Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
RAZLIKA IZMEĐU ONOG KO UZIMA I ONOG KO DAJE KAMATU
Alejkumusselam. U kategoriju osoba koje se hrane kamatom spadaju one osobe koje uzimaju kamatu. Dokaz za to je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo onog ko jede kamatu (tj. onog ko je uzimviše
Alejkumusselam.
U kategoriju osoba koje se hrane kamatom spadaju one osobe koje uzimaju kamatu. Dokaz za to je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo onog ko jede kamatu (tj. onog ko je uzima), ko daje kamatu, onog ko (njen ugovor) zapisuje i dvojicu koji svjedoče. I reko je: “Oni su isti (u grijehu)”. Znači, hadis jasno naglašava da je ona osoba koja jede kamatu ustvari onaj ko uzima kamatu. Takođe, u osobe koje se hrane kamatom ulaze oni koji rade u bankama koje posluju na kamatnom sistemu, jer takve banke većinu svoje zarade (ako ne svu) zasnivaju na uzimanju kamate.
A onaj što uzme kamatni kredit za kuću ili auto, tj. daje kamatu ili izdržava sebe i porodicu tako što podigne kamatni kredit, takva osoba se ne ubraja u kategoriju onih koji se bukvalno hrane kamatom. Međutim, grijeh i prvih (koji bukvalno jedu kamatu, tj. onih koji uzimaju kamatu) i drugih (koji daju kamatu podizanjem kamatnih kredita) je isti, među njima nema razlike. Takođe, onaj ko zapisuje kamatni kredit (poput službenika u banci) i ko svjedoči (poput žiranta) svi oni imaju isti grijeh kao i onaj ko jede kamatu tako što je uzima od drugih. Dokaz za ovo je gore spomenuti hadis u kojem je na kraju rečeno za ove četiri kategorije učesnika u konzumiranju kamate: “Oni su isti (u grijehu)”.
Prema tome, nema razlike u grijehu između ove četiri vrste učesnika u konzumiranju kamate iako samo jedna od njih bukvalno jede kamatu, a to je ona osoba koja uzima kamatu. Razike između onog ko uzima kamatu i onog ko daje kamatu, iako su u grijehu isti, se pojavljuje kada se trebaju riješiti haram imetka koji je stečen uzimanjem kamate. Pa tako onaj ko uzme kamatu, na primjer posudi 10 000 eura da bi mu se vratilo 12 000 eura, on je dužan da se riješi haram imetka, tj. te dvije hiljade eura koje je uzeo kao višak na ono što je dao, tj. kako kamatu. Dužan je da vrati taj višak (kamatu) onome od koga je uzeo.
Dok ona osoba koja je uzela kamatni kredit ili pozajmicu, na primjer onaj koji je uzeo 10 000 eura da bi vratio 12 000 eura, on nema haram imetka kojeg se treba riješiti, nego on ima samo grijeh u tome što je uzeo kamatni kredit, s tim da je njegov grijeh isti kao grijeh onog ko uzima kamatu. Ve billahi tevfik
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Grijesi iz mladosti
Alejkumusselam. Tvoje pitanje se vraća na poznatu mes’elu činjenja grijeha iz neznanja. Opravdanje za činjenje grijeha iz neznanja, tj da insan u takvom stanju nije griješan i da ga Allah neće kazniti za taj grijeh, je potvrđeno u Kur’anu i vjerodostojnom sunnetu. Kaže Uzvišeni, subhanehu ve te’ala:više
Alejkumusselam.
Tvoje pitanje se vraća na poznatu mes’elu činjenja grijeha iz neznanja. Opravdanje za činjenje grijeha iz neznanja, tj da insan u takvom stanju nije griješan i da ga Allah neće kazniti za taj grijeh, je potvrđeno u Kur’anu i vjerodostojnom sunnetu. Kaže Uzvišeni, subhanehu ve te’ala: “Gospodaru naš nemoj nas kazniti ako iz zaborava i greškom nešto učinimo” (El-Bekare, 286), a u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu se navodi da je Uzvišeni Allah rekao: “Već sam to učinio“.
Takođe, u drugom ajetu se kaže: “Nije grijeh ako nešto greškom uradite, grijeh je ako to namjerno učinite” (El-Ahzab, 5). A ono što se od grijeha učini greškom pod to ulazi i grijeh iz neznanja. Takođe, kaže Uzvišeni: “I Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali” (El-Isra’, 15). To jest, nema kažnjavanja za učinjene prestupe iz neznanja.
Takođe mnogi primjeri iz vjerodostojnog sunneta ukazuju da se za učinjene grijehe iz neznanja ima opravdanje. Bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, poznati hadis o čovjeku koji je ušao u mesdžid i klanjao namaz pa ga je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tri puta vraćao da ponovi namaz jer nije upotpunjavao njegove ruknove. Onda mu je taj čovjek rekao da ne zna bolje klanjati od toga te da ga pouči, pa ga je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poučio i nije mu naredio da ponovi sve namaze koje je klanjao na takav način prije toga jer ih je klanjao tako iz neznanja. Takođe, bilježi Buharija u svom Sahihu od Esme, radijallahu anha, da su se oni iftarili u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a bilo je oblačno vrijeme te je nakon toga pojavilo se Sunce, pa im nije bilo naređeno da naposte taj dan.
U vjerodostojnom hadisu od Adijj ibn Hatima, radijallahu anhu, je došlo da je sehurio sa namjerom da posti tako što je jeo sve dok mu se nebi razaznao bijeli od crnog konca koje je bio stavio pod svoj jastuk misleći da je to značenje onoga što je došlo u ajetu. Zatim je o tome obavijestio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on mu je objasnio da se pod crnim i bijelim koncem misli na bjelinu dana i crninu noći a ne na crni i bijeli konac, međutim nije mu naredio da naposti taj dan. Ovakvih primjera u vjerodostojnom sunnetu je ogroman broj.
Svi ovi argumenti iz ajeta i hadisa ukazuju na to da bilo koje zabranjeno djelo koje se uradi iz neznanja da za to čovjek nema grijeha zbog kojeg će biti kažnjen jer je Uzvišeni Allah milostiviji od toga da kazni onoga ko nije namjeravao da mu bude oprečan, neposlušan i griješan. Međutim, ostaje pitanje griješnosti nemarnosti čovjeka u traženju istine i učenju propisa vjere. Pa tako onaj ko nije htio da uči propise vjere koje je dužan da nauči ima grijeh za to. Iz ove griješnosti se izuzimaju oni koji nisu imali mogućnosti niti od koga da nauče vjeru.
A što se tiče grijeha abortusa, razlika je između činjenja tog prijestupa nakon što se zatrudni u zinaluku, tj. van braka, i između činjenja tog prijestupa nakon trudnoće u braku. Naime, nema sumnje da je čin zinaluka veći grijeh od činjenja abortusa kao posljedicu rješavanja trudnoće od zinaluka.
A što se tiče činjenja abortusa kada žena ostane trudna u braku zavisi da li je taj abortus izvršen nakon što je udahnuta duša, tj. nakon 120 dana trudnoće ili prije toga. Pa ako se abortus izvrši nakon 120 dana trudnoće to je haram po idžmau učenjaka osim u slučaju nužde (ako bi ostanak djeteta u stomaku bio prijetnja za život majke) i deformisanosti ploda.
