Nema sumnje da prakticiranje određenog islamskog propisa, radilo se o izvršavanju naredbe ili klonjenju zabrane, ostavlja pozitivne tragove na pojedince i društva, dok odbacivanje propisa neminovno vodi u propast. Svjedoci smo da mnogi muslimani današnjice prekoračuju Allahove granice javno i tajno, kolektivno i pojedinačno. Griješenje je, samo po sebi, zlo, međutim, zlo kulminira kada se nepokornost i griješenje upakuju u “islamsku ambalažu” i pokušavaju perfidno i nasilno ozvaničiti i staviti pod kapu neke od priznatih pravnih škola. Za naša podneblja tipičan je i aktuelan primjer slušanja muzike koje se toliko raširilo među muslimanskim masama da se ljudi koji ne slušaju šejtanske glasove smatraju nastranim i ekstremnim, a pokornost Iblisu tretira se civilizacijom i napretkom. Porok slušanja muzike nakon svoje crnine, dobiva garavi oblik kada neka od islamskih institucija izađe s proglasom da slušanje “lijepe muzike” nije zabranjeno, slijedeći u tome, bez sumnje, pogrešan stav nekih savremenih učenjaka. Slijeđenje neutemeljenih olakšica nekih islamskih pravnika grijeh je po konsenzusu svih učenjaka, kako tvrdi imam Ebu Ishak Šatibi. (Vidjeti: El-Muvafekat, 4/134.) Sulejman Tejmi rekao je: “Kada bih slijedio (neutemeljene) olakšice svakog učenjaka, bio bih riznica zla.” (Ibn Abdulberr, u djelu Džamiul-bejan, 2/927/1766-1767, s vjerodostojnim lancem prenosilaca.) Spomenuvši ovo pitanje, Ibn Abdulberr rekao je: “Među islamskim učenjacima o ovom pitanju nema razilaženja, i hvala Allahu”, tj. da je strogo zabranjeno slijediti neutemeljene olakšice. Ako su islamski učenjaci saglasni na zabrani slijeđenja neutemeljenih olakšica, šta je onda s olakšicama koje su u jasnoj koliziji s kur’ansko-hadiskim tekstovima!, a slušanje muzike primjer je za to.
Slušanje muzike zabranjeno je, na osnovu Kur’ana, hadisa i konsenzusa učenjaka iz odabranih generacija. Svevišnji Allah rekao je: “Ima ljudi koji kupuju zaludni govor (lehvel-hadis), da bi ne znajući s Allahovog puta odvodili…” (Lukman, 6.) Ebu Bekeri je pripovijedao: “Na pitanje u vezi s ajetom, Ibn Mes’ud je odgovorio: ’Tako mi Onoga osim Kojeg drugog boga nema, to se odnosi na muziku.’” (Taberi, 21/74/21361, Hakim, 2/411, i Ibnul-Dževzi u djelu Et-Telbis, str. 206. Imam Hakim, Zehebi i Ibnul-Kajjim predanje smatraju ispravnim. Zakletvu: “Tako mi Onoga osim Kojeg drugog boga nema…” Ibn Mes’ud ponovio je tri puta.) A Ibn Mes’ud neće se tri puta zakleti Allahom osim za stvar koju je čuo od Poslanika, ﷺ, jer se ovakve stvari ne govore po vlastiom nahođenju. Ibn Abbas također je rekao da se “lehvul-hadis” odnosi na muziku. (Taberi, 21/74, i Bejheki, 10/373, sa ispravnim lancem prenosilaca.)
Postoji nekoliko vjerodostojnih hadisa koji zabranjuju upotrebljavanje i slušanje muzičkih instrumenata. (Vidjeti: Tahrimu alatit-tareb, str. 36.)
U hadisu koji je zabilježio imam Buharija (5590) stoji da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Zaista će u mom ummetu biti ljudi koji će dopuštati nemoral, svilu, alkohol i muzičke instrumente. Stanovat će u podnožju brda, a njihov pastir će im napasati stoku i doći će siromah tražeći pomoć, pa će mu reći da dođe sutra. A njih će zadesiti strašna noć: Svevišnji Allah će na njih brdo strovaliti, a od nekih će načiniti izobličene majmune i svinje do Sudnjega dana.” Navedeni hadis vjerodostojnim smatraju sljedeći hadiski stručnjaci: Buharija, Ibn Hibban, Nevevi, Ibn Tejmijje, Ibn Kesir, Ibnul-Kajjim, Askalani, Sehavi, Sujuti, Sanani, Alusi, Albani i neki drugi muhaddisi.
Imam Ibn Salah i Kurtubi vele: “Slušanje muzike je haram, po konsenzusu islamskih učenjaka.” (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 14/56, i Ruhul-meani, 11/69.) Imam Ibnul-Hadždž napominje: “Slušanje muzike pogrdna je i ružna stvar, po konsenzusu islamskih učenjaka.” (Vidjeti: El-Medhal, 3/119.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: “Muzika je haram, po mišljenju imama četiri pravne škole.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 11/291, 11/313 i 30/116.)
Imam Ebu Hanife prezirao je slušanje muzike i smatrao to grijehom. (Vidjeti: Ruhul-meani, 11/69, Avnul-Mabud, 13/186, El-Emru bil-itiba, str. 112, od imama Sujutija.)
Upitan koju muziku dopuštaju Medinjani, imam Malik odgovorio je: “To kod nas čine samo veliki grješnici.” (Vidjeti: El-Ilel, 2/70, od imama Ahmeda, El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 14/57, i Avnul-Mabud, 13/186.)
Imam Šafija napominje sljedeće: “Slušanje muzike zabranjeno je, a onaj ko to učestalo čini glupak je, od njega se ne prima svjedočenje.” (Vidjeti: Es-Sunenul-kubra, 10/377, El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 14/57, Medžmu’ul-fetava, 30/116, i Telbisu Iblis, str. 205-206.)
Imam Ahmed jednom je prilikom rekao: “Muzika pospješuje licemjerstvo u srcu.” (Vidjeti: El-Mugni, 12/43, i El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 14/57.)
Kada je riječ o učenjacima hanefijske pravne škole, i oni načelno zabranjuju muziku. To je zvanični stav hanefijskog mezheba, a neki Ebu Hanifini učenjaci slušanje muzike smatraju velikim grijehom. (Vidjeti: Hašijetu Ibni Abidin, 11/199, Hašijetut-Tahtavi, str. 319, Ruhul-meani, 11/68, Er-Reddu ala men juhibbus-sema‘, str. 31, od imama Tahira Taberija, i El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 14/57.)
U nekoliko sljedećih redaka navest ćemo mišljenja najpoznatijih hanefijskih učenjaka isključivo iz originalnih djela hanefijskog fikha.
1. Imam Šemsuddin Serhasi (u. 490. h.g.) kaže: “Nije dopušteno iznajmljivanje nekoga da poučava muzici i naricanju, jer je to nepokornost Allahu.” (Vidjeti: El-Mebsut, 16/41.) Na drugom mjestu isti imam tvrdi da se svjedočenje onoga koji sluša muziku ne prihvata. (Vidjeti: El-Mebsut, 16/132.)
2. Imam Alauddin Kasani (u. 587. h.g.) veli: “Uvjereni smo da je muzika haram (strogo zabranjena).” (Vidjeti: Bedaius-sanaia, 6/84.)
3. Spominjući kategorije ljudi od kojih se ne prihvata svjedočenje, imam Ebu Bekr Merginani (u. 593. h.g.) kaže: “…niti od onoga čovjeka koji okuplja ljude da bi im svirao, jer ih okuplja da čine veliki grijeh.” (Vidjeti: El-Hidaja, 3/123, i El-Bahrur-raik, 7/88.) U poznatom hanefijskom djelu Ez-Zehira također se navodi da je muzika veliki grijeh. (Vidjeti: Ruhul-meani, 11/69.)
Na drugom mjestu imam Merginani kaže: “Nije dopušteno iznajmiti svirku niti narikaču, niti nešto od stvari za zabavu, jer je to iznajmljivanje u nepokornosti Allahu.” (Vidjeti: El-Hidaja, 3/238.)
4. Imam Bedruddin Ajni (u. 855. h.g.) u svom komentaru na djelo El-Hidaja, a objašnjavajući prethodno spomenute zabranjene stvari za zabavu, kaže: “Kao naprimjer: frula, bubanj i slično tome.” (Vidjeti: El-Benaja, 10/282.)
5. Imam Muhammed Abdulkadir Razi (u. 666. h.g.) tvrdi: “Slušanje muzike haram je, posebno u današnje vrijeme.” (Vidjeti: Tuhfetul-muluk, str. 284.) Ako je ovako govorio imam Razi polovinom sedmog hidžretskog stoljeća, mada su ljudi tada, dakako, bili amateri u pogledu muzike u odnosu na naše stoljeće, šta treba mi da kažemo za naše vrijeme i našu svirku, pjesme i dangubu!
6. Imam Ibnul-Hemmam (u. 681. h.g.) napominje: “Muzika je nepokornost i griješenje prema Allahu.” (Vidjeti: Šerhu Fethil-Kadir, 7/411.)
7. Imam Alauddin Haskefi (u. 1088. h.g.) veli: “Nije dopušteno iznajmiti svirku, jer je to nepokornost Allahu.” (Vidjeti: Ed-Durrul-muhtar, 9/92, uz djelo Reddul-muhtar.)
8. Imam Ibn Abidin (u. 1252. h.g.) zapisao je: “…jer je muzika haram.” (Vidjeti: Hašijetu Ibni Abidin, 6/494.)
9. Pozvavši se na nepobitne dokaze da je muzika zabranjena, imam Ebu Fadl Alusi (u. 1270. h.g.) rekao je: “…na osnovu spomenutog konstatiramo da je upotrebljavanje i slušanje muzičkih instrumenta zabranjeno.” (Vidjeti: Ruhul-meani, 11/77.)
I na kraju možemo spomenuti predanje iz djela El-Muhalla, 11/158, od Ibn Hazma (zahirijska pravna škola) koje prenosi od Muhammeda b. Hasana Šejbanija, najprisnijeg Ebu Hanifinog učenika. Muhammed je govorio: “Zimmiji (kršćanu ili židovu koji živi u islamskoj državi) zabranjujemo slušanje muzike.”
Ako se slušanje muzike zabranjuje zimmiji, šta je onda s muslimanima koji se pripisuju Kur’anu i hadisu! Na opasnost muzike ukazuje i činjenica da je ona bila zabranjena i u prijašnjim nebeskim religijama, kako smatraju neki učenjaci. (Vidjeti: Ruhul-meani, 11/68.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Selam alejkum sestro!

