Ve alejkumusSelam,

Dozvoljeno je koristiti sirce u ishrani, jer ono hemijskim putem gubi svojstvo opijanja. Primjer toga imamo u hurmama ili grozdju koji su u osnovi dozvoljeni, ali ako bi se pokiselili u bure i tri dana drzali u dejstvu s vodom, presli bi po hadisu u zabranjeno pice.

A Allah najbolje zna!

Prof. Jasmin Đanan

preuzeto sa http://www.n-um.com

Plemeniti Stvoritelj stvorio je, iz Svoje apsolutne mudrosti, sve u paru, kako čovjeka, tako i ostala stvorenja. Naredio nam je ženidbu i podstakao na nju u brojnim kur’anskim ajetima, kao i Poslanik, ﷺ, u hadisima. Bezrazložno izbjegavanje bračne veze je odstupanje od Vjerovjesnikove, ﷺ, upute i kosi se s ljudskom prirodom u kojoj je stvoren čovjek, te postoji stalna opasnost od upadanja u grijeh. Katade je rekao: “Davno je rečeno: ’Kada dječak postane punoljetan, a otac odbije da ga oženi pa dječak počini nemoral, otac je grješan (kao i bludnik).” (Ibn Ebu Dunja, u djelu El-Ijal, 1/333/172.) Jezid b. Mejsera govorio je: “Strast u ljudskom tijelu ima status razbuktalog požara.” (Seid b. Mensur, u djelu Es-Sunna, 1/166/500. Ovo je predanje spomenuo Ibn Redžeb u djelu Džamiul-ulum, str. 127.)

Muaz b. Džebel, radijallahu anhu,  govorio je na smrtnoj postelji: “Oženite me, prezirem da sretnem Allaha neoženjen.” (Ibn Ebu Šejbe, 3/439/15903. Predanje je naveo i imam Sujuti u djelu Ed-Durrul-mensur, 2/551.) Omer b. El-Hattab, radijallahu anhu, upitao je nekog čovjeka je li oženjen, i nakon što je ovaj odgovorio da nije, Omer mu reče: “Ili si lud, ili si pokvarenjak.” (Abdurrezzak, 6/170/10383-10384.) Vehb b. Munebbih govorio je: “Primjer neoženjenog čovjeka jeste kao primjer drveta koje se nalazi na brisanom prostoru: vjetar ga povija čas lijevo, čas desno.” (Abdurrezzak, 6/171/10386.)

Obaveza je starateljima kao i mladencima da bračnu vezu sklapaju isključivo sa osobama koje su dostojne i zadovoljavajuće glede vjere. Kur’an i hadis jasno ukazuju na važnost braka i svojim jezgrovitim tekstovima objašnjavaju temelje i detalje koji se tiču bračne institucije. Uzvišeni Allah će pomoći onome ko bude nastojao sačuvati svoju čednost i podarit će mu dostojnog životnog saputnika. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah se obavezao da će pomoći trojici: onome ko se želi oženiti radi očuvanja čednosti, robu koji se želi otkupiti i borcu na Allahovom putu.” (Tirmizi, 5/239/1655, Abdurrezzak, 5/259/9542, Hakim, 2/174/2678, i Begavi, 9/7/2239, s dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Gajetul-meram, str. 114, od šejha Albanija.)

Bračna veza sklapa se isključivo sa prikladnom osobom

Allahov Poslanik, ﷺ, rekao je: “Izaberite lijepo mjesto za vaše sjeme, ženite se sebi ravnopravnim ženama i udajite svoje kćerke za ravnopravne muškarce.” (Ibn Madže, 1/633/1968, Darekutni, 3/206/3746, i Hakim, 2/176/2687, s ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-džamia, 1/564, Silsiletul-ehadisis-sahiha, 3/56.)

Prenosi se da je Allahov Poslanik, ﷺ, jednom prilikom rekao: “Kada vam dođe prosac čijom ste vjerom i ponašanjem zadovoljni, oženite ga, jer, ako to ne učinite, na Zemlji će nastupiti velika iskušenja i nered širokih razmjera.” (Tirmizi, 4/494//1084, Ibn Madže, 1/632/1967, i Ibn Ebu Asim, u djelu El-Ahad, 2/351/1122, s dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Silsiletul-ehadisis-sahiha, 3/20.)

Jedan se čovjek savjetovao s Hasanom el-Basrijem u vezi s udajom kćerke, pa mu je Hasan rekao: “Udaj je za bogobojaznog čovjeka: ako je zavoli, poštovat će je, a ako je pak zamrzi, neće joj činiti nepravdu.” (Vidjeti: Ihjau ulumid-din, 2/54, od imama Gazalija, i Merkatul-mefatih, 6/241.)

Neki je čovjek došao kod Ibn Abbasa želeći zaprositi siroticu koja je bila kod njega. Ibn Abbas reče mu: “Nisam zadovoljan da ti bude žena.” “Zašto?”, upita on. “Zato što je rasipnica”, odgovori Ibn Abbas. “Meni to ne smeta”, objasni prosac, na šta Ibn Abbas zaključi: “Sada nisam zadovoljan da joj ti budeš muž.”(Vidjeti: Vefejatul-eajan, 3/64.) U drugoj verziji stoji da je neki čovjek zaprosio kćerku Mejmuna b. Mehrana, pa mu je odgovorio da nije zadovoljan da mu njegova kćerka bude supruga jer pretjerano voli nakit. Prosac mu odgovori: “Ja imam nakita koliko želi!” Mejmun tada reče: “Sada nisam zadovoljan da ti budeš njen muž.” (Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela, 5/75.)

Omer b. El-Hattab rekao je: “Zabranjujem udaju čestitim ženama, osim ako se radi o njima ravnopravnim osobama.”(Abdurrezzak, 6/152/10324.) A kada se desila gladna godina, Omer je zabranjivao ženidbu govoreći: “Možda će ih teško stanje navesti da se udaju za neodgovarajuće osobe.” (Vidjeti: Garibul-hadis, 1/559, od Ibn Kutejbe.)

Bukejr b. Abdullah el-Ešedždž kaže da je Omer, radijallahu anhu, došao pred jednu kuću u Ezdu (mjesto u Jemenu) a djevojka te porodice nalazila se u svojoj odaji, pa je rekao: “Mervan b. El-Hakem prosi vašu djevojku, a on je prvak Kurejšija. Džerir b. El-Bedžla prosi vašu kćeku, a on je prvak istočnjaka. I Abdullah b. Omer prosi vašu kćerku, o njemu ste već čuli, i vladar pravovjernih (tj. Omer) prosi vašu kćerku za sebe.” Tada se javi djevojka iz svoje odaje i upita: “Je li vladar pravovjernih ozbiljan u prošnji?” “Naravno”, odgovori Omer. “Onda me udajte za vladara pravovjernih”, reče djevojka. Omer ju je oženio i izrodila mu je djecu. (Vidjeti: Et-Temhid, 19/159.)

Imam Ahmed upitan je o čovjeku čiju kćerku zaprosi siromašan ali pobožan, i bogat ali nebogobojazan čovjek, na šta je dao sljedeći odgovor: “Draže mi je da je uda za bogobojaznog siromaha, to joj je bolje, ništa se ne može mjeriti s bogobojaznosti.” (Mesail Ibn Hani, 1/197/98.)

Govoreći o biografiji Ebu Nasra es-Sidžzija, imam Zehebi navodi da mu je jednog dana došla jedna žena s hiljadu dinara, stavila ih ispred njega i kazala: “Podijeli ih kako želiš!” Imam Es-Sidži upita: “Šta želiš time?“ Ona odgovori: “Oženi se mnome, ja, ustvari, nemam potrebe za brakom, ali želim te služiti.” On joj je naredio da uzme novac koji je donijela i da ide. (Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela, 17/655, i Inajetun-nisa, str. 123, od šejha Mešhura.)

Imam Ibnul-Hummam zapisao je: “Kada bi se žena iz ugledne porodice samovoljno udala za pokvarenjaka, staratelji imaju pravo razvrgnuti bračnu vezu, makar suprug bio iz vladareve porodice.” (Vidjeti: Šerhu Fethil-Kadir, 3/299.)

Imam Šabi rekao je: “Ko uda svoju kćerku za grješnika, već je s njom pokidao rodbinske veze.” (Hafiz je Iraki u djelu El-Mugni, 2/54 (El-Ihja) ovo predanje ocijenio ispravnim. Vidjeti: Medžmuatul-fetava, 32/61 i El-Emru bil-itiba, str. 68, od imama Sujutija.) Imam Berbehari ove riječi pripisuje El-Fudajlu b. Ijadu umjesto Šabiju. (Vidjeti: Šerhus-sunne, str. 128-129.)

