Svevišnji je Allah rekao: “Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio, zato što su govorili: ‘Kamata je isto što i trgovina.’ A Allah je dopustio trgovinu, a zabranio kamatu. Onome do koga dopre pouka Gospodara njegovog – pa se okani, njegovo je ono što je prije stekao, njegov će slučaj Allah rješavati; a oni koji opet to učine – bit će stanovnici Džehennema, u njemu će vječno ostati. Allah uništava kamatu, a unapređuje milosrđa. Allah ne voli nijednog nevjernika, grešnika.” (El-Bekara, 275-276)

“O vjernici, bojte se Allaha i od ostatka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici. Ako ne učinite, eto vam onda, neka znate – rata od Allaha i Poslanika Njegovog! A ako se pokajete, ostat će vam glavnice imetaka vaših, nećete nikoga oštetiti, niti ćete oštećeni biti.” (El-Bekara, 278-279)

“O vjernici, bezdušni zelenaši ne budite, i Allaha se bojte, jer ćete tako postići ono što želite, i čuvajte se vatre za nevjernike pripremljene…” (Alu Imran, 130-131)

El-Buhari i Muslim zabilježili su preko Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: “Sustežite se od sedam pogubnih grijeha!” Ashabi upitaše: “Allahov Poslaniče, koji su to grijesi?” On odgovori: “Pripisivanje Allahu saučesnika, sihr, ubistvo nedužne osobe, osim kad pravda zahtijeva, poslovanje uz kamatu, uzimanje jetimskog imetka, bježanje s bojnog polja i potvora čestitih nevinih vjernica.”

Imam el-Buhari zabilježio je da je Semura b. Džundub, radijallahu anhu, pripovijedao da im je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ispričao sljedeće: “Sinoć sam sanjao da su me dva čovjeka odvela u Svetu zemlju. Zaputili smo se i došli do rijeke od krvi u kojoj je stajao neki čovjek, a u sredini rijeke bio je čovjek ispred koga je bilo kamenje. Kad god bi onaj što je bio u rijeci htio izaći, drugi bi ga pogodio kamenom u usta i vratio ga gdje je bio, i to bi se ponavljalo. Upitao sam: ‘Ko je onaj čovjek?’, pa mi je onaj što je bio u rijeci odgovorio: ‘To je čovjek koji posluje uz kamatu.’”

Muslim je zabilježio sljedeće Džabirove, radijallahu anhu, riječi: “Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo je onoga ko posluje uz kamatu, onoga ko mu u tome pomaže, zapisničara i svjedoke. I rekao je: ‘Svi oni snose isti grijeh.’”

Imam et-Taberani zabilježio je da je el-Bera b. Azib, radijallahu anhu, prenio je sljedeće Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi upozorenja: “Kamata ima sedamdeset i dva ogranka, najmanji je ogranak ravan bludu s vlastitom majkom, a najveći vid kamate jeste skrnavljenje časti drugog muslimana.”

Ebu Davud je zabilježio da je Ibn Mesud, radijallahu anhu, izjavio: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo je onoga ko posluje uz kamatu, onoga ko mu u tome pomaže, onoga ko joj svjedoči i ko vodi evidenciju o njoj.”

Imam eš-Ševkani, 5/297, zapisao je: “…navedeni hadisi ukazuju na to da se kamata ubraja u najveće grijehe, tim prije jer je grijehom ravna bludu, najvećem i najodvratnijem grijehu. Štaviše, kamata je od bluda veći grijeh za trideset i šest puta, ogavnost poslovanje uz kamatu prelazi sve granice. A još je veći grijeh od svega toga skrnavljenje časti drugog muslimana, to je, po islamu, najveći oblik kamate. Možda će čovjek nekada izgovoriti riječ u kojoj neće osjetiti slast, niti će se pomoću nje obogatiti, niti će steći ugled, ali će učiniti veći grijeh nego da je počinio blud trideset i šest puta, a pametan se čovjek nastoji sačuvati takvih ponora…”

Rukovodimo se navedenim ajetima i hadisima, da bismo izbjegli Allahovu srdžbu koja će neizostavno stići sve one koji posluju uz kamatu. I znajmo da ćemo biti pitani jesmo li svoje porodice hranili halal-imetkom. A Allah najbolje zna, On je zaštitnik vjernikâ.

