Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko predavanja selama, džumhur (većina) učenjaka je na stavu da je predavanje selama vadžib, dok Ebu Hanife i njegovi učenici smatraju da nije vadžib.
A što se tiče toga kome se predaje selam prilikom predavanja selama, navodi hanbelijski učenjak Ibn Kudame u svojoj knjizi “El-Mugni” nekoliko stavova učenjaka po tog pitanja.

Prvi stav učenjaka: da je obaveza sa predavanjem selama zanijetiti izlazak iz namaza a ako klanjač to ne zanijeti namaz mu je pokvaren. Ovo je stav šafijskog mezheba (a unutar mezheba je razilaženje) i hanbelijskog učenjaka Ibn Hamida. To dokazuju kijasom (analogijom) na početni tekbir, tj. kao što je namaz neispravan bez nijeta ulaska u namaz sa početnim tekbirom tako isto je neispravan bez nijetom izlaska iz namaza sa predavanjem selama.

Takođe, po šafijskom mezhebu sunnet je da se sa predavanjem selama u namazu nijetiti poselamljivanje klanjača. Dokaz za ovo je hadis koji će doći. Kaže Ibn Hamid da ako sa predavanjem selama uz nijet izlaska iz namaza nijeti takođe nazivanje selama melecima ili ljudima koji klanjaju sa njim oko ispravnosti tog namaza su dvije mogućnosti: jedna da je pokvaren a druga da nije.
Drugi stav: da sa predavanjem selama nijet izlaska iz namaza nije vadžib i da se sa izostavljanjem tog nijeta ne kvari namaz. Na ovom stavu su ostali učenjaci, s tim da se međusobno razilaze oko nekih detalja.

Da sa predavanjem selama nije vadžib nijetiti izlazak iz namaza to dokazuju time što je dovoljan jedan nijet za čitav namaz, takođe, time što ni u drugim ibadetima nije vadžib da se nijeti izlazak iz njih.

Prenosi se od imama Ahmeda i učenjaka njegovog mezheba da je propisano da klanjač nijetiti sa oba selama (prilikom predavanja selama u namazu) izlazak iz namaza a da nema smetnje da uz to nijeti nazivanje selama dvojici meleka (čuvari, pratilaca), imamu i klanjačima oko njega.

Hanefijski mezheb (i šafijski kao što je već rečeno) je na stavu da je klanjaču sunet sa predavanjem selama selamiti (nijetiti da ih selami) klanjače oko njega.

Dok habelijski učenjak Ebu Hafs ibn El-Muslim smatra da se sa prvim selamom nijeti izlazak iz namaza a sa drugim selamom se selame meleci i klanjači ako je klanjač imam, a ako je muktedija drugim selamom selami imama i meleke. Što se tiče šerijatskih argumenata, za propisanost donošenja nijeta izlaska iz namaza sa predavanjem selama kao i nijet nazivanja selama melecima čuvarima sa predavanjem selama, za ove dvije stvari mi nije poznat dokaz iz suneta.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira ibn Semure, radijallahu anhu, da je rekao: “Mi kada bi klanjali sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, govorili bi (pri predavanju selama): es-selamu alejkum es-selamu alejkum, pa je (jednom) u nas pogledao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Šta vam je pa išaretite rukama kao da su konjski repovi? Kada neko od vas predaje selam neka se okrene prema svom suklanjaču i neka ne pokazuje rukom”. A u rivajetu: “Dovoljno je nekom od vas da stavi ruku na koljeno zatim nazove selam (preda selam) svom bratu onome koji je na desnoj i lijevoj strani”. A u rivajetu kod Ebu Davuda: “Naredio nam je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da odgovorimo na selam imamu (predavanjem selama) i da nazivamo selam jedni drugima (predavanjem selama)”.

