Mezhebi u islamskom ucenju nisu ograniceni na cetiri, niti su Imami samo Ebu Hanife, Malik, Safija i Ahmed. Medju njihovim savremenicima je bilo onih koji, ako nisu bili uceniji i bolji poznavaoci fikha – islamskog prava – od njih nisu nimalo zaostajali iza njih na polju nauke i idztihada.

Tako je Lejs ibn S`ad bio savremenik imama Malika ibn Enesa, a imam Safija za njega veli: “Lejs je bio bolji poznavalac fikha od Malika, ali njegovi ashabi nisu ulozili dovoljno truda da se njegov fikh ocuva i prosiri.”

U Iraku je bio poznat Sufjan Es-Sevri, koji nije zaostajao iza imama Ebu Hanife. Gazalija ga je smatrao petim imamom u fikhu, a bio je i imam i u sunnetu, poznat kao Emirul-Mu`minine filhadis – prvak mu`mina u poznavanju hadisa.
Evza`ija je bio imam i prvak bez premca u Samu (Sirija, Jordan, Palestina) i njegov mezheb je dominirao u tom podrucju vise od dvije stotine godina.

Zatim, od Ali Bejta su bili poznati: imam Zejd ibn `Ali, njegov brat Ebu Dz`afer Muhammed ibn `Ali El-Bakir, te njegov sin, imam Dz`afer Es-Sadik. Svaki od njih je bio imam i apsolutni mudztehid. Kao potpuni mudztehid pojavljuje se Et-Taberi, koji je, pored imameta u fikhu, poznat i kao imam u tefsiru, hadisu i tarihu-povijesti, i njegov mezheb ce imati sljedbenike, koji ce kasnije izumrijeti.

Zatim, prije cetvorice imama (Ebu Hanife, Malika, Safije i Ahmeda) bili su njihovi ucitelji kao i ucitelji njihovih ucitelja……, isto tako, imami, u koje se prstom upiralo: more znanja i svjetiljke na putu spoznaje istine. Zar ima nekoga ko traga za spoznajom, a da moze zanemariti: Se`id ibn Musejjeba, sedmoricu pravnika Medine, (El-fukahaus-seb`a), Tavusa, Alkameta, Ibrahima En-Neha`ija, Mesruka, Mekhula, Zuhrija i druge pravnike (fakihe) tabiina (nasljednika ashaba), koji su prosli kroz skolu drugova Allahovog Poslanika – neka je Uzviseni s njima zadovoljan.

Prije svih spomenutih su fukahaus-sahabe – poznavaoci serijatskog prava medju ashabima. Oni koji su prosli kroz skolu poslanstva, bili su savremenici spustanja vahja i svjedoci povodima Objave Kur`ana i sunneta ( hadisa). Oni su se jasno odlikovali nad drugima u spoznaji i razumijevanju vjere, poznavanju ciljeva i znacenja Kur`ana i bili najupuceniji u sintaksu arapskog jezika i znacenja njegovih izraza.

Ko moze ignorirati fikh Ebu Bekra, Omera, Alije, Osmana, Zejda ibn Sabita, Mu`aza ibn Dzebela, Ibni Mes`uda, Ibni Abbasa, Ibni Omera, Ubejj ibn K`aba, Aise i drugih imama medju ashabima, za kojima ko se povede biva upucen na pravi put!!

Nijedan od cetvorice imama – kao nijedan od ostalih mudztehida – nije sebe smatrao nepogresivim, kao sto im to svojstvo niko nije pripisivao. Oni su mudztehidi, tragali su za Istinom, koliko su im dozvoljavale ljudske mogucnosti. Ako bi na tom putu spoznali (potrefili) istinu, imali bi dvostruku nagradu, a ako bi pogresili, pripala bi im jedna nagrada. Iz tog razloga, oni su cesto napustali jedna misljenja, a prihvatali druga, shodno prisutnosti i jacini dokaza – argumenata. U tome lezi tajna pojave vise predaja – misljenja kod jednog imama, u odnosu na isto pitanje. Imam Safija je poznat po tome da je vlasnik dva mezheba: starog, u Iraku, i novog, u Egiptu. s druge strane, malo je bitnih pitanja o fikhu, a da se od Malika i Ahmeda ne prenosi po vise predaja (misljenja), dok je za Ebu Hanifu poznato da je pred samu smrt napustio neka od svojih misljenja.

A i prije njih, od Omera (r.a.) se prenosi da je dao fetvu (o datom problemu), oslanjajuci se na svoje razumijevanje, da bi zatim – naredne godine – dao sasvim suprotnu fetvu o istom pitanju. Kad je upitan za takvo ponasanje, rekao je: “Prosli put smo presudili shodno tadasnjem saznanju, a danas presudjujemo shodno danasnjem saznanju.”

Ucenici Ebu Hanife su se razisli sa svojim uciteljem u stotinama pitanja, povodeci se u svom postupku dokazom, ili za predajom (hadisom), do koje su doprli, ili za opcim interesom i potrebom koju su uvidjeli nakon smrti imama – ucitelja. Otuda neke hanefije cesto vele za pitanja u kojima je doslo do razilazenja: “Ovo je razilazenje vremena (i prostora), a ne argumenata i dokaza.”

Kad se Ebu Jusuf, jedan od najvecih i najpoznatijih ucenika Ebu Hanife, sastao s medinskim imamom Malikom i upitao ga za iznos sa `a, za pitanje vezano za vakufe, te za zekat na zelen (povrce), i kada mu je Malik odgovorio shodno tradiciji – sunnetu Allahovog Poslanika, Ebu Jusuf je rekao: “Ebu Abdullah, ja se vracam tvom misljenju(a napustam svoje), i da je moj sahib (misleci na Ebu Hanifu) vidio ono sto sam ja vidio, i on bi isto postupio”. To je bila nepristrasnost i pravednost do koje vodi istinsko znanje i ispravan idztihad, i sve sto se prenosi od imama u tom pogledu, potvrduje ovu svijetlu istinu. Tako se prenosi da je Ebu Hanifa rekao: ” Ovo je moje misljenje i najbolje do cega je dopro moj razum, pa ako ko dode sa misljenjem boljim, mi cemo ga prihvatiti!”
A Malik je rekao: ” Ja sam covjek, kao i drugi ljudi, prosudujem ispravno, a i grijesim, pa stavite moje rijeci na vagu Kur`ana i Sunneta!”

Od Safije se prenosi da je rekao: “Ako se vjerodostojna predaja (hadis) suprostavi mom misljenju, omlatite moje misljenje o zid (plot), a kad vidite dokaz ostavljen na putu, znajte da je to moje misljenje!” I jos jedna divna izreka, koja se od njega prenosi: “Moje misljenje je ispravno, uz mogucnost da bude pogresno; a misljenje moga protivnika je pogresno, uz mogucnost da bude ispravno!”

Imami su se razisli, jer je Uzviseni Allah izvor vjere objavio svojim robovima u obliku teksta, a ljudi se neizbjezno razlikuju u njihovom shvatanju i razumijevanju. To je prirodna pojava, jer ljudi se dijele na one koji daju prednost doslovnom, bukvalnom znacenju teksta, i na one koji gledaju na njegov dublji smisao.

Primjeri dvosmislenog razumijevanja teksta:

Pomenuta dva pravca su prisutna od vremena samog Poslanika (s.a.v.s.). Kada je Poslanik – nakon bitke na Hendeku rekao drugovima:” Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka niposto ne klanja ikindiju osim u plemenu Benu Kurejza “, ashabi su se – nakon priblizavanja zalaska sunca – razisli. Jedni su rekli: “Poslanik je imao namjeru da pozurimo!” Drugi su mislili drugacije, rekavsi:” Ne, Poslanik (a.s.) je rekao: – Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka niposto ne klanja ikindiju, osim u plemenu Benu Kurejza! – i mi je necemo klanjati mimo plemena Benu Kurejza, makar i nakon zalaska sunca….” I zaista su je klanjali nakon zalaska sunca (izlaska ikindijskog vremena). Kada je Poslanik (s.a.v.s.) upoznat sa upoznat s postupkom i jednih i drugih, nije prekorio ni jednu skupinu, sto je znacilo, posto ih je prepustio njihovom idztihadu, odobrenje od strane Resulullaha (s.a.v.s.). To je jedan od povoda razilazenja u misljenju.

Drugi povod bi bio sljedeci:

Medju ljudima ima onih koji su strogi i onih koji su popustljivi, onih koji slijede liniju strogosti i onih koji slijede liniju olaksice i popustljivosti. I to je prirodna pojava. Tako se Ibnu Omer razlikovao od Ibnu Abbasa. Ibnu Omer je, prilikom abdesta, prao unutrasnjost ociju, sve dok nije (r.a.) oslijepio, dok Ibnu Abbas to nije smatrao nuznim. Ibnu Omer se plasio poljubiti svoju djecu, kako ga ne bi pokapala njihova slina, a Ibnu Abbas ih je grlio i ljubio, govoreci:” To su ruze koje mirisemo!” Tako se fikh ove dvojice velikana razlikovao, shodno razlici izmedu dva duha, dva temperamenta, te su otuda i strogost Ibnu Omera i blagost Ibnu Abbasa poznate u fikhskoj bastini.

