Učenje ezana na desno uho novorođenčetu praksa je muslimana kroz generacije, tvrde imam Tirmizi i Hattab. (Vidjeti: Aridatul-ahvezi, 4/21, i Mevahibul-Dželil, 2/86.) Po mišljenju mnogih učenjaka poznatih pravnih škola, učenje ezana djetetu na uho smatra se pohvalnim djelom. (Vidjeti: El-Medžmu, 8/334, Mevahibul-Dželil, 2/85, El-Insaf, 4/114, Hašijetu Ibni Abidin, 2/62, i Avnul-Mabud, 2/85.) Imam Malik nije smatrao pohvalnim učenje ezana na uho novorođenčetu. (Vidjeti: Mevahibul-Dželil, 2/86.) Mudrost učenja ezana na uho novorođenčetu jeste to da dijete prije svega čuje riječi tevhida koje tjeraju šejtana u bijeg, a koji je uznemirio dijete nakon rođenja, a Allah, dželle šanuhu, najbolje zna. Isto tako, ezanom se dijete poziva da bude pokorni Allahov rob i da se ne odaziva šejtanu koji će ga pokušati odvesti s Pravog puta. (Vidjeti: Tuhfetul-mevdud, str. 32, od Ibnul-Kajjima.)

Učenjaci koji kažu da ezan treba učiti novorođenčetu svoj stav temelje na slabom predanju da je Poslanik, ﷺ, učio ezan Hasanu b. Aliji kada je rođen. (Tirmizi, 5/71/1516, Ebu Davud, 4/330/5105, Taberani, 3/30/2578, i Begavi, 11/273/2822. Imam Tirmizi i Hakim predanje smatraju ispravnim. Međutim, imam Ibn Hibban, Munziri, Zehebi, Ševkani i Albani tu njihovu ocjenu nisu prihvatili jer u lancu prenosilaca tog predanja postoji prenosilac po imenu Asim b. Ubejdullah, čije hadise odbacuju poznati hadiski eksperti. Vidjeti: Muhtesaru Ebi Davud, 8/8-9, Telhisul-mustedrek, 3/197, Nejlul-evtar, 5/230, i Es-Silsiletud-daifa, 1/493.) Citirani hadis se prenosi u različitim verzijama kao: “Učio je ezan u Hasanovo uho“,  “Učio je ezan u Husejinovo uho“,  “Učio je ezan u Hasanove uši“,  “Učio je ezan u Hasanovo i Husejinovo uho i naredio da se tako čini.“  Ove nesigurnosti u citiranju predaje aludiraju nam da Asim b. Ubejdullah nije dobo zapamtio hadis. Prema tome, iako je učenje ezana na desno uho novorođenčetu ustaljena praksa muslimana, to nema utemeljenja u vjerodostojnom hadisu.

Kada je riječ o učenju ikameta na lijevo uho, to je spomenuto u hadisu koji prenosi Husejn b. Alija, radijallahu anhum, a u kojem stoji da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Ko dobije dijete pa mu prouči ezan na desno, a ikamet na lijevo uho, neće mu nauditi džinni koji prate čovjeka.” (Ebu Ja’la, 6/32/6747, Ibn Sunni, str. 220/623, i Bejheki, u djelu Šuabul-iman, 6/390/8619.) U ovome lancu prenosilaca postoje prenosioci: Jahja b. Ala i Mervan b. Salim, koji su, po nekim učenjacima, lažovi, a po drugim, njihova su predanja ništavna, dok je biografija Talhe b. Ubejdullaha nepoznata. (Vidjeti: Medžmeuz-zevaid, 4/59, Ithaful-hajeretil-mehera, 7/91, Fejdul-Kadir, 6/293, Es-Silsiletud-daifa, 1/491-494, Udžaletur-ragibil-mutemenni, 2/701, i Fethul-Vedud, str. 187-189, od Ebu Omera Hamavija.) Imam Zehebi ovo je predanje naveo kao primjer ništavnih hadisa koje prenosi Jahja b. Ala. (Vidjeti: Mizanul-iatidal, 4/397.)

Dakle, učenje ikameta na lijevo uho novorođenčetu nije dozvoljeno prakticirati jer se to navodi u apokrifnom ili, u najmanju ruku, ništavnom hadisu po kome nije dozvoljeno postupati. A kada je riječ o učenju ezana, to se navodi u slabom predanju prema kojem je postupala većina učenjaka, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Hvala Allahu, dž.š. Ebu Hurejre, r.a., kaže: “Čuo sam Allahovog Poslanika, ﷺ. da kaže: ‘Pet je obaveza muslimana prema muslimanu: da mu odvrati selam, da ga obiđe kada se razboli, da mu klanja dženazu, da se odazove njegovom pozivu i da mu nazdravi kada kihne.'” (Buhari u Sahihu, hadis br.1164, i Muslim u Sahihu, hadis br. 4022.)

