Nema sumnje da je Svemogući Allah određena vremena odlikovao nad drugim, kao što je odlikovao jedne ljude nad drugima. Međutim, kada je riječ o tim odlikama, one se imaju zaključiti na osnovu vjerodostojnih i jasnih argumenata, a ne na osnovu neutemeljenih mišljenja. Budući da se nalazimo u svetom mjesecu, mjesecu redžebu, često s minbera, kao i na predavanjima, slušamo hadise koji govore o posebnim vrijednostima ovog časnog mjeseca. Međutim, izrazita većina tih hadisa ili, bolje rečeno, svi oni nemaju utemeljenje, nisu vjerodostojni: “Ne postoje vjerodostojni hadisi koji govore o odlikama mjeseca redžeba, ni poduzimanja posta ni noćnog namaza u njemu. Prije mene, ovako su govorili Ebu Ismail Herevi i neki drugi”, napominje Ibn Hadžer. (Vidjeti: Tebjinul-adžeb, str. 6.) Na drugom mjestu Ibn Hadžer zapisao je: “Kada je riječ o hadisima koji govore o odlikama redžeba, oni se dijele u dvije kategorije: slabi i lažni; spomenut ćemo slabe, a ukazati na apokrifne” (Vidjeti: Tebjinul-adžeb, str. 8.), potom je Ibn Hadžer naveo te hadise. Šejh Kušajri veli: “Treba znati da hadisi koji govore o vrijednosti redžeba nisu vrijedni spomena.” (Vidjeti: Es-Sunenu vel-mubtedeat, str. 141.) Islamski učenjaci razmatrali su mnoge novotarije koje ljudi čine u redžebu, a mi ćemo se ograničiti na pet najpoznatijih koje su aktuelne na mnogim podnebljima.

Prvo, namaz za ispunjenje želja (salatur-regaib); hadis koji govori o ovom namazu apokrifan je po mišljenju hadiskih stručnjaka, a njegova forma jako je neobična. Imam Nevevi veli: “Ovaj namaz je ružna novotarija koja u sebi sadrži ništavnost pa je obaveza proći se ove novotarije i osuditi onoga ko je prakticira.” (Vidjeti: El-Mensurat, str. 99, od imama Nevevija.) Ibn Nehhas Dimeški zapisao je: “Hadis na kojem se temelji ova novotarija apokrifan je po konsenzusu hadiskih stručnjaka.” (Vidjeti: Tenbihul-gafilin, str. 496.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: “Namaz za ispunjenje želja nema utemeljenja u šerijatu, i nije ga pohvalno prakticirati ni pojedinačno ni kolektivno. Hadis koji govori o ovom namazu apokrifan je po konsenzusu islamskih učenjaka i niko od prvih generacija niti imama ovog ummeta nije spomenuo ovaj namaz.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 23/81-82.) Imam Sujuti veli: “Hadis koji govori o salatur-regaibu apokrifan je po konsenzusu učenjaka.” (Vidjeti: El-Emru bil-ittiba, str. 167.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje, opet, kaže: “… i taj namaz neke neznalice nazivaju salatur-regaib.” (Vidjeti: El-Iktida, 2/107.) Poznati hanefijski pravnik Ibn Nudžejm rekao je: “…i na osnovu navedenog zaključujemo da je pogrdno i novotarija obavljanje salatur-regaiba koji ljudi klanjaju u redžebu.” (Vidjeti: El-Bahrur-raik, 2/56.) Ibn Abidin Hanefi rekao je: “Salatur-regaib izmislili su neki pobožnjaci.” (Vidjeti: Hašijetu Ibni Abidin, 2/235.) Šejh Albani zapisao je: “Shodno poznatom pravilu kod islamskih učenjaka, nije dopušteno obožavanje Allaha upražnjavajući ibadete koje nije propisao, kao učenje ezana za bajram-namaz ili klanjanje salatur-regaiba.” (Vidjeti: Tahrimu alatit-tareb, str. 162.) Ebu Muhammed El-Iz b. Abdusselam rekao je: “U Bejtul-makdisu nije bio poznat salatur-regaib sve do 448. po Hidžri i prvi ko je klanjao ovaj namaz bio je čovjek pod imenom Ibn Ebul-Hamra.” (Vidjeti: El-Havadisu vel- bideu, str. 132, od imama Turtušija, El-Bais, str. 51, El-Iktida, 2/121, El-Emru bil-ittiba, str. 169, i Es-Sunenu vel-mubtedeat, str. 140.) Ibn Redžeb napominje: “Prethodni učenjaci nisu spominjali ovaj namaz jer je izmišljen u petom hidžretskom stoljeću.” (Vidjeti: Lataiful-mearif, str. 228.)

Sljedeći muhaddisi: Ibnul-Dževzi, Ebul-Hattab, Ebu Šama, Nevevi, Ibn Salah, Iraki, Ibn Tejmijje, Zehebi, Ibnul-Kajjim, Ibn Hadžer, Ibn Redžeb, Ibnul-Hadždž, Ebu Ismail Ensari, Ebu Bekr Semani, Ebul-Fadl b. Nasir, Sujuti, Ševkani, Adžluni i brojni drugi, hadis koji govori o ovom namazu smatraju ništavnim, odnosno apokrifnim. (Vidjeti: El-Mevduat, 3/119, El-Bais, str. 61, El-Medhal, 2/211, Lataiful-mearif, str. 228, Sijeru ealamin-nubela, 23/143, Tertibul-mevduat, str. 163, El-Iktida, 2/121, El-Menarul-menif, str. 95, Lataiful-mearif, str. 228, El-Emru bil-ittiba, str. 170-171, El-Fevaidul-medžmua, str. 100, El-Edebu fi redžeb, str. 42, Kešful-hafa, 2/563, i Es-Sunenu vel-mubtedeat, str. 140.) Ovo ćemo zaključiti Ebu Šaminom izjavom: “Koliko mi je imama po džamijama kazalo da prakticiraju ovaj namaz samo da bi udovoljili ljudima i da bi sačuvali radno mjesto.” (Vidjeti: El-Bais, str. 88.) Subhanallah, vidimo da se bolesne ljudske ambicije i historija ponavljaju. Ono što se govorilo u vrijeme Ebu Šame (u sedmom hidžretskom stoljeću), govori se i danas. Da bi sačuvali radno mjesto i udovoljili neznalicama, mnogi imami prakticiraju i podstiču ljude na ovu ružnu novotariju. A zar nije obaveza udovoljiti Allahu, a ne ljudima?!

Drugo, obilježavanje Isra i Miradža; neki ljudi imaju pogrešno uvjerenje da su se Isra i Miradž desili u časnom mjesecu redžebu. Po mnogima, to se dogodilo dvadeset sedme noći. I zato mnogi muslimani proslavljaju i obilježavaju ovu noć na poseban način: pripremaju se mevludi, tevhidi i svakojake druge novotarije. Kod nekih ova proslava je popraćena i dodatnim zabranjenim stvarima: muzikom, plesom, miješanjem muškaraca i žena i sl. Isra i Miradž jesu dvije velike Vjerovjesnikove, ﷺ, mudžize, ali Allah najbolje zna kada su se one desile. Ibn Dehijja kaže: “Neki spominju da se Isra desio u redžebu, a to je očita greška.” (Vidjeti: Tebjinul-adžeb, str. 6.)

Ibn Redžeb rekao je: “Prenosi se s neispravnim lancima prenosilaca da su se Isra i Miradž desili dvadeset sedmog redžeba.” (Vidjeti: Lataiful-mearif, str. 233.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje govorio je: “Kada je riječ o noći Isra i Miradž, ne postoje pouzdani dokazi koji određuju u kojem se mjesecu to desilo. Ashabi nisu posvećivali pažnju ovoj noći, pa se zbog toga i ne zna njeno pravo vrijeme.” (Vidjeti: Zadul-mead, str. 1/57.) Štaviše, kada bismo pouzdano i znali kada se desio ovaj veliki događaj, ne bi bilo ispravno obilježavati ga, jer to nije činio Poslanik, ﷺ, ni ashabi ni tabiini. Ako bismo obilježavali noć Isra i Miradža, tada bismo trebali obilježavati i noć rascjepljenja Mjeseca, dan u kojem je počela objava Kur’ana, jer je Kur’an najveća mudžiza koju je vidjelo čovječanstvo, i mnoge druge nadnaravne pojave kojima je počašćen Poslanik, ﷺ, a to nije rekao nijedan priznati učenjak.

Treće, post u redžebu; ne postoje vjerodostojna predanja od Poslanika, ﷺ, koja ukazuju na posebne odlike posta u ovom svetom mjesecu. Ibn Redžeb veli: “Kada je riječ o postu u redžebu, s tim u vezi ne postoje vjerodostojni hadisi od Poslanika, ﷺ, niti predanja od ashaba.” (Vidjeti: Lataiful-mearif, str. 228.) Ibn Tejmijje zapisao je: “Svi hadisi koji govore o postu u mjesecu redžebu apokrifni su.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 25/156.) Ibn Hadžer rekao je: “Ne postoje vjerodostojni hadisi koji govore o odlikama mjeseca redžeba, ni poduzimanja posta ni noćnog namaza u njemu. (Vidjeti: Tebjinul-adžeb, str. 21.) Šejhul-islam Ibnul-Kajjim veli: “Svi hadisi koji govore o postu u redžebu lažni su.” (Vidjeti: El-Menarul-menif, str. 83.)

U hadiskim zbirkama navode se brojna predanja koje ukazuju na odlike posta u mjesecu redžebu. (Taberani, 6916, Ibn Hibban, u djelu El-Medžruhin, 2/238, Ibn Dževzi, u djelima El-Vahijat, 2/555, i El-Mevduat, 2/124 i 2/207, Hatib, u djelu Tarihu Bagdad, 8/331, Bejheki, u djelu Šuabul-iman, 2119, Dejlemi, u djelu Musnedul-firdevs, 4318, i Ibn Asakir, 5/397.) Šejh Affani u djelu Nidaur-rejjan, 1/414-423, navodi oko dvadesetak hadisa koji ukazuju na vrijednost mjeseca redžeba i posta u njemu. Međutim, ova predanja su ili apokrifna, ili ništavna, i nisu validna kao argument. Vrhunski hadiski eksperti nisu prihvatali ove hadise i smatraju da oni ne ispunjavaju kriterije postavljene u hadiskoj terminologiji za pojačavanje predanja mnoštvom lanaca prenosilaca. Prema tome, post u redžebu ima status posta u bilo kojem mjesecu, osim ramazana. U njemu se može postiti ponedjeljkom i četvrtkom, tri bijela dana ili svaki drugi dan, ali bez uvjerenja da je post u redžebu bolji od posta u drugim mjesecima.

Hadis koji se pripisuje Poslaniku, ﷺ: “Redžeb je Allahov mjesec, ša’ban je moj, a ramazan mjesec mog ummeta” ništavan je i ne može se uzeti kao argument. (Vidjeti: Muadžemul-menahil-lafzijja, str. 281, Daiful-džamia, str. 455/3094, i Nidaur-rejjan, 1/414.) Ibn Abbas zabranjivao je da se posti cijeli mjesec redžeb. (Abdurrezzak, 4/292. Hafiz Askalani ovo je predanje ocijenio dobrim u djelu Tebjinul-adžeb, str. 65-66.) Također se navodi da je Omer b. Hattab, radijallahu anhu, udarao one ljude koji su postili u redžebu, govoreći: “To je mjesec koji su ljudi svetkovali u predislamskom dobu.” (Ibn Ebu Šejbe, 2/345/9758. Ibn Tejmijje ovo je predanje ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Fetaven-nisa, str. 83, od Ibn Tejmijje, i Irvaul-galil, 4/114.) Ibn Omer prezirao je postupke svijeta, vidjevši ih da se pripremaju za redžeb. (Ibn Ebu Šejbe, 2/346/9761, s lancem prenosilaca koji ispunjava kriterije koje su postavili Buharija i Muslim. Vidjeti: Irvaul-galil, 4/114.) U jednom drugom merfu-hadisu stoji da je zabranjeno postiti u redžebu, ali je njegova vjerodostojnost diskutabilna. (Ibn Madže, 1743, Taberani, 10681, Ibnul-Dževzi, u djelu El-Vahijat, 913.) U lancu prenosilaca ovog predanja nalazi se prenosilac po imenu Davud b. Ata, koji je nepouzdan po svim hadiskim stručnjacima. (Vidjeti: El-Ilel, 1227, od Ibn Ebu Hatima, Et-Tarihus-sagir, 2/265, El-Džerhu vet-tadil, 3/420, El-Kamil, 3/85, El-Medžruhin, 1/289, Et-Takrib, 1/229, El-Havadisu vel-bida, str. 140, i Fetaven-nisa, str. 83.)

Četvrto, poduzimanje ‘umre u redžebu; oni koji smatraju da je post vredniji u ovom mjesecu, kažu da je u njemu vrednije i obavljanje ‘umre. To dokazuju predanjem u kojem stoji da je Ibn Omer, radijallahu anhu, rekao: “Poslanik, ﷺ, obavio je četiri ‘umre, jednu u redžebu.” (Buharija i Muslim.) Međutim, u ovom predanju stoji  da je Aiša, radijallahu anha, tada kazala: “Smilovao se Allah Ibn Omeru! Nikada Poslanik, ﷺ, nije obavio ‘umru u redžebu.” U Muslimovoj verziji stoji da je Ibn Omer, radijallahu anhu, čuo ovaj Aišin, radijallahu anha, demant, ali ga nije ni potvrdio niti negirao. To nam ukazuje da je Ibn Omer bio u nedoumici kada je riječ o tome: ili je zaboravio, ili sumnjao. (Vidjeti: Fethul-Bari, 3/602, Šerhuz-Zurkani, 2/352, i Tuhfetul-ahvezi, 4/5.) Spomenuvši ovo predanje, poznati hanefijski učenjak Ali Kari zapisao je: “Ovo nam ukazuje da je Ibn Omer u tome pogriješio, bez obzira revidirao svoj stav ili ne. Ovo je specifično njegov stav u kojem ga nije podržao nijedan ashab ni poznati učenjak.” (Vidjeti: El-Edebu fi redžeb, str. 50-51.) Ovu konstataciju potvrđuje predanje u kojem stoji da je Enes b. Malik rekao: “Poslanik, ﷺ, obavio je četiri ‘umre, i sve četiri u mjesecu zul-ka’de.” (Buharija i Muslim.) Ali b. Ibrahim Attar tvrdi da ne postoji dokaz da je ‘umra u redžebu vrednija od ‘umre u drugim mjesecima. (Vidjeti: Es-Sunenu vel-mubtedeat, str. 156, od Amra Selima.)

Peto, izdvajanje zekata u redžebu; zekat se daje kada imetak koji je dostigao vrijednost nisaba pregodini kod muslimana, i tako svaki obveznik ima posebno vrijeme u kojem je obavezan izdvojiti zekat, bez obzira o kojem se mjesecu radilo. Po mišljenju većine islamskih pravnika, dopušteno je izdvojiti zekat prije nego imetak pregodini, ali nije dopušteno kasniti s njegovim izdvajanjem. Ne postoji autentičan hadis koji ukazuje da je izdvajanje zekata u redžebu bolje od njegovog izdvajanja u ostalim mjesecima. Također, nije preneseno da su prve generacije ciljano izdvajali zekat u redžebu. (Uporediti: Lataiful-mearif, str. 231, i Ahkamuz-zekah, str. 459, od Ibn Usejmina.) Prenosi se da je Osman b. Affan na minberu rekao: “Ovo je mjesec zekata; ko ima dug, neka ga vrati, potom neka izdvoji zekat za preostali imetak.” (Šafija, u djelu El-Musned, str. 97, Abdurrezzak, 4/92-93/7086, Ibn Ebu Šejbe, 2/414/10555, i Begavi, 6/54/1585. Ibn Mulekkin i šejh Albani predanje smatraju vjerodostojnim. Vidjeti: Hulasatul-bedrili-munir, 1/298, i Irvaul-galil, 3/260, 341.) Međutim, u predanju ne stoji o kojem se mjesecu radilo, tako da ne može poslužiti kao argument na ovom mjestu, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Uvažena sestro, tvoje prvotno mišljenje da su svi muslimani istovjetni potpuno je ispravno, znaj da si već u početku zauzela ispravan stav u vezi s tim. Kada je riječ o mezhebima, to su pravni (fikhski) pravci koji su rezultat različitog razumijevanja šerijatskih dokaza. Objektivno je i realno da učenjaci na različite načine shvataju argumente, tim prije jer se njihova moć razumijevanja i shvatanja tih dokaza razlikuje od situacije do situacije.

Dakle, svaki mezheb nastoji što preciznije razumjeti Kur’an i hadis, te na osnovu tog razumijevanja donijeti pravno rješenje o određenom pitanju. I pored tih pravnih razilaženja, muslimani ehli-sunnetskih pravnih provenijencija imaju isto vjerovanje, što je, svakako, najvažnije u islamu. Islamski učenjaci, kako prvi tako i potonji, tolerirali su neizbježna fikhska razilaženja. U sljedećem hadisu Poslanik, ﷺ, ukazao je da će takvih razilaženja uvijek biti:  “Kada učenjak uloži trud u iznalaženju rješenja i zauzme ispravan stav, piše mu se dvostruka nagrada, a ako pogriješi, piše mu se jedna nagrada.” (Buharija i Muslim.)

Dakle, učenjak koji pogodi, dobija nagradu za uloženi trud i pogodak, a koji pogriješi ima nagradu samo za uloženi trud. Neka je neizmjerna hvala našem Gospodaru, Koji nas je učinio muslimanima, a najbolji muslimani u Allaha, dželle šanuhu, jesu najbogobojazniji ljudi, bez obzira na njihovo mezhebsko opredjeljenje.

Kada je riječ o ljudima koje zovu vehabije, oni su muslimani koji nastoje dosljedno slijediti Kur’an i hadis. Muslimanke koja se propisno oblače, ne miješaju se s muškarcima, ne slušaju muziku…, muslimane koji nose dužu bradu, skrate odjeću da ne pada ispod članka, koriste misvak – nazivaju vehabijama, želeći kazati da slijede Muhammeda b. Abdulvehhaba. Ako već žele da ih zovu po osobi koju slijede, ispravnije bi bilo da ih zovu “muhammedijje”, tim prije jer se njegov otac zvao Abdulvehhab, a nije on. Većina onih koje ljudi nazivaju vehabijama uopće i ne zna ko je Muhammed b. Abdulvehhab. Oni koji nastoje slijediti Kur’an i hadis (naravno, pripadnici svih pravnih škola slijede Kur’an i hadis) ne pripisuju se određenoj pravnoj školi, pa zbog čega bi se pripisivali Muhammedu b. Abdulvehhabu, koji, iako je bio poznat i istaknut, sigurno nije na stupnju nijednog od imama spomenutih pravnih škola.

Etiketu “vehabije” proturaju laici, prvenstveno šiije (rafidije), koji svoju vjeru svode na udaranje s lancima, obožavanje kabura i naricanje kod njih. Muhammed b. Abdulvehhab borio se protiv te idolatrije i nastojao je raširiti čisti monoteizam (tevhid). A sada, svako ko želi slijediti izvornu vjeru, dobije epitet “vehabija”. Šta je loše u slijeđenju sunneta! Poenta je u tome što neki muslimani ne mogu vladati svojim prohtjevima, pa kada vide nekoga ko je bolji vjernik od njih kažu: plaćenik, vehabija, musliman 1992., i sl. Molim Svemogućeg Allaha da nas pouči islamu, da iz naših grudi odstrani zavist i sačuva potvaranja nevinih ljudi!

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Časni Kur’an jeste Allahov govor, najveći je i najistinitiji. Kolika je razlika između Uzvišenog Stvoritelja i Njegovih stvorenja, ako se tako uopće i može kazati, tolika je razlika između Allahovog govora i govora ljudi. Zato se Kur’an mora veličati na sve moguće načine, pa i izbjegavanjem izraza “mali Kur’an” jer Kur’an ne može biti malehan, on je velik i najveličanstveniji govor. Može se kazati “džepni Mushaf” ili “mali format Mushafa”. U tom slučaju misli se na male listove i slova, a ne na Allahove riječi. Izraz “mali Kur’an” može aludirati na huljenje i vrijeđanje Uzvišenog Allaha. Prve generacije prezirale su izraz “mali Mushaf”. To je preneseno od Mudžahida, Ibrahima Nehaija, Ibn Musejjiba i nekih drugih. (Ibn Ebu Šejbe, 2/241, Ibn Ebu Davud, u djelu El-Mesahif, 494-498, i Bejheki, u djelu Šuabul-iman, 2/545-546.)

U jednom ništavnom hadisu stoji da je Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenio da je Poslanik, ﷺ, zabranio da se kaže “mala džamija i mali Kur’an” (Ibn Adi, u djelu El-Kamil, 1/331. Imam Zehebi ovo predanje smatra ništavnim i kaže da liči na apokrifno predanje. Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela, 14/546.). A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović