Alejkumusselam.

Pitanje dodirivanja žene za vrijeme posta se vraća na hadis mutefekun alejhi, tj. bilježe ga Buharija i Muslim u svojim Sahihima, od Aiše, radijallahu anha, koja kaže: “Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bi poljubio (svoju ženu) a postio i dodirivao (ženino tijelo) a postio, međutim on je najbolje od vas vladao svojom strašću”, u rivajetu kod Muslima je dodatak da je to radio u Ramazanu. Kažu učenjaci da je značenje ovog hadisa da se postač treba čuvati da poljubi ženu tokom posta i da sebi ne umišlja da je poput Posalnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je to radio jer je on vladao sobom i bio siguran da ga poljubac ne odvede u pobuđivanje polne strasti ili izlazak sjemena i sličnog a drugi ljudi mimo njega nisu sigurni od tih posljedica pa se trebaju toga čuvati.

Dio učenjaka smatra da je Aiša, radijallahu anha, smatrala poljubac i dodir tokom posta zabranjenim, dokazuju to onim što je došlo u rivajetu kod Nesaija kada je na pitanje dodirivanja postača (svoje) žene odgovorila negativno. Druga skupina smatra da je njen stav bio pokuđenost kao što prenosi hanefijski učenjak Ebu Jusuf u knjzi Es-Sijam u rivajetu od Hamada ibn Seleme da je bila upitana o dodirivanja postača (svoje) žene pa je izrazila pokuđenost. Dok neki učenjaci, poput Kurtubija, smatraju da je to njen idžtihad, tj. samo njeno mišljenje a ne nešto što treba slijediti.

Međutim, vanjština hadisa ukazuje na dozvolu ljubljenja i diranja (svoje) žene od strane postača, jer je osnova da se mu'mini povode i slijede za postupcima Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.

Po pitanju poljubca i dodira žene za vrijeme posta učenjaci imaju pet stavova:

Prvi – da je uopćeno mekruh na čemu su malikije.

Drugi – da je haram i da onaj ko poljubi da je pkvario post. Dokazuju to riječima Uzvišenog: “Dozvoljava vam se da se u noćima dok traje post sastajete sa svojim ženama; one su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća. Allah zna da vam je bilo teško, pa je prihvatio pokajanje vaše i oprostio vam. Zato se sada sastajte sa njima u želji da dobijete ono što vam je Allah već odredio”, misleći na riječi “zato se sada sastajte sa njima”, međutim, u ajetu se misli na polno općenje a ne na dodirivanje kao što je pojašnjeno u vjerodostojnom hadisu.

Treći – da je dozovljeno, a kod nekih zahirija je mustehab.

Četvrti – da je pokuđeno mladiću a dozvoljeno starcu što se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma. A dokazuju to sa hadisom kojeg bilježi Ebu Davud u kojem je došlo da je Posalnik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom čovjeku dozvolio dodirivanje žene tokom posta a u drugoj prilici drugom čovjeku zbaranio, čovjek kojem je dozovolio je bio starac a kojem je zabranio mladić. Međutim, ovaj hadis je slab, takvim ga ocjenjuje Albani, jer u njegovom senedu je ravija Ebu El-Anbes koji je slab.

Peti – da onaj ko može vladati sobom da mu je dozovljeno i poljubiti i dodirivati tijelo (svoje) žene, a onaj ko ne može da mu nije dozovljeno. Ovo je stav Šafije.

Najbliži stav ispravnom, a Allah zna najbolje, je dozvola onima koji vladaju svojim strastima našto ukazuje hadis Aiše, radijallahu anha. Takođe, dokaz dozvole je hadis od Omera, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je se jednog dana odmarao i opustio te poljubio svoju ženu a bio je postač. Onda je otišao do Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, i rekao mu da je uradio krupnu stvar, poljubio je ženu a postio je. Pa ga upita Poslanika, sallahu alejhi ve sellem: “A šta misliš da si ispirao usta vodom dok postiš?” Odgovorio je: Nema smetnje u tome. Pa mu onda reče Poslanik, sallahu alejhi ve sellem: “Pa zašto pitaš”. Hadis bilježe Ebu Davud, Ahmed, Hakim, Ibn Huzejme i Bejheki, a Hakim, Zehebi, Albani i Šujab Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim.

Prema tome, nema smetnje da se ti i tvoja supruga dodirujete i poljubite za vrijeme posta ako ste u stanju da vladate svojim strastima. Međutim, ostaje pitanje da li priliči vjerniku i vjernici da se drže za ruke na putu, pri kupovini i sličnim javnim mjestima. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Na valjanost tvog posta ne utiče to što nisi ustao na sehur i sabah namaz, ali su sporne tvoje riječi da si “poslije izlazka Sunca donio nijet za post” jer se nijet za post dana Ramazana mora prije zore.

Tako se ovo pitanje vraća na poznatu mes'elu: da li je dovoljno zanijetiti jednim nijetom na početku Ramazana za sve dane Ramazana ili je obaveza da se za svaki dan Ramazana posebno zanijeti svaku noć prije zore. Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko toga, jedna supina uslovljava valjanost posta preko dana tima da se zanijeti preko noći. Dokazuju to hadisom koji se prenosi od Hafse, radijallahu anha, da je Posalnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Ko ne zanijeti prije zore (u rivajetu: u noći) nema mu posta”. Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Ahmed, vjerodostojnim ocjenjuju Ibn Huzejem, Ibn Hibban i Albani, dok su mnogi muhaddisi osporavaju da su ovo riječi Posalnika, sallallahu alejhi ve sellem, nego da su njene riječi. Međutim, hadis ima mnogo rivajeta koji pojačavaju jedan drugog što ga nesumnjivo čini prihvatljivim.

Dok druga skupina koja smatra da je dovoljno zanijetiti jednom na početku Ramazana dokazuje svoj stav poznatim hadisom mutefekun alejhi (Buharija i Muslim): “Djela se vrednuju prema nijetu, a svakom čovjeku pripada ono što je nanijetio, …”. i jedno i drugo mišljenje imaju osnova.

Uobičajno je da se nijet za post sljedećeg dana donosi poslije jacije pred spavanje tako što osoba odluči (srcem) da će sutradan postiti ili što odluči ustati na sehur, pa ako si zanijetio da postiš naveče ili si imao nijet da ustaneš na sehur, što znači da si nanijetio postiti sutrašnji dan, onda je tvoj post ispravan.

A ako nisi uradio ni jedno ni drugo niti si na početku Ramazana donijeo odluku (nijet) da postiš sve dana Ramazana (ovo je po onom drugom mišljenju), onda je tvoj post neispravan i dužan si te dane napostiti. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Ako je kupoprodajni vid poslovanja zasnovan na prodaji robe nakon što je ušla u vlasništvo prodavača i nakon što ju je preuzeo onda je dozvoljen. U tom slučaju on može imati dva oblika:

Prvi: da bude zasnovan na obećanju jedne od dvije strane, tj. od strane budućeg kupca da će kupiti dogovorenu robu ili od strane budućeg prodavača da će prodati dogovorenu robu, ako je tako onda je to dozvoljeno a ta strana je dužna ispuniti obećanje osim iz opravdanog razloga.

Drugi: da bude zasnovan na obećanju sa obje strane, tj. od strane budućeg kupca da će kupiti dogovorenu robu i od strane budućeg prodavača da će prodati dogovorenu robu, onda se taj vid poslovanja može odvijati na dva načina:

1- da obje strane ili jedna od njih imaju slobodu izbora u prihvatanju prodaje ili odustajanju – onda je to dozvoljeno,

2- da nijedna strana nema izbora u prihvatanju prodaje ili odustajanju – onda je to zabranjeno, jer je to obećanje sa obje strane koje je obavezno te liči na prodaju, a to je ustvari prodaja onog što se ne posjeduje što je zabranjeno tekstom hadisa: “Nije dozvoljena prodaja onog što ne posjeduješ (što nije u tvom vlasništvu)” (Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed, a Albani je hadis ocijenio dobrim u Irva'u galil).

A što se tiče trgovanja robom na način da trgovac prvo uzme narudžbe od ljudi, a zatim kupi robu koju ti ljudi žele i njima proda uz određeni procenat zarade, taj vid trgovanja može imati dva oblika:

Prvi – da trgovac nakon što čuje ili zapiše narudžbe ode i kupi tu naručenu robu i onda nakon što ju je kupio proda je onima koji su je naručili. Ovaj vid trgovanja potpada pod gore spomenuti način kupoprodaje i shodno njegovim stanjima i dijelovima ima takve i propise kako je pojašnjeno.

Drugi – da trgovac prilikom narudžbe traži da kupci uplate (potpuno ili djelimično) naručenu robu a zatim ode i kupi robu pa im je nakon kupovine dostavi. Ovo predstavlja prodaju onoga što se ne posjeduje, jer je on uzimanjem uplate prodao ono što ne posjeduje (što tek treba kupiti), a prodaja onog što se ne posjeduje je zabranjena po gore spomenutom hadisu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

U vjerodostojnom sunnetu je došla zabrana držanja pasa uopćeno i da onaj ko drži psa umanjuje mu se nagrada za svaki dan dva kirata (kirat je nagrada poput brda Uhuda). Iz ove zabrane je izuzeto držanje tri vrste pasa: lovačkog psa, psa čuvara stada i psa čuvara usjeva, a analogijom mnogi učenjaci su dozvolili držanje drugih vrsta pasa čija je funkcija i uloga čuvanje i zaštita nečega.

A oko prodaje pasa islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

Prvi stav – da nije dozvoljeno uopće prodavanje i kupovina bilo kojih pasa, svejedno bili psi oni koje je dozvoljeno držati ili ne. Na ovom stavu su šafije i hanabile.

Dokazi sa kojim podupiru svoj stav su sljedeći:

– hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Džuhajfe, radijallahu anhu, da je rekao: “Zabranio je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zaradu od (prodaje) psa”.

– hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebi Mes'uda, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio zaradu od (prodaje) psa, zaradu od zinaluka i zaradu od bavljenja proricanjem (budućnosti)”.

– bilježi Ebu Davud u svom Sunenu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: ” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio zaradu od (prodaje) psa, a ako neko zatraži da naplati psa napuni mu ruku prašinom”. Hadis su Ibn Hadžer i Albani ocijenili vjerodostojnim.

– bilježi Ebu Davud u svom Sunenu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije dozvoljena zarada od (prodaje) psa, niti zarada od bavljenja proricanjem (budućnosti), a ni zarada od zinaluka”. Hadis je Ibn Hadžer ocijenio dobrim a Albani vjerodostojnim.

Kaže Ibn Hadžer: “Vanjsko značenje hadisa je zabrana njegove prodaje (psa), ovo uopćeno za sve vrste pasa, svejedno bio on dresirani (lovački) ili neki drugi kojeg je dozvoljeno držati ili bio od onih koje nije dozvoljeno držati. Iz ovoga proizilazi da nije obaveza nadoknaditi vrijednost psa onome ko ga uništi (ubije), a na ovom stavu je džumhur učenjaka”.

Kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame da nema razilaženja unutar hanbelijskog mezheba da je prodaja psa batil (ništavna) svejedno koji pas bio. Na ovom stavu od savremenih učenjaka su Stalna komisija za fetve u Saudiji, Bin Baz i Ibn Usejmin.

Razilaženje učenjaka po ovom pitanju prenosi Nevevi u svom komentaru Sahiha Muslima sljedećim riječima: “A što se tiče zabrane zarade od prodaje psa, te da je to najgora vrsta zarade i da je ona ogavna (kao što je došlo u hadisima), to ukazuje na zabranu njegove (psa) prodaje, da prodaja psa nije ispravna, da zarada od te prodaje nije dozvoljena, niti je obavezan onaj ko uništi (ubije) psa da nadoknadi tu štetu, svejedno bio pas dresiran ili ne i svejedno bio od onih koje je dozvoljeno držati ili ne.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka, a od njih su Ebu Hurejre, radijallahu anhu, Hasan El-Basri, Rebi'a, Evzai, El-Hakem, Hammad, Šafija, Ahmed, Davud Zahiri, IbnulMunzir i drugi.

A kaže Ebu Hanife: “Ispravna je prodaja pasa od kojih ima koristi i obavezna je nadoknada štete onome ko ga uništi. Prenosi Ibnul Munzir od Džabira, radijallahu anhu, Ata'a i Nehaija da su dozvolili prodaju lovačkog psa mimo ostalih …”.

Drugi stav – da je dozvoljena prodaja i kupovina psa uopćeno, svejedno radilo se o dresiranom psu za lov ili ne, ili psima koje je dozvoljeno držati ili ne. Ovo je stav hanefijskog mezheba a odabrao ga je i malikijski učenjak Sahnun.

Međutim, prenosi Ebu Jusuf da je Ebu Hanife zabranio prodaju bijesnog psa.

Dokazi sa kojima argumentiraju svoj stav su sljedeći:

– pas kao sredstvo za lov je imetak i imovina čija se vrijednost može procijeniti poput sokola koji se koristi za lov čija prodaja je dozvoljena, pa tako isto dozvoljeno je prodavati psa.

– dozvoljeno posjedovati psa kada se da kao poklon ili kao rezultat oporuke a ono što je dozvoljeno uzeti kao poklon i primiti kao oporuku to je dozvoljeno i prodavati.

Ovakav način dokazivanja na osnovu kijasa psa na ostali imetak bi bio prihvatljiv da nam nije došao jasan i nedvosmislen šerijatski tekst, a poznato je pravilo iz usulul-fikha: Nema idžtihada ako je došao šerijatski tekst.

Treći stav – da je dozvoljena prodaja pasa čije držanje je po Šerijatu dozvoljeno. Oko ovog nema razilaženja unutar malikijskog mezheba. A oko pasa koje nije dozvoljeno držati, da li je njihova prodaja dozvoljena ili ne, unutar malikijskog mezheba postoje tri stava: zabrana, pokuđenost i dozvola, a ono što je poznato od imama Malika da je bio na zabrani.

Učenjaci koji dozvoljavaju prodaju i kupovinu pasa koje je inače po Šerijatu dozvoljeno držati svoj stav argumentiraju hadisima u kojima je uz opću zabranu zarade od prodaje psa došao izuzetak za lovačkog psa, tj. da je njega dozvoljeno kupovati i prodavati.

Bilježe Nesai i Bejheki u svojim Sunenima od Džabira, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio zaradu od prodaje psa i mačke osim psa za lov. Ovaj izuzetak “osim psa za lov” su Nesai u svom Sunenu, Nevevi u komentaru Sahiha Muslima, Ibnul Kajjim u “Zadul-me'adu” i mnogi drugi učenjaci su ocijenili kao munkerom, tj. veoma slabim i neprihvatljivim.

Kaže Es-Sindi u svom komentaru Sunnena Nesaia “Hašijetu En-Nesai”: “(Ovaj izuzetak) je slab oko čega su složni muhaddisi”.

Kaže Nevevi u komentaru Sahiha Muslima: “Što se tiče hadisa u kojima je došla zabrana zarade od prodaje psa osim psa za lov, te da je Osman, radijallahu anhu, kaznio čovjeka da plati odštetu dvadeset deva za vrijednost psa kojeg je ubio, kao i Ibn ‘Amra El-Asa, radijallahu anhuma, da je uzimao odštetu za ubijanje psa, sve ovo što je prenešeno je slabo oko čega su složni imami hadisa”.

Nakon svega spomenutog postaje jasno da je zabranjena prodaja i kupovina pasa uopćeno a to je ono na što ukazuju jasni i nedvosmisleni vjerodostojni hadisi.

Naravno, ostaje pitanje šta da uradi onaj kome treba pas kojeg je dozvoljeno imati a ne može ga steći na drugačiji način osim kupovinom.

Kada neko ima potrebu za lovačkim ili nekim drugim psom kojeg je po Šerijatu dozvoljeno držati (za čuvanje stada, usjeva, kuće i slično) a ne može naći nekoga ko će mu ga pokloniti ili na sličan način dati, njemu je dozvoljeno da ga kupi a grijeh prodaje je na onome ko prodaje jer je prodao ono što po Šerijatu nije dozvoljeno prodati. Naravno, pod prodajom psa se podrazumijeva bilo koji vid imovinske razmjene a ne samo kupovina novcem.

Kaže Ibn Hazm u svojoj knjizi “El-Muhala” (7/493): “U osnovi nije dozvoljena prodaja psa, ni psa za lov niti za čuvanje stoke ili nekoga drugog psa. A ako je čovjek prinuđen da kupi i ne može naći nekoga ko će mu ga dati dozvoljeno mu je da ga kupi, to je dozvoljeno kupcu a haram prodavaču”.

Prema tome, iz svega izloženog nadam se da je odgovor na tvoje pitanje sasvim jasan. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com