinaluk tvrdeći da je on to vidio, a nema četiri svjedoka koji to mogu potvrditi. Ova situacija je pojašnjena u nekoliko ajeta sure Nur (od 6. do 9. ajeta) u kojima je propisano mužu kako da postupi u slučaju kada tvrdi da je vidio svoju ženu da je počinila zinaluk. Uglavnom, propis proklinjanja žene od strane muža može biti vadžib, mustehab, mubah (dozvoljen) i haram.
Vadžib je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je ostala trudna, a dijete koje bi se rodilo bi se pripisalo njemu da mu je on otac. Ovim lianom (proklinjanjem) njihov brak bi bio razvrgnut i poništen, a dijete koje se rodi se ne smije pripisati njemu. Drugim riječima, njemu je vadžib da izvrši proklinjanje (lian), tj. da joj dadne talak i da im se poništi brak kako se ne bi dijete njemu pripisalo a što je haram po idžma’u učenjaka.
A mustehab je mužu da da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg nije ostala trudna. Nije mu vadžib zato što nije ostala trudna pa ne postoji opasnost da mu se pripiše tuđe dijete. Ali mu je mustehab da izvrši proklinjanje, tj. da joj dadne talak zbog tog gnusnog i odvratnog čina (zinaluka) kojeg je uradila, naročito ako se na njoj ne vide tragovi kajanja.
Mubah (dozvoljeno) je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene, što znači da joj da talak, u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je nije ostala trudna ako je se ona pokajala i učinila iskrenu tevbu čiji su tragovi vidljivi. U ovoj situaciji nije mu vadžib niti mustehab da je prokune i da joj da talak nego samo mubah (dozvoljeno) iz razloga što se ona pokajala. Pa ako može preći preko tog njenog čina nije mu vadžib da joj da talak ali mu je ipak dozvoljeno a u nekim situacijama i mustehab ako mu je teško da prihvati i da živi sa ženom koja je učinila jedan od najgnusnijih i najogavnijih grijeha.
Haram je mužu da izvrši proklinjanje (lian) svoje žene u slučaju kada nije on svojim očima vidio niti na pouzdan način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk a niti mu je ona priznala da je to uradila.
A u slučaju da žena mužu prizna da je počinila zinaluk ophođenje muža prema njoj se shodno okolnostima vraća na prethodno gore spomenute tri situacije: pa tako proklinjanje (pred kadijom) i talak (bez kadije) može biti vadžib (ako je ostala trudna), ili mustehab (ako nije ostala trudna ali se nije ni pokajala) ili mubah (ako nije trudna a iskreno se pokajala).
Prema tome, odgovori na tvoja pitanja su sljedeći:
1- Shodno tvojoj situaciji kako si je ti opisao, tebi je samo mubah da je prokuneš pred kadijom i da joj daš talak bez kadije i nije ti grijeh da nastaviš živiti sa njom.
2- Ti nebi bio griješna kada bi joj dao talak, bez obzira što se ona pokajala, radi ono što ti voliš, praktikuje Islam, jer taj talak ima svoj povod i svoju osnovu a to je čin zinaluka, jer to mnoge ljudske prirode ne mogu prihvatiti i podnijeti. A s obzirom da je muslimanu da bude ljubomoran na svoju ženu talak u ovom slučaju ima itekako jaku potporu.
3- A što se tiče tvoji riječi “Ja sebe smatram vjernikom, i želim da imam zdravu islamsku familiju, da li bi ovo moglo negativno uticati na moju budućnost”, to je stvar gajba. Može se desiti da ona zbog ovoga bude bolja osoba, da svoju djecu odgaja da budu dobri vjernici i slično, a može i obrnuto, da joj se to ponovi, da se ta osobina prenese na djecu i slično.
4- A što se tiče tvojih riječi “Dio mene želi razvod braka, a drugi dio nju još voli i neznam sta da radim”, ta tvoja neodlučnost je potpuno razumljiva i prirodna. Ono što je bitno ovdje da znaš granice Šerijata, kada bi bio griješan u postupanju prema njoj a kada nisi.
5- A što se tiče klanjanja istihare namaza, ona se ne klanja kad je čovjek neodlučan šta hoće uraditi kako bi mu se pokazalo u snovima ili slično šta da uradi. Nego se ona klanja kada se čovjek odluči da nešto bitno u životu uradi, da mu Allah olakša da to uradi ako je u tome hajr za njega ili da ga spriječi ako u tome nije hajr. To je smisao klanjanja istihare namaza. U hadisu o istihari je došlo: “Kada neko od vas odluči da uradi neku stvar“, a nije došlo: Kada je neko od vas u nedoumici da uradi neku stvar neka klanja istiharu.
Znači, ako odlučiš da joj daš talak klanjaj istiharu, ili ako odlučiš da ostaneš sa njom klanjaj istiharu i uradi onako kako si odlučio. Pa ako je u tome što si odlučio (jednom ili drugom) zlo po tebe Allah, dželle še’nuhu, će te odvratiti od toga.
Ti najbolje poznaješ svoju ženu prije zinaluka i nakon zinaluka tako da ne bih želio da ti sugerišem svoje lično i subjektivno mišljenje. Na tebi je da dobro razmisliš, da utvrdiš i ispitaš njeno trenutno stanje i ponašanje i da doneseš odlučan korak iza kojeg si spreman da stojiš. I kada se odlučiš osloni se na Allaha. I nakon toga zaboravi: Šta bi bilo da sam uradio ovako, ili možda bi bilo da sam uradio drugačije. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
NAKLANJAVANJE NAMJERNO PROPUŠTENIH NAMAZA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Namjerno ostavljanje namaza i posta od strane one osobe koja sebe smatra muslimanom je veoma krupna i velika stvar, tj. to su grijesi kojima nema ravnih poslije činjenja širka. Ostavljanje namaza je gori i veći grijeh od činjenja zinaluka, krađe, pijenjaviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Namjerno ostavljanje namaza i posta od strane one osobe koja sebe smatra muslimanom je veoma krupna i velika stvar, tj. to su grijesi kojima nema ravnih poslije činjenja širka. Ostavljanje namaza je gori i veći grijeh od činjenja zinaluka, krađe, pijenja alkohola, konzumiranja kamate i slično, jer nema razilaženja među učenjacima da počinioci ovih grijeha činjenjem tih grijeha ne izlaze iz Islama osim ako ih ohalale. Za razliku od ostavljača namaza oko njega učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li ga taj grijeh izvodi iz Islama ili ne.
A što se tiče naklanjavanja propuštenih namaza, zavisi da li su propušteni zbog šerijatski prihvatljivog opravdanja, poput zaborava, spavanja i slično, ili su propušteni namjerno zbog nemarnosti ili lijenosti.
Nema razilaženja među učenjacima da je obaveza naklanjati namaz koji se izostavi sa šerijatskim opravdanjem poput zaborava ili spavanja. Pa tako, ko prespava neki namaz ili ga zaboravi klanjati obavezan je da ga klanja kada se sjeti da je propustio taj namaz pa makar to bilo vrijeme kada je zabranjeno klanjati nafilu namaz (kada Sunce izlazi ili zalazi ili je u zenitu).
Argument da je u ovom slučaju osoba obavezna naklanjati propuštene namaze je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko zaboravi da klanja namaz ili ga prespava, njegov kefaret je da ga klanja kada ga se sjeti”. Ili u rivajetu kod Buharije i drugih: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”.
Oko obaveze naklanjavanja namaza od strane onog ko ga namjerno izostavi bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga (poput zaborava i spavanja) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Većina učenjaka je na stavu da je namjerno izostavljeni namaz obaveza naklanjati. Tu obavezu dokazuju gore spomenutim hadisom: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”, pa kažu: ako je obavezan naklanjati namaz onaj ko ga iz zaborava izostavi a u tom propuštanju namaza nema grijeha i prijekora, onda je preče da je obavezan naklanjati onaj ko ga namjerno izostavi. Ovome se može prigovoriti da je obaveza muslimanu da naklanja namjerno propuštene namaze došla bi ta obaveza pojašnjena u jasnim šerijatskim tekstovima, a nje nema. A sa druge strane ogromna je razlika između onoga kome prođe namaz zbog zaborava i spavanja i onoga koji namjerno neće da ga klanja.
Drugi stav učenjaka je da namjerno ostavljene namaze nije obaveza naklanjati. A i kada bi se naklanjali ne prihvataju se niti su valjani, jer nisu klanjani u njihovom namaskom vremenu i jer su izostavljeni bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga, pa se zbog toga i ne primaju kao naklanjani.
Na ovom stavu su šejhul-islam Ibn Tejmije, Ibn Hazm i neki učenici i sljedbenici imama Šafije.
Oni dokazuju svoj stav time što naredba za obavljanje namaza u njegovom namaskom vremenu nije isto što i naredba da se naklanja taj namaz kada istekne namasko vrijeme, odnosno da obaveza naklanjavanja namjerno izostavljenih namaza zahtijeva posebnu naredbu od Uzvišenog Allaha ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a te naredbe mi nemamo. Također, onaj ko namjerno ostavlja namaz se nalazi u jednom od dva stanja: ili je kjafir jer ostavljanje izvodi iz Islama, na čemu je skupina učenjaka ovog ummeta, ili je veliki griješnik koji treba da učini tevbu. Pa ako uzmemo da je kjafir, s obzirom da primanje Islama poništava učinjene grijehe prije njega kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Muslim i ostali, samim vraćanjem vjeri i primanjem Islama onome ko je namjerno ostavljao namaz bivaju poništeni grijesi namjerno ostavljenih namaza. Zato osoba koja primi Islam nije obavezna da naklanja propuštene namaze i neispoštene dane prije Islama.
A ako uzmemo da je onaj ko namjerno ostavlja namaz veliki griješnik a ne kjafir on je obavezan da učini tevbu a samim činjenjem tevbe poništavaju mu se grijesi zbog kojih je učinio tevbu. Da tevba poništava grijehe došlo je u Muslimovom Sahihu kao i u drugim hadiskim zbirkama. Treba imati u vidu da osoba koja je namjerno ostavljala namaz dug vremenski period, kao i post mjeseca Ramazana nekoliko godina, da obavezivati ovakvu osobu da naklanja i naposti propuštene namaze i naposti namjerno neispoštene dane predstavlja veliku teškoću i vrlo je moguće da odvrati takvu osobu od činjenja tevbe. Ono što je presudno po ovom pitanju je da nema šerijatskog dokaza koji obavezuje ovakvu osobu da naklanjava i napašta namjerno propušteno.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je da onaj ko namjerno ostavi farz namaz ili post dana Ramazana nije obavezan da ih naklanja i naposti, a ako bi to i uradio ne prihvata mu se i nije ispravno. Nego je na njemu da učini iskrenu tevbu i da nastoji nadoknaditi propuštene vadžibe sa što više dobrovoljnih namaza i dobrovoljnog posta.
Navodi Ibn Hazm u svojoj knjizi “El-Muhalla” po ovom pitanju riječi koje se mogu rezimirati u sljedećem: Onaj ko namjerno ostavi namaz tako da mu istekno njegovo namasko vrijeme on nikada ne može da ga nadoknadi tako što će ga naklanjati, nego je na njemu da čini mnogo dobrih djela i nafile namaza kako bi otežao mizan svojih djela na Sudnjem danu, i na njemu je da se pokaje i čini istigfar Allahu, dželle še’nuhu. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Teško klanjačima, onima koji su sahije (koji ne klanjaju namaz u njegovom vaktu) u svom namazu” (El-Ma’un, 4-5), kao i riječi: “A poslije njih su došli loši potomci koji namaz (namjerno) ( ostaviše i požude slijediše, oni će sigurno u Gajju( (vrsta Džehenema) (završiti”( (Merjem, 59). Pa tako, onaj ko namjerno izostavi namaz neklanjajući ga u njegovom vaktu da ga može dostići klanjajući ga nakon što mu vrijeme istekne onda mu se ne bi prijetilo riječima (“Teško klanjačima”(, niti (“Oni će sigurno u Gajju završiti”(. Također, Uzvišeni Allah je odredio da se klanja namaz u njegovom određenom vremenskom periodu čiji se početak i kraj zna, pa ko ga klanja prije početka vakta namaz mu nije ispravan niti se smatra da ga je obavio. Pa tako isto ko ga klanja nakon što namasko vrijeme istekne klanjao ga je u vrijeme u kojem nije propisano da ga klanja. A naklanjavanje namaza je šerijatska naredba koju može izdati samo Allah, dželle še’nuhu, direktno ili preko Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ta naredba nam nije došla za onog ko namjerno ne klanja namaz u njegovom vremenu. Pa kao što hadž nije ispravan ako se obavi u vremenu u kojem nije propisan da se obavlja, i kao što se post noću ne prihvata, tako isto klanjanje namaza van (poslije) njegovog namaskog vremena onome ko ga namjerno izostavi nije ispravno niti prihvatljivo jer sve su ovo ibadeti koje je obaveza učiniti u određenom vremenskom periodu.
Da je vadžib onome ko namjerno izostavi namaz da ga naklanja ne bi nam to prešutio Allah, dželle še’nuhu, niti Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je dozvoljeno da kažemo da su zaboravili da nam to kažu, niti da su imali namjeru da nas opterećuju time što nam to nisu pojasnili. Kaže Uzvišeni: ( “Gospodar tvoj ne zaboravlja” ( (Merjem, 64). Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko namjerno ostavi ikindiju namaz njegovo djelo je poništeno”. Ovo znači da ono što se namjerno izostavi da se ne može nadoknaditi, jer da se može nadoknaditi ne bi se njegovo djelo smatralo poništenim. Također ovakav, namjerno ostavljen namaz, se smatra propuštenim namazom po idžma’u učenjaka jer mu je isteklo vrijeme obavljanja a da se može nadoknaditi kao zaboravljeni i prespavani namaz (koji kada se naklanjaju broje se kao da su klanjani u njegovom vaktu) onda bi njegovo nazivanje propuštenim namazom bila laž. Ovaj stav također podržavaju Omer ibn El-Hattab, Ibn Omer, S’ad ibn Ebi Vekkas, Selman, Ibn Mes’ud, radijallahu anhum, Kasim ibn Muhammed ibn Ebi Bekr, Bedil El-Ukajli, Muhammed ibn Sirin, Mutarrif ibn Abdullah, Omer ibn Abdulaziz i drugi. Ovo je rezime onoga što je napisao Ibn Hazm po ovom pitanju.
Također, na ovom stavu je i Stalna komisija za fetve u Saudiji. U toj fetvi je između ostaloga došlo: “Ko namjerno ostavi post i namaz a punoljetan je on ne treba da nadoknadi ono što ga je od toga prošlo. Međutim na njemu je da se pokaje i vrati Allahu i da čini mnoštvo dobrih djela, da dovi i daje sadaku, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tevba briše ono što je bilo prije nje, i Islam poništava ono što je bilo prije njega”.”
Prema tome, poštovana sestro na tebi je da se iskreno pokaješ za propuštene namaze i dane posta a što znači da čvrsto odlučiš da se više nikad ne vratiš ovom velikom grijehu. Na tebi je da činiš mnogo raznoraznih dobrih djela od davanje sadake, učenja Kur’ana, klanjanja nafile, dobrovoljnog posta i praktikovanja sunneta riječima i djelom. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Nadjevanje muslimanskih imena
Alejkumusselam. Imena po kojima seljudi nazivaju, neka od njih su haram, druga mekruh, treća dozvoljena a četvrta preporučena za nadijevanje. Mustehab je (preporučeno) da se nadijevaju imena poput Abdullah i Abdurrahman. Takođe, mustehab je nadijevati imena vjerovjesnika i poslanika. Dokaz za ovo jeviše
Alejkumusselam.
Imena po kojima seljudi nazivaju, neka od njih su haram, druga mekruh, treća dozvoljena a četvrta preporučena za nadijevanje.
Mustehab je (preporučeno) da se nadijevaju imena poput Abdullah i Abdurrahman. Takođe, mustehab je nadijevati imena vjerovjesnika i poslanika. Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista Allahu najdraža vaša imena kojima se nazivate su Abdullah i Abdurrahman”.
Takođe, bilježe Ebu Davud i Nesai u svojim Sunenima od Ebu Vehba El-Džušenija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nadijevajte imena vjerovjesnika”. Hadis je šejh Albani prvo ocijenio slabim u “Irvaul-galil” a zatim vjerodostojnim u “Silsili sahiha”.
Od imena koja je lijepo nadijevati djeci je svako ime u kojem je dodat prefiks Abd (rob) nekom od Allahovih lijepih imena, poput Abdulaziz, Abdulmelik, Abdurrahim, Abduldžebbar, Abdulmedžid, Abdusselam i slično.
Imena koja je dozvoljeno nadijevati su općepoznata i raširena imena, poput imena Alija, Omer, Osman i slično, ili ženskih imena Zejneba, Hafsa, Seida, Suada, Aiša, Fatima i slično.
Od imena koje je pokuđeno nadijevati su dvije vrste imena. Prva – imena koja imaju ružno značenje poput Harb (rat), Hazen (tuga), ‘Asija (griješnica) i slično, i druga – kada ime u svom značenju sadrži pohvalu njegovog vlasnika, poput Zahid (isposnik), Abid (pobožnjak), Takva (bogobojaznost), Huda (uputa) i tako dalje.
Dokaz da je pokuđeno nadijevati imena koja imaju ružno značenje je hadis kojeg bilježi Muslim a prenosi ga Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, promijenio ime ‘Asije (nije Asja kako se zvala firaunova žena) i nadio joj ime Džemila.
A dokaz da je pokuđeno nadijevati ime koje ima u sebi pohvalu onoga ko ga nosi je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Semureta ibn Džundubeta, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemoj nazivati svoje dijete Jessar (onaj kome je sve olakšano), ni Rebbah (onaj koji mnogo stiče), niti Nedžih (onaj koji je uspio), niti Efleh (najuspješniji) …”.
