AlejkumusSelam!

Nije dozvoljeno držanje pasa van kuće osim radi lova, čuvanja stada i usjeva. (Fethul-bari, Ibn Hadžer 5/7) Bilježe Buharija (2322) i Muslim (4106) u svojim Sahihima u rivajetu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko drži psa, mimo psa za čuvanje stoke, psa za lov i čuvanja usjeva, umanjuje mu se nagrada svakog dana za jedan kirat”, a u riajetu od Ibn Omera, radijallahu anhuma: “umanjuje mu se nagrada svakog dana za dva kirat

Čak oko samog držanja pasa radi čuvanja kuće prenose Ibn Kudame (El-Mugni 8/470) i drugi učenjaci da islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje po tom pitanju, jedni dozvoljavaju a drugi zabranjuju, s tim da oni koji dozvoljavaju bliže su ispravnom ako to kijasimo na dozvolu držanja zbog čuvanja usjeva i stoke.

Takođe, muslimanu nije dozvoljeno uvođenja psa u kuću, jer u kuću u kojoj boravi pas ne ulaze meleci kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu: “Meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima pas i slika” (Buharija 3322). Prenosi El-‘Ajni u svom komentaru Buharijinog Sahiha (‘Umdetul-kari 17/378) da se pod melecima koji ne ulaze u kuću se misli na meleke mimo meleka čuvara koji prate čovjeka. Kaže imam Nevevi da se misli na meleke koji obilaze kuće sa rahmetom i istigfarom.

Učenjak Hattabi smatra da su psi i slike zbog koji meleci ne ulaze u kuću oni psi i one slike koje je zabranjeno imati uopće dok boravak pasa i posjedovanje slika u obliku u kojem ih je dozovljeno imati ne spračavaju ulazak meleka u kuću. Prema tome, nema sumnje da je zabranjeno držati pse ljubimce i da je to veliki munker (loše djelo po islamu).

A to kako ćeš prenijeti osobi koja već ima tog “ljubimca” u kući a da ne bude u tome kontraefekat, to zavisi od stanja same te osobe. Ako ta osoba praktikuje vjeru priđi joj sa strane vjere, tj. da to muslimanu vjera ne dozovljava i da je to u stvari samo oponašanje kjafira, itd. A ako ta osoba ne praktikuje vjeru, opet zavisi na kom je stepenu dalaleta: pa ako ne vjeruje uopće u Allah ili vjeruje ali ne klanja niti išta drugo praktikuje i tome slično, onda je preče sa šerijatske strane da tu osobu pozivaš, naravno na lijep način, u tevhid i vjerovanje u postojanje Stvoritelja. A ako vjeruje ali ne klanja to je veći grijeh od toga što drži psa ljubimca, pa je pozivaj na obavljanje namaza, pa kada se odazove tome i drugim ruknovima islama onda ima smisla da nabaciš i spornost držanja psa. Znači, treba voditi računa o prioritetima vjere, tevhid (upućivanje ibadeta samo Allahu) je najbitniji zatim namaz i tako redom. Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje:
Mr.Zijad Ljakić

AlejkumusSelam! Sve dok se ona ubraja među muslimane, znači nije kjafir, dozvoljeno je da je musliman ženi. S tim da je osnova da musliman ženi muslimanku koja redovno klanja, pokrivena je, posti Ramazan i slično, a i obrnuto, da se muslimanka udaje za muslimana koji praktikuje vjeru. Problem nastaje kada u sredini u kojoj živimo ne možemo lahko naći djevojku muslimanku koja…

praktikuje osnovne stvari vjere. Tako nije ispravno pitati da li je dozvoljeno ovakvu ženu ženiti ili nije, nego u kojim situacijama nema smetnje da se ženi a u kojim je bolje da se ne ženi takva žena.

Naime, islam preporučuje prilikom izbora bračnog druga da buduća životna družica bude od onih koji se ističu u praktikuju vjeru, tj. pridržavanju islamskih propisa. Prenosi Ebu Hurejre, radijellahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženu žene zbog četiri srvari: zbog njenog bogatstva, porijekla, ljepote i vjere, izaberi onu koja praktikuje vjeru” (Buharija (5090) i Muslim (3708)). Hadis znači da ako bi mladić imao izbora između četiri djevojke: jedna je iz bogate porodice, druga iz ugledne familije, treća poznata po ljepoti i četvrta koju krasi čvrsto pridržavanje vjere, Islam podstiče da oženi onu koja je prepoznatljiva po držanju vjere.