Ako nije opravdano udati muslimanku za čovjeka koji ima ružan ahlak, kako će biti dopušteno udati je za osobu koja je pokvarena?!

Imam Ajni zapaža: “Neophodno je uzeti u obzir dostojnost, jer je bračna veza ropstvo, kako stoji u hadisu: ’Brak je ropstvo, pa neka svako gleda gdje će ostaviti sebi najdražu osobu u ropstvu.’” (Vidjeti: El-Binaja, 5/109.) Osim što hadis na koji se poziva imam Ajni nije vjerodostojan, već se prenosi kao riječi Aiše i Esme.

Ibn Abdulberr kaže: “Islamski učenjaci razilaze se glede ravnopravnosti bračnih drugova. Imam Malik i sljedbenici malikijske pravne škole smatraju da je to dostojnost u vjeri. Imam Malik smatra da vladar ima pravo udati raspuštenicu za čovjeka koji je dostojan u vjeri, ali nije u porijeklu i porodu, uprkos stavu oca koji to odbija.” (Vidjeti: Et-Temhid, 19/163.)

Ibn Rušd smatra: “Kada se radi o ravnopravnosti, islamski su učenjaci jednoglasni u mišljenju da se to odnosi na vjeru.” (Vidjeti: Bidajetul-mudžtehid, 2/16.)

Imam Nevevi tvrdi: “Grješnik nije ravnopravan čednoj muslimanki.” (Vidjeti: Revdatut-talibin, 7/81.)

Imam Mutii veli: “S tim u vezi, u obzir se uzima vjera; čovjek koji konzumira alkohol, čini nemoral ili ne klanja nije ravnopravan slobodnoj čednoj muslimanki.” (Vidjeti: Tekmiletul-medžmu, 17/285.)

Ibn Kudame je zapisao: “Dokaz da se ravnopravnost odnosi na vjeru jesu riječi Uzvišenog: ’Zar da vjernik bude isti kao nepokornik, oni nisu jednaki.’” (Vidjeti: El-Mugni, 6/377; Prijevod značenja Es-Sedžda, 18.)

Imam Ševkani kaže: “Gleda se na dostojnost u vjeri po konsenzusu islamskih učenjaka, kako tvrdi Ibn Hadžer, a na to ukazuju riječi Uzvišenog: ’Najbolji od vas kod Allaha jesu oni koji Ga se najviše boje…’” (Vidjeti: Es-Sejlul-džerrar, 2/291; Prijevod značenja El-Hudžurat, 13.)

Allahov Poslanik, ﷺ, rekao je: “Nema prednost Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti bijeli nad crnim, niti crni nad bijelim, osim po bogobojaznosti. Ljudi su Ademovi potomci, a Adem je stvoren od zemlje.”(Ahmed, 17/12/23381, i Ebu Šejh, u djelu Et-Tevbihu vet-tenbih, str. 41/250, s ispravnim lancem prenosilaca, tvrde šejhul-islam Ibn Tejmijje i šejh Albani. Vidjeti: Iktidaus-siratil-mustekim, 1/412, Silsiletul-ehadisis-sahiha, 6/449.)

Nakon ovih općih pravila kada se radi o sklapanju bračne veze s dostojnom osobom, može se nedvojbeno zaključiti da je sklapanje braka između sunnija i šiija zabranjeno, naročito s onima od njih koji smatraju da je Kur’an nepotpun, koji tavafe oko mezarja, smatraju da postoje nepogrješivi imami, vrijeđaju Poslanikove, ﷺ, ashabe, ne prihvataju Buharijinu, Muslimovu i ostale priznate hadiske zbirke itd. U okviru ehli-sunnetskog učenja postoji više pravnih škola čija razilaženja učenjaci tretiraju dozvoljenim i prihvatljivim. Međutim, razilaženje sa šiijama-rafidijama jeste u temeljnim pitanjima vjere (akaid) pa ih, stoga, ehli-sunnet tretira zabludjelom sektom, nikako petim mezhebom, kako smatra veliki broj muslimana i kako to već žele predstaviti šiitski proklamatori na našim prostorima.

Izjave nekih islamskih učenjaka o braku sa šiijama

Hafs b. Gajjas (poznati kufijski kadija) savjetovao bi čovjeka koji želi udati siroticu da dobro gleda za koga je udaje. Govorio bi: “Ako se radi o rafidiji (zagriženom šiiji), ne udaji je; ako se radi o čovjeku koji konzumira nebiz (vrsta opojnog pića), ne udaji je.” (Vekia, djelu u Ahbarul-kudah, 3/185. Ovo također navode sljedeći autoriteti:  imam Hatib, u djelu Tarihu Bagdad, 8/189-190, Mizzi, u djelu Tehzibul-kemal, 2/234, i Zehebi, u djelu Sijeru ealamin-nubela, 9/27.)

Kadija Hafs poslao bi čovjeka da provjeri da li prosac konzumira alkohol i da li pri sebi ima šiitskih uvjerenja. Ako bi bio čist od toga, pristupio bi sklapanju bračne veze.(Vekia, u djelu Ahbarul-kudah, 3/187-188.)

Imam Ahmed zabranjivao je brak s haridžijom, rafidijom i kaderijom. (Vidjeti: El-Mugni, 7/30.)

Imam Subki u biografiji Ebu Abdullaha el-Harisa b. Eseda el-Muhasibija navodi da je El-Džunejd rekao: “Kada je umro El-Harisov otac, on nije htio uzeti ništa od njegovog silnog imetka, iako je bio izuzetno siromašan. Govorio je: ’Sljedbenici različitih vjera ne mogu se međusobno nasljeđivati.’ A njegov otac bio je rafidija.” Ebu Alija b. Hajran el-Fekih govorio je: “Vidio sam El-Harisa: u mjestu Babut-Tâk nasred puta drži svog oca, a svijet okupljen oko njih. Govorio je: ’Razvedi moju majku, jer ti si sljedbenik jedne, a ona druge vjere.’” (Vidjeti: Tabekatuš-šafiijjel-kubra, 2/277.)

Ibn Ebu Musa el-Hanbeli smatra: “Rafidije koje vrijeđaju ispravne prethodnike nisu dostojni za brak, niti se s njima smije sklapati bračna veza.” (Vidjeti: Es-Sarimul-meslul, str. 541, od šejhul-islama Ibn Tejmijje.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: “Nikome nije dopušteno da svoju štićenicu uda za rafidiju ili za onoga koji izostavlja namaz.” Na drugom mjestu zapisao je sljedeće: “Ne treba da musliman uda svoju štićenicu za rafidiju.” (Vidjeti: Medžmuatul-fetava, 32/61.)

Nakon što je razmatrao gnusno vrijeđanje ashaba i njihovo proglašavanje nevjernicima od rafidija, Siddik Hasan Han rekao je: “Kur’an i hadis jasno ukazuju da su takvi ljudi (tj. rafidije) nevjernici i treba nad njima sprovoditi sve propise koji se odnose na nevjernike (tj. otpadnike): ne stupati s njima u bračnu vezu, ne boriti se s njima protiv drugih, pobijati njihove zablude, smatrati da nisu pripadnici islama i tretirati ih najgorim bićima na Zemlji.” (Vidjeti: Ed-Dinul-halis, 3/278.)

Savremeni kolegij za islamska pitanja upitan je o braku s rafidijama koji mole Aliju, Hasana i Husejna mimo Uzvišenog Allaha, i odgovor je na to pitanje glasio: “Nama nije dopušteno udavati muslimanke za njih, niti se ženiti od njih, niti nam je dopušteno jesti meso koje oni zakolju.”(Vidjeti: Fetavel-ledžnetid-daima, 2/373.) A Sveznajući Allah, opet, najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Hvala Allahu, Jedinom! U pitanju je izneseno nekoliko neprihvatljivih konstatacija i zaključaka, stoga je sve potrebno podrobno pojasniti i argumentirati. Najbitnije je ukazati na sljedeće:

1. Učenjaci ehli-sunneta, kao i predvodnici da‘ve (učenjaci Nedžda), nemaju jedinstven stav u vezi sa proglašavanjem spomenute osobe nevjernikom. Štaviše, govor šejha Muhammeda b. Abdulvehhaba jasno upućuje na to da ta osoba, kao individua, nije nevjernik. Veliki broj onih koji su pisali o da‘vi Muhammeda b. Abdulvehhaba i koji su ga branili od napada, to su i potvrdili, navodeći njegove eksplicitne izjave iz dostupnih izvora, a i sam način njegovog ophođenja prema neistomišljenicima to potvrđuje.

2. Tvoja konstatacija “obožavaoci kaburova” uopćena je i neodređena, a istina je da se ti ljudi razlikuju u svojim postupcima: neki čine jasno djelo širka, neki čine inovatorski tevessul (posredništvo), a neki opet čine propisani zijaret (posjetu) mrtvima, s tim da klanjaju u mesdžidu koji je izgrađen na kaburu.