Prema tome, oko pitanja kome se predaje selam dio učenjaka smatra da se sa predavanjem selama treba samo zanijetiti izlazak iz namaza, druga skupina kaže da je propisano da klanjač nijetiti sa oba selama izlazak iz namaza a da nema smetnje da uz to nijeti nazivanje selama dvojici meleka (čuvara pratilaca), imamu i klanjačima oko njega, treća skupina smatra da je klanjaču sunet sa predavanjem selama selamiti klanjače oko njega a četvrti stav je da se sa prvim selamom nijeti izlazak iz namaza a sa drugim selamom se selame meleci i klanjači ako je klanjač imam, a ako je muktedija drugim selamom selami imama i meleke. Od svega spomenutog samo mišljenje da je klanjaču sunet da sa predavanjem selama selamiti klanjače oko njega ima dokaz u vjerodostojnom hadisu kojem bilježi Muslim u svom Sahihu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Vrijeđanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je djelo kufra i onaj ko to radi automatski izlazi iz Islama, naravno ako je prije toga bio musliman.

A fizičko nasrtanje na takvu osobu može imati dva oblika koji bitno utiču na propis toga:

Prvi oblik: da se fizički nasrne na njega sa ciljem njegovog kažnjavanja zbog tog ogavnog djela kojeg čini. Propis ovakvog reagovanja nije dozvoljen jer onaj ko je ovlašten i zadužen da kažnjava ljude za šerijatske prekršaje koje čine je muslimanski vladar. Nema razilaženja među učenjacima da muslimanima pojedincima nije dozvoljeno da šerijatski kažnjavaju ljude. Čak i muslimanski vladar ne smije da kazni takvog čovjeka osim nakon što se prekršaj prijavi kadiji, tome posvjedoče svjedoci, kadija ispita slučaj i na osnovu argumenata presudi. Tek nakon toga muslimanski vladar naređuje da se kazni ta osoba: bičevanjem, zatvorom, novčanom kaznom i slično, shodno težini prekršaja.

Drugi oblik: da se na njega fizički nasrne sa ciljem otklanjanja tog munkera, tj. da mu fizički zabrani da to nastavi raditi nakon što se na savjet da sa tim prestane nije odazvao, odazivajući se naredbi u hadisu kojeg bilježi Muslim od Džabira, radijallahu anhu: “Ko od vas vidi munker neka ga otkloni svojom rukom, …”.

Ovo je dozvoljeno ako se ispune sljedeći šartovi:
– da se nije odazvao njegovom savjetu da odmah prekine sa tim munkerom,
– da je u mogućnosti da ga fizički prisili da prekine sa tim djelom,
– da otklanjanjem tog munkera neće proisteći isti ili još veći munker, poput toga da se zbog ovoga nanese zlo od strane iste osobe, policije i slično drugim muslimanima u njihovom imetku, tijelu, časti i porodici, ili da se nanese šteta davi, da se zabrani dava i slično.

Ako musliman ne može da ispuni gore spomenute šartove nije mu dozvoljeno da fizički otklanja taj munker.

Ovo isto se odnosi na psovanje Allaha, Kur’ana, džamije i slično jer su to sve djela koja izvode iz Islama. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Sva hvala pripada samo Allahu, neka su salavat i selam na Allahova Poslanika, njegovu porodicu i sve ashabe!

Opće poznato je da se ispravna islamska akida crpi iz Allahove knjige – Kur’ana, vjerodostojnog hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i onoga na čemu su se složili islamski učenjaci prve tri najbolje generacije ovoga ummeta. Najbolja metoda i način izgradnje ispravne islamske akide kod jednog muslimana jeste čitanje i proučavanje djela iz oblasti akideta koja su napisali islamski učenjaci poznati po čistoći svoga vjerovanja i udaljenosti od novina, praznovjerja i izvitoperivanja u vjeri, a koji su ta svoja djela napisali vraćajući se na spomenute izvore islamske akide: Kur’an, sunnet i idžma’a.

Bude li musliman izučavao takva akaidska djela, uz Allahovu dozvolu, biće na besiretu-jasnoći po pitanju svoje vjere i ubjeđenja, njegova duša osjetit će prelijepe plodove takve ispravne islamske akide pa će biti svjesna Allahovog nadzora u svakoj situaciji, bit će ponizna i skrušena pred Uzvišenim Allahom, pribjegavat će samo Njemu, i druge prelijepe plodove koje će osjetiti na svome ponašanju u ovome dunjalučkom životu, a na ahiretu, Drugome svijetu, ova akida bit će razlog njegovog uspjeha. Od tih djela koja u sebi sadrže govor o ispravnoj islamskoj akidi jesu:

-Knjiga Šerijata od Adžurrija, rahimehullahu te’ala,

-Knjiga sunneta od Abdullaha b. Ahmeda, rahmetullahi alejhima,

-Komentar osnova vjere kod sljedbenika sunneta i zajednice od Lalikaija, rahimehullahu te’ala,

-Knjiga sunneta od Ibnu Ebi Asima, rahimehullahu te’ala,

-Akida prvih generacija i učenjaka hadisa od Sabunija, rahimehullahu te’ala,

-Knjige šejhu-l-islama Ibnu Tejmijje i njegovog učenika Ibnu-l-Kajjima, rahmetullahi alejhima,

-Me’aridžu-l-kabul od Hafiza el-Hakemija, rahimehullahu te’ala,

-Knjige šejhu-l-islama Muhammeda b. Abdil-Vehhaba, rahimehullahu te’ala,

-Knjige šejha Ibn Baza, Usejmina i Albanija, Allah svima njima bio zadovoljan i ukazao im Svoju milost.

Ovo kažem, a Uzvišeni Allah najbolje zna.

Sva hvala na početku i na kraju pripada samo Allahu, neka su Allahov salavat i selam na Njegovog Poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Na pitanje odgovorio: prof. Hajrudin Tahir Ahmetović
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Pokajanje i tevba je nešto što Allaha dž.š., raduje, i što voli i što mu je drago, shodno predaji: „Allah se više obraduje pokajanju Njegovog roba, nego što bi se neko od vas obradovao pronalasku svoje izgubljene deve u pustinji bez vode i plodova!“

Brojne su predaje koje govore o vrijednosti tevbe i pokajanja Allahu dž.š., poput:

Enes bin Malik, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.w.a., rekao: “Allah, dž.š., rekao je (u hadis-i kudsijji): – Čovječe, sve dok Me moliš i Mojoj milosti se nadaš opraštat ću ti grijehe koje si počinio i neću im pridavati važnost. Čovječe, kada bi imao grijeha koliko ima oblaka na nebu, a nakon toga Me zamolio da ti oprostim, Ja bih ti oprostio i ne bi im nikakvu važnost pridao. Čovječe, kada bi došao pred Mene sa grijesima velikim poput Zemlje, a nisi Mi pripisivao druga, Ja bih te obasuo sa isto toliko oprosta.” (Ahmed, 20961)

„Zaista Allah dž.š., drži Svoju ruku ispruženu tokom cijele noći, primajući pokajanje onih koji su griješili danju, a danju pruža ruku, primajući pokajanja onih koji su griješili noću, sve dok sunce ne izađe sa zapada (kao jedan od predznaka Sudnjeg dana).“

„Ko se pokaje prije nego što sunce izađe sa zapada, Allah će primiti njegovo pokajanje.“

„Zaista Allah prima pokajanje Svoga roba, sve dok mu duša ne dođe do grla!“

„Doista neki rob počini grijeh pa kaže: “Bože oprosti mi grijehe jer samo Ti grijehe opraštaš“. Nakon toga opet počini grijeh pa kaže: “Bozže oprosti mi grijehe jer samo Ti grijehe opraštaš“ – nakon toga on opet počini grijeh pa kaže: “Boze oprosti mi grijehe jer samo Ti grijehe oprastas !“ Onda Allah Svemilosni rekne: “Moj rob zna da ima Gospodara Koji kažnjava zbog grijeha i Koji grijehe prašta pa neka čini sto zeli.“

„Svi ste vi griješnici a najbolji griješnici jesu oni koji se kaju!“

„Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, da ne grijesite, pobojao bih se za vas nečeg što je gore i teže od griješenja. To je samoljublje i egoizam.“

“O robovi Moji, vi grijesite i nocu i danju, a Ja grijehe prastam i na njih se ne obazirem. Zato Me za oprost molite i Ja ću vam ga podarit.“

Gubljenje nade u Allahovu dž.š., milost i njegov oprost je jedan od velikih grijeha kojeg čovjek može počiniti ! Allah dž.š., to zabranjuje riječima : «Reci: “O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On doista, mnogo prašta milostiv je.” (Ez-Zumer, 53)

Pogledaj kako im se Allah dž.š., obraća riječima: “O robovi Moji” – kako bi im srca raznježio i duše razveselio. Posebno su istaknuti oni koji su “mjeru prevrsili” – “ellezine esrefu“, jer su oni učinili jako mnogo loših djela i prijestupa. Ako se na ovaj nacin Uzviseni obraća onima koji su prekomjerno grijesili, sta je onda sa drugima ? Njima Svemilosni zabranjuje ocaj i gubljenje nade u oprost, te ih obavjestava kako ce On oprostiti sve grijehe onome ko se pokaje, i velike i male, ozbiljne i bezazlene. Potom se Allah dž.š., opisao određenim atributima koji upućuju na savršenstvo Njegovih osobina, a to su da On “mnogo prasta i On je milostiv”.

Trebamo biti sretni i radosni zbog Njegovih rijeci:

“I nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima prastaju – a Allah voli one koji dobra djela cine: i za one koji se, kad grijeh pocine ili kad se prema sebi ogrijese, Allaha sjete i oprost za grijehe zamole – a ko ce oprostiti grijehe ako ne Allah ? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih ceka nagrada – oprost od Gospodara njihova i dzennetske basce, kroz koje ce rijeke teci, u kojima ce vjecno ostati, a divne li nagrade za ne koji budu tako postupili“! ( Alu Imran, 133 – 137.)

Trebamo biti sretni i zbog rijeci:

“Onaj ko kakvo zlo ucini ili se prema sebi ogrijesi pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti – naci ce da Allah prasta i da je milostiv.” (En-Nisa, 110.)

“Ako se budete klonili velikih grijeha, onih koji su vam zabranjeni, Mi cemo preci preko manjih ispada vasih i uvest cemo vas u divno mjesto.” (En-Nisa, 31.)

“A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom naredjenju, pokoravali. A da oni koji su se sami prema sebi ogrijesili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv“. (En-Nisa, 64.)

“Ja cu sigurno oprostiti onome koji se pokaje i uzvjeruje i dobra djela cini, i koji zatim na Pravom putu istraje.” (Ta-Ha, 82.)

Da li ti je tevba primljena ili nije – znaćemo po ovome ajetu: «Ja ću sigurno oprostiti onome ko se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim na pravom putu istraje.» (Suretu Ta Ha, 82.)

Istikamet i ustrajnost na pravome putu je znak toga da je tevba jednog čovjeka primljena!

Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Sejh Halid b. Su’ud el-Bulejhid, Član Naučne Saudijske Organizacije za Sunnet je napisao sljedeci tekst:

Situacije u kojima je, po islamu, ženi dozvoljeno da traži razvod braka

Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova; neka je salevat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegovu časnu porodicu i na njegove ashabe i na sve one koji slijede njegov put do Sudnjega Dana.

Osnova, kada je u pitanju brak, jeste vladavina ljubavi, sloge i međusobnog razumjevanja međ’ supružnicima, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „Od Njegovih znakova jeste i to što je od vas druge vaše stvorio, kako bi se uz njih smirili, i dao je da među vama vlada ljubav i samilost; doista su u tome znaci za one koji razmišljaju!“ (el-Rum, 21.)

Razvod braka je propisan-dozvoljen u posebnim i specifičnim situacijama, koje su nespojive sa srećom i uživanjem, kada život više liči na patnju koja se ne može podnijeti, ili na međusobno izbjegavanje bračnih drugova, koji se nikako više ne mogu složiti.

