Alejkumusselam.
Oko lomljenja kostiju akike učenjaci imaju dva mišljenja:
Prvo mišljenje – da je mustehab da se kosti akike razdvajaju u zglobovima i da se od njih ništa ne lomi.
Ovo je stav Aiše, radijallahu anha, At’a i hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba.
Oni svoj stav dokazuju sa jednim hadisom i jednim razumskim dokazom:
Hadis se prenosi od tabi’ina Ata’ od Umi Kurz da je Aiša, radijallahu anha, rekla: “Razdvaja se (tijelo zaklane akike) na organe (udove) i ne lome joj se kosti, daje se kao hrana i udjeljuje kao sadaka”. Hadis bilježi Hakim i ocjenjuje ga vjerodostojnim, a sa njim se slaže Zehebi, a šejh Albani ga ocjenjuje slabim iz dva razloga: prvi – što ravija Ata’ nije čuo od Aiše, radijallahu anha, i drugi – što su ove riječi ubačene (mudredž) u osnovni tekst hadisa, a Bejheki u svom Sunenu bilježi da su ovo riječi At’a a ne Aiše, radijallahu anha. Također, ibn Hazm ocjenjuje ovaj dodatak u hadisu slabim zbog ravije Abdulmelika ibn Ebi Sulejmana.
Prema tome argumentiranje sa ovom predajom je slabo, zato što sama predaja nije vjerodostojna i zato što iako bi prihvatili da je vjerodostojna, to su riječi ili Aiše, radijallahu anha, ili riječi Ata’, a kako kaže Ibn Hazm njihove riječi nisu dokaz u Šerijatu.
Razumski dokaz sa kojim argumentiraju ovaj stav je optizam, priželjkivanje i nadanje da sa ovakvim djelom se očekuje da će dijelovi, organi i udovi novorođenčeta biti čitavi i zdravi. Kaže šejh Usejmin (Eš-Šerhu el-mumti’u 7/499) : “Ovo mišljenje je slabo, jer za njega nema dokaza a što se tiče optimizma u tome ne treba da se ide mnogo daleko”.

Drugo mišljenje – da se kosti akike sijeku i lome kao i svake druge kosti zaklanog kurbana. Ovo je stav Zuhrija i Malika. Oni ovo dokazuju time što nije ništa vjerodostojno prenešeno što to zabranjuje, a sa druge strane lomljenje kosti zaklane životinje je nešto uobičajeno, takođe u tome je velika korist i olakšica za one koji konzumiraju to jelo.
Kaže malikijski učenjak Ibn Habib (El-Munteka 3/103): “Ovaj stav zastupa Malik jer ljudi u džahilijetu kada bi zaklali radi novorođenčeta ne bi lomili kosti, nego bi se one odvajale u zglobovima, pa je došao Islam sa olakšicom u tome, pa ako hoće oni koji kolju akiku mogu da rade kao oni u džahilijetu”. Kaže Kadi Abdulvehab Bagdadi (El-Me’une, str.671): “Dozvoljeno je lomiti kosti akike ali to ne znači da je to sunnet ili mustehab, nego kao vid negiranja zbog nelagodnosti koju su osjećali ljudi u džahilijetu zbog toga”.

Odabrano mišljenje je drugi stav učenjaka, tj. da se kosti akike smiju sjeći i lomiti jer nema dokaza za ono što zastupaju zagovarači prvog mišljenja, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.Većina učenjaka ovog Ummeta smatra da je ubijanje zmija uopćeno mustehab (preporučeno) iz čega se izuzimaju kućne zmije, odnosno zmije koje borave u kućama koje je dozvoljeno ubiti tek nakon upozoravanja tri dana.
Da je mustehab ubijati zmije ukazuju sljedeći dokazi:
Prvi – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je sa minbera rekao: “Ubijajte zmije, ubijajte zmiju sa dvije bijele linije preko leđa i zmiju koja ima kratak rep, jer one osljepljuju (kada pogledaju u oči insana) i uzrokuju pobačaj trudnice (kada trudnica pogleda u njih i prepadne se ili sa ujedom i zapuhivanjem u nju)”. U hadisu je došla opća naredba ubijanja svih zmija sa posebnim naglaskom na dvije spomenute.
Drugi – hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ubijajte dvije crne životinje (dok ste) u namazu, zmiju i akrepa (škorpiona)”, a u drugom rivajetu je došlo da je naredio da se ubijaju zmija i akrep u namazu. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže i ostali, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Tirmizi, Šuajb Arnaut i Albani. Pa ako je naređeno, ili tačnije preporučeno, da se zmija ubije dok je čovjek u namazu, što znači da to ne narušava ispravnost i skrušenost namaza, onda je preče da ih treba ubijati i van namaza.
Treći – hadis kojeg bilježi Ibn Madže od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pet štetočina se ubija u Hillu (svim mjestima van Harema) i Haremu (zabranjeni prostor u Mekki oko mesdžida Ka’be): zmija, crni gavran, miš, bijesan pas i soko”. Hadis ocjenjuju Albani i Šuajb Arnaut vjerodostojnim, a osnovni tekst je zabilježen i u Buhariji i Muslimu ali je umjesto zmije spomenut akrep. Takođe, ovaj hadis jasno ukazuje na preporučenost i dozvolu ubijanja životinja koje nanose štetu čovjeku od kojih je i zmija.
Iz ove opće preporučenosti ubijanja zmija izuzimaju se zmije koje borave u kućama, njih je dozvoljeno ubiti tek nakon tri dana kada se od njih zatraži da napuste kuću.
Od dokaza da se ove zmije ne ubijaju u prvom momentu su sljedeći hadisi:
Prvi – hadis (gore spomenut) kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullah ibn Omera, radijallahu anhuma, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je sa minbera rekao: “Ubijajte zmije, …”. Zatim kaže Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma: “Dok sam ja ganjao zmiju da je ubijem zovnuo me Ebu Lubabe i rekao mi: ‘Ne ubijaj je’, pa sam ja rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio da se ubijaju zmije”, a on mi odgovori: ‘On je zabranio nakon toga da se ubijaju zmije koje borave u kućama’.
Drugi – dugi hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Seida El-Hudrija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je neki mladić od Ensarija u vrijeme bitke na Hendeku bio tek oženjen te bi tražio dozvolu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da u toku dana zijareti svoju ženu. Tako je jednog dana tražio dozvolu i otišao svojoj kući, pa je na vratima kuće zatekao svoju ženu kako stoji, zamahnio je kopljem prema njoj da je ubode zbog ljubomore koja ga je obuzela. A ona mu reče da spusti koplje i da uđe u kuću i da vidi šta je to što je istjeralo napolje. On je ušao i ugledao ogromnu zmiju kako se smotala na postelji, pa je zabo koplje u nju a zatim izašao i zabio koplje u kuću, pa je zmija njega ujela, pa se ne zna ko je prije umro, zmija ili mladić. Zatim smo otišli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i prenijeli mu šta se desilo i rekli smo mu:‘Dovi Allahu da nam ga oživi’. A on odgovori: “Tražite oprost za vašeg druga”, a zatim je dodao: “Zaista u Medini imaju džini koji su primili Islam, pa kada vidite nekog od njih (u kućnim zmijama) obavještavajte ga tri dana, a poslije toga ako hoćete ubijte ga jer je on šejtan”. A u drugom rivajetu je došlo: “Zaista ove kuće imaju svoje stanare (u obliku zmija), pa kada nekoga od njih vidite tražite od te zmije da izađe tri puta, pa ako ne ode ubijte je jer je ona kjafir”, a njima je rekao: “Idite i sahranite vašeg druga”.
Zatim jedna skupina učenjaka smatra da se ovaj izuzetak odnosi samo na zmije koje borave u kućama u gradu Medini, tj. da se upozore da napuste kuću, a zmije drugih gradova na čitavom dunjaluku ne ulaze u ovaj izuzetak nego se ubijaju bez upozorenja, dokazujući to gore spomenutim rivajetom kod Muslima “Zaisti u Medini imaju džini koji su primili Islam … “. A sa druge strane je došla opća naredba da se ubijaju sve zmije, poput hadisa: “Ubijajte zmije”, i hadisa: “Pet štetočina se ubija u Hillu i Haremu …”, i hadisa u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ubije zmija koja se pojavila dok su bili na Mini, a nije došlo u hadisu da je tražio od njih da je upozore tri puta ili tri dana (bilježi ga Muslim). Još dodaju da je razlog izuzimanja iz ove opće naredbe ubijanja zmija bio to što je skupina džina koji borave u Medini primila Islam.
