Ve alejkumus-selam!

Spomenuti hadisi ukazuju na opis stanovnika Dženneta, tj. da će biti u najpotpunijoj ljepoti, snazi i mladosti, da će njihova odjeća uvijek biti nova i da njihova mladost neće prestajati niti nestajati, već će sve vrijeme biti u tom stanju. Postojanje brade na dunjaluku ukazuje na promjenu u ljudskom obliku i na prelazak iz jedne starosne dobi u drugu, što nije svojstveno za stanovnike Dženneta, jer se njihovo stanje ne mijenja, uvijek su u potpunoj ljepoti, snazi i mladosti. Puštanje brade je od fitreta na dunjaluku i muslimani su obavezni da puštaju bradu, dok je ahiret mjesto nagrade i na njemu nema izvršavanja naredbi, klonjenja zabrana niti rada, već samo vječno uživanje. Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: mr. Osman Smajlović
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Uvaženi brate u vjeri, mjesto rodbinske veze u islamu je veliko i siguran sam da su kur’ansko-hadiski argumenti koji govore o tome vama poznati, u protivnom vi se ne biste toliko trudili. Jedan od tih dokaza jesu i riječi Allahovog Poslanika: ”U Džennet neće ući onaj koji kida rodbinsku vezu.” (Buhari i Muslim, muttefekun alejhi, od Džubejra ibn Mu’tima, r.a.)

Na osnovu ovog i mnogih drugih argumenata, islamski učenjaci su zauzeli jednoglasan stav u pogledu obaveznosti čuvanja rodbinske veze i zabrane kidanja rodbinskih veza, ali su nakon toga zauzeli oprečne stavove u pogledu odrednice ko potpada pod taj pojam. Uzimajući u obzir da je to jedno od pitanja koja se veoma često postavljaju, kao i da je spomenuto pitanje predmet interesovanja mnogih muslimana, odgovorit ćemo na njega u jednoj detaljnijoj formi.

U vašem pitanju ima mnogo potpitanja, a mi ćemo pokušati da odgovorimo na dva najbitnija: ko su rođaci koje je obaveza obilaziti i u čemu se ogleda čuvanje rodbinske veze.

Što se tiče pitanja ko su rođaci koje je čovjek obavezan da obilazi, u pogledu tog pitanja ne možemo naći jasan dokaz u vjeri koji to precizira, nakon što nalazimo mnoge argumente koji potvrđuju obaveznost čuvanja rodbinskih veza.

To je bio razlog da su učenjaci u pogledu tog pitanja zauzeli oprečne stavove. Jedan od učenjaka današnjeg doba Abdullah ibn Salih el-Fevzan u svom čuvenom djelu ”Minhatul-Allam”, komentirajući hadise o rodbinskoj vezi, spomenuo je dataljno to pitanje, pa ćemo ga mi ovdje prenijeti u sažetoj formi:

“Jedan dio učenjaka smatrao je obaveznim čuvanje rodbinskih veza sa osobama koje su sa čovjekom u mahremskoj vezi, a u pogledu žene, to su sve osobe s kojima ona trajno ne može da stupi u bračnu vezu. Kada je u pitanju muškarac, propis je isti, a granica se određuje tako da se pretpostavi da je muškarac žena, i svi oni s kojima trajno ne bi mogao da stupi u bračnu vezu potpadaju pod spomenuti pojam. Ovaj stav su preferirali učenjaci hanefijske pravne škole i jedan dio učenjaka malikijske pravne škole.

Dokaz kojim su argumentirali svoj stav su riječi Allahovog Poslanika: ”Nije dozvoljeno da (muškarac) istovremeno oženi ženu i njenu tetku, sa majčine i očeve strane.” (Buhari i Muslim, muttefekun alejhi, od Ebu Hurejre, r.a.) Vjera zabranjuje istovremeni brak sa ženom i njenom tetkom, bez obzira majčinom ili očevom, kako to ne bi uzrokovalo kidanje rodbinske veze, a čije je čuvanje naređeno u mnogim hadisima. To nam indirektno ukazuje da se obaveza čuvanja rodbinske veze ne odnosi na one s kojima čovjek nije u mahremskoj vezi.

Drugi su, pak, smatrali da je obaveza čuvati rodbinsku vezu sa onima koji su čovjekovi šerijatski nasljednici, dok to nije obaveza sa onima koji to nisu. Ovaj stav su preferirali neki učenjaci malikijske pravne škole, kao što su Kadi Ijad, imam Nevevi i drugi. Dokaz kojim su argumentirali svoj stav su riječi Allahovog Poslanika koji je, kada je upitan ko je najprioritetniji da se prema njemu lijepo ponaša, kazao: ”Tvoja majka, potom tvoja majka, potom tvoja majka, potom tvoj otac, a potom bliži pa bliži.” (Buharija i Muslim, od Ebu Hurejre, r.a.)

