Alejkumusselam. Ako je žena imam, tj. predvodi u namazu, neophodno je razlikovati dva stanja: da žena predvodi žene u namazu i da žena predvodi muškarce u namazu.

Prvo stanje: predvođenje žene džemat žena

Oko imameta (predvođenja) žene džemat žena učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Ono što se prenosi od učenjaka može se svrstati u nekih pet mišljenja (El-Mugni 2/35).
1- Kaže skupina učenjaka da je mustehab ženama kada klanjaju same u džematu da ih jedna od njih predvodi. Ovo se prenosi od Aiše i Ummu Seleme, radijallahu anhuma, od ‘Ata’, Sevrija, Evzai’ja, Šafije, Ishaka i Ebu Sevra.
2- Grupa učenjaka smatra da je to samo dozvoljeno a ne mustehab, a ovo je rivajet od imama Ahmeda.
3- Drugi kažu da je mekruh da žena predvodi namaz žena a ako to urade ispravan im je namaz. Ovo je stav hanefija.
4- Skupina kaže da je to ženama dozovljeno pri klanjanju nafile (poput teravije) a ne pri klanjanju farz namaza. Na ovome su Š’abi, Nehai’ i Katade.
5- A grupa učenjaka smatra da nije dozovljeno ženi da predvodi džemat žena ni u farz namazima niti nafilama. Na ovome su Hasan El-Basri i Sulejman ibn Jesar. A kaže imam Malik: “Žena nikada ne treba da predvodi (namaz)”.
Ispravno mišljenje je da je ženi dozvoljeno da predvodi džemat žena u farz namazu i nafili poput travih namaza. Način klanjanja je da žena imam stane u sredinu prvog safa, a ne ispred safova kao što rade muškarci. A ako je sa njom u džematu samo jedna žena onda ta žena treba stati sa desne strane žene imama. (El-Medžmu’ 4/95) Dokaz za ovo je postupak Aiše i Ummu Seleme, radijallahu anhuma, one bi predvodile namaz žena tako što bi stale u sredinu prvog safa. Ovo bilježe Bejheki i Darekutni u svojim Sunenima i Šafija u svom Musnedu u vjerodostojnim rivajetima.
Od dokaza sa kojim se dokazuje propisanost ili dozvola klanjanja žena u džematu pri čemu ih predvodi žena je svakako i hadis od Ummu Vereke, radijallahu anha, u kojem je došlo da joj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio (u rivajetu: naredio) da predvodi namaz njenim ukućanima. O ovom hadisu će biti govora.
A što se tiče nagrade, nadati je se da i žene koje klanjaju u džematu imaju nagradu džemata, tj. dvadeset sedam ili dvadeset pet deredža vrijednije od pojedinačnog namaza. Jer je hadis o tome došao u općem značenju: “Namaz u džematu je vrijedniji od namaza pojedinca za dvadeset sedam deredža”,hadis je mutefekun alejhi, a u rivajetu od Ebu Seida, radijallahu anhu, kod Buharije: “Dvadeset pet deredža”.

