Alejkumusselam! Pitanje kontaktiranja duša umrlih sa dušama živih u snovima je veoma aktuelno, zanimljivo i interesantno. Nerijetko čujemo kako je neko sanjao preminulog rođaka, oca ili majku nakon njihove smrti, te sa njim razgovarao o njegovom stanju u kaburskom životu. Ili se dešava da umrla osoba u snovima traži da za nju daju sadaku, uče Kur’an i slično. Ili da u snovima vidi da je umrla osoba u prelijepim baščama, zelenilu, vrtovima. Ponekad umrla osoba dolazi u snove i traži od onog ko je sanja da rade određeno djelo ili prestanu raditi neka djela kako bi ona prestala biti kažnjavana. I drugih sličnih primjera je mnogo.

Postavlja se pitanje da li je zaista moguće da se duša živog u snu sretne sa dušom umrlog i da razmjenjuju informacije, razgovaraju i slično. I da li je to o čemu ga obavještava umrla osoba istina? Takođe, da li treba raditi po onome što zahtijevaju i traže duše umrlih od živih?

Kontaktiranje i susretanje duša umrlih sa dušama živih u snovima je pitanje oko kojeg učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Skupina učenjaka smatra da se duše živih susreću u snovima sa dušama umrlih u njihovom zagrobnom životu. Ovo je stav Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, Se’id ibn Džubejra, Ibn es-Salaha, Sefarinija, Ibnul-Kajjima koji je sa gorljivošću zastupao i branio ovaj stav, Abdurrahmana es-S’adija od savremenih učenjaka i mnogih drugih. Mnogi mufessiri prenose ovo mišljenje prilikom tumačenja 42. ajeta sure Ez-Zumer sa kojim se dokazuje ovaj stav, poput Kurtubija, Ibn Kesira, Begavija, S’alebija i mnogih drugih.

Prenosi Kurtubi u svom tefsiru (15/260) da su Ibn Abbas, radijallahu anhuma, i drugi mufessiri rekli da se duše živih i umrlih susreću u snovima i međusobno prepoznaju shodno Allahovom mešietu (volji), pa kada se sve duše hoće vratiti u svoja tijela Allah zadrži duše umrlih kod Sebe a vrati duše živih u njihova tijela. A kaže Se’id ibn Džubejr: “Zaista, Allah zadržava duše umrlih kada umru i uzima duše živih kada spavaju pa se one međusobno prepoznaju onoliko koliko Allah hoće, a zatim zadrži duše onih koji su umrli a vraća duše drugih“.

Oni dokazuju svoj stav riječima Uzvišenog, tj. gore spomenutim ajetom: “Allah uzima duše u vrijeme smrti njihove – a koja nije umrla – u snu njenom. Tad zadržava onu kojoj je odredio smrt, a šalje drugu do roka određenog” (Ez-Zumer, 42). Kaže Abdurrahman es-S’adi u svom tefsiru (str. 725): “Ovaj ajet je dokaz da su duša i nefs tijelo koje opstoji samo po sebi, da se ona (duša) po svojoj suštini razlikuje od suštine tijela, da je ona stvorenje koje je mudro osmišljeno, Allah sa njom rapolaže tako što je usmrćuje, zadržava i šalje, i da se duše živih i umrlih susreću u Berzehu (zagrobnom životu), sastaju se i međusobno razgovaraju, a zatim Allah vrati duše živih (u njihova tijela) a zadrži duše umrlih“.

Na osnovu ovog ajeta neki učenjaci pojašnjavaju snove u kojima čovjek sanja umrlu osobu sa kojom razgovara da je to rezultat susretanja duše koja izađe iz tijela spavača i duše te umrle osobe koju sanja. Postoji i drugačiji tefsir ovog ajeta, a to je da se i pod dušom koja se zadržava i dušom koja se šalje misli pod obe duše na dušu umrlog a ne pod dušom koja se šalje (vraća) da se ne misli na dušu onog koji spava. Ovakvo tumačenje ajeta između ostalih je izabrao i šejhul-islam Ibn Tejmije. Zato on u svojim fetvama (Medžmu’ul-fetava, 5/453) kaže: “A ono što se spominje od susretanja duša onih koji spavaju i duša umrlih to ne negira ono što je došlo u ajetu (misli na Ez-Zumer, 42) a niti tekst ajeta ukazuje na to (na susretanje duša živih i duša umrlih u snovima)“.

Drugi stav učenjaka je da je susretanje duša živih tokom sna sa dušama umrlih stvar gajba (nepoznatog) i ne može se o tome ništa znati osim ako smo o tome obavješteni u šerijatskim tekstovima (Kur’ana i Sunneta). A nema ajeta i hadisa koji direktno ukazuju na to. Prema tome, da bi se tako nešto tvrdilo treba imati dokaz. Naravno, zagovorači prvog stava i mišljenja smatraju da imaju dokaze. Njihov prvi dokaz je spomenuti 42. ajet u suri Ez-Zumer, o čemu je već bilo govora.

Njihov drugi dokaz je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Tufejla ibn Amra Ed-Devsija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Tufejl sa nekim čovjekom iz njegovog naroda učinio hidžru u Medinu, pa je taj čovjek obolio, izgubio nadu (u život) a zatim rasjekao zglobove na prstima iz kojih je tekla krv dok nije umro. Nakon toga Tufejl ga je sanjao, bio je lijepog izgleda s tim da je imao zamotane ruke. Pa ga je upitao: “Šta je sa tobom uradio tvoj Gospodar?” A on mu odgovori: “Oprostio mi je zbog hidžre prema Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem”. “A zašto su ti ruke zamotane”, pitao ga je. On odgovori: “Bi mi rečeno: ‘Nećemo ti popraviti ono što si sam upropastio’”. Zatim je te snove Tufejl ispričao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je on, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allahu moj oprosti i njegovim rukama“. Hadis je po njima direktan dokaz po ovom pitanju.

Naime, Tufejl, radijallahu anhu, je sanjao da je razgovarao sa čovjekom koji se ubio i on ga je obavijestio o svom stanju u zagrobnom životu, zatim je taj san Tufejl ispričao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on prihvatio taj san kao istinu našto ukazuje to da je dovio Allahu da mu oprosti i rukama. Jedino što se može prigovoriti ovom dokazivanju da u hadisu ništa ne ukazuje na to da su se njihove duše srele nego da ga je on sanjao a san je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potvrdio kao istinu.

Od onoga sa čime zagovarači ovog mišljenja podupiru svoje mišljenje su mnoštvo primjera, hikaja (priča) i događaja koji su se desili prethodnicima ovog Ummeta po ovom pitanju. Naime, kažu da ono što spavač vidi u snovima od stanja umrle osobe, njenog stepena u Džennetu, ako su njegovi snovi dobri snovi (ru’ja saliha), onda je to što sanja spavač stvarnost. Prenosi se u vjerodostojnim predajama od mnogih učenjaka selefa ovog Ummeta da su u snovima vidjeli umrle i pitali ih o njihovom stanju pa su ih oni o tome obavijestili, a zatim su nama prenijeli te snove. A ovo su prenosili učenjaci i imami ovog Ummeta, pa da ovo prenošenje snova nema fajde i ibreta i da se ne uzima oni to ne bi spominjali ljudima niti bi to pisali u svojim knjigama.

Moguće je da ono što se sanja od stanja nekog umrlog da je to trenutno stanje tog umrlog i da će hajr i uživanje ostati takvo ili se još više povećati, a ako je u lošem i zlom stanju da će se promijeniti na bolje Allahovom dobrotom i milošću.

Od rivajeta koji se prenose u ovom kontekstu je sljedeće:
Ono što prenosi Ebu Davud u svom Sunenu (nakon hadisa broj 3281.) da nakon što su Zendži ubili njegovog šejha Muhammeda ibn Muhammeda ibn Hallada on ga je vidio u snovima i pitao ga: “Šta je sa tobom Allah uradio?” “Uveo me u Džennet“, on mu je odgovorio.

Rivajet kojeg bilježi Ibn Tejmije u “Minhadžus-sunne” (2/201), u njemu navodi da je ‘Amr ibn Murre El-Džumeli, a on je bio šejh Sufjana Sevrija, viđen u snovima i upitan: “Šta je sa tobom Allah uradio?” A on je odgovorio: “Oprostio mi je zbog moje ljubavi prema Aliji ibn ebi Talibu i klanjanja namaza u njihovom vremenu”.

Bilježi Zehebi u “Tezkiretil-huffaz” (2/15) od pouzdanog ravije Hubejš ibn Mubeššira da je sanjao imama hadisa Jahju ibn Me’ina i pitao ga: “Šta je Allah sa tobom uradio?” On je odgovorio: “Dao mi je blago, oženio me sa 300 hurija i pripremio mi ono što je između dvaju vrata”.

Prenosi se od Sufjana ibn ‘Ujejne da je vidio Sufjana Sevrija nakon njegove smrti da u Džennetu leti od palme do drveta od drveta do palme govoreći: “Za ovako nešto neka se trude trudbenici” (Es-Saffat, 61). Pa mu bi rečeno: “Šta te je uvelo u Džennet?” A on odgovori: “Bogobojaznost”.

Kaže Salih ibn Bišr: “Čim je umro ‘Ata’ Es-Sulemi vidio sam ga u snovima, pitao sam ga: ‘O Ebu Muhammede, zar ti nisi sa skupinom umrlih?’, odgovorio je : ‘Naravno’. ‘Šta si postao nakon smrti?’, pitao sam ga. ‘Tako mi Allaha, došao sam kod Gospodara koji mnogo prašta, koji je mnogo zahvalan i kod koga je ogromni hajr’, odgovorio je on”.

Prenosi Ebu Bekr ibn ebi Merjem da je u snovima vidio Vefa’ ibn Bišra nakon njegove smrti pa ga je pitao šta je radio. A on mu je odgovorio: “Spasio sam se od svih teškoća”. Zatim ga je upitao koje djelo je našao najboljim, a on odgovori: “Plakanje iz straha od Allaha”.

Prenosi se od Abdullah ibn Abdulaziza da je vidio svoga oca u snovima nakon što je umro, vidio ga je u bašči i pitao ga je koje djelo je našao da je najbolje. Pa mu je odgovorio njegov otac: “Istigfar, sine moj”. Takođe, prenosi Suhejl da je sanjao Malik ibn Dinara nakon njegove smrti pa mu je rekao: “O Ebu Jahja, da mi je znati sa čime si došao pred Allaha”. A on mu odgovori: “Došao sam sa mnogo grijeha koje mi je Allah izbrisao zbog lijepog mišljenja o Njemu”.

A od savremenih primjera je ono što se prenosi od šejha Usejmina da je sanjao svoga šejha Abdurrahmana Es-S’adija pa ga je pitao šta je to što mu je najviše koristilo kod Allaha a on mu je odgovorio: “Lijep ahlak”. A šejh Es-S’adi je bio poznat po lijepom ahlaku.

Svi ovi primjeri koji se navode od učenjaka selefa ovoga Ummeta ukazuju da su mnogi od selefa bili na stavu da se duše živih i umrlih mogu sresti i mogu kontaktirati u snovima. Naravno, ovi rivajeti ne mogu biti šerijatski argument sa kojim se dokazuje ovo pitanje.

Ibnul-Kajjim je u svojoj knjizi “Er-Ruh” žestoko i sa gorljivošću zastupao stav da se u snovima duše živih i umrlih susreću, kontaktiraju i razgovaraju jedne sa drugima, u prilog tome je odužio sa iznošenjem dokaza i navođenjem hikaja (priča) koje to potvrđuju. Između ostaloga kaže Ibnul-Kajjim:

“Susretanje duša živih i umrlih ukazuje na to da živi vidi umrlog u snovima, da ga pita a umrli ga obavijesti o onome što živi ne zna pa se poklopi da se vijest umrlog podudara sa onim što je bilo u prošlosti i što će biti u budućnosti. Nekad ga umrli obavijesti o imetku kojeg je zakopao na nekom mjestu za koje niko nije znao osim njega, a ponekad mu kaže da je imao dug, navede mu svjedoke i argumente koji to potvrđuju. A još očitije od toga je da ga mrtvi obavijesti o djelu koje je radio za koje niko od živih ne zna, a još jasnije od ovoga je to da ga umrli obavijesti da će im on doći (umrijeti) u to i to vrijeme pa se desi kao što mu je rekao …” (Er-Ruh, 21).

