Zahvala pripada Allahu, subhaneh, koji upućuje svoje robove na pravi put. Koga Allah uputi niko ga ne može u zabludu odvesti, a koga On u zabludi ostavi pa ko je taj ko će ga na pravi put uputiti. Najveća blagodat koju Allah spusti na svoga roba je uputa, takvi su uistinu srećnici i na dunjaluku i na Ahiretu.

Mnogo nas raduje kada vidimo Allahovu milost koja se spušta na Njegove robove, pa tako, poštovana sestro, ti nisi nikako “slučajno naletila” na neke islamske stranice, jer se u ovom kevnu (svijetu) ništa ne dešava slučajno, nego je to Allahova odredba. Tvoja smirenost i toplina koju si osjetila čitajući i gledajući islamske sadržaje je dokaz da ti je Allah, subhanehu, otvorio srce za Islam i Njegovu uputu.

Što se tiče praznine koju osjećaš u kafićima, diskotema i drugim haram mjestima je sasvim normalna, jer su to mjesta na kojima se griješi prema Allahu, a čini se pokornost prokletom šejtanu. Pa je s toga sasvim prirodno da se tu ne osjećaš sretnom i ispunjenom.

Da li ti možeš da budeš muslimanka? Naravno da možeš. Zaista su vrata tevbe (pokajanja) otvorena sve dok duša ne dođe do grkljana ili dok Sunce ne izađe sa zapada. Pa tako je na tebi da se iskreno pokaješ za ono što si radila i da počneš novi život kao iskrena Allahova robinja.

Grijehe koje si činila ne moraš i ne trebaš spominjati jer Islam briše ono što je bilo prije njega. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu:”Islam briše ono što je bilo prije njega” (Ahmed). Pa tako ti možeš da počneš svoj novi, islamski život sa praznom knjigom na kojoj će biti pisano samo ono što radiš nakon tvoje tevbe (pokajanja).

Da bi tevba bila ispravna mora ispuniti određene uslove: 1- prvo da se iskreno pokaješ za te grijehe i prestaneš sa njihovim činjenjem, 2- da se kaješ zbog onoga što si činila od grijeha, 3- da se odlučiš da se nikada više nećeš vratiti na te grijehe. Tako nije ispravno pokajanje koje je popraćeno istrajavanjem na grijehu. Znači, ti prvo trebaš da učiniš tevbu koja ispunjava ova tri uslova. Nakon toga treba da radiš stvari koje čovjeka čine muslimanom, jer ne postaje čovjek muslimanom zato što nosi muslimansko ime nego kad radi ono što je Allah naredio muslimanima da rade i da ostavi ono što je zabranio.

Tvoje riječi “oba roditelja su mi muslimani, medjutim obadvoje se deklarisu kao ateisti” znače da su tvoji roditelji Bošnjaci i nisu muslimani. Da bi čovjek postao musliman mora da ispuni pet islamskih šartova:

1- da posvjedoči da je samo Allah božanstvo koje zaslužuje da mu se čini ibadet i da je Muhammed Njegov rob i Poslanik,

2- da klanja pet farzova namaza (sabah, podne, ikindiju, akšam i jaciju),

3- da posti mjesec ramazana, 4-daje zekat i 5-obavi hadž (posjeti Ka’bu) ako je u mogućnosti jednom u životu. Činjenje ovih stvari jednu osobu čine muslimanom.

S toga, poštovana sestro, požuri sa svojom tevbom i činjenjem onoga što ti je tvoj Gospodar naredio i iskoristi Allahovu milost koju je spustio na tebe učinivši da počneš da mrziš griješenje a da osjećaš ljepotu i smirenost u onome što On, subhanehu, voli i čime je zadovoljan. Pa zamijeni smrad, tjeskobu, zagušljivost i buku diskoteka sa tišinom, mirisom, smirenošću mesdžida. Zamijeni prijatelje koji te pozivaju na razvrat, ružna djela i griješenje prijateljima koji te pozivaju u Allahovu milost i Njegovu prostranost (koja ti je kao i svakom drugom itekako potrebna), koji te pozivaju u pokornost samo Njemu i nikome drugom. Zaista niko neće ostaviti nešto radi Allaha, subhaneh, a da mu to Allah neće zamijeniti nečim ljepšim i boljim za njega, kao što je to došlo u hadisu.