Drugo stanje: predvođenje žene džemat muškaraca

Nema razilaženja među učenjacima da je šart imameta džemata muškaraca da imam bude muško i da predvođenje žene džemat muškaraca nije validno.
Kaže Ibn Hazm u svojoj knjizi “Meratibul-idžma'” (6/205): “Učenjaci su složni da žena ne predvodi muškarce a da oni znaju da je ona žena, pa ako tako urade njihov namaz je batil (ništavan) po idžmau (konsenzusu)”. Takođe, kaže u knjizi “El-Muhalla” (2/167): “Nije dozvoljeno da žena predvodi muškarca niti muškarce, oko toga nema razilaženja, …”.
Međutim, ispravno je da ima razilaženja među učenjacima po ovom pitanju. Naime, neki učenjaci dozovljavaju da žena bude imam muškarcima. Od tih učenjaka su Ebu Sevr, El-Muzeni i Ibn Džerir Et-Taberi (El-Medžmu’ 4/255, El-Munteka – El-Badži 1/235). Oni dokazuju svoj stav poznatim hadisom od od Ummu Vereke, radijallahu anha, u kojem je došlo da joj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da predvodi namaz njenim ukućanima a u njenoj kući je bilo muškaraca i dječaka. Ovaj hadis je prenešen u nekoliko rivajeta sa različitim tekstom hadisa:
Prvi- od Abdurrahman ibn Hallada od Ummu Vereke, radijallahu anha, da ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posjećivao u njenoj kući, postavio joj je muezzina koji joj je učio ezan i naredio joj je da predvodi u namazu njene ukućane, kaže Abdurrahman: “Vido sam njenog muezzina bio je starac”. Bilježi ga Ebu Davud (592).
Drugi- od El-Velid ibn Džemi’a da mu je pričala njegova nana od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je bila naučila Kur’an, a vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, joj je naredio da predvodi namaz njenim ukućanima, i imala je muezzina pa je predvodila svoje ukućane. Ovaj rivajet bilježi Ahmed (6/405).
Treći- od Abdurrahman ibn Hallada od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: “Krenite sa nama da posjetimo šehidu (tako ju je zvao)”. Pa je dozvolio da joj se uči ezan i da ona predvodi svoje ukućane na farz namazu, a bila je već naučila Kur’ana. Bilježi ga Ibn Huzejme (1676).
Četvrti- od El-Velid ibn Džemi’a od njegove majke od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da joj se uči ezan i ikamet a da ona predvodi svoje žene. Ovaj rivajet bilježi Darekutni (1/279).
Ovaj hadis sa svim njegovim rivajetima ima slabosti: jer El-Velid ibn Džemi’ je slab ravija a po nekima hadis mu je dobar, Abdurrahman ibn Hallad je ravija čija pouzdanost nije poznata, njegova nana je nepoznata osoba, takođe, nije potvrđeno da je Abdurrahman ibn Hallad čuo hadis od Ummu Vereke.
Pored svega, Ibn Hadžer prenosi da je Ibn Huzejme hadis ocijenio vjerodostojnim, a sam Ibn Hadžer kaže da je ravija Abdurrahman ibn Hallad nepoznat, takođe prenosi se da su Darekutni i Ebu Hatim hadis ocijenili dobrim. A od savremenih muhaddisa Albani ga ocjenjuje dobrim a Šuajb Arnaut slabim.
Na dokazivanje sa ovim hadisom se može odgovoriti sa više strana (El-Mugni 3/33, Minehatul-‘allam 3/441):
Prvo- da je hadis slab, a o čemu je već bilo govora.
Drugo- ako bi uzeli da je hadis dobar, vjerodostojan i prihvatljiv sa njim se može dokazivati dozvola ili propisanost predvođenja žene džemat žena jer je Ummu Vereka, radijallahu anha, predvodila žene iz njene kuće.
Treće- ako bi i prihvatili da je ona predvodila neke od muških osoba onda je to situacija specifična samo za nju a ne da je to opći propis i drugim ženama.
Četvrto- neki učenjaci kažu da se vim hadisom može dokazivati dozovla da žena bude imam muškarcima u slučaju nužde poput toga da u džematu nema muško koje zna pravilno učiti Fatihu. (Hašijetu Ibn Kasim 2/313)
Peto- u svim rivajetima nije potvrđeno da je muezzin klanjao za Ummu Verekom, radijallahu anha, moguće je da je nakon učenja ezana išao u mesdžid na namaz.