3. Ko učini neko djelo širka zaslužuje da se nazove “mušrikom”, i to je ispravno kazati sa terminološkog i leksičkog aspekta, međutim, jedno je deklarirati i nazivati određenim imenom (neku osobu ili njen postupak), a nešto sasvim drugo jeste postojanje zapreke za kažnjavanje dotične osobe na Sudnjem danu zbog navedenog deklariranja i nazivanja. Istina je da niko neće biti kažnjen dok do njega ne dospije poslanički dokaz i ova činjenica potvrđena je vjerodostojnim i eksplicitnim kur’ansko-sunnetskim tekstovima, kao što su riječi Allaha, dželle šanuhu: “Onaj koji ide Pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta – na svoju štetu luta, i nijedan grješnik neće tuđe grijehe nositi. A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!” (El-Isra, 15) “…O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakvog opravdanja pred Allahom imali. A Allah je silan i mudar.” (En-Nisa, 165) i sl. Šejhul-islam Ibn Tejmijja na razliku između opisa i postojanja opravdanja ukazao je knjizi El-Dževabus-sahih, 2/291–314, i preporučujem ti da pogledaš i ovaj izvor. Srž ovog pitanja ogleda se u tome da Allah, dželle šanuhu – iako nikoga neće kazniti dok ga ne upozna sa Svojom vjerom putem poslanika – prezire i mrzi širk i naziva njegovog počinioca mušrikom. Jedan od dokaza koji to potvrđuju jeste vjerodostojan hadis koji bilježi Muslim: “Allah je pogledao u stanovnike Zemlje i sve ih je prezreo, osim preostale sljedbenike Knjige.” Ovo je srednje mišljenje u odnosu na mišljenje učenjaka koji kažu da je takva osoba musliman koji ima opravdanje za svoje djelo i na mišljenje učenjaka koji kažu da je takva osoba mušrik bez opravdanja i da će biti kažnjena na Sudnjem danu. To mišljenje ispravnije je od mišljenja učenjaka koji kažu da je za taj postupak dovoljno kazati da je širk, bez kvalificiranja njegovog počinioca kao mušrika.

4. Učenjaci ehli-sunneta jednoglasni su u mišljenju, što je ispravno, da se takve osobe trebaju pozivati mudro, upućivanjem lijepog savjeta i raspravljanjem na najljepši način, kako bi bile spašene od okova neznanja, širka i novotarije.

5. Nije tačno da ustezanje od tekfirenja ovakvih osoba spada u svojstva murdžija, kao što se to konstatira u pitanju, jer murdžije (oni koji odvajaju djelo od imana) uvjetuju srčanu dozvolu djela širka i kažu da je izgovaranje šehadeta dovoljna zapreka da bi se za nekog kazalo da je mušrik, što je neispravno, prema akidi i vjerovanju ehli-sunneta.

6. Ustezanje od pojedinačnog tekfira u ovoj situaciji nije obuhvaćeno pravilom “Ko  ne smatra nevjernikom onoga ko to jeste, i on sam je nevjernik”, jer je pravilo izrečeno u kontekstu govora o jasnom nevjerstvu i nevjerniku, dok se ne može prenijeti na situaciju u kojoj postoji razilaženje. Ako se učenjaci razilaze u kvalificiranju nekog postupka nevjerstvom, kako neko ima pravo kazati: “Ko ne smatra nevjernikom onoga ko to jeste, i on sâm je nevjernik”. To važi sve dok onaj koji se usteže od tekfira smatra da je dotični postupak nevjerstvo, ali smatra njegovog počinioca opravdanim i ne kvalificira ga kao mušrika. Slično ovome jeste konstatacija i priznavanje da je blud haram i da je za njega propisana sankcija, ali u konkretnom primjeru smatra da se ne radi o bludu i bludniku, i da optužena osoba ne zaslužuje sankciju.

7. Na kraju savjetujem svoju braću po vjeri da ulože poseban trud u pozivanju u tevhid, da se protiv širka i novotarije bore argumentom, da se maksimalno čuvaju kvalificiranja pojedinaca kao nevjernika i novotara, osim ako za to imaju čvrst i pouzdan dokaz i da izbjegavaju besplodne rasprave u vezi sa ovim pitanjima.

Allah je Onaj koji upućuje na Pravi put!
Odgovorio: Dr. Sefer el-Havali

Preveo: Mr. Semir Imamović