Dokazivanje ovim hadisom je diskutabilno i to se manifestira kroz dva pokazatelja: Ovaj hadis svojom vanjštinom ne ukazuje na stav koji su oni zauzeli, već jasno ukazuje da se to odnosi na bliže pa bliže.

S druge strane, ako bismo prihvatili stav da je obaveza čuvati rodbinsku vezu samo sa onima koji su čovjekovi šerijatski nasljednici, to bi značilo da nije obaveza čuvati rodbinsku vezu sa daidžama i majčinim tetkama, a Allahov Poslanik je kazao: ”Majčina sestra (tetka) je na stepenu majke.” (Buharija, od Beraa ibn Aziba, r.a.)

Treća skupina učenjaka smatrala je da je čovjeku obaveza da čuva rodbinsku vezu sa svim rođacima, bez obzira bili nasljednici ili ne, bili u mahremskoj vezi sa čovjekom ili ne. Ovaj stav je zabilježen kao jedno mišljenje u hanefijskom mezhebu, stav malikijske pravne škole, stav šafijske pravne škole, a Ibn Muflih je spomenuo da je i imam Ahmed zastupao taj stav. Oni su svoj stav argumentirali općenitošću argumenata koji podstiču i naređuju čuvanje rodbinske veze.

Od svih spomenutih mišljenja i njihovih dokaza, šejh je preferirao prvo mišljenje – da se čuvanje rodbinske veze odnosi na one koji su u mahremskoj vezi sa čovjekom, dok je pohvalno održavati rodbinsku vezu sa onima koji sa čovjekom nisu u mahremskoj vezi. Jedan od veoma jakih dokaza koji potvrđuju ispravnost ovog stava jeste i činjenica da je vjera strogo zabranila osamljivanje sa ženama s kojima čovjek nije u mahremskoj vezi, a održavanje i čuvanje rodbinske veze znači i njihovo posjećivanje i obilaženje, što je u jasnoj koliziji sa spomenutim propisom, jer posjeta i obilazak nerijetko nose sa sobom osamljivanje sa osobom koju čovjek obilazi.

Nakon što smo odgovorili na stav onih koji su smatrali da se čuvanje rodbinske veze odnosi na one koji su čovjekovi šerijatski nasljednici, ostaje da odgovorimo na stav onih koji su kazali da se čuvanje rodbinske veze obavezno odnosi na sve rođake.

Mislim da je za slabost ovog mišljenja dovoljan dokaz što je u tome veliko opterećenje za vjernika, jer neograničavanje ovog pitanja nosi sa sobom teškoću koju ne zna niko osim Allaha. To što smo kazali da se obaveznost čuvanja rodbinske veze odnosi na one koji su u mahremskoj vezi sa čovjekom, nikako ne znači da treba zapostaviti one koji to nisu, već je pitanje da li je to obaveza ili ne.

(Rezimirano, uz određene dodatke od autora teksta, iz knjige ”Minhatul-Allam fi šerhi Bulugil-meram”, 10 tom, str. 85-87)

Što se tiče načina i metoda putem kojih se izražava održavanje rodbinske veze, ono se u osnovi vraća običaju jednog naroda. Generalno gledajući, posjeta rodbini je jedan od najrasprostranjenijih načina čuvanja rodbinske veze, ali nije jedini način. Onda kada je čovjek u materijalnoj mogućnosti, ali i onda kada mu to dozvoljava prostorna udaljenost, on će održavanje rodbinske veze izražavati povremenim obilaskom rodbine.

U protivnom, telefonski pozivi, slanje SMS poruke, briga o njima, zauzimanje za njih, branjenje njihove časti, udjeljivanje poklona, njihovo spominjanje po hajru, ukazivanje na ono što je dobro i odvraćanje rodbine od onoga što je neispravno, samo su neki od načina kako čovjek može i bez posjete da čuva rodbinsku vezu.

A što se tiče toga do kada ti trebaš da budeš ”takav” i da njih obilaziš, a oni tebe ne obilaze, odgovor je – do onog momenta dok želiš Allahovo zadovoljstvo. Ako se ti spustiš na njihov nivo i prestaneš obilaziti rodbinu, pa gdje je onda razlika između prakticiranja islama i pukog pripisivanja islamu.

Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Allahovom Poslaniku došao neki čovjek i kazao: ”Allahov Poslaniče, ja imam rodbinu sa kojom održavam rodbinsku vezu, a oni tu vezu kidaju, ja lijepo postupam prema njima, a oni se prema meni loše odnose. Ja s njima blago postupam, a oni prema meni grubo.” Na to je Allahov Poslanik kazao: ”Ako je tako kao što kažeš, to je onda kao da ih hraniš žeravicom i sve dok god budeš tako postupao, neprestano ćeš (protiv njih) imati pomagača izravno od Uzvišenog Allaha.” (Muslim) A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Koliko je meni poznato, ubjeđenje da je pokuđeno ili zabranjeno sjeći nokte nakon akšama, čisto je praznovjerje. Za takvo ubjeđenje ne postoji validan argument u islamu. Kada je Allahov Poslanik govorio o čovjekovim urođenim svojstvima (fitri) i kraćenju noktiju, spomenuo je to općenito, bez ograničavanja u kojem periodu u toku dana da se sijeku nokti. Što znači, osnova je da ne postoji zapreka da se nokti sijeku u toku noći ili nakon akšama.

Ista stvar je za kupljenje veša. Ne postoji dokaz koji ograničava kupljenje veša na određeno vrijeme. Ono što je spomenuto u hadisima Allahovog Poslanika, i bojim se da su mnoga pogrešna ubjeđenja nastala upravo zbog neispravnog shvatanja ovog hadisa, jesu riječi Allahovog Poslanika, a koje su zabilježene u različitim predajama: ”Kada zađe sunce spriječite vašu djecu od izlaska iz kuće jer je to vrijeme kada se kreću šejtani, pa kada prođe taj period, ponovo im dopustite da izlaze.“ (Osnova ovog hadisa nalazi se u Buharijinoj i Muslimovoj zbirci hadisa)

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Nedostatak samopouzdanja je jedan vid slabost sa kojom islam nije zadovoljan. Potrebno je da se musliman ističe smjelošću i da u svim životnim situacijama i okolnostima poduzima određene povode i uzroke kako bi postigao cilj kojem stremi, a da potom prepusti stvari Uzvišenom Allahu.

Imam Muslim, Allah mu se smilovao, bilježi od plemenitog ashaba Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Jak mu’min je bolji i draži Uzvišenom Allahu od slabog mu’mina, a u obojici je hajr.” Pridaj pažnju onome što će ti koristiti, tražeći Allahovu pomoć, i ne malaksaj. I ako te nešto zadesi, nemoj reći: ‘Da sam uradio ovako, bilo bi tako i tako!’, već reci: ‘Allah je tako odredio i On čini šta hoće!’, jer riječ ‘da sam’ otvara (vrata za) djelovanje šejtana.”

S obzirom da je nedostatak samopouzdanja prezrena osobina, onda on nema ništa sa skromnošću, jer skromnost je pohvalna i ne suprotstavlja se samopouzdanju. Najbolji primjer za to nalazimo u ličnosti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je bio skroman ali i istovremeno hrabrar i smion, i u svakoj situaciji se oslanjao na Allaha. Rekao je Ibn Hadždž Maliki, Allah mu se smilovao: “Ukoliko se u srcu nađu poniznost i skromnost, u njemu će se naći i svako dobro, saosjećanje, nježnost, milost, pokornost, zadovoljstvo, skromnost, tevekkul, lijepo mišljenje, veliki stid, lijepa ćud, borba sa samim sobom, činjenje dobra, ispravnost duše, samoobračun, žurenje sa činjenjem dobra i sporost u zlu.” (Knjiga Medhal)

Onaj koji boluje od nedostatka samopouzdanja treba da se istinski boji Allaha, da vodi računa o pravovremenom i ispravnom obavljanju farzova, da prakticira jutarnji i večernji zikr, zikr prije spavanja, a naročito Ajetul-kursijju. Također, efikasan način liječenja nedostatka samopouzdanja jeste i mnoštvo upućivanja dove i traženje oprosta.

Imam Tirmizi, Allah mu se smilovao, bilježi od plemenitog ashaba Džabira ibn Abdullaha, Allah bio zadovoljan njime, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Nijedan čovjek neće Allahu uputiti dovu u kojoj nema grijeha niti kidanja rodbinskih veza a da mu Allah neće njome dati jednu od tri stvari: ili će mu uslišati dovu na dunjaluku, ili će mu dati u njenoj vrijednosti nagradu na ahiretu, ili će otkloniti od njega zlo u vrijednosti te dove.” (Hadis je hasen)

Musliman mora biti jake volje i htijenja, tražiti pomoć od Allaha u svim svojim stvarima, oslanjajući se u potpunosti na Njega, ubijeđen da ono što ga je zadesilo, nije ga moglo zaobići, i da ono što ga je zaobišlo, nije ga moglo zadesiti.
Isto tako musliman mora imati lijepo mišljenje o svom Gospodaru, mora biti optimista, uvijek se nadati dobru i uspjehu, stalno težeći napretku i prosperitetu i postizanju ljudske savršenosti.

Na tom putu mora koristiti svoj razum i energiju i ona sredstva koja mu se nalaze pri ruci kako bi ostvario svoje ciljeve: “A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega.” (Ali Imran, 159.) Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: mr. Osman Smajlović
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com