Alejkumusselam.
Što se tiče prehrambenih namirnica koje u sebi sadrže procenat alkohola, veoma je bitno napraviti razliku između dvije vrste ovakvih namirnica.
Prva vrsta prehrambenih namirnica koje u sebi sadrže procenat alkohola su one koje su nastale, napravljene ili se spreme tako da se u njih ne dodaje alkoholno piće u njegovom opojnom prirodnom tečnom stanju, svejedno koje vrste i doze bilo. To jest, procenat alkohola u tim namirnicama je nastao prirodnom fermentacijom ili vrenjem tokom nastajanja, pravljenja ili pripremanja te namirnice. A način utvrđivanja postojanja procenta alkohola u toj nekoj dotičnoj namirnici je ustvari hemijska analiza a ne saznanje da je toj namirnici dodat prirodni tečni alkohol koji opija u velikoj količini.
Druga vrsta prehrambenih namirnica koje u sebi sadrže procenat alkohola su one kojima je dodat prirodni tečni alkohol koji opija u velikim količinama poput etanola, vina, votke, rakije, ruma i tome slično. Primjer takvih namirnica su neke vrste čokolada, sladoleda i gaziranih pića.

Ono što je zajedničko za obje vrste namirnica koje u sebi sadrže procenat alkohola je da konzumiranje tih namirnica sa dozom alkohola koje imaju u sebi ne opijaju čovjeka. Ali se postavlja pitanje da li postoji razlika u dozvoli konzumiranja i jedne i druge vrste namirnica koje u sebi sadrže procenat alkohola.
Odgovor na ovo pitanje je sljedeći:

Prvu vrstu prehrambenih namirnica (gore spomenutu) je dozvoljeno koristiti jer se zabrana pijenja alkohola odnosi na alkoholna pića (u tečnom obliku) a ne na namirnice koje u sebi prirodno sadrže određeni procenat alkohola za koji mi znamo jedino na osnovu hemijske analize istih. Sa druge strane, vrlo je mnogo namirnica (poput kruha) pa čak i plodova (poput kore narandže) koji u sebi sadrže procenat alkohola, a što znači da bi zabrana konzumiranja istih, za koju nema dokaza u šerijatskim tekstovima, odvela u nelagodnost i veliku teškoću.

Drugu vrstu prehrambenih namirnica (tj. onih kojima je pridodat alkohol u svom prirodnom tečnom stanju) je zabranjeno koristiti bez obzira koliko mal procenat alkohola bio dodat u te namirnice. A dokaz da je zabranjeno jesti ovu vrstu namirnica je hadis koji se prenosi od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ono što opija u velikim količinama haram je u malim količinama”. Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed, a dobrim su ga ocijenili Tirmizi, Ibn Hibban i Ibn Hadžer a vjerodostojnim Albani i Šuajb Arnaut. Prema tome, hadis ukazuje na zabranu konzumiranja alkohola čak i u malim količinama ako taj isti alkohol opija u velikim količinama, a to je slučaj sa namirnicama kojima je pridodata određena manja količina opojnog alkohola.

A što se tiče kefira, on spada u prvu vrstu prehrambenih namirnica, tj. u one namirnice kojima nije pridodat opojni alkohol, te nema nikakve smetnje sa šerijatske strane da se on konzumira. A da je ovo tačno, odnosno da se prilikom pravljenja kefira njemu ne dodaje opojni tečni alkohol, na to ukazuju opisi nastanka kefira kao što je došlo na mnogim webstranicama. Kao na primjer na starnici wikipedija je došlo sljedeće (http://bs.wikipedia.org/wiki/Kefir): “Mliječni kefir nastaje tako što se u kravlje, ovčije ili kozje mlijeko stave grumenčići kefira, simbioze od bakterija mliječne kiseline, streptokoka, mikrokoka i gljivica i tako ostave jedan do dva dana. Pri tome se mlijeko fermentira. Optimalna temperatura je od 10 °C do 25 °C. Sadržaj alkohola može varirati od 0,2 do maksimalno 2 stepena. Masti i proteini odgovaraju sastavu mlijeka koje se koristi. Takav kremasti napitak ima kiselkast ukus”. Takođe, na drugoj stranici (http://argentumcompendium.org/Dodaciprehrani/Kefir/tabid/97/Default.aspx) pod naslovom “Kefir i mliječni proizvodi” je došlo sljedeće: “Sastav kefira dosta ovisi o mlijeku koje se koristi, međutim zanimljivo je da može imati i do 2% alkohola. Međutim u prosjeku kefir koji se ostavi da fermentira jedan dan što je i više no dovoljno nema niti 1% alkohola. Sama zrnca kefira za vrijeme fermentacije rastu i udvostruče se otprilike svaka dva tjedna”. Ve billahi tevfik

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Oko vremena sunećenja nije ništa vjerodostojno prenešeno, zbog toga učenjaci imaju podijeljeno mišljenje po tom pitanju.

Kada je upitan imam Ahmed o vremenu sunećenja odgovorio je: “O tome nisam čuo ništa”.

A kaže Ibnul-Munzir: “Oko vremena sunećenja nema hadisa na kojeg bi se moglo vratiti niti sunneta po kojem se radi”.

Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ibrahim, alejhisselam, se osunetio u (u rivajetu: nakon) osamdestoj godini života u mjestu Kudum”.

Neki učenjaci kažu da je najbolje da se sunećenje izvrši u djetinjastvu jer u tom periodu je najmanje bolno za dijete, te da bi dijete odraslo u potpunom tjelesnom stanju.

Kaže imam Nevevi u “El-Medžmu” (1/351): “Mustehab je staratelju da osuneti dijete u njegovoj mladosti jer je to najblaže za dijete”.

Bilježi Bejheki u svom Sunenu od Džabira, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu laejhi ve sellem, zaklao akiku Hasanu i Husejnu i osunetio ih sedmog dana.

Međutim, sened ovog hadisa je slab kao što su to pojasnili šejh Albani i ostali, te ovaj hadis ne može biti argument po ovom pitanju.

A što se tiče vremena kada je vadžib da se dijete osuneti, po tom pitanju se prenose otprilike neka tri mišljenja: prvo – da je obavezan nakon punoljetnosti da se osuneti, drugo – prije nego što postane punoljetan i treće – kada god hoće, ali da je najbolje prije punoljetnosti.

Prvo mišljenje, da je sunećenje obavezno nakon punoljetnosti, je stav šafijskog mezheba, kao što prenosi imam Nevevi, a dokazuju ga time što uopćeno šerijatske obaveze ne počinju prije punoljetnosti pa tako i sunećenje.

Drugo mišljenje, da je sunećenje vadžib prije nastupanja punoljetnosti, zastupa između ostalih i Ibnul-Kajjim, s tim da je obaveza staratelja da izvrši sunećenje a ne samog djeteta. On dokazuje ovo mišljenje time što je Allahov

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavezao očeve da naređuju svojoj djeci da klanjaju od sedme godine a da ih uderaju od njihove desete godine ako ostavljaju namaz (kao što je prenešeno u hadisu mutefekun alejhi), pa kaže kako se može opravdati njihovo nesunećenje sve dok ne postanu punoljetni. Međutim, ovome se može prigovoriti da je ogromna razlika između obaveze namaza i obaveze sunećenja te da je kijasenje (analogija-upoređivanje) jednog na druga potpada pod tzv. kijas sa razlikom, tj. da ove dvije stvari (namaz i sunećenje) imaju mnogo različitih karakteristika zbog čega je neispravno upoređivati jednu sa drugom.

Od Ibn Tejmije se prenosi (El-Fetav el-kubra, 1/275) da je bio na trećem stavu, tj. da je muslimanu dozovljeno da se suneti kad god hoće a da bi trebao da se osuneti kada se približi godinama punoljetnosti, kao što je to bio običaj Arapa, tako da kada već postane punoljetan bude osunećen.

Nema sumnje da je najbolje i najbezbolnije za dijete da ga staratelj osuneti u djetinjstvu odmah nakon rođenja, s tim da nema dokaza da je to sunnet niti vadžib. A musliman postaje obavezan da se osuneti kada postanepunoljetan jer sa punoljetnošću postaje obavezan da radi i većinu ostalih šerijatskih obaveza, a da je musliman obavezan osunetiti se prije punoljetnosti za to nema dokaza. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Propis upotrebe magarečeg mlijeka uopćeno a za liječenje posebno se po većini učenjaka vraća na propis jedenja magarečeg mesa.

Naime, meso domaćih magaraca je u početku Islama bilo dozvoljeno što je trajalo do bitke na Hajberu kada ga je zabranio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Bilježi Buharija u svom Sahihu od Džabir ibn Abdullaha, radijallahu anhuma, da je rekao: „Na dan Hajbera zabranio je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, meso domaćih magaraca, a dao olakšicu u (konzumiranju) mesu konja“.

Takođe, u hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) se prenosi od Ebu Sa'lebeta, radijallahu anhu, da je rekao: „Zabranio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, meso domaćih magaraca“.

Hanbelijski učenjak Ibn Kudame prenosi da je većina učenjaka na stavu da je meso domaćih magaraca zabranjeno. Kaže: „Većina učenjaka smatra da je meso domaćih magaraca zabranjeno.

Kaže Ahmed: Petnaest ashaba (drugova) Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ga (maso domaćih magaraca) je preziralo. Kaže Ibn Abdulberr: Nema razilaženja među ulemom muslimana danas oko njegove zabrane“. (El-Mugni, 9/324).

Zatim Ibn Kudame navodi da je većina učenjaka na zabrani konzumiranja mlijeka domaćih magaraca, jer ako je njihovo meso zabranjeno onda je i mlijeko pošto nema razlike u tome dvome.

Kaže Ibn Kudame: „Mlijeko domaćih magaraca je zabranjeno po većini učenjaka.

Dok (učenjaci) ‘Ata’, Tavus i Zuhri daju u tome (njegovom konzumiranju) olakšicu. A prvo je ispravnije, jer je propis mlijeka (isti kao i) propis mesa“ (El-Mugni, 9/325).

A što se tiče upotrebe magarečeg miljeka za liječenje, to se vraća na pitanje mes'elu liječenja sa onim što je haram kozumirati (jesti ili piti).

Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Tarik ibn Suvejd, radijallahu anhu, pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o vinu (alkoholu) pa mu je zabranio ili mu je rekao da ne voli i mrzi da ga pravi (proizvodi). Pa mu je Tarik rekao da ga samo pravi radi lijeka, a on mu na to odgovori: “Zaista on (alkohol) nije lijek nego bolest”.

Takođe, bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullah ibn Mes'uda da je rekao za opojno piće: “Zaista Allah ono što vam je zabranio nije ga učinio vašim lijekom”. Prenose se iste ove riječi od Ummu Selleme, radijallahu anha, da ih je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kod Bejhekija, Ibn Hibbana i Taberija.

Ibnul-Kajjim je u svojoj poznatoj knjizi „Zadul-me'ad“ (4/156) je pisao o liječenju sa onim što je zabranjeno te je naveo argumente sa šerijatske i razumske strane koji ukazuju na zabranu istog.

Kaže Ibn Kudame u svojoj knjizi El-Mugni (9/338): „Nije dozvoljeno liječenje sa onim što je zabranjeno poput mlijeka magarice i mesa (životinja) zabranjenih, niti je dozvoljeno pijenje alkohola radi liječenja“, a zatim je naveo gore spomenute hadise.

U fetvi Stalne komisije za fetve u Saudijskoj arabiji (25/31) je došlo: „Nije dozvoljeno liječenje sa pijenjem mlijeka domaćih magarica“. Potpisnici fetve su Abdulaziz bin Baz, Abdurezzak Afifi, Abdullah Gudejan i Abdullah Ku'ud.

Prema tome, nije dozvoljeno koristiti magareče mlijeko za liječenje kao ni prodavanje onoga što je haram. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko naplaćivanja hidžame učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Razlog ovog razilaženja je oprečnost i kontradiktornost hadisa koji govore o ovoj temi.

Rezime stavova učenjaka i argumentacija istih se sastoji u sljedećem:

Prvo mišljenje: dozvola naplaćivanja hidžame.

Ovo je stav većine učenjaka hanefijskog, malikijskg, šafijskog i hanbelijskog mezheba. Oni svoj stav dokazuju hadisom mutefekun alejhi (tj. kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima) od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je uradio hidžamu i platio hadždžamu (osobi koja radi hidžame) njegov rad“, a kod Buharije je dodatak u kojem je došlo: „A da je znao pokuđenost (plaćanja) ne bi mu platio“.

Takođe, kažu da je činjenje hidžame dozvoljena korisna djelatnost te je dozvoljeno i naplaćivanje te djelatnosti poput zidanja i šivenja. Ljudi imaju potrebu za hidžamom a ne mogu naći nekoga ko će je raditi dobrovoljno, zato je dozvoljeno plaćanje i naplaćivanje iste poput dojenja djeteta.

Drugo mišljenje: zabrana naplaćivanja hidžame, a ako mu se da nešto bez ugovora ili šartovanja dozvoljeno mu je uzeti s tim da ga koristi za hranu životinja ili održavanje svog alata, a nije mu dozvoljeno koristit za hranu.

Ovo je stav hanabila u drugom rivajetu od imama Ahmeda. Zabranu naplaćivanja dokazuju hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Rafie ibn Hadidža, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Cijena (kupoprodaja) psa je pogana (ogavna), plata prostitutke je pogana (ogavna), i zarada hadždžama (onog ko radi hidžamu) je pogana (ogavna)“.

Bilježi Nesai u svom Sunenu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio naplaćivanje hadždžama, prodaju psa i naplaćivanje parenje mužijaka“. Vjerodostojnim su ga ocijenili Albani i Šuajb Arnaut.

A dozvolu korištenja za hranu životinja dokazuju hadisom kojeg bilježi imam Ahmed u svom Musnedu u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o zaradi hadždžama (onog koji radi hidžame), pa je rekao: „Nahrani svoju životinju“. Vjerodostonim ga ocjenjuje Šuajb Arnaut.

Treće mišljenje: pokuđenost naplaćivanja hodžame.

Dokazuju to spajanjem svih gore spomenutih hadisa, tj. hadis u kojem je došlo da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, platio hadždžamu ukazuje na dozvolu, a ostali hadisi u kojima je došla zabrana se spuštaju na stepen pokuđenosti zbog prvog, a hadis u kojem je došlo da se zaradom nahrani stoka ukazuje da je u tu svrhu najpreće trošiti zaradu.

Stav najbliži ispravnom je treće mišljenje, a Allah zna najbolje.

Mnogi učenjaci koji su na stavu dozvole naplaćivanja hidžame, smatraju da je pokuđeno uzeti ovaj posao kao zanimanje zbog spomenutih hadisa i zbog toga što ova profesija u sebi sadrži poniženje i mizernost.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Rješenje tvog problema i sličnih se sastoji u razmujevanju i sprovođenju tri stvari:

Prva – grijeh koji se počini u prisili ili maloljetništvu.

To što ti se desilo u djetinjstvu, prisilni homoseksualni odnos, s obzirom da si bio prisiljavan na to i da si bio maloljetan, ti u tome nemaš nikakvog grijeha kod Allaha, subhanehu ve te'ala.
Na ovo ukazuju mnogi šerijatski tekstovi.

U hadisu kojeg prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhuma, je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zaista je Allah oprostio mom Ummetu ono što se uradi greškom, iz zaborava i u prisili“. Bilježi ga Ibn Madže, Ahmed, Hakim, Bejheki i Darekutni. Vjerodostojnim i prihvatljivim su ga ocijenili Hakim, Ibn Hibban, Ibn Hazm, Zehebi, Nevevi i Ibn Hadžer, Ahmed Šakir, Albani i Šuajb Arnaut.

Takođe, prenosi Aiša, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Podignuto je pero od trojice: spavača dok se ne probudi, dječaka dok ne odraste (postane punoljetan) i lude osobe dok joj se ne vrati pamet. Bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže, Nesai, Ahmed i Hakim. Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Albani i Šuajb Arnaut, a Dobrim Tirmizi.

Prema tome, za ovaj musibet koji ti se desio ne optužuj samog sebe i ne opterećuj se time.

Druga – propis samozadovoljavanja i gledanja harama

Samozadovoljavanje nije dozvoljeno jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je podsticao omladinu na ženidbu nije uputio na samozadovoljavanje (onanisanje) onu omladinu koja nije u stanju da se oženi, a da je u tome bilo hajra pojasnio bi im to. Nego im je dao izbor između dvoga: ženidbe ili posta.

U hadisu kojeg bilježi Buharija i Muslim kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O omladino, ko je od vas u (materijalnoj) mogućnosti neka se ženi, jer sa tim se više obara pogled i u tome je veća zaštita za polni organ. A ko nije u mogućnosti na njemu je da posti, jer mu je to zaštita”.

Da je samozadovoljavanje zaštita za polni organ od upadanja u zinaluk Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi ga naveo kao izlaz i rješenje jer je ono lakše od posta.

Takođe Uzvišeni Allah kada govori o osobinama mu'mina koji će biti spašeni kaže da je jedna od tih osobina da stidna mjesta svoja čuvaju osim od žena svojih i robinja svojih, a da oni koji mimo toga traže nešto drugo oni u griješenju granice prelaze.

Pa kaže Uzvišeni: “I koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovom, oni doista prijekor ne zaslužuju, a oni koji pored toga traže, oni u griješenju sasvim pretjeruju” (Sura El-Mu'minun 5-7).

Prema tome Allah, subhanehu ve te'ala, sve intimne radnje mimo naslađivanja i polnog odnosa sa suprugom ili robinjom ubraja u griješenje sa kojim se prelaze granice dozvoljenog. Ova dva šerijatska teksta su dovoljni argumenti zabrane samozadovoljavanja i onanisanja uz pomoć ruke ili nekih drugih pomagala. Ova zabrana se odnosi i na ženu i na muškarce. Na ovom stavu je ogromna većina učenjaka ovog Ummeta.

A od onih učenjaka od kojih se prenosi dozvola, kod većine njih se misli na dozvolu u nuždi, tj. bojazni da se upadne u zinaluk. A neznatan dio učenjaka od kojih se prenosi uopštena dozvola ili pokuđenost, u njihovom stavu nema ibreta jer je oprečan gore spomenutom ajetu i hadisu.

Gledanje harama, poput pornografije, porno filmova, porno gey-filmova i slično, je zabranjeno Kitabom i Sunetom.

Kaže Uzvišeni: „Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade“ (En-Nur, 30).

Prvi nenamjerni i nehotični pogled muškarca u ženu stranjkinju je dozvoljen i oprašta se, dok su pogledi koji slijede poslije toga zabranjeni.

Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Džerir, radijallahu anhu, pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o iznenadnom pogledu (u žene), pa mu je rekao: “Okeni svoj pogled”. Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Aliji, radijallahu anhu: “O Alija, ne slijedi pogled za pogledom, tebi pripada prvi a nije tvoj drugi”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed i Hakim, Tirmizi i Albani ga ocjenjuju dobrim a Hakim vjerodostojnim.

Takođe, nema razilaženja među učenjacima oko zabrane homoseksualizma i zabrane gledanja u muško tijelo sa strašću kao što se gleda žena koja je halal.

Treća – kako se sačuvati od upadanja u te grijehe samozadovoljavanja i gledanja harama

Prenosi Buharija u svom Sahihu od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ubrzo će biti najbolji imetak muslimana stado ovaca sa kojim obilazi vrhove brada i najniže doline bježeći sa vjerom od fitni“. Imam Buharija je naslovio poglavlje sa ovim hadisom: „Poglavlje: Od vjere je bježanje od fitni“.

Hadis ukazuje da je muslimanu propisano da bježi i udaljava se od onoga što će ga odvesti u fitnu, tj. što će izložiti njegovu vjeru iskušenju i upadanju u zabranjene stvari.

U kontekstu ovog propisa, od najbitnijih stvari koje pomažu u čuvanju od upadanja u harame su sljedeće stvari:

1- Udaljavanje od svega što odvodi u ove grijehe samozadovoljavanja i gledanja porno gey-filmova, kao i svega što pobuđuje spolnu strast poput gledanja pornografije, nemoralnih filmova ili muškaraca.
Ako se to ne može drugačije postiči osim da ukineš TV, interent, korištenje kompjutera uopće i slično, onda se riješi tih aparata kao bi prekinuo bilo koju mogućnost da upadneš u te grijehe.

2- Izbjegavanje susreta sa osobama i odlaska na mjesta koja podsjećaju na te grijehe.

3- Druženje sa osobama koje praktikuju vjeru, zaokupljanje što više sa ibadetima i nedozvoljavanje da se preda i prepusti mašti i mislima koje često navode na pobuđivanje strasti koje onda treba isprazniti,

4- Umjerenost u jelu i piću kako bi se strast umanjila, zato nije slučajno oporučeno u hadisu da onaj koji nije u mogućnosti da se oženi da posti.

5- Rano stupanje u brak bez komplikovanja i pravljenja od toga filozofije i bauka.

6- Bavljenje sportom, vježbanjem i sa stvarima i aktivnostima koje odvode misli od razmišljanja o polnom odnosu.

Ovi i slični primjeri čine spolnu potrebu umjerenom, svejedno bila ona normalna (tj. prema osobama suprotnog spola) ili devijantna (prema osobama istog spola).

Takođe, ne navode čovjeka da traži izlaz u samozadovoljavanju koje šteti tijelu i razumu i vodi u nemoral.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com