Takođe, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Zejneb bint Ebi Seleme imala ime Berra (ona koja mnogo čini dobročinstvo), pa se govorilo da sama sebe hvali, pa joj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao ime Zejneb.
Imena koja je haram nadijevati su imena koja sadrže u sebi značenje da je čovjek rob nekom mimo Allaha, poput imena Abdunnebijj, Abdulmesih i slično tome, jer nije dozvoljeno da čovjek bude rob nekome drugom mimo Allaha, dželle še’nuhu i jer su sva stvorenja u Allahovoj vlasti i njegovi su robovi. Kaže Ibn Hazm: “Učenjaci su složni oko zabrane nadijevanja bilo kojeg imena koje sadrži značenje robovanja nekom drugom mimo Allaha, dželle še’nuhu, poput Abduamr (rob Amra), Abdulk’aba (rob K’abe) i tome slično”.
Takođe, zabranjeno je nadijevati imena poput Melikulmuluk (kralj kraljeva), Šahušah (vladar vladara) i tome slično. Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je najniže ime kod Allaha, dželle še’nuhu, ime čovjeka koji se nazove Melikulmuluk”, a u rivajetu je dodano: “Nema Malika osim Allaha”. Kaže Sufjan: “Poput Šahušah”. Sa druge strane nadijevanje ovih imena je oprečno islamskoj akidi čiji je temelj tevhid, odnosno iskreno izdvajanje Allaha u upućivanju ibadeta.
Prema tome, prilikom nadijevanja imena u Islamu nije ibret u tome jel to ime spada u tzv. muslimanska imena ili ne, jer u ta današnja tzv. muslimanska imena ulaze imena arapskog, turskog, persijskog i drugog porijekla, što je rezultata istorijskog procesa primanja određenih naroda Islam. Nego je ibret u tome da to ime ima lijepo značenje bez obzira kojeg porijekla bilo, s tim da ne spada u ona imena koja je haram ili mekruh nadijevati. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
MESH PO TANKIM I PODERANIM ČARAPAMA
Alejkumusselam.Oko samog uzimanja mesha po čarapama postoji razilaženje među učenjacima, jedni dozvoljavaju drugi zabranjuju a treći dozvoljavaju uz određene šarte. Naime, mesh po čarapama se prenosi u hadisu od Ebu Kajsa (Abdurrahman ibn Servana), od Huzejl ibn Šerahbila, od Mugire ibn Šu’beta, radviše
Alejkumusselam.Oko samog uzimanja mesha po čarapama postoji razilaženje među učenjacima, jedni dozvoljavaju drugi zabranjuju a treći dozvoljavaju uz određene šarte. Naime, mesh po čarapama se prenosi u hadisu od Ebu Kajsa (Abdurrahman ibn Servana), od Huzejl ibn Šerahbila, od Mugire ibn Šu’beta, radijallahu anhu, da je rekao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je uzeo abdest i učinio mesh po čarapama”. Ovaj rivajet bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ahmed, Ibn Huzejme, Ibn Hibban i Bejheki. Sa ovim rivajetom da je učinio mesh po čarapama se izdvojio Ebu Kajs od Huzejla ibn Šerahbila, a vjerododstojnim ga ocjenjuju Tirmizi, Ibn Huzejfe i Ibn Hibban. Dok drugi najveći učenjaci hadisa ovaj rivajet ocjenjuju slabim jer se Ebu Kajs od Huzejla izdvojio u njemu navođenjem dodatka da je učinio mesh po čarapama. Kaže Bejheki o ovom rivajetu: “Ovaj hadis je munker, slabim su ga ocijenili Sufjan Es-Sevri, Abdurrahman ibn Mehdi, Ahmed ibn Hanbel, Jahja ibn Mein, Alijj ibn Medinij i Muslim ibn Hadždžadž, poznato je da je hadis koji se prenosi od Mugire potiranje po mestvama”. Kaže imam Nevevi: “Ovo su najučeniji imami hadisa, pa i ako Tirmizi kaže da je hadis hasen-sahih ovima se daje prednost nad njim, čak svaki od njih kada bi se izdvojio dala bi mu se prednost u odnosu na Tirmizija oko čega su složni poznavaoci ove nauke”. Dakle, ovaj hadis prenosi ogroman broj ravija od Mugire ibn Šu’be, radijallahu anhu, preko trideset tri ravije, s tim da u njemu došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo mesh po mestvama. Nema sumnje da zbog toga što ovoliki broj ravija prenosi od Mugire ibn Šu’beta, radijallahu anhu, suprotno onome što prenosi Ibn Kajs da je jak razlog da budemo ubijeđeni da je Ebu Kajs pogriješio.
Rivajet ovog hadisa je uticao, između ostalog, na razilaženje fakiha po pitanju dozvole uzimanja mesha po čarapama.
Prvo mišljenje učenjaka je dozvola uzimanja mesha po čarapama. Ovo se prenosi od Alije, Ammara, Ebu Mes’uda, Enesa, Ibn Omera, El-Beraa, Bilala, Ebu Umame i Sehla ibn S’ada, radijalahu anhum, od ashaba. Kao i od ostalih učenjaka poput: Nafie, Ata, Ibrahim En-Nehaia, Seida ibn Džubejra, Sufjana Es-Sevrija i Abdullah ibn Mubareka od tabi’ina, kao i od Davuda Zahirija i Ibn Hazma.
Drugo mišljenje je dozvola uzimanja mesha po čarapama pod šartom da čarape budu guste. Ovo se prenosi od Seida ibn Musejjiba, takođe ovo je stav Ebu Hanife, Šafije i Ahmeda. Na ovome je i imam Malik, s tim da on uvjetuje da donji dio čarapa bude opšiven kožom.
Treće mišljenje je zabrana uzimanja mesha po čarapama. Na ovome su Mudžahid, Amr ibn Dinar, drugo mišljenje Ata, Evzaia i ono što je poznato od Malika.
Prva dva mišljenja dokazuju svoj stav gore spomenutim hadisom u rivajetu od Ebu Kajsa, a već smo govorili o njegovoj slabosti. Takođe dokazuju sa hadisom kojeg prenosi Ebu Musa El-Eš’ari da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo abdest pri čemu je učinio mesh po čarapama i papučama. Bilježi ga Ibn Madže, Bejheki i Tahavija. Međutim, ovaj hadis je slab jer je u njegovom senedu Isa ibn Sinan koji je nepouzdan ravija. Prema tome oba ova hadisa su veoma slaba te ne mogu biti validan dokaz po ovom pitanju.
Međutim, prenosi se poput ovog zadnjeg hadisa da je to radio Enes, radijallahu anhu. To bilježe Abdurezzak i Ibn Ebi Šejbe u svojim Musannefima kao i Bejheki od Ezrek ibn Kajsa da je rekao: “Vidio sam Enesa ibn Malika, izgubio je abdest pa je oprao svoje lice i ruke i učinio mesh po čarapama od vune, pa sam mu rekao: Zar činiš mesh po njima? A on je odgovorio: One su (čarape) mestve s tim da su od vune”. Kaže Ahmed Šakir da je ovaj sened vjerodostojan. Ova predaja je jak argument, ne u tome što je Enes, radijallahu anhu, učinio mesh po čarapama, nego u tome što je jasno rekao da su čarape poput mestvi, s tim da su one od vune, a Enes je ashab koji jako dobro razumije arapski jezik i živio je u vrijeme prije nego što su drugi jezici uticali na arapski jezik. Prema tome, on pojašnjava da je značenje mestvi šire od toga da budu samo od kože, nego da riječ mestve obuhvata sve što pokriva stopalo, dok sa druge strane nije nam došao dokaz u Šerijatu da mestve moraju biti samo od kože.
Ibn Ebi Šejbe je u svom Musannefu naslovio jedno poglavlje “Ko kaže čarape su na stepenu mestvi”, zatim je prenio nekoliko rivajeta o tome od Ibn Omera, radijallahu anhuma, Ata, Nafie i Hasana El-Basrija.
Osnova je pranje nogu prilikom abdesta, a došlo nam je u mutevatir predajama da je dozvoljeno i da je od vjere islama uzimanje mesha po mestvama koje su napravljene od kože. Oko uzimanja mesha po čarapama nije ništa vjerodostojno prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, prenosi se od velikog broja ashaba da su dozvoljavali i uzimali mesh po čarapama, a od nekih od njih da su pojasnili da su čarape poput mestvi, osim što su od vune, a nije prenešeno da je neko od ashaba imao drugačiji stav.
Prema tome, odabrani stav je da je dozvoljeno uzimati mesh po čarapama, ne na osnovu hadisa od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego na osnovu razumijevanja i djela ashaba, a nema sumnje da su oni bolje razumjeli ovo pitanje od svih onih koji su došli poslije njih.
A što se tiče uslovljavanja mnogih učenjaka da čarape budu guste, nema sumnje da je to sigurnije, s tim da nema dokaza koji zabranjuje i ukazuje na ništavnost uzimanja mesha po tankim i providnim čarapama. Poderane čarape ne utiču na ispravnost i valjanost mesha po njima, jer nema sumnje da su neki ashabi imali poderane čarape a nije prenešeno da to kvari uzimanje mesha po mestvama ili čarapama. Takođe, prodiranje vode do noge ne kvari mesh i ne utiče na njegovu valjanost jer za tako nešto nema dokaza, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
DOVLJENJE PODIGNUTIH RUKU I POTIRANJE LICA U ZIKRU POSLIJE NAMAZA
Alejkumusselam. Iz tvog pitanja se razumije da pitaš otprilike o tri različita pitanja. Prvo je: DOVLJENJE PODIGNUTIH RUKU POSLIJE PET PROPISANIH NAMAZA Dizanje ruku prilikom dovljenja je uopćeno propisano, kao što je prenešeno u mnoštvu vjerodostojih hadisa, i ono je jedan od razloga primanja dove.više
Alejkumusselam.
Iz tvog pitanja se razumije da pitaš otprilike o tri različita pitanja.
Prvo je:
DOVLJENJE PODIGNUTIH RUKU POSLIJE PET PROPISANIH NAMAZA
Dizanje ruku prilikom dovljenja je uopćeno propisano, kao što je prenešeno u mnoštvu vjerodostojih hadisa, i ono je jedan od razloga primanja dove. S tim da je podizanje ruku prilikom dovljenja može biti potvrđeni sunnet, tj. da je prenešeno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je na određenim mjestima i vremenima ili uz određene ibadete dovio podignutih ruku ili preporučio da se dovi. Ili može biti uopćeni sunnet, tj. da se prilikom dovljenja podignu ruke u bilo kojoj situaciji mimo onih koje su prenešene kao potvrđeni sunnet.
Međutim, učiniti praksom da se dovi sa podignutim ili nepodignutim rukama poslije svakog farz namaza, to nije propisano u Šerijatu. Doviti podignutih ruku nakon svakog farz namaza (tj. čineći to kao da je potvrđeni sunnet) nema nikakvog osnova u praksi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to nije prenešeno ni od jednog ashaba, niti je to bio stav ikog od tabi’ina. A osnov u ibadetima je zabrana, tj. da se ne čini nijedan ibadet za koji nema dokaz u Šerijatu. A svi oni koji su prenijeli i opisali namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niko od njih nije spomenuo da je dizao ruke i dovio poslije propisanih farz namaza. Nego je zikrio zikrove koji su prenešeni u vjerodostojnim hadisima. Prenosi Aiša, radijallahu anha, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko unese u ovu našu vjeru ono što nije od nje to se odbacuje” (Buharija (2697) i Muslim (1718)).
Kaže Ibn Kajjim:”Dova poslije predavanja selama nakon namaza, svejedno bio imam, klanjao sam ili za nekom drugim, to uopće nije bila uputa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Niti je to prenešeno u vjerodostojnim predajama niti dobrim (hasen), neki učenjaci su to učinili svojstvenim samo za sabah namaz i ikindiju. To nije radio (dova poslije predavanja selama nakon namaza) Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, niti pravovjerne halife poslije njega, niti je tome poučio svoj Ummet. Nego je to mišljenje onih koji su vidjeli lijepim djelom kao nadoknadu za sunnet poslije ta dva namaza (sabah i ikindija). Većina dova koje su vezane za namaz, a koje je učio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i preporučio da se uče, učio ih je u namazu …” (Zadul-me’ad (1/248)).
Međutim, nema smetnje ako bi se klanjaču pojavio neki razlog za upućivanje dove nakon nekog završenog farz namaza da podigne ruke i dovi, pod uslovom da mu to ne postane stalna praksa. Ovo je dozvoljeno jer potpada pod opću propisanost činjenja dove sa dizanjem ruku, ali ne da se od toga napravi stalna praksa, tj. potvrđeni sunnet za koji treba imati dokaz.
Drugo pitanje je:
POTIRANJE RUKAMA PO LICU POSLIJE DOVLJENJA PODIGNUTIH RUKU
Potiranje rukama po licu svejedno poslije namaza ili poslije dovljenja dignutih ruku nije prenešeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu. A hadis u kojem je došlo da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi podigao ruke prilikom dovljenja ne bi ih spustio sve dok ne potare njima svoje lice (Ebu Davud (1485) od Ibn Abbsa i Tirmizija (3386) od Omera, radijallahu anhum) ovaj hadis je munker (veoma loš) kao što ga takvim ocjenjuje Ebu Davud i Ebu Hatim (El-‘Ilel (2/351)). U senedu rivajeta od Tirmizija je Hamad ibn ‘Isa El-Džuheni oko kojrg su složni učenjaci da je slab (Tehzibul-kemal (7/281)).
Imam Malik negirao potiranje lica nakon dovljenja, a Sufjan Sevri prezirao, imam Ahmed o tome nije ništao čuo, a imam Bejheki je ono što je prenešeno ocijenio slabim. A šejh Albani je i hadis koji bilježi Tirmizi i hadis koji bilježi Ebu Davud ocijenio veoma slabim (Irvaul-galil (433 i 434)). Takođe, dodaje Albani da nije isparavan stav da ova dva hadisa podupiru jedan drugog zbog velike slabosti u senedima. Prema tome, potiranje lica poslije dovljenja dignutih ruku nije propisano.
A treće pitanje je:
DA LI SE SURE IHLAS, FELEK I NAS UČE POSLIJE SABAHA I AKŠAMA PO TRI PUTA
Što se tiče navođenja u nekim knjigama da se učenje sura Ihlas, Felek i Nas ponavlja po tri puta nakon sabaha i akšama, za ovakvo nešto nema nikakvog spomena u hadiskim zbirkama, niti je nešto vjerodostojno prenešeno u ovom kontekstu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Najviše što je prenešeno po tom pitanju je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ove sure uče u sabah i naveče. Ovo se prenosi u hadisu kojeg bilježe Ebu Davud i Tirmizi od Abdullaha ibn Hubejba, radijallahu anhu, pa ga je u tom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio da prouči ove tri sure po tri puta kada ustane i kada zanoći i da mu je to dovoljno za sve. Hadis su Tirmizi i Albani ocijenili vjerodostojnim, a Ibn Hadžer dobrim. I ovoga se razumije da učenje ove tri sure po tri puta spada u tzv. jutarnji i večernji zikr. A u tom kontekstu ovaj hadis su i navodili Nevevi, Ibn Tejmije i ostali koji su pisali o zikrovima. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Prividna kolizija između fikhskog pravila i nekih kur’anskih ajeta
Alejkumusselam. Između ovog fikhskog pravila i spomenutih ajeta nema nikakve kolizije. Da je to tako najbolje se može razumjeti kada se navedu primjeri za svaki od njih. Primjer za ovo fikhsko pravilo je trudna žena kojoj su ljekari procijenili da ostanak djeteta u njenoj utrobi, odnosno neizvršavanviše
Alejkumusselam.
Između ovog fikhskog pravila i spomenutih ajeta nema nikakve kolizije. Da je to tako najbolje se može razumjeti kada se navedu primjeri za svaki od njih.
Primjer za ovo fikhsko pravilo je trudna žena kojoj su ljekari procijenili da ostanak djeteta u njenoj utrobi, odnosno neizvršavanje abortusa, vodi u neminovnu smrt trudnice zbog određene bolesti i deformacije kod djeteta. A oko te dijagnoze nema razilaženja među ljekarima kod kojih je vršen pregled. Nema sumnje da je ovo zlo po majku trudnicu. Sa druge strane, trudnoća je u poodmakloj dobi, tj. nakon četiri mjeseca i nakon što je duša udahnuta, a izvršiti abortus u ovom stanju je zabranjeno po idžmau učenjaka. Nema sumnje da je vršenje abortusa nad djetetom u koje je udahnuta duša zlo po to dijete.
Znači, dolazimo u situaciji da se jedna od ove dvije stvari moraju desiti, ili da se izvrši abortus ili da njegovo neizvršenje odvede u sigurnu smrt majku trudnicu. Ako izvršimo promatranje koja od ova dva zla su veće doćićemo do zaključka oko kojeg se dvojica ne bi trebalo da raziđu a to je da je smrt majke veće zlo od smrti djeteta kome je udahnuta duša ali se još nije rodilo, jer je majka osnov a dijete je njen ogranak, a osnov je preči od ogranka. Takođe, kravarina za ubistvo majke je 50 deva a za krvarina za ubistvo 5 deva, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima, te prema tome nema sumnje da je smrt majke veće zlo nego smrt djeteta u njenoj utrobi.
Nakon ovoga dolazi primjena gore spomenutog pravila a to je “da se čini manje zlo od dva zla ako je jedno od njih neminovno”.
A što se tiče ajeta “Bojte ste Allaha koliko možete”, njegov primjer je namaz čovjeka koji nije u stanju da klanja farz namaze stojeći zbog bolesti i slično, a stajanje u namzu, odnosno kijam je rukn namaza. Međutim, ovim ajetom se obavezuje taj čovjek da klanja namaz onako kako on može i da ga Allah ne opterećuje preko njegovih mogućnosti. Zato kaže Uzvišeni “Bojte ste Allaha koliko možete” a on se ne može bojati Allaha po ovom pitanju više od ovoga. I ovakvih sličnih primjera može se navesti veoma mnogo.