Situacije u kojima se dozvoljava ženi traženje razvoda jesu sljedeće:

1. Ako je ženi ogavan izgled (halk), ili moral (huluk), njenog muža, i to je stiglo do tog stepena da se više ne može živjeti sa time, jer joj je muž postao poput nekoga od mahrema, pa makar taj čovjek i bio dobar u pitanjima dina-vjere. Dozvoljeno joj je tražiti razvod braka od njega, pa ako joj, iz dobročinstva svoga, to dozvoli – to će se smatrati razvodom, a ako joj bude tražio protunaknadu to će se smatrati „el-Hul’om“, shodno hadisu Ibnu Abbasa r.a.: Žena Sabita b. Kajsa r.a., je došla Poslaniku s.a.w.s., rekavši: O Allahov Poslaniče, ne zamjeram Sabit b. Kajsu niti ahlak niti din, ali mrzim kufr nakon primanja islama (tj. grijeh neposlušnosti prema mužu). Poslanik s.a.w.s., reče: Hoćeš li mu vratiti baštu koju ti je poklonio? Da – odgovori ona. Poslanik s.a.w.s., reče Sabitu: Prihvati baštu zauzvrat, i razvedi je!“ (Buhari)

2. Ako žena ne bude zadovoljna vjerom svoga muža, gdje će trpjeti štetu na vjerskoj osnovi ako ostane zajedno s njim, u slučaju da joj je muž fasik-griješnik, koji ne izvršava farzove-naredbe, ili pak konzumira opojna sredstva, ili je poznat po činjenju nemorala i ogavština, ili traži od nje da se otkriva i da čini zabranjena djela, uz činjenje ostalih velikih i teških grijeha, dok će ona raditi na tome da ga popravi, pa ako joj, nakon uloženog truda, to ne pođe za rukom, dozvoljeno joj je da mu traži razvod braka, a nekada će joj to biti i obaveza, shodno interesu njene vjere, pa ako ne bude htio razvesti je – svoj slučaj će prijaviti vlastima-državi (hakim), kako bi je država razvela od njega, shodno hadisu Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Ne smije se trpiti niti nanositi šteta!“ (Ibnu Madždže)

3. Ako će zbog zajedničkog života žena trpiti fizičku ili psihičku štetu, u slučaju da je njen muž zulumćar koji je napada, bije, tuče, psuje, vrijeđa, ne poštuje je i ne cijeni, ili je psihički zlostavlja i vrijeđa, i u čast joj dira, i sa njome se ophodi kao sa robom, i sve navedeno se dešava često i u kontinuitetu; ona ga savjetuje, opominje, pokušava ga popraviti, pomagajući se sa ljudima od utjecaja i dobre volje pri svemu tome; ako sve to pomogne elhamdulillah, a ako sve to ne bude od pomoći, tražiće razvod od njega i spašavaće se od njegova zla!

4. Ako muž ne bude ispunjavao svoje obaveze prema ženi, pa bude tvrdica i cicija, uskraćujući joj neophodnu nafaku i izdržavanje, ili joj sa te strane ni malo pažnje ne poklanja, ili ne spava s njom, što joj pričinjava štetu i izlaže je fesadu i nemoralu, ili joj ne obezbjeđuje stan kakav njoj dolikuje po adetu dotičnog mjesta, ili je izbjegava i ne boravi kod nje u kući bez opravdanog razloga. Ona će tražiti svoja prava od njega, podsjećajući ga na Allaha dž.š., i na Njegovu kaznu – pa ako ne izvrši svoje obaveze i ne dadne joj njena prava ili se ne dogovori sa njom u vezi toga – dozvoljeno joj je tražiti razvod braka zbog neispunjavanja svojih prava u toj bračnoj zajednici.

Što se tiče ostalih situacija koje se često dešavaju među supružnicima u njihovom svakodnevnom životu poput svađa ili zavisti ili razilaženja u mišljenju i stavu ili nekomuniciranja s ostatkom familije ili slabljenja ljubavi – ženi nije dozvoljeno da zbog ovih stvari traži razvod braka od svoga muža, zbog toga što kuće i familije uglavnom počivaju na ljudskotini i lijepom suživotu a ne na ljubavi, kako nam to potvrđuje imam Šafija rhm.. Bračni život nije pošteđen talasanja i problema, i to nije bio slučaj ni sa kućom Poslanika s.a.w.s., niti njegovih ashaba!

