Ve alejkumusSelam,

Uzvišeni Allah kaže: “Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: “Uh!” – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: “Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!” Gospodar vaš dobro zna šta je u dušama vašim: ako budete poslušni – pa, Allah će doista oprostiti onima koji se kaju.
(el-Isra’, 23-25)

“Kazna, koju Čovjek zasluži zbog neposlušnosti prema svojim roditeljima, može biti u raznim oblicima, jer je Allah dž. š. moćan na razne načine kazniti čovjeka. Zar griješniku treba teža kazna na ovome svijetu nego kada i njemu vlastita djeca, za koju je radio, živio i koja su mu bila draža od očnjeg vida otkažu poslušnost?! Baš onda, kada čovjek očekuje najviše radosti od svoje djece – ta ga nada može iznevjeriti.

Upecatljiv je primjer starice, naoči fina žena, pored trojice sinova koji su lijepo radili i zarađivali, bila je željna hljeba. Da bude još veća nesreća, jedan od te trojice sinova (najstariji), nekoliko puta je polijetao, s nožem u ruci, da zakolje majku, koja je u svojoj nevolji tražila utočišta u mahali.

Ne znam kako se ova majka, u svojim mladim danima, ponašala prema svojim roditeljima, ali je važno postaviti pitanje: da li je ona mogla doživiti veće poniženje nego što je ovo? Isto tako važno je istaknuti i to da su sva trojica njenih sinova umrli relativno mladi, a pred konac života skoro svaki od njih je bio pao na prosjački štap.
Sto znaci da kazna nije izostala ni na ovome svijetu.

Narodna poslovica veli: “Zlo se vraća u istim opancima”, a to vidimo i iz ove priče:” Postoji narodna predaja kako je nekome sinu dodijao njegov otac, koji je bio nemoćan. Jednog dana sin uzme oca i ponese ga u šumu da ga tamo ostavi živa, nebi li ga razderale divlje životinje. Kada je sin, noseći oca na leđima, došao do jednoga stabla i kada se pripremao da tu oca baci i ostavi, otac ga zapita: “Šta to, sine, namjeravaš sa mnom? “Hoću da te ovdje ostavim, jer si mi dodijao i ne mogu da iščekam tvoju smrt” — reče sin. Na to će mu otac: “Nemoj me, sine, bacati za ovo stablo, jer sam i ja baš na ovome mjestu ostavio svoga oca. Baci me na drugome mjestu!”

Kada je sin čuo očeve riječi, povrati oca kući, da bi ga pazio do njegove smrti, jer nije želio da doživi ono ili nešto slično, što je bio spremio svome ocu.

“Nisu rijetki slučajevi da djeca (odrasli sinovi i kćeri) svojom neposlušnošću izazovu roditelje da se oni počnu ljutiti i na svoju vlastitu djecu izdirati. Ponekad dođe i do prekida odnosa, pa otac i majka neće da govore sa svojom djecom, a ponekad neće za njih ni da čuju.

Ima i takovih slučajeva, da sinovi ili kćeri, koji odvojeno žive od roditelja – vrlo rijetko posjećuju oca i majku, a još ih manje sebi prizivaju, iako ih roditelji žele bar vidjeti, ali njih ni na oči.
Ovakvi i slični postupci izazivaju opravdan revolt kod roditelja, koji – u mnogo slučajeva – umjesto da svojoj djeci čine dovu i mole Allaha dž. š. da im ispuni srca sinovskom ljubavlju, te da im čine dovu za sretan i udoban život, oni ih proklinju.

Teško li se ovakovoj djeci i na ovom i na budućem svijetu! Da su djeca svjesna težine i posljedica roditeljske srdžbe i proklinjanja, nikada im ne bi dali povoda za to. Istina, nije pametno ni od roditelja da proklinju svoju djecu, makar bili i izazvani njihovim nepristojnim postupcima, jer bi se ti sami mogli pokajati, ako njihova kletva bude kod Allaha uslišana. Da je to moguće, vidimo iz hadisa koji bilježi Tirmizija od ashaba Ebu Hurejre, r. a. On kaže da je Muhamed, a. s., rekao:

“Bez i najmanje sumnje molbe (dove i kletve) triju osoba biće (kod Allaha) primljene i uslišane (i to): kletva čovjeka, kojem je učinjena neka nepravda (zulum); — dova musafira (koju je učinio domaćinu, koji ga je ugostio) — i roditeljska dova, odnosno kletva (upućena Allahu dž. š. za ili protiv svoje djece)”.

Jusuf-beg Čengić veli:

Kog roditelj proklinje,
Njemu muka ne gine,
Jer mu sreća pogine
Iznenada, Avdija

I u našem se narodu lijepo kaže, kada se nekome čini nepravda, a naročito nevoljniku:
Čuvajte se kletve nevoljnika, makar bila i od nevjernika.

