«Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i što je odvratno i nasilje zabranjuje, On vas savjetuje da poruku primite.» (Kur´an, En-Nahl, 95)

«Nije pravi vjernik onaj koji napada i vrijeđa, koji proklinje, koji je bezobrazan, niti onaj koji je bestidan.» (Hadis prenosi Buharija)

Porodica, kao nosilac ljudskog društva i civilizacije, napadnuta je sa svih strana, kriza ju je načela i oslabila, te se nalazi u raspadanju.To se dovodi u vezu sa eksplozijom vanbračnih odnosa, porastom razvoda brakova, abortusima i vanbračnim porođajima, maloljetničkom delikvencijom, drogom, kockom, alkoholom, rušenjem porodice i drugih zala.

Opstanak i održavanje ljudske rase i civilizacije, kontinuitet čovjeka kao Allahova namjesnika, u mnogome ovisi o čistoti morala. Gledajući kroz Kur’an, narodi prije nas, civilizacije, su propadali, prije svega zbog nemorala i grijeha koje su činili. Očiti primjeri za to su Lutov narod i drugi.

Razvrat i nasilje zabranjeni su, a razvrat je ono što prelazi granice ljudskog ponašanja, što je udar na čast i ugled. Svako djelo koje ruši ljudsko dostojanstvo i moral je razvrat. Allahova naredba, da se svačije pravo poštuje, da se dobro čini, te zabrana razvrata, nasilja i svega što je odvratno u skladu je sa zdravom ljudskom prirodom. To joj daje snagu da se suprotstavi protiv tih zala u ime Allaha dž.š.

Uspostaviti porodicu i društvo u kaljuži nemorala i razvrata, bilo javnih ili tajnih, nije moguće. Čistota morala mora postojati da bi se uspostavila porodica i održala zajednica. Riječ “fahša” ili “fahiše” , nevaljalština je sve što ne valja, sve što prelazi granice dozvoljenog a posebno prostitucija, lezbejstvo i homoseksualnost. Pod navedenim pojmom, po mišljenju mnoge uleme, misli se na ružna navedena djela.

Kur’an kad govori o zabrani ovih djela, upotrebljava izraz “Ne približujte se” jer to u sebi nosi zavođenje i privlačnost, kako bi ih se u korijenu spriječilo. Borba protiv nemorala je zatvaranje puteva koji vode ka nemoralu. To je inače najefikasnija borba. Naš narod kaže: “Bolje spriječiti nego liječiti”. Propisi islama su visoki etički principi i stanje ljudskosti. Služe samo za dobro čovjeka bez razlike na vrijeme i porijeklo. Zato njihovo kršenje je moralni pad čovjeka.

Muhammed, a.s., kaže:

“Kada se čini nasilje porodicama drugih vjera, preći će vlast u ruke neprijatelja. Kada se proširi blud namnožiće se broj zarobljenika. Kada se proširi “livata” homeseksualizam, Allah će uskratiti svoj rahmet tom narodu. Neće biti važno u kojoj će nesreći nastradati”. (Taberani)

Hadis jasno upozorava na opasnost po čovjeka ako bude činio grijeh koji je odvratan i spada u “fahiše”.

Veliki Omer, r.a., drugi halifa, kad piše pismo vojskovođi, Sad b. Vekasu koji vodi borbu sa neprijateljima kaže: «Tebi i tvojoj vojsci naređujem čvrstu vjeru u svakom stanju jer čvrsta vjera je najbolja priprema za borbu i najbolja ratna varka. Naređujem vam da se više čuvate vašeg grijeha nego neprijatelja, jer vaš grijeh je po vas opasniji od neprijatelja. Znajte da su sa vama meleki, Allahovi čuvari, koji znaju šta radite pa ih se stidite. Molite Allaha dž.š. da vam da snage da sebe savladate, onoliko koliko ga molite da pobijedite dušmana.»

Muhammed, a.s., kaže: “Čuvaj se zabranjenih poslova, bit ćeš najpobožniji čovjek, budi zadovoljan sa onim što ti je Allah dao, bit ćeš’ najbogatiji čovjek…”

Navedeni hadis jasno ukazuje na to da se veličina imana i njegova jačina ogledaju u napuštanju harama, zabranjenih djela i da ta djela (harami) povlače Allahovu srdžbu i kaznu.

Ne može čovjek bez odjeće koja se zove takvaluk proći dunjaluk, a da ga šejtan ne pogodi svojom otrovnom strijelom. Vjera svojom snagom vodi čovjeka Allahu dž.š., ona je stalni oslonac razuma i spoznaja tokom sazrijevanja. Ona je najjači pomagač pri kontrolisanju strasti i nagona i njihovom ostajanju u životu. Čovjek koji živi sa vjerom, živi prirodnim životom, to je moralan i plemenit čovjek, čovjek koji kontroliše svoje postupke, jer je svjestan da “Allah, dž.š., sve čuje i vidi”. To ga stalno podsjeća da je Allah, dž.š., svjedok onoga što on misli, govori i radi. U tome je tajna čistote morala svakog čovjeka, vjernika.

Nemoral je najveća prljavština ljudske duše. Allah, dž.š., kaže:

«Uspjeće samo onaj koji svoju dušu očisti, a propao je onaj koji je uprlja.»
(Kur´an, Eš-Šems)

Čineći nemoral čovjek postaje bezobrazan i bestidan, gubi osjećaj za svaku odgovornost. Zato je Muhammed, a.s., rekao: “Čuvajte se bluda, jer blud donosi četiri neprijatnosti: odstranjuje ljepotu i svjetlo vjere s lica prijestupnika (koji gubi čast i ugled), sprječava nafaku (vodi siromaštvu), izaziva srdžbu Allaha, dž.š., i uzrok je vječite patnje u džehennemskoj vatri”.

Blud spada u grupu upropaštavajućih grijeha. Ne izvodi čovjeka iz vjere, ali se bojati za te ljude da ne umru na tome, jer niko ne zna kada će mu smrt stići.

Muhammed, a.s., kaže:

«Među predznake Sudnjeg dana spada:
– podizanje znanja sa zemlje,
– pojava neznanja,
– proširenje bluda,
– uživanje alkohola i drugih opojnih sredstava,
– smanjenje broja muškaraca, a povećanje broja žena.» (Buharija i Muslim)

Molimo Allaha, dž. š., da nam da čvrstu vjeru i da nas sačuva od svakog zla i iskušenja.

Odgovor pripremio prof. Jasmin Djanan
preuzeto sa http://www.n-um.com

U islamu se pod idžtihadom misli na ulaganje truda od strane mudžtehida u iznalaženju šerijatskog stava po određenom pitanju na osnovu valjanih šerijatskih dokaza. Idžtihad je dužnost (farz) svakome ko je kompetentan za to. Kaže Uzvišeni Allah: “Pa, pitajte one kojima je dato znanje ako vi ne znate.” (En – Nahl, 43.)

Onaj ko je kompetentan na polju idžtihada, može samostalno tragati za propisima. Međutim, on mora svestrano poznavati šerijatske tekstove i temelje islamskog vjerozakona (islamsku jurisprudenciju – usul), kao što mora poznavati stavove drugih učenjaka kako ne bi došao u kontradikciju s njihovim zaključcima. Među ljudima ima studenata šerijatskog znanja koji smatraju da su dostigli stepen idžtihada, a u suštini posjeduju samo površno šerijatsko znanje. Zato nerijetko vidimo kako takvi rade po nekom općem hadisu (ar. ‘am), mada postoji šerijatski dokaz koji ga je konkretizovao (ar. tahsis), ili čak radi po derogiranom hadisu ne znajući za njegovu derogaciju, ili pak postupa po nekom hadisu ne znajući da postoji koncenzus učenjaka da se taj hadis ne može doslovno shvatati. Ovakva osoba je u velikoj opasnosti, jer usljed nepoznavanja gore navedenih disciplina nije sposobna izvesti pravilne šerijatske propise.

U slučaju da su svi gore navedeni uslovi ispunjeni, alim može pristupiti samostalnom iznalaženju šerijatskih rješenja (idžtihadu). Također se može desiti da alim bude kompetentan samo u jednoj određenoj šerijatskoj disciplini, kao što je primjer poglavlje čistoće u fikhu, te on u njoj može istraživati i iznalaziti samostalna rješenja. Takva osoba se smatra mudžtehidom u dotičnoj disciplini. (Autorizovana fetva šejha Ibn Usejmina)

 ŠEJH IBN USEJMIN