Hvala Allahu, dž.š. Danas živimo u jednom vremenu i stvarnosti gdje se u vidu vijesti plasiraju mnoge glasine koje pobuđuju neostvarive želje. Te glasine se šire na sajtovima internetske mreže i prikazuju ljudima kao radosne vijesti koje, apriori, prihvataju srca dobrih ljudi, ubijeđena da se radi o neupitnim istinama koje ne podliježu nikakvoj sumnji, kao da su došle iz provjerenih izvora. Ako se i utvrdi da se nešto od plasiranog, uistinu, i dogodilo, ipak je veći dio toga samo gomila glasina za koje nam može ko hoće i kada to želi prigovoriti riječima: “Ovo je čista izmišljotina!” Onaj ko malo bolje promotri i razmisli, shvatit će da mnoga svjetska sredstva informisanja, a ukorak s njima i arapska, pretjeruju u praćenju određenih događaja i ulaze u njihovu analizu na jedan neobjektivan način koji ukazuje na očitu pristrasnost. Odsutnost objektivizma je, kao što smo već napomenuli, očita, a njegovo mjesto zauzimaju pretjerivanje i preuveličavanje koja tim sredstvima informisanja nisu strana. Vjerodostojnost u ovim sredstvima je odsutna, posebno kada se tu još upletu emocije, želje i ciljevi ovih sredstava, tako da ne moramo napominjati kako je informativna objektivnost postala jedna od žrtava ovog medijskog rata koji traje.

Zapadni krugovi i ustanove su se otuđili od idealističkih lekcija koje su davali drugima. Međutim, ovo što smo naveli ne znači raspravu o materijalnim činjenicama niti negiranje i odbacivanje formiranih konkretnih stavova, kao ni komparaciju očite i vidljive pristrasnosti sa pretjerivanjima i raznim pretpostavkama.

Ovdje ćemo se zaustaviti pred činjenicama kojima želimo podsjetiti sebe, a, također, i sve one dobre ljude koji se koriste ovim vijestima i njima žele obradovati druge, čineći to sa dobrim namjerama i čistim srcem. Ovim činjenicama  opominjemo i sve one  koji su izmislili ove glasine i preuzeli na sebe njihovo širenje.

1- Naša je obaveza da budemo budni i oprezni kod prihvatanja ovih vijesti. Činjenica da se one podudaraju sa našim željama i stremljenjima ne bi smjela igrati nikakvu posredničku ulogu u njihovom prihvatanju. Mi, muslimani, posjedujemo jasan put i metode kod provjere vjerodostojnosti. Te metode moraju biti konsekventne i dosljedne u svim stvarima podjednako, u onima koje  volimo i onima koje mrzimo. Nije ispravno, recimo, da iskazujemo sumnju i podozrenje u vijest koja se prenosi i emituje sa lica mjesta, iako je njena krajnja granica  opažanje, dok se istovremeno, na drugoj strani, plasiraju i šire vijesti  putem GSM poruka, čiji su izvori neki sajtovi na internetu. Ako postoji neko ko i prihvata ovakvu vrstu vijesti, neka zna da većina ljudi neće povjerovati u nju. Neka pripazi da sebe ne učini predmetom opovrgavanja i poricanja. Još davno je rečeno: “Ko bude tražio i slijedio neobične i čudne vijesti, bit će utjerivan u laž.”

2- Moramo, također, dobro voditi računa i paziti na pouzdanost izvora vijesti. Jedna obična vijest nije važnija od vijesti iz sunneta Allahovog Poslanika, ﷺ. Uz to muslimani imaju princip  da ne prihvataju ni hadise Allahovog Poslanika, ﷺ. od nepoznatih ljudi. Primanje vijesti treba da bude  iz pouzdanog i vjerodostojnog izvora. U najmanju ruku, ako izvor nije pouzdan, on treba da bude poznat tako da dostiže stepen valjanosti, iako se nije potpuno oslobodio ljage od laži. (“Loše li su čovjekovo sredstvo riječi: ‘Oni tvrde!'”)

3- Ako i ima onih koji smatraju dozvoljenim izmišljanje ovih glasina, svrstavajući ih pod kategoriju pretpostavki, mi moramo odbiti da budemo tegleće životinje koje će ih nositi, prvo u njih vjerujući, a zatim ih šireći. (“Ko prenosi govor, a zna da je lažan, on je jedan od lažljivaca!”)

4- Jedno od objašnjenja onih koji izmišljaju te glasine jeste da se ovdje radi o laži u ratnim uslovima, a ona je tada dozvoljena. Pri tom oni se prave da ne znaju ili stvarno ne znaju da je dozvoljena mjera i količina laži u ratu u onom omjeru koji je dovoljan da obmane i prevari neprijatelja, a ne da se njenim plasiranjem obmanjuju i zavode sami muslimani.

5- Ako smo izgubili dijelove bitke, onda ne smijemo izgubiti iskrenost koja je naš glavni kapital u obraćanju i kontaktiranju  sa ljudima. Kada ljudi otkriju da su lažne vijesti bile prenošene putem poštenog i pobožnog posrednika, njihovo čuđenje i neodobravanje će potrajati. Onaj ko je uhvaćen u  laži ili ju je prenio i odobrio, teško će poslije toga biti čovjek od povjerenja.

6- Ako će se, na jednoj strani, dobronamjerni ljudi ražalostiti zbog ovakvog ponašanja koje će pobuditi sumnju u prenosioca koji prenosi i potvrđuje ovakve vijesti, ali na kome su poštenje i pobožnost očevidni, isto tako će se drugi  radovati tuđoj nevolji. To će im dati povoda da o tim prenosiocima govore: “Ovo su njihove vijesti i ovo su im kriteriji.” Svaki onaj koji je zanesen i prosvijetljen spoznajnim osvješćivanjem i buđenjem, naći će priliku da generalizira ovu pogrešku i da svu avangardu tog buđenja poistovjeti sa tim ponašanjem. Bojmo se Allaha, dž.š., da obradujemo i razveselimo onoga ko se raduje tuđoj nevolji i da u usta potajnog neprijatelja stavljamo argument i dokaz protiv sebe!

7- Ako je iskrenost islamska odlika i vrlina, kao i arapski vid častoljublja i viteštva, onda je laž sramota koju je islam zabranio i od koje su zazirali i arapski mušrici. Tako vidimo Ebu Sufjana, u vremenu dok je još bio mušrik, kako kaže: “Da me nije bilo sramota od ljudi da od mene čuju i prenose laž, tada bih mu slagao, tj. Heraklu.”

Ebu Sufjan nije prihvatio da u svojoj biografiji ima zabilježenu i jednu laž, pa makar ona bila na račun njegovog tadašnjeg neprijatelja – Muhammeda, ﷺ. i pred Heraklom, carem Bizantije. Ono čega se plašimo jeste da se nakon širenja i prenošenja ovih glasina ne utvrdi njihova prava istina koja je u suprotnosti sa iznošenim, pa da ljudi počnu o nama prenositi mnoge laži.

8- Izmišljanje glasina i velika brzina njihovog prihvatanja vrsta je psihološkog bjekstva i spasa  od stvarnosti  sa kojom čovjek nije zadovoljan i kojoj se ne veseli. Još davno je Ebu Tajjib u jednoj svojoj pjesmi rekao:

“Velika glad je harala Arabijom dok mi nije došla vijest,

u njoj sam zajedno sa svojim nadanjima potražio utočište u laži,

iako mi njena istina ne ostavlja nikakvu nadu i očekivanja,

toliko sam grcao u suzama da je malo trebalo da se ugušim. “

Tako vidimo da duša sebi nalazi utjehu i oduška u nijekanju i poricanju onoga što joj se ne sviđa, kao i u izmišljanju i širenju glasina, ali se ona na kraju mora  pokoriti nesavladivoj vlasti zbilje. Međutim, ova psihološka varka nije prikladna da bude pribježištem sljedbenicima Muhammeda, ﷺ. koji ih je podučio vrijednosti iskrenosti i naredio im da je se drže riječima: “Iskrenost vodi dobročinstvu, a dobročinstvo vodi u Džennet, i čovjek govori istinu, sve dok se kod Allaha ne upiše istinoljubivim. Laž vodi u razvrat, a razvrat vodi u Džehennem, i čovjek laže sve dok se kod Allaha ne upiše lažljivcem.”

9- Odlaganje zapažanja stvarnosti i maskiranje pokrivačima samoobmane i iluzije uvećaće naše gubitke, a najveći među njima je prihvatanje glasina i njihovo širenje. Najteži je gubitak vrijednosti, a iskrenost je jedna od najboljih i najvećih vrijednosti.

Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “… bolje bi im bilo da su prema Allahu iskreni.” (Muhammed, 21.)