Šesto- u rivajetu Darekutnija se jasno naglašava da je ona predvodila džemat žena.
Učenjaci koji zauzimaju prvi stav, tj. da ženi nije dozovljeno da predvodi džemat muškaraca i da ako tako klanjaju muškarcima namaz nije validan oni argumentiraju svoje mišljenje sljedećim dokazima:
Prvi- hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (440) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji safovi muškaraca su prvi a najgori zadnji, a najbolji safovi žena je zadnji a najgori prvi”. Kaže imam Nevevi: “Što se tiče safova muškaraca, uzima se opće značenje hadisa da su uvijek najbolji safovi muškaraca prvi a najgori zadnji. A što se tiče safova žena, u ovom hadisu se govori o safovima žena koje klanjaju sa muškarcima, a kada klanjaju odvojeno a ne sa muškarcima onda su njihovi najbolji safovi prvi a najgori zadnji. Značenje toga da su najgori safovi muškaraca zadnji a kod žena prvi je da onaj ko klanja u njima ima najmanju nagradu i da je to najdalje od onog što Šerijat traži, a značenje najboljih safova je suprotno tome. Ženama je vrijednije klanjati u zadnjim safovima kada klanjaju zajedno sa muškarcima jer su dalje od miješanja sa muškarcima, gledanja u njih, slušanja, vezanja srca za njih i slično, a klanjanje u njihovim prvim safovima je pokuđeno zbog suprotno spomenutog, a Allah zna najbolje”. Prema tome, najgori safovi žena su prvi jer su najbliži muškarcima, pa kako onda da u Šerijatu bude dozvoljeno da žena predvodi namaz muškaraca a taj isti Šerijat joj naređuje da bude što dalja od muškaraca?
Drugo- hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, kojeg bilježe Ebu Davud i Ahmed a šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim, u njemu je došlo: “Ne zabranjujte vašim ženama (odlazak u) mesdžide, a njima su njihove kuće bolje”. Znači da je ženama namaz vrijedniji kada ga klanjaju u njihovim kućama, smisao toga je u tome što su time muškarci sigurniji od padanja u fitnu zbog žena. Pa ako Šerijat tretira klanjanje žene u njenoj kući boljim djelom nego da ode u mesdžid zbog toga da ne bi izazivala fitnu, pa kako onda da bude dozvoljeno da žena predvodi muškarcima namaz u džematu?
Treće- hadis mutefekun alejhi od Sehl ibn S’ada Es-Sai’dija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pljeskanje rukama je za žene” prilikom upozoravanja imama kada pogriješi, dok je za muškarce izgovaranje tesbiha (tj. riječi Subhanallah). Kaže Ibn Hadžer: “Kao da je ženama zabranjeno izgovaranje tesbiha jer je njima uopćeno naređeno da stišavaju svoj glas u namazu iz bojazni zbog fitne”. Pa ako je ženama zabranjeno da riječima upozore imama kada pogriješi nego ja na njima da pljeskaju šakama kako ne bi podigla svoj glas u prisustvu ljudi pa kako onda da ona predvodi namaz muškaraca ili da im drži hutbu?
Četvrto- hadis od Enes ibn Malika, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija (380) i Muslim (1531) u kojem je došlo su Enes, njegova nana i jetim klanjali za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pri čemu kaže Enes, radijallahu anhu: “Posafali smo se ja i jetim iza njega a starica iza nas”. Kaže Ibn Hadžer: “Hadis ukazuje na to da se žena ne safa u safu sa muškarcima, a osnov toga je bojazan od fitne žena”. Ako je propisano da žena staje sama iza safa i zabranjeno joj je da se safa zajedno sa muškarcima u istom safu, pa kako da se ona postavi za imama da predvodi džemat muškaraca?
Peto- četrnaest stoljeća je bila praksa muslimana da žena ne predvodi namaz muškog džemata muslimana, pa onaj ko to prekrši on slijedi put koji nije put muslimana. A Uzvišeni kaže: “Onoga ko se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernīkā, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem – a užasno je on boravište!” (En-Nisa’ 115)
Šafijski učenjak Nevevi u knjizi “El-Medžmu'” (4/125), hanbelijski učenjak Merdavi u knjizi “El-Insaf” (2/265) i malikijski učenjak Ahmed ibn Gunejm u knjizi “El-Fevakihu ed-devani” (1/204) svi oni naglašavaju da namaz muškaraca i žena za imamom ženom nije dozvoljen, a ako bi ga klanjali muškarcima je namaz batil (tj. neispravan) a ženama je ispravan.
Kaže imam Šafija u knjizi “El-Ummu” (1/191): “Ako bi žena predvodila namaz muškaraca, žena i muške djece, namaz žena bi bio ispravan a namaz muškaraca i dječaka batil, jer je Uzvišeni Allah učinio muškarce onima koji upravljaju ženama i On je njima uskratio da budu staratelji, zato niukom slučaju nije dozvoljeno da u namazu žena bude imam muškarcu”.
Nema sumnje, da nakon iznesenih dokaza jednog i drugog mišljenja učenjaka da je stav ogromne većine učenjaka ovog ummeta, tj. zabrana žene da u namazu predvodi džemat muškaraca, jedino i isključivo ispravan i prihvatljiv. A dokaz drugog mišljenja, tj. hadis o Ummi Vereki, radijallahu anha, i njenom predvođenju ukućana, je neodrživ zbog svoje slabosti i mogućnosti da se mnogostruko tumači. A Allah najbolje zna. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. “Kada Allah zavoli svoga roba stavi ga na iskušenje”. Ovo je tekst hadisa čiji je sened veoma slab (bilježi ga Bejheki u “Šuabul-iman”) a njegovo značenje je tačno što potvrđuju mnogi drugi šerijatski tekstovi. Pa tako i ti poštovana sestro, treba da gledaš na to što te snašlo kao jedno prolazno iskušenje na ovom, isto tako, prolaznom dunjaluku. Potrudi se da iz njega izađeš jača imanski, jer će ti onda ovo iskušenje doći kao blagodat. Poznato je da su najveća iskušenja imali Allahovi najbolji robovi, poput poslanika, vjerovjesnika, pobožnih ljudi, itd. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ljudi koji se najviše iskušavaju su poslanici, zatim onih poput njih zatim onih poput njih. Čovjek biva iskušavan shodno njegovoj vjeri, pa ako je u vjeri čvrst iskušenje mu biva jače, a ako u vjeri bude slab biva iskušan shodno nivou svoje vjere. Rob će biti iskušavan sve dok ne bude hodao po Zemlji bez grijeha” (bilježe ga Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed i Darimi, vjerodostojnim ga ocjenjuju Tirmizi, Ibn Hibban, Hakim i Albani a dobrim Šuajb Arnaut).
Ali ono kroz šta su prolazili nije ih dovodilo do toga da slabe u vjeri, nego naprotiv bili su jači i istrajniji. Pa tako i ti nastoj da se što više vratiš svome Gospodaru, preispitaj svoja djela, možda je ovo što te zadesilo rezultat nekog tvog propusta, čini istigfar (traženje oprosta od Allaha), puno dovi da ti Allah nađe izlaz iz ove situacije.
Što se tiče namaza, moraš sve uraditi da namaze obavljaš u njihovom namaskom vremenu a ne da ih ispuštaš i poslije naklanjavaš kod kuće jer to nije ispravno.
Znaj da olakšica dolazi nakon poteškoće, kao što kaže Uzvišeni: “Ta, zaista, s mukom je i olakšica, zaista, s mukom je i olakšica”! (Inširah, 5-6). Pa kao što nakon mraka dolazi zora i svitanje, tako i nakon iskušenja i musibeta dolaze blagodati i olakšice.
Ne treba da vezuješ musibet koji te je zadesio sa sihrom, jer ne mora da sve što se ružno dešava ima veze s tim. Sama sa sobom se bori da što više činiš dobrih djela, da ojačaš svoj iman, da ne gubiš nadu u Allaha, subhaneh, da imaš potpuno povjerenje u Njega, dželle še’nuhu jer sve što je od Allaha to je dobro za vjernika iako se nama ponekad činilo drugačije. Svim svojim srcem se obraćaj samo Njemu, trudi se maksimalno da svoj iman pojačaš činjenjem dobrih djela kojih ima veliki broj: namaz, post, sadaka, pomaganje drugima, savjetovanje drugih dobru, lijepa riječ, održavanje rodbinskih veza, odgoj djece, dobročinstvo prema roditeljima i još mnogo mnogo djela koje čovjek može činiti i tako steći Allahovo zadovoljstvo. Potrudi se da radiš nešto od ovih djela za koje imaš mogućnosti, dovi iskreno svome Gospodaru, a on čuje dove svojih robova i odaziva im se.
