Alejkumusselam. Najbitnije što bi jedan musliman trebao znati po pitanju ophođenja prema kjafirima sa kojima muslimani nisu u ratu se može podijeliti na četiri vrste djela. (uzeto i preuređeno iz knjige “Et-Teamulu mea gajril-muslimin” – Ophođenje sa nemuslimanima, dr. Abdullah Et-Tariki, str. 81 – 84)

Prva vrsta: Djela koja predstavljaju kufr i izlazak iz islama:

– Potpuna privrženost kjafirima tako da musliman postane jedan od njih svojom vanjštinom i unutrašnjošću.

– Ljubav prema kjafirima zbog onoga na čemu su oni od njihove vjere, zadovoljstvo sa onim što oni rade i radost i želja da oni pobijede i nadvladaju muslimane.

– Pomaganje kjafira u njihovom ratu protiv muslimana učestvujući i boreći se u redovima njihove vojske protiv muslimana.

Druga vrsta: Djela koja predstavljaju veliki grijeh, a u određenim slučajevima mogu izvesti iz islama:

– Uzimanje kjafira kao bliske pomoćnike, saradnike i savjetnike (uglavnom se odnosi na vladare, namjesnike, ministre i slično).

– Pretjerano veličanje kjafira i uzdizanje onoga što je kod njih.

– Ulazak u njihovu vlast bez nužde ili potrebe od koje se očekuje korist za islam i muslimane.

– Učestvovanje sa njima u njihovim vjerskim obredima radi uljudnosti.

– Činjenje istigfara (traženje oprosta od Allaha) preminulim kjafirima i dovljenje Allahu da im oprosti.

– Oponašanje kjafira u njihovim vjerskim obilježjima i praznicima, poput nove godine, uskrsa, božića.

– Čestitanje kjafirima njihovih vjerskih obilježja i praznika.

Treća vrsta: Djela koja se kreću između harama i pokuđenosti

– Hvaljenje kjafira bez opravdanog razloga ne gledajući na vjeru.

– Prijateljovanje i bliskost (ovo je haram).

– Potpuno povjerenje u njih.

– Raditi kod kjafira posao u kojem je musliman ponižen.

– Nazivanje selama kjafirima.

– Oponašanje kjafira u onome što
je specifično samo za njih od običaja, njihovog izgleda i slično.

– Upućivanje dove Allahu da da kjafirima (ili nekom određenom kjafiru) dug život, sigurnost, ponos i pobjedu.

Četvrta vrsta: Djela koja je dozvoljeno činiti prema kjafirima:

– Ophođenje prema njima na lijep način sa blagošću, naročito sa onim kjafirima sa kojima se živi u miru.

– Davanje sadake kjafirima koji imaju potrebu za tim.

– Davanje poklona kjafirima i primanje poklona od njih.

– Upućivanje saučešća kada ih zadesi nevolja i musibet ali na propisan način (bez dovljenja Allahu da im oprosti i da im se smiluje).

– Uzvraćanje pozdrava uopćeno kao i selama kada nas poselame potpunim selamom.

– Poslovno i trgovačko ophođenje sa njima u onim stvarima koje su šerijatski dozvoljene.

– Iznajmljivanje stanova i objekata kjafirima pod šartom da u njima ne rade ono što je šerijatski zabranjeno (poput otvaranja kafana, restorana sa svinjenitinom, alkoholom i slično).

– Zapošljavanje kjafira kod muslimana u onim poslovima za kojim imaju potrebe da im oni rade.

– Putovanje u kjafirske zemlje radi ispunjenja Šerijatom dozvoljenih radnji uz šart da musliman u tim zemljama može ispoljavati obilježja svoje vjere (namaz, post, zekat i hadž, a po nekima nošenje hidžaba, puštanje brade i slično).

– Boravak u kjafirskim zemljama pod šartom da musliman može ispoljavati obilježja svoje vjere (namaz, post, zekat i hadž, a po nekima nošenje hidžaba, puštanje brade i slično).

– Zijaret kjafira radi opravdanog cilja (poput dawe, posjete bolesnika, posla i slično).

– Biti uopšteno samilostan prema njima kao živim bićima.

– Sklapati sa njima dogovore i živjeti sa njima u miru kada to oni traže od nas.

– Miješanje sa njima kada to situacija zahtijeva ali bez oslanjanja na njih.
– Da se muslimani okoriste od njihovog znanja, nauke, tehnologije i administrativnog sistema.

– Jedenje njihove hrane koja je nama šerijatski dozvoljena i ženjenje žena Ehlul-kitabija.

– Povjeravanje kjafirima da rade određene poslove kod muslimana.

Sve ovo što je spomenuto zasnovano je na dokazima Kur’ana, Sunneta i postupaka ashaba čije navođenje i pojašnjavanje bi uzelo puno prostora i vremena.
Prema tome, iz gore spomenutog se može razumjeti da ti nije dozvoljeno ili u najmanju ruku pokuđeno ti je da doviš svojim komšijama kršćanima za sreću. A nema smetnje da njihov zahtjev proučiš njima ili njihovoj djeci nešto iz Kur’ana, jer ako je dozvoljeno da se njima uči rukja radi liječenja, kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu mutefekun alejhi, tako nema smetnje ni u ovome. A to što si najčešće radila, tj. što si dovila da ih Allah uputi na pravi put, to je jedno od najboljih djela koje možeš uraditi za njih. Pa tako sve druge vrste radnji i ophođenja sa njima trebaš vraćati na ono što je gore spomenuto od četiri vrste djela u ophođenju prema kjafirima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Ako se na preduslove misli na šartove koje treba ispuniti neko da bi bio obavezan obaviti hadždž onda su ti šarti sljedeći: da je musliman, slobodan, pametan, punoljetan i u materijalnoj i tjelesnoj mogućnosti da obavi hadždž. Pod tjelesnom mogućnosti se misli da tjelesno može podnijeti putovanje, a pod materijalnoj mogućnosti se misli da nakon što izvrši šerijatske obaveze davanja zekata, opskrbe onih koje je dužan izdržavati i zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, ima dovoljno materijalnih sredstava da obavi hadždž. Oko postojanja mahrema za ženu da bi bila obavezna da obavi hadždž učenjaci imaju podijeljeno mišljenje, o čemu će biti govora, inša’Allah.

A ako se pod preduslovima misli na njegovo ophođenje prema porodici i komšijama prije polaska na hadždž onda to spada u pripreme za obavljanje hadždža. Naime, navode islamski pravnici, kada govore o pripremama za hadždž, da onaj ko se odlučio da ide na hadždž treba da učini sljedeće stvari:

– tevbu od svih grijeha,
– da vrati sve dugove i ono što mu je dato na čuvanje ili što je posudio,
– da traži halala od onih kojima je učinio neki zulum ili nepravdu,
– da napiše testament ili oporuku (vesijjet) na svoj imetak,
– ako nije u stanju prije polaska na hadždž da vrati tuđa prava da nekoga opunomoći da to uradi u njegovo ime,
– da obezbijedi svojoj porodici (ženi i djeci), i svima onima koje je dužan izdržavati (poput roditelja, sestre i slično) dovoljno imetka koliko im je potrebno dok se on ne vrati sa hadždža,
– da nastoji da izabere lijepo društvo sa kojim će biti na putovanju i obavljati obrede hadždža, koji će ga podsticati na obavljanje dobrih djela a odvraćati od loših.

Većina običaja koji se praktikuju kod nas u Bosni vezani za pripreme hadždžije za odlazak na hadždž, poput zijareta, davanja poklona i slično, su dozvoljene i u njima ima širine ali nisu obavezne niti su mustehab. Osim onog što se naziva ikrar dovom ili hadždžijskom dovom koja se sa posebnim tekstom i u posebnoj prigodi uči, kao i pravljenje mevluda tim povodom, obje ove stvari su novotarija jer je dova ibadet a i ono što se uči na mevludima su ibadeti, a tako nešto nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od ashaba, niti od selefa ovog Ummeta pa se toga treba kloniti jer je svaka novotarija dalalet.

A što se tiče mahrema, tj. da li je postojanje mahrema uvjet da bi žena bila obavezna obaviti hadždž, oko toga učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Pa tako, dva imama, Malik i Šafija rahmetullahi alejhim, su na stavu da postojanje mahrema koji će putovati sa ženom nije šart da bi žena bila obavezna obaviti Hadždž. Dok sa druge strane, Ebu Hanife i Ahmed, rahmetullahi alejhim, uslovljavaju postojanje mahrema koji će putovati sa ženom da bi bila obavezna obaviti Hadždž.

Pod mahremom se podrazumijeva muž i svi oni kojima je zabranjeno oženiti tu ženu za sva vremena zbog rodbinskih veza po porijeklu, rodbinstva po mlijeku i veze taštinstva. Mahremi po rodbinskim vezama po porijeklu su: otac, sin, brat, sin brata, sin sestre, amiđža i daidža. Mahremi po mlijeku su kao i mahremi po rodbinskim vezama. A mahremi po taštinstvu su: otac muža, sin muža, muž kćerke i muž njene majke. Pa ako žena nema nikog od gore spomenutih smatara se da nema mahrema.

Tako po Maliku i Šafiji dovoljno je da žena, pored ispunjenja ostalih šartova, nađe sigurene saputnike – društvo pouzdanih žena ili ljudi – time je postala obavezna obaviti Hadždž. Dok joj kod Ebu Hanife i Ahmeda nije dozvoljeno da ide na Hadždž, niti je obavezna da ga obavi, sve dok ne nađe mahrema koji će putovati sa njom. A putne troškove za mahrema je dužna žena snijeti.
Razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju su šerijatski jasni tekstovi u kojima je došla naredba obavljanja Hadždža, dok sa druge strane imamo vjerodostojne hadise (mutefekun alejhi) da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema. Pa oni koji su uslovili postojanje mahrema spojili su naredbu obavljanja Hadždžda sa zabranom putovanja bez mahrema. A oni koji su dozvolili obavljanje Hadždža, koji je temelj vjere, bez mahrema u sigurnom društvu kažu da je putovanje (sefer) za obavljanje Hadždžda putovanje koje je vadžib za koje nije šart postojanje mahrema. Kao što je zarobljenoj muslimanki koju kjafiri oslobode vadžib da putuje u muslimansko mjesto imala mahrema ili ne, takođe putovanje žene kod kadije radi rješavanja pokrenute parnice kao i protjeravanje zinalučarke iz mjesta u kojem je počinila zinaluk u neko drugo mjesto. Za sva tri spomenute situacije nije šart putovanja postojanje mahrema jer je to putovanje vadžib, a takođe i putovanje za obavljenje Hadždža.
Odabrano mišljenje (radžih) po ovom pitanju je da je ženi dozvoljeno da putuje sa pouzdanim muškim ili ženskim društvom da bi obavila Hadždž. Na ovom stavu su pored Malika i Šafije: Aiša, Ibn Omer, Abdullah ibn Zubejr, radijallahu anhum, ‘Ata’, Ibn Sirin, Evzai’, Davud zahiri i mnogi drugi.
Najjači dokazi za ovaj stav je postupak ashaba, a nema sumnje da su oni bolje razumijevali ovo pitanje od onih potonjih. Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, u predaji koju bilježi Buharija u svom Sahihu da je prilikom obavljanja njegovog zadnjeg Hadždža dozvolio ženama Allahovog Poslanika, sallallahu aljhi ve sellem, da obave Hadždž, pa je sa njima poslao Osmana i Adurrahman ibn ‘Aufa, radijallahu anhuma. Pa ako je to bilo dozvoljeno majkama pravovjernih onda je preče da bude i ostalim muminkama.

Takođe, prenosi Nafi’a da bi Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je putovao sa svojim oslobođenim robinjama a da one nisi imale mahreme.
Spomenuto je u prisustvu Aiše, radijallahu anha, da žena ne smije putovati bez mahrema, pa je rekla: “Ne može svaka žena naći mahrema”. Kaže Ibn Sirin: “Nema smetnje da žena putuje (na hodočašće) sa nekim muslimanom”. “Putuje sa grupom žena”, rekao je Malik. Kaže Hammad: “Nema smetnje da žena putuje u grupi dobrih ljudi bez mahrema”. “Putuje sa pouzdanim ljudima”, kaže El-Evzai’. Kaže Šafija: “Putuje sa pouzdanom slobodnom muslimankom”.

A hadis od Ibn ‘Abbasa, radijallahu anhuma, mutefekun alejhi sa kojim dokazuju zabranu putovanja žene na Hadždž bez mahrema, u njemu je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “…, a žena ne putuje osim sa mahremom”, pa je ustao neki čovjek i rekao: “Allahov Poslaniče, moja žena je krenula da obavi Hadždž, a ja sam se prijavio u tu i tu bitku”. “Idi i obavi Hadždž sa svojom ženom”, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Naredio mu je da ide sa svojom ženom na Hadždž, a nije mu naredio da je vrati niti je prekorio njeno putovanje na Hadždž bez mahrema, time ovaj hadis ne može biti jasan dokaz po ovom pitanju, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Činjenje velikih i malih grijeha i istrajavanje na njima ne utiče na primanje dobrih djela koje čovjek radi. Iz ovoga se izuzima ono što je prenešeno po pitanju velikog širka da on poništava sva dobra djela, ili malog širka da on poništava ono djelo pri kome se nađe. Kaže Uzvišeni: “A tebi, i onima prije tebe objavljeno je: ‘Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja djela će, sigurno, propasti, a ti ćeš izgubljen biti” (Ez-Zumer, 65). U ovo takođe, ulazi poništavanje sevaba (nagrade) zbog prigovaranja i uznemiravanja kao što kaže Uzvišeni: “O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama (El-Bekara, 264).

Isto tako se prenose tekstovi o poništavanju nagrade obavljenog namaza onome ko pije alkohol i onome ko ode vračaru i sihirbazu iako se broji da su izvršili taj ibadet i nisu ga dužni ponovo obaviti.
Bilježi Tirmizi u rivajetu od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, a Ahmed u rivajetu od Ebu Zera, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko pije vino (alkohol) Allah mu neće primiti namaz četrdeset sabaha, a ako se pokaje Allah će mu primiti. A ako se vrati (istom grijehu) Allah mu neće primiti namaz četrdeset sabaha, a ako mu oprosti pa se opet vrati Allah mu neće primiti namaz četrdeset sabaha, … a ako se vrati četvrti put Allah mu neće primiti namaz četrdeset sabaha, a ako se pokaje Allah mu neće primiti tevbu i napojiće ga od Habala”, pitali su Abdullaha ibn Omera: A šta je to rijeka Habal? A on im odgovori: “Rijeka od gnoja od stanovnika Vatre”. Hadis su ocijenili dobrim Tirmizi i Šuajb Arnaut, a vjerodostojnim šejh Albani.
Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu:“Ko ode vračaru i upita ga o nečemu neće mu biti primljen namaz četrdeset noći”.
Međutim, nakon svega ovoga spomenutog treba napomenuti da je onaj koji ustrajava u činjenju velikih i malih grijeha je u opasnosti iz ovog ugla. Prenosi Ibn Muflih u “El-Adabuš-šer’ije” od Ibn Tejmije: “Jedan veliki grijeh ne poništava sva dobra djela međutim, može poništiti onoliko dobrih djela koliko je velik taj grijeh
koji je počinio kod većine Ehlus-sunne.
Kaže Ibn Muflih: “A taj stav je izabrao (Ibn Tejmije) takođe i na drugom mjestu dokazujući to time da se nagrada sadake poništava uznemiravanjem i prigovaranjem”. Poslije toga kaže Ibn Muflih: “Kaže u “Nihajetil-mubtedi” kaže Aiša robinji Zejd ibn Erkam, radijallahu anhuma: “Obavijesti Zejda ibn Erkama da da je poništio svoj džihad sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, osim ako se pokaje”. Pa je proučila ajet: “O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa” (El-Hudžurat, 2)”. (ovaj hadis od Aiše prenosi Bejheki u svom “Sunnenu”, Darekutni i Abdurrezak u “El-Musannefu”)
Takođe, treba imati u vidu činjenicu da grijeh ostavlja tamu u srcu kao što je pokornost svjetlost srca i da ustrajavanje na grijesima rezultira otuđenost od samog sebe i teškoću u grudima. Kaže Uzvišeni: “A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti” (Taha, 124).

Neprestano vraćanje na isti grijeh nam govori da u samoj tevbi griješnika ima nedostataka pa čak i neispunjenih šartova tevbe da bi ona bila primljenja. Jer od šartova tevbe je da pokajnik automatski prestane činiti taj grijeh, da se iskreno kaje zbog počinjenog grijeha i da čvrsto odluči da se više nikada neće vratiti na taj grijeh. S obzirom da se pokajnik vraća na isti grijeh da nije ispunio treći šart pa čak ni prvi, a pitanje da li se i kaje pošto se vraća na njega. Znači, takva osoba mora dobro povesti računa o iskrenoj tevbi i njenim šartovima.

Moramo napomenuti da je neispravno i nelogično reći za čovjeka poznatog kao pijanicu, pa makar rjeđe pio, da je bio pobožan.
Ostaje da se objasni da punoljetnost muške osobe nije vezana za godine nego za pojavu znakova punoljetnosti. A jedan od najjačih znakova da je jedan mladić postao punoljetan je noćno poluciranje, tj. izlazak sjemena iz polnog organa prilikom spavanja. Tu su još pojava dlaka na oko stidnog mjesta, ispod pazuha, promjena glasa, rast brade i tako dalje. Prema tome, moguće je da si ti tada već bio punoljetan jer obično dječaci postaju punoljetni u 12, 13, 14 i 15. godini.
Ali bez obzira da li si bio punoljetan ili ne dobra djela muslimana se primaju i prije punoljetnosti, razlika je samo u tome što mu se ne pišu grijesi prije punoljetnosti. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Podignuto je pero od trojice: od spavača dok se ne probudi, od ludaka dok mu se pamet ne vrati i od djeteta dok ne postane punoljetno”. (bilježi ga Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže i Hakim, hadis je općeprihvaćen kod učenjaka a vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani). Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Pošto iz tvog pitanja nije sasvim jasno kako učiš dove pred spavanje ni koje dove učiš, najbolje je da se vratiš na džepnu knjižicu pod naslovom “Hisnul-muslim” (Zaštita svakog muslimana) koja je prevedena na bosanski jezik. U njoj je detaljno pojašnjeno koje dove i zikrovi se uče pred spavanje a sve je zasnovano na vjerodostojnim hadisima. Poslaćemo ti ovu knjigu u PDF-u.
Primanje tvoje dove kod Allaha, dželle še’nuhu, ili bilo kojeg drugog dobrog djela nema nikakve ovisnosti o lošim djelima drugih ljudi pa makar ti oni bili najbliži. Kaže Uzvišeni na pet različitih ajeta u Kur’anu da čovjek neće nositi tuđe grijehe: “Nijedan grješnik tuđe grijehe neće nositi” ( En-Nedžm 38, El-Isra 18, El-En’am 164, Ez-Zumer 8, Fatir 18). Primanje tvoje dove je vezano za tebe a ne za druge, pa tako ako si ti zaslužio da ti dove bude primljena i ispunio si šarte za njeno primanje drugi neće uticati na to. Međutim, ti si dužan da negiraš munker a u ovom slučaju je to psovanje boga, shodno hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu: “Ko od vas vidi neki munker (loše djelo) neka ga otkloni rukom, a ako nije u stanju onda jezikom, a ako i to ne može onda srcem, a to je najslabiji vid imana”. Pa ako si glava porodice, to moraš otkloniti rukom, a to znači da zabraniš psovanje boga u svojoj kući. A ako nisi i ne možeš to rukom otkloniti obavezan si to riječima negirati, a u negiranje riječima ulazi: savjet, prijekor, ljutnja izražena riječima i slično. A ako i to ne možeš onda je na tebi da to srcem negiraš a ovo treće ti je vadžib i nikad ga ne smiješ ostaviti. Prema tome, ti možeš imati grijeh ako ne budeš radio po ovom hadisu ali opet ti taj grijeh ne utiče na tvoja dobra djela, osim onoliko koliko je velik taj grijeh, kako kažu mnogi učenjaci Ehlus Sunneta vel džemata.
Što se tiče kolege i prihvatanja njegovih ibadeta i namaza već je odgovoreno u prethodnim pitanjima.
Osoba koja opsuje Allaha automatski izlazi iz vjere islama, svejedno u kom stanju to uradila. Znači takva osoba je murted, otpadnik od islama, naravno ako je prije uopšte bila muslimanka. A muslimanu nije dozvoljeno da živi u bračnoj vezi sa ženom koja je murted oko čega nema razilaženja među islamskim učenjacima. Dozvoljeno mu je da oženi muslimanku i kitabijku (kršćanku i židovku), a sve druge vjere ili nevjere i ideologije su mu haram u što ulazi žena murted, ateist, komunist i slično.
Prema tome, prvo nek zatraži da ona učini iskrenu tevbu i počne praktikovati vjeru. Ako tako uradi nek ostane živjeti sa njom zajedno u braku. Drugo: ako odbije pokajanje i praktikovanje vjere vadžib mu je da se razvede od nje, a nij mu dozvoljeno da dijete prepusti njoj jer nema vilajeta (skrbništva) kjafiru nad muslimanom. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.

Musliman meže da zatraži azil od neke kjafirske zemlje u jednom od dva slučaja:

Prvi slučaj – da bude od onih muslimana koji su pobjegli od tlačenja i progonjenja nepravednih režima muslimanskih država u kojima su rođeni bojeći se za svoj život, vjeru i čast, ili nad kojima je izvršen psiho-fizički pritisak, ili slično, a ne može naći neku muslimansku zemlju koja bi ih primila a uzimanjem političkog azila od kjafirske države bio bi zaštićen i siguran.
Ovakvima je dozvoljeno traženje azila kjafirske države jer su prisiljeni na to. Šerijat je dozvolio da musliman u stanju prisile izgovori riječi kufra pod šartom da mu srce bude čvrsto u vjeri našto ukazuje kur’anski ajet, pa preče je da mu se dozvoli uzimanje azila kjafirske države ako je na to primoran.

Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada se vraćao iz Taifa a mušrici Mekke mu nisu dali da uđe u nju, je tražio zaštitu i pomoć od Mut’im ibn ‘Adijja koji je bio kjafir, i tek uz njegovu zaštitu je ušao u Mekku siguran i zaštićen. Tako isto Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio skupini ashaba da učine hidžru u Abesiniju kako bi tamo našli zaštitu kod vladara kjafira koji nikome nije činio zulum. Sve ovo je prenešeno u vjerodostojnim hadisima. A ovo su jasni dokazi koji ukazuju na dozvolu traženja zaštite od kjafira i kjafirskih država u prinudi.

Traženje azila kjafirske države iz gore spomenutih razloga ulazi pod traženje zaštite od kjafira u prinudi. S tim da se ovo uslovljava sljedećim: da njihova prinuda bude stvarna a ne umišljena, da ne pomaže kjafire protiv muslimana, da mrzi kjafire i njihovu vjeru, da im ne pokazuju vjernost i odanost kao i da se pridržava vjerskih propisa koliko su u stanju.

Drugi slučaj – da bude od onih muslimana koji u tome vide uglavnom svoj dunjalučki šićar poput većih privilegija, boljeg posla i slično. U ovom slučaju nije dozovljeno tražiti politički azil kjafirske države.

Od dokaza koji ukazuju na tu zabranu su:

Nužno poznata stvar u vjeri a to je jasna zabrana vjernosti i odanosti kjafirima, kao i prijateljovanje i ljubav prema njima i zadovoljstvo sa munkerima koji su kod njih. A traženje političkog azila od kjafirske države uz stalni boravak u njoj je najjasniji vid ispoljavanja te vjernosti, odanosti, ljubavi i prijateljstva prema kjafirima koju je Uzvišeni Allah na nekoliko mjesta u Kur’anu zabranio: “Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini – Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas podsjeća na Sebe i Allahu se vraća sve!” (prijevod značenja Ali ‘Imran 28), “O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i Kršćanie! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.” (prijevod značenja El-Maide 51), “Koji prijateljuju sa nevjernicima, a ne s vjernicima! Zar kod njih traže snagu, a sva snaga pripada samo Allahu?” (prijevod značenja En-Nisa’ 139)

Uzimanjem državljanstva od kjafirske države musliman se obavezuje na apsolutnu pokornost državnim zakonima te države u svim sferama života, a nije nepoznata činjenica da su ti zakoni u većini oprečni šerijatskim, što je nesumnjivo šerijatski sporno.
Negativne posljedice na porodicu (ako se povede sa sobom). Ova negativnost se ogleda u prihvatanju običaja i načina života, navikavanju na neislamsku sredinu i nemoralan život, učenju u njihovim školama, druženju sa njihovom djecom i mnogi drugi vidovi potpadanja pod uticaje sredine u kojoj se živi. Islamski učenjaci su se razišli oko dozovole samog boravka među kjafirima, gdje je većina na zabrani, pa kako da se traži politička zaštita od kjafirske države?

Naravno, ne bi se trebali dva razumna raziči da je u našim državama u kojim živimo bolje sa stanovišta praktikovanja vjere nego u evropskim kjafirskim zemljama, ali ostaje pitanje: koliko su stvarno naše zemlje u kojima živimo islamskije u odnosu na kjafirske zemlje od kojih se traži politički azil i koja je suštinska razlika među njima. A to je tema za sebe.

A što se tiče primanja socijalne pomoći od bilo koje države, uzimajući u obzir da to država (bilo koja) daje kako dobrotvornu (socijalno-društvenu) pomoć, nema nikakve smetnje u uzimanju tih sredstava pod uslovom da se stekne pravo na nju ispunjavanjem uvjeta koje su postavili a ne prevarom i falsifikovanjem dokumenata. Naravno, i pod šartom da uzimanje te pomoći ne bude usloljeno nečim što je šerijatski sporno. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com