A oko činjenja abortusa do 120 dana trudnoće učenjaci ovoga Ummeta imaju podijeljeno mišljenje. Skupina učenjaka, a na čemu je zvanični hanefijski i šafijski mezheb, to dozvoljava, dok druga skupina, na čemu je malikijski mezheb, to uopćeno zabranjuje. A treća skupina, na čemu je hanbelijski mezheb, dozvoljavaju abortus u prvih četrdeset dana trudnoće. Ovo razilaženje među učenjacima postoji jer nema jasnog dokaza koji presuđuje po ovom pitanju, s tim da je sigurnije i bliže da ne treba ili nije dozvoljeno činiti abortus osim u slučaju nužde ili velike potrebe.
Prema tome, harame koje čovjek uradi iz neznanja u tome nema grijeha, a griješan može biti zbog nemarnosti traženja istine i učenja vjerskih propisa. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
MESH PO MAHRAMI I ČARAPAMA
Alejkumusselam. Govoriti o skidanju marame zbog uzimanja abdesta ima smisla ako se pod tim misli na uzimanje mesha po glavi. Pa tako, žena koja uzima abdest na mjestu gdje nema muškaraca koji joj nisu mahrem njoj je najbolje da skine maramu i upotpuni svoj abdest tako što će potrati pokvašenom šakomviše
Alejkumusselam. Govoriti o skidanju marame zbog uzimanja abdesta ima smisla ako se pod tim misli na uzimanje mesha po glavi. Pa tako, žena koja uzima abdest na mjestu gdje nema muškaraca koji joj nisu mahrem njoj je najbolje da skine maramu i upotpuni svoj abdest tako što će potrati pokvašenom šakom po cijeloj glavi. A ako je prinuđena da uzima abdest u prisustvu muškaraca koji joj nisu mahrem onda joj je dozvoljeno da uzme mesh (odnosno potare rukom) preko marame pri čemu nije šart da je stavila maramu nakon što je uzela abdest. Dokaz za ovo je postupak Ummu Seleme, radijallahu anha, jedne od žena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u rivajetu koji bilježi Ibn Ebi Šejbe u svom “Musannefu” (1/22). Ravije ove predaje su pouzdane osim Ummul-Hasan čije ime je Hajjira a za koju Ibn Hadžer kaže da nije sporna, a to znači da je hadis od nje na stepenu dobrog hadisa. Takođe, ovo se može poduprijeti vjerodostojnim hadisima u Buhariji i Muslimu od Amr ibn Umejjeta i Mugirete ibn Šu’beta, radijallahu anhum, a kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzimao mesh po turbanu, a skidanje turbana je lakše i jednostavnije od marame.
A što se tiče uzimanja mesha preko čarapa po tom pitanju je prenešen hadis od Ebu Kajsa (Abdurrahman ibn Servana), od Huzejl ibn Šerahbila, od Mugire ibn Šu’beta, radijallahu anhu, da je rekao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je uzeo abdest i učinio mesh po čarapama”. Ovaj rivajet bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ahmed, Ibn Huzejme, Ibn Hibban i Bejheki. Sa ovim rivajetom da je učinio mesh po čarapama se izdvojio Ebu Kajs od Huzejla ibn Šerahbila, a vjerododstojnim ga ocjenjuju Tirmizi, Ibn Huzejfe i Ibn Hibban. Dok drugi najveći učenjaci hadisa ovaj rivajet ocjenjuju slabim jer se Ebu Kajs od Huzejla izdvojio u njemu navođenjem da je učinio mesh po čarapama. Međutim, ovaj hadis prenosi ogroman broj ravija od Mugire ibn Šu’be, radijallahu anhu, preko trideset tri ravije, s tim da u njemu došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo mesh po mestvama. Nema sumnje da zbog toga što ovoliki broj ravija prenosi od Mugire ibn Šu’beta, radijallahu anhu, suprotno onome što prenosi Ibn Kajs da je jak razlog da budemo ubijeđeni da je Ebu Kajs pogriješio.
Rivajet ovog hadisa je uticao, između osatlog, na razilaženje fakiha po pitanju dozvole uzimanja mesha po čarapama.
Prvo mišljenje učenjaka je dozvola uzimanja mesha po čarapama. Ovo se prenosi od Alije, Ammara, Ebu Mes’uda, Enesa, Ibn Omera, El-Beraa, Bilala, Ebu Umame i Sehla ibn S’ada, radijalahu anhum, od ashaba. Kao i od ostalih učenjaka poput: Nafie, Ata, Ibrahim En-Nehaia, Seida ibn Džubejra, Sufjana Es-Sevrija i Abdullah ibn Mubareka od tabi’ina, kao i od Davuda Zahirija i Ibn Hazma.
Drugo mišljenje je dozvola uzimanja mesha po čarapama pod šartom da čarape budu guste. Ovo se prenosi od Seida ibn Musejjiba, takođe ovo je stav Ebu Hanife, Šafije i Ahmeda. Na ovome je i imam Malik, s tim da on uvjetuje da donji dio čarapa bude opšiven kožom.
Treće mišljenje je zabrana uzimanja mesha po čarapama. Na ovome su Mudžahid, Amr ibn Dinar, drugo mišljenje Ata, Evzai i ono što je poznato od Malika.
Prva dva mišljenja dokazuju svoj stav gore spomenutim hadisom u rivajetu od Ebu Kajsa, a već smo govorili o njegovoj slabosti.
Osnova je pranje nogu prilikom abdesta, a došlo nam je u mutevatir predajama da je dozvoljeno i da je od vjere islama uzimanje mesha po mestvama koje su napravljene od kože. Oko uzimanja mesha po čarapama nije ništa vjerodostojno prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, prenosi se od velikog broja ashaba da su dozvoljavali i uzimali mesh po čarapama, a od nekih od njih da su pojasnili da su čarape poput mestvi, osim što su od vune, a nije prenešeno da je neko od ashaba imao drugačiji stav.
Prema tome, ispravno je da je dozvoljeno uzimati mesh po čarapama, ne na osnovu hadisa od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego na osnovu razumijevanja i djela ashaba, a nema sumnje da su oni bolje razumjeli ovo pitanje od svih onih koji su došli poslije njih.
A što se tiče uslovljavanja mnogih učenjaka da čarape budu guste, nema sumnje da je to sigurnije, s tim da nema dokaza koji zabranjuje i ukazuje na ništavnost uzimanja mesha po tankim i providnim čarapama. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Tačan dan, datum i godina rođenja Muhammeda, alejhisselam
Alejkumusselam. Postoji veliko razilaženje oko tačnog datuma i godine rođenja Allahovog miljenika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. A što se tiče dana njegovog rođenja, nema razilaženja između biografičara i učenjaka hadisa da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen u ponedjeljviše
Alejkumusselam.
Postoji veliko razilaženje oko tačnog datuma i godine rođenja Allahovog miljenika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
A što se tiče dana njegovog rođenja, nema razilaženja između biografičara i učenjaka hadisa da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen u ponedjeljak. Takođe, lijepo je znati da je početak poslanstva Poslanika, sallallahu alejhi vesellem, bio u ponedjeljak, isto tako njegov dolazak u Medinu prilikom hidžre je bio u ponedjeljak, kao i dan kada je preselio na bolji svijet je bio u ponedjeljak.
Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o postu ponedjeljkom pa je rekao: “To je dan u kojem sam rođen i dan u kojem je počelo moje vjerovjesništvo – počela mi je objava”.
Bilježi Buharija u svom Sahihu hadis u kojem se navodi kako su muslimani Medine čuli da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao iz Mekke (krenuo na Hidžru) … Pa su sreli Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u mjestu zvanom El-Harre, pa je sa njima otišao desno tako da je odsjeo kod Beni Amra ibn Avfa, a to je bilo u ponedjeljak.
Takođe, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je dan preseljenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio ponedjeljak.
A što se tiče mjeseca rođenja, većina biografičara je na stavu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen u mjesecu Rebi’u-evel, a što je i tačno. Dok Es-Suhejli u svojoj knjizi “Er-revdu el-enif” (1/282) pripisuje Zubejru ibn Bekkaru stav sa kojim se on izdvojio od svih ostalih da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen u mjesecu Ramazanu.
A što se tiče datuma, Ibn Kesir u njegovoj siri “El-Fusul” navodi četiri mišljenja: prvo da je rođen drugog Rebi’u-evela, drugo da je rođen osmog, treće desetog i četvrto dvanaestog Rebi’ul-evela. Nema nekog vjerodostojnog elementa koji presuđuje po ovom pitanju.
A što se tiče godine rođenja, takođe Ibn Kesir u svojoj siri “El-Fusul” navodi tri mišljenja:
Prvo – da je rođen Godine slona (po većini istoričara je to 571. po Miladiju), odnosno u godini kada je Ebreha, namjesnik Jemena došao u Mekku da sruši Ka’bu, prilikom čega je sa sobom imao slonove. Zatim oni koji zauzimaju ovaj stav se međusobno razilaze kojeg dana je to bilo. Pa jedni kažu da je to bilo baš na dan napada Ebrehe i njegove vojske na Mekku i Ka’bu. Drugi kažu da je to bilo pedeset dana nakon tog napada. A treći da je to bilo nakon pedeset osam dana od napada.
Drugo mišljenje je da je rođen deset godina nakon Godine slona.
Treće mišljenje je da je rođen trideset godina nakon Godine slona.
Četvrto mišljenje je da je rođen četrdeset godina nakon Godine slona.
Ispravno je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen one godine kada je bila Godina slona, tj. prvo mišljenje. Navode Ibrahim ibn El-Munzir El-Hizami šejh od Buharije, Halifa ibn Hajjat i mnogi drugi da je po idžmau godina rođenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Godina slona. A što se tiče dana kada je rođen te godine, oni koji zauzimaju stav da je rođen istog dana kada je bio napad potvrđuju to sa rivajetom u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen na dan napada slonovima.
Ovo bilježe Hakim u svom “Mustedreku”, Bejheki u svom “Delailu”, Dijau Makdisi u “El-Muhtare” i Ibn S’ad u “Tabekat”, a isti rivajet Zehebi u svojoj “Siri” prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, i ocjenjuje ga vjerodostojnim. Međutim, u jednom od rivajeta je umjesto riječi dan došla riječ godina, tj. u Godini napada sa slonom a ne u danu napada sa slonom.
Prema tome, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rođen u ponedjeljak oko čega nema razilaženja, rođen je u mjesecu Rebi’ul-evel, pri čemu nije tačno utvrđen datum, takođe rođen je u Godine napada sa slonom.
Treba napomenuti da muslimanima sa strane vjere i vjerskih propisa nije bitno kada je rođen Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osim kao istorijski podatak. Jer im nije propisano da obilježavaju dan njegovog rođenja, da ga veličaju ili u njemu čine posebne ibadete i organizuju posebne priredbe i prigode zbog tog dana. I ne samo to, nego oni koji obilježavaju taj dan sa mevludom i sličnim, čine ono što im je taj isti Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasnim riječima zabranio.
A to je unošenje novotarija u vjeru. To što rade je haram, griješni su zbog toga, trebaju to ostaviti i pokajati se zbog toga. A da bi apsurd bio veći, oni prave mevlud 12. Rebi’ul-evela, a to nije utvrđen datum njegovog rođenja ali je sigurno i pouzdano da je tog datuma umro, sallallahu alejhi ve sellem. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Izrazi istigfara, vrijeme i situacije u kojima se čini
Alejkumusselam. Hadis o kojem govoriš je mutefekun alejhi, a u rivajetu kod Buharije je došao u sljedećem tekstu: “Tako mi Allaha, ja činim istigfar i tevbu Allahu u jednom danu više od sedamdeset puta“, dok kod Muslima glasi: “O ljudi, činite tevbu i istigfar Allahu jer ja činim tevbu u jednom danuviše
Alejkumusselam.
Hadis o kojem govoriš je mutefekun alejhi, a u rivajetu kod Buharije je došao u sljedećem tekstu: “Tako mi Allaha, ja činim istigfar i tevbu Allahu u jednom danu više od sedamdeset puta“, dok kod Muslima glasi: “O ljudi, činite tevbu i istigfar Allahu jer ja činim tevbu u jednom danu sto puta“. Istigfar znači tražiti od Allaha da oprosti grijehe, a tevba znači pokajati se Allahu, dželle še’nuhu, za učinjeni grijeh, tako da se njihovo značenje vraća na isto iako ima među njima razlike.
Činjenje istigfara je u osnovi mustehab, tj. preporučeno jer čovjek može tražiti oproste za grijehe a da nije učinio grijeh. S tim da istigfar može biti vadžib a to je kada čovjek počini određeni grijeh, na što se odnose mnogi ajeti gdje je došla naredba od Allaha, dželle še’nuhu, da činimo istigfar. A istigfar zabranjeno činiti za kjafire jer kaže Uzvišeni: “Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici Džehennema biti“. (Et-Tevbe, 113)
Od osnovnih oblika izražavanja istigfara su riječi koje su došle u hadisima koje bilježi Ebu Davud: “Estagfirullahe ve etubu ilejhi” i “Estagfiruke ve etubu ilejke“.
A od najboljih riječi sa kojima se čini istigfar je ono što je došlo u vjerodostojnom hadisu da se prvo izrazi zahvala Allahu, dželle še’nuhu, onda prizna počinjeni grijeh a zatim da zatraži od Allaha magfiret i oprost. Sve ovo je došlo u tzv. hadisu Sejjidul-istigfar. Naime, prenosi se od Šeddada ibn Evsa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji istigfar je da rob kaže: Allahumme ente Rabbi, ve ene abduke, la ilahe illa ente, halakteni ve ene abduke, asbahtu ala ahdike ve v’adike mestet’atu, euzu bike min šerri ma san’etu, ve ebu’u leke bi ni’ametike alejje, ve ebu’u leke bi zunubi, fagfir li innehu la jagfiruz-zunube illa ente (Allahu moj, Ti si moj Gospodar a ja sam Tvoj rob, nema božanstva osim Tebe, Ti si me stvorio a ja sam Tvoj rob, osvanuo sam na ugovoru i obećanju prema tebi koliko sam u stanju, utječem ti se od zla kojeg sam počinio, priznajem Ti Tvoje blagodati prema meni, i priznajem Ti svoje grijehe, oprosti mi jer zaista ne prašta grijehe niko osim Tebe)“. Hadis bilježi Buharija u svom Sahihu.
Takođe, bilježi Buharija i Muslim u svojim Sahihima dovu istigfara koja se uči u namazu: “Allahumme, inni zalemtu nefsi zulmen kesira, ve la jagfiruzzunebe illa ente, fagfir li magfireten min indike, verhamni, inneke entel-gafurur-rahim (Allahu moj, ja sam sebi veliku nepravdu učinio, a grijehe ne oprašta niko osim tebe, pa mi oprosti Svojim oprostom, smiluj mi se jer zaista si Ti Onaj koji puno prašta i koji je Milostiv)“.
Od riječi istigfara se takođe u vjerodostojnim hadisima prenosi sljedeće:
– “Estagfirullahe elezi la ilahe illa huve el-hajju el-kajjumu ve etubu ilejhi (Tražim oprosta od onoga osim koga drugog boga nema Živog i Vječnog i tražim oprosta od Njega)” (Ebu Davud),
– “Allahummagfir lena verhamna, ve tub alejna, inneke ente et-tevabur-rahim (Allahu naš, oprosti nam i smiluj nam se i primi naše pokajanje, zaista si Ti Onaj koji puno prašta i Milostiv si)” (Nesai u Es-Sunenul-kubra),
Od prilika u kojima je prenešeno da se čini istigfar su sljedeće okolnosti: činjenje istigfara prilikom ulaska i izlaska iz mesdžida, u namazu, nakon namaza, u noćnom namazu, u namazu za kišu, u toku obreda hadža, činjenje istigfara za umrle, zbog gibeta, pred spavanje, prilikom kihanja, nakon završetka sijela i slično. Naravno, za svaku ovu situaciju su prenešeni posebni tekstovi činjenja istigfara a što se može naći u zbirkama dova i zikrova (poput knjige Hisnul-muslim).
A od najboljih vremena u kojima se čini istigfar je zadnja trećina noći, nakon svakog počinjenog grijeha kao i u starosti i pred smrt. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
ŠPIJUNIRANJE KAO ZANIMANJE I IZVOR ZARADE
Alejkumusselam. Aktivnost detektivskih agencija je špijuniranje ljudi, a špijuniranje i uhođenje ljudi se posebno tretira u islamskom pravu i ima različite propise shodno stanju i okolnosti samih špijuna i ljudi koje uhode. Špijuniranje se definiše kao praćenje vijesti i istraživanje privatnog životviše
Alejkumusselam.
Aktivnost detektivskih agencija je špijuniranje ljudi, a špijuniranje i uhođenje ljudi se posebno tretira u islamskom pravu i ima različite propise shodno stanju i okolnosti samih špijuna i ljudi koje uhode. Špijuniranje se definiše kao praćenje vijesti i istraživanje privatnog života pojedinaca i porodica, unutrašnjeg uređenja i života vojski, država i slično. Špijuniranje može biti haram (zabranjeno), vadžib (obavezno) i mubah (dozovljeno).
Špijunirati muslimane je u osnovi zabranjeno. Dokaz te zabrane su riječi Uzvišenog: “O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su zaista grijeh. I ne uhodite jedni druge” (El-Hudžurat, 12).
Takođe, na zabranu špijuniranja muslimana ukazuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Čuvajte se sumnjičenja, zaista je sumnjičenje najlažniji govor. Ne uhodite (ne špijunirajte), ne zanimajte se privatnostima ljudi i nemojte se međusobno mrziti, budite braća“.
Kao i hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, kojeg bilježe Tirmizi i Ibn Hibban a Tirmizi, Albani i Šujajb Arnaut ga ga ocjenjuju dobrim, u kojem je došlo: “O vi koji ste povjerovali svojim jezicima a u čija srca nije ušao iman, ne bavite se privatnostima muslimana, jer onaj ko se bavi privatnostima muslimana Allah će se baviti njegovom privatnošću sve dok ga ne osramoti pa makar u sred njegove kuće“.
U osnovi je propisano skrivanje privatnog života ljudi. Kaže učenjak Ibn Vehb: “Skrivanje (privatnog života ljudi) je vadžib osim pred imamom (vladarom), vladarevim namjesnikom i jednom od četvorice svjedoka zinaluka“. Špijuniranje (uhođenje) je vadžib u slučaju otkrivanja kradljivaca (lopova) i drumskih razbojnika kako bi se uhvatili i shodno njihovom kriminalu i zločinu kaznili. Ovo se prenosi od malikijskog učenjaka Ibn El-Madžšuna.
Špijuniranje (uhođenje) je propisano, mubah (dozovljeno), preporučeno ili obavezno shodno okolnostima, u ratu između muslimana i kjafira. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kako se prenosi u vjerodostojnim predajama, bi slao uhode koji bi pratili stanje neprijateljske vojske, oni bi ga obavještavali o njihovoj brojnosti, oružanoj i moralnoj snazi. Takođe, dozovljeno je špijuniranje od strane imama ili namjesnika osoba optuženih da čine neke šerijatske prekršaje u njihovim privatnim posjedima, poput pijenja alkohola, zinaluka i slično.
Nije dozvoljeno uhoditi muslimane u korist kjafira, svejedno bilo to u ratu ili miru, s tim da je šteta i opasnost u ratu veća i gora. Šijuniranje muslimana u ovom slučaju može biti od strane muslimana, zimije (kjafira koji živi u muslimanskoj zemlji i plaća džizju) ili kjafira koji je u ratu protiv muslimana. Nema razilaženja među učenjacima da se špijun kjafir (koji je u ratu protiv muslimana) ubija kada se uhvati na tom djelu osim ako je u suprotnom veća korist za muslimane. A oko propisa zimije i kjafira kome je data sigurnost (boravišna viza i slično) kada se uhvate u špijuniranju učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Ebu Jusuf od hanefija, kao i neki učenjaci malikijskog i hanbelijskog smatraju da se ubija, dok ostali učenjaci imaju drugačiji stav.
Takođe, oko propisa špijuna musliman (koji špijunira za korist kjafira) jedni smatraju da se ubija, na čemu je hanbelijski mezheb, dok drugi da se ne ubija nego samo kažnjava shodno težini prijestupa, na čemu su Ebu Jusuf i Muhammad od hanefija, i što je malikijski i šafijski mezheb. U osnovi je zabranjeno muslimanskom vladaru (namjesniku) da špijunira i uhodi svoje podanike osim ako to zahtijeva otkrivanje i hvatanje prijestupnika i kriminalaca.
Prema tome, na osnovu gore spomenutog ono čime se bave privatne detektivske agencije, a to je špijuniranjem privatnog života ljudi, to je šerijatski zabranjeno našto ukazuju opći šerijatski tekstovi u kojima se zabranjuje uhođenje ljudi. S toga, tebi nije dozovljeno da se baviš tim poslom. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Brojevi koji donose sreću i nesreću – numerologija
Alejkumusselam. Riječ numerologija je složenica od latinske riječi numerus što znači broj i grčke riječi logos što znači nauka, pa se tako može definisati kao znanost o brojevima. Međutim, pojam numerologije se odnosi na bilo koji od mnogih zakona, tradicija i vjerovanja u mističku ili ezoteričku veviše
Alejkumusselam.
Riječ numerologija je složenica od latinske riječi numerus što znači broj i grčke riječi logos što znači nauka, pa se tako može definisati kao znanost o brojevima. Međutim, pojam numerologije se odnosi na bilo koji od mnogih zakona, tradicija i vjerovanja u mističku ili ezoteričku vezu između brojeva i materijalnih stvari i živih bića.
Tačnije, numerologija se danas najčešće veže za okultne znanosti, zajedno sa astrologijom i sličnim metodama vidovnjaštva, čarobnjaštva i magije. Numerologija i numerološka vidovnjaštva bile su popularne među raznim matematičarima, poput Pitagore ali se vremenom prestala ubrajati u sastavni dio matematičkih znanosti tako da je većina znanstvenika smatra pseudomatematikom. Da se primijetiti da je povijest numerologije prošla isti razvoj razdvajanja od čiste nauke poput razdvajanja astronomije od astrologije i hemije od alhemije.
Sa druge strane, veza između brojeva i ostalog materijalnog i živog svijeta, tj. numerologija nije spomenuta ni u Kur’anu, niti Sunnetu, niti se njome bavio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ni ashabi, ni tabi’ini, ni selef, niti imami ovog Ummeta.
Prema tome, dovoljna je samo ova stvar da se numerologija svrsta i ubraja u nenaučnu disciplinu poput astrologije, tj. nije priznata kao naučna disciplina, a sa strane Šerijata i Islama nije joj pridat nikakav značaj niti išta ukazuje na nju, da se jedan musliman ne bavi njome i da ne troši vrijeme na nju. A kada se tome dodaju još neke druge sporne stvari sa strane Šerijata onda će biti sasvim jasno kakav stav treba imati jedan musliman prema ovoj disciplini.
Naime, suština ideje numerologije se zasniva na postojanju veze između brojeva kao apstraktnog (zamišljenog) svijeta i materijalnih stvari i živih bića. Postojanje ove veze u šerijatskim tekstovima Kur’ana i Sunneta nije potvrđeno. Takođe, nauka nije dokazala postojanje ove veze čime dolazimo do vrlo bitne činjenice a to je da sama suština i bit ove nenaučne discipline je poljuljana u osnovi.
A to nas dalje vodi u to da je ona više proizvod mašte, naklapanja, slučajnih podudarnosti, proizvoljnog tumačenja i slično. A da je ovo tačno ukazuje i to da se kod različitih naroda i raznoraznih numerologa različito tumače jedni te isti brojevi, što znači da numerologija nije zasnovana na jasnim logičkim pravilima, nego je podložna subjektivnim proizvoljnostima i tumačenjima.
Pa tako naprimjer, broj 0 – znači sve i ništa, 1- individua i agresor, 2 – ravnoteža, zajednica i primanje, 3 – komunikacija, interakcija, neutralnost, 4 – stvaranje, 5 – djelovanje, 6 – reakcija, odgovornost, 7 – misao, svijest, 8 – moć, žrtvovanje, 9 – ostvarenje, završetak, 10 – ponovno rođenje. Dok kod Kineza brojevi imaju sljedeća značenja: 1 – sigurno, 2 – lahko, 3 – živo, 4 – smrt, tj. nesretan je broj, 5 – osobnost, ja, ništa, nikad, 6 – lahko i glatko, 7 – zajedno, 8 – iznenadna sreća, prosperitet i 9 – vremenski dugo. Iz ovoga primjera tumačenja brojeva vidimo da njihovo tumačenje nije zasnovano ni na kakvoj logici, pravilima niti normama što dovoljno ukazuje na neutemeljenost ovih tumačenja.
Od spornih momenata numerologije je korištenje numerologije kao sredstva za predviđanje budućih događaja, a tvrditi da neko poznaje gajb, tj. ono što će se desiti u budućnosti je kufr u Islamu, te nema sumnje u zabranjenost ove upotrebe numerologije, jer Uzvišeni kaže: “Reci: “Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna što će se dogoditi; i oni ne znaju kada će oživljeni biti” (En-Neml, 65).
Sljedeći sporni momenat nekih numeroloških tumačenja je u pokušaju povezivanja između numerološkog tumačenja imena i datuma rođenja nekog čovjeka i njegovih karakternih osobina i sklonosti, tj. da se iz imena i datuma rođenja analizira i definiše karakter. A ovo nas naravno vodi u svijet astrologije i horoskopa čija šerijatska spornost bi trebala biti poznata svakom muslimanu.
A ono što je najspornije u numerologiji sa strane rasprostranjenosti tih uvjerenja i shvatanja je svakako vjerovanje da određeni brojevi ili kombinacije brojeva donose sreću, dok drugi brojevi i njihove kombinacije donose nesreću. Pa tako na primjer, uvriježeno je kod ljudi da broj 7 donosi sreću, a broj 13 nesreću, a primjer sretnih kombinacija brojeva su 168 koji ima značenje: “put prosperiteta ili uspjeti zajedno”, tako mnogi telefonski brojevi posebnih usluga u Kini počinju ovim brojevima radi sreće, takođe mnoge firme koriste ovaj broj u samom svom nazivu.
Dok broj 518 znači: “ja ću uspjeti”, a broj 5189 znači: “uspijevati ću dugo”, a 516289 znači: “krenuću dugim, lahkim i uspješnim putem”, a broj 5918 znači: “uspjeću brzo”. Dok broj 888 znači “prosperitet 3x”.
Ispravno je da nema nikakve veze između brojeva i sreće ili nesreće, samo uvjerenje da određeni brojevi, dani u sedmici, mjeseci u godini ili boje donose nesreću, potpada pod šerijatski zabranjenu zloslutnju, poznatu pod imenom “tetajjur”. Vezanje određenih pojava, stvari i živih bića, poput popračenja Sunca i Mjeseca, razbijanja ogledala, prelaske crne mačke preko puta, pa i brojeva, dana, odjeće i slično sa lošim ishodom i završetkom, odnosno uvjerenje da ove stvari donose nesreću, je šerijatski zabranjeno, a isto tako zdrava pamet i razum to odbija.
Da je zloslutnja zabranjena ukazuju mnogi šerijatski tekstovi:
– Hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Nema epidemije, niti zloslutnje, a sviđa mi se optimizam”, pa rekoše: A šta je optimizam? A on odgovori: “Ugodna riječ”.
– Hadis kojeg bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zloslutnja je širk”, hadis ocjenjuje vjerodostojnim šejh Albani.
– Hadis kojeg bilježi Taberani u svom “Kebiru” od Imrana Husajna, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije od nas ko je zloslutan i ko traži da mu neko drugi zloslutnjom tumači, ko proriče i ko traži da mu se proriče, niti ko pravi sihr i traži da mu se pravi sihr”. Šejh Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.
– Hadis kojeg bilježi Ahmed od Abdullaha ibn Amra, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onoga koga odvrati zloslutnja od neke namjere učinio je širk”, pa su upitali: O Allahov Poslaniče, kako da se otkupi od toga? Pa je rekao: “Da neko od vas kaže: ALLHUMME LA HAJRE ILLA HAJRUKE VE LA TAJRE ILLA TAJRUKE VE LA ILAHE GAJRUKE”. Hadis vjerodostojnim ocjenjuje Albani a dobrim Šuajb Arnaut.
Znači, nije dozvoljena zloslutnja sa bilo kojim od brojeva, a ko to uradi učinio je zabranjenu zloslutnju za čiji kefaret treba da izgovori ono što je spomenuto u hadisu.
Prema tome, numerologija je pseudonaučna disciplina, poput astrologije i alhemije, što znači nije naučno priznata disciplina. Isto tako, šerijatski nije potvrđena niti se iko njome bavio od prvaka ovoga Ummeta.
Sa druge strane, veza između brojeva i materijalnih stvari i živih bića nije naučno, niti šerijatski, niti razumski potvrđena, niti je zasnovana na nekim logičkim pravilima i normama, nego je više proizvod mašte, imaginacije, proizvoljnog nagađanja i tome slično.
Uz sve to, samo bavljenje numerologijom u sebi sadrži šerijatski sporne stvari, poput proricanja sudbine na osnovu tumačenja kombinacija raznih brojeva, određivanje karakternih osobina ljudi na osnovu numerološkog tumačenja imena i datuma rođenja, kao i uvjerenje da određeni brojevi i njihove kombinacije donose sreću ili nesreću a sve ovo je oprečno islamskoj akidi i šerijatski zabranjeno.
Znači, bavljenje numerologijom je uzaludno gubljenje vremena znajući za njenu nenaučnu i nešerijatsku zasnovanost. A bavljenje numerologijom sa uvjerenjem i ubjeđenjem u njenu ispravnost je šerijatski zabranjeno, a čak u nekim stvarima može odvesti u kufr, poput toga kada se njome proriče sudbina i slično. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
SUNNET NAMAZI PRIJE I POSLIJE DŽUMA NAMAZA
Alejkumusselam. Džuma namaz ima svoje sunnete koji se klanjaju nakon džume, a što se tiče sunneta prije džume namaza nije prenešeno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je on praktikovao ili riječima podsticao da se klanjaju. Zato kaže Ibn Tejmije (Medžmu’ul-fetava 24/188): “A štoviše
Alejkumusselam. Džuma namaz ima svoje sunnete koji se klanjaju nakon džume, a što se tiče sunneta prije džume namaza nije prenešeno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je on praktikovao ili riječima podsticao da se klanjaju. Zato kaže Ibn Tejmije (Medžmu’ul-fetava 24/188): “A što se tiče Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, on nije klanjao prije džuma namaza nakon ezana ništa, niti je ovo iko prenio od njega”. S tim da nema smetnje da onaj ko ode u mesdžid a hatib se još nije popeo na minber da klanja nafilu koliko hoće i to je mustehab. Jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsticao na to u hadisu kojeg bilježi Buharija u rivajetu od Selmana Farisija, radijallahu anhu, rekavši: “Neće se čovjek okupati na dan džume, očistiti se koliko može, namazati se kremom ili namirisati kućnim mirisom, a zatim otiđe (u mesdžid), ne razdvoji dvojicu a zatim klanja koliko mu je propisano, pa sluša kada imam govori a da mu neće biti oprošteno između te i druge džume”. Međutim, ova nafila je opća a ne potvrđeni ili nepotvrđeni sunnet prije džumme.
A što se tiče klanjanja suneta nakon džume namaza po nekima je sunnet da se klanjaju četiri rekata, dva po dva, nakon klanjanja džume namaza, ako se klanja u mesdžidu, a dva rekata ako se klanja u kući. Na ovome su Ibn Tejmije i njegov učenik Ibnul-Kajjim. Međutim, šejh Albani im je ovo zanegirao rekavši: “Za ovakvo preciziranje ja ne znam da ima osnova u sunnetu … Pa kada klanja nakon džume dva ili četiri rekata u mesdžidu ili u kući to mu je dozvoljeno, a u kući je vrijednije”. (Temamul-minne, str. 341) A da je vrijednije klanjati ove sunnete u kući nego u mesdžidu na tome su Šafija, Malik i Ahmed i ostali a dokazuju sa hadisom mutefekun alejhi: “Najbolji namaz je namaz čovjeka u njegovoj kući osim farzova”.
Dokaz za propisanost klanjanja četiri rekata je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko klanja poslije džume neka klanja četiri rekata”. A dokaz za klanjanje dva rekata je takođe ono što bilježi Muslim u svom Sahihu od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je na dan džume klanjao dva rekata u svojoj kući”. Kaže imam Ahmed: “Ako hoće klanja poslije džume dva rekata a ako hoće klanja četiri” (El-Mugni 2/464).
Dio učenjaka smatra da je propisano klanjati šest rekata nakon džume. Ovo se pripisuje Aliji, Ebu Musau El-Eš’ariju, radijallahu anhum, od ashaba i Mudžahidu, Humejdu i Sevriju od tabi’ina. Dokaz za ovo im je ono što se prenosi od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da kada bi klanjao džumu u Meki nakon nje bi klanjao dva rekata a zatim četiri rekata, a kada bi klanjao džumu u Medini a zatim se vratio svojoj kući u njoj bi klanjao dva rekata a ne bi klanjao u mesdžidu. Pa je bio upitan o tome pa je odgovorio: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je radio ovako”. Hadis bilježi Ebu Davud i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Iraki, Nevevi i Albani. S tim da ima razilaženje kod muhaddisa da li je A’ta čuo od Abdullaha ibn Omera a svi su složni da ga je sreo, pa tako imam Ahmed to negira a ostali, poput Buharije, Muslima i Ibn Medinija potvrđuju. U svakom slučaju nije potvrđeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ijednom klanjao džumu u Meki, tako da mu se to ne može pripisati, a dva rekata poslije džume u kući je potvrđeno u drugim hadisima.
Prema tome, ispravno je da džuma ima samo sunnete poslije džume namaza i to dva ili četiri (dva po dva) svejedno klanjali se u džamiji ili kod kuće. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
SIRA ALLAHOVOG POSLANIKA , sallallahu alejhi ve selleme.
Alejkumusselam. Prvi hadis prenosi Enes, radijallahu anhu, u njemu je došlo da je se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, igrao sa dječacima (kada je bio dječak i boravio kod plemena Benu S’ad), pa je neko (Džibril alejhisselam) došao i uzeo ga, otvorio mu stomak, izvadio iz njega ugrušakviše
Alejkumusselam. Prvi hadis prenosi Enes, radijallahu anhu, u njemu je došlo da je se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, igrao sa dječacima (kada je bio dječak i boravio kod plemena Benu S’ad), pa je neko (Džibril alejhisselam) došao i uzeo ga, otvorio mu stomak, izvadio iz njega ugrušak te ga bacio, a zatim rekao: “Ovo je udio šejtana kod tebe”. Nakon toga okupao ga je u zlatnoj posudi Zemzem vodom a zatim mu sastavio stomak. A dječaci su došli njegovoj dojilji govoreći: Muhammed je ubijen, Muhammed je ubijen, pa je ona dočekala Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a njegova se boja već promijenila”. Kaže Enes, radijallahu anhu: “Vidjeli smo trag šivenja na njegovim prsima”. Ovaj hadis je mutefekun alejhi, tj. bilježe ga Buharija i Muslim koji predstavljaju po idžmau učenjaka najispravnije knjige poslije Kur’ana, što znači da nema sumnje da je vjerodostojan i da se to što je spomenuto u hadisu zaista desilo. Ovaj događaj predstavlja mu’džizu, tj. nadnaravnu pojavu, koju svaki musliman treba prihvatiti baš onako kako je prenešeno i u tome ne bi trebalo da bude nešto čudno i neobično, jer smo mi povjerovali našem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, mnogo veće i krupnije stvari. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Šejh Imran Husejn i njegova tumačenja Dedždžala, Je’džudža i Me’džudža
Alejkumusselam. Šejh Imran Husejn je rođen na ostrvu Trinidad u Karibskom moru 1942. godine, indijskog je porijekla. Završio je Naučni institut u Karačiju i učio je na mnogim drugim institutima od kojih je Univerzitet u Karačiju, Univerzitet Zapadna indijska ostrva, Univerzitet El-Ezher i Međunarodnviše
Alejkumusselam.
Šejh Imran Husejn je rođen na ostrvu Trinidad u Karibskom moru 1942. godine, indijskog je porijekla. Završio je Naučni institut u Karačiju i učio je na mnogim drugim institutima od kojih je Univerzitet u Karačiju, Univerzitet Zapadna indijska ostrva, Univerzitet El-Ezher i Međunarodni institut u Ženevi.
Radio je u diplomaciji u Ministarstvu vanjskih poslova Trinidada i Tubaga, ali je dao ostavku 1985.godine da bi svoj život žrtvovao radu za Islam.
Živio je deset godina u Njujorku gdje se aktivno bavio davom i gdje je bio predsjedavajući Zajedničke komisije za islamska udruženja i fondacije.
Obavljao je više vjerskih funkcija u raznim institucijama, predavao na raznoraznim institutima i školama u Pakistanu i Americi i napisao 12 knjiga islamske tematike. (preuzeto sa njegove stranice)
A što se tiče njegovih ideja i tumačenja Islama, ono što se piše o njemu na raznim web-stranicama kreće se između nekritične pohvale i veličanja njegovog tumačenja velikih predznaka Sudnjeg dana i optužbi sa druge strane da je sufija i da neosnovano tumači Dedžala i Jedžudža i Medžudža. Dok on sam za sebe tvrdi da ne pripada ni jednoj skupini niti džematu nego da slijedi Kur’an i Sunnet i da preferira mezheb Ehlu Sunneta vel Džema’at.
Međutim, prije kritičkog osvrtanja na njegova tumačenja neophodno je da se u kratkim crtama, nakon objektivnog istraživanja i analize njegovih ideja i idžtihada o velikim predznacima Sudnjeg dana, izloži rezime njegovog učenja.
Naime, ono po čemu je ovaj šejh postao poznat to su njegove ideje, idžtihadi i tumačenja velikih predznaka Sudnjeg dana. Mnoga pojašnjenja i tumačenja su produkt čiste mašte koja nema šerijatskih argumenata na koja se može osloniti, čak je jedan dio tih tumačenja uveliko oprečan jasnim šerijatskim tekstovima koji govore o ovoj temi. A razlog svemu ovome je što on prilikom tumačenja šerijatskih tekstova koristi metod metafore, tj. u prenešenom značenju tumači hadise na način da ono što je jasno i razumljivo svakom čovjeku onako kako je došlo u hadisima, da se tumači da se ustvari ne misli na to nego na nešto drugo.
Dvije su najvažnije teme o kojima on najčešće govori: Dedždžal i Je’džudž i Me’džudž. Po njemu oba ova velika predznaka Sudnjeg dana su se već pojavili i to još davno i u kontinuitetu neprestano su prisutni na Zemlji.
On pojašnjava da se brana Je’džudža i Me’džudža već otvorila i to prije više od hiljadu godina i da su Je’džudž i Me’džudž, ustvari Židovi El-Hazera, odnosno da su Židovi sa Kavkaza pomiješani sa Evropljanima Je’džudž i Me’džudž o kojima govore šerijatski tekstovi. Takođe, Židovi koji danas žive u okupiranoj Palestini su Je’džudž i Me’džudž. A provala Je’džudža i Me’džudža na islamski svijet se, po njemu, već se desila kroz krstaške ratove u srednjem vijeku, a zatim u novije vrijeme sa kolonizacijom islamskih zemalja. Još je mnogo detalja i pojedinosti o ovom velikom predznaku Sudnjeg dana o kojima on govori u svojim čudnim i neobičnim tumačenjima istog.
Takođe, po njemu je Dedždžal izašao već duži period, s tim da se njegova pojava ne očituje u osobi ljudskog oblika nego u državnom sistemu ili samoj državi. Njegov opis Dedždžala najbolje pojašnjava njegovo tumačenje poznatog hadisa kojeg bilježi Muslim u kojem se govori o vremenu koje će Dedždžal provesti među ljudima kada se pojavi: “Četrdeset dana, dan kao godina, dan kao mjesec, dan kao sedmica a ostali dani poput vaših dana”.
Pa tako kaže da je “dan kao godina” ustvari metafora o hiljadu godina, a to dokazuje riječima Uzvišenog: “Samo jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko hiljadu godina, po vašem računanju” (El-Hadž, 47), te je Dedždžal u tom periodu od hiljadu godina bio oličen u državi Britanija koja je bila imperatorska sila u to doba, čije carstvo je bilo toliko veliko da sa njega Sunce nije nikad zalazilo. Manifestovanje Dedždžala u imperatorskoj sili Britanija je prestalo sa završetkom prvog svjetskog rata (1918.) kada je zvijezda Britanije zašla a pojavila se zvijezda nove svjetske sile Amerike.
A po njemu “dan kao mjesec” je period od 83 godine koje je dobio tako što je hiljadu godina podijelio sa dvanaest mjeseci, a to je period u kojem će Dedždžal biti oličen u državi Americi koja je postala prva svjetska sila. Zatim nakon pada Amerike, a što se desilo 2001.godine sa 11. septembrom, cionistička sila, čiji je centar u Americi i Palestini (Izrael) je postala najveća snaga na zemaljskoj kugli, te će Dedždžal živiti u srcu tog cionističkog klana i to u periodu koji će trajati, kako je došlo u hadisu “dan kao sedmica”, tj. oko 20 ili 21 godinu. Nakon toga će se Dedždžal pojaviti u svom zadnjem obliku…
Pored ovih tumačenja ova dva velika predznaka Sudnjeg dana, po čemu je posebno poznat, od stvari koje je bitno navesti, a tiču se kristalizacije stava o šejhu Imranu Husejnu i njegovim idejama, je sljedeće:
– da sa svom žestinom, pristrasno i veoma subjektivno, napada, vrijeđa i optužuje skupinu koju naziva “Vehabijama” ne razdvajajući te “Vehabije” od saudijske porodice koja je na vlasti u Saudijskoj arabiji, koju optužuje da je zajedno sa Britanijom srušila islamski hilafet u osmanskoj imperiji,
– ponekad sa stidljivošću i simbolično navodi kako su šije rafidije na dalaletu, a ponekad hvali vođu iranske revolucije Homeinija i njegov državni sistem koji ispoljava neprijateljstvo prema velikom šejtanu Americi.