U svakom slučaju ne smiješ očajavati niti kloniti duhom, jer zaista sve što zadesi vjernika je dobro za njega. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Kur’an i vjerodostojan Sunnet su najvažniji izvori istorije za muslimane oko čega nema razilaženja. Oko broja poslanika i vjerovjesnika imamo nekoliko jasnih ajeta, u njima su navedena imena poslanika i vjerovjesnika koje je Allah poslao ljudima u vremena u kojem su živjeli. Kaže Uzvišeni: “To su dokazi Naši koje dadosmo Ibrahimu za narod njegov. Mi više stepene dajemo onima kojima Mi hoćemo. Gospodar tvoj je, uistinu, Mudri i Sveznajući.I Mi mu poklonismo i Ishaka i Jakuba; i svakog uputismo – a Nuha smo još prije uputili – i od potomaka njegovih Davuda, i Sulejmana, i Ejjuba, i Jusufa, i Musaa, i Haruna – eto, tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine – i Zekerijjaa, i Jahjaa, i Isaa, i Iljasa – svi su oni bili dobri – i Ismaila i Eljese‘a i Junusa i Luta – i svima smo prednost nad svijetom ostalim dali” (En’am, 83 – 86). U ovom ajetu je spomenuto 18 imena poslanika, ali ne sa ciljem obuhvatanja svih poslanika a spomenuta su imena drugih poslanika u mnogim drugim ajetima. Ibn Kesir je sakupio imena svih spomenutih poslanika i vjerovjesnika u Kur’anu, pa je njihov broj bio 25. Pa kaže Ibn Kesir u svom tefsiru (2/469): “Ovo su imena vjerovjesnika koji su spomenuti u Kur’anu a to su: Adem, Idris, Nuh, Hud, Salih, Ibrahim, Lut, Ismail, Ishak, Jakub, Jusuf, Ejub, Šuajb, Musa, Harun, Junus, Davud, Sulejman, Ilijas, El-jese’u, Zekerijah, Jahja, Isa, Zul-kifl kod mnogih mufesira, a njihov prvak je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem”.
A što se tiče poznavanja broja svih poslanika i vjerovjesnika od onih koje Kur’an nije spomenuo, najbliže je da je to veoma teško odrediti i to iz dva razloga:
Prvi: što Uzvišeni kaže: “Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega, a objavljivali smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu i unucima, i Isau, i Ejjubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur – i poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali – a Allah je, sigurno, s Musaom razgovarao” (En-Nisa, 163 -164). U ovoj ajetu se jasno naznačava da je Allah, subhanehu ve te’ala, prešutio mnoge priče o poslanicima i da nije obavijestio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o njima, a to obuhvata i određivanje njihovog broja takođe.
Drugi: što u hadisima u kojima se spominje broj poslanika i vjerovjesnika postoji veliko razilaženje oko njihove vjerodostojnosti i međusobnom neslaganju rivajeta. Ovi hadisi, iako ih neki potonji učenjaci hadisa smatraju dobrim, poput šejha Albanija, ispravno je da su oni slabi. Prenosi Šejhul-islam Ibn Tejmije u Medžumu’ul-fetava (7/409) od imama Ahmeda i Muhammeda ibn Nasra da je hadis od Ebu Zerra, radijallahu anhu, a on je najpoznatiji hadis koji govori o broju poslanika i vjerovjesnika, odnosno da je broj poslanika 315, a vjerovjesnika 124000, da taj hadis nije vjerodostojan kod njih.
Tekst tog hadisa je ono što bilježe Ahmed, Ibn Hibban i Taberani od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je rekao: “O Allahov Poslaniče koliko je vjerovjesnika? A on odgovori: sto dvadeset četiri hiljade. Pa sam pitao: O Allahov Poslaniče a koliko je bilo poslanika među njima? Odgovorio je: “Tri stotine i trinaest” (u nekim rivajetima 314 i 315) …”. Kaže Šuajb Arnaut za ovaj hadis da je jako slab, a Ibnul-Dževzije ga je svrstao među krivotvorene hadise.
Pa tako, imena poslanika koja su spomenuta u Kur’anu, njih dvadeset pet, su općepoznati, dok je tačan broj vjerovjesnika i poslanika nepoznat po ispravnom mišljenju učenjaka. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

