Alejkumusselam.

U šerijatskim tekstovima rasprava i raspravljanje, koji su spomenuti sa arapskom riječju “DŽEDEL ili DŽIDAL”, su spomenuti u dva konteksta, prvi – u kojima se postiče i naređuje raspravljanje i drugi – u kojima se zabranjuje raspravljanje

Rasprava koja je naređena i preporučena spomenuta je u sljedećim šerijatskim tekstovima:

– Riječi Uzvišenog: “I sa njima se raspravljajte na najljepši način” (En-Nahl, 125).
– Riječi Uzvišenog: “I sa sljedbenicima Knjige raspravljaj na najljepši način” (El-Ankebut, 46).
– I riječi Uzvišenog: “Reci: Dajte vaše dokaze ako istinu govorite” (El-Bekara, 111).

– Raspravljanje su primijenili ashabi, radijallahu anhum, poput Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, koji se raspravljao sa Havaridžima pa se velika skupina od njih vratila od onoga na čemu je bila.

– Takođe, raspravu je primjenjivao selef poput Omera ibn Abdulaziza koji se raspravljavao sa Havaridžima i Kaderijama.

Pod ovom vrstom rasprave se misli na onu koja se čini da bi se pojasnila istina i da bi ona bila poznata, sa kojom se razotkriva i raskrinkava batil i neistina, naravno na lijep način bez vrijeđanja , omalovažavanja protivnika i ružnog govora. Ovo je rasprava na koju se odnose gore spomenuti dokazi i to je ona rasprava koju je činio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi i selef ovoga Ummeta. Ovu vrstu rasprave učenjaci nazivaju pohvaljena rasprava.

A rasprava koja je zabranjena i pokuđena je spomenuta u hadisu od Ebu Umame, radijallahu anhu, u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nije zalutao neki narod nakon upute na kojoj je bio osim nakon što se prepustio raspravljanju”, zatim je proučio riječi Uzvišenog: “I navelu si ti ga kao primjer samo zato da bi se raspravljali, jer oni su narod koji se mnogo raspravlja” (Ez-Zuhruf, 58).

Hadis bilježe Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed, a šejh Albani i Šuajb Arnaut su ga ocijenili dobrim.

Takođe, Uzvišeni raspravljanje spominje u negativnom kontekstu kada kaže: “U ovom Kur'anu Mi na razne načine objašnajvamo ljudima svakovrsne primjere, ali je čovjek više nego iko spreman da raspravlja” (El-Kehf, 54).
Ova vrsta rasprave i raspravljanja se odnosi prvenstveno na raspravljanje radi batila (neistine), a u nju ulazi i raspravljanje sa ciljem da se pobijedi protivnik i da bi se zadovoljio svoj ego i sujeta time da pokaže kako je on u pravu i kako on zna.

Ovo je ona vrsta rasprave koja je pokuđena ili zabranjena.

Pod ovu vrstu zabranjene i pokuđene rasprave takođe potpada ono što je spomenuto u šerijatskim tekstovima sa arapskom riječju “EL-MIRA'”, a što jezički znači izazivanje srdžbe onoga sa kime se raspravlja. A hadis u kojem je spomenuto to raspravljanje sa terminom El-Mira’ je sljedeći:

Prenosi se od Ebu Umame, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ja garantujem kuću u krajevima Dženneta onome ko ostavi raspravu (el-mira’) pa makar bio u pravu, kuću u sredini Dženneta ko ostavi laganje pa makar i u šali i kuću u najvišem dijelu Dženneta onome ko uljepša svoj ahlak”. Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže, a dobrim ga ocjenjuju Tirmizi i Albani a ocjenjuje ga Šuajb Arnaut dobrim zbog mnoštva rivajeta a sam ovaj hadis ocjenjuje slabim.

Takođe, prenešeno je još nekoliko hadisa sa tim terminom, međutim svi su slabi. Poput hadisa: “Ne raspravljaj se sa svojim bratom”, kojeg bilježi Tirmizi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, i hadisa: “Neće vjerovati rob potpunim imanom sve dok ne ostavi laganje u šali i dok ne ostavi raspravljanje pa makar istinu govorio”, kojeg bilježi Ahmed od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.

Pod ovom zabranjenom raspravom koja je došla se terminom  EL-MIRA’ se misli na ismijavanje i vrijeđanje govora onoga sa kojom se raspravlja kako bi razotkrio njegove mahane ni zbog čega drugog nego da bi omalovažio onoga sa kojim se raspravlja a ujedno da bi istakao sebe. Pa makar on bio u pravu oko pitanja o kojim se raspravlja nije mu dozvoljeno da koristi ovaj metod jer se sa tom raspravom ne cilja ništa drugo nego omalovažavanje protivnika u raspravi i želja za isticanjem samog sebe.

Prema tome, u Šerijatu rasprava može biti pokuđena i zabranjena, a može rasprava koja je preporučena i naređena. Pokuđena i zabranjena rasprava je ona koja se čini radi batila, ili sa ciljem da se pobijedi protivnik, da bi se zadovoljio svoj ego i sujeta time da se pokaže kako je on u pravu i kako zna, ili radi ismijavanja i vrijeđanja govora onoga sa kojom se raspravlja kako bi razotkrio njegove mahane ni zbog čega drugog nego da bi omalovažio onoga sa kojim se raspravlja a ujedno da bi istakao sebe.

A preporučena i naređena rasprava je ona koja se čini da bi se pojasnila istina i da bi ona bila poznata, sa kojom se razotkriva i raskrinkava batil i neistina. A ono što je došlo u hadisu “Ja garantujem kuću u krajevima Dženneta onome ko ostavi raspravu (el-mira’) pa makar bio u pravu” se misli na pokuđenu i zabranjenu vrstu rasprave.

Iz svega spomenutog se razumije da Islam ne preporučuje ostavljanje rasprave u općenitim smislu kako su mnogi razumjeli, nego podstiče na ostavljanje rasprave, pa makar bio u pravu, koja je pokuđena i zabranjena. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr. Zijad Ljakić zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Kao prvo, treba znati da postoji rodbina sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze i rodbina sa kojom je mustehab održavati rodbinske veze. Sa prvima ako ne održavaš rodbinske veze imaš grijeh dok sa drugima ako ih ne održavaš nemaš grijeh. S tim da su se islamski pravnici razišli oko rodbine sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze. Učenjaci maju četiri mišljenja po ovom pitanju.

Prvo mišljenje, na kojem je Ebu Hanife a navodi ga i Nevevi, je da se pod tom rodbinom porazumijevaju svi mahremi koji su u rodbinskoj vezi, tj. to su oni koji ako je jedan od njih muško a drugi žensko nije im dozvoljeno da se žene po Šerijatu.

Po ovom mišljenju rodbina sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze su roditelji, njihovi roditelji (dido i nana) i tako naviše, djeca i njihova djeca (unučad) i tako naniže, braća i njihova djeca, sestre i njihova djeca, amidže i tetke (sestre od oca), daidže i tetke (sestre od majke).

Po ovom stavu djeca od amidža, daidža i tetki (od oca i majke) nisu rodbina sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze i sa kojima je haram prekidati te veze.

Dokaz ovog stava je zabrana da čovjek oženi dvije žene koje su u rodbinskoj vezi tako da je jedna žena tetka po ocu ili po majci drugoj ženi, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima koje bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallahu alejhi ve sellem, zabranio da se udaje žena (kao druga) na njenu tetku po ocu ili njenu tetku po majci (Buharija (4819) i Muslim (1408)).

U jednom od rivajeta stoji: “A ako to učinite (tj. ako oženite neku ženu i njenu tetku) prekinut ćete njihove rodbinske veze”.

Prema tome, da se neka žena i kćerka od njene tetke po ocu ili majci ubrajaju u rodbinu čije veze je zabranjeno kidati onda ne bilo dozovoljeno da muškarac oženi njih dvije istovremeno, a to je dozovoljeno po idžmau’ učenjaka (Šerh Sahihi Muslim (16/113).).

Drugo mišljenje je da su rodbina svi oni koji nasljeđuju određenu osobu. Po ovom mišljenjeu daidže i tetke po majci nisu rodbina te nije obaveza da se održavaju rodbinske veze sa njima, tj. dozovljeno je prekinuti rodbinske veze sa njima(Tefsir Kurtubi (16/248).).

Međutim, ovo mišljenje je slabo jer kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Tetka (po majci) je na stepenu majke”( Buharija (2699)).

Treće mišljenje je da se u rodbinu ubraja svako onaj ko je rođak i po ocu i po majki. Na ovom stavu je bio Šafija i ovo je rivajet od Ahmeda. Pa tako po ovom stavu djeca amidže, daidže i tetki (po ocu i majci) potpadaju pod pojam rodbine. Način održavanja rodbinskih veza po ovom mišljenju se razlikuje shodno blizini rodbinske veze. Prema nekima je obaveza održavati vezu rodbinstva svaki dan, dok je prema drugima svake sedmice a prema trećima svakog mjeseca.

Takođe, sa nekima se održava rodbinska veza imetkom, sa drugima nazivanjem selama a sa trećima telefonskim pozivom.

Četvrto mišljenje je da se rodbina koju je obaveza održavati vezu sa njom proteže sve do četvrtog djeda. Ovo je zvanični mezheb kod hanabila. Znači, u tu rodbinu spadaju vlastita djeca, djeca od oca (braća i sestre), djeca od djeda (amidže i tetke od oca) i djeca od očevog djeda (amidže od babe i babine tetke sa očeve strane). Po ovome ne spada u rodbinu niko sa majčine strane što se kosi sa hadisom : “Tetka (po majci) je na stepenu majke”.

Oni dokazuju svoj stav sa ajetom: “Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku Svome daruje pripada: Allahu i Poslaniku njegovu, i bližnjim njegovim, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima…”. (El-Hašr 7)

A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je davao od plijena svojoj djeci, djeci Abdulmuttaliba i djeci Hašima, izuzev djece Abduššemsa i Nevfela(El-mugni (8/529)).

Pa tako na kraju se može konstatovati da je prvo mišljenje najbliže istini, tj. da se pod rodbinom sa kojom je vadžib održavati rodbinske veze (što znači da je sa ostalom rodbinom mustehab) porazumijevaju svi mahremi koji su u rodbinskoj vezi, tj. da su to oni koji ako je jedan od njih muško a drugi žensko nije im dozvoljeno da se žene po Šerijatu. S tim da se uz ovo mora dodati i četvrto mišljenje zbog snage dokaza, tj. da u rodbinu ulaze mimo spomenutog u prvom mišljenju još i djeca od očevog djeda (amidže od babe i babine tetke sa očeve strane).

Takođe, treba znati da se rodbinske veze održavaju na neki od sljedećih načina:

1- Zijaretom, tj. da ode i posjeti ih u mjestu gdje žive.

2- Da ih pozove i ugosti kod sebe u svojoj kući.

3- Da se raspituje o njeihovom stanju i poselami ih svejedno putem telefona, interneta, poruke ili preko neke treće osobe.

4- Da ih materijalno pomaže dajući im sadaku ako imaju potrebu za imatkom ili hediju (poklon) ako nemaju potrebe za imetkom.

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista je sadaka data miskinu (samo) sadaka, a (sadaka) data rodbini sadaka i održavanje rodbinskih veza”. (Tirmizi, Nesai’, Ibn Madže, Ahmed, Darimi, Hakim, Ibn Hibban i ostali, dobrim ga ocijenjuje Tirmizi i Albani a vjerodostojnim Hakim i Ibn Hibban)

5- Da im iskazuje poštovanje i samilost na riječima i djelu.