Pod praktikovanjem vjere u hadisu se ne misli na klanjanje pet vakata namaza, pokrivenost i slično, jer su to vadžibi, farzovi i temelji sa kojima musliman biva muslimanom i jer i ostale tri vrste djevojaka spomenutih u hadisu, bogata, ugledna i lijepa, moraju biti one koje se drže temeljnih propisa vjere (klanjanje i pokrivenost). Nego se pod djevojkom koju krasi pridržavanje vjere podrazumijeva ono što je više od ispunjavanja temelja vjere (namaz, post, pokrivanje, i slično) i ostavljanja općepoznatih harama, poput mnoštvo ibadeta, prisustvovanje vjerskim kursevima, bavljenje davetskim aktivnostima, stid, neašikovanje i slično.

Sa druge strane, islamski pravnici kada govore o situacijama i okolnostima kada je mustehab ili vadžib (shodno razilaženju) mužu da da talak (tj. pusti) svojoj ženi navode da je to slučaj kada ona ostavlja namaz, te ga klanja samo u njegovom prisustvu, ili kada ne vodi računa o propisnom pokrivanju (znači pokrivena je ali nemarna u odijevanju) i tome slično.

Naravno, ne možemo zanemariti sredinu i okolnosti u kojima živimo: da smo kao muslimanski narod prošli kroz pedesetogodišnje komunističko zatiranje vjerskih vrijednosti i odvraćanje od vjere, kao i da smo u periodu islamskog buđenja (sahve) i vraćanja islamskim vrijednostima. Gdje oni koji sebe smatraju muslimanima ne izvršavaju ni osnovne temelje vjere, poput namaz.

Pa tako uzimajući u obzir gore spomenuto, tj. da islam podstiče na ženjenje djevojke koja se ističe u pridržavanju vjere (ne samo da klanja i da je pokrivena kakva treba biti svaka muslimanka), te da je mustehab razvesti se sa ženom koja je nemarna u praktikovanju vadžiba vjere (namazu, pokrivanju i slično), kao i okolnosti i uticaj sredine u kojoj mi musimani Bosne živimo, savjetujem te da postupiš na sljedeći način. Da na lijep i mudar način podstakneš i ubijediš tu djevojku da počne klanjati beš-vakat i da se pokrije prije nego što sklopiš sa njom bračni ugovor, a ako neće bolje je da je ne ženiš (osim ako ona ima opravdan razlog za odbijanje).

Time ćeš uvidjeti da li je ona spremna i voljna da se pridržava vjerskih propisa i da li je iskrena u svojim obečanjima da će se pridržavati vjere. U protivnom, ako bi je oženio u stanju u kakvom i jeste sa nadom da će sa vremenom sve doći na svoje, doći ćeš u neizvijestan položaj. Da li će ona početi klanjati beš-vakat i pokriti se i kada će to biti, to je veoma relativno i upitno. Te je moguće da prođe mnogo vremena a da se to ne desi, da bobijete djecu, da se brak učvrsti a da ona pod raznoraznim izgovorima ne učini ono što ti je obečala i što joj je vjerska dužnost. Pa ćeš doći u situaciju da postavljaš ponovo pitanje: živim sa ženom koja šara sa namazom ili klanja samo u mom prisustvu i odbija da se pokrije, je li dozovljeno živjeti sa njom, i trebam li se razvesti od nje? Ve billahi tevfik!

Odgovorio na pitanje:
N-UM.com

Alejkumusselam.

Evo kompletna studija o tom pitanju.

DA LI JE POSTOJANJE MAHREMA UVJET ZA DA BI ŽENA BILA OBAVEZNA OBAVITI HADŽDŽ

Dva imama, Malik i Šafija rahmetullahi alejhim, su na stavu da postojanje mahrema koji će putovati sa ženom nije šart da bi žena bila obavezna obaviti Hadždž[1]. Dok sa druge strane, Ebu Hanife i Ahmed, rahmetullahi alejhim, uslovljavaju postojanje mahrema koji će putovati sa ženom da bi bila obavezna obaviti Hadždž[2].

Pod mahremom se podrazumijeva muž i svi oni kojima je zabranjeno oženiti tu ženu za sva vremena zbog rodbinskih veza po porijeklu, rodbinstva po mlijeku i veze taštinstva. Mahremi po rodbinskim vezama po porijeklu su: otac, sin, brat, sin brata, sin sestre, amiđža i daidža. Mahremi po mlijeku su kao i mahremi po rodbinskim vezama. A mahremi po taštinstvu su: otac muža, sin muža, muž kćerke i muž njene majke. Pa ako žena nema nikog od gore spomenutih smatara se da nema mahrema[3].

Tako po Maliku i Šafiji dovoljno je da žena, pored ispunjenja ostalih šartova, nađe sigurene saputnike – društvo pouzdanih žena ili ljudi – time je postala obavezna obaviti Hadždž. Dok joj kod Ebu Hanife i Ahmeda nije dozvoljeno da ide na Hadždž, niti je obavezna da ga obavi, sve dok ne nađe mahrema koji će putovati sa njom. A putne troškove za mahrema je dužna žena snijeti[4].

Razlog razilaženja učenjak po ovom pitanju su šerijatski jasni tekstovi u kojima je došla naredba obavljanja Hadždža, dok sa druge strane imamo vjerodostojne hadise (mutefekun alejhi) da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema. Pa oni koji su uslovili postojanje mahrema spojili su naredbu obavljanja Hadždžda sa zabranom putovanja bez mahrema. A oni koji su dozvolili obavljanje Hadždža, koji je temelj vjere, bez mahrema u sigurnom društvu kažu da je putovanje (sefer) za obavljanje Hadždžda putovanje koje je vadžib za koje nije šart postojanje mahrema. Kao što je zarobljenoj muslimanki koju kjafiri oslobode vadžib da putuje u muslimansko mjesto imala mahrema ili ne, takođe putovanje žene kod kadije radi rješavanja pokrenute parnice kao i protjeravanje zinalučarke iz mjesta u kojem je počinila zinaluk u neko drugo mjesto. Za sva tri spomenute situacije nije šart putovanja postojanje mahrema jer je to putovanje vadžib, a takođe i putovanje za obavljenje Hadždža[5].

Odabrano mišljenje (radžih) po ovom pitanju je da je ženi dozvoljeno da putuje sa pouzdanim muškim ili ženskim društvom da bi obavila Hadždž. Na ovom stavu su pored Malika i Šafije: Aiša, Ibn Omer, Abdullah ibn Zubejr, radijallahu anhum, ‘Ata’, Ibn Sirin, Evzai’, Davud zahiri i mnogi drugi[6].

Najjači dokazi za ovaj stav je postupak ashaba, a nema sumnje da su oni bolje razumijevali ovo pitanje od onih potonjih. Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, prilikom obavljanja njegovog zadnjeg Hadždža dozvolio ženama Allahovog Poslanika, sallallahu aljhi ve sellem, da obave Hadždž, pa je sa njima poslao Osmana i Adurrahman ibn ‘Aufa, radijallahu anhuma[7]. Pa ako je to bilo dozvoljeno majkama pravovjernih onda je preče da bude i ostalim muminkama.

Takođe, prenosi Nafi’a da bi Ibn Omer, radijallahu anhuma, putovao sa svojim oslobođenim robinjama a da one nisi imale mahreme[8].

Spomenuto je u prisustvu Aiše, radijallahu anha, da žena ne smije putovati bez mahrema, pa je rekla: “Ne može svaka žena naći mahrema”. Kaže Ibn Sirin: “Nema smetnje da žena putuje (na hodočašće) sa nekim muslimanom”. “Putuje sa grupom žena”, rekao je Malik. Kaže Hammad: “Nema smetnje da žena putuje u grupi dorih ljudi bez mahrema”. “Putuje sa pouzdanim ljudima”, kaže El-Evzai’. Kaže Šafija: “Putuje sa pouzdanom slobodnom muslimankom”[9].

A hadis od Ibn ‘Abbasa, radijallahu anhuma, sa kojim dokazuju zabranu putovanja žene na Hadždž bez mahrema, u njemu je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “…, a žena ne putuje osim sa mahremom”, pa je ustao neki čovjek i rekao: “Allahov Poslaniče, moja žena je krenula da obavi Hadždž, a ja sam se prijavio u tu i tu bitku”. “Idi i obavo Hadždž sa svojom ženom”, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem[10]. Naredio mu je da ide sa svojom ženom na Hadždž, a nije mu naredio da je vrati niti je prekorio njeno putovanje na Hadždž bez mahrema, time ovaj hadis ne može biti jasan dokaz po ovom pitanju. A Allah zna najbolje.

[1] Hašijetud-dusuki (2/9-10) i Mugnil-muhtadž (1/467).
[2] Fethul-kadir (2/128) i El-Mugni (3/236-237).
[3] El-Mugni fi fikhil-hadždž vel-‘umreti, Se’id ibn Abdulkadir, str. 23-24.
[4] El-Mevsu’atu el-fikhijje (17/35-37).
[5] Bidajetul-mudžtehid ve nihajetul-muktesid, Ibn Rušd, str. 256-257.
[6] El-Mugni fi fikhil-hadždž vel-‘umreti, str. 20.
[7] Buharija (1860).
[8] Šerhu me’anil-‘asar (2/116) i El-Muhalla (7/48).
[9] El-Mugni fi fikhil-hadždži vel-‘umreti, str. 20-21.
[10] Buharija (3006) i Muslim (3336).

Na pitanje odgovorio:
Mr.Zijad Ljakić