A što se tiče ajeta “Onome ko se Allaha boji On će izlaz naći”, primjer za razumijevanje ovog ajeta je osoba koja radi u nekoj firmi kojoj direktor firme zabranjuje da klanja farz namaze na radnom mjestu, ili joj zabranjuje da ima bradu, ili ako je žensko zabranjuje joj da bude pokrivena. Ta je osoba sada u dilemi, ili će se bojati Allaha i obavljati Njegove naredbe klanjanja namaza u njegovom propisanom vremenu, puštanja brade ili pokrivanja ako je u pitanju žena, ili će poslušati direktora na uštrb vjere čineći harame pod izgovorom da mora od nečega živjeti i da nema drugog izlaza jer je teško naći posao.
U ovom slučaju ovoj osobi se kaže ono što je došlo u ajetu “Onome ko se Allaha boji On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se ne nada”, odnosno onome ko se Allaha boji tako što će radi obavljanja namaza u njegovom propisanom vremenu, puštanja brade ili pokrivanja ako je u pitanju žena, napustiti posao Allah će njemu naći izlaz i opskrbiti ga odakle se ne nada.
Nakon navedenih primjera da se primijetiti da nema dodirnih tačaka između fikhskog pravila i spomentih ajeta zbog kojih bi bili jedno drugom oprečni. Odnosno, situacije na koje se odnose ajeti nisu situacije na koje se odnosi ovo fikhsko pravilo.
A što se tiče tevekula (oslonca na Allaha) on se ne suprostavlja niti fikhskom pravilu niti spomenutim ajetima. Ve billahi tevfik.
_____________________________________
9. Pričanje unutar kupatila
Pitanje:
Selam alejkum!
Da li je zabranjeno pričati u kupatilu? Naime znam da se u kupatilu nalaze džini i šejtani, pa zato pitam šta je zabranjeno činiti u kupatilu.
ODGOVOR:
Alejkumusselam.
Oko teme govora prilikom obavljanja nužde prenose se tri hadisa:
Prvi – bilježi Muslim od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa mu je nazvao selam a on, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije odgovorio.
Drugi – bilježi Ibn Madže od Džabira, radijallahu anhu, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa ga je poselamio. Pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada me vidiš u tom stanju nemoj mi nazivati selam, a ako mi nazoveš selam neću ti odgovoriti”. Ovaj hadis vjerodostojnim ocjenjuju Abdulhak El-Išbili i Albani, a dobrim Ibn Hadžer.
Treći – bilježi Ebu Davud, Ahmed, Hakim i ostali, od Ebu Se’ida, radijallahu nahu, da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Da dva čovjeka izađu da obave veliku nuždu i pri tome otkriju stidna mjesta i razgovaraju, to zaista Allah mrzi”. Hadis ocjenju Hakim i Šuajb Arnaut vjerodostojnim, a slabim Ebu Davud i Albani zbog Ikrime ibn Ammara oko čije pouzdanosti postoji razilaženje i zbog poremećaja u senedu hadisa.
Po pitanju pričanja u kupatilu, wc-u i slično, islamski pravnici imaju tri mišljenja:
Prvo: da je pričanje prilikom vršenja nužde mekruh (pokuđeno) i ovo je stav većine učenjaka. Dokazuju to sa gore spomenutim hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa mu je nazvao selam a on, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije odgovorio. I sa hadisom od Džabira, radijallahu anhu, da je čovjek prolazio pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je vršio malu nuždu, pa ga je poselamio. Pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada me vidiš u tom stanju nemoj mi nazivati selam, a ako mi nazoveš selam neću ti odgovoriti”.
Kažu da čovjek koji je nazvao selam nije zaslužio da mu se odgovori jer ne trebati nazivati selam onome ko vrši nuždu, pa tako ko nazove selam nekome ko je u takvom stanju u kojem ne priliči da se naziva selam, takav ne zaslužuje da mu se odgovori na selam. Međutim, ovakvom dokazivanju je prigovorio šejh Usejmin rekavši da je ovo tumačenje veoma slabo jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije obrazložio njegovo neodazivanje na selam zbog toga što je bio u stanju u kojem ne priliči da mu se odgovori na selam.
Takođe, zagovarači ovog stava kažu da je pričanje prilikom obavljanja nužde dozvoljeno Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi odgovorio na selam jer je odgovoriti na selam vadžib. Ovakvo tumačenje, kaže šejh Usejmin, ima smisla kod onih koji smatraju da je pričanje prilikom nužde haram.
Drugo mišljenje: da je pričanje prilikom obavljanja nužde haram. Ovaj stav između ostalih je i jedan od rivajeta imama Ahmeda.
Oni svoj stav dokazuju sa sve tri gore spomenuta hadisa. Kažu da hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, ukazuje da je pričanje prilikom obavljanja nužde dozvoljeno Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi odgovorio na selam jer je odgovoriti na selam vadžib. Ovakvom dokazivanju se može prigovoriti, kao što kaže šejh Usejmin, da nije tačno da on nije odgovorio na selam, nego je on odgodio odgovor na selam nakon što je obavio nuždu.
Treće mišljenje: da prilikom obavljanja nužde ne treba pričati osim po potrebi, kao na primjer da se nekom na nešto ukaže, ili da mu se neko obrati pa da mu odgovori, ili mu treba neka osoba pa se boji da će otići od njega, ili da traži od nekog da mu donese vode i tome slično. Ovaj stav zastupaju pored prvih fakiha i šejh Bin Baz i Usejmin od savremenih učenjaka.