10- Priznavanje i prihvatanje stvarnosti  je prvi korak u rješavanju i prevazilaženju kriza. Na drugoj strani, pogrešno razumijevanje stvarnosti  i sakrivanje te stvarnosti su najveći uzročnici   nagomilavanja, obnavljanja i vraćanja tih kriza.

11- Kao što jedni drugima preporučujemo neprenošenje ovakvih vijesti, isto tako imamo obavezu prema onima koji ih prenose da im objasnimo, na lijep način i sa dobrom namjerom, njihovu grešku. Trebamo ih suočiti sa istinom, ne ugađajući osjećanjima na račun razuma i predaje, kako bi ih spasili od nemira samoobmane i izbavili u jasnoću istine i realnosti. Zaista je u iskrenosti smiraj, a u laži sumnja.

12- Sejjid Kutb, Allah mu se smilovao, kaže: “Zaista suština u svakoj stvari dominira nad formom, pa makar i suština kufra bila u pitanju.”Na kraju da kažem koliko sam samo želio da govor ne ide u ovom pravcu, ali radi se o prašini u oku i morao sam reagovati. Odabrao sam iskrenost u priči o samoj iskrenosti, pošto je Allahu, dž.š., najdraži onaj govor koji je najiskreniji. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni!” (Et-Tevba, 119.)

Moj Gospodaru, pokaži nam istinu istinom i učini da je slijedimo! Isto tako, pokaži nam neistinu neistinom i učini da je se klonimo! Uputi nas voljom Svojom da shvatimo pravu istinu o onome u čemu se nismo složili. Zaista, Ti upućuješ na Pravi put onoga koga Ti hoćeš! Neka je salavat, selam i blagoslov na našeg poslanika Muhammeda, ﷺ. njegovu časnu porodicu i njegove ashabe.

Šejh Abdulvehhab ibn Nasir et-Turejri

U pogledu psa, da li je čist ili ne, učenjaci imaju oprečne stavove, ja lično smatram da je pas, tj. njegova vanjština čista, osim njegove pljuvačke – zato što je o tom pitanju došao jasan hadis, o obaveznosti pranja posude iz koje je lokao pas.

Na osnovu toga možemo kazati da, ako bi se desilo da pas dodirne ili onjuši čovjeka i ne ostavi nikakvoga traga na odjeći – vlažnosti, tada nije obavezan da to pere, tj. može klanjati u toj odjeći, a to ne uzrokuje gubljenje abdesta.

Ako, pak, mjesto koje je njušio bude vlažno, onda je to obaveza oprati. (Vjerujem da vam je poznato da je Poslanik naredio – hadisi o tome su u Buhariji i Muslimu – da se posuda iz koje je lokao pas treba oprati sedam puta vodom i jednom – prvi put – sa zemljom.) Na osnovu toga učenjaci kažu da je isto tako obavezno oprati i odjeću koju pas navlaži svojom pljuvačkom.

Kada se govori o pranju, obaveza je oprati samo dio koji je vlažan od pljuvačke psa i nije zbog toga obaveza da se pere cijela odjeća, pod uvjetom da se tačno zna koji je dio odjeće isprljan, ako se ne zna koji je dio isprljan, tada je obaveza oprati cijelu odjeću.

Islam je u određenim situacijama dozvolio posjedovanje psa (a onima koji drže psa, ne iz razloga koji su dozvoljeni vjerom, prijeti se u vjerodostojnim hadisima – Buharija i Muslim – na način da im posjedovanje psa umanjuje svakim danom dobra djela za kirat, a kirat je veličine velikog brda), ali u pogledu propisa čistoće i nečistoće, ne postoji razlika, sve što važi za ‘’običnog’’ psa, isto tako važi i za psa kojeg je vjera dozvolila posjedovati.

Odgovorio: Elvedin Pezić, prof.

Premda je Svevišnji Allah, kako ste rekli, dao prednost muškarcu nad ženom, muž ne bi smio tu prednost zloupotrebljavati, pa se spram svoje supruge nedolično ponašati. Naprotiv, muž treba znati da je njegova odgovornost veća od odgovornosti žene. Neka zna da će na Danu ustanuća biti pitan, prije svega, za svoja djela te za djela svoje supruge i djece. Svima nam je poznat hadis u kojem Božiji Poslanik, ﷺ, upozorava na to da su muškarci pastiri u svojim kućama i da će ih Svemogući Allah pozvati na odgovornost za porodicu. Abdullah b. Amr, radijallahu anhu, kazuje da je Allahov Poslanik, ﷺ, kazao: “Dovoljno je čovjeku grijeha da zapostavi one koje je dužan izdržavati” (Ebu Davud i Ahmed).