Islamski učenjaci su podijelili pozive na koje se je musliman dužan odazvati u dvije kategorije:

Prva: poziv na svadbenu gozbu. Većina islamskih učenjaka je na stanovištu da je odaziv na ovu vrstu poziva obaveza (vadžib), izuzev u slučaju postojanja šerijatskog opravdanja. Neke od ovih opravdanja ćemo, ako Bog da, spomenuti kasnije. Dokaz koji ukazuje na obaveznost odaziva je hadis koga prenosi Ebu Hurejre, r.a., a u kome Allahov Poslanik, ﷺ. kaže:

“Najgora hrana je hrana sa gozbe kod koje se odbijaju i sprječavaju oni koji bi joj prisustvovali, a pozivaju se oni koji odbijaju da joj prisustvuju. Onaj ko se ne odazove na poziv, otkazao je poslušnost i pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, ﷺ.” (Buhari u Sahihu, hadis br. 4779, i Muslim u Sahihu, hadis br. 2585.)

Druga: poziv na razne druge vrste gozbi, osim svadbene. Većina islamskih učenjaka smatra da je odaziv na njih pohvalan (mustehab). Jedino su neke šafije i zahirije zauzele različit stav od ovoga i oni smatraju da je odaziv obavezan (vadžib). Ako bi se moglo reći da je odaziv pritvrđeno pohvalan, onda bi, možda, takav stav bio najbliži ispravnom mišljenju. Allah, dž.š., najbolje zna.

Međutim, islamski učenjaci su uslovili određene uvjete za odaziv na poziv. Ako se ovi uvjeti ne bi ispunili i ispoštovali, onda prisustvovanje pozivu nije ni obavezno (vadžib), niti pohvalno (mustehab), nego, u određenim situacijama, može biti i zabranjeno (haram). Ove uvjete je šejh Muhammed ibn Usejmin, rahimehullah, ukratko izložio i sumirao riječima:

1- Da na sazvanom mjestu nije prisutno neko ružno i zabranjeno djelo. Međutim, ako se nalazi neko takvo djelo, a čovjek ima mogućosti da ga otkloni, njegovo prisustvo postaje obaveznim (vadžibom) iz dva razloga: odaziva na poziv i otklanjanje lošeg djela. Ali ako čovjek to nije u stanju, onda mu je zabranjeno (haram) prisustvovati takvim okupljanjima.

2- Da onaj ko poziva na gozbu ne bude od onih osoba koje je nužno (vadžib) ili sunnet izbjegavati. Jedan od razloga da ima takav tretman jeste njegovo javno činjenje poroka i grijeha. Njegovo izbjegavanje može biti korisno kako bi se takva osoba pokajala za svoje postupke.

3- Da domaćin i gostoprimac bude musliman, inače, odaziv na poziv nemuslimana neće biti obavezujući, zbog toga što je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “Obaveza muslimana prema muslimanu…”

4- Da hrana koja se poslužuje na gozbi bude dozvoljenom.

5- Da odaziv na poziv ne sadržava i obuhvata zapostavljanje neke druge obaveze (vadžiba) ili nečega što je još obligatnije. Ako to uključuje, tada je zabranjeno odazivanje na njega.

6- Da ne uključuje teškoću ili štetu po onoga koji se odaziva, kao što je dugo putovanje, napuštanje porodice koja ima potrebe za njegovim prisustvom među njima ili neke druge vrste poteškoća. (Ibn Usejmin, El-Kavlu-l-mufid, 3/111.)

Neki islamski učenjaci su ovome još pridodali:

7- Da domaćin određenu osobu posebno ne spominje u pozivu, nego poziva sve prisutne na nekom općem skupu da prisustvuju gozbi koju će prirediti povodom neke prigode, a osoba je jedna od prisutnih. Po mišljenju većine, njegovo prisustvo nije obavezno.

Poslije ovoga će ti postati jasno i očevidno da prisustvovanje ovakvim gozbama koje ti spominješ, ne samo da nije obavezno, nego u određenim situacijama može biti i zabranjeno (haram), kao što je to u slučaju tvoje nemogućnosti da otkloniš loše djelo ili će tvoje prisustvovanje rezultirati zanemarivanjem muževog prava i dužnosti prema njemu ili prava vlastite djece koje se očituje u njihovom odgoju i tvojoj nužnoj brizi o njima. Ti, također, nisi sigurna od njihovog zla i štete koju ti mogu nanijeti. Ovo je dovoljan razlog koji te oslobađa prisustvovanja obaveznom pozivu, a da o neobaveznom i ne govorimo.

Žena, također, mora obratiti pažnju na to da ona mora tražiti dozvolu od svog muža da izađe na prigodu na koju je pozvana. Tvoja je obaveza da savjetuješ te sestre da moraju voditi računa o iskorištavanju vremena i njihovih druženja u onome što će im sa sobom donijeti i ovodunjalučku i ahiretsku korist. Allahov poslanik, ﷺ. nas je upozorio na ishod i rezultat sjedenja na kojima se ne spominje Allah, dž.š., rekavši: “Ne sjedne ni jedna grupa ljudi skupa na zajedničkom druženju, gdje ne spominju Allaha, dž.š., niti donose salavat na Allahovog Poslanika, ﷺ. a da zbog toga neće osjetiti tugu i kajanje. Ako bude želio, Allah, dž.š., će ih kazniti, a ako hoće, On će im oprostiti.” (Tirmizi u Sunenu, hadis br.3302, i za njega tvrdi da je hasenun-sahihun. Albani ga u Sahihut-Tirmizi, 3/140, ocjenjuje kao sahih.)

Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je kazao: “Allahov Poslanik, ﷺ. je rekao: ‘Ni jedna grupa ljudi ne ustane sa mjesta druženja gdje nisu spominjali Allahovo, dž.š., ime, a da njihovo ustajanje ne nalikuje ustajanju sa lešine magarca i zbog toga će osjetiti jad.'” (Ebu Davud u Sunenu, hadis br. 4214. Nevevi ga u Rijadu-s-salihin, hadis br. 321, ocjenjuje kao sahih – vjerodostojan, a sa njim se u ocjeni ovog hadisa složio i Albani.)

Dostavi im ovaj savjet usmenim ili pismenim putem. Kada bi ih, uz to, pozvala u svoju kuću i iskoristila okupljanje za vjersko druženje i učenje, uz još neke dozvoljene sadržaje koji su dragi i bliski njihovim dušama. Nadati se da će te Allah, dž.š., učiniti uzrokom uvođenja ove lijepe prakse najboljeg iskorištavanja ovih druženja i skupova. Allah, dž.š., upućuje na Pravi put.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Hvala Allahu, dž.š. Ismijavanje i omalovažavanje drugih ljudi su osobine kojih se jedan musliman mora čuvati i kloniti. Ove anomalije je Uzvišeni Allah, dž.š., zabranio vjernicima stoga što one rađaju prezir i mržnju među njima. One proizilaze iz oholosti i uzdizanja razuzdanih podrugljivaca. Žestoka prijetnja je došla za onoga ko se oholi i ponižava druge ljude.

Abullah ibn Mesud, r.a., prenosi od Allahovog Poslanika, ﷺ. da je rekao: “U Džennet neće ući osoba koja u svom srcu bude imala koliko je trun oholosti.” Jedan čovjek tada reče: “Neki ljude vole da nose lijepu odjeću i obuću.” Allahov Poslanik, ﷺ. odgovori: “Zaista je Uzvišeni Allah, dž.š., lijep i voli ljepotu. Oholost se sastoji u omaložavanju i potcjenjivanju istine i ponižavanju ljudi.” (Muslim u Sahihu, hadis br. 91.)

Jedna od osobina vjernika muslimana jeste da drugi muslimani budu sigurni od njegovog jezika i ruke.

Abdullah ibn Amr ibnul-As, r.a., prenosi da je neki čovjek upitao Allahovog Poslanika, ﷺ.: “Koji musliman je najbolji?” “Onaj od čijeg jezika i ruke budu sigurni drugi muslimani”- odgovori Allahov Poslanik, ﷺ. (Buhari u Sahihu, hadis br.10, i Muslim u Sahihu, hadis br.40.)

Za ove konkretne riječi koje su spomenute u pitanju, sa šerijatskog stanovišta, nema nikakve zapreke, ni u pogledu riječi, ni u pogledu značenja.  Mada ne bi željeli da ih izrekne neki musliman, s obzirom na mogućnost loše namjere i što mogu izazvati mržnju i prezir.

Muhammed Salih el-Munedždžid