Nakon iznošenja njegovih ideja u kratkim crtama ostaje da se iste kritički ocijene.
Što se tiče njegovog tumačenja Je’džudža i Me’džudža, prva i najveća greška u njegovom tumačenju je tvrdnja da su se oni pojavili, jer u vjerodostojnim hadisima je došlo da će se Je’džudž i Me’džudž pojaviti nakon silaska Isa’a, alejhisselam, a to se naravno još nije desilo. Druga krupna greška je to što je opis izgleda naroda Je’džudža i Me’džudža došao vrlo precizan u šerijatskim tekstovima i nikako ne odgovara evropskim narodima i Židovima.
Najviše kome odgovara taj opis su Mongoli, Tatari ili čak Kinezi. Prema tome, ovo njegovo tumačenje je čisti promašaj, proizvod je mašte i metaforičkog tumačenja šerijatskih tekstova. A učenjaci Ehlu sunneta odbijaju metaforičko tumačenje tekstova o Je’džudžu i Me’džudžu i Dedždžalu.
A što se tiče tumačenja Dedždžala, najveća oprečnost ovog tumačenja šerijatskim tekstovima je predstavljanje Dedždžala u državnom sistemu Britanije, Amerike ili slično jer je u šerijatskim tekstovima a i po idžmau učenjaka Dedždžal osoba u ljudskom obliku, a ne personifikacija nečega drugog. Takođe, tvrdnja da je Britanija, u kojoj se olikovao Dedždžal, 1000 godina bila prva sila u svijetu historijski nije tačna ni precizna jer u periodu od devetog do dvadesetog stoljeća mnoge druge sile su bile jače od Britanije, poput muslimanskog hilafeta i na Istoku i na Zapadu, Francuske, Rusije, Vizantije i slično.
Isto tako, Amerika u kojoj se po njemu olikovao Dedždžal, u periodu nakon prvog svjetskog rata pa do početka 21. stoljeća nije bila cijelo vrijeme najjača sila na svijetu jer su joj parirale Britanija, Rusija, pa čak Francuska i Kina. Ovo sve ukazuje na proizvoljnost i nepreciznost koji su svojstveni samo bujnoj mašti u povezivanju istorijskih događaja sa pojavom Dedždžala.
Upitao sam jednog saudijskog šejha Mensura Es-Simarija koji je, između ostalog, poznati učenjak akide i hadisa i stručnjak u tumačenju velikih predznaka Sudnjeg dana, o Imranu Husejnu i njegovom tumačenju ovih predznaka, pa nakon što je konstatovao da su njegova tumačenja netačna i oprečna mnogim šerijatskim tekstovima o ovoj temi, rekao je da su ovo dedždžalska tumačenja, tj. lažna i pogrešna, i da on nije prvi koji ih ovako pogrešno i nakaradno tumači nego da su ga u tome pretekli mnogi drugi.
A što se tiče njegovog žestokog napadanja i vrijeđanja onih koje naziva “Vehabijama”, ako pod tim misli na selefijsku davu sa kojom je došao Muhammed ibn Abdulvehab, kao reformator savremenog doba koji je pozivao na čišćenje Islama od svih natruha koje su se u njemu skupljale kroz vijekove od širka i njegovih oblika i raznoraznih novotarija u akidi i fikhu, onda to ukazuje na njegovo ili nepoznavanje ispravne akide Ehli sunneta, ili nepoznavanje onoga sa čemu je došao Muhammed ibn Abdulvehab, a i jedno i drugo je belaj.
A ako bi se njegov ovakav stav prema tzv. “Vehabijama” pravdao njegovoj velikoj mržnji prema saudijskoj vlasti i optuživanjem istih da su učestvovali sa Britanijom u rušenju islamskog hilafeta, to ne može biti opravdanje. A posebno je začuđujuće da čovjek koji toliko barata historijskim podacima i vraća se na historiju u svojim predavanjima da mu postane obilježje njegove dave jedna notorna historijska laž, a to je da je Saudija učesnik rušenja islamskog hilafeta, o čijem argumentovanju da je to netačno je smiješno i suvišno pričati.
A što se tiče njegovog hvaljenja Homeinija, vođe iranske revolucije, to se može razumjeti na jedan od tri načina, gledajući sa aspekta šitske akide.
Prvi – da to radi da bi pridobio šije rafidije ili u najmanju ruku da ih ne odbije s jedne strane, a sa druge strane to se slaže sa njegovom velikom mržnjom koju ispoljava prema Americi i Židovima, a Iran je navodno najveći neprijatelj istih. Ako bi ovo prihvatili kao tačno, treba reći da nastojanje da se dobije više pristalica na račun prikrivanja istine je oprečno davi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim nasljednicima, tj. učenjacima i imamima ovog Ummeta, što je tema za sebe. Posebnu težinu ima to što on hvali glavu dalaleta i kufra oličenu u Homeiniju što je nepojmljivo za jednog sunijskog savremenog šejha, čime dovodi u pitanje svoju akidu i svoj sunizam, i pri čemu stavlja politiku iznad akide.
Drugi – da on ne zna na kojoj je akidi Homeini. A ako je tako ne priliči jednom šejhu da hvali nekog vjerskog vođu čije uvjerenje ne zna, mada je ovo veoma daleko jer onaj ko poznaje šitsku akidu uopćeno, naravno da poznaje akidu njihovog vođe.
Treći – da zna akidu šija uopćeno, a Homeinijevu pojedinačno, međutim ne smatra akidu šija dalaletom i stranputicom niti njihovog vođu Homeinija predvodnikom kufra i dalaleta zamotanog u lažnu ljubav prema Ali Bejt (Poslanikovoj porodici). A ovo, ako bi bilo tačno samo po sebi bi govorilo o akidi samog šejha Imrana Husejna.
Prema tome, tumačenja šejha Imrana Husejna pojave Je’džudža i Me’džudža i Dedždžala su netačna i puna metaforičkog prepuštanja slobodnoj mašti, jer se ne slažu sa jasnim i nedvosmislenim tekstovima hadisa i više liče filmskom scenariju zasnovanom na historijskim faktima i vjerskim tekstovima gdje se autor prepušta svojoj slobodnoj stvaralačkoj mašti nego jednom ozbiljnom naučnom pristupu i tumačenju nekog islamskog učenjaka.
Te s stoga musliman ne treba upasti u zamku slatkorječivog, slikovitog, plastičnog, zanimljivog i nazovi historijskog tumačenja velikih predznaka Sudnjeg dana ako to ide na uštrb istine. A njegovo strastveno i žestoko napadanje tzv. “Vehabija”, uz istovremeno hvaljenje glave kufra i dalaleta Homeinija je veliki znak i išaret koji stavlja upitnik nad njegovom davom i akidom u koju poziva. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com