Na pitanje odgovorio:  prof.Abdurrahman Kuduzović
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Pohvalno (sunnet) je postiti prvih devet dana zul-hidždžeta. To nam potvrđuje hadis Ibn Abbasa, r.a.: ”Ne postoje dani u kojima su dobra djela draža Allahu od dobrih djela u ovim danima” – misleći na prvih deset dana zul-hidždžeta. Prisutni su upitali: ”Allahov Poslaniče, pa čak ni borba na Allahovom putu – džihad?”, a on je odgovorio: ”Čak ni borba na Allahovom putu, osim u slučaju kada čovjek izađe u borbu zalažući svoj život i svoj imetak, i ništa od toga ne vrati.” (Buharija)

Jedna od supruga Allahovog Poslanika kazala je: ”Allahov Poslanik postio je devet dana zul-hidždžeta, dan Ašure i tri dana u svakom mjesecu.” (Hadis je zabilježio Ahmed, Ebu Davud, slabim ga je ocijenio autor knjige Nasbur-rajeti, a šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim) Što se tiče posta na dan Bajrama, on je strogo zabranjen, a to nam potvrđuje hadis Ebu Seida, r.a.: ”Allahov Poslanik zabranio je da se posti na dan Kurbanskog i Ramazanskog bajrama.” (Buharija i Muslim) Islamski učenjaci imaju jednoglasan stav u pogledu zabrane posta na dan Bajrama.

Dobra djela u ovim danima općenito su vrednija nego u drugim vremenima. Što se tiče posta, nije dozvoljeno u njima postiti osim prvih devet dana, a deseti dan je Bajram kada je zabranjeno postiti. Na osnovu spomenutog možemo kazati da se pod pojmom vrijednost deset dan zul-hidždžeta, u pogledu posta, misli na post devet prvih dana, dok se spominju kao deset dana zbog prevladavanja broja deset.Pogledati komentar Muslimove zbirke hadisa od imam Nevevija, br. hadisa 1176. (Izvor fetve: islam-qa.com)
______________________________________________

Deset dana zul-Hidzeta su najbolji dani u godini u komadu a najbolji dan pojedinacno je dan Arefata. Isto tako kao sto je rekao ibn Tejmije da su deset noci od ramazana najbolje u toku godine u komadu a noc Lejletul Kadr je najbolja od svih noci pojedinacno.

Zato je Poslanik s.a.w.s. u vjerodostojnom hadisu kojeg biljezi Buharija i drugi rekao, podstičući ashabe kao i sve muslimane koji dodju posle njih na činjenje dobra u ovim danima, u prvih deset dana zul-hidždžeta: U tom hadisu se kaze sledece: ”Ne postoje dani u kojima je činjenje dobrih djela draže Allahu od ovih dana”, misleći na prvih deset dana zul-hidždžeta. Rekli su ashabi: ”Pa čak ni borba na Allahovom putu?” Rekao je: ”Ni borba na Allahovom putu!” Nastavio je: ”Osim čovjeka koji izađe u borbu na Allahovom putu boreći se svojim tijelom i imetkom, i ne vrati ništa od toga.” (Buharija i drugi)

Mnogo je drugih argumenata koji ukazuju na vrijednost ovih dana. Na vrijednost ovih dana ukazuje hadis Allahovog Poslanika: ”Ne postoje veličanstveniji dani kod Allaha, niti dani u kojima su dobra djela draža Allahu od ovih deset dana, mnogo u njima Allaha spominjite et-tehlilom (izgovarajući riječi la ilahe illellahu), et-tekbirom (veličanjem Allaha izgovarajući riječi Allahu ekber), et-tehmidom (zahvalom Allahu riječima elhamdulillahi).” (Hadis je zabilježio imam Taberani sa dobrim lancem prenosilaca, kao što je to potvrdio šejh Albani.)

Na vrijednost ovih dana ukazuje i činjenica da se Uzvišeni Allah u Kur’anu zaklinje ovim vremenom: ”Tako mi zore i deset noći” (Fedžr, 1.-2.). Ibn Kesir je spomenuo u komentaru ovog ajeta riječi Ibn Abbasa, r.a., da su to noći prvih deset dana zul-hidždžeta.

Postavlja se pitanje zasto su bas ovih 10 dana zul-hidzeta odabrani da budu najbolji od svih drugih dana u godini. Allah najbolje zna ali hafiz Ibn Hadžer koji je protumacioBuharinu zbirku hadisau svom djelu koje je poznato kao ”Fethu-l-Bari” kaze sledece: ”Mislim da je razlog odlikovanja deset dana zul-hidždžeta zato što su u njima sakupljeni svi temeljni ibadeti: namaz, post, sadaka, hadždž, a to nije slučaj ni sa bilo kojim drugim vremenom.”

Upitan je šejhul-islam Ibn Tejmijje o vrijednostima deset dana zul-hidždžeta da li su oni bolji od deset zadnjih dana mjeseca ramazana, pa je odgovorio: ”Dani deset dana zul-hidždžeta bolji su od zadnjih deset dana mjeseca ramazana, a noći zadnje trećine ramazana bolje su od noći deset dana zul-hidždžeta.”

ISTO TAKO:

Ove dane treba iskoristiti u pokajanju Uzvišenom Allahu
Ove blagoslovljene dane čovjek bi trebao da iskoristi i da njima obnovi ugovor pokornosti sa Uzvišenim Allahom. Da se prisjeti koristi pokajanja i povratka Uzvišenom Allahu. Da se prisjeti da Allah voli pokajnike, da se raduje njihovom pokajanju, da je obećao da će loša djela pokajnika pretvoriti u dobra. Da se prisjetimo argumenata koji ukazuju na obaveznost pokajanja svim ljudima, bez razlike kojem staležu pripadali.

Takodjer velikim stepenom pohvaljenosti smatra se post ovih 10 dana. Mnogo je argumenata koji ukazuju na vrijednost posta općenito, ako na to dodamo blagoslov ovog vremena i da je bila praksa Allahovog Poslanika da posti ove dane, onda shvatamo zašto je ulema kazala da je post ovih dana na visokom stepenu pohvaljenosti. Preneseno je od supruga Allahovog Poslanika da je Poslanik postio devet dana zul-hidždžeta.

Prenosi se od supruga Allahovog Poslanika da je Poslanik postio: dan Ašure, devet dana zul-hidždžeta i tri dana u svakom mjesecu. (Hadis je zabilježio imam Nesai, njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani.) A što se tiče devetog dana zul-hidždžeta – dana Arefata – o postu tog dana došli su posebni hadisi. Kazao je Allahov Poslanik, kada je upitan o postu na dan Arefata (devetom danu zul-hidždžeta): ”Iskupljuje od grijeha prošlu i narednu godinu.” (Muslim i dr.)

Mnogo je dobrih djela koja bi čovjek trebao da čini i da prakticira tokom ovih dana. Ovdje možemo spomenuti samo neka od tih dobrih djela, podsjećanja radi, bez spominjanja dokaza koji ukazuju na njihovu vrijednost:

– mnogo upućivanje dove, ne zaboravljajući na braću, rodbinu, prijatelje, a posebna pažnja i dova za stanje ummeta,
– dobročinstvo roditeljima,

– obilazak rodbine, prijatelja, poznanika, braće u vjeri,

– učenje Kur’ana i podučavanje drugih Kur’anu,
– klanjanje dnevnih i noćnih nafila,
– sjedenje u džamiji između namaza, a naročito sjedenje u džamiji od sabaha do izlaska sunca, i klanjanje dva rekata nakon izlaska sunca,

– učenje zikrova, posebno poslije namaza, pred spavanje, jutarnji i večernji,
– obilazak bolesnika,
– udjeljivanje sadake, posebna pažnja prema iznemoglim osobama, hudovicama i jetimima,

– pozivanje ljudi u Allahovu vjeru, pojašnjavanje propisa Allahove vjere onima kojima je potrebno,
– maksimalno čuvanje od grijeha, naročito onih koji su veliki, a u očima mnogih postali su sitniji od mušice, kao što je gibet (ogovaranje), nemimet, laž, gledanje u ono što nije dozvoljeno, kamata, mito.

To su samo neka djela koja bismo mogli da činimo tokom ovih dana, a bitno u svemu tome jeste da čovjek očisti namjere, odnosno da sve što čini bude iskreno radi Uzvišenog Allaha. Kazali su učenjaci prvih generacija: ”Koliko je malih djela (u očima ljudi) a njih je iskrenost učinila velikim, a koliko je velikih djela (u očima ljudi) a njih je neiskrenost učinila malehnim.‘

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Prvih deset dana zul-hidždžeta su među najvrednijim i najveličanstvenijim danima kod Uzvišenog Allaha. Imam Bezzar zabilježio je predaju, sa dobrim lancem prenosilaca, kao i imam Ebu J’ala, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, a to je sve spomenuo imam Munziri u poznatom djelu Et-Tergib, od Džabira, r.a., da je Allahov Poslanik kazao:

”Najbolji dunjalučki dani su deset dana zul-hidždžeta.” Prisutni su upitali: ”Zar tim danima nije ravna borba na Allahovom putu?”, a Allahov Poslanik rekao je: ”Njima nije ravna čak ni borba na Allahovom putu, osim ako čovjek položi svoj život na Allahovom putu.” (Šejh Albani smatrao je vjerodostojnim ovaj hadis)

Musliman bi trebao da se maksimalno potrudi u ovim blagoslovljenim danima u činjenju dobrih djela, zato što su dobra djela dodatno draga Uzvišenom Allahu u ovim danima, kao što je spomenuto u hadisu imama Buharije, kada su prisutni ashabi upitali Allahovog Poslanika: ”Allahov Poslaniče, pa čak ni borba na Allahovom putu – džihad?”, on je kazao: ”Čak ni borba na Allahovom putu, osim u slučaju kada čovjek izađe u borbu zalažući svoj život i svoj imetak i ništa od toga ne vrati.” (Izvor fetve: islamweb.net)

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Diskutabilna je izjava: “…budući da su, prema hadisu, oni koji ne obavljaju namaz nevjernici, smijem li biti otkrivena pred svojim prijateljicama koje ne obavljaju namaz?” Doslovno shvatanje šerijatskih tekstova, ajetâ i hadisâ, i njihova primjena na pojedincu proizveli su haridžije sveznalice (čitaj: neznalice), koji, osim vladarâ, analiziraju i učenjake, pa ih proglase nevjernicima, a zatim i muslimanske mase, pa i njih uvrste u otpadnike od vjere, te na kraju, jer su iskušani zaraznom bolešću tekfirom, analiziraju sami sebe, i reknu da su i sami nevjernici. (Na koncu ispadne da je džennet, čija je širina kao nebesa i Zemlja, uzalud stvoren – čemu toliki džennet kad u njega neće imati ko ući jer su svi ljudi nevjernici?! Allahu se utječemo od zablude i poskliznuća!)

Kad je riječ o izostavljanju namaza, treba imati na umu stvari koje ćemo ovdje navesti.

Prvo, učenjaci su jednoglasni u mišljenju da je otpadnik od islama onaj ko negira obaveznost namaza, pa makar ga i obavljao. (Onaj ko je rođen i odrastao u muslimanskoj sredini, nema opravdanje u pogledu toga.)

Drugo, učenjaci su jednoglasni u mišljenju da je izostavljanje namaza jedan od pogubnih grijeha; kažu da je to veći grijeh od konzumiranja alkohola i činjenja nemorala.

Treće, učenjaci nisu jednoglasni u mišljenju da je otpadnik od islama onaj čovjek koji vjeruje u obaveznost obavljanja namaza ali ga iz određenih razloga ne obavlja.

Četvrto, dokazi koji se bave ovim pitanjem podjednako su snažni, i stoga je ovo pitanje – pitanje u kojem se neistomišljenik mora tolerirati.

Peto, većina učenjaka, hanefijski, šafijski, malikijski i neki hanbelijski autoriteti, smatra da nije otpadnik od islama onaj čovjek koji vjeruje u obaveznost obavljanja namaza ali ga iz određenih razloga ne obavlja.

Šesto, protiv onih ljudi što ne obavljaju namaz mora se uspostaviti argument, kako to kaže šejh Abdurrezzak Afifi.
Nakon što se nekom objasni da mora klanjati i da je namaz stup vjere, može se razmatrati njegovo stanje. Neki ljudi ne drže do ovog principa – onda kad je njima to po volji, ali drže do njega onda kad vide da je u tome korist za njih.

Naprimjer, možda će čovjek za svog oca reći da je nevjernik zato što ne klanja, ali, da njegov otac umre i ostavi desetak miliona eura, od kojih ovaj treba naslijediti polovinu, bi li tad rekao: “Moj babo nije klanjao, bio je kjafir, a ja sam musliman i nije mi dozvoljeno uzeti taj novac”? Čisto sumnjam da bi njegov otac tad “bio” nevjernik. Možda bi, štaviše, bio evlija, a nakon podjele novca – opet nevjernik. (Pitanje uspostavljanja argumenta i opravdavanje neznanjem nisu nimalo jednostavna i lahka pitanja. Još nešto! Zar neko misli da ne postoji razlika između čovjeka koji živi u Saudijskoj Arabiji, a ne zna da je namaz obaveza, i Bošnjaka koji to isto ne zna, a koji je živio u uništavajućem sistemu što se komunizam zove?!)

Sedmo, mora se obratiti pažnja na sljedeće: koliko namaza čovjek mora obavljati da ne bi spadao u kategoriju onih koji izostavljaju namaz? Ovo su pitanje razmatrali oni učenjaci koji smatraju da izostavljanje namaza jest nevjerstvo, i razišli su se u mišljenju. Neki od njih čak tvrde da je nevjernik onaj čovjek koji izostavi makar jedan namaz. Također, smatra li se da izostavlja namaz onaj ko klanja samo džumanski farz?

Osmo, jesmo li stvoreni da ljude kvalificiramo na vjernike i nevjernike, dobre i loše, čestite i poročne, ili smo stvoreni da robujemo dragom Allahu i da pozivamo ljude u islam, u čijem se okrilju osjećamo spokojno i sretno, ako se osjećamo! Kažem: ako se osjećamo, jer se čini da je islam nekim ljudima golema tegoba i teret koji oni nose, a čija se težina očituje na njihovim čehrama i na ponašanju prema svojim porodicama i drugim ljudima.

Uzmemo li sve ovo u obzir, nećemo tako lahko izjaviti da je taj i taj čovjek nevjernik samo zato što ne obavlja namaz. Put do njegovog proglašenja nevjernikom duži je i teži nego što to mislimo – a bolje je da se usredsredimo na poticanje ljudi na obavljanje pet dnevnih namaza.

Braćo i sestre, spustimo se na vlastiti nivo, znajući da ćemo za svaku riječ, a pogotovu za sud o drugim ljudima, položiti račun pred Svevišnjim Allahom! I imajmo na umu sljedeće predanje koje je pouzdano. Abdullah b. Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “…onaj ko nešto izmisli o vjerniku bit će zadržan u znoju stanovnika džehennema sve dok ne dokaže svoju izjavu.” (Ebu Davud, Ahmed i el-Hakim)

U vezi s pitanjem koje ste postavili, islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da muslimanka pred nevjernicom smije otkriti lice i šake, a razilaze se u mišljenju smije li pred njom otkriti kosu, podlaktice, vrat, potkoljenicu – dijelove tijela koje muslimanke, bez sustezanja, pokazuju jedna pred drugom. Većina učenjaka kaže da je zabranjeno da muslimanka pokaže nevjernici bilo koji dio tijela osim lica i šaka. A to su međutim dozvolili sljedeći učenjaci: Ahmed b. Hanbel, er-Razi, el-Alusi, malikijski pravnik Ebu Bekr b. el-Arebi, šejh Ibn Baz, šejh Ibn Usejmin, Stalna komisija za fetve i neki drugi učenjaci.

