Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
UČENJE HATME BOLESNOM (radi izlječenja)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Ako je ta osoba bolesna od sihra, džinskog dodira ili uroka, dozvoljeno je i propisano da se liječi učenjem Kur'ana, na način da se uči rukja (ili bilo šta od Kur'ana i dova) bviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Ako je ta osoba bolesna od sihra, džinskog dodira ili uroka, dozvoljeno je i propisano da se liječi učenjem Kur'ana, na način da se uči rukja (ili bilo šta od Kur'ana i dova) bolesnoj osobi direktno (ili preko telefona, skajpa i slično, s tim da je efekat slabiji), a ne na daljinu.
Također, dozvoljeno je i propisano da se direktno bolesniku uče vjerodostojne dove. Poput dova:
– „Euzu bikelimatillahi et-tamati min šerri ma halek“ (Muslim),
– „Bismillahi erkike min kulli šejin juzike, ve min šerri kulli nefsin ev ajnin hasidin Allahu ješfike, bismillahi erkike“ (Muslim).
Ili uz stavljanje ruke na mjesto bola, da prouči sedam puta: „Bismillah, bismillah, bismillah, euzu billahi ve kudretihi min šerri ma edžidu ve uhaziru“ (Muslim).
A što se tiče toga, da grupa sestara međusobno podijele džuzeve Kur'ana i uči ih kod kuće sa nijetom da Allah izliječi tu bolesnu osobu, takva praksa liječenja i pomaganja bolesne osobe nema osnova u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti praksi ashaba i selefa ovog Ummeta. Ustrajavanje na tome predstavlja novotariju. A po tekstovima vjerodostojnih hadisa svake novotarije se treba treba čuvati, ona je šerijatski neprihvatljiva i predstavlja dalalet koji vodi u Vatru.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeO NAKLANJAVANJU, ZIKRU I DUHA NAMAZU
Alejkumusselam. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko zaboravi (klanjati) namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, nema kefareta za njega osim toga. "I klanjaj namaz da bi Me veličao", a u rivajetu od Muslima jeviše
Alejkumusselam.
Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko zaboravi (klanjati) namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, nema kefareta za njega osim toga. “I klanjaj namaz da bi Me veličao”, a u rivajetu od Muslima je došao dodatak: “Ili ga prespava”. Ovaj hadis ukazuje na obavezu naklanjavanja propuštenog farz namaza zbog spavanja ili zaborava čim se sjeti da ga je zaboravio klanjati ili prespavao. Nema smetnje da se iz opravdanog razloga malo odgodi naklanjavanje.
A što se tiče naklanjavanja suneta, mustehab i sunet je naklanjavati potvrđene sunete. S tim da vrijeme njihovog naklanjavanja ima više širine nego farz, kad god se naklnjaju dobro je a i ako se ne naklanjaju čovjek nema grijeha. Dokaza je mnogo koji ovo potvrđuju, tj. prenešeno je u vjerodostojnim hadisima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naklanjavao određene pritvrđene sunete poput podnevskog suneta i vitr namaza.
Nema nikakve smetnje da se zikri prilikom izlaska Sunca. Dokaz za to je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio zikr u svim vremenima”.
Vrijeme klanjanja duha namaza počinje nakon izlaska Sunca kada se ono podigne na visinu jednog koplja (otprilike petnaest ili dvadeset minuta nakon izlaska Sunca) a završava se prije početka podne namaza, odnosno kada bude Sunce u zenitu (otprilike petnaest ili dvadeset minuta prije dolaska Sunca u zenit). Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKOGA SELAMIMO KADA PREDAJEMO SELAM U NAMAZU
ODGOVOR: Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko predavanja selama, džumhur (većina) učenjaka je na stavu da je predavanje selama vadžib, dok Ebu Hanife i njegovi učenici smatraju da nije vadžib. A što se tiče toga kome se predaje selam prilikom predavaviše
ODGOVOR:
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko predavanja selama, džumhur (većina) učenjaka je na stavu da je predavanje selama vadžib, dok Ebu Hanife i njegovi učenici smatraju da nije vadžib.
A što se tiče toga kome se predaje selam prilikom predavanja selama, navodi hanbelijski učenjak Ibn Kudame u svojoj knjizi “El-Mugni” nekoliko stavova učenjaka po tog pitanja.
Prvi stav učenjaka: da je obaveza sa predavanjem selama zanijetiti izlazak iz namaza a ako klanjač to ne zanijeti namaz mu je pokvaren. Ovo je stav šafijskog mezheba (a unutar mezheba je razilaženje) i hanbelijskog učenjaka Ibn Hamida. To dokazuju kijasom (analogijom) na početni tekbir, tj. kao što je namaz neispravan bez nijeta ulaska u namaz sa početnim tekbirom tako isto je neispravan bez nijetom izlaska iz namaza sa predavanjem selama.
Takođe, po šafijskom mezhebu sunnet je da se sa predavanjem selama u namazu nijetiti poselamljivanje klanjača. Dokaz za ovo je hadis koji će doći. Kaže Ibn Hamid da ako sa predavanjem selama uz nijet izlaska iz namaza nijeti takođe nazivanje selama melecima ili ljudima koji klanjaju sa njim oko ispravnosti tog namaza su dvije mogućnosti: jedna da je pokvaren a druga da nije.
Drugi stav: da sa predavanjem selama nijet izlaska iz namaza nije vadžib i da se sa izostavljanjem tog nijeta ne kvari namaz. Na ovom stavu su ostali učenjaci, s tim da se međusobno razilaze oko nekih detalja.
Da sa predavanjem selama nije vadžib nijetiti izlazak iz namaza to dokazuju time što je dovoljan jedan nijet za čitav namaz, takođe, time što ni u drugim ibadetima nije vadžib da se nijeti izlazak iz njih.
Prenosi se od imama Ahmeda i učenjaka njegovog mezheba da je propisano da klanjač nijetiti sa oba selama (prilikom predavanja selama u namazu) izlazak iz namaza a da nema smetnje da uz to nijeti nazivanje selama dvojici meleka (čuvari, pratilaca), imamu i klanjačima oko njega.
Hanefijski mezheb (i šafijski kao što je već rečeno) je na stavu da je klanjaču sunet sa predavanjem selama selamiti (nijetiti da ih selami) klanjače oko njega.
Dok habelijski učenjak Ebu Hafs ibn El-Muslim smatra da se sa prvim selamom nijeti izlazak iz namaza a sa drugim selamom se selame meleci i klanjači ako je klanjač imam, a ako je muktedija drugim selamom selami imama i meleke. Što se tiče šerijatskih argumenata, za propisanost donošenja nijeta izlaska iz namaza sa predavanjem selama kao i nijet nazivanja selama melecima čuvarima sa predavanjem selama, za ove dvije stvari mi nije poznat dokaz iz suneta.
Bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira ibn Semure, radijallahu anhu, da je rekao: “Mi kada bi klanjali sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, govorili bi (pri predavanju selama): es-selamu alejkum es-selamu alejkum, pa je (jednom) u nas pogledao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Šta vam je pa išaretite rukama kao da su konjski repovi? Kada neko od vas predaje selam neka se okrene prema svom suklanjaču i neka ne pokazuje rukom”. A u rivajetu: “Dovoljno je nekom od vas da stavi ruku na koljeno zatim nazove selam (preda selam) svom bratu onome koji je na desnoj i lijevoj strani”. A u rivajetu kod Ebu Davuda: “Naredio nam je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da odgovorimo na selam imamu (predavanjem selama) i da nazivamo selam jedni drugima (predavanjem selama)”.
Prema tome, oko pitanja kome se predaje selam dio učenjaka smatra da se sa predavanjem selama treba samo zanijetiti izlazak iz namaza, druga skupina kaže da je propisano da klanjač nijetiti sa oba selama izlazak iz namaza a da nema smetnje da uz to nijeti nazivanje selama dvojici meleka (čuvara pratilaca), imamu i klanjačima oko njega, treća skupina smatra da je klanjaču sunet sa predavanjem selama selamiti klanjače oko njega a četvrti stav je da se sa prvim selamom nijeti izlazak iz namaza a sa drugim selamom se selame meleci i klanjači ako je klanjač imam, a ako je muktedija drugim selamom selami imama i meleke. Od svega spomenutog samo mišljenje da je klanjaču sunet da sa predavanjem selama selamiti klanjače oko njega ima dokaz u vjerodostojnom hadisu kojem bilježi Muslim u svom Sahihu. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDA LI SE ZIKRI POSLJE FARZ ILI SUNNETA ?
Prenose mnogi učenjaci da je idžma'u učenjaka na tome da je sunnet ili mustehab zikriti nakon predavanja selama poslije pet propisanih namaza. Ovaj idžma je zabilježio, između ostalih, imam Nevevi u svojim dvjema knjigama "El-Ezkar" i "El-Medžmu'u". Ova preporučenost zikra poslije farzova se odnosiviše
Prenose mnogi učenjaci da je idžma'u učenjaka na tome da je sunnet ili mustehab zikriti nakon predavanja selama poslije pet propisanih namaza.
Ovaj idžma je zabilježio, između ostalih, imam Nevevi u svojim dvjema knjigama “El-Ezkar” i “El-Medžmu'u”.
Ova preporučenost zikra poslije farzova se odnosi na imama i muktedije, kao i na muško i žensko koji klanjaju pojedinačno.
Kaže imam Nevevi (El-Ezkar 1/200): “Složni su učenjaci da je mustehab zikriti nakon propisanih namaza. O tome je prenešeno mnogo vjerodostojnih hadisa u različitim rivajetima”.
Kaže Uzvišeni: “A kada namaz završite, zikrite i stojeći, i sjedeći, i ležeći” (En-Nisa, 103).
Takođe, u drugom ajetu kaže: “A kad se namaz obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i mnogo zikrite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a, 10).
U hadisu kojeg bilježi Buharija kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Klanjajte kao što ste mene vidjeli da klanjam”, a od prakse Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je bilo da je na kraju svakog propisanog namaza zikrio.
Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko nakon svakog namaza izgovori 33 puta SUBHANALAH, 33 puta ELHAMDULILLAH, 33 puta ALLAHU EKBER …, biće mu oprošteni grijesi pa makar bili poput morske pjene”.
A što se tiče toga da li se zikri poslije farzova ili poslije suneta, ili i poslije farzova i poslije suneta, ispravno je ono na što ukazuju jasni i nedvosmisleni hadisi da se zikri samo poslije farz namaza. Ovo je ujedno i stav većine učenjaka ovog Ummeta. Od jasnih hadisa koji presuđuju po ovom pitanju su:
Hadis od K'ab ibn Udžreta, radijallahu anhu, koji bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Riječi (zikrovi) koje se izgovore na kraju svakog propisanog namaza neće iznevjeriti onoga koji ih izgovara: 33 puta SUBHANALAH, 33 puta ELHAMDULILLAH i 34 puta ALLAHU EKBER”.
Takođe, bilježi Buharija u svom Sahihu od Mugire ibn Š'ubeta, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslije svakog propisanog namaza govorio: “LA ILLAHE VAHDEHU LA ŠERIKE LEH ….”.
Prema tome, u oba hadisa je jasno naznačeno da se ovi zikrovi izgovaraju nakon “propisanog namaza”. Zato je većina učenjaka, kako prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bariju” (3/80) sve ostale rivajete u kojima je spomenut opći izraz “poslije svakog namaza” ograničila sa ovim što je došlo u hadisu K'ab ibn Udžreta, radijallahu anhu.
Kada je Bin Baz upitan da li se zikri sa prenešenim zikrovima samo poslije farza ili može i poslije suneta, odgovorio je da se svi zikrovi uče poslije farzova osim što se nakon predavanja selama na kraju suneta i nafila izgovori sljedeće:
3 PUTA ESTAGFIRULLAH, ALLAHUMME ENTE ESSELAMU VE MINKE ESSELAMU TEBAREKTE JA ZEL DŽELALI VEL IKRAM. A ovo je preneseno u vjerodostojnom hadisu od Sevbana, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu gdje je on kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi predao selam nakon namaza izgovorio bi tri puta ESTAGFIRULLAH …”. prema tome u hadisu nisu spomenuti propisani niti nafile namazi, pa tako obuhvata i jedne i druge.
Takođe, ispravno je da se ovi zikrovi uče i izgovaraju nakon farza a prije klanjanja suneta.
Na ovom stavu su skoro svi učenjaci i ovo je praksa muslimana sa generacije na generaciju. Ibn Hadžer zaključuje iz gore spomenutih hadisa da se zikr uči odmah nakon završetka farz namaza (Fethul-bari 3/80).
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeNAMASKA DOVA
Dova unutar namaza Nema razilaženja da je u namazu propisano doviti (zikriti) onako kako je prenešeno u opisima namaza kako ga je klanjao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tj. da je osnova u dovljenju i zikrenju u namazu izgovarati iste na arapskom jeziku. Međutim, učenjaci su se razišli oko upviše
Dova unutar namaza
Nema razilaženja da je u namazu propisano doviti (zikriti) onako kako je prenešeno u opisima namaza kako ga je klanjao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tj. da je osnova u dovljenju i zikrenju u namazu izgovarati iste na arapskom jeziku.
Međutim, učenjaci su se razišli oko upućivanja dove i zikrova u namazu na nekom drugom jeziku mimo arapskog.
Prenosi se od hanefija da je upućivanje dove u namazu na nekom drugom jeziku mimo arapskog mekruh, jer je Omer, radijallahu anhu, zabranio da se govori jezikom nearapa.
Iz ovoga se razumije da se kod njih pod mekruhom ne misli na zabranu iako neki kažu da se može odnositi na zabranu unutar namaza a na pokuđenost van namaza.
A od Ebu Jusufa i Muhammeda ibn Hasana Šejbanija se prenosi da su smatrali da ako je dova (zikr) koja se uči u namazu prenesena od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i uči se na posebnom mjestu u namazu, onda je vadžib da se ona uči na arapskom jeziku osim onome ko nije u stanju da to nauči.
Dokazuju to time da je dova u namazu čisti ibadet te je zbog toga obaveza da se ona čini onako kako je došla riječima i značenjem. A ako se radi o upućivanju općih dova poput dovljenja na sedždi i na kraju tešehhuda, tada je dozvoljeno doviti i na jeziku koji nije arapski pa čak i onome koji zna arapski.
Prenosi se od malikija da je zabranjeno doviti u namazu na nekom jeziku mimo arapskog, jer to sadrži nešto što je oprečno veličanju Allaha.
Ovo prenosi hanefijski učenjak Ibn Abidin od Karafija, dok malikijski učenjak Likani objašnjava da se riječi Karafija odnose na nearapski jezik čije se značenje ne zna, a ako se zna onda je dovljenje na tom jeziku uopćeno dozvoljeno u namazu i van namaza.
Dokazuje to riječima Uzvišenog: “I pouči On Adema nazivima svih stvari” (El-Bekara, 31), takođe Njegovim riječima: “Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi mu objasnio” (Ibrahim, 4). Ovo zadnje je ono što prenosi Dusuki kao malikijski mezheb.
A što se tiče šafija, oni dijele dovu unutar namaza na dove koje su prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i na one koje nisu prenešene. Pa tako za dove koje su prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, oni imaju tri mišljenja unutar mezheba.
Najispravnije od njih je mišljenje da je dozvoljeno doviti na nekom jeziku mimo arapskog ko nije u stanju da dovi na arapskom, a onaj ko zna arapski ako dovi na nekom drugom jeziku pokvaren mu je namaz.
Ovaj stav zauzimaju takođe hanabile.
Drugo mišljenje unutar šafijskog mezheba je dozvola dovljenja i onome koji zna arapski i onome ko ne zna, a treće da nije dozvoljeno ni jednom ni drugom.
A što se tiče dovljenja sa dovama koje nisu prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nema razilaženja unutar šafijskog mezheba da nije dozvoljeno izmišljati te dove i učiti ih.
Šejhul-Islam Ibn Tejmije u svojoj knjizi “Iktidau siratil-mustekim” govoreći o zikrovima unutar namaza, tj. da li se oni mogu učiti na nekom drugom jeziku mimo arapskog, navodi tri kategorije tih zikrova: najveća kategorija je Kur'an, zatim zikr u namazu čije učenje je vadžib, poput početnog tekbira, predavanja selama i tešehhuda, i treća kategorija: zikr unutar namaza koji nije vadžib, poput tesbiha, tekbira, dove i slično. Zatim je Ibn Tejmije naveo stavove učenjaka o dozvoli prevođenja ovih zikrova iz sve tri kategorije kako bi se učili na nekom jeziku mimo arapskog.
Upitan je šejh Muhammed Muhtar Šenkiti da li je dozvoljeno klanjaču da na sedždi dovi na svom jeziku ako ne zna arapski. Odgovorio je da je dozvoljeno onome ko je na sedždi da dovi na svom jeziku i na arapskom dokazujući to općim šerijatskim tekstovima u kojima je propisano dovljenje a pri čemu nije uslovljeno da se dovi na arapskom.
Pa je naveo hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “A što se tiče sedžde, na njoj se trudite da što više dovite, jer je tu najpreče da vam se usliša (dova)”. I nastavlja dalje da je uslovljavanje učenja na arapskom jeziku isključivo vezno za posebne dove koje su propisane u namazu, poput tešehhuda, tekbira, tahmida, tesbiha i slično, pri čemu je uslovljeno da se oni uče na arapskom. A što se tiče dove, ispravno mišljenje učenjaka je da je dozvoljeno klanjaču da dovi na svom jeziku.
Kada se rezimiraju gore spomenuta mišljenja dođe se do rezultata da po ovom pitanju imaju četiri mišljenja:
prvo – opća zabrana, što je stav nekih učenjaka unutar šafijskog mezheba,
drugo – da je to pokuđeno, što se prenosi od nekih učenjaka hanefijskog mezheba,
treće – da je dozvoljeno onome ko nije u stanju naučiti arapski da uči dove koje su prenešene od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na čemu je mezheb hanabila i odabrano mišljenje unutar šafijskog mezheba,
četvrto – da je uopćeno dozvoljeno, a što je mezheb malikija.
Ovo su mišljenja učenjaka uopćeno o učenju zikrova i dova u namazu na nekom jeziku mimo arapskog, pa kada učenjaci bivaju upitani o dovljenju na sedždi navode ove iste stavove.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju je opća dozvola dovljenja na jeziku klanjača, svejedno bilo na arapskom ili nekom drugom jeziku, na čemu je mezheb malikija a što je šejh Šenkiti podrobno pojasnio. Dokazi koji presuđuju po ovom pitanju su opći šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta u kojima se podstiče na dovljenje a pri čemu se ne uslovljava da dova bude na arapskom jeziku.
Takođe, od dokaza je i gore spomenuti hadis: “A što se tiče sedžde, na njoj se trudite da što više dovite, jer je tu najpreče da vam se usliša (dova)”, koji direktno govori o ovoj temi i presuđuje u njoj, tj. podsticanju na upućivanje dove na sedždi a da se pri tome to dovljenje ne ograničava na neke posebne dove niti da bude na arapskom jeziku.
Prema tome, ako je dozvoljeno doviti na svom jeziku onda je preče da je dozvoljeno doviti sa nekom dovom prenešenom od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeIMAMET DJEČAKA
Nema razilaženja među islamskim učenjacima da imamet (predvođenje u namazu) dječaka do njegove sedme godine starosti nije dozvoljen i nije ispravan. A oko predvođenja dječaka, od njegove sedme godine dok ne postane punoljetan, odrasle punoljetne osobe učenjaci imaju više stavova . Prvo mišljenje: daviše
Nema razilaženja među islamskim učenjacima da imamet (predvođenje u namazu) dječaka do njegove sedme godine starosti nije dozvoljen i nije ispravan. A oko predvođenja dječaka, od njegove sedme godine dok ne postane punoljetan, odrasle punoljetne osobe učenjaci imaju više stavova .
Prvo mišljenje: da mu je imamet dozovljeno i ispravan, na čemu je šafijski mezheb , Ahmed u jednom rivajetu, Hasen El-Basri, Ishak ibn Rahuvije, Ebu Sevr i Ibnul-Munzir .
Drugo mišljenje: da mu imamet nije dozvoljen niti ispravan, na čemu su hanefije , Davud Zahiri i ostali.
Treće mišljenje: da je dozvoljeno u nafili a ne u farz namazima, na čemu su malikije i hanabile .
Neki kažu da je uopće mekruh, na čemu su ‘Ata’, Š'abi, Mudžahid, Sevri i Ibn ‘Abbas. Imam Evza'i smatra da u osnovi on ne imami osim ako nema niko drugi da išta pamti od Kur'ana. A Imam Zuhri smatra da mu je dozvoljeno imametit u nuždi .
Radžih (odabrano) mišljenje je prvi stav učenjaka, tj. da je predvođenje dječaka od njegove sedme godine dok ne postane punoljetan odraslim osobama dozvoljeno i ispravno. Dokaz za ovo je hadis od ‘Amr ibn Seleme, radijallahu anhu, u kojem došlo da je njegov otac čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Kada nastupi namaz neka neko od vas prouči ezan i neka vas predvodi onaj ko zna najviše Kur'ana”. Kaže ‘Amr: “Pa su pogledali (ljudi iz njegovog mjesta), a niko nije znao više od mene Kur'ana, pa su me postavili da ih predvodim, a ja sam tada imao šest ili sedam godina” . Ovo je bilo za vrijeme života Allahovog Poslanika, sallallahu Ebu Davud (1485) od Ibn Abbsa i Tirmizija (3386) od Omera, radijallahu anhum,
El-‘Ilel (2/351).
Tehzibul-kemal (7/281).
Irvaul-galil (433 i 434).
El-Mevsu'atu el-fikhijje (6/203-204).
Nihajtul-muhtadž (2/168).
El-Mugni (2/55).
Fethul-kadir (1/310).
Dževahirul-iklil (1/78).
Keššaful-kinna'a (1/480).
El-Medžmu'u (4/249).
Buharija (605), Ebu Davud (589) i Nesai’ (781).
alejhi ve sellem, i ashaba, a da to nije bilo dozvoljeno bila bi spuštena objava, pogotovo što je ovdje u pitanju temelj vjere, tj. namaz. Prema tome, ovaj hadis presuđuje po ovom pitanju, pogotovo ako znamo da su dokazi za druge stavove podložni kritici.
Naime, od dokaza sa kojima dokazuju zabranu imameta dječaka je hadis u kojem stoji: “Pero je podignuto od trojice: … od dječaka dok ne postane punoljetan” . Pa kažu da nije ispravno da predvodi u namazu odrasle osobe onaj od koga je dignuto pero.
Odgovor na ovo je da je značenje hadisa da mu nije vadžib klanjati dok ne postane punoljetan i da nema grijeha, a to ne znači da mu se negira valjanost namaza ako klanja. Ibn ‘Abbas, radijjallahu anhuma, je klanjao sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, takođe jetim u hadisu od Enesa, radijjallahu anhu, a obojica su bili maloljetni, što znači da im je namaz bio ispravan, a sve ovo je prenešeno u Sahihima Buharije i Muslima.
Takođe, dokazuju svoj stav sa hadisom kojeg bilježi Buharija: “Zaista je imam postavljen da bi se za njime upravljali, zato se ne razlikuje od njega …” . Kažu da je namaz dječaka nafila, a namaz odraslih farz, što znači da se razlikuju, a u hadisu je došla zabrana da se razlikuju muktedije od imama. Odgovor je da se zabrana razlikovanja u hadisu odnosi na namaske radnje klanjača, tj. dužni su da prate imama u odlasku na ruku, sedždu i slično . A Allah zna najbolje.
En-Nisa 59.
El-Mugni (3/202-216), el-Havi el-kebir (2/402-426), Bidajetul-mudžtehid ve nihajetul-muktesid (1/210-211), el-Mevsu'atu el-fikhije (27/195-204) i el-Fikhu el-islami ve edilletuhu (2/1291-1311).
Fethul-kadir (1/408-416), Bedai'u-s-sanai'i (1/259-266), eš-Šerhu es-sagir (1/495-500), eš-Šerhu el-kebir (1/372-387), Bidajetul-mudžtehid ve nihajetul-muktesid (1/210-211), Mugnil-muhtadž (1/279-285), el-Muhazzeb (1/110), Keššaful-kinna'a (2/27-42) i el-Mugni (3/202-216).
Bilježi ga Buharija (904), Ebu Davud (1084), Tirmizi (503) i Ahmed (3/219).
Bilježi ga Buharija (1208).
Bilježi ga Buharija (939) i Muslim (859).
Bilježi ga Muslim (858).
Tebjinul-hakaik (1/219), eš-Šerhu es-sagir (1/499), Mugnil-muhtadž (1/285), el-Mugni (2/302) i el-Fikhu el-islami ve edilletuhu (2/1303).
El-Džumu'a 9.
Bilježi ga Ebu Davud (1067) i kaže da je Tarik, radijallahu anhu, vidio Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, ali nije od njega ništa čuo. Prenosi Ibn Hadžer da su mnogi ovaj hadis ocijenili vjerodostojnim, pogledaj Nejlul-evtar (2/488). A Šejh Alabani je hadis ocijenio vjerodostojnim, pogledaj: el-Irva’ (592).
Bilježi ga Buharija (699) i Muslim (763).
Bilježi ga Buharija (695).
Ed-Derari el-mudije str.125.
El-Mebsut (2/23).
Bedai'u-s-sanai'i (1/259).
Bilježi ga Ibn ebi Šejbe u svom Musannefu (2/101) i Abdurrezzak u svom Musannefu (3/167). Ovaj hadis su riječi Alije, radijallahu anhu, pogledaj: Nasbu-r-raje (2/195).
Pogledaj: Telhisul-habir (2/54).
Buharija (892).
Bilježi ga Ebu Davud (1069) i Ibn Madže (1082). Ibn Hadžer je hadis ocijenio dobrim, pogledaj: Telhisul-habir (2/56).
Bilježi ga Ibn ebi Šejbe u svom Musannefu (2/101).
En-Nahl 44.
En-Nahl 64.
Ebu Davud (4398), Nesai’ (3432), Ibn Madže (2041), Ahmed (25157), Hakim (2350) i Ibn Hibban (142), vjerodostovnim su ga ocijenili Hakim, Ibn Hibban, Zehebi i Albani u “Sahihul-džami'a” (3512)..
Buharija (734) i Muslim (417).
El-Medžmu'u (4/249) i El-Mugni (4/250).
Bidajetul-mudžtehid ve nihajetul-muktesid (1/211).
Ed-Derari el-mudije str.125.
En-Nisa 59.
En-Nisa 65.
Er-Revdatu en-nedije (1/363-366).
Et-T'alikatu er-redije (1/367).
Fikhu-s-sunne (1/225-226).
El-Muhalla (5/36-40).
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePOTIRANJE RUKAMA PO LICU POSLIJE DOVLJENJA PODIGNUTIH RUKU
Potiranje rukama po licu svejedno poslije namaza ili poslije dovljenja dignutih ruku nije prenešeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu. A hadis u kojem je došlo da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi podigao ruke prilikom dovljenja ne bi ih spustio sve dok ne potare njima svojeviše
Potiranje rukama po licu svejedno poslije namaza ili poslije dovljenja dignutih ruku nije prenešeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu. A hadis u kojem je došlo da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi podigao ruke prilikom dovljenja ne bi ih spustio sve dok ne potare njima svoje lice , ovaj hadis je munker (veoma loš) kao što ga takvim ocjenjuje Ebu Davud i Ebu Hatim . U senedu rivajeta od Tirmizija je Hamad ibn ‘Isa El-Džuheni oko kojrg su složni učenjaci da je slab .
Imam Malik negirao potiranje lica nakon dovljenja, a Sufjan Sevri prezirao, imam Ahmed o tome nije ništao čuo, a imam Bejheki je ono što je prenešeno ocijenio slabim. A šejh Albani je i hadis koji bilježi Tirmizi i hadis koji bilježi Ebu Davud ocijenio veoma slabim . Takođe, dodaje Albani da nije isparavan stav da ova dva hadisa podupiru jedan drugog zbog velike slabosti u senedima.
Prema tome, potiranje lica poslije dovljenja dignutih ruku nije propisano. A Allah zna najbolje.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDOVLJENJE PODIGNUTIH RUKU POSLIJE PET PROPISANIH NAMAZA
Dizanje ruku prilikom dovljenja je uopćeno propisano, kao što je prenešeno u mnoštvu vjerodostojih hadisa, i ono je jedan od razloga primanja dove. S tim da je podizanje ruku prilikom dovljenja može biti potvrđeni sunnet, tj. da je prenešeno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da jeviše
Dizanje ruku prilikom dovljenja je uopćeno propisano, kao što je prenešeno u mnoštvu vjerodostojih hadisa, i ono je jedan od razloga primanja dove. S tim da je podizanje ruku prilikom dovljenja može biti potvrđeni sunnet, tj. da je prenešeno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je na određenim mjestima i vremenima ili uz određene ibadete dovio podignutih ruku ili preporučio da se dovi. Ili može biti uopćeni sunnet, tj. da se prilikom dovljenja podignu ruke u bilo kojoj situaciji mimo onih koje su prenešene kao potvrđeni sunnet.
Međutim, učiniti praksom da se dovi sa podignutim ili nepodignutim rukama poslije svakog farz namaza, to nije propisano u Šerijatu. Doviti podignutih ruku nakon svakog farz namaza (tj. čineći to kao da je potvrđeni sunnet) nema nikakvog osnova u praksi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to nije prenešeno ni od jednog ashaba, niti je to bio stav ikog od tabi'ina. A osnov u ibadetima je zabrana, tj. da se ne čini nijedan ibadet za koji nema dokaz u Šerijatu. A svi oni koji su prenijeli i opisali namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niko od njih nije spomenuo da je dizao ruke i dovio poslije propisanih farz namaza. Nego je zikrio zikrove koji su prenešeni u vjerodostojnim hadisima. Prenosi Aiša, radijallahu anha, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko unese u ovu našu vjeru ono što nije od nje to se odbacuje” .
Kaže Ibn Kajjim: “Dova poslije predavanja selama nakon namaza, svejedno bio imam, klanjao sam ili za nekom drugim, to upće nije bila uputa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Niti je to prenešeno u vjerodostojnim predajama niti dobrim (hasen), neki učenjaci su to učinili svojstvenim samo za sabah namaz i ikindiju. To nije radio (dova poslije predavanja selama nakon namaza) Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, niti pravovjerne halife poslije njega, niti je tome poučio svoj Ummet. Nego je to mišljenje onih koji su vidjeli lijepim djelom kao nadoknadu za sunnet poslije ta dva namaza (sabah i ikindija). Većina dova koje su vezane za namaz, a koje je učio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i preporučio da se uče, učio ih je u namazu …” .
Međutim, nema smetnje ako bi se klanjaču pojavio neki razlog za upućivanje dove nakon nekog završenog farz namaza da podigne ruke i dovi, pod uslovom da mu to ne postane stalna praksa. Ovo je dozvoljeno jer potpada pod opću propisanost činjenja dove sa dizanjem ruku, ali ne da se od toga napravi stalna praksa, tj. potvrđeni sunnet za koji treba imati dokaz. A Allah zna najbolje.
Buharija (2697) i Muslim (1718).
Zadul-me'ad (1/248).
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePostoji li olakšica kod kupanja nakon spolnog odnosa?
Na samom početku treba spomenuti da je odstranjivanje pravne nečistoće (džunupluka) uvjet za ispravnost namaza, i svaki musliman tome treba posvetiti veliku pažnju. U normalnim uvjetima, da bi kupanje bilo validno, treba se prilikom gusula pokvasiti vodom cijelo tijelo, kao što je potvrđeno vjerodosviše
Na samom početku treba spomenuti da je odstranjivanje pravne nečistoće (džunupluka) uvjet za ispravnost namaza, i svaki musliman tome treba posvetiti veliku pažnju. U normalnim uvjetima, da bi kupanje bilo validno, treba se prilikom gusula pokvasiti vodom cijelo tijelo, kao što je potvrđeno vjerodostojnim hadisima Allahovog Poslanika.
U pogledu olakšica prilikom kupanja islamski učenjaci spominju dvije stvari:
1- Ženi je dozvoljeno da prilikom kupanja od džunupluka ne raspliće pletenice (kod žena koje kosu pletu u pletenice), već je dovoljno da vodom skvasi glavu toliko da voda dopre do tjemena, tj. korijena kose.
2- Ako spomenuta olakšica ne bi bila dovoljna, iz razloga da se žena zaista boji da će joj kupanje pogoršati već postojeću bolest ili usporiti njeno ozdravljenje, a to treba da bude potvrđeno od strane povjerljivog i prije svega kompetentnog liječnika – liječnice, tada će žena prilikom kupanja potrati po kosi mokrom rukom, zatim će uzeti tejemmum, a zatim će saprati vodom ostali dio tijela (ovo je stav uvaženog šejha Bin Baza). Spomenuti redoslijed nije obavezan, već je obaveza da se urade sve tri spomenute stvari bilo kojim redoslijedom.
Izvor (osnove) fetve:
Arapski: http://islam-qa.com/ar/ref/129496/غسل%20رأسها
Engleski: http://islam-qa.com/en/ref/129496/غسل%20رأسها
Odgovorio: mr. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com
Vidi manjeKako se loše djelo spriječava rukom?
Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, opisuje vjernike kao one koji sprječavaju da se čine loši postupci, a na dobre podstiču. Rekao je Uzvišeni: “A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju.“ (Et – Tevbe, 71.) Uzvišeni također kaže: “I neka meviše
Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, opisuje vjernike kao one koji sprječavaju da se čine loši postupci, a na dobre podstiču. Rekao je Uzvišeni: “A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju.“ (Et – Tevbe, 71.)
Uzvišeni također kaže: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići.” (Ali ‘Imran, 104.)
Na drugom mjestu, Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, kaže: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.” (Ali ‘Imran, 110.)
Ajeti koji govore o naređivanju dobra i odvraćanja od zla su, zbog velike važnosti ove tematike i izražene potrebe za njom, mnogobrojni.
U jednom vjerodostojnom hadisu Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, kaže: “Ko od vas vidi neko loše djelo neka ga ukloni rukom, a ako ne može, onda jezikom, a ako i to ne može, onda neka to učini srcem – a to je najslabiji iman.” (Muslim, Sahih, poglavlje: “Iman”, 49.)
Loše djelo, je rukom dužan otkloniti onaj, koji je u mogućnosti, kao što su državni organi i organizacije koje su legitimne – svako u okviru svoje nadležnosti. Pojedinac je dužan loše djelo spriječavati rukom naspram svojih mogućnosti; (npr.: unutar svoje porodice). Onaj ko to nije u stanju učiniti, ili se plaši da bi njegov postupak prouzrokovao veću fitnu (nered) i sukob, nije dužan zlo otkloniti rukom, već je dovoljno da to učini jezikom. Učenjaci su saglasni da se loše djelo ne otklanja rukom, ukoliko će to rezultirati zlom, a ne dobrom.
Šejh Ibn Baz, “El – buhus”, 36, str.121-122
preuzeto sa stranice http://www.minber.ba
Vidi manje