Čitajući NUR dovu primjecuje se:
1- da u ovoj dovi ima puno štamparskih grešaka koje ponekad suštinski mijenjaju značenje, npr. na jednom mjestu umjesto mesir (stjecište) piše makir (varalica);

2- da u njoj ima kur‘anskih dova i dova koje su prenesene od Poslanika, s.a.v.s;

3- da u njoj ima dova koje nisu prenesene od Poslanika, s.a.v.s, ali su dobrog i ispravnog značenja;

4- da u njoj ima dova koje nemaju utemeljenja u šerijatu, kao npr. da je Allahovo, dž.š, ime napisano na Džebrailovom krilu, na Mikailu, na čelu Israfilovom i na dlanu Azrailovom.

Ono što je u vezi s ovom dovom daleko problematičnije i opasnije su “dobrote Arš dove”.U njima se kaže, da se pripovijeda da je Melek Džebrail Allahovom Poslaniku, s.a.v.s, rekao sljedeće:

1- da ko ovu dovu prouči jednom u životu ući će u Džennet a da neće polagati račun bez obzira koliki grješnik bio. To znači da čovjek može raditi šta hoće, griješiti koliko hoće, važno je da samo jedanput ovu dovu prouči i on je džennetlija, kao i šehid koji je poginuo na Allahovom putu boreći se da Allahova riječ bude gornja. Ko imalo poznaje islam, svjestan je da je takva tvrdnja u potpunoj suprotnosti sa njegovim temeljnim principima;

2- da će bolesniku koji prouči tu dovu Allah dati lijek. Takvu tvrdnju možemo provjeriti i praktično se uvjeriti u njenu ispravnost, jer Poslanik, s.a.v.s, nije to rekao;

3- da će svaka želja biti ispunjena, bilo da se ona odnosi na ovaj ili budući svijet i da će Allah spriječiti da mu neprijatelj ili bilo ko drugi načini neku štetu. Ni ta tvrdnja nije utemeljena.
Allah, dž.š, neće ostaviti prazne ruke onoga ko Ga moli, ali da bi dova bila primljena, treba ispunjavati određene uslove.

Nekada Allah, dž.š, ispuni nekome želju na dunjaluku, a nekada to ostavi za ahiret, iako je čovjek molio da mu se to da na dunjaluku. U “dobrotama Arš dove” se navode izreke četverice hulefai-rašidina u kojima oni govore kako su im se sve želje ispunjavale kada su učili tu dovu. To je neutemeljena tvrdnja, jer da bi bila utemeljena mora biti prenesena ispravnim senedom i ne smije u sebi imati neku tajnovitu mahanu.

U konkretnom slučaju sened se nigdje ne spominje, a i ono što im se pripisuje ima u sebi tajnovitu mahanu te se zbog nje to ne može prihvatiti. Ta tajnovita mahana ogleda se, između ostalog, u činjenici da se nisu sve njihove želje ispunile. Na kraju “dobrôta Arš dove” traži se da se dova nosi uza se ispisana arebicom, da se uči na nafila-namazima i da će sve što čovjek zaželi od Alllaha, dž.š, biti udovoljeno. To je vrlo opasna tvrdnja, jer može navesti čovjeka da se osloni na dovu i tako ode u zabludu.

Prevodilac još napominje da je to samo dio njenih dobrota, koje su spomenute u ćitabu “Dur-ranil – Durin-nazim”, na 155 str. Ja ne sumnjam u lijepu i iskrenu namjeru pisca i prevodioca ove dove. Molim Allaha, dž.š, da ih nagradi za njihovu lijepu namjeru, ali se muslimanima mora skrenuti pažnja na sve greške koje se u njoj nalaze i na veliku opasnost koju takve novotarije kriju u sebi.

Da su pisac i prevodilac dove bili svjesni njene opasnosti i opasnosti njenih “dobrota”, da su bili svjesni zabrane da se u usta Poslanikova, s.a.v.s, stavljaju riječi koje on nije rekao, da su bili svjesni njegova hadisa: “Ko na mene svjesno slaže, neka sebi traži mjesto u Vatri.” (Muslim, Sahih Muslim, “Kitabul-‘ilm”, hadis br. 107.), oni to nikada ne bi uradili.

Imajući u vidu da ne postoji hadis koji govori o Arš-dovi, te činjenicu da u njoj ima pogrešnih rečenica, sa sigurnošću mogu kazati da tu dovu nije dozvoljeno širiti, a posebno je haram u spomenute “dobrote” vjerovati, jer one mogu čovjeka odvesti na totalnu stranputicu.

Svakom muslimanu i muslimanki dužnost je da upozore svoju braću i sestre na veliku opasnost Nur-dove i njoj sličnih poziva kojima se pokušavaju izvesti muslimani iz vjere, a da oni to ni ne osjete. Molim Allaha, dž.š, da nam pomogne da povećamo naše znanje iz islama, kako bismo mogli razotkriti i izbjeći mnogobrojne zamke na koje nailaze sljedbenici Allahove, dž.š, vjere. Amin!

Nakon izlozenoga,smatram da ce razumnome biti dovoljno da uzme pouku i da ne traga za necim u cemo nema dobra za njega ni na dunjaluku ni na ahiretu. Musliman ima dove iz kur’ana I sunneta, koje su mu dovoljne ako ih bude ucio redovno I s razumijevanjem, da se zastiti od prokletoga sejtana. Na ovom sajtu u rubrici Dove ima jedan dio dovi koje je ispravno i korisno uciti.

*********************

Zelio bih ovdje skrenuti paznju da muslimanski pozdrav glasi: Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuh, jer za rijec “merhaba” nemamo nikakvih sevapa, a za upucen selam imamo 30 sevapa i to je sunnet od naseg Poslanika saws.

Sevapi su dobra djela koja smo pocinili na dunjaluku I jedino sto nas moze spasiti patnje u Dzehennemu jeste da cinimo sto veci broj dobrih dijela, koja ce ponistiti nasa hrdjava djela. A Allah najbolje zna!

prof. Jasmin Djanan

Preuzeto sa http://www.n-um.com