Dok druga skupina učenjaka smatra da se iz opće naredbe ubijanja svih zmija izuzimaju sve zmije koje borave u kućama, svejedno u Medini ili bilo kom drugom mjestu, te da se one ne ubijaju prije upozorenja. Oni svoj stav argumentiraju hadisima u kojima je došao izuzetak, odnosno zabrana ubijanja zmija koje borave u kućama, poput rivajeta kod Buharije: ‘On je zabranio nakon toga da se ubijaju zmije koje borave u kućama’, takođe drugog rivajeta kod Muslima u hadisu o mladiću: “Zaista ove kuće imaju svoje stanare (u obliku zmija)”. Učenjaci koji zastupaju ovaj stav smatraju da dvije vrste zmija se ubijaju odmah pa makar bile kućne zmije a to su zmije sa dvije bijele linije preko leđa i zmije koje imaju kratak rep. To dokazuju sa hadisom kojeg bilježi Ebu Davud od Ebu Lubabe, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio ubijanje zmija koje borave u kući osim zmije sa dvije bijele linije preko leđa i zmije koja ima kratak rep … . ovaj hadis šejh Albani ocjenjuje vjerodostojnim. Ovaj drugi stav, da se izuzimaju sve zmije koje borave u kućama a ne samo zmije Medine, je bliži ispravnom jer je mnogo hadisa koji su došli u općoj formi.
Takođe, učenjaci su se razišli oko toga da li se upozorenje tih zmija čini tri dana, tako što će se svaki dan tražiti od zmije da napusti kuću i upozoriti da ako to ne uradi da će biti ubijena, ili tri puta tako što će joj se tri puta ponoviti to upozorenje. I za jedno i za drugo je došao dokaz i to u istom hadisu kojeg bilježi Muslim u priči o mladiću, u jednom rivajetu je došlo: “Upozorite ih tri dana”, a u drugom: “Upozorite ih tri puta”. Bliže je ispravnom, a Allah zna najbolje, da se radi po rivajetu po kojem se upozorenje radi tri dana jer je ono preciznije.
A što se tiče načina upozorenja, tj. na koji način se traži od zmije da napusti kuću, također imamo dva stava. Po jednom treba reći: Pozivam se na ugovor koji je sa vama sklopio Nuh, alejhisselam, i na ugovor koji je sa vama sklopio Sulejman, alejhisselam, da nas ne uznemiravate. Ovo dokazuju hadisom kojeg bilježe Ebu Davud i Tirmizi sa istim riječima gore spomenutim, a šejh Albani je ovaj hadis ocijenio slabim. Po drugom stavu treba reći, kako prenosi Malik: Tražim od vas u ime Allaha i Sudnjeg dana da nam se ne pokazujete i da nas ne uznemiravate. Vjerovatno je imam Malik ovo uzeo iz hadisa kojeg bilježi Muslim.
Bliže je ispravnom da u načinu upozoravanja ima širine, s tim da je bitno da se stavi do znanja tim kućnim zmijama da se od njih traži da napuste kuću i da ne uznemiravaju njene ukućane, a da će u protivnom biti ubijene. Naravno, ovo obraćanje zmijama se zasniva na tome da ako u njima borave džini koji su primili Islam da oni razumiju ono što im se govori i da će poslušati zahtjev. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. To što je napisano na ulaznim vratima “SUŠTINA NAMAZA JE DOVA, NAMAZ JE PRIPREMA ZA DOVU” prvi dio se može protumačiti u kontekstu ispravnog značenja dok je drugi dio batil. Jer postoje dvije vrste dova: dova ibadeta i dova mes’ele. Dova ibadeta su sve vrste ibadeta u kojima se veliča Allah, dželle še’nuhu, poput namaza, posta i slično. A dova mes’ele je dova u kojoj se traži od Allaha Uzvišenog da nam pomogne, oprosti, da nas opskrbi, otkloni nevolju i slično. Pa tako, prvi dio rečenice “SUŠTINA NAMAZA JE DOVA” se može protumačiti kao da je namaz ustvari dova što je potpuno tačno jer potpada pod prvu vrstu dove, tj. dovu ibadeta. Dok drugi dio rečenice “NAMAZ JE PRIPREMA ZA DOVU” je potpuno besmislen, jer ako je sam namaz dova, što je tačno, kako će taj isti namaz biti priprema za dovu. To bi značilo da je dova priprema za dovu što nema smisla.
A što se tiče spomenutog hadisa, nakon dužeg traženja teksta hadisa u knjigama koje su mi pristupačne nisam uspio naći takav hadis. Ali ono što je općepoznato da je jedini vjerodostojan hadis po pitanju dove izlaska iz mesdžida su riječi: “Bismillah vessalatu vesselamu ala resulillah, Allahumme inni es’eluke min fadlike, Allahumme e’simni mineššejtanirradžim”, što znači: Bismillah, neka je mir i spas na Allahovog Poslanika, Allahu moj molim te da me dobrim obaspeš, Allahu moj zaštiti me od prokletog šejtana”. Prvi dio hadisa (do riječi “min fadlike”) bilježi Muslim u svom Sahihu, a zadnji dio “Allahumme ea’simni mineššejtanirradžim” bilježi Ibn Madže a šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim. Nema sumnje da je gore spomenuti hadis u najmanju ruku slab te ga nema potrebe ni tumačiti niti odgovarati na njega. Ono što se kod nas uči nakon namaza a naziva se namaskom dovom pri čemu prisutni aminaju podignutih ruku nema uporišta u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Igranje i treniranje sa osobama koje ispoljavaju velike grijehe poput psovanja, zinaluka, pijenja alkohola, ostavljanja namaza može se vršiti u dva oblika.
Prvi – da to čini konstantno u određenim vremenskim intervalima poput toga da zajedno treniraju u istom klubu ili da se sastaju radi igre u sedmičnim i mjesečnim terminima. Propis igranja i treniranja sa ovakvima u ovom obliku je u osnovi šerijatski zabranjeno sve dok se ne promijeni njihovo stanje, jer je muslimanu naređeno da se kloni i izbjegava velike griješnike. Od dokaza da je to zabranjeno su sljedeći šerijatski tekstovi:
– Kaže Uzvišeni: “On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bićete kao i oni. Allah će, sigurno, zajedno sastaviti u Džehennemu licemjere i nevjernike” (En-Nisa, 140). Kaže imam Kurtubi o ovom ajetu u svom tefsiru (5/418): “Ovo ukazuje na obavezu izbjegavanja griješnika kada ih javno ispoljavaju, jer onaj ko ih ne izbjegava on je zadovoljan sa njihovim djelima, a zadovoljstvo sa kufrom je kufr … Pa svako onaj ko sjedi u društvu griješnika a ne negira im njihove grijehe učestvuje sa njima podjednako u grijehu. Na njemu je da ih ukori kada govore griješan govor ili rade grijehe, a ako nije u stanju obavezan je da ustane kako nebi bio od onih na koje se odnosi ovaj ajet …”.
– Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu: “Primjer dobrog prijatelja i lošeg prijatelja je primjer onog koji nosi miris miska i onog koji puše u vatru da je raspali. Onaj koji nosi miris miska ili će ti ga dati ili ćeš kupiti od njega ili ćeš osjetiti od njega ugodan miris, a onaj koji puše u vatru ili će ti zapaliti odjeću ili ćeš od njega osjetiti neugodan miris”. Ovim hadisom se podstiče na druženje sa dobrim i bogobojaznim ljudima zbog koristi koju čovjek može naći od istih od znanja, imana, bogobojaznosti i slično. Takođe, u hadisu je upozorenje od prijateljovanja i druženja sa griješnicima zbog mogućnosti da utiču na njega sa svojim lošim ahlakom ili gore od toga.
– Hadis kojeg bilježi Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed u kojem je došlo: “Druži se samo sa mu’minom i neka tvoju hranu jede samo bogobojazan”. Hakim ga ocjenjuje vjerodostojnim a Tirmizi i Albani dobrim. Hadisom se zabranjuje druženje sa onim ko ne praktikuje vjeru zbog loših posljedica druženja sa istim.
Drugi oblik treniranja i bavljenja sporta sa griješnicima je da ponekad i povremeno bude sa njima. Pa ako njegovo igranje sa njima ima za cilj da im čini davu, pridobije srca i odvrati od munkera koje rade, onda nema sumnje da je takvo druženje sa njima dozvoljeno ako ne i preporučeno. A ako je njegovo učestvovanje sa njima u sportu zasnovano samo na igri i zabavi, onda je preče i preventivnije da se to ostavi, a Allah zna najbolje.
A pošto se iz tvog pitanja razumije da ti govoriš o prvom obliku, onda je odgovor na tvoje pitanje ono što je rečeno pod tom vrstom a to je da ti nije dozvoljeno da treniraš sport sa tim ljudima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com