Alejkumusselam. Ispravno je da grijesi poput laganja, varanja, vrijeđanja, psovanja i slično umanjuju nagradu posta, a ne da kvare post. Jer da kvare post bila bi obaveza napostiti te dane u kojima su se učinili ti grijesi. Dokaz da grijesi umanjuju vrijednost i nagradu posta je poznati hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Onaj ko ne ostavi laganje, rad po njemu i ludost (glupiranje), pa Allah nema potreba za tim da on ostavi svoju hranu i svoje piće“. Ovo je argument koji ukazuje na ogavnost laganja te da onaj ko laže za vrijeme posta izlaže svoj post tome da bude odbačen i neprihvaćen.

Prenose komentatori hadisa od Ibn El-Munejjira da ovaj hadis u prenesenom značenju ukazuje da se post od onog ko ne ostavi laganje ne prima. Dok Ibn El-‘Arebi smatra da postač nema nagrade za svoj post ako ne ostavi laganje. A kaže Saneani da je ovaj hadis dokaz da je postaču zabranjeno laganje i ludiranje (glupiranje) iako je ovo oboje takođe zabranjeno i nepostaču, osim što je postaču strožija zabrana nego nepostaču, kao što je zinaluk strožije zabranjen starcu od mladića i kao što je oholost strožije zabranjena siromahu od bogataša.

Znači, ovaj hadis ukazuje da laganje i glupiranje od strane postača umanjuju nagradu posta ili da postač neće imati nagrade za svoj post. Nije mi poznato da je neko od učenjaka obavezao postača, shodno ovom hadisu ili nekom drugom šerijatskom tekstu, da naposti dan u kojem je slagao. Analogno laganju i drugi veliki grijesi, poput ogovaranja i svađe, umanjuju nagradu posta.

A što se tiče kefareta i iskupa za počinjene grijehe tokom posta zbog toga je propisano, mimo tevbe za grijehe, davanje sadekatul-fitra na kraju samog Ramazana. Kaže Ibn Abbas, radijallahu anhuma: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je propisao sadekatul-fitr radi čišćenja postača od praznog i pokvarenog govora i da bi se nahranili siromasi …”. hadis bilježe Ebu Davud, Ibn Madže i Hakim, a dobrim ga ocjenjuju Darekutni i Albani, a vjerodostojnim Hakim.

Prema tome, svađa, laž, ogovaranje i slično ne kvare post ali umanjuju nagradu posta ili utiču da uopće ne bude primljen kod Allaha. Iskup za učinjene grijehe za vrijeme posta je tevba i sadekatul-fitr. Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Hvala Allahu, dž.š. Šerijat je došao sa naredbom obaranja pogleda i zabranom gledanja stranih žena kako bi na taj način očuvao njihove duše čistim i očuvao čast i obraz Allahovih, dž.š., robova. On je izuzeo situacije u kojima je dozvolio gledanje u strane žene i to zbog nužde i velike potrebe. Od tih izuzetnih situacija je viđenje vjerenice od strane vjerenika. On će na osnovu viđenja da izgradi svoj stav i donese vrlo važnu i presudnu odluku koja će imati dalekosežne posljedice, velikog utjecaja i važnosti u životu i muškarca i žene. Od argumenata koji idu u prilog stavu da je dozvoljeno viđenje vjerenice su i slijedeći dokazi:

1- Od Džabira ibn Abdullaha, r.a., se prenosi da je rekao: “Allahov Poslanik, ﷺ. je kazao: ‘Kada neko od vas zaprosi  ženu, ako je u mogućnosti da vidi ono što će ga potaknuti da je oženi, neka to učini!'”

Džabir ibn Abdullah, r.a., nastavlja dalje i kaže: “Zaprosio sam djevojku i posmatrao je, skrivajući se od nje, dok nisam vidio ono što me je potaknulo da stupim u brak sa njom, te sam je oženio.” U drugom rivajetu ovog hadisa stoji da je Džabir, r.a., rekao: “Djevojka je bila iz plemena Benu Seleme. Skrivao sam se od nje, posmatrajući je iz blizine, dok nisam vidio ono što me je privuklo da stupim u brak sa njom, pa sam je oženio.” (Albani u Sahihu Ebi Davud, hadis br. 1832. i 1834.)

2- Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je rekao: “Bio sam kod Allahovog Poslanika, ﷺ. kada mu je došao čovjek koji ga je obavijestio da se oženio jednom ženom ensarijkom. Allahov Poslanik, ﷺ. ga je upitao: ‘Da li si je vidio?’ ‘Nisam’- odgovori on. Allahov Poslanik, ﷺ. tada reče: ‘Otiđi i pogledaj je! Zaista u očima ensarija ima nešto.'” (Muslim u Sahihu, hadis br. 1424., i Darukutni u Sunenu, 3/253 (34).)

3- Od Mugire ibn Šu’be, ﷺ. se prenosi da je rekao: “Oženio sam jednu ženu, te me Allahov Poslanik, ﷺ. upita: ‘Je si li je vidio?’ ‘Nisam’- odgovorio sam. Allahov Poslanik, ﷺ. reče: ‘Pogledaj je! Zaista će tim prije doći do sklada među vama.'”

U drugoj predaji ovog hadisa se kaže: “On je to i učinio. Oženio ju je i spominjao njenu prikladnost i slaganje sa njom.” (Darukutni u Sunenu, 3/253 (31. , 32.), i Ibn Madže u Sunenu, 1/574.)

4- Od Sehl ibn Sa’da, r.a., se prenosi da je rekao: “Došla je jedna žena do Allahovog Poslanika, ﷺ. i rekla mu: ‘Allahov Poslaniče, ﷺ. došla sam do tebe kako bih ti se poklonila i ponudila za brak.’ Allahov Poslanik, ﷺ. ju je smjerno odmjerio pogledom od glave do pete, a zatim je oborio svoju glavu. Žena je sjela kada je vidjela da Allahov Poslanik, ﷺ. nije ništa odlučio vezano za nju. Tada je jedan od njegovih ashaba ustao i rekao: ‘Allahov Poslaniče, ﷺ.  ako ne misliš i nemaš potrebe da se ženiš sa njom, onda je udaj za mene!..'” (Buhari u Sahihu, 7/19., Muslim u Sahihu, 4/143., Nesai u Sunenu, 6/113 (zajedno s komentarom Imama Sujutije), i Bejheki u Sunenu, 7/84.)

Sada ćemo navesti neka mišljenja islamskih učenjaka po pitanju granica dozvoljenog kod viđenja zaručnice:

Imam Šafija, r.a., kaže: “Kada čovjek odluči da se oženi nekom ženom, on ne može da je vidi otkrivenu. Može da vidi samo njeno lice i šake, dok su ostali dijelovi tijela pokriveni. To može vidjeti sa njenom dozvolom ili bez nje. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “Neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje.” (En-Nur, 31.)

Imam Šafija reče: “Ovo se odnosi na lice i šake.” (El-Havil-kebir, 9/34.)

Imam Nevevi kaže: “Kada čovjek bude želio da se oženi nekom ženom, preporučeno (mustehab) mu je da je vidi i pogleda, kako se poslije ne bi kajao. U drugom mišljenju šafijskog mezheba stoji da ovo viđenje nije mustehab, nego je ono dozvoljeno (mubah). Ispravno je prvo mišljenje, odnosno da je viđenje žene prije udaje mustehab zbog hadisa koji govore na ovu temu. Dozvoljeno je da se viđenje opetuje i ponovi, sa njenim izunom ili bez njega. Ako nije u stanju da je vidi, poslat će neku ženu koja će je posmatrati, a zatim mu je opisati. Isto tako, žena će vidjeti i gledati čovjeka za kojeg se želi udati. Njoj se dopada na njemu isto ono što se i njemu dopada na njoj. Ono što se može vidjeti i što je predmet posmatranja jeste lice i šake sa unutrašnje i vanjske strane. Sve drugo nije predmet posmatranja i ne može se vidjeti.” (Nevevi, Revdatut-talibin ve umdetul-muftin, 7/19-20.)

Imam Ebu Hanifa, r.a., je pored lica i šaka dozvolio da se vide i stopala. (Ibn Rušd, Bidajetul-mudžtehidi ve nihajetul-muktesidi, 3/10.)

Ibn Abidin kaže: “Dozvoljeno je viđenje lica, šaka i stopala, ali ne više od toga.” (Hašijetu Ibn Abidin, 5/325) Ovaj stav hanefija je prenio Ibn Rušd, kao što je već napomenuto.

Od predaja koje se prenose od Imama Malika, r.a., su sljedeće:

– “…mogu se vidjeti samo lice i šake.”

– “…mogu se vidjeti samo lice, šake i ruke.”

Od Imama Ahmeda, r.a., se prenosi, također, nekoliko predaja:

U jednoj od njih on kaže da je dozvoljeno vidjeti njeno lice i ruke,

a u drugoj on kaže da je dozvoljeno kod nje vidjeti ono što se obično ukazuje kao što je vrat, podkoljenice i sl. (Ova mišljenja Imama Ahmeda su zabilježili: Ibn Kudame, El-Mugni, 7/454, Ibnul-Kajjim El-Dževzijje, Tehzibus-suneni, 3/25-26., Hafiz Ibnul-Hadžer El-Askalani, Fethu-l-Bari, 11/78…)

Autentičnom i pouzdanom predajom u knjigama hanbelijskog mezheba smatra se ova druga.

Iz navedenog se zaključuje da je većina islamskih učenjaka na stanovištu da je vjereniku dozvoljeno da vidi lice i šake vjerenice. Lice je znak koji ukazuje na ljepotu ili ružnoću, dok šake upućuju na vitkost ili punoću tijela.

Ebul-Feredž El-Makdisi kaže: “Nema razlike u mišljenju među učenjacima da je dozvoljeno gledanje lica vjerenice… Ono je sastajalište ljepota i predmet gledanja…”

– Šerijatski tretman dodirivanja vjerenice i osamljivanja sa njom:

Ez-Zejle’i, r.a., kaže: “Vjereniku nije dozvoljeno dodirivanje lica ili šake vjerenice, makar bio i siguran da to neće probuditi njegove strasti, zbog postojanja zabrane u tom smislu i odsutnosti nužde.” U “Dureru-l-biharu” stoji: “Kadiji, svjedoku i vjereniku nije dozvoljeno dodirivanje žene kojoj nisu mahrem, makar bili sigurni od strasti, zbog nepostojanja potrebe za tim postupkom…” (Reddul-muhtar aled-durril-muhtar, 5/237.)

Ibn Kudama, r.a., kaže: “Vjereniku nije dozvoljeno da se osami sa svojom vjerenicom, pošto mu je ona još zabranjena. Šerijat je dozvolio isključivo viđenje, pa je osamljivanje sa njom ostalo i dalje zabranjeno. Isto tako, nije sigurno da sa osamljivanjem neće doći i do zabranjene obljube.” Allahov Poslanik, ﷺ. je rekao: “Neka se ne nikako ne osamljuje čovjeka sa stranom ženom, jer će u tom slučaju šejtan biti treći među njima!”

I kod viđenja, on neće u nju gledati sa užitkom, strasti ili nekom sumnjom.

U rivajetu od Imama Ahmeda, r.a., koga prenosi Salih se kaže: “On će pogledati u njeno lice, ali bez primjesa strasti i pohote. Vjerenik može ponoviti pogled prema njoj, dobro uočavajući njenu ljepotu, pošto se cilj viđenja ne može ostvariti bez toga.”

-Pitanje dozvole od vjerenice da bude predmetom posmatranja:

Čovjeku je dozvoljeno vidjeti ženu kojom se želi vjeriti i oženiti, pa čak i bez njenog pristanka ili znanja. Na ovo nas upućuju vjerodostojni hadisi zabilježeni od Allahovog Poslanika, ﷺ.

Ibn Hadžer, r.a., kaže: “Većina učenjaka kaže: ‘Čovjeku je dozvoljeno da je vidi i bez njenog pristanka, ako se odluči na ženidbu.'” (Ibnul-Hadžer El-Askalani, Fethul-Bari, 9/157.)

Šejh muhaddis Muhammed Nasirud-din Albani, podržavajući ovo mišljenje, kaže sljedeće: “Identično ovome, po značenju i argumentaciji, su i riječi Allahovog Poslanika, ﷺ.: “…pa makar ona to i ne znala..” To je ojačano i praksom ashaba Allahovog poslanika, ﷺ. To znači da je  njihova praksa uz sunnet Allahovog Poslanika, ﷺ. Od ashaba to su radili Muhammed ibn Mesleme i Džabir ibn Abdullah, r.a. Svaki od njih dvojice su se sakrili od svoje vjerenice, kako bi kod nje vidio ono što ga stimulira da je oženi…” (Albani, Es-Silsiletus-sahiha, 1/156.)

Šejh Albani, r.a., dalje nastavlja, pa kaže: “Enes ibn Malik, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ. imao namjeru oženiti  jednu ženu. Ženi koju je zadužio da je vidi i pogleda rekao je sljedeće: ‘Pomiriši joj zadah iz usta i pogledaj joj noge!'” (Hakim u El-Mustedreku, 2/166. Za ovu predaju Hakim kaže da odgovara naučnim kriterijima kojih se pridržava poznati hadiski autoritet imam Muslim, a Zehebi je saglasan sa ovom klasifikacijom. Hadis bilježi i Bejheki, 7/87. u Medžmeu-z-zevaidu, 4/507., se kaže: Hadis su zabilježili Ahmed i Bezzar, a prenosioci hadisa koji bilježi Ahmed su pouzdani.)

U Mugnil-muhtadžu stoji: “Iz ove predaje se može izvesti zaključak da ona koja je poslana može opisati onome ko ga je poslao više od onoga što mu je samom dozvoljeno vidjeti. Tako se može više okoristiti od slanja određene osobe nego od direktnog viđenja.” (Mugni-l-muhtadž,  3/128.) Allah, dž.š., najbolje zna.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Izrada kipova koji imaju vidljiv reljef je zabranjena, ako su od stvorenja koja imaju dušu. Prenosi se u vjerodostojnoj predaji da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, prokleo slikare (kipare). U hadisi – kudsiju, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selem, prenosi da je Allah, subhanehu ve te’ala, rekao: “Nema većeg nasilnika od onoga ko stvara kao što Ja stvaram.” (Buharija, poglavlje: “Tevhid”, 7559. i Muslim, poglavlje:  “Odijevanje”, 2111.)

Ovaj čin je zabranjen. Međutim, što se tiče figura i stvari koja nemaju dušu, dozvoljeni su i zarada od njihove prodaje je halal. (Šejh Ibn Usejmin, “Opis namaza Poslanika, ﷺ”, 1/200.)

ŠEJH IBN USEJMIN

Ulazak džina u ljudsko tijelo potvrđen je Kur’anom, sunnetom, konsenzusom ehli-sunneta vel-džemata i osjetilnim putem. Jedini koji se ne slažu sa ovom tvrdnjom jesu mu’tezili, koji preferiraju razumske dokaze nad dokazima iz Kur’ana i sunneta. Spomenut ćemo neke dokaze koji na to upućuju:

Allah, dž. š., kaže: “Oni koji se kamatom bave dići će se kao što se diže onaj koga je dodirom šejtan izbezumio, zato što su govorili: ‘Kamata je isto što i trgovina…’” (El-Bekara, 275) Kurtubi u svome Tefsiru, 3/355, ovako tumači ovaj ajet: “Ovaj ajet opovrgava mišljenje onih koji negiraju da padavicu mogu uzrokovati džini i mišljenje onih koji tvrde da je to prirodan i fizički proces, te da šejtan ne prolazi čovjekom i da on ne može uzrokovati mess (napad i utjecaj na čovjeka).”

Ibn Kesir, 1/32, nakon navođenja spomenutog ajeta, kaže: “Tj. na Sudnjem danu ustajat će iz svojih kaburova kao što ustaje onaj ko ima padavicu i koga je šejtan zaposjeo, a to je ružan i odvratan način ustajanja. Ibn Abbas kaže da će onaj ko je uzimao kamatu na Sudnjem danu biti proživljen kao luđak koji će se gušiti.” U sahih hadisu koji prenosi Nesai, u rivajetu od Ebu Jesira, spominje se da je Poslanik, ﷺ, učio dovu: “Bože moj, utječem Ti se od pada, duboke starosti, potopa, požara, i utječem Ti se od toga da me šejtan zaposjedne u smrtnom času…” Munavi u svome djelu Fejdul-Kadir, 2/148, tumačeći riječi: “da me šejtan zaposjedne u smrtnom času”, kaže: “Tj. izazove padavicu i uništi mi vjeru i razum ‘u smrtnom času’, svojim napadima koji uklanjaju tlo ispod nogu i oduzimaju razum. Zna se desiti da on zagospodari čovjekom u momentu dok napušta dunjaluk, te ga odvodi u zabludu ili ga sprečava u činjenju tevbe… ”

Ibn Tejmijja u svom djelu Medžmuul-fetava, 24/276, kaže: “Ulazak džina u ljudsko tijelo potvrđen je i moguć shodno mišljenju ehli-sunneta vel-džemata. Allah, dž. š., kaže: “Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio…” (El-Bekara, 275) U sahih hadisu od Poslanika, ﷺ, prenosi se da je rekao: “Šejtan kola po čovjeku poput krvi.” Abdullah, sin Ahmeda b. Hanbela, kaže da je upitao svoga oca: “Neki ljudi smatraju da džin ne ulazi u tijelo osobe koja ima padavicu?”, a on je odgovorio: “Lažu, sinko moj. To upravo šejtan govori preko njihovog jezika.” Ibn Tejmijja na ovo dodaje: “Ovo stanje poznato je i rašireno. Dešava se da čovjek oboli i da govori jezikom koji ne poznaje. Također, zna biti udaran udarcima koji bi jako djelovali i na devu, a on ne osjeća udarce niti zna šta govori. Dešava se da ljudi, kao i prostirka na kojoj sjede, budu pomjerani, te da se predmeti pomjeraju sa jednog mjesto na drugo itd. Onaj ko ovo vidi uvjeren je da je ono što govori ljudskim jezikom i pomjera predmete neko strano tijelo, a ne čovjek.”

Ibn Tejmijja također kaže: “Među muslimanskim učenjacima nema onih koji negiraju ulazak džina u tijelo padavičara i drugih osoba. Ko to negira i tvrdi da to šerijat ne priznaje – slagao je na šerijat. U šerijatskim dokazima ne postoji ništa što bi ukazivalo na negiranje ulaska džina u ljudsko tijelo.”

Prema tome, ulazak džina u ljudsko tijelo potvrđen je Kur’anom, sunnetom i idžmaom – jednoglasnim mišljenjem ehli-sunneta vel-džemata.

Što se tiče Allahovih riječi: “Oni nikome, bez Allahove dozvole, ne mogu naškoditi”, one su jasan dokaz da džini ne mogu nikome naškoditi, bilo sihrom, padavicom, ili nekom drugom vrstom uznemiravanja ili zabluđivanja, osim ako to Allah ne dozvoli. Tako Hasan el-Basri kaže: “Allah njima prepusti koga hoće, a ne dozvoli im vlast nad onim nad kojim neće. Nikome, bez Allahove dozvole, ne mogu naškoditi, kao što to Uzvišeni i kaže. Šejtan, tj. džin nevjernik, ponekad zaposjedne vjernike zbog njihovih grijeha, udaljavanja od zikra, tevhida i iskrenosti u ibadetu. Što se tiče Allahovih dobrih robova, šejtan nad njima nema vlasti, kao što veli Uzvišeni: “Ti, doista, nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojima! A Gospodar tvoj je dovoljan kao zaštitnik!” (El-Isra, 65)

Arapi su u džahilijetu ovo vrlo dobro znali i navodili u svojim pjesmama. E’aša je živost svoje deve poredio sa džinima:

U dolini se noću pokazuje

kao da ju je iz grupe džina napalo ludilo.

Uzroke padavice i džinskih napada objašnjava Ibn Tejmijja u svom djelu Medžmuul-fetava, 19/39: “Džinsko zaposjedanje čovjeka događa se zbog strasti, prohtjeva i ljubavi, kao što se to desi između ljudskih bića. Češći je slučaj da se to dogodi zbog mržnje i osvete. Naprimjer, to se desi ako ih ljudi uznemiravaju, ili oni pomisle da ih žele uznemiravati, naprimjer, mokraćom, posipanjem vrelom vodom, ili, pak, ubijanjem nekoga od njih. S obzirom na to da među njima vladaju neznanje i nasilje, oni dotične ljude, iako ljudi nisu bili svjesni tih prijestupa, kazne većom kaznom od one koju zaslužuju. Ponekad se to dešava bez razloga i iz zlobe, kao što je slučaj i sa pokvarenjacima među ljudima.”

Smatram da se spas od svega toga nalazi u zikru i učenju bismille prilikom počinjanja svih poslova, kao što se u sahih predajama prenosi da je Poslanik, ﷺ, učio bismillu i zikr prije obavljanja velikog broja poslova, uključujući i objedovanje, jahanje životinje, ulazak na mjesto obavljanja nužde, intimni odnos itd.

U vezi sa liječenjem od navedenog, Ibn Tejmijja u djelu Medžmuul-fetava, 19/42, kaže: “Kada džini napadnu čovjeka, treba ih obavijestiti o Allahovim, dž. š., i Poslanikovim, ﷺ, propisima, narediti im dobro, a zabraniti loše, kao što se radi i sa ljudima – kako se navodi u Kur’anu: ‘Mi ne kažnjavamo dok ne pošaljemo poslanika.’” Zatim nastavlja: “Ako džina ne uplaše naše naredbe i objašnjenja, dozvoljeno ga je tjerati, grditi, prijetiti mu i proklinjati ga. Tako je uradio Poslanik, ﷺ, sa šejtanom koji mu je htio baciti plamen u lice. Tada je tri puta izgovorio: ‘Utječem se Allahu od tebe i proklinjem te Njegovom kletvom.’ (Buhari) Protiv šejtana pomažu zikr i učenje Kur’ana, posebno učenje Ajetul-Kursijje. Poslanik, ﷺ, kaže: ‘Ko je prouči, uz sebe će imati Allahovog čuvara, te mu se šejtan neće približiti sve dok ne osvane.’” (Buhari) Učenje sura El-Felek i En-Nas također mnogo pomaže u zaštiti od džina i šejtana.

Za duhovnog liječnika koji se u liječenju ne pridržava navedenog možemo kazati da nimalo neće pomoći bolesnome. Ovo se pitanje može još detaljnije obrazlagati, ali je i ovo dovoljno onome ko hoće poslušati. Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!

(Muhammed Mahmud Nedždi, Mesail ver-resail, str. 23)

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 53.