Navest ćemo nekoliko stvari koje obavezuju na uzimanje gusula.

Prva stvar koja obavezuje na uzimanje gusula jest izbacivanje sjemena s požudom, bez obzira na to dogodilo se to na javi ili u snu. Ukoliko čovjek polucira, mora se okupati, makar i ne osjetio požudu u snu, utoliko što se može polucirati, a da se ne osjeti požuda.

Druga stvar koja obavezuje na uzimanje gusula jest spolni odnos. Ako čovjek izvrši djelimičnu penetraciju, to jest ako glavić njegovog spolnog organa uđe u ženski spolni organ, ili ako veći dio spolnog organa uđe u ženski spolni organ, kupanje je obavezno. U vezi sa spolnim odnosom Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kupanje je obavezno uslijed izbacivanja sjemena” (Muslim, 343), a u vezi s djelimičnom penetracijom rekao je: “Kad čovjek zauzme položaj između četiriju ženinih udova te izvrši penetraciju, kupanje je obavezno” (el-Buhari, 291, i Muslim, 348). Kupanje je u tom slučaju obavezno makar čovjek i ne ejakulirao. U to nisu upućeni mnogi muškarci, i sedmicama ili pak mjesecima imaju spolni odnos sa suprugama i ne kupaju se zato što nisu ejakulirali. Veoma je opasno ne poznavati ovaj propis. Musliman je dužan saznati islamske propise, koje je Svevišnji Allah objavio Poslaniku islama, sallallahu alejhi ve sellem.

Treća stvar koja obavezuje na uzimanje gusula jest pojava krvi uslijed mjesečnog ciklusa ili u postporođajnom periodu (ovo dvoje ima isti status). Nakon što prestane mjesečni ciklus, žena je dužna okupati se, na osnovi Božijih riječi: “I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: ‘To je neprijatnost.’ Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju. A kad se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah naredio. – Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste” (el-Bekara, 222), i na osnovi Vjerovjesnikove naredbe ženi koja je imala istihazu da se okupa nakon što prođe onoliko dana koliko je trajao njen mjesečni ciklus kad je bila zdrava. Podsjećanja radi, žena se poslije mjesečnog pranja, odnosno poslije postporođajnog istjecanja krvi kupa isto onako kako se kupa uslijed džunupluka, osim što bi se tad, prema uputi nekih učenjaka, trebala okupati sidrom, listom lotosova drveta, jer se pomoću njega postiže besprijekorna čistoća.

Neki su islamski učenjaci u stvari koje obavezuju na uzimanje gusula uvrstili i smrt, dokazujući to hadisom u kojem stoji da se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, obratio ženama što su kupale njegovu kćerku: “Okupajte je tri puta, ili pet puta, ili sedam puta, ili više od toga ako zaključite da je to potrebno” (el-Buhari, 1253, i Muslim, 939), kao i hadisom u kojem stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi s čovjekom koga je, dok je bio u ihramima, na Arefatu usmrtila deva rekao: “Okupajte ga vodom i sidrom, a nakon toga umotajte ga u dvodijelne ihrame koje je nosio” (el-Buhari, 1267, i Muslim, ). Ovi su učenjaci kazali da, na temelju ovih Poslanikovih naredbi, smrt povlači obavezu kupanja, ali se ta obaveza odnosi na žive, a ne na umrlog jer umrli nije obveznik.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći o vrlinama petka, dana u kojem se obavlja džuma-namaz, rekao: “U njemu se nalazi jedan čas, neće se desiti da u tom času Allahov rob, musliman, dok klanjajući moli, zatraži nešto od Allaha a da mu to Allah ne podari.” Pri tome je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, svojom rukom išaretio ukazujući na kratkoću tog časa. (Buhari, br. 935)

U preciziranju tog časa u kojem se molitva uslišava, učenjaci imaju različita mišljenja od kojih su po jačini argumenta najizraženija dva:

prvo, to je vrijeme nakon što imam sjedne na minber, pa sve do završetka džuma-namaza;

drugo, to je vrijeme nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak.

Za oba mišljenja navode se dokazi u sunnetu i svako od njih odabrala je skupina istaknutih učenjaka. Dokaz za prvo mišljenje jeste hadis koji prenosi Ebu Musa el-Eš‘ari, radijallahu anhu, u kojem navodi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da o tom vremenu kaže: “To je vrijeme nakon što imam sjedne (na minber) pa sve dok se namaz ne završi.” (Muslim, br. 853) Ovo mišljenje odabrali su brojni učenjaci od kojih su Bejheki, Ibn Arebi, Kurtubi i Nevevi. (Nevevi, El-Medžmu, 4/541, i Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 2/421)

Dokaz za drugo mišljenje jeste hadis Džabira, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dan džuma-namaza (petak) ima dvanaest sati, i nema nijednog muslimana koji će (u vremenu uslišenja dove) tražiti nešto od Allaha a da mu to Allah neće uslišati. To vrijeme tražite u zadnjem satu nakon ikindija-namaza.”(Bilježe Ebu Davud, br. 1048, i Nesai, br. 1389, a hadis je vjerodostojan po ocjeni Nevevija i Albanija) Ovo mišljenje zastupaju brojni učenjaci na čijem je čelu poznati ashab Abdullah b. Selam, radijallahu anhu. Ibn Hadžer kaže: “Drugi su preferirali mišljenje Abdullaha b. Selama, a Tirmizi prenosi od Ahmeda da je rekao: ‘Najviše hadisa na to ukazuje.’ Ibn Abdulberr kaže: ‘To je najjače mišljenje o ovom pitanju.’ Seid b. Mensur vjerodostojnim senedom prenosi od Ebu Seleme b. Abdurrahmana da se jednom prilikom skupina ashaba sastala te su se prisjećali tog vremena na dan džume, u kojem se dova uslišava, a zatim su se, prije nego što su se razišli, složili da je to zadnji sat tog dana. To mišljenje preferirali su mnogi imami, poput Ahmeda i Ishaka.” (Fethul-Bari, 2/421)

U oba spomenuta vremena nadati se da će dova biti uslišana. U tom smislu Ibn Kajjim, nakon što je naveo argumente da je taj čas nakon ikindija-namaza, rekao je: “Smatram da je vrijeme u kojem se obavlja namaz (džuma) također vrijeme u kojem se dova uslišava, i oba vremena su vrijeme uslišanja, iako je određeno vrijeme za to zadnje vrijeme nakon ikindija-namaza, jer to je fiksno vrijeme u danu, ne pomjera se naprijed ili nazad, dok vrijeme namaza prati sam namaz, klanjao se ranije ili kasnije. Vrijeme namaza je vrijeme u kojem se uslišava dova, jer skup muslimana, njihov namaz i skrušeno obraćanje Allahu ostavljaju trag na uslišanje dove, prema tome, vrijeme tog skupljanja jeste vrijeme u kojem se očekuje uslišanje dove. Na ovakav način usklađuju se svi hadisi, a Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, podsticao je svoj ummet na upućivanje dove i skrušeno obraćanje Allahu u oba spomenuta vremena.” (Zadul-mead, 1/394)

Ovdje je neophodno navesti još dvije napomene:

Prva napomena: Nakon što imam sjedne na minber, pa sve dok se ne klanja džuma-namaz, to je vrijeme u kojem se uslišava dova, međutim, kada imam ustane i počne držati hutbu, klanjači su dužni šutjeti i slušati imamov govor. Imajući to u vidu, postavlja se pitanje, pa kada onda da dove? Nakon što se prouči ezan i prije nego što imam počne sa hutbom, propisano je moliti dovom koja se uči nakon ezana, kao što je to prilika za učenje bilo koje dove, jer je to, pored mogućnosti da bude čas uslišanja petkom, i vrijeme između ezana i ikameta u kojem se prima dova. Također se može doviti u vremenu kada imam sjedne između dvije hutbe, te za vrijeme sedžde u namazu, jer sedžda je stanje u kojem je rob najbliži svom Gospodaru, te je, nakon što se izgovori propisani zikr na sedždi, pohvalno doviti. Također, na sjedenju u namazu, prije predaje selama, propisano je doviti i tražiti dobro ovog i budućeg svijeta. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu Ibn Mesuda, radijallahu anhu, nakon što je ukazao na obavezu učenja et-tešehhuda na sjedenju u namazu, rekao je: “A zatim neka izabere koju god dovu želi.” (Muslim, br. 402)

Druga napomena: Prema drugom mišljenju, čas uslišanja počinje nakon ikindija-namaza i traje do zalaska sunca, a to je vrijeme u kojem nije propisano klanjati nafila-namaz, međutim, u spomenutom hadisu Ebu Hurejre navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tom času rekao: “…dok klanjajući moli”. Odgovarajući na ovu nejasnoću, učenjaci su kazali da je osoba koja iščekuje namaz ustvari u namazu, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o takvome kazao: “Neprestano je u namazu sve dok iščekuje namaz” (Buhari, br. 647). U jednoj predaji spominje se kako je Ebu Hurejra kazivao ovaj hadis u prisustvu Abdullaha b. Selama, Allah bio zadovoljan njima, nakon čega je Abdullah rekao: “Ja doista znam kada je taj čas!”, a Ebu Hurejra povika: “Obavijesti me kada je taj čas!” Abdullah reče: “To su posljednji trenuci pred završetak dana džume.” Ebu Hurejra priupita: “Kako da to budu posljednji trenuci petka kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Neće se desiti da u tom času Allahov rob musliman, dok klanjajući moli…’, a u tom vremenu se ne klanja?” Na to Abdullah reče: “Zar Allahov Poslanik nije rekao: ‘Ko sjedne na svom mjestu čekajući namaz, on je u namazu sve dok ne klanja’?” “Naravno”, reče Ebu Hurejra, a Abdullah kaza: “To je to!” (Bilježe Ebu Davud, br. 1046, Nesai, br. 1430, i drugi, a predaja je sahih po ocjeni Albanija)

Također je moguće da se riječi Poslanika: “…dok klanjajući moli…”, odnose na molitvu uopćeno, bio onaj ko dovi u namazu ili ne, jer u arapskom jeziku riječ “klanjati” znači doviti.

Onaj ko želi tražiti vrijeme uslišanja dove petkom nakon ikindija-namaza, može to učiniti na više načina:

prvi, da nakon što klanja ikindiju ostane u mesdžidu i vrijeme provede u dovi i ibadetu sve do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak sunca. Ovo je najpotpuniji oblik;

drugi, da prije akšama ode u mesdžid, te klanja tehijjetul-mesdžid, a zatim ostane i dovi sve do akšama;

treći, da petkom pred zalazak sunca, gdje god se nalazio, dovi i moli svog Gospodara.

Ibn Baz, rahimehullah, upitan je o tome kako da postupi onaj ko želi doviti petkom pred zalazak sunca, da li treba biti u džamiji ili to može učiniti i kod kuće, pa je kazao: “Hadisi koji o tome govore uopćeni su i svojim doslovnim značenjem obuhvataju svakoga ko dovi u vremenu kada se dova uslišava. Stoga, nadati se da će biti uslišano svakome ko dovi u tom vremenu, međutim, onome ko ostane u džamiji iščekujući akšam-namaz preče je da mu dova bude uslišana, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “…dok klanjajući moli…”, a onaj ko iščekuje namaz poput je onoga ko je u namazu. Ako se, pak, radi o bolesniku, koji dovi u svojoj postelji, ili ženi koja u svojoj kući, čekajući akšam-namaz, na mjestu gdje klanja, upućuje dove petkom nakon ikindija-namaza, nadati se, također, da će im biti uslišano.” (Fetava Ibn Baz, 30/271) Allah najbolje zna!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Neka je hvala Svevišnjem Allahu, Njega hvalimo, od Njega pomoć i oprost tražimo, Njemu se utječemo od zla naših duša i naših loših djela. Koga Allah uputi, niko ga ne može u zabludu odvesti, a koga u zabludi ostavi, niko ga ne može uputiti.

Svjedočim da nema istinskog božanstva osim Allaha, Koji nema saučesnika i svjedočim da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov rob i poslanik. Neka su mir i spas Allahovu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, njegovoj časnoj porodici, ashabima i svima onima koji ih slijede dobro čineći.

U ovoj ćemo poslanici objasniti kako bolesnik uzima abdest i kako obavlja namaz. Na bolesnika se odnose posebni propisi, tim više što islamski vjerozakon uzima u obzir njegovo stanje. Svemogući Allah poslao je Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, s vjerom koja počiva na olakšavanju i lahkoći. Evo o tome kur’anskih ajeta: “On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao…” (el-Hadždž, 78); “Allah vam želi olakšati, a ne da poteškoće imate…” (el-Bekara, 185); “Zato se Allaha bojte koliko god možete…” (et-Tegabun, 16). A tu su i ovi hadisi: “Vjera je lahka” (el-Buhari, 39); “Sustegnite se od onog što vam zabranim, a od onog što vam zapovjedim izvršite onoliko koliko možete.” (el-Buhari, 7288, i Muslim, 1337)

Budući da je to tako, Sveznajući Allah dao je u pogledu ibadeta svakom onom ko se nalazi u vanrednom stanju olakšicu koja je posve odgovarajuća njegovim potrebama, da bi bez imalo poteškoće mogao obavljati ibadete robujući Uzvišenom Allahu. Neka je hvala Gospodaru na tome!

Bolesnik mora uzeti abdest za namaz, odnosno mora se okupati ako je džunup.
Ako bolesnik ne može uzeti abdest, odnosno gusul zato što se boji da će se uslijed upotrebe vode pogoršati njegova bolest ili da će liječenje trajati duže, uzet će tejemum.
Tejemum se uzima tako što se dlanovima dotakne zemlja, zatim se njima potare lice i na kraju se ruke potaru jedna drugom.
Ako bolesnik ne može uzeti abdest sam, u tome će mu pomoći druga osoba. Kad se radi o tejemumu, druga osoba dotaknut će čistu zemlju i potrati lice i ruke bolesnika.
Ukoliko se na nekom dijelu tijela nalazi rana, bolesnik će je oprati, a ako se boji posljedica, tad će po rani potrati vlažnom rukom; akoli se i zbog toga boji posljedica, umjesto pranja tog dijela tijela uzet će tejemum.
Ako bolesnik na nekom dijelu tijela ima daščicu ili gips, neće taj dio oprati nego će po njemu učiniti mesh; tad ne mora uzeti tejemum jer mesh mijenja pranje.
Dozvoljeno je tejemum uzeti potirući o zid ili o bilo šta drugo što ostavlja prašinu na ruci; nije dozvoljeno mesh učiniti potirući po zidu koji je obojen.
Ukoliko bolesnik ne može uzeti tejemum o zemlju, ni o zid, ni o bilo šta drugo što ostavlja prašinu na ruci, nema smetnje u tome da tejemum uzima potirući o zemlju koja će mu se staviti u posudu, na maramicu i tome slično.
Ako bolesnik obavi namaz i ne izgubi tejemum do sljedećeg namaza, dopušteno je da taj drugi namaz obavi pod tim tejemumom, to jest ne mora uzeti novi tejemum jer ga nije izgubio.
Ako je to u stanju, bolesnik mora odstraniti nečistoću s tijela; ako to nije u stanju, obavit će namaz s nečistoćom na tijelu; njegov je namaz i u toj situaciji ispravan i ne mora ga ponoviti.
Bolesnik mora klanjati u čistoj odjeći; ako odjeću uprlja nečistoćom, obući će drugu; ukoliko nije kadar klanjati u čistoj odjeći, njegov je namaz i u toj situaciji ispravan i ne mora ga ponoviti.
Bolesnik mora klanjati na čistom mjestu; ako je mjesto na kojem klanja onečišćeno, mora ga očistiti ili po njemu postrti čistu serdžadu; ako to nije u mogućnosti, njegov je namaz i u toj situaciji ispravan i ne mora ga ponoviti.
Bolesnik ne smije izostaviti namaz zato što nije u mogućnosti očistiti se za namaz onako kako treba. Očistit će se onoliko koliko može i namaz će obaviti u njegovu vremenu, pa makar se na njegovu tijelu, odjeći ili mjestu gdje klanja nalazila nečistoća.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Izgovaranje bismile prije uzimanja abdesta nije vadžib, već je sunnet zato što je diskutabilna vjerodostojnost hadisa koji govori o tome. Imam Ahmed, koji je, nedvojbeno, bio jedan od najučenijih ljudi u Hadisu, govoraše: “U vezi s izgovaranjem bismile prilikom uzimanja abdesta ne postoji nijedan pouzdan hadis.” Ako je imam Ahmed ovo konstatirao, onda čovjek ima pravo sumnjati u to da je izgovaranja bismile prije uzimanja abdesta vadžib. Niko nema pravo obavezati muslimane na ono u vezi s čime ne postoji pouzdan hadis od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Eto zbog čega smatram da izgovaranje bismile prije uzimanja abdesta nije vadžib. A onaj ko drži da je sljedeći hadis: “Nema abdesta onaj ko ne spomene Allahovo ime prilikom uzimanja abdesta” pouzdan, taj mora kazati da je izgovaranje bismile prije uzimanja abdesta vadžib, utoliko što jezička konstrukcija “nema abdesta” iziskuje neispravnost, a ne nepotpunost abdesta.

Šejh Muhammed b. Usejmin