Bilježi Veki’a u knjizi “Ez-Zuhd” (2/635) od Ubej ibn K’aba, a Ebu Nu’ajm u “El-Hilje” (1/253) od Ubej ibn K’aba i Ibn Omera, radijallahu anhum, a Ahmed (5/363) i Bejheki (5/335) od Ebu Katade i Ebu El-Dehma’, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće ostaviti (Allahov) rob nešto radi Allaha a da mu to Allah neće zamijeniti sa onim što je bolje od njega odakle se ni ne nada”, a u rivajetu: “Ti nećeš nešto ostaviti bojeći se Uzvišenog Allaha a da ti Allah neće dati ono što je bolje od toga”, takođe u rivajetu: “Neće ostaviti (Allahov) rob nešto radi Allaha, neostavljajući to osim radi Njega, a da mu Allah to neće nadoknaditi sa onim što je bolje za njega i na dunjaluku i na Ahiretu“. Ovaj hadis sa svim spomenutim rivajetima je ocijenjen vjerodostojnim od strane El-Hejtemija, El-‘Adželunija, Ibn Mufliha i El-Vadi’ija.

Od prvih obaveza koje treba da uradiš je da se posvetih učenju osnovnih stvari od vjere bez kojih ne možeš biti muslimanka, a od prvih tih obaveza je namaz. Isto tako, ono što naučiš moraš primijeniti u praksi jer je znanje bez primjene u praksi poput drveta koje nema plodova. Treba da svoje praktikovanje vjere uskladiš sa onim što je došlo u Kur’anu i sunnetu a ne sa “bošnjačkom tradicijom”, pa vodi računa gdje i od koga ćeš naučiti vjeru.

Svako djelo koje musliman uradi treba da ispuni dva šarta (uslova) da bi bilo ispravno:

1- da je urađeno iskreno samo radi Allaha a ne zbog bilo koga ili čega drugog

2- da je u skladu sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Moraš biti spremna na iskušenja koja će te zadesiti na tvom putu pridržavanja vjere, tako da ćeš naići na nerazumijevanje, ismijavanje, kritike, odbacivanje i to od onih koji su ti najbliži (roditelji, rodbina, prijatelji, komšije, sredina). Kroz to su prolazili poslanici, učenjaci i većina nas kad smo bili na početku svog praktikovanja vjere. Isto tako, ne smiješ dozvoliti da se prepadneš od mnoštva naredbi i zabrana, kako će ti se možda u početku učiniti, zaista je ova vjera Allahova vjera koju je On odabrao svojim robovima i olakšao im je.

Kaže Uzvišeni: “Danas sam vašu vjeru usavršio i blagodat svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam Islam bude vjera” (sura El-Maide 3). Najbolja blagodat koju Allah, subhaneh, spusti na svoga roba je da ga uputi na pravi put pa istinu vidi istinom a zabludu vidi zabludom. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kome Allah hoće dobro dadne mu da razumije vjeru“(mutefekun alejh).

I na kraju poštovana sestro, molimo Allaha da ti omekša tvoje srce za Islam, da ti olakša pridržavanje vjere, da te učini od onih koji su sretni i uspješni i na dunjaluku i na Ahiretu, On je onaj ko je Milostiv, Onaj koji uslišava dove svojim robovima. Dobro došla u društvo mu’mina, onih koji su izabrali Allahov put a ne put onih koji su zalutali pa tumaraju ovim svijetom bez svjetiljke vodilje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Šejh Imran Husejn je rođen na ostrvu Trinidad u Karibskom moru 1942. godine, indijskog je porijekla. Završio je Naučni institut u Karačiju i učio je na mnogim drugim institutima od kojih je Univerzitet u Karačiju, Univerzitet Zapadna indijska ostrva, Univerzitet El-Ezher i Međunarodni institut u Ženevi.