Velika je milost Allaha prema ovom ummetu (muslimanima) sto im nije odredio stroge granice (ogranicio na jedno misljenje ili pravac), nego je ostavio prostora za razlicite stavove i razumijevanja. jer, ono sto odgovara jednoj sredini, ne odgovara drugoj; ono sto odgovara jednom vremenu, ne odgovara drugom.

Slikovit primjer za to je primjer imama Safije, kao utemeljavaca dva mezheba: starog, dok je bio u Iraku i novog, nakon sto se preselio u Egipat. Tako se u fikhskim knjigama kaze: – Ovo je staro misljenje Safije, a ovo je njegovo novo misljenje! Razlog tome je sto je on, kada je dosao u Egipat, vidio ono s cime se nije sretao u Iraku, te cuo hadise i predaje, koje nije cuo ranije, pa je, shodno tome, promijenio svoja misljenja.

Inace, mudztehid cesto mijenja svoja stajalista, pa je i to jedan od povoda razilazenja. Stoga, kada je halifa Ebu Dz`afer El-Mensur odlucio da predlozi imamu Maliku da napise “Muvetta”, rekao mu je: “Izbjegavaj strogosti Ibni Omera, blagost Ibni Abbasa i izuzetke Ibni Mes`uda, i ucini ga pristupacnim za sve ljude!” Malik je izvrsio tu obavezu i napisao knjigu poznatu u islamu pod imenom “El-Muvetta”.

Kada je halifa odlucio prisiliti sve ljude da slijede to djelo imam Malik, kao nepristrasan, pobozan i veliki fikik mu je rekao: “Vodjo pravovjernih, nemoj to ciniti, jer su se drugovi Allahovog Poslanika (ashabi) razisli po raznim zemljama i svaki od njih je odnio svoje znanje. Tako su do ljudi stigla misljenja, kojima su oni zadovoljni, pa ako ih prisilis na drugo misljenje, izazvat ces smutnju i nered!”

U tome se krije Allahova milost i dobrocinstvo prema muslimanima, jer im je ostavio priliku za idztihad i prostor za razlicite stavove i shvatanja.

Zakljucak:

Musliman je duzan da slijedi ono sto je ispravnim lancem prenosilaca doseglo do Poslanika a.s. Neka svakom od nas bude VJERODOSTOJAN HADIS mezheb i pravac kojeg cemo slijediti i praktikovati. Ako je bitno pitanje KOJEG SI MEZHEBA?, sta ce onda odgovoriti velikani ovoga ummeta koji su NAMA dostavili ovu vjeru?

Zamislite samo da svi muslimani u svemu slijede jedno misljenje! Tada niko ni u cemu ne bi imao olaksice, niti bi iko ikada mogao da terdzihi – odabere jedno misljenje od ostalih, ili jedan pogled prema ostalim, ili jednu predaju pored druge.

A Allah upucuje na jedini ispravan put.

Odgovor pripremio prof. Jasmin Djanan

preuzeto sa http://www.n-um.com

Islamski učenjaci su jednoglasni da je muškarcima u šerijatu potrebno da puštaju bradu. Svoj stav temelje na hadisima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:

Došla je predaja od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Razlikujte se od mušrika (idoliopoklonika). Puštajte bradu, a kratite brkove.“ Kaže Ibn Hadžer: „Pod idlopoklonicima se misli na medžusije, obožavaoce vatre, jer su oni skraćivali brade, a neki od njih su brijali brade.“

Jedan dio islamskih učenjaka, među njima Imam Nevevi, zastupa stav da se ne siječe ništa od brade, bilo od dužine ili sa strane brade.Učenjaci hanefijske i hanbelijske pravne škole smatraju da je dozvoljeno da čovjek odsiječe višak brade koji prelazi jednu šaku, shodno činjenici da je Ibn Omer, radijallahu anhuma, kada je obavio hadždž ili ‘umru, odsjekao višak brade iznad jedne šake. Hanefijski pravnici kažu: „Odsijeći višak brade od jedne šake je sunnet.“ Ovako je prenio Imam Muhammed od Imama Ebu Hanife, da im se Allah smiluje. Hanbelijska pravna škola zastupa stav da nije pokuđeno odsijeći dio brade koji prelazi iznad jedne šake. Ovo spominje i sam Imam Ahmed.

Dok jedan dio islamskih učenjaka smatra da se ne uzima ništa od brade, osim u slučaju da svojom dužinom ili širinom narušava čovjekov izgled. Ovo je prenio Imam Taberi od Hasana Basrija, i ‘Ata’a. Također, ovo je stav Ibn Hadžera.

Što se tiče brijanja brade, stav većine islamskih učenjaka: hanefija, malikija, hanbelija, i jednog dijela šafijskog mezheba, da je zabranjeno (haram) brijati bradu jer se to suprostavlja naredbi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je naredio puštanje brade. Došlo je u „Hašiji“ od Desukija, malikijskog učenjaka: „Zabranjeno je čovjeku da brije bradu. Onaj ko to čini treba ga vaspitati.“

Ovo je veoma jasan stav islamkih učenjaka u pogledu brade.

A što se tiče tvoga oca, dragi moj brate, u osnovi nije dozvoljeno da čovjek bude poslušan bilo kome ako će pogriješiti u tome prema Allahu, pa makar se radilo i o samim roditeljima koji imaju najveće pravo kod čovjeka nakon prava Allaha. Zato što nema pokornosti stvorenju u griješenju Stvoritelju.

Međutim, savjetujem ti da budeš poslušan i koristan svome babi u mnogim dunjalučkim poslovima. Moraš postati oslonac i stub kuće, bez kojeg tvoj babo neće moći. Jer, mnogi mladići koji se prihvate vjere naprave greške, što postavljaju svoje relacije sa roditeljima na način da prave probleme u kući. Umjesto da postanu poslušniji i korisniji svojim roditeljima zbog toga što su se prihvatili vjere, oni na žalost postaju lošiji, drskiji i neposlušniji. I što je još gore, pravdaju se govoreći da je to zbog vjere. Da malo razmisle, vidjeli bi da nije tako. A kada nakon nekog vremena ostanu sami, razočaraju se u život, roditelje, ljude, narod. Nakon toga mnogi odlaze u stranputicu i zabludu, pa čak znaju ostaviti potpuno vjeru.

Zato, kada stekneš autoritet kod svoga babe u stvarima koje on vidi da su dobre, a koje su dobre i u vjeri (npr. da završiš fakultet, da se zaposliš, da budeš na pomoći u kućnim poslovima, majci, braći, sestrama…) onda ćeš dovesti babu u situaciju da neće moći ništa da kaže protiv tvojih ubjeđenja, pa tako i brade koja ga iritira.

I nemoj zaboraviti svoga babu u dovi Allahu, jer tvoj babo tebe sigurno voli, bez obzira što se ne slaže sa tobom. Budi pametan i razborit. Shvati i razumi vjeru. Kome Allah želi dobro, on mu dadne da razumi vjeru! Nadam se da ćeš me dobronamjerno shvatiti, dragi moj neznani brate. A Allah najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: Samir Avdić, prof.

preuzeto sa http://www.n-um.com

Ve alejkumusSelam,

Ta ljutnja koju si spomenu u pitanju a koja je navedena u hadisu, odnosi se samo na situaciju kada zena BEZRAZLOZNO odbije muza u postelji. Tada je meleki proklinju do jutra. A Allahovu srdzbu i ljutnju prati i srdzba meleka.

A Allah najbolje zna!

Prof. Jasmin Djanan

preuzeto sa http://www.n-um.com

Od Allahovog Poslanika s.a.v.s. navodi se da je rekao: “Nisam vidio nikog nepotpunog uma i vjere a da više ovlada razumom razboritog (i odlučnog) muškarca od vas.” Upitan je: “Allahov Poslaniče, u čemu se očituje nepotpunost ženinog uma?” Odgovorio je: “Zar nije svjedočenje dvije žene jednako svjedočenju jednog muškarca?!” Zatim je upitan: “Allahov Poslaniče, a u čemu se manifestuje nepotpunost njene vjere?”, pa je odgovorio: “Zar nije slučaj da žena ne klanja kada ima menstruaciju?!”

Tako je Allahov Poslanik s.a.v.s. pojasnio da se nepotpunost ženinog uma ogleda u slabosti memorije i da se njeno svjedočenje mora potpomoći sa svjedoćenjem druge žene. To je zbog toga da bi svjedočenje bilo što preciznije, jer jedna žena nekad zaboravi, a nekad nešto doda i sl.

Što se tiče nepotpune vjere, ona se ogleda u tome što žena za vrijeme menstruacije i nifasa ne klanja i ne posti i nije dužna naklanjati namaze (za razliku od posta). Ova nepotpunost nije nešto što je ženin nedostatak, nego je on produkt Allahovog Zakona – Šerijata.

Uzvišeni Allah odredio je ove propise ženama u skladu s njima (njihovom prirodom) i kao olakšicu njima, jer bi post bio štetan po ženu kada bi postila u vrijeme menstruacije i nifasa. Tako je Uzvišeni Allah iz milosti prema ženi, propisao da ne posti u vrijeme menstruacije i nifasa. Tako je izostavljanje namaza Allah dž.š. odredio iz milosti prema njoj, jer u mnestruaciji žena nije čista. Isti slučaj je i sa nifasom, a žena neče naklanjati propuštene namaze, jer bi to predstavljalo poteškoću, s obzirom da se tokom jednog dana i noći klanja 5 namaza, a menstruacija traje dugo, ponekad 7 ili 8 dana.

S druge strane, nifas u nekim slučajevima traje najviše 40 dana. Iz milosti i dobročinnstva prema ženi Uzvišeni Allah ukinuo je obavezu obavljanja namaza u spomenutim stanjima, kao i naklanjavanje tih namazaIz ovoga ne proizilazi da je žena nepotpunog uma i vjere sa svih aspekata. Naprotiv, Poslanik s.a.v.s. pojasnio je da se nepotpunost ženinog uma ogleda sa aspekta nemogućnosti preciznog memorisanja, a nepotpunost vjere sa aspekta izostavljanja namaza i posta u vrijeme menstruacije i nifasa.Također iz ovoga ne proizilazi da je žena slabija od muškarca u svemu i da je on u svemu bolji od nje.

U nekim slučajevima žena nadmašuje muškarca na mnogim poljima, i koliko ima samo žena koje su nadmašile muškarce razumom, vjerom i preciznošću memorije. Ono što se navodi od Allahovog Poslanika s.a.v.s., jeste to da je muški rod iznad ženskog, razumom i vjerom, ali na osnovu ova dva stanovišta koja je pojasnio Vjerovjesnik s.a.v.s. U nekim slučajevima ženina djela su takva da ona premašuje mnoge muškarce u dobrim djelima, bogobojaznosti i stupnju koji će imati na ahiretu.

Ona je u nekim poslovima toliko revnosna da ih obavlja sa takvom preciznošću, marljivošću i pažnjom i u tome premašuje mnoge muškarce. Tako je žena npr. ekspert za historiju Islama i za druge oblasti, što je uočljivo onima koji prostudiraju položaj žena u doba Vjerovjesnika s.a.v.s., i poslije njega.Ovim je jasno da nepotpunost, o kojoj je riječ, nije sprečavala da se na ženu oslanjalo prilikom prenošenja hadisa, kao i prilikom svjedočenja , ako se ono podupire svjedočenjem druge žene.

Također to ne sprečava da žena bude bogobojazna i jedna od najboljih Allahovih robinja, pod uvjetom da bude istrajna u svojoj vjeri.I pored toga što sa nje spada obaveza posta u vrijeme menstruacije i nifasa, ali ne i napošćavanja, te obaveza obavljanja namaza kao i naklanjavanja, iz toga ne proističe ženina manjkavost u svemu. Ona nije manjkava u bogobojaznosti, u izvršavanju Allahovih zapovijedi, kao i u preciznom obavljanju poslova koje obavlja.

Manjkavost koja se spominje jeste specifična manjkavost vezana za razum i vjeru, kao što je to pojasnio Vjerovjesnik s.a.v.s.Stoga, ne treba vjernik da ženi pripisuje manjkavost u svim stvarima, kao i manjkavost cijele vjere. Naprotiv, njena manjkavost je specifična i manjkavost u vjeri i razumu u vezi preciznog iskazivanja svjedočenja i sl. Treba dakle, biti pravičan u vezi sa ženom, a Vjerovjesnik s.a.v.s. govor shvaćati i tumačiti na najbolji i najljepši način. Allah Uzvišeni najbolje zna.

Šejh Ibn-Baz Muhammed el-Mesnud
Izbor fetvi o ženskim pitanjima