Alejkumusselam. Ako se podudari dan bajrama sa petkom, po ispravnom stavu učenjaka a na šta ukazuju prihvatljive predaje, onaj ko klanja bajram namaz ima olakšicu u neklanjanju džume namaza.

Prenosi Zejd ibn Erkam, radijallahu anhu, da ga je pitao Muavija da li je prisustvovao sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kada se spoje dva ida (dan bajrama i petak) pa mu je odgovorio: “Da, klanjao je bajram na početku dana a zatim dao olakšicu u klanjanju džume, i rekao: Ko hoće da klanja džumu neka klanja”. Bilježe ga Ebu Davud, Ahmed i Ibn Madže. Vjerodostojnim ga ocjenjuje Alijj ibn Medini, Šuajb Arnaut i Albani, i to na osnovu mnoštva rivajeta jer u njegovom senedu Ijas ibn Ebi Remle koji je medžhul, tj nepoznat.

Takođe, bilježi Ebu Davud i Ibn Madže od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U ovom vašu danu su se sastala dva ida (bajram i petak) pa ko hoće bajram namaz mu je dovoljan umjesto džume, a mi ćemo klanjati džumu”. I u ovom hadisu ima slabosti jer u njegovom senedu je Bekijetu ibn Velid koji je slab, a imam Ahmed i Darekutni su ocijenili da je ovaj hadis mursel (slab), tj. da je u senedu izostavljen ashab.

Takođe, bilježe Ebu Davud i Nesai da je Abdullah ibn Zubejra, radijallahu anhuma, kada je bio halifa u Mekki, a koji je na dan kada su se spojila dva ida (bajram i petak) klanjao sa ljudima samo bajram i nije ništa klanjao sve do ikindije namaza. I prenose od Abdulah ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je za ovu praksu Ibn Zubejra rekao: “Potrefio je sunet”. Ravije u seneda hadisa su ravije koje Muslim spominje u svom Sahihu, tj. ova predaja je prihvatljiva.

Ako ovome još dodamo da se ovo sve desilo u prisustvu ashaba a da nije prenešeno njihovo negiranje to onda ukazuje da je na ovome idžma (koncenzus) ashaba.

Sa druge strane velika skupina učenjaka je na stavu da nema olakšice na ostavljanju džume namaza, s tim da su gore spomenuti dokazi protiv njih.

Takođe, oni koji zastupaju stav zasnovan na gornjim hadisima međusobno se razilaze da li onaj ko ne klanja džumu treba klanjati podne namaz. Iako rivajet od dvojice ashaba ukazuje da ne treba klanjati sigurnije je suprotno tome jer se iz onoga što se prenosi od Ibn Zubejra može razumjeti da nije klanjao u džematu ništa do ikindije namaza. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Ve alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Nije mi poznato da je neko od uleme rekao da je pokuđeno (a kamoli haram) raditi na dan bajrama ili u danima bajrama.
Prenešeno je u vjerodostojnoj predaji od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao za dane boravka hadžija na Mini: “Dani Mine su dani jela i pića”. (Muslim) u rivajtu u drugim zbirkama: “Zikrullaha”.
Ovo ne znači da je pokuđeno raditi, nego da je zabranjeno postiti te dane, kao što je došlo u rivajetu kod Ahmeda: “Zaista su ovo dani jela i pića, i neka ih ne posti niko”.
Na dan Bajrama je propisano da se iskaže radost i veselje, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisma. Jer je smisao bajramovanja iskazivanje zadovoljstva i veselja zbog obavljenog rukna Islama, a ne puko praznovanje i nerad oponašajući neislamske praznike.
Prema tome, ostavljanje rada (posla) na dan Bajrama, odnosno izbjegavanje bilo kakvih pa i kućnih poslova, poput pranja veša i slično, nema uporišta u šerijatskim tekstovima. Nema smetnje da musliman radi u danima bajrama.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nema nikakve smetnje da se ulazi sa mobitelom na kojem su snimljeni ajeti, sure ili čitav Kur'an. S tim da ako je na ekranu mobitela snimljen ajet ili Allahovo ime da pred sam ulazak u mjesto obavljanja nužde treba ugasiti ekran.

