Čitajući ono što su učenjaci spomenuli o tom pitanju, nalazimo da nisu pravili razliku između čovjeka i životinja, tj. Melek smrti je taj koji uzima duše stvorenjima koja imaju duše. Neki su to argumentirali riječima Meleka smrti koje je uputio Allahovom Poslaniku: “Muhammede, tako mi Allaha, kada bih želio da uzmem dušu mušice, ne bih to mogao učiniti sve dok mi to Uzvišeni Allah ne dozvoli.”

Napomena: Ne postoji validan dokaz da se Melek smrti zove Azrail, jer i u Kur’anu i u vjerodostojnim hadisima on se spominje kao Melek smrti, zato smo u našem odgovoru i koristili taj termin.

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin, prof.

Postoje dvije vrste munafika (licemjera):

Prva vrsta jesu oni koji u svojim srcima skrivaju nevjerstvo, a vanjštinom ispoljavaju vjeru.

Druga vrsta jesu oni koji nisu nevjernici u svojim srcima, ali u svojim postupcima čine djela nifaka.

Primjer za prvu vrstu jesu munafici u vremenu Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, koji su, nakon što je Allah vjernicima podario pobjedu na Bedru, osjetivši da će islam napredovati, izjavili svoju pripadnost islamu iako su u srcima skrivali nevjerstvo. Nakon pojave prvih munafika među muslimanima, Uzvišeni Allah objavljuje ajete kojima upozorava na nifak i otkriva vjernicima osobine licemjera: “Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!’ – a oni nisu vjernici. Oni nastoje prevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni, i ne znajući, samo sebe varaju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava; njih čeka bolna patnja zato što lažu.” (El-Bekara, 8–10) Kada je vođa munafika Abdullah b. Ubejj obolio, njegov sin, koji je bio čestit ashab, zamolio je Poslanika, ﷺ, da moli Allaha da oprosti njegovom ocu, nakon čega Allah objavljuje: “Molio ti oprosta za njih ili ne molio, molio čak i sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti – zato što u Allaha i Njegova Poslanika ne vjeruju. A Allah neće ukazati na Pravi put nevjernicima.” (Et-Tevba, 80) Ovakvoj vrsti munafika Svemogući Allah prijeti velikom kaznom: “Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.” (En-Nisa, 145) Oni su kod Allaha nevjernici, a ibadeti koje čine, poput namaza, posta, zekata i sl., neće im biti primljeni. Rekao je Uzvišeni Allah: “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti.” (El-Furkan, 23)

Druga vrsta munafika, oni koji nisu nevjernici u svojim srcima, ali čine djela munafika, dijeli se na dvije skupine:

Prva skupina jesu oni koji izvršavaju ibadete iz pritvornosti, poput onoga ko obavlja namaz ili daje zekat kako bi bio viđen. Takav postupak je vrsta širka, jer vjernici pristupaju ibadetu isključivo u Allahovo ime, kao što im je to Allah izričito naredio: “A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju.” (El-Bejjina, 5)

Govoreći o propisu ibadeta kada se s njim pomiješa pritvornost, učenjaci navode tri stanja:

Prvo: Da sam povod ibadeta bude pritvornost, poput onoga ko pristupi namazu samo kako bi bio viđen te obavlja namaz bez želje za Allahovom nagradom. Takvo djelo je širk, a takav ibadet je ništavan.

Drugo: Da povod ibadeta bude iskrenost i želja za Allahovom nagradom, ali se za vrijeme ibadeta pojavi pritvornost. Nakon što se pojavi želja za pritvornošću, ako se taj osjećaj suzbija i nastoji odagnati, neće utjecati na ibadet, jer je Poslanik, ﷺ, kazao: “Allah je oprostio mom ummetu ono što sami sa svojim dušama razgovaraju, sve dok to ne izgovore ili dok tako ne postupe.” (Buhari, br. 5269; Muslim, br. 127) Ukoliko se, pak, prepusti pritvornosti i ne nastoji se odagnati želja za njom, ibadet postaje pokvaren i odbačen, poput čovjeka koji stane na namaz želeći Allahovo lice, te se za vrijeme namaza kod njega se pojavi želja za pritvornošću, jer je osjetio da ga neko promatra: ako suzbije taj osjećaj i obnovi svoj nijet i želju za Allahovim licem, taj trenutni osjećaj neće utjecati na njegov namaz, a ako se prepusti tom osjećaju i ostatak namaza obavi iz pritvornosti, namaz mu je pokvaren i odbačen.

Treće: Da se želja za pritvornošću pojavi nakon obavljenog ibadeta. Taj osjećaj neće utjecati na ibadet i neće ga pokvariti, osim ako bi se iz njega izrodilo uznemiravanje drugih, poput prigovaranja na udijeljenu milostinju. Rekao je Uzvišeni: “O, vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama.” (El-Bekara, 264) Ovim ajetom Uzvišeni Allah upozorava da se dobro djelo, nakon što je učinjeno iskreno u Allahovo ime, kvari prigovaranjem, što znači da takav postupak utječe na ranije učinjeno djelo.

Korisno je još naglasiti da radost koja se osjeća tokom činjenja ibadeta nije pritvornost, naprotiv, to je znak vjere i imana. Resulullah, ﷺ, rekao je: “Koga raduje njegovo dobro djelo, a brine ga njegovo loše djelo, to je vjernik!” (Bilježe Ahmed, br. 114, i Tirmizi, br. 2165, hadis je sahih) O radosti koju vjernik osjeti kada bude pohvaljen zbog dobrog djela, kazao je: “To je ovosvjetska radost vjerniku.” (Muslim, br. 2642)

Drugu skupinu onih koji nisu nevjernici u svojim srcima, ali čine djela munafika, Poslanik, ﷺ, opisao je riječima: “Kod koga se nađu četiri osobine, to je pravi munafik, a kod koga se nađe neka od tih osobina, imat će pri sebi osobinu nifaka sve dok je ne ostavi: kada mu se nešto povjeri – on to pronevjeri, kada govori – laže, kada sklopi ugovor – prekrši ga, a kada se raspravlja – prelazi granice.” (Buhari, br. 34, i Muslim, br. 58) U drugoj predaji kazano je: “Kada obeća – ne ispuni obećanje.” (Buhari, br. 2459) Ovakva djela, iako su nazvana nifakom, nisu poput velikog nifaka, odnosno skrivanja nevjerstva uz ispoljavanje islama, i ne poništavaju djela, nego spadaju u kategoriju grijeha, za koje će se račun polagati kod Gospodara svjetova.

Ukratko rečeno, veliki nifak, tj. nevjerstvo u srcu uz ispoljavanje islama, jeste nevjerstvo i poništava sva djela. Djelo koje se, u osnovi, čini iz pritvornosti ništavno je i to je vid širka. Ako se pritvornost pojavi nakon što se iskreno pristupi ibadetu, poništit će djelo ako joj se prepusti, a ako se suzbija i odbacuje, neće utjecati na ispravnost djela. Neispunjavanje obećanja, lažan govor i slično, osobine su munafika. Vjernik kod kojeg se nađu takva svojstva, ima pri sebi osobine munafika i tretira se grješnikom.

Uzvišeni Allah najbolje zna!

Odgovorio: mr. Hakija Kanurić

Na samom početku dat ćemo kratak uvid u ovu vjeru kako bi bilo jasnije i drugim čitaocima o kakvoj se vjeri radi. Behaije za sebe kažu da su posebna nebeska vjera koja ima posebnu svetu knjigu. Smatraju da je Behaullah poslanik od Allaha. Sebe ne smatraju pripadnicima islama, nego, kao što sam spomenuo, zasebnom nebeskom vjerom. Međutim, kažu da je njihova vjera u odnosu na islam poput kršćanstva u odnosu na judaizam, jer je Behaullah odrastao kao musliman i u islamskoj porodici, kao što je Isa, alejhis-selam, odrastao u židovskoj.Vjeruju u jednog Boga i kažu da priznaju sve nebeske knjige i vjere. Kada govore o islamu, kažu da je islam vjera od Allaha, da je Kur’an knjiga od Allaha, i da je Muhammed, ﷺ, poslanik! Sa idejom da je islam vjera od Allaha i da je Muhammed, ﷺ, Allahov poslanik, žele da se približe muslimanima i na takav način ih pridobiju za svoju vjeru. U tom kontekstu behaije koriste ajete iz Kur’ana i hadise Allahovog Poslanika, ﷺ, ali im iskrivljuju značenje.Tako, naprimjer, 85. ajet sure Alu Imran: “A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati”, tumače tako što kažu da “islam” u ajetu ne podrazumijeva vjeru sa kojom je došao Muhammed, ﷺ, nego to podrazumijeva predanost Bogu pa makar se manifestiralo i kroz druge religije i pravce. To je samo jedan primjer kako iskrivljuju značenje ajeta i hadisa.

Behaullah, kojeg smo već spomenuli, osnivač je ove vjere i njegovi sljedbenici vjeruju da mu je došla objava od Allaha. Njegovo pravo ime je Husein Mirza Ali en-Nuri. Rođen je 1817. godine u Teheranu, a umro je 1892. u Palestini. Behaije kažu da ih ima oko pet miliona. Većina ih se nalazi u Iranu, ali veliki broj behaija živi i u Americi.

Svi islamski učenjaci i vijeća za fetve saglasni su u pogledu toga da su behaije zasebna vjera i da nisu nikakav pravac unutar islama. U tom kontekstu smatraju se nevjernicima kao i sljedbenici svih drugih vjera i pravaca mimo islama!

Behaije navode da čak u Kur’anu piše da Muhammed nije posljednji Božiji poslanik uzimajući kao dokaz za tu tvrdnju ajet: “Allah je od svakog vjerovjesnika kome je Knjigu objavio i znanje dao – obavezu uzeo: ‘Kad vam, poslije, dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvatate da se na to Meni obavežete?’ Oni su odgovarali: ‘Pristajemo!’ ‘Budite, onda, svjedoci’, rekao bi On, ‘a i Ja ću s vama svjedočiti.” (Alu Imran, 81), što je suprotno temeljnim učenjima islama.

Komentatori Kur’ana – mufessiri, o navedenom 81. ajetu sure Alu Imran imaju dva mišljenja.

Ovaj ajet znači da je Allah uzeo obavezu od svakog poslanika da će povjerovati i potvrditi poslanstvo poslanika koji dođe poslije njega! Tavus, Hasan el-Basri i Katada kažu: “Allah je uzeo obavezu od vjerovjesnika da potvrđuju istinitost jedni drugima.”Allah je uzeo obavezu od svih poslanika da će povjerovati u Muhammeda, ﷺ, i da će ga slijediti ako ga zateknu!

Alija i Ibn Abbas, r. a., kažu: “Allah nije poslao nijednog vjerovjesnika a da nije od njega uzeo obavezu da će, kada pošalje Muhammeda, ako bude živ, obavezno ga prihvatiti i podržati.”

Ahmed navodi predanje od Abdullaha b. Sabita, koji kaže: “Omer je došao Vjerovjesniku, ﷺ, pa mu je rekao: ‘Allahov Poslaniče, naredio sam svome bratu jevreju iz plemena Kurejza, pa mi je prepisao sentence iz Tevrata. Hoćeš li da ti ih pokažem?’, pa se promijenilo lice Allahovog Poslanika, ﷺ! Abdullah b. Sabit kaže: ‘Ja sam mu rekao: ‘Jesi li vidio što na licu Allahovog Poslanika, ﷺ?’ Omer je rekao: ‘Allah mi je Gospodar, islam mi je vjera, Muhammed mi je poslanik!’ To je obradovalo Vjerovjesnika, ﷺ, pa je rekao: ‘Tako mi Onoga u čijim je rukama moj život, da je među vama osvanuo Musa, alejhis-selam, i da ste počeli slijediti vjerovjesnika, a mene ostavili, bili biste na stranputici! Vi ste, doista, moja sudbina među narodima, a i ja sam vaša sudbina među vjerovjesnicima!’”

U suštini ne postoji kontradiktornosti između ova dva mišljenja jer se ustvari navodi da je od svakog vjerovjesnika uzeta obaveza da će vjerovati u poslanika koji dođe poslije i da će također povjerovati u Muhammeda, ﷺ, i pomagati ga ako ga zateknu, kao što je pojašnjeno u navedenim predajama, tako da ni u kojem slučaju ne ostaje prostora ni za bilo kakva mišljenja u kojima se navodi da spomenuti ajet upućuje na mogućnost dolaska poslanika poslije Muhammeda, ﷺ!

(Vidjeti: Tefsir Ibn Kesir, 1/492–493; Tefsirul Kurtubi, 4/132; Tefsirul-Kasimi, 2/81; Zadul-Mesir, 1/414; Tefsiru Dželalejn, 1/60; El-Mevsua el-Mujessera fil-Edjani vel-Mezahibil Muasara, str. 61)

Odgovorio: hafiz Dževad ef. Gološ

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva dodatna pojašnjenja: ako se pod ovim posredništvom podrazumijeva slijeđenje Poslanika, ﷺ, ljubav prema njemu, zatim pokornost njegovim naredbama, te ostavljanje njegovih zabrana, kao i iskrena predanost u ibadetu samo Allahu, dželle šanuhu, onda je to islam. To je Allahova vjera sa kojom su došli poslanici, čije je slijeđenje dužnost svakom punoljetnom i pametnom čovjeku. Međutim, ako se Poslanik, ﷺ, uzima za posrednika na taj način što mu se upućuje dova ili traži pomoć od njega, ili se pak od njega moli pobjeda nad neprijateljem, ili se moli za ozdravljenje bolesnih – to je onda vjera Ebu Džehla i njemu sličnih koji obožavaju kipove. Takav vid posredovanja veliki je širk.

Znači, ovakvo uzimanje posrednika smatra se velikim širkom – bez obzira da li su ti, od kojih se traži spomenuto, poslanici, evlije, džini, meleki, drveće, kamenje ili kipovi.

Postoji i treća vrsta uzimanja posrednika, poznata kao posredništvo položajem (ugledom) Poslanika, ﷺ, njegovom ličnošću ili autoritetom. Naprimjer, ako čovjek u dovi kaže: “Molim Te, Allahu, Tvojim Poslanikom, ili pravom Tvoga Poslanika, ili ugledom evlija i dobrih ljudi…” i sl., ova vrsta posredništva smatra se bidatom (novotarijom) koja otvara put širku. Stoga ovakvo posredništvo nije dozvoljeno činiti, svejedno bilo to Poslanikom, ﷺ, ili nekim drugim, jer to nije propisao Allah, dželle šanuhu. Poznato je da su ibadeti strogo ograničeni samo na ono za što postoji dokaz u šerijatu. (Što se tiče onog slijepca koji je za života Allahovog Poslanika, ﷺ, došao tražiti od njega da moli Allaha, dželle šanuhu, da mu povrati vid, to ne ulazi u okvire posredništva ugledom Poslanika, ﷺ, ili njegovim mjestom kod Allaha, dželle šanuhu, kao što se vidi iz samog konteksta hadisa, kako su to pojasnili islamski učenjaci.) Inače, ovo je dozvoljeno zatražiti od bilo koga ko je živ, kao naprimjer da se svome bratu, ocu ili nekom drugom za koga smatramo da je hairli čovjek, kaže: “Moli Allaha za mene da me izliječi od bolesti, da mi povrati vid ili da mi podari hairli potomstvo”, ili nešto slično.

Ovakav vid traženja od nekog živog da moli za tebe dozvoljen je na osnovu mišljenja svih islamskih učenjaka.

Šejh Ibn Baz

(Fetve učenjaka dvaju harema, str. 12)