6- Da učestvuje sa njima u njihovim radostima čestitajući im, takođe da saosjeća sa njima njihove tuge, boli i žalosti iskazujući im saučešće.

7- Da ih obilazi kada su bolesni.

8- Da se odazove njihovom pozivu u zijaret.

9- Da čisti svoja prsa od mržnje i zavisti prema njima.

10- Da dovi za njih u svemu onome što i sebi želi.

11- Da ih pozove na uputu i praktikovanje vjere, da im preporučuje svako dobro i upozorava na munkere koje imaju kod sebe, naravno na najljepši način i sa najefikasnijom metodom. I tako dalje.

Prema tome, tvoji amidžići, dajdžići i tečići ne ulaze u rodbinu sa kojima ti je vadžib da održavaš rodbinske veze, nego je održavanje tih veza sa njima mustehab. S obzirom da je po Šerijatu po idžmau učenjaka dozvoljeno dajdžićima, amidžićima i tečićima da te ožene to znači da ti oni nisu mahremi i da ti nije dozvoljeno da se sa njima osamljuješ i otkrivaš kao pred mahremima.

Takođe, praksa prisutna u Bosni da se amidžići, dajdžići i tečići ponašaju kao da su braća i sestre je oprečna Šerijatu i munker koji treba negirati i izbaciti iz prakse.
Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr. Zijad Ljakić zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ta predaja ne postoji u hadiskim zbirkama, to je čista izmišljotina.

Osnova je da se muslimani pozdravljaju sa „Esselamu alejkum“, a ako se doda „ve rahmetullahi ve berekatuhu“, to je još bolje. Oko ovoga nema razilaženja među učenjacima i na to nedvosmisleno ukazuju šerijatski tekstovi. Nazivanje selama muslimanu je sunnet (mustehab), a odgovaranje na selam muslimana vadžib. Kaže imam Nevevi da je na ovome idžma učenjaka. A ako bi se nakon selama reklo „dobar dan“, „kako ste“ i slično, nema smetnje.

Nije dozvoljeno kjafire (tj. nemuslimane) pozdravljati sa Selamom, jer je zabrana istog došla u vjerodostojnom hadisu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ne počinjite pozdrav Židova i kršćana sa Selamom“. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu. A bilježe Buharija i Muslim od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada vam Ehlu kitabije (Židovi i kršćani) nazovu selam, recite: ‘Ve alejkum'“. Nema smetnje da se kjafiri pozdravljaju sa „kako ste“, „dobro jutro“ i slično, ako ima potrebe za time. Ovo navode mnogi učenjaci, između ostalih i šejhul-islam Ibn Tejmije.

Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr. Zijad Ljakić zijad-ljakic.com

Ve alejkumus-selam! Rezin je Rezin b. Mu'avija. Njegova knjiga je poznata kao “Džami'u Rezin” a pravo ime je “Tedžridun lis-sihahis-sitte”. On je sakupio u toj knjizi šest hadiskih zbirki (Buharija, Muslim, Ebu Davud, Nesai i Muvetta od Malika) i poredao ih po poglavljima. Međutim, kako kaže hafiz Zehebi, među te hadise je dodao od sebe hadisa koje on prenosi, a koji su izrazito slabi ili čak apokrifni, i nepoznato je odakle mu te predaje i kako ih je prenio. Ta njegova knjiga je izgubljena, ali je hafiz Ibnul-Esir naveo te njegove dodatke u svom djelu “Džami'iul-usul” i radi toga su ga učenjaci kritikovali. Rezin je umro 535 h. god. Slobodno se može reći da svi hadisi koje Rezin prenosi mimo drugih sabirača haisa da'if/slabi.

Odgovorio Amir I. Smajić https://amir-smajic.blogspot.com