Dokaz da je to dozvoljeno je kao prvo što nema dokaza da je to zabranjeno, drugo što je ovo poput kaseta i CD-ova na kojima je snimljen Kur'an, a kasete i CD-ovi nemaju propis mushafa ili nečeg na čemu je napisan Kur'an ili nešto iz Kur'ana jer Kur'an snimljen na mobitelu kao i na kasetama i CD-ovima ne predstavlja pisani tekst na papiru i nečemu sličnom.

A treće, koje je i najbitnije, da sam propis unošenja Kur'ana ili nečega na čemu su napisani ajeti ili Allahova imena u nužnik, WC ili kupatilo, je pitanje oko kojeg se islamski pravnici razilaze.

Džumhur učenjaka smatra da je pokuđeno (mekruh) ulaženje u kupatila sa nečim na čemu ima spominjanje Allaha, subhaneh, i to dokazuju onim što prenose autori Sunnena (Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže) od Enesa, radijallahu anhu, da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada bi ušao u nužnik skinuo bi svoj prsten”, a on je hadis u kome ima mahana, kaže za ovaj hadis En-Nesai da je oprečan onome što je prenešeno u svim ostalim hadisima koji su ispravniji od njega a u kojima se ne prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, skidao prsten prilikom obavljanja nužde.

A kaže Ebu Davud da je hadis munker (jako slab) i ne može se koristiti kao argument.

Učenjaci koji smatraju da je mekruh izuzimaju iz tog propisa strah osobe da će mu taj predmet ili Kur'an ako ga ne bi unio u nužnik biti ukraden ili izgubljen.

Dok sa druge strane, grupa učenjaka od tabi'ina i ostalih, poput Ibnul-Musejjiba, Hasana El-Basrija, Ibn Sirina i ostalih, uopćeno smatraju da je dozvoljeno na mjesto obavljanja nužde sa čenim na čemu je napisano Allahovo ime.

Takođe, upitan je imam Ahmed o čovjeku koji ulazi u nužnik a uz njega je dirhem na kojem je napisano Allahovo ime, pa je odgovorio da se nada da u tome nema nikakve smetnje.

Prema tome, pošto nema dokaza za zabranu unošenja samog Mushafa (naravno da musliman treba nastojati iz poštovanja prema Allahu i Njegovim imenima da to izbjegava, međutim ovde govorimo da li je griješan ako to uradi) u nužnik, a snimljeni Kur'an na mobitelu, kasetama i CD-ovima ne predstavlja pisani tekst te prema tome nema nikakve smetnje nni zabrane da te stvari unosi u nužnik, kupatilo ili bilo koje mjesto gdje se obavlja nužda.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Držanje mačke u kući

Nema smetnje sa strane Šerijata u držanju mačke u kući jer je po većini učenjaka ovog Ummeta, hanefija, malikija, šafija i hanabila, mačka čista životinja.

Dokaz za to je hadis od Ebu Katade, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o mački rekao: “Ona nije nečista, zaista je ona od onih koji su stalno među vama”. Bilježe ga Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže i Ibn Huzejme, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Tirmizi, Ibn Huzejme i ostali.

Neki hanefijski učenjaci, poput Tahavije, smatraju da je mačka nečista životinja zbog nečistoće njenog mesa.

Sur mačke

Takođe, islamski pravnici navode da je sur mačke (ono što ostane od vode nakon što ga mačka konzumira) čist, dozvoljeno ga je piti i uzeti abdest od njega. A dokazuju to sa postupkom ashaba Ebu Katade, radijallahu anhu, koji prenosi gornji hadis, a povod toga je bio što mu je žena donijela vodu da abdesti pa je on tu vodu dao mački a na začuđenost svoje žene je naveo gore spomenute riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Prodaja i kupovina mačke

Oko prodaje i kupovine mačke islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje.

Većina učenjaka od hanefija, malikija, šafija i hanabila smatra da je to dozvoljeno jer je ona čista, bude u nečijem vlasništvu, korisna je i ispunjava sve šarte za dozvoljenu trgovinu.

Dok je grupa učenjaka među kojima su Ebu Hurejre, Mudžahid, Tavus, mišljenje kod malikija i rivajet kod Ahmeda, na stavu da je mekruh prodavati i kupovati mačku. Argumentiraju to sa hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem je upitan Džabir, radijallahu anhu, o prodaji psa i mačke pa je rekao da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to pokudio.

Dok imamo treću skupinu učenjaka koji smatraju da je haram prodavati i kupovati mačku.

Oni uzimaju za dokaz malo prije spomenuti hadis od Džabira, radijallahu anhu, kao i drugi hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kojem kaže da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju psa i mačke.

Ovaj hadis bilježi Ebu Davud i Tirmizi a u njegovom senedu ima slabosti zbog Ibn Lehie, s tim da ovaj hadis podupiru mnogi drugi rivajeti te ga zbog toga šejh Albani i Šuajb Arnaut ocjenjuju vjerodostojnim što je i ispravno.

Prema tome, ispravno je da nije dozvoljeno kupovati i prodavati mačku.

Ubijanje mačke

Nije dozvoljeno ubiti mačku, osim ako napadne čovjeka i ne može se drugačije odbraniti od nje osim da je ubije.

Da je nije dozvoljeno ubiti ukazuje hadis mutefekun alejhi, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kažnjena je žena zbog mačke, jer je nije nahranila kada ju je već zatvorila, niti ju je pustila da jede životinje sa površine zemlje”. Ovaj hadis upućuje da je dozvoljeno držati mačku zatvorenu u kavezu pod uslovom da se redovno hrani i ne pati. A s obzirom da je žena kažnjena zbog zatvaranja mačke bez hrane što ju je odvelo u smrt, jasno ukazuje da mačku nije dozvoljeno ubiti.

Jedenje mesa mačke

Po većini učenjaka svečetiri mezheba nije dozvoljeno jedenje mesa mačke jer mačka potpada pod vrstu životinja koje imaju očnjake, a došlo je u hadisu koji bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svaka zvijer koja ima očnjake njeno jedenje je haram”.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Šerijatsko klanje da bi bilo ispravno islamski pravnici navode da treba ispuniti tri vrste šartova:

– šartovi vezani za životinju koja se kolje (poput toga da životinja bude živa pri klanju, da se usmrćuje isključivo klanjem i slično),
– šartovi vezani za osobu koja kolje (poput toga da bude musliman ili kitabija, a ponekima i medžusija),
– šartovi vezani za sredstvo za kojim se kolje (poput toga da taj predmet bude oštar i da ne bude zub ili nokat).

Detaljno pojašnjavanje šartova valjanog šerijatskog klanja, razilaženje učenjaka u pojedinostima i argumenti za isto nisu predmet ovog pitanja.
Ono na što ukazuju šerijatski argumenti a vezano za šerijatsko klanje je sljedeće:
Da je prilikom šerijatskog klanja obavezno slijedeće:

a) Da onaj koji kolje bude razuman svejedno radilo se o ženi ili muškarcu, muslimanu ili ehlu kitabiji, nije dozvoljeno ono što zakolje luda osoba, čovjek pod dejstvom alkohola i dijete jer je pero dignuto od njih (tj. ne pišu im se djela).
b) Da je alatka s kojom se vrši klanje oštra i da presjeca jednjak shodno hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim: ”Ono pri čijem se klanju pusti krv i spomene Allahovo ime jedite”.
c) Da se presjeku jednjak i ždrijelo prilikom klanja jer se time postiže smrt životinje.
d) Spominjanje Allahovog imena prilikom klanja shodno ajetu:

”I nemoj da jedete ono pri čijem klanju nije spomenuto Allahovo ime” (El-En'am, 121) i hadisu mutefekun alejhi: ”Ono pri čijem se klanju pusti krv i spomene Allahovo ime jedite”.
Takođe, šerijatski argumenti ukazuju da je zabranjeno ono što zakolje mušrik shodno ajetu: ”I ne jedite ono pri čijem klanju nije spomenuto Allahovo ime” (El-En'am, 121), kao i zbog ajeta: ”I zabranjeno je ono što je zaklano u nečije drugo ime” (El-Bekara, 173). Dozvoljeno je jesti ono što zakolju sljedbenici knjige (kršćani i židovi) kao što je došlo u ajetu: ”A ono što zakolju sljedbenici knjige vama je dozvoljeno da konzumirate” (El-Maida, 5).

Zabranjeno je ono što se zakolje kostima ili kandžama shodno hadisu mutefekun alejh: ”Ono pri čijem se klanju pusti krv i spomene Allahovo ime jedite ukoliko nije zaklano zubom ili noktima, zub je kost a nokat je nož Abesinaca”.
Da se klanje ne vrši sa predmetom koji je tup shodno hadisu kojeg bilježi Muslim: ”Doista je Allah propisao dobročinstvo u svemu, pa kada ubijate ubijajte na lijep način, a kada koljete koljite na lijep način, naoštrite svoj nož da bi olakšali vašoj životinji”.

Lijepo je da se oruđe udalji od viđenja životinje zbog predaja koje govore o tome.

Ne otkida se vrat niti se guli koža kao što je došlo u hadisu kojeg bilježi Darekutni (mada u njemu ima slabosti): ”Nemoj da požurujete izlazak duše prije nego li ona izađe iz tijela”.
Što se tiče okretanja životinje prilikom klanja u prvacu kible nema ništa argumentovano po tom pitanju.
Onaj ko sretne životnju koja je još živa (radi se o životinji koja je pred smrt) i zakolje je dozvoljeno je da je jede shodno ajetu: ”Osim onoga što zakoljete” (El-Maide, 3)
Životinja će se raniti ukoliko se ne može zaklati jer je jednom prilikom odbjegla jedna deva iz stada pa ju je čovjek pogodio strijelom pa je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Doista u ovoj stoci ima podivljale (stoke) kao što podivlja divljač, pa uradite s njima ono što  je uradio i ovaj čovjek”. Ovaj hadis bilježi Buharija.
Ukoliko životinja upadne u vodu pa čovjeka uzme bojazan da će umrijeti dozvoljeno je da je rani shodno hadisu kojeg bilježi Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi i Nesai: ”Ukoliko si je probo kopljem u slabinu, dozvoljena ti je”.
Ukoliko izađe živ plod  iz životinje potrebno ga je preklati shodno ajetu: ”Osim onog što zakoljete” (El-Maide, 3). Dakle ono što se zakolje je dozvoljeno.
A što se tiče omamljivanja životinja prilikom klanja, prvo da pojasnimo da se podrazumijeva pod omamljivanjem a zatim da pojasnimo propis jedenja mesa životinje koja je omamljenja prilikom klanja.
Naime, i naša lijepa domovina Bosna i Hercegovina, nastojeći da sustigne civilizacijske tokove uvela je na 42. sjednici Predstavničkog doma, održanoj 17. i 29. decembra 2008. godine ZAKON O ZAŠTITI I DOBROBITI

ŽIVOTINJA. U članu 2.
pod značenjem termina definisano je omamljivanje kao obavezni postupak prije klanja koji, primijenjen na životinji, uzrokuje gubitak svijesti i osjećaja i traje dok ne nastupi smrt. Zatim je u nastavku pojašnjenja tog zakona pod naslovom “Omamljivanje i klanje” došlo sljedeće:
“(1) Životinja se smije klati samo ako je prije iskrvarenja bila omamljena, osim ako se radi o posebnom postupku klanja određenim vjerskim obredom ili ako je životinja u agoniji.
(2) Omamljivanje se provodi na stručan način:
a) mehaničkim načinom,
b) električnim načinom i
c) plinom”.

Shodno onome što imamo u praksi od načina omamljivanja, a što potpada pod ova tri spomenuta načina, to je omamljivanje:

– pištoljem (koji ima iglu dugu 12 centimetara) sa kojim se ispali igla u čelo životinje,
– čekićem (maljem ili sjekirom) sa kojim se udari u glavu (mozak) životinje,
– ubadanjem vrha noža u mozak životinje iza rogova,
– ili na neki sličan način kojim se tupim predmetom onesvijesti životinja a kojih u praksi ima veoma mnogo.
– spajanjem životinje na elektro-strujno kolo koje je onesvjesti,
– stavljanjem  u vodu u kojoj ima strujni napon pri čemu izgubi svijest,
– stavljanjem  u veoma vruću vodu pri čemu izgubi svijest,
– puštanjem plina u prostoriju gdje se nalaze životinje spremne za klanje.

Jako je zanimljivo da se tvrdi kako je ovaj način klanja humano klanje, tj. da je bezbolno za životinju. Treba priznati da je klanje bezbolno ali da je omamljivanje jako bolno i nehumano.
Ono što je vrlo bitno da se napomene je to da se u velikim klaonicama u kojima se kolje za firme da se obično istovremeno ili serijski omamljuje više životinja a da se tek nakon toga te životinje prikolju, ili im se glave odsijeku ili se vrši guljenje njihovih koža bez klanja, a sve ovo ukazuje da mnoge omamljene životinje umru (tj. postanu strvine) prije nego što ih mesar prikolje (naravno ako uzmemo da prilikom samog omamljivanja nisu ubijene). Ovo zavisi od klaonice do klaonice, od firme do firme i od mesara do mesara. Takođe, bitna je činjenica da se svjesno i namjerno od strane mesara nastoji da što manje krvi istekne iz zaklane životinje jer se time naravno dobiva na kilaži mesa koje se prodaje (od deset do petnaest kilograma na jednoj kravi, na primjer).

Na ovom mjestu treba još jednom naglasiti da je od propisa i adaba šerijatskog klanja životinja da se životinja zakolje sa oštrim nožem pri njenoj svijesti (naravno, uz ispunjenje šartova valjanog klanja), tj. da se ne omamljuje (ne udara u glavu, ne pikuje i tome slično). Omamljivanju se pribjegava samo u nuždi, tj. kada se životinja ne može na drugi način ukrotiti i pripremiti za klanje zbog njene snage, veličine ili ako je opasna po život ljudi koji je hoće zaklati. Prema tome, onesvještavanje, udaranje u glavu, pikovanje na raznorazne načine ili omamljivanje plinom ili strujom životinja prilikom klanja je oprečno šerijatskom načinu klanja osim u nuždi. Međutim, ovo ne znači da je zaklano meso na ovakav način automatski haram, nego to zavisi od načina i vrste omamljivanja kao i vremenu klanja nakon omamljivanja.
Shodno tome, meso životinje zaklane omamljivanjem može imati dva stanja:

Prvo – da životinja koja se prije klanja omami na bilo koji gore spomenuti način, s tim da je to omamljivanje ne usmrti, a onda da se prikolje prije nego što joj nastupi smrt od omamljivanja. Ovakav način klanja šerijatski se kreće između harama i mekruha osim u slučaju nužde, s tim da je meso zaklano na ovakav način halal jesti. Dokaz da je ovakvo meso halal jesti su riječi Uzvišenog: “Zabranjuje vam se strvina, krv, svinjsko meso, ono što je zaklano u nečije ime mimo Allaha, što je udavljeno, ubijeno, strmoglavljeno, rogom ubodeno ili od zvijeri načeto osim onoga što ste preklali. I što je na žrtvenicima žrtvovano” (El-Maide, 3). Znači, dokaz su riječi “Osim onoga (što je udavljeno, ubijeno, strmoglavljeno, rogom ubodeno ili od zvijeri načeto) što ste preklali”, tj. što ste preklali od spomeutih životinja prije nego su umrle i postale strvine.

Drugo – da životinja koja se prije klanja omami na bilo koji gore spomenuti način, s tim da je to omamljivanje usmrti tako da umre prije nego što se prikolje. Meso ovako zaklane životinje je čista strvina i haram ga je jesti.
Naravno, ono što je ovde teško znati to je da li životinja koja je zaklana nakon omamljivanja potpada pod prvo stanje kada je njeno meso halal ili drugo stanje kada je njeno meso haram. A ovo nas dovodi do toga da treba obavezno provjeriti kako se u određenoj mesnici ili firmi vrši klanje nakon omamljivanja (naravno, podrazumijeva se da su ostali šartovi klanja ispunjeni) kako bi se znalo da li je meso strvina, tj. haram ili nije strvina, tj. halal. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com