Ukoliko je dijete u stvarnoj opasnosti da se povrijedi, a klanjač je u mogućnosti da to spriječi, obavezan je prekinuti namaz i učiniti što je potrebno da ga spasi, jer spasiti dijete od povrede obaveza je koja se neće ostvariti ako se nastavi namaz, a namaz je moguće obaviti nakon što se spasi dijete. Na dozvolu kretanja u namazu ili njegovog prekidanja kada za tim postoji stvarna potreba ukazuju i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ubijajte dvije crne životinje, zmiju i škorpiju, kada ste u namazu.” (Ebu Davud, br. 921, hadis je sahih po ocjeni šejha Albanija)

Poznati učenjak hanefijskog mezheba Ibn Abidin, rahimehullah, kazao je: “Kada klanjač čuje nekoga da doziva u pomoć, makar se pozivom ne obraćao direktno njemu, ili se radilo o strancu, pa i ako ne zna šta ga je snašlo, ili zna a u mogućnosti je da mu pomogne, prekinut će namaz, bez obzira radilo se o farzu ili o nekom drugom namazu.” (Hašijetu Ibni Abidin, 2/51) Ako je moguće otkloniti opasnost jednostavnim pokretima bez okretanja od Kible, nema potrebe za prekidanjem namaza, nego će se učiniti što je potrebno da se otkloni opasnost, nakon čega će se namaz nastaviti. Ako su pak neophodni veći pokreti, onda će se prekinuti namaz te nakon otklanjanja opasnosti ponovo klanjati. Namaz se prekida samim nijetom prekidanja namaza i ne predaje se selam, jer vrijeme predaje selama jeste nakon što se upotpuni namaz, i nije poznat dokaz koji upućuje na propisanost selama prilikom prekidanja namaza. Uzvišeni Allah najbolje zna!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice minber.ba

Istiharu je propisano klanjati kada nas nešto brine, u smislu da li učiniti određeno djelo ili ne, ako se radi o dozvoljenom ili pohvalnom djelu. Pohvalno djelo je, kako sama riječ upućuje, pohvalno, međutim, može se klanjati istihara u pogledu toga da li ga činiti u određenom vremenu, mjestu i sl. Što se tiče djela koja su obavezna ili zabranjena, za njih se ne klanja istihara jer se obavezna djela moraju činiti, a zabranjena se moraju ostaviti.

Istihara se klanja tako da se klanjaju dva rekata nafile, a zatim se dovi. Na to upućuje hadis Džabira, radijallahu anhu, u kojem kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučavao nas je istihari u svim stvarima kao što nas je poučavao suri iz Kur’ana, i govorio je: ‘Kada neko od vas namjerava da nešto uradi, neka klanja dva rekata nafile, a zatim neka kaže: Allahu, Tvojim znanjem tražim od Tebe pravilan izbor, Tvojom moći tražim od Tebe sposobnost, tražim od Tebe iz Tvoje velike dobrote, jer Ti možeš, a ja ne mogu, Ti znaš, a ja ne znam i Ti dobro poznaješ skriveno. Allahu, ako znaš da je u ovom djelu dobro po mene u mojoj vjeri, životu i mom završetku (ili je rekao: u mojoj sadašnjosti i budućnosti), odredi mi to djelo i olakšaj mi ga, a zatim mi u njemu podari bereketa. A ako znaš da je u tom djelu zlo po mene u mojoj vjeri, životu i mom završetku (ili je rekao: u mojoj sadašnjosti i budućnosti), odvrati ga od mene i odvrati mene od njega i odredi mi dobro gdje god bilo, a zatim me učini njime zadovoljnim. Rekao je: i spomene svoju potrebu.’” (Buhari, br. 6382)

Dova se može učiti prije predaje selama u namazu ili nakon selama, a bolje je doviti prije predaje selama. Definitivnu odluku ne treba donijeti prije istihare, nego se klanja istihara i traži se od Allaha da nas uputi na ono što je ispravno, a uzroke koje smo u stanju poduzeti, kao što je traženje savjeta od osoba čiji je savjet koristan, nećemo zanemariti, pa kada stvar postane jasna ili prevlada određeno mišljenje, tada se pristupi realiziranju djela. Prema tome, istihara nije “namaz želja”, nego se klanja kada se nađemo u nedoumici u pogledu određenog dozvoljenog ili pohvalnog djela. Što se tiče želja, dovom ćemo se obratiti našem Gospodaru za bilo kakvu potrebu i želju u granicama halala. Onoga ko klanja istiharu, a ostavlja obavezne namaze, potrebno je podučiti i ukazati mu na neispravnost takvog postupka, jer istihara je nafila, a redovni namazi su stub vjere i najbitniji rukn islama nakon šehadeta.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Između čovjeka i širka i nevjerstva je ostavljanje namaza” (Muslim, br. 116), a Omer, radijallahu anhu, , nakon što je uboden i dok mu je krv iz rane lila, govorio je na samrti: “Nema udjela u islamu onaj ko ostavi namaz!” (Lalikai, Šerhu usul, 4/85) Uzvišeni Allah najbolje zna!

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić

Preuzeto sa stranice minber.ba

Pravo djece: Allah, aze ve dželle, dao je djeci pravo kod svojih roditelja, kao što je i dao pravo roditelja kod svoje djece. Prenosi se od Ibn Omera: „Allah ih je nazvao poslušnim (pobožnim) zbog svoje poslušnosti prema roditeljima“, kao što otac ima pravo kod svoje djece, tako i djeca imaju pravo kod svoga oca. (knjiga Edebul-mufred, 94)

Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u hadisu od Abdullaha ibn Omera: „…zaista dijete ima svoje pravo kod roditelja.“ (Muslim, 1159)

Ovdje ćemo spomenuti prava djece kod roditelja prije i poslije rođenja.

Prava djece kod roditelja prije njihovog rođenja

Izabrati pobožnu ženu i majku svome djetetu. Od Ebu Hurejre se prenosi hadis u kojem stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ženu udaju četiri stvari: imetak, porijeklo, ljepota i vjera. Izaberi vjernicu, bit ćeš zadovoljan (nećeš zažaliti).“ (Buhari, 4802, Muslim, 1466)

Rekao je šejh Abdulgani ed-Dahlevi: “Izaberite od žena vjernicu, poštenu, iz ugledne i plemenite porodice, a nikako da bude žena dijete bluda, jer se zaista to prenosi na djecu. Kaže Uzvišeni Allah: ‘Bludnik ne treba da se ženi osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba da bude poželjna osim bludniku ili mnogobošcu, to je zabranjeno vjernicima.’” (en-Nur, 3)

Prava djece poslije rođenja

Od sunneta je uraditi tahnik djetetu, a to je žvakanje hurme ili nečega sličnog, a zatim namazati desni djeteta kako bi progutalo nešto od toga. Od Enesa ibn Malika, r.a., prenosi se da je rekao: “Ebu Talhin, r.a., sin bio je bolestan. Kada je Ebu Talha, r.a., otišao na put sin mu je izdahnuo. Kada se vratio, upitao je: ‘Šta mi je sa sinom?’

Ummu Sulejm, r.a., rekla je: ‘Bolje mu je sad.’ Servirala mu je večeru, pa je večerao, zatim joj je prišao kao što muž prilazi ženi. Kada je udovoljio svojoj potrebi, Ummu Sulejm, r.a., rekla je: ‘Ukopajte dijete.’ Kada je Ebu Talha, r.a., osvanuo otišao je Poslaniku, s.a.v.s., i ispričao mu šta se desilo. Poslanik, s.a.v.s., ga je upitao: ‘Jeste li sinoć prilazili jednom drugom?’ Rekao je: ‘Jesmo.’ Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ‘Allahu moj, prospi na njih Svoj bereket.’ Žena mu je nakon toga rodila sina. Ebu Talha, r.a., rekao je: ‘Odnesi ga Poslaniku, s.a.v.s.’ Ponio sam ga Poslaniku, s.a.v.s., s njim su bile poslane i hurme. Ja sam došao kod Poslanika, s.a.v.s., i pitao: ‘Ima li šta sa njim?’ Rekli su: ‘Imaju hurme.’ Uzeo je hurme i žvakao ih, a zatim to stavio na desni djetetu i protrljao, uradio mu tahnik i dao mu ime Abdullah.” (Buhari, 5153, Muslim, 2144)

Kaže Nevevi: “Učenjaci se slažu da je mustehab učiniti tahnik prilikom rođenja djeteta. Ako se ne nađe hurma, onda to treba učiniti nečim slatkim. Uradit će tako što će sažvakati hurmu i staviti u usta novorođenčetu kako bi to bilo prvo što će progutati.” (komentar Muslima od Nevbija, 14/122-123)

Treba mu lijepo ime, npr: Abdullah, Abdurrahman. Od Nafija, a on od Ibn Omera, prenosi se da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Najdraža imena Allahu su imena Abdullah i Abdurrahman.’” (Muslim, 2132)

Mustehab, pohvalno, je nazvati ga imenom nekog od poslanika. Od Enesa b. Malika, r.a., prenosi se da je kazao Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ove noći mi je rođen sin i dao sam mu ime po mom ocu Ibrahim.” (Muslim, 2315) Pohvalno je dati ime sedmog dana, a ako se to uradi prvog dana, nema nikakve smetnje, kao što vidimo iz hadisa. Od Semure ibn Džunduba se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Svako dijete ima o svom vratu akiku koju treba prinijeti ili zaklati sedmoga dana i obrijati mu glavu.” (Ebu Davud, 2838. Ovaj hadis je ocijenio ispravnim šejh Albani.)

Prenosi se da je rekao Ibn Kajjim: “Nazivanje i davanje imena djetetu je potrebno kako bi se znalo za njega. Dozvoljeno mu je dati ime prvoga dana njegovog rođenja, kao što je dozvoljeno i odgoditi (davanje imena) do dana akike. (Tuhfa el-Meuvdud, strana 111)

Pohvalno je obrijati mu glavu sedmoga dana i podijeliti sadaku u težini kose. Od Alije, r.a., prenosi se da je rekao: “Poslanik, s.a.v.s., zaklao je akiku Hasanu i rekao: ‘O Fatima, obrij mu glavu i udijeli sadaku u težini njegove kose’, pa je izmjerila u vrijednosti dinara ili dijela dinara.” (Bilježi Tirmizi, 1519, a ovaj hadis ocijenio je ispravnim šejh Albani.)

Pohvalno je zaklati akiku djetetu. Ovo je spomenuto u hadisu u kojem stoji da je svako dijete zalog njegove akike. “Za muško dijete kolju se dvije akike, a za žensko jedna. Od Aiše, r.a., prenosi se hadis u kojem stoji: “Naredio je Poslanik, s.a.v.s., da se zakolje akika za muško dijete, dvije ovce, a za žensko dijete jedna.” (Tirmizi, 1513; Ebu Davud, 2834; Nesai, 4212; Ibn Madža, 3163)

Obrezivanje

Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao: Ljudska priroda je petero: sunnećenje, brijanje stidnih mjesta, rezanje nokata, čupanje dlačica ispod pazuha i skraćivanje brkova.” (Buhari, 5550, Muslim, 257)

Prava u odgoju

Abdullah, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado. Vladar koji ima vlast nad ljudima pastir je, i odgoovran je za njih. Čovjek je pastir u svojoj porodici i on je odgovoran za njih. Žena je pastirica u kući svoga muža i njegovoj djeci, i ona je odgovorna za njih. Rob je pastir u imetku svoga vlasnika, i on je odgovoran za to. Svi ste vi pastiri i svi ćete biti odgovorni za svoje stado.” (Buhari, 2416, Muslim, 1829)

Obaveza roditelja jeste usmjeravati svoju djecu na izvršavanje vjerskih obaveza, kao i drugih stvari koje je Šerijat pohvalio i dozvolio. Također, obaveza je i usmjeravati ih na stvari u vezi s njihovim svakodnevnim životom i u vezi s onim od čega će živjeti.

Čovjek svoju djecu treba odgajati počevši od najbitnijih stvari ka onim manje bitnim. Prvo ih treba podučavati ispravnom islamskom vjerovanju, lišenom širka i novotarija, zatim ibadetima, naročito namazu. Nakon toga će ih podučavati plemenitim moralnim svojstvima, bontonu i svim drugim plemenitostima i dobrim djelima. Uzvišeni Allah kaže:

“…i kada Lukman reče sinu svome savjetujući ga: ‘O sinko moj, nemoj Allahu pripisivati druga, doista je širk veliko nasilje.’” (Lukman, 13)

Abdulmelik b. Rebi b. Sebra prenosi od svog oca, koji prenosi od svoga, da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Podučavajte djecu namazu kada budu imala sedam godina, a u desetoj ih i istucite.” (Tirmizi, 407, Ebu Davud, 494, a šejh Albani ovaj hadis smatra vjerodostojnim u djelu Sahihul-džami pod brojem  4025.)

Rubejja b. Muavviz se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u jutro na Dan ašure poslao izaslanika ensarijama koji je objavio: “Ko ne posti jutros neka upotpuni ovaj dan, a ko je zapostio, neka nastavi s postom.” Ona kaže: “Nakon toga smo u tom danu postili, a postila su i naša djeca, pa smo im pravili lutke, i kad bi zbog gladi počela plakati, davali smo im to dok ne bi nastupio iftar.” (Buhari, 1859, Muslim, 1136)

Od Saiba b. Zejda prenosi se da je kazao: “Odveden sam na hadž a Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., i tada sam imao sedam godina”. (Buhari, 1759)

Odgoj djece u bontonu i ahlaku

Svaki otac i majka trebali bi podučavati svoje sinove i kćeri plemenitom moralu i bontonu, bilo da se radi o njihovom odnosu prema Uzvišenom Allahu i Poslaniku, ili prema Kur’anu i umetu, a također i prema svim onim koje poznaju a prema kojima imaju određene vrste obaveza. Trebaju se truditi da njihov odnos prema onima s kojima žive, komšijama i prijateljima ne bude izgrađen na lošim postupcima.

Imam Nevevi je kazao: „Obaveza oca jeste da odgoji i poduči dijete propisima i obavezama vjere, i ovo je očeva obaveza, i obaveza svih ostalih staratelja prije nego što dijete postane punoljetno. Ovo je stav imama Šafija i učenjaka njegovog mezheba. Oni kažu: ‘Ukoliko nema oca, onda je to obaveza majke jer se to smatra kao odgoj, a ona ima udjela u tome. Nadoknada za ovo podučavanje će se izdvojiti iz djetetovog imetka, a ukoliko ono nema imetka, onda će to izvršiti njegovi staratelji, jer je to ono što mu je potrebno.’” (Šerhu en-Nevevi ala Sahihi Muslim, 44/8)

Roditelj treba, također, djecu podučavati plemenitim moralnim svojstvima i bontonu u svim stvarima, kao što su jelo, piće, oblačenje, spavanje, izlazak iz kuće, ulazak i ukrcavanje na prijevozna sredstva i slično, naređujući im da to prakticiraju. Roditelj bi trebao raditi na usađivanju svojstava ljudskosti poput spremnosti na žrtvu, davanje prednosti drugima, časti i plemenitosti. U isto vrijeme treba ih čuvati od loših osobina, poput kukavičluka i slično.

El-Munavi je rekao: „Kao što tvoji roditelji kod tebe imaju pravo, isto tako tvoja djeca kod tebe imaju brojna prava. Među tim pravima djece jeste da ih podučiš individualnim farzovima, da ih odgojiš na principima Šerijata, da ih podučiš pravednosti i dijeljenju, bilo da se radi o poklonima, vakufu ili drugim dobrovoljnim prilozima.“ (Fejdul-Kadir, 574/2)

Obaveza je roditelja čuvati svoju djecu od svega onoga što ih može približiti vatri. Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, čuvajte svooje porodice od vatre, čije će gorivo ljudi i kamenje biti, nad kojom će meleki strogi brinuti, koji Allahu nisu neposlušni i koji rade onako kako im se naredi.”  (et-Tahrim, 6)

Kurtubi kaže: „U ovom ajetu izrečene su neke od koristi.

‘…naređuje im i zabranjuje im…’  Kad je Uzvišeni Allah kazao: ‘Čuvajte sebe’, pod tim se misli i na djecu, jer su djeca dio njega. Kao što se to napominje u ajetu: ‘Nije vam grijeh da jedete u njihovim kućama.’ U ovom ajetu se ne spominje pojedinačno dijete kad se spominju ostale vrste rodbinskih veza kojima se pojašnjava halal i haram, sustezanje od onoga što je zabranjeno i drugi propisi.“ (Tefsirul-Kurtubi, 18/194-195)

Opskba je također jedna od obaveza roditelja prema djeci, i ocu nije dozvoljeno da se neodgovorno i loše ponaša u tome, već je dužan to obaviti na najpotpuniji način.

Abdullah b. Amr, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Dovoljno je čovjeku grijeha da zanemari onoga koga treba izdržavati.” (Ebu Davud, 1692, šejh Albani smatra ga hasenom, br. 4481)

Jedna od najvećih i najozbiljnijih obaveza roditelja jeste posebno odgoj ženske djece. Allahov Poslanik, s.a.v.s., podsticao je na ovaj plemeniti postupak.

Aiša, r.a., Poslanikova, s.a.v.s., žena kaže: “Jednom mi je došla neka žena sa dvije kćerke i zatražila nešto, a ja sam imala samo jednu datulu. Dala sam joj je a ona je razdijelila kćerkama, ustala i otišla. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je došao, to sam mu ispričala, pa reče: ‘Ko god bude imao ženske djece, pa se prema njima bude lijepo ophodio, to će mu biti zaštita od vatre.’”  (Buhari, 5649, Muslim, 2629)

Nije dozvoljeno davati prednost ženskoj djeci nad muškom, kao što nije dozvoljeno davati prednost muškoj djeci nad ženskom, i ukoliko otac zapadne u ovu grešku, pa da prednost jednoj djeci nad drugom, to može prouzrokovati brojne probleme.

Roditelj ovo ne bi trebao činiti jer takvim postupcima kod djece kojima uskraćuje nešto i diskriminira ih uzrokuje mržnju i prezir.  Allahov Poslanik, s.a.v.s., ukazao je na to u hadisu koji bilježi Muslim, br. 1623, kad je kazao Nu’manovom ocu: ‘“Želiš li da ti jednako budu pokorni i poslušni?’ On je odgovorio: ‘Da.’  Poslanik odgovori: ‘Ako želiš da jednako budu tebi pokorni i poslušni, onda ti budi pravedan u darovima koje im daješ.’” Jedna od negativnosti jeste i stvaranje neprijateljstva i mržnje među braćom, a Allah najbolje zna.

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info