Nakon svega spomenutog može se konstatovati da je kontaktiranje i susretanje duša živih sa dušama umrlih u snovima moguće, a što potvrđuju 42. ajet iz sure Ez-Zummer i hadis od Tufejl ibn Amra kojeg bilježi Muslim. A ako bi se prigovorilo dokazivanju ovog pitanja iz ova dva šerijatska teksta, ono što bi trebalo da presudi po ovom pitanju je svakako hadis mutefekun alejhi u kojem je došlo da su lijepi snovi dio nubuvveta. Naime, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od nekoliko ashaba: Ebu Hurejre, Ubadeta ibn Samita, Enesa ibn Malika i Ebu Se’ida El-Hudrija (njegov rivajet bilježi samo Buharija), radijallahu anhum, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Snovi mu’mina (u rivajetu: lijepi snovi) su četrdeset i šesti dio nubuvveta“.

Značenje ovog hadisa je da su snovi mu’mina istina kao što je i nubuvvet istina, odnosno ono sa čime dođe vjerovjesnik (tj. sa nubuvvetom) je istina a četrdeset šesti dio te istine su lijepi snovi mu’mina. Pa tako ono što mu’min sanja od susretanja, kontaktiranja i razgovora sa umrlim potpada i ulazi u značenje ovog hadisa i ako bi negirali susretanje duša.

Naravno, neophodno je na ovom mjestu napomenuti nekoliko stvari:

Prvo – da kontaktiranje živih u budnom stanju sa dušama umrlih a što se naziva “prizivanje duhova ili duša” i sve ono što se desi tom prilikom od razgovora sa “duhovima i dušama”, obavještavanje o gajbu i slično, sve ovo nije potvrđeno u šerijatskim tekstovima nego se radi o kontaktiranju sa džinima i šejtanima i proricanju budućnosti i sudbine. Bavljenje prizivanjem duhova i svime što proizilazi iz toga je haram oko čega ne bi trebalo biti sumnje, i naravno ovo pitanje ne potpada pod gore spomenutu mes’elu kontaktiranja duša živih i umrlih u snovima.

Drugo – ako u snovima umrli traži od onoga koji ga sanja (ili nekoga drugoga) da uradi nešto što je po Šerijatu haram, mekruh, novotarija ili nešto što nije propisano onda je to znak da to nisu lijepi snovi koji imaju istinito značenje nego da je se tu upleo šejtan. A ako umrli u snovima traži da se učini neko dobro djelo, poput vraćanja duga, klanja kurbana, udjeljivanja sadake i slično, nema nikakve smetnje da se udovolji tom zahtjevu jer su ta djela svakako u Šerijatu propisana.

Treće – ispravno mišljenje učenjaka po pitanju kontaktiranja duša živih i umrlih u snovima je da je to moguće i da je to istina na što ukazuju gore spomenuti šerijatski dokazi a što je stav ogromne skupine učenjaka ovog Ummeta od ashaba, tabi’ina pa nadalje. Međutim, bitno je podcrtati i naglasiti da se po ovom pitanju ne treba ići previše široko niti da ova stvar postane glavna životna vjerska preokupacija i zanimacija na kojoj se izgrađuje sve što je vezano za sudbinu jednog čovjeka. Nego je ispravno da se ova stvar svede na njenu mjeru koja joj po Islamu i pripada.

I zato je najispravnije i najsigurnije da se po ovom pitanju mu’min ponaša onako kako je prenešeno od selefa ovoga Ummeta, a to je da se u snovima od umrlih uzimaju vijesti o njihovom stanju (da li im je oprošteno ili nije, da li uživaju i slično), koja dobra djela najviše koriste i zbog kojih Allah, dželle še’nuhu, oprašta i obilno nagrađuje, ili vijesti o tome da je umrli ostao dužan da uradi neko dobro djelo i tome slično. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Stanje slabosti i malaksalosti praktikovanja vjere kroz koje prolaziš je ono što uglavnom snalazi svakog čovjeka, na tebi je da ne dozovoliš da te to odvede u grijehe i ostavljanje sunneta (svega onog sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem). Ovo je opisano u nekoliko hadisa u kojima je data smjernica kako da se musliman ponaša kada dođe u tu fazu i krizu.

Naime, bilježi imam Ahmed u svom Musnedu u nekoliko rivajeta od Abdullah ibn ‘Amra, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisao stanje zanosa i slabosti u praktikovanju vjere, sve ove rivajete je Šu’ajb Arnaut ocjenio vjerodostojnim osim jednog koji je dobar.U prvom rivajetu kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Svako djelo ima zanos (žar, ushit), a svaki zanos ima malaksalost (slabost), pa čija malaksalost bude na mom sunnetu on je se spasio, a čija malaksalost bude na onome što je mimo toga propao je“.

U drugom rivajetu: “Zaista svaki pobožnjak prolazi kroz stanje zanosa, a svaki zanos ima (period) malaksalost ili prema sunnetu ili prema novotariji. Pa onaj čija malaksalost bude na sunnetu ostao je na uputi, a onaj čija malaksalost bude na nečemu mimo toga propao je“.

U trećem rivajetu je došlo da je Abdullah ibn ‘Amr, radijallahu anhuma, spomenuo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ljude koji se mnogo trude u činjenju ibadeta, pa je rekao: “To je žar islama i njegov ushit, a svaki žar ima zanos a svaki zanos malaksalost (period slabosti). Pa čija malaksalost bude na umjerenosti i sunnetu to je pravi put (kojim treba ići), a čija malaksalost bude na grijesima taj je propao“.

U četvrtom rivajetu je Abdullah ibn ‘Amr, radijallahu anhuma, spomenuo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ljude od njegovih ashaba koji se mnogo trude u ibadetima, pa je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “To je žar islama i njegov ushit, a svaki žar ima zanos a svaki zanos malaksalost (period slabosti). Pa čija malaksalost bude na Kitabu i sunnetu to je pravi put (kojim treba ići), a čija malaksalost bude na griješenju prema Allahu taj je propao“.

U petom rivajetu je došlo da je Abdullah ibn ‘Amr, radijallahu anhuma, oženio neku ženu od Kurejšija pa joj nije prilazio jer se posvetio postu i namazu. To je spomenuto Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu je rekao: “Posti svakog mjesaca tri dana”, a on odgovori: “Ja mogu više od toga”, sve dok nisu stigli do toga da mu je rekao: “Posti dan mrsi dan”. Zatim mu je rekao: “Prouči Kur’an (hatmu) svakog mjeseca”, a on mu odgovori: “Ja zaista mogu više od toga”, pa mu reče: “Uči ga svakih petnaest dana”, a on odgovori da može više od toga, pa mu reče: “Uči ga svakih sedam dana”, sve dok mu nije rekao: “Uči ga svaka tri dana”. A onda je dodao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Svako djelo ima zanos (žar, ushit), a svaki zanos ima malaksalost (slabost), pa čija malaksalost bude na mom sunnetu on je se spasio, a čija malaksalost bude na onome što je mimo toga propao je“.

Značenje ovog hadisa sa svim njegovim rivajetima je pojašnjeno u sličnom hadisu kojeg bilježi Tirmizi u svom Džamiu od Ebu Saliha, radijallahu anhu, a kojeg su Tirmizi i Albani ocijenili dobrim. U tom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Svaka stvar ima zanos, a svaki zanos ima malaksalost, pa ko bude umjeren izbjegavajući pretjerivanje u stanju zanosa i popustljivost u stanju malaksalosti, nadati je se da će uspjeti. A ako u njega budu upirali prstom (zbog njegovog pretjerivanja u zuhdu i ibadetu da bi postao poznat) ne računajte na njega (jer to radi da bi u njega upirali prstom)“.

Prema tome, na tebi je da budeš umjerena u pridržavanju vjere, da ne popuštaš od onog na čemu si bila niti da u jednom periodu pun zanosa i entuzijazma činiš što više dobrih djela a zatim zbog malaksalosti ostaviš sve ili budeš na ivici islama. Svaki dan uči Kur’an, čitaj islamsku literaturu, klanjaj nafilu i slično, ali bez prenemaganja i samoopterećivanja. Ako si već spala ispod granice držanja sunneta, stresi sa sebe prašinu klonulosti, uspravi se i vrati se na sredinu. Biljež Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Činite dobra djela koliko ste u mogućnosti, jer zaista Allahu neće dosaditi sve dok vama ne dosadi“, takođe u istom hadisu: “Allahu je najdraže djelo ono koje se ustrajno radi pa makar bilo i malo“.

Pored spomenutog, od razloga malaksalosti i slabosti u vjeri je svakako otvrdlo srce, odnosno da srce iz raznoraznih razloga dođe na taj stepen da ne osjeća slast, užitak i ljepotu ibadeta koje čovjek obavlja. Namaz sa teškoćom i bezvoljnošću klanja bez ikakvog prisustva srca i duše, nema volje za učenjem Kur’ana a ako ga iz navike uči ne doživljava njegova značenja i ljepotu niti mu se povećava iman i tome slično pri obavljanju nekih drugih ibadeta. Na onome čije srce otvrdne je da čini dobra djela sa kojima se budi i omekšava srce, a neka od tih djela su:

– čitanje i spoznavanje Allaha preko Njegovih imena i svojstava, jer spoznaja Allahovih svojstava poput toga da On sve zna, da sve vidi i sve čuje, razmišljanje o dubini ovih značenja omekšava srca kod iskrenih Allahovih robova tako da time postaju spremna za veću pokornost Uzvišenom i predanost ibadetu.

– razmišljanje o Džennetu u Džehennemu i onome što vjernike i kjafire čeka tamo.

– sjećanje na smrt koja će sve nas zadesiti, takođe života u berzehu, kaburskom iskušenju i slično. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu: “Mnogo se sjećajte onoga što uništava užitke (smrti)“.

– posjećivanje mezarja jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu: “Bio sam vam zabranio posjećivanje kaburova, pa sad ih posjećujte“, a u drugom rivajetu je došao dodatak: “Jer ono (posjećivanje) podsjeća na ahiret“, a u trećem dodatku: “I umanjuje pohlepu za dunjalukom“.

– razmišljanje o lošem (ili lijepom) završetku na dunjaluku.

– razmišljanje o počinjenim grijesima što treba da postakne na mnoštvo dobrih djela.

– razmišljanje o Allahovim znakovima stvaranja, tj. savršenstvu Allahovog stvaranja.

– druženje i boravljenje u društvu dobrih i bogobojaznih ljudi koji podstiču na dobro i takvaluk.

– činjenje mnoštva raznoraznih dobrih djela koja su garant povećanja imana.

– čitanje biografija velikana, učenjaka i dobrih prethodnika ovog Ummeta.

– čitanje knjiga iz oblasti rekaika i zuhda.

– upućivanje iskrene dove Uzvišenom Allahu da ti srce učini poniznim, blagim, koje voli hajr a mrzi loše.

– čitanje Kur’ana sa dubokim razmišljanjem koristeći tefsire, i tako dalje. Uz ovo treba još dodati da svako slobodno vrijeme trebaš koristiti u slušanju audio i video predavanja koja se danas mogu naći skoro na svakoj islamskoj stranici. Takođe, nezaobilazan način liječenja malaksalosti u vjeri i tvrdog srca, ne samo otklanjanje džehla i druženje sa mu’minima kako to neki misle, je svakako prisustvovanje dersovima i predavanjima uživo.

Na kraju treba dodati da je moguće da ono što doprinosi takvom stanju u kojem se nalazi je i vrsta posla koji obavljaš. Možda se na tom poslu fizički puno iscrpljuješ što ne odgovara prirodi žene, ili se miješaš sa muškarcima koji ti nisu mahremi, ili slušaš priče, komentare ili gledaš harame koji slabe tvoju vjeru i iman i tome slično. A sve ovo nema sumnje itekako negativno utiče na iman i vjeru jedne muslimanke te zbog toga trebaš preispitati posao kojim se baviš, njegovu nužnost ili mogućnost promjene i tome slično kako ne bi negativno uticao na tvoju vjeru. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Ti se ne tretiraš kao oni koji nisu bili muslimani jer si ti rođena kao muslimanka u muslimanskoj porodici i vjerovala si u Allaha kako sama tvrdiš, međutim nisi praktikovala od vjere osim nešto malo što nije bilo dovoljno da se smatra da si ispunila svoje osnovne obaveze prema Allahu kao muslimanka.

Međutim, to ne znači da ti Allah neće oprostiti grijehe koje si radila prije nego što si se pokajala. Ako je tvoja tevba iskrena i ispravna Allah će ti oprostiti ono što si radila od grijeha, inšaallah. Da bi tevba (pokajanje) bila ispravna treba da ispuni sljedeće uslove: 1- da se iskreno pokaješ za te grijehe i prestaneš sa njihovim činjenjem, 2- da se kaješ zbog onoga što si činila od grijeha, 3- da se odlučiš da se nikada više nećeš vratiti na te grijehe.

Tako nije ispravno pokajanje koje je popraćeno istrajavanjem na grijehu. Znači, ti trebaš da učiniš tevbu koja ispunjava ova tri uslova.

Kaže Uzvišeni: “Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv. I povratite se Gospodaru svome i pokorite mu se prije nego što vam kazna dođe, – poslije vam niko neće u pomoć priskočiti.” (Zumer 53-54)

Prenosi imam Ahmed od Enesa ibn Malika da je on čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Tako mi onoga u čijoj ruci je moja duša, kada bi vi griješili tako da vaši grijesi napune ono što je između nebesa i Zemlje, pa zatražili oprosta od Allaha On bi vam to oprostio. I tako mi onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, kada vi ne biste griješili Allah bi došao sa narodom koji griješi, pa poslije traži oprosta od Allaha pa im On oprašta“. Hadis ocjenjuje Šuajb Arnaut vjerodostojnim na osnovu drugih rivajeta, a Hejsemi kaže da su njegove ravije pouzdane.

Zaista su vrata tevbe (pokajanja) otvorena sve dok duša ne dođe do grkljana ili dok Sunce ne izađe sa zapada. Pa tako je na tebi da se iskreno pokaješ za ono što si radila i da počneš novi život kao iskrena Allahova robinja. Za grijehe koje si činila nećeš odgovarati na Sudnjem danu ako si se iskreno pokajala jer iskrena tevba sa ispunjenim šartovima tevbe briše ono što je bilo prije nje. Pa tako ti možeš da počneš svoj novi, islamski život sa praznom knjigom na kojoj će biti pisano samo ono što radiš nakon tvoje tevbe (pokajanja). Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: prof.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Za sve bitno što čovjek namjerava raditi ili ostaviti, od onog što je dozvoljeno da se radi ili ne radi (a ne onog što je zabranjeno ili naređeno), sunnet je klanjati istiharu-namaz kao nafilu a koja ima dva rekata i klanja se u bilo koje doba dana i noći, a nakon klanjanja ta dva rekata nafile prouči posebnu istihara dovu. U toj dovi vjernik, slijedeći riječi Uzvišenog: “Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista, teško, osim poslušnima” (El-Bekare 45), priznaje svoju slabost i neznanje, moli Allaha da mu da mu olakša, moli Ga da mu odredi ono što je dobro za njeg i na dunjaluku i na ahiretu, i dovi da Allah odbije i udalji od njega štetne posljedice na ovom i onom svijetu.

Način klanjanja istihare-namaza je opisan u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu a prenosi ga Džabir ibn Abdullah, radijallahu anhuma, u kom kaže: “Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, nas je učio istihari kod svih odluka kao što nas je poučavao kur’anskim surama, rekao bi: ‘Kada neko od vas ima namjeru da uradi neku (za njega važnu) stvar, neka klanja dva rekata nafile, a zatim prouči: Allahumme, inni estehiruke bi’ilmike ve estakdiruke bikudretike, ve es’eluke min fadlike-l-azimi, fe inneke takdiru ve la akdiru, ve t’alemu ve la e’alemu, ve ente ‘allamul-gujub! Allahumme in kunte t’alemu enne hazel-emre hajrun li fi dini ve me’aši ve ‘akibeti emri’, ili je rekao: ‘Adžili emri ve adžilihi’, ‘fakdirhu li ve jessirhu li summe barik li fihi, ve in kunte t’alemu enne hazel-emre šerrun li fi dini ve me’aši ve ‘akibeti emri, ili je rekao: fi ‘adžili emri ve adžilihi’ fasrifhu ‘anni vasrifni ‘anhu vakdir lije-l-hajre hajsu kane, summe raddini bihi (Allahu moj, ja ti činim istiharu sa Tvojim znanjem, tražim od Tvoje Svemoći, i molim iz Tvoje dobrote, jer Ti određuješ a ne ja, i Ti znaš a ja ne znam, i Ti si poznavalac svih tajni. Allahu moj, ako je ova stvar dobra za mene, za moju vjeru i život, i ima dobre posljedice na oba svijeta, odredi mi je, olakšaj i bereket mi daj u njoj. A ako je ova stvar štetna po moju vjeru i život, i ako su joj posljedice loše na ovom i onom svijetu, odbij je od mene, i odbij mene od nje, i odredi mi dobro gdje god bilo, i učini me zadovoljnim njime kako god da bude), i onda treba spomeniti svoju potrebu (odluku).” Hadis bilježi Buharija (1166) u svom Sahihu.

Prema tome, istihara se ne klanja da bi se nešto doznalo ili sa njom riješili neki problemi među ljudima niti treba klanjati neko za negog ili za nešto. Nego kao što je došlo u hadisu, sa klanjanjem istihare čovjek traži od Allaha da odredi, olakša i da bereket u onome što je odlučio da uradi ako je u tome hajr za njega, njegovu vjeru i život i ima dobre posljedice na oba svijeta, a ako je u tome što je odlučio da uradi šteta za njegovu vjeru i život, i ima loše posljedice na oba svijeta, traži od Allaha da to odbije od njega i da ga odvrati od te namjere.

Takođe, nakon klanjanja istihare nije prenešeno da treba sanjati nešto po tom pitanju gdje će mu se u snovima staviti na znanje šta da radi, niti treba da očekuje da će dobiti neko posebno nadahnuće u sebi po kojem će biti usmjeren kako i šta da radi.
Na njemu je da počne raditi ono što je namjeravao i da se osloni na Allaha.

Pogrešno je shvatanje da se istihara klanja kada je čovjek u nedoumici i dilemi šta da radi, ovo ili ono, jer u hadisu je došlo “Kada neko od vas ima namjeru da uradi neku (za njega važnu) stvar”, što znači da je već odlučio šta hoće ali ne zna je li u tome što hoće da uradi hajr za njega ili nije pa za to klanja istiharu. Takođe, u nastavku teksta hadisa “Allahu moj, ako je ova stvar dobra za mene, za moju vjeru i život, i ima dobre posljedice na oba svijeta, odredi mi je, olakšaj i bereket mi daj u njoj. A ako je ova stvar štetna po moju vjeru i život, i ako su joj posljedice loše na ovom i onom svijetu, odbij je od mene, i odbij mene od nje“, se razumije da se govori o jednoj te istoj stvari koja se namjerava uraditi, a ne o dilemi i nedoumici da li da se radi jedna ili neka druga stvar.

Prema tome, istihara se klanja kada čovjek ima namjeru da uradi neku (za njega važnu) stvar pa traži od Allaha da odredi, olakša i da bereket u onome što je odlučio da uradi ako je u tome hajr za njega, njegovu vjeru i život i ima dobre posljedice na oba svijeta, a ako je u tome što je odlučio da uradi šteta za njegovu vjeru i život, i ima loše posljedice na oba svijeta, traži od Allaha da to odbije od njega i da ga odvrati od te namjere. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr.Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com