Osim što šejh Usejmin na osnovu hadisa od Ebu Se’ida, radijallahu nahu, u kojem je došlo da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Da dva čovjeka izađu da obave veliku nuždu i pri tome otkriju stidna mjesta i razgovaraju, to zaista Allah mrzi” smatra da je pričanje u ovoj situaciji, tj. kada dvojica ljudi istovremeno obavljaju nuždu gledajući jedan drugom u stidno mjesto i razgovaraju, haram. Po zagovaračima ovog stava gore spomenuti hadisi od Ibn Omera i Džabira, radijallahu anhum, ne ukazuju na zabranu i pokuđenost nego na to da je preče ostaviti razgovor prilikom obavljanja nužde ili boravka u kupatilu i wc-u a da je po potrebi nema smetnje.
Nakon svega spomenutog može se reći da je odabrano mišljenje shodno dokazima ono što zastupaju učenjaci trećeg stava, tj. da prilikom obavljanja nužde ne treba pričati osim po potrebi i da najviše što se može reći je da je to mekruh (pokuđeno), a Allah zna najbolje.
Prema tome, pitanje ostavljanja govora u kupatilu nije vezano za boravkom džina i šejtana u njemu, jer oni svakako borave i u kući, nego je vezano nepriličnost govora prilikom obavljanja nužde. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
KUPOVINA ZLATA I SREBRA PUTEM INTERNETA
Alejkumusselam. Nije problem u ovoj kupovini preko interneta to što robu nećeš vidjeti jer je ispravno da se kupuje neviđena roba na osnovu njenog opisa ili poznatog primjerka. Ono što je sporno u nekim vrstama roba koje su spomenute u pitanju je to što u njima ide (teče) kamata. Nije dozvoljeno daviše
Alejkumusselam.
Nije problem u ovoj kupovini preko interneta to što robu nećeš vidjeti jer je ispravno da se kupuje neviđena roba na osnovu njenog opisa ili poznatog primjerka.
Ono što je sporno u nekim vrstama roba koje su spomenute u pitanju je to što u njima ide (teče) kamata. Nije dozvoljeno da se preko interneta sa novcem kupuje zlato i srebro tako što će roba tek da stigne poštom. Zato što je šart da bi bilo dozvoljeno kupiti novcem zlato ili srebro da preuzimanje robe (zlata i srebra) i davanje novca bude iz ruke u ruku, tj. na licu mjesta, a to u ovom slučaju nije ostvareno.
Dokaz da u zlatu, srebru i novcu ide kamata, kao i da je šart njihove međusobne kupoprodaje da bude iz ruke u ruku je sljedeći hadis:
Prenosi se u hadisu ‘Ubadete ibn Es-Samita, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zlato za zlato, srebro za srebro, pšenica za pšenicu, ječam za ječam, datule za datule, sol za sol, isto za isto, iz ruke u ruku; a ako su različite vrste prodajite kako hoćete ako je iz ruke u ruku”.
Prema tome, u hadisu su zlato i srebro spomenuti kao stvari u kojima ide kamata, a učenjaci su složni da ove dvije stvari imaju posebnu zajedničku osobinu (illet) zbog kojih u njima ide kamata, a to je njihova vrijednost, tj. oni predstavljaju protuvrijednost za sve ostale stvari i zato su se i koristili kao novac. Složni su savremeni učenjaci da se sve novčane valute pridružuju zlatu i srebru, tj. da i u njima teče kamata, jer imaju osobinu da predstavljaju vrijednost nečeg drugog. Na osnovu toga, šart da bi bilo dozvoljeno sa novcem kupovati zlato ili srebro je ono što je spomenuto na kraju hadisa “a ako su različite vrste prodajite kako hoćete ako je iz ruke u ruku”.
A ostale stvari u kojima ide kamata, a spomenute su u hadisu, tj. pšenica, ječam, sol i datula, pošto nemaju zajedničku osobinu zbog kojih u njima ide kamata, jer je njihova zajednička osobina to što su hrana i što se mjere zapreminom ili težinom (a ta zajednička osobina kod novca je vrijednost), nije šart dozvole kupovine ovih stvari sa novcem da bude iz ruke u ruku, nego je dozvoljeno da bude i na odgodu.
Prema tome, nije dozvoljeno preko inerneta novcem kupovati zlato i srebro (ili neku drugu novčanu valutu), a dozvoljeno je kupovati pšenicu, sol i hurme. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
POST ZBOG KRŠENJA OBEĆANJA I POST PETKOM
Alejkumusselam. Poslije prekršenog obećanja nema nikakvog osnova da se posti tri dana. Kršanje obećanja je osobina munafika kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Znak munafika su tri stvari: kada govori laže, kadviše
Alejkumusselam. Poslije prekršenog obećanja nema nikakvog osnova da se posti tri dana. Kršanje obećanja je osobina munafika kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Znak munafika su tri stvari: kada govori laže, kada obeća prekrši i kada mu se povjeri iznevjeri”. Međutim, onaj ko prekrši zakletvu, tj. namjerno se zakune Allahom da će uraditi ili da neće uraditi nešto u budućnosti pa to prekrši, kefaret (otkup) te zakletve je spomenut u suri El-Maide. Kaže Uzvišeni: “Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti”. (El-Maide, 89) Znači, onaj ko prekrši zakletvu ima izbora između toga da nahrani deset siromaha ili da ih odjene ili da roba oslobodi, a ako ne bude mogao ništa od ovog troga treba da posti tri dana.
A što se tiče posta petkom, o tome su prenešeni sljedeći hadisi:
Prvi: od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka niko od vas ne posti petkom osim ako posti dan prije ili dan poslije”. Hadis je mutefekun alejhi.
Drugi: takođe od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte noć uoči petka izdvajati između ostalih noći sa kijamom, niti dan petak između ostalih dana sa postom osim ako je to post koji posti neko od vas”. Hadis bilježi Buharija nu svom Sahihu.
Treći: prenosi se od Džuvejrije, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao kod nje u petak a ona je bila zapostila, pa ju je pitao da li postila juče a ona je odgovorila da nije, a onda ju je upitao da li će postiti sutra, a ona je odgovorila da neće. Pa joj on reče: “Omrsi se”. Hadis bilježi Buharija u svom Sahihu.
Spomenuti hadisi jasno ukazuju da nije dozvoljeno izdvajati dan petak sa postom, a da je dozvoljeno postiti petkom ako se posti dan prije ili dan poslije. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com