Zbog svega navedenog se bilježi izričita zabrana i žestoka prijetnja svakoj onoj ženi koja zatraži razvod braka bez šeri’atski opravdanog i ubjedljivog razloga. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Koja god žena zatraži razvod od svoga muža bez šeri’atski opravdanog razloga – džennetski miris je takvoj ženi zabranjen!“ (Sahih. Ebu Davud, Tirmizi, Ibnu Madždže, Darimi, Ibnu Hibban)

Stoga je obaveza svakoj ženi – muslimanki – da se boji Allaha dž.š., i da zastane na Njegovim granicama, i da ne traži razvod braka za svaku sitnicu, kako ne bi bila jedna od onih na koje se odnosi prethodno citirani hadis Muhammeda s.a.w.s., te kako ne bi, na taj način, zaslužila Allahovu dž.š., srdžbu!

Ženi također nije dozvoljeno da traži razvod braka od svoga muža onda ako njen muž, pored nje, oženi drugu ženu, jer je taj postupak od strane muža propisan i dozvoljen vjerom, i na to šeri’at ne gleda kao na štetu, izuzev ako neka žena nije to uslovila prije stupanja u brak, ili pak prva žena bude trpjela dinsku ili dunjalučku štetu od strane muža zbog postojanja druge žene – kako smo to na početku pojasnili.

Sva priča do sada je kružila samo oko dozvoljenosti toga da žena traži razvod braka, a što se tiče same realizacije toga to će ovisiti o vaganju između koristi i šteta koje će nastati onda ako dođe do razvoda braka, uz šta se mora staviti akcenat i na hal i situaciju same žene nakon razvoda braka, kao i na hal i situaciju djece i njihov sveukupni socijalni status.

Pametna žena neće brzati niti će žuriti kada je donošenje ovako krupne odluke u pitanju, i to će činiti samo nakon konsultacija sa mudrim, učenim, pametnim i dobrim ljudima, i to nakon sagledavanja sveukupne situacije i posljedica toga čina, pogotovo ako se imaju sitna djeca.

Žena ne treba pristupati zahtjevu za razvod braka izuzev u velikoj nužda situaciji, kako bi nastojala očuvati svoju porodicu i djecu od gubljenja i socijalnog, moralnog i vjerskog zastranjivanja, što se dešava velikom broju razvedenih brakova.

Onaj ko malo bolje razmotri brojne tužbe i optužbe kako sa strane muževa tako i sa strane njihovih supruga primjetiće da se puno pretjeruje i da u globalu te optužbe ne odgovaraju činjeničnom stanju, i da je u globalu to bio zahtjev za savršen i perfektan brak, što je teško ili gotovo nemoguće postići!

Familija muža može mnogo doprinjeti u rješavanju njegovih bračnih problema, jer ako su oni bili razlog problemu, a žena se maksimalno trudi po pitanju njih – trebaju se savjetovati i nasihatiti, pa ako se poprave elhamdulillah, a ako se ne poprave – ženi nije obaveza da sa njima održava šeri’atske veze izuzev ako hoće dobrovoljno činiti im dobročinstvo. Neće ih posjećivati izuzev ako su u pitanju neke familijarne prigode i redovi shodno adetu tog mjesta, kako bi sa sebe otklonila priče „dokonih“ (sufeha’)!

Sve u svemu, ako se na tebe odnosi neka od navedenih četiri tačaka, gdje je šteta očevidna i situacije nesnošljiva i teška – dozvoljeno ti je traženje razvoda braka, a ako se ni jedna od prethodne četiri situacije ne odnose na tebe, nije ti halal i nije ti dozvoljeno da tražiš razvod braka! Obaveza ti je da saburaš i da doviš, i da sa ljudima postupaš lijepo radi Allaha dž.š. – a Allah je taj koji situacije i halove mijenja!

Sallallahu ala nebijjina Muhammed ve alihi ve sahbihi ve sellem

Na pitanje odgovorio: prof. Sead ef. Jasavić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com