1.Nije ti dozvoljeno da stavljaš dio plate na štednu knjižicu tako da to dobivaš određen procenat kamate, svejedno koliki on bio. To je čista kamata koju je Allah zabranio, nije bitno daješ li ti kamatu banci ili banka tebi jer oboje je po tekstu hadisa zabranjeno. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Muslim: “Prokleo je Allah onoga koji daje kamatu, koji je uzima, ko to zapisuje i dvojici koji to svjedoče”. Na tebi je da smjesta podigneš te pare i da više ne koristiš takav način štednje. Ako si ovo radio iz neznanja računati je, inšaAllah, da nemaš grijeha, a ako si znao trebaš se pokajat a time prestati sa tim grijehom i ne vraćati se više na njega. Ve bilalhi tevfik.

2.Vezano za tvoje drugo pitanje od svega što si naveo ovde većina stvari su tačne, dok ima nekih pojedinosti koje nisu tako crno bijele.
U vrijeme ashaba a i poslije njih žene muslimanke su izlazile onoliko koliko su imale potrebe da izlaze, poput odlaska u džamiju, na pijacu, zijareta rodbini, međusobna druženja i slično. Pogrešno je shvatanje da one nisu nikako izlazile, nego su izlazile kad su imale potrebu.
Što se tiče današnje situacije i toga kako da se primijeni ovaj šerijatski propis nemiješanja muškaraca i žena koji nisu jedni drugima mahrem, tu musliman ne treba da ide ni u jednu ni u drugu krajnost.
Prva krajnost je da se zbog lošeg stanja muslimana po ovom pitanju, tj. međusobnog miješanja na svakom koraku čak i od strane onih koji praktikuju vjeru, bilo to u džamiji, školi ili na drugom mjestu, opravdava nepraktikovanje ovog propisa pod raznim izgovorima. A neki od tih izgovora su: da je to nemoguće danas primijeniti, da su se vremena promijenila, da mi nismo ashabi i da je to (miješanje) danas postalo nešto sasvim normalno, da muškarci i žene vladaju svojim strastima te je tako ružno zamisliti da će oni poput životinja odmah poželjeti jedno drugo čim se sretnu i tome slično.
Naravno, ovakvo razumijevanje ovog pitanja je pogrešno jer ne treba islam prilagođavati stvarnosti i stanju ljudi nego obrnuto, trebaju se ljudi navikavati, prilagođavati i odgajati u skladu šerijatskih propisa. Nema razilaženja među prvim učenjacima ovog Ummeta, a od kojih su i učenjaci četiri mezheba, da je miješanje muškaraca i žena šerijatski zabranjeno. Tek u skorije vrijeme su se pojavili neki kojima se pripisuje znanje koji tvrde da je miješanje dozvoljeno i da u Šerijatu nije došla zabrana istog što je pogrešno. Obavezan je svaki musliman i muslimanka da praktikuju ovaj propis gdje god su to u stanju: u njihovim kućama, prilikom zijareta, na svadbama, u školama i slično. Oni se ne smiju pomiriti sa stvarnošću i prepustit se uticaju sredine u kojoj žive nego su obavezni da mijenjaju sredinu u kojoj žive u skladu sa šerijatskim propisima.
Druga krajnost je pogrešno razumijevanje i primjenjivanje u praksi ovog pitanja, tj. shvatanje da zabrana miješanja muškaraca i žena znači da one apsolutno ne smiju imati kontakta sa muškarcima, niti razgovarati sa njima, da potpuno treba izolirati ženski svijet iz zajednice, da ona ne treba izlaziti među ljude i da ako tako ne postupa da je ta osoba pod upitnikom, svejedno bila muška ili ženska. Od primjera toga je da ako dođe nekoj takvoj ženskoj osobi na vrata i pokuca joj na vrata i pita je nešto (npr. gdje joj je muž) ona neće da odgovori, ili ako je neko nazove na telefon neće se javiti, ili ne daj bože da joj neko sazna njeno pravo ime nego je ona Ummu ova ili Ummu ona, ili da je čovjek zaključa u kući i ne ostavi joj ključ sve dok se on ne vrati, da ni u kom slučaju ne bi posjetila prvu komšinicu, koja praktikuje vjeru, jer je može neko muško vidjeti (i to svu pokrivenu) i takve slične situacije koje su daleko od onoga sa čim je došao Šerijat.
A da je ovo pretjerano i pogrešno tumačenje nemiješanja i nekontaktiranja žene sa muškim svijetom dovoljan je primjer Aiše, radijallahu anha. Prenosi se u hadisu mutefekun alejhi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Upotpunili su se od muškaraca mnogi, a od žena se nisu upotpunile osim Merjem kći Imranova i Asja žena faraonova, a vrijednost Aiše nad ostalim ženama je kao vrijednost serida (vrsta hrane) nad ostalom hranom”. A Aiša, radijallahu anha, koja je najvrijednija žena zbog svoje učenosti i praktikovanja vjere, ona je prenijela Sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, muškarcima s tim da je bila potpuno pokrivena što ukazuje da je razgovarala sa muškarcima, njeno stvarno ime se spominje u svim islamskim knjigama dok njen nadimak Ummu Abdurrahman mnogo rjeđe, ona je izlazila iz kuće kad god se za to ukazala potreba, imala je svoje prijateljice sa kojima se međusobno zijaretila, pa gdje su žene koje pretjeruju u ophođenju sa muškim svijetom spram Aiše, radijallahu anhu, zar su one bogobojaznije i više mogu da praktikuju vjeru od nje.
Takođe, treba znati da nisu sve vrste miješanja žena i muškaraca šerijatski zabranjene, pa tako miješanje žena i muškaraca na javnim mjestima u gradu, autobuskim stanicama, aerodromima, trgovima i trgovinama i slično nije šerijatski zabranjeno. Naravno, žena i muškarac su obavezni na tim mjestima da se pridržavaju islamskih adaba od oblaćenja, obaranja pogleda, neusiljenog razgovora i slično. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Ovo pitanje je u islamskom pravu poznato kao tremin hadana. Pod hadanom se podrazumijeva čuvanja i briga onoga ko nije samostalan, tj. ko se ne može o sebi da brine, i to tako da se brine o njegovom stanju i njegovom odgoju onako kako je najkorisnije za njega. Ona (hadana) podrazumijeva čuvanje onoga o kome se brine, njegovo udaljavanje od onoga što mu može naštetiti, pažnja prema njemu da pravilno odraste, njegovo hranjenje, pranje, pranje njegove odjeće i briga o njegovom spavanju i nespavanju i slično.

Hadana je šerijatski obavezna zato što bi njenim ostavljanjem bio upropašten onaj kome je potrebna, te je obaveza da se sačuva od uništenja i propasti. Ovaj vadžib je vadžib-kifaje ako ima više onih koji mogu da se brinu o njemu, a ako je samo jedan onda je fard-ajn za njega, ili ako postoji još neko ali ga dijete ne prihvata. Hadana je pravo onome ko je hoće, pa ako od nje odustane ne primorava se na nju, a ako prestane njegovo pravo onda to pravo prelazi na onoga ko je poslije njega.

Redoslijed prava i obaveze na hadanu je sljedeći:

Hadana djeteta je obaveza roditelja ako postoji brak među njima, a ako su rastavljeni zbog smrti oca ili zbog talaka, hadana prelazi na majku na čemu su saglasni učenjaci. Dokaz za ovo je hadis koji bilježi Ahmed i Ebu Davud od ‘Amra ibn Šuajba, a on od svoga oca, a on od svoga djeda da je žena rekla: “O Allahov Poslaniče, mom sinu je moj stomak bio posuda, moje grudi su mu bile pojilo, a moje krilo mu je bilo zaštita, a njegov otac mi je dao talak (pustio me) i htio je da ga otme od mene. Pa joj je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ti si najpreča da se brineš o njemu sve dok se ne udaš”.

Ako majka ne može da se brine o djetetu ili se uda ili umre, pravo brige o djetetu prelazi na drugoga. Razišli su se učenjaci u redoslijedu onih koji imaju pravo na brigu o djetetu nakon majke, uglavnom se slažu da se pravo uopćeno prije daje ženama nego muškarcima, zato što su one blaže, nježnije, osjećajnije i upućenije u brizi oko djece.

Većina učenjaka je na tome da prednost u brizi nad djetetom nakon majke ima majčina majka (nana po majci). Hanefije smatraju da pravo na brigu o djetetu najprije ima majka, zatima majčina majka (nana po majci), zatim očeva majka (nana po ocu), zatim sestre, daje se prednost sestri po majci i ocu zatim sestri po majci, zatim sestra po ocu, zatim tetke (po majci), zatim tetke (po ocu). Ako dijete nema u rodu žensku osobu koja će se brinuti o njemu, ili se neko od muške rodbine ne slaže i hoće da se oni brinu onda prednost ima otac, zatim djed, zatim brat.

Malikije smatraju da poslije majke najveće pravo na brigu o djetetu ima majčina majka (i njena majka), zatom tetka (po majci), zatim majčina tetka po majci, zatim majčina tetka po ocu, zatim nana sa očeve strane (u nju ulaze očeva majka, majka njegove majke, majka njegovog oca), zatim otac, zatis sestra djeteta, zatim očeva tetka po njegovom ocu (sestra očevog oca), zatim očeva tetka po njegovoj majci (sestra očeve sestre), zatim kćerka djetetovog brata, zatim kćerka djetetove sestre, zatim vesijj (onaj kome je oporučeno) i tako dalje.

Šafi’ije smatraju da je najpreče da se brine o djetetu nakon majke, i to u slučaju samo ženskog djeteta, majčine majke (nane po majci) koje su nasljednici, pa se daje prednost po blizini srodnosti, zatim očeva majka (nana po ocu) i njene majke po ženskoj liniji, zatim majka očeve majke, zatim majka očevog djeda, zatim sestre, zatim tetke po majci. Ovo je po novom mezhebu Šafi’ije, a u starom njegovom mezhebu daje se prednost sestarama i tetkama nad očevima i djedovim majkama, zatim kćerke sestre i brata, zatim teka po ocu. Hadane se potvrđuje svakom muškom srodniku koji je mahrem djetetu i ga nasljeđuje shodno redoslijedu nasljeđivanja, pa se daje prednost otac, zatim djed, zatim brat po ocu i majci i tako dalje.

Ako postoje i muški i ženski srodnici koji imaju pravo na hadanu prednost se daje majci, zatim nani po majci, zatim otcu, a neki kažu da se daje prednost tetki po majci nad ocom, zatim sestra po majci ili po ocu ili od oboga. Isto tako daje se prednost srodnicima po osnovnoj rodbinskoj liniji nad onima koji su sporedni srodnici, poput sestre ili tetke po ocu zbog jačine srodnosti. Pa ako nema srodnika po osnovnoj rodbinskoj liniji onda se prelazi na srodnike sa sporedne linije, a od njih se daje prednost bližem pa bližem, svejedno bio muško ili žensko. A ako su isti u srodnosti prednost se daje ženskom srodniku poput brata i sestre.

Hanbelije smatraju da je najpreča za brigu o djetetu nakon majke njena majka (nana po majci) po blizini, zatim otac, zatim očeva majka (nana po majci), zatim djed, zatim djedova majka, zatim sestra, zatim tetka po majci, zatim tetka po ocu, zatim kćerke djetetove braće, zatim kćerke djetetovih sestara, prednost u tome imaju braća i sestre po ocu i majci, zatim braća i sestre po majci, zatim sestre i braća po ocu, zatim prelazi hadana sljedećim srodnicima po ocu, bližem pa bližem. Treba napomenuti da se troškovi za brigu oko djeteta uzimaju iz njegovog (djetetovog) imetka ako ga ima, a ako nema onda troškove snosi onaj ko je dužan da ga izdržava, tj. prvenstveno otac ako je živ a razveden je sa majkom djeteta.

Ako brigu o ženskom djetetu preuzme neko drugi mimo oca obaveza je da se ona njemu vrati nakon isteka perioda hadane. Naravno, razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju je nepostojanje konkretnog i preciznog šerijatskog teksta po ovom pitanju, pa su učenjaci gledali na to kod koga je veća korist za samo dijete da kod njega boravi. Ono oko čega su skoro složni je da nakon braka najveće pravo na njega ima njegova majka sve dok se ne uda a zatim njena majka, tj. nena djeteta. Poslije toga je veliko razilaženje među učenjacima.

Važno je napomenuti da pravo hadane dolazi do izražaja tek kada nastane spor među onima koji imaju pravo na hadanu, a ako se dogovore biva onako kako se dogovore.

Do kada traje hadana

Razišli su se učenjaci po pitanju toga kada žensko dijete treba da se vrati ocu, pa hanefije smatraju da hadana za žensku djecu završava onda kada počinje da bude poželjna, tj. kada počinje period njene prosidbe a odredili su da on počinje onda kada ona napuni devet godina i tada se vraća ocu. Malikije smatraju da hadana ženskog djeteta traje sve dok se ne uda i dok joj muž ne priđe.

Kod šafija hadana traje do godina temjiza, tj. sedme godine djeteta, svejedno bilo dijete žensko ili muška. Nakon toga se djetetu da izabere kod koga želi da ostane, da li kod majke ili oca, ili kod oca i nekog ko mijenja ulogu majke od onih koje se brinu o njemu, kao što je već spomenuto.

Kod hanabila žensko dijete kada napuni sedam godina ne daje joj se da izabire kod koga želi da bude nego obavezno bude kod oca sve dok ne postane punoljetna i dok se ne uda. Jer je hadana propisana da bi se dijete čuvalo, a otac je onaj ko najbolje brine i čuva svoje ženske članove porodice, i zato jer će nju prositi radi ženidbe od njega pa je obaveza da bude pod njegovim skrbništvom i kontrolom da bi bio siguran da neće pasti u fesad.

Stavovi učenjaka oko trajanja hadane se mogu rezimirati u sljedećem: kada dijete napuni sedam godina ako je muško da mu izbor između roditelja da izabere roditelja koji mu je draži i kod koga hoće da bude, a oko ženskog djeteta postoji razilaženje među učenjacima. Po Ebi Hanifi majka ima naveće pravo na kćerku sve dok se ne uda ili dok ne postane punoljetna dobijanjem hajza, po Šafiji kćerki se daje pravo izbora kao i muškarcu, po Maliku majka ima najbeće pravo na kčerku sve dok se ne uda a po Ahmedu otac je najpreći da čuva kčerku sve dok se ne uda.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju je veoma teško odrediti jer nemamo šerijatski tekst koji presuđuje po ovom pitanju, zato je najbolje rješenje ono što odredi kadija ili učen čovjek ponaosob za svaki slučaj. Ovo je uopćeno po pitanju hadane u slučaju oca ili nekoga drugog, hadana se ne povjerava onome ko je griješnik.
Prema tome, kada se desi razilaženje među onima koji imaju pravo na brigu o djetetu na njima je obaveza da taj problem iznesu pred kadiju i da on odredi ko je najpreči da preuzme brigu nad njim. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com