Na pitanje je li dozvoljeno da muslimanka pred nevjernicom otkrije kosu, podlaktice, potkoljenice – dijelove tijela koje obično otkriva pred sljedbenicama islama, Stalna komisija za fetve odgovorila je ovako: “O tom pitanju postoje dva mišljenja; preteže stav onih učenjaka koji su kazali da muslimanka može pred nevjernicom otkriti spomenute dijelove tijela, jer nije preneseno da su se majke pravovjernih i druge ashabijke pokrivale pred nevjernicama i mnogoboškinjama; da su to činile, bilo bi nam preneseno…” A Gospodar tvoj najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: prof. Abdurrahman Kuduzovic

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam!

Pojedinačno proklinjanje bilo kojeg muslimana je veliki munker na kojeg je upozorio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisima u kojima je uopćeno zabranio proklinjanje bilo koga, to nije od ahlaka mu’mina, umanjuje iskrenost, sprečava činjenje šefa’ata i šehadet na Sudnjem danu, niti je zbog toga poslan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Jer proklinjanje znači doviti protiv nekoga da ga Allah, dželle še’nuhu, udalji od svoje milosti, a doviti tako nešto ne može biti od ahlaka mu’mina jer od lijepih osobina mu’mina je da su milostivi, međusobno se pomažu, čine dobročinstvo, bogobojazni su i žele svome bratu ono što žele samima sebi. Pa tako, ko proklinje neku osobu dovi Allahu da je udalji od Njegove milosti što predstavlja krajnji vid neprijateljstva, zla i zavjere prema njemu.

Zato je došlo u hadisu kojeg bilježi Buharija i Muslim u svojim Sahihima a prenosi ga Ebu Zejd ibn Sabit, radijallahu anhu, da kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Proklinjanje mu’mina je kao njegovo ubistvo“.

Prenosi Ebu Hurejre u hadisu kojeg bilježi Muslim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne treba iskreni Allahov rob da bude onaj koji mnogo proklinje“. A u rivajetu od Ebu Derda’, radijallahu anhu, takođe kod Muslima se kaže: “Oni koji mnogo proklinju neće biti šefa’adžije niti šehidi na Sudnjem danu“.

Prenosi Ebu Hurejre da je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rečeno: O Allahov Poslaniče, dovi protiv mušrika, pa je rekao: “Nisam poslan da proklinjem, nego sam poslan kao milost“. Bilježi ga Muslim. A u hadisu kojeg prenosi Semurete ibn Džundub, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Nemojte se međusobno proklinjati Allahovim prokletstvom, niti Njegovom srdžbom, niti Vatrom“.

Takođe, Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije mu’min onaj koji mnogo vrijeđa i mnogo proklinje, niti koji je vulgaran i prost“. Bilježi ga Tirmizi i ocjenjuje ga dobrim, a Hakim i Ahmed Šakir vjerodostojnim.

Iz ovoga se izuzima uopćeno proklinjanje osoba koje rade određene velike grijehe a što je došlo u šerijatskim tekstovima njihovo proklinjanje od strane Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poput onog ko čini zulum, konzumira kamatu, ko stavlja periku i ko je nosi, ko čupa obrve, ko krade, ko proklinje svoje roditelje, ko zakolje kurban u nečije drugo ime mimo Allaha, dželle še’nuhu, muškaraca koji oponašaju žene i žena koje oponašaju muškarce i tome slično. Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je prokleo Židove koji su od kaburova njihovih vjerovjesnika načinili mesdžide.

Prema tome, nije dozvoljeno roditeljima da proklinju svoju djecu ma šta da rade od harama, nepraktikovanja vjere pa čak i kufra. Nego je na njima da dove za njih da ih Allah uputi i da popravi njihovo stanje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com