Supruga se svom suprugu mora pokoravati u svemu što nije grijeh, na osnovu hadisa koji govori o tome, a koji je svima nama poznat. Znajmo da supruga koja čuva čovjekov imetak i čast, te ga obraduje svojim ponašanjem i izgledom kad se on vrati kući, zaslužuje da se prema njoj odnosi kao prema kraljici, a ne onako kako se odnosi prema sluškinji! Uvažena sestro, trebate znati da je ponašanje Vašeg muža samo iskušenje pomoću kojeg Vas Allah, džellešanuhu, čisti od grijeha i uzdiže na više razine.

Pokušajte na lijep način, pozivajući se na Kur’an i hadis, razgovarati sa svojim mužem. Vaš muž, dakako, griješi zapostavljajući svoju porodicu, ali se greška ne ispravlja greškom niti grubošću. Vi izvršavajte svoje dužnosti spram muža, i bit ćete nagrađeni, a on će ponijeti grijeh za svoja djela. I obratite se dragom Allahu dovom, On će Vašu dovu uslišati. A Allah, džellešanuhu, najbolje zna.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, o spuštanju odjeće ispod članaka iz oholosti, je rekao:
“S trojicom Allah neće razgovarati, niti će pogledati u njih, niti će ih očistiti i bit će kažnjeni bolnom kaznom: onaj ko spušta odjeću ispod članaka, onaj koji prigovara na dobročinstvu i onaj ko proda svoju robu pod lažnom zakletvom.”

U drugom hadisu se kaže:
“Ko bude vukao (po zemlji) svoju odjeću iz oholosti, Allah ga neće ni pogledati na Sudnjem danu.”
Međutim, ako se to ne čini iz oholosti, kazna je da će ono što je ispod članaka gorjeti u vatri. U Buharijinom Sahihu se prenosi da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao:
“Odjeća koja je ispod članaka bit će u vatri.”

Ebu – Seid el-Hudri, radijallahu anhu, kaže:
“Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ‘Odjeća vjernika je do sredine potkoljenica i ne smeta’ ili je rekao: ‘i nije griješan ako odjeća bude od pola potkoljenice pa do članaka, a sve što je ispod toga bit će u vatri. Ko bude vukao svoj ogrtač (odjeću) iz oholosti, Allah ga neće pogledati na Sudnjem danu.”

Zbog različitog nijeta se razlikuju i kazne. Kada su propis i razlog različiti ne možemo svesti opći propis na propis koji je ograničen, jer bi to iziskivalo kontradiktornost. Onima koji uzimaju hadis Ebu – Bekra, radijallahu anhu, za dokaz da je spuštanje odjeće ispod članaka zabranjeno samo ako je iz oholosti, kažemo: u ovom hadisu nemate dokaz iz dva razloga.
Prvi: Ebu Bekr, radijallahu anhu, je rekao:
“Jedan dio moje odjeće se otpusti, osim ako ga ja čuvam.”

Znači, taj dio odjeće bi se otpustio, a on ga je i sam pridržavao.
Onima koji spuštaju svoju odjeću ispod članaka, tvrdeći da to nije iz oholosti, nego nenamjerno, kažemo:
ako spustite svoju odjeću ispod članaka bez namjere oholosti, bit ćete kažnjeni vatrom samo zbog onoga što je spušteno (ispod članaka). Ako budete vukli svoju odjeću iz oholosti bit ćete kažnjeni većom kaznom nego prethodnom; tj. Allah, subhaneh ve te’ala, neće razgovarati s vama na Sudnjem danu, neće vas pogledati, neće vas očistiti i bit ćete kažnjeni bolnom kaznom.

Drugi: Ebu Bekra, radijallahu anhu, je pohvalio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i posvjedočio on nije od onih koji to čine iz oholosti. Da li je neko od ovih dobio tu pohvalu i svjedočenje?! Međutim, šejtan podstiče ljude da slijede one kur’anske i hadiske tekstove koji su manje jasni, kako bi opravdali ono što čine. Allah, subhanehu ve te’ala, upućuje na Pravi put onoga koga hoće. Molimo Allaha, subhanehu ve te’ala, da nas sve uputi.

Šejh Ibn Usejmin
(Fetve učenjaka dvaju harema – 197. str.)