Radio je u diplomaciji u Ministarstvu vanjskih poslova Trinidada i Tubaga, ali je dao ostavku 1985.godine da bi svoj život žrtvovao radu za Islam. Živio je deset godina u Njujorku gdje se aktivno bavio davom i gdje je bio predsjedavajući Zajedničke komisije za islamska udruženja i fondacije. Obavljao je više vjerskih funkcija u raznim institucijama, predavao na raznoraznim institutima i školama u Pakistanu i Americi i napisao 12 knjiga islamske tematike. (preuzeto sa njegove stranice)

A što se tiče njegovih ideja i tumačenja Islama, ono što se piše o njemu na raznim web-stranicama kreće se između nekritične pohvale i veličanja njegovog tumačenja velikih predznaka Sudnjeg dana i optužbi sa druge strane da je sufija i da neosnovano tumači Dedžala i Jedžudža i Medžudža. Dok on sam za sebe tvrdi da ne pripada ni jednoj skupini niti džematu nego da slijedi Kur’an i Sunnet i da preferira mezheb Ehlu Sunneta vel Džema’at.

Međutim, prije kritičkog osvrtanja na njegova tumačenja neophodno je da se u kratkim crtama, nakon objektivnog istraživanja i analize njegovih ideja i idžtihada o velikim predznacima Sudnjeg dana, izloži rezime njegovog učenja.

Naime, ono po čemu je ovaj šejh postao poznat to su njegove ideje, idžtihadi i tumačenja velikih predznaka Sudnjeg dana. Mnoga pojašnjenja i tumačenja su produkt čiste mašte koja nema šerijatskih argumenata na koja se može osloniti, čak je jedan dio tih tumačenja uveliko oprečan jasnim šerijatskim tekstovima koji govore o ovoj temi. A razlog svemu ovome je što on prilikom tumačenja šerijatskih tekstova koristi metod metafore, tj. u prenešenom značenju tumači hadise na način da ono što je jasno i razumljivo svakom čovjeku onako kako je došlo u hadisima, da se tumači da se ustvari ne misli na to nego na nešto drugo.

Dvije su najvažnije teme o kojima on najčešće govori: Dedždžal i Je’džudž i Me’džudž. Po njemu oba ova velika predznaka Sudnjeg dana su se već pojavili i to još davno i u kontinuitetu neprestano su prisutni na Zemlji.

On pojašnjava da se brana Je’džudža i Me’džudža već otvorila i to prije više od hiljadu godina i da su Je’džudž i Me’džudž, ustvari Židovi El-Hazera, odnosno da su Židovi sa Kavkaza pomiješani sa Evropljanima Je’džudž i Me’džudž o kojima govore šerijatski tekstovi. Takođe, Židovi koji danas žive u okupiranoj Palestini su Je’džudž i Me’džudž. A provala Je’džudža i Me’džudža na islamski svijet se, po njemu, već se desila kroz krstaške ratove u srednjem vijeku, a zatim u novije vrijeme sa kolonizacijom islamskih zemalja. Još je mnogo detalja i pojedinosti o ovom velikom predznaku Sudnjeg dana o kojima on govori u svojim čudnim i neobičnim tumačenjima istog.

Takođe, po njemu je Dedždžal izašao već duži period, s tim da se njegova pojava ne očituje u osobi ljudskog oblika nego u državnom sistemu ili samoj državi. Njegov opis Dedždžala najbolje pojašnjava njegovo tumačenje poznatog hadisa kojeg bilježi Muslim u kojem se govori o vremenu koje će Dedždžal provesti među ljudima kada se pojavi: “Četrdeset dana, dan kao godina, dan kao mjesec, dan kao sedmica a ostali dani poput vaših dana”.

Pa tako kaže da je “dan kao godina” ustvari metafora o hiljadu godina, a to dokazuje riječima Uzvišenog: “Samo jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko hiljadu godina, po vašem računanju” (El-Hadž, 47), te je Dedždžal u tom periodu od hiljadu godina bio oličen u državi Britanija koja je bila imperatorska sila u to doba, čije carstvo je bilo toliko veliko da sa njega Sunce nije nikad zalazilo. Manifestovanje Dedždžala u imperatorskoj sili Britanija je prestalo sa završetkom prvog svjetskog rata (1918.) kada je zvijezda Britanije zašla a pojavila se zvijezda nove svjetske sile Amerike.

A po njemu “dan kao mjesec” je period od 83 godine koje je dobio tako što je hiljadu godina podijelio sa dvanaest mjeseci, a to je period u kojem će Dedždžal biti oličen u državi Americi koja je postala prva svjetska sila. Zatim nakon pada Amerike, a što se desilo 2001.godine sa 11. septembrom, cionistička sila, čiji je centar u Americi i Palestini (Izrael) je postala najveća snaga na zemaljskoj kugli, te će Dedždžal živiti u srcu tog cionističkog klana i to u periodu koji će trajati, kako je došlo u hadisu “dan kao sedmica”, tj. oko 20 ili 21 godinu. Nakon toga će se Dedždžal pojaviti u svom zadnjem obliku…

Pored ovih tumačenja ova dva velika predznaka Sudnjeg dana, po čemu je posebno poznat, od stvari koje je bitno navesti, a tiču se kristalizacije stava o šejhu Imranu Husejnu i njegovim idejama, je sljedeće:

– da sa svom žestinom, pristrasno i veoma subjektivno, napada, vrijeđa i optužuje skupinu koju naziva “Vehabijama” ne razdvajajući te “Vehabije” od saudijske porodice koja je na vlasti u Saudijskoj arabiji, koju optužuje da je zajedno sa Britanijom srušila islamski hilafet u osmanskoj imperiji,

– ponekad sa stidljivošću i simbolično navodi kako su šije rafidije na dalaletu, a ponekad hvali vođu iranske revolucije Homeinija i njegov državni sistem koji ispoljava neprijateljstvo prema velikom šejtanu Americi.

Nakon iznošenja njegovih ideja u kratkim crtama ostaje da se iste kritički ocijene.

Što se tiče njegovog tumačenja Je’džudža i Me’džudža, prva i najveća greška u njegovom tumačenju je tvrdnja da su se oni pojavili, jer u vjerodostojnim hadisima je došlo da će se Je’džudž i Me’džudž pojaviti nakon silaska Isa’a, alejhisselam, a to se naravno još nije desilo. Druga krupna greška je to što je opis izgleda naroda Je’džudža i Me’džudža došao vrlo precizan u šerijatskim tekstovima i nikako ne odgovara evropskim narodima i Židovima.

Najviše kome odgovara taj opis su Mongoli, Tatari ili čak Kinezi. Prema tome, ovo njegovo tumačenje je čisti promašaj, proizvod je mašte i metaforičkog tumačenja šerijatskih tekstova. A učenjaci Ehlu sunneta odbijaju metaforičko tumačenje tekstova o Je’džudžu i Me’džudžu i Dedždžalu.

A što se tiče tumačenja Dedždžala, najveća oprečnost ovog tumačenja šerijatskim tekstovima je predstavljanje Dedždžala u državnom sistemu Britanije, Amerike ili slično jer je u šerijatskim tekstovima a i po idžmau učenjaka Dedždžal osoba u ljudskom obliku, a ne personifikacija nečega drugog. Takođe, tvrdnja da je Britanija, u kojoj se olikovao Dedždžal, 1000 godina bila prva sila u svijetu historijski nije tačna ni precizna jer u periodu od devetog do dvadesetog stoljeća mnoge druge sile su bile jače od Britanije, poput muslimanskog hilafeta i na Istoku i na Zapadu, Francuske, Rusije, Vizantije i slično.

Isto tako, Amerika u kojoj se po njemu olikovao Dedždžal, u periodu nakon prvog svjetskog rata pa do početka 21. stoljeća nije bila cijelo vrijeme najjača sila na svijetu jer su joj parirale Britanija, Rusija, pa čak Francuska i Kina. Ovo sve ukazuje na proizvoljnost i nepreciznost koji su svojstveni samo bujnoj mašti u povezivanju istorijskih događaja sa pojavom Dedždžala.

Upitao sam jednog saudijskog šejha Mensura Es-Simarija koji je, između ostalog, poznati učenjak akide i hadisa i stručnjak u tumačenju velikih predznaka Sudnjeg dana, o Imranu Husejnu i njegovom tumačenju ovih predznaka, pa nakon što je konstatovao da su njegova tumačenja netačna i oprečna mnogim šerijatskim tekstovima o ovoj temi, rekao je da su ovo dedždžalska tumačenja, tj. lažna i pogrešna, i da on nije prvi koji ih ovako pogrešno i nakaradno tumači nego da su ga u tome pretekli mnogi drugi.

A što se tiče njegovog žestokog napadanja i vrijeđanja onih koje naziva “Vehabijama”, ako pod tim misli na selefijsku davu sa kojom je došao Muhammed ibn Abdulvehab, kao reformator savremenog doba koji je pozivao na čišćenje Islama od svih natruha koje su se u njemu skupljale kroz vijekove od širka i njegovih oblika i raznoraznih novotarija u akidi i fikhu, onda to ukazuje na njegovo ili nepoznavanje ispravne akide Ehli sunneta, ili nepoznavanje onoga sa čemu je došao Muhammed ibn Abdulvehab, a i jedno i drugo je belaj.

A ako bi se njegov ovakav stav prema tzv. “Vehabijama” pravdao njegovoj velikoj mržnji prema saudijskoj vlasti i optuživanjem istih da su učestvovali sa Britanijom u rušenju islamskog hilafeta, to ne može biti opravdanje. A posebno je začuđujuće da čovjek koji toliko barata historijskim podacima i vraća se na historiju u svojim predavanjima da mu postane obilježje njegove dave jedna notorna historijska laž, a to je da je Saudija učesnik rušenja islamskog hilafeta, o čijem argumentovanju da je to netačno je smiješno i suvišno pričati.

A što se tiče njegovog hvaljenja Homeinija, vođe iranske revolucije, to se može razumjeti na jedan od tri načina, gledajući sa aspekta šitske akide.

Prvi – da to radi da bi pridobio šije rafidije ili u najmanju ruku da ih ne odbije s jedne strane, a sa druge strane to se slaže sa njegovom velikom mržnjom koju ispoljava prema Americi i Židovima, a Iran je navodno najveći neprijatelj istih. Ako bi ovo prihvatili kao tačno, treba reći da nastojanje da se dobije više pristalica na račun prikrivanja istine je oprečno davi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim nasljednicima, tj. učenjacima i imamima ovog Ummeta, što je tema za sebe. Posebnu težinu ima to što on hvali glavu dalaleta i kufra oličenu u Homeiniju što je nepojmljivo za jednog sunijskog savremenog šejha, čime dovodi u pitanje svoju akidu i svoj sunizam, i pri čemu stavlja politiku iznad akide.

Drugi – da on ne zna na kojoj je akidi Homeini. A ako je tako ne priliči jednom šejhu da hvali nekog vjerskog vođu čije uvjerenje ne zna, mada je ovo veoma daleko jer onaj ko poznaje šitsku akidu uopćeno, naravno da poznaje akidu njihovog vođe.

Treći – da zna akidu šija uopćeno, a Homeinijevu pojedinačno, međutim ne smatra akidu šija dalaletom i stranputicom niti njihovog vođu Homeinija predvodnikom kufra i dalaleta zamotanog u lažnu ljubav prema Ali Bejt (Poslanikovoj porodici). A ovo, ako bi bilo tačno samo po sebi bi govorilo o akidi samog šejha Imrana Husejna.

Prema tome, tumačenja šejha Imrana Husejna pojave Je’džudža i Me’džudža i Dedždžala su netačna i puna metaforičkog prepuštanja slobodnoj mašti, jer se ne slažu sa jasnim i nedvosmislenim tekstovima hadisa i više liče filmskom scenariju zasnovanom na historijskim faktima i vjerskim tekstovima gdje se autor prepušta svojoj slobodnoj stvaralačkoj mašti nego jednom ozbiljnom naučnom pristupu i tumačenju nekog islamskog učenjaka.

Te s stoga musliman ne treba upasti u zamku slatkorječivog, slikovitog, plastičnog, zanimljivog i nazovi historijskog tumačenja velikih predznaka Sudnjeg dana ako to ide na uštrb istine. A njegovo strastveno i žestoko napadanje tzv. “Vehabija”, uz istovremeno hvaljenje glave kufra i dalaleta Homeinija je veliki znak i išaret koji stavlja upitnik nad njegovom davom i akidom u koju poziva. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com