Allah, dž. š. upućuje roditelje da Mu se obraćaju, ili da Ga mole, da im uputi djecu na pravi put, put Islama. To vidimo iz kur’anskog ajeta, koji glasi:

“I oni koji govore (moleći Allaha): Naš Gospodaru! Daj nam da od naših žena i našeg potomstva (djece) imadnemo radost i veselje. Daj nam, da budemo uzor (u pobožnosti i lijepom vladanju) bogobojaznim”.
(el-Furkan, 74)

Istina, djeca su dužna, svojom pažnjom i dobrotom prema roditeljima, zaslužiti da im oni dovu čine. Onaj na kog njegovi roditelji uzdahnu taj će se i s dušom teško rastaviti, a osim toga postoji opasnost da mu se, na umrlome času, ne dadne izgoviriti ni “KELIMEI ŠEHADET”, za čim treba da teži svaki musliman, jer je Muhamed, a. s., rekao da će onaj – koji na smrtnom času svjesno izgovori: “LA ILAHE ILLELLAH MUHAMED RESULULLAH”, bez sumnje unići u džennet, pa makar i poslije okajanja počinjenih grijeha. Da je ovo tačno, vidimo iz hadisa koji nam prenosi ashab Enes ibni Malik, a koji veli:

“U vrijeme dok je još bio živ Božiji Poslanik, a. s., živio je (u Medini) neki mlađi čovjek po imenu Alkame, koji se isticao kao veliki borac za Islam. Uz to je bio jako darežljiv, a to se vidjelo po tome što je mnogo dijelio milostinju. Jednog se dana razbolio. Bolest se iz dana u dan pogoršavala. (Kada je njegova žena vidjela da se bliži kraj života njenoga muža) poručila je Božijem Poslaniku: “Muž mi je na samrti. Želim da te o tome na vrijeme obavijestim”.

Čim je Muhammed, a. s., primio pomenutu obavijest pozvao je Bilala, Aliju, Selmana i Ammara pa im rekao: “Otiđite do Alkame i vidite kako je i u kakvom je stanju”. Odmah su (pomenuti) otišli i kada su unišli kod Alkame (i vidjeli da je stvarno na samrti) rekli su mu: “Reci: La ilahe illellah”. Međutim, on nije micao jezikom. Kada su se i sami uvjerili da mu se ne da izgovoriti “KELIMEI ŠEHADET” poslali su Bilala da obavijesti Muhammeda a. s, u kojem se halu nalazi Alkame, Tada je Muhammed, a. s., zapitao: “Ima li Alkame roditelje?”

“Otac mu je umro, a ima majku, koja je u visokim godinama” — rekoše Muhammedu, a. s. On je tada naredio Bilalu: “Otiđi do Alkamine majke. Od mene je poselami i reci joj, ako joj starost dozvoljava nek dođe kod mene, a ako ne, onda joj reci da ću ja kod nje doći”. (Kada ju je obavijestio Bilal o Alejhisselamovoj poruci) rekla je: “Iako sam veoma stara, ipak ne mogu sebi dozvoliti da meni na noge dolazi Božiji Poslanik, kojeg ja toliko volim da sam spremna i svoj život za njeg žrtvovati”. Uzela je štap i zaputila se Božijem Poslaniku.

Kada je došla, nazvala mu je selam i sjela pred njega. On joj reče: “Reci mi istinu: kakav je tvoj sin Alkame? Ako mi ne rekneš pravu istinu, mene će o tome putem (revelacije) vahja obavijestiti Allah. ” “Klanjao je i postio a uz to je mnogo dijelio milostinju” – reče Alkamina majka. “Kako se odnosio prema tebi?” – zapita Božiji Pposlanik, a ona mu reče: “Ja sam se na njega žestoko razljutila i to zbog toga što više voli svojoj ženi, nego meni kao svojoj majci. Nju u svemu sluša, a za mene ni da čuje”. Tada Muhammed a. s. reče: “Dakle, sada smo načistu. Razlog da Alkame ne može da izgovori “KEL1MEI ŠEHADETA” leži u tome, što se njegova majka na njega razljutila. Bilale! – reče Muhammed a. s. – Idi i saberi podosta drva da spalim Alkamu na vatri”. “Pa zar ćeš na moje oči spaliti moga sina, koji je plod, moga srca?” – zavika Alkamina majka, na što joj Božiji Poslanik reče: “Božija kazna (koja čeka tvoga sina za neposlušnost prema tebi) je teža i dugotrajnija od ove.

Ako ti želiš da Allah oprosti tvome sinu grijeh, koji je učinio svojom neposluhiošću prema tebi – potrebno je da mu ti oprostiš (halališ), jer, tako mi Allaha, bez tvog mu oprosta neće pomoći ni namaz koji je klanjao, ni milostinja koju je dijelio”. Kada je starica čula riječi Božijeg Poslanika rekla je: “Pored tebe i prisutnih neka mi je i Allah svjedok da ja praštam svome sinu Alkami”.

Tada Alejhiselam reče Bilalu: “Otiđi i vidi da li sada Alkame može izgovoriti “KELIMEI ŠEHADET”, jer je možda njegova majka samo iz poštovanja prema meni rekla da mu oprašta (a možda to nije učinila sa srca)”. Bilal je otišao i kada se prikučio kućnim vratima Alkame čuo je kako on uči: “La ilahe illellah .. “Pošto je unišao kod Alkame rekao je prisutnim: “(Znajte), uzrok je da Alkame nije mogao izgovoriti “KELIME1 ŠEHADET” taj, što se njegova majka bila na njeg strašno razljutila. Ona mu je sada oprostila (halila) i on je, eto, izgovorio “KEL1MEI ŠEHADET”.

Alkame je toga dana umro. Muhamed a. s. je naredio da se okupa i opremi. Zatim mu je klanjao dženazu. Kada je Alkame položen u grob, tada je Muhamed a. s. prisutnim muhadžirma i ensarijama rekao:
“Pazite! Ko dadne ženi nad majkom veće pravo, neka je na njeg Božije prokletstvo. (Takovom čovjeku) Allah neće primiti namaza, niti drugih dobrih djela”.

Allahu naš, pomozi nam da budemo dovoljno obazrivi i pravedni, da svoju pažnju i ljubav rasporedimo onako kako valja, da time nikoga ne povrijedimo i nikome njegov hakk ne uskratimo. Allahu naš, našim roditeljima oprosti i smiluj im se, onako kako su i oni prema nama bili milostivi dok su nas, kad smo mali bili, podizali.
Amin! A Allah subhaneh najbolje zna!

prof. Jasmin Djanan

Preuzeto sa http://www.n-um.com

We alejkumusSelam,

Ovim hadisom se ne negira postojanje imana kod muslimana, nego se ukazuje njime na djelo putem kojeg ce se iman upotpuniti, jer Allah nam u kur’anu daje pojasnjenje u rijecima: “O ljudi Mi smo vas od muska i zenska stvorili i rasijali vas na mnoga plemena i
narode da biste se upoznavali”.

Zar moze akumulator da bude potpun i da daje istu jacinu kada bi imao samo plus prikljucak? Tako je I u braku, jer sve one kvalitete koje je Allah podario zeni, a ne posjeduje ih muskarac, ne mozes spoznati na pravi nacin osim putem braka. Sama cinjenica da nemoze muskarac sam biti taj koji ce produziti ljudsku vrstu, dovoljan je pokazatelj i dokaz bitnosti bracne zajednice.

prof. Jasmin Djanan

Preuzeto sa http://www.n-um.com

Musliman mora biti pravedan u svakoj situaciji. Uzvišeni Allah kaže: “Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima osjećate nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže bogobojaznosti.” (El-Maide, 8.)
Kada je Poslanik, ﷺ, poslao Ibn Revvahu da uzme od jevreja udio iz voćnjaka i žitarica, pokušali su ga podmititi, pa je on rekao: “Tako mi Allaha, dolazim vam od meni najdražeg roba, a vi ste mi najmrža stvorenja, ali me ljubav prema njemu, a mržnja prema vama neće navesti da nepravedno postupim prema vama.” Kada su to čuli, kazali su: “Na ovome opstoje Zemlja i nebesa.” (Ibn Hibban, 11/608, i Bejheki, 6/114.)
Allahov Poslanik, ﷺ, rekao je: “Tri stvari upropaštavaju, a tri spašavaju… I treća koja spašava jeste pravda u srdžbi i u zadovoljstvu.” (Dineveri, u djelu El-Mudžalesa, 1/348, i Ebu Nuajm, 2/343, s dobrim lancem prenosilaca, tvrde imam Munziri i šejh Albani. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 4/412-416.)
Dakle, musliman mora biti pravedan u svakoj situaciji i ne smije nikom nepravdu nanositi. Da bi izbjegao ogovaranje, najbolje je da se čovjek sjeti hadisa koji ukazuju na opasnost ogovaranja i to da se ogovaranje smatra velikim grijehom. Potom, ogovarajući druge, čovjek uništava svoja dobra djela stavljajući ih na vagu onoga koga ogovora. I zato je ogovaranje nanošenje štete samom sebi, a ne drugom.
Uvažena sestro, kažeš da se pokaješ nakon ogovaranja, to pozdravljamo, ali dokle tako, zar iskreno pokajanje ne iziskuje ostavljanje grijeha u potpunosti! Da li bi voljela da tebe neko ogovara kada se rasrdi? Vjerujem da ne bi. Onda, prihvati zlatno pravilo koje glasi: Ne čini ljudima ono